Povežite se sa nama

FOKUS

NOVA PRESUDA ZA UBISTVO SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Nalogodavac van dometa pravde

Objavljeno prije

na

,,Budna sam dočekala jutro. Strah od nepravde čini me nervoznom. Petak 27.februar, plaši me. Kakva će biti odluka Apelacionog suda? Pitanje, koje me muči, pitanje od kojeg mi se oduzima dah. Plašim se da mi ponovo ne ubiju brata Slavoljuba”, napisala je na svom FB profilu Slavica Šćekić, sestra ubijenog inspektora Slavoljuba Šćekića, dan uoči izricanja presude Apelacionog suda.

U petak 27. februara, kad ovaj broj Monitora bude u štampi, predsjednik sudskog Vijeća Apelacionog suda Dragiša Rakočević pročitače presudu, čime će biti okončano četvrto suđenje za ubistvo policijskog inspektora Šćekića, ubijenog prije gotovo deceniju, 30. avgusta 2005, ispred svoje kuće.

Deset godina kasnije ubistvo nije rasvijetljeno a sudski epilog još se čeka.

Način na koji je opstruiran decenijski sudski postupak, smjenjivane sudije koje su ga vodile, nizale se štamparske greške u presudama, nestajali dokazni materijali, govori jedno: da neko jako moćan ne želi da se sazna puna istina o ubistvu inspektora Šćekića. Gotovo sistematski su iz predmeta izdvajani dokazi koji ukazuju da je u pozadini ubistva organizovani kriminal i njegova sprega sa nosiocima vlasti.

Na optuženičkoj klupi su Barani Ljubo Bigović, Ljubo Vujadinović, Saša Boreta i Milan Šćekić. Prema posljednjoj presudi, koju je oborio Vrhovni sud, Boreta i Bigović osuđeni su za organizaciju ubistva na po 30 godina zatvora, a istu kaznu dobili su i Šćekić kao izvršilac i Vujadinović kao pomagač ubistva. Radi se o presudi koju je izrekla sutkinja Višeg suda Biljana Uskoković, a Apelacioni sud potvrdio u jesen 2013, čime je ta presuda postala i jedina koja je tokom decenije procesa prošla više sudske instance. U maju 2014. obara je Vrhovni sud, s obrazloženjem da se nijesu mogli koristiti ključni dokazi jer se radi o dokazima specijalnog tužilaštva, a ,,nije se sudilo za krivična djela iz domena organizovanog kriminala”.

Optuženi su u prvoj presudi, koju je u avgustu 2009. godine donio kasnije smijenjeni sudija Lazar Aković, osuđeni upravo za ,,zločinačko udruživanje”. Aković im je izrekao ukupno 115 godina za zločinačko udruživanje, svrstavši tako ubistvo inspektora Šćekića u kategoriju organizovanog kriminala.

Optuženi Barani nijesu samo u Akovićevoj sudnici označeni kao dio organzovanog kriminala.

,,Prema policiji Bigović kontroliše grupu od osam ljudi i povezan je sa Lukom Bojovićem preko njegovih saradnika Cvetka Simića i Ilije Novovića”, navodi OCCRP. Prema njima, Bigović je bio konektovan na tzv. rakovački klan, pošto je njegova sestra udata za vođu tok klana Nebojšu Stojovića Stojketa. Bigović se vidi kao veza Stojovića i Luke Bojovića, člana Arkanovih tigrova i vođe zemunskog klana koji je u Madridu krajem 2014. osuđen na 18 godina zatvora za zločinačko udruživanje.

Bigović i Boreta kao dio organizovane grupe registrovani su i u tzv. plavoj knjizi kriminala domaćih službi. ,,Po brojnosti i organizovanosti, naplati reketa i vršenju krivičnih dela koja sadrže elemente terorističkih akata, izdvaja grupa kojom rukovode Saša Boreta, Ljubo Bigović i Armin – Muša Osmanagić”, navodi se u objavljenim djelovima tih obavještajnih dokumenata. Dalje stoji: ,,Oni su u sprezi sa pojedinim pripadnicima beogradskog podzemlja, a povezani su i sa ‘kolegama’ iz bivših jugoslovenskih republika, Albanije, zapadnoevropskih i južnoameričkih država, što je indicija da je u pitanju organizovani lanac za šverc narkotika”.

U prvim danima suđenja, u sudnici su predstavljene rute kretanja, i međusobni susreti optuženih u vremenu prije ubistva inspektora Šćekića, dok su trajali napadi na hotel Splendid, događaj koji se nalazi u pozadini slučaja. Zanimljiv podatak iz sudnice je da je optuženi Vujadinović neposredno prije napada na hotel Splendid, zaustavljen na policijskom punktu kod Petrovca, ,,dok je upravljao ML mercedesom vlasništvo biznismena Veselina Barovića”. Barović je prijatelj premijera Mila Đukanovića.

Inspektor Šćekić je radio na istrazi napada na hotel Splendid kada je ubijen. Vijeće sutkinje Uskoković zaključilo je da je ubijen pošto je došao do dokaza da iza napada stoje Boreta i Bigović. Motivi i nalogodavci bombaških napada nijesu na sudu nikada rasvijetljeni.

U decembru 2013, policijski inspektor Predrag Vučinić koji je bio u obezbjeđenju Splendida tokom napada, objavio je policijsku zabilješku inspektora Vukote Kartala, koji je prije Šćekića radio na slučaju, u kom Kartal tvrdi da je po njegovom otkriću nalogodavac napada na Splendid Branislav Brano Mićunović, a izvršioci njegova grupa. Kartal od tadašnjeg ministra policije Dragana Đurovića traži zaštitu od svojih pretpostavljenih koji mu, kako piše, ne daju da istražuje Mićunovića. Kartal je penzionisan, a istragu je preuzeo Šćekić. Kartal je tužilaštvu potvrdio da je to njegova zabilješka. Zabilješka se nalazi u odvojenom predmetu i nije dio predmeta čija će presuda biti poznata u petak.

U ljeto 2005. Splendid je u tajnosti kupio bivši KGB-ovac Viktor Ivanjenko. Ivanjenko je preuzeo hotel od kompanije Splendid Montenegro stars, čiji su vlasnici ostali nepoznati javnosti. Ta firma je bila zakupac hotela i u obavezi na višemilionska ulaganja u hotel koji je naprasno privatizovan. Ukupna suma tih investicija poklapa se sa cifrom koja se u tužilačkoj istrazi pominjala kao iznos koji su bombaši na Splendid tražili od novih vlasnika. Mićunović je nakon završetka napada postao stalni gost Splendida.

Žarko Radulović, direktor hotela i svjedok u procesu je tadašnjoj specijalnoj tužiteljici Stojanki Radović ispričao da iza napada stoji barski kriminalni klan – Bigović, Kožar i Boreta i da mu je saopšteno da će napadi prestati ako za dva i po miliona eura kupi kuću od Nikole Borete, koja vrijedi mnogo manje. Baš to svjedočenje, jedan od ključnih dokaza o organizovanom kriminalu u pozadini ubistva, je u međuvremenu izdvojeno iz spisa, a Radulović je pred Apelacionim sudom nedavno saopštio da se ,,ne sjeća” šta je svjedočio pred tužilaštvom. Prošlo je deset godina i ne sjećam se detalja”, naveo je on.

Pred sudom su izjave ranije mijenjali i pripadnici policije. Miljan Perović, direktor ZIKS-a i vjeruje se Đukanovićev kandidata za novog šefa ANB, na sudu je opovrgao ranije iskaze – da je Bigović u njegovom prisustvu prijetio ubijenom inspektoru Šćekiću neposredno pred ubistvo. Slavica Šćekić optužila je Perovića da je umiješan u ubistvo njenog brata.

Prvu presudu, sudije Akovića, koja optužene tereti za zločinačko udruživanje, više sudske instance ukinule su pod sumnjivim okolnostima. Aković podnosi ostavku nakon što je Sudski savjet, pod kontrolom bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice tražio njegovo razrješenje. On je javno ustvrdio da je Medenica na njega vršila pritisak. Apelacioni sud potom ukida njegovu presudu.

Slučaj preuzima sutkinja Slavka Vukčević. Ona donosi osuđujuću presudu izrekavši optuženima maksimalne kazne za ubistvo, ali ih ne tereti za zločinačko udruživanje. Medenica opet insistira na razrješenju sudije u slučaju Šćekić. Sutkinja Vukčević na kraju sama traži razrješenje i biva izabrana za notarku. Apelacioni sud obara i njenu presudu, u dijelu koji se odnosi na izrečene kazne robije, ali potvrđuje dio u kom se optuženi oslobađaju za zločinačko udruživanje.

Vrhovni sud konačno prošle godine traži da se iz predmeta izuzmu svjedočenja Radulovića i zaštićenog svjedoka Zorana Vlaovića, još jedan od ključnih dokaza tužilaštva. Vlaović je svjedočio da su mu optuženi u zatvoru potvrdili da su organizovali i izvršili ubistvo inspektora Šćekića. U međuvremenu je nestao, pa naprasno nedavno nađen CD sa njegovim svjedočenjem. CD je na kraju ipak saslušan u sudnici, a dio iskaza ostao van predmeta.

Pravnici koje je Monitor konsultovao smatraju da se iz predmeta izdvajaju ključni dokazi i tako ruši slučaj, te da se sudijama ostavlja sve manje prostora za osuđujuću kaznu optuženima. Slavica Šćekić smatra da je, bez obzira na to ostalo dovoljno dokaza da se optuženi osude (vidi box) i po njoj bi jedina zakonita odluka morala biti osuđujuća.

Kako god presudi Apelacioni sud, nalogodavac će ostati van dometa pravde. A slučaj ubistva inspektora Šćekića i napad na hotel Splendid ostaće da čekaju nekog novog tužioca.

SLAVICA ŠĆEKIĆ, PRAVNA ZASTUPNICA I SESTRA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA
U ubistvo moga brata umiješan ANB

MONITOR: Za petak je najavljena presuda Apelacionog suda u slučaju ubistva vašeg brata, inspektora Slavoljuba Šćekića. Šta očekujete od te presude, imajući u vidu da proces traje deceniju, tokom koje su se dešavale brojne ,,greške” i opstrukcije procesa?
ŠĆEKIĆ:Vrhovni sud je naložio vijeću Apelacionog suda da otkloni bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 386 st.1 tač. 8 ZKP, koje se sastoje u tome što je nejasna izreka pobijene presude u odnosu na krivično djelo iznude , vezano za događaj podmetanja eksplozivnih naprava na objekat hotela Splendid u izgradnji. Povrede člana 386 st. 1 tač.7 ZKP, koje se sastoje u tome što se u postupku donošenja drugostepene presude nije sudilo za krivična djela na organizovan način, pa se u konkretnom slučaju nijesu mogli koristiti kao dokazi obavještenja koja su specijalnom tužiocu u vrijeme vođenja pretkrivičnog i krivičnog postupka dali Žarko Radulović i Zoran Vlaović; člana 386 st. 2 u vezi člana 356 st. 3 u vezi st.1 ZKP – što nije reprodukovan audiovizuelni snimak saslušanja svjedoka Vlaovića, a što je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude i člana 386 st.2 u vezi člana 356 st. 2 u vezi člana 329 st. 4 ZKP – jer nijesu neposredno izvedeni dokazi, a što je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Vijeće Apelacionog suda je otklonilo te povrede, saslušan je svjedok Žarko Radulović, reprodukovan je audiovizuelni snimak saslušanja Zorana Vlaovića, obrazloženo je kako i na koji način bi optuženi pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu koja prelazi 30.000,00 eura. Kada je dokazana krivica okrivljenima, za očekivati je da presuda bude pravedna i zakonita, i bez grešaka bilo koje vrste. A pravedna i zakonita će biti samo osuđujuća, maksimalna kazna u trajanju od po trideset godina. U ovom slučaju, krivica okrivljenih je dokazana. U suprotnom, smatraću da se i dalje nastavlja opstrukcija procesa, i da neki moćnik na sve moguće načine pokušava da svoje plaćenike spasi od kazne, kako ovi ne bi progovorili i ugrozili njegovu slobodu.

MONITOR: Mislite da će na odluku suda uticati to što su neki od dokaza na kom je građen slučaj, poput izjava Žarka Radulovića i dijela iskaza svjedoka Zorana Vlaovića, izuzeti iz spisa predmeta?
ŠĆEKIĆ: Iz predmeta je izuzet dio iskaza Žarka Radulovića dat pred specijalnim tužiocem, i dio iskaza Zorana Vlaovića, dat pred sudijom za istragu. To ne može uticati na odluku vijeća Apelacionog suda. Ima sasvim dovoljno dokaza u iskazima pomenutih svjedoka, kojima se potvrđuje krivica okrivljenih. Navešću samo jedan primjer.

Okrivljeni Boreta povjeravao se Vlaović Zoranu, zaštićenom svjedoku, i rekao mu je da su Milan Čila Šćekić i Ljubo Vujadinović neposredni izvršioci ubistva, a Boreta Saša i Ljubo Bigović, organizatori ubistva. Imajući u vidu da zaštićeni svjedok zna da je Boreta u svoje vozilo marke ferari ugradio metalne pločice za koje je platio iznos od 15.000,00 eura, potvrđuje da su njih dvojica bili bliski i da su se povjeravali jedan drugom dok su bili u pritvoru.

MONITOR: Više puta ste ocijenili da je u pozadini ubistva vrh crnogorske vlasti?
ŠĆEKIĆ: Moj brat je ubijen samo zato što je časno, pošteno i profesionalno obavljao svoj posao. U ubistvo pored već okrivljenih, umiješano je više lica, pojedinci iz ANB, jedan saizvršilac i nalogodavac. Zašto preostali učesnici u ubistvu nijesu privedeni licu pravde, diskutabilna je i veoma ozbiljna tema kojom za sada niko od nadležnih organa neće da se bavi, iako sam to više puta tražila, i usmeno i u pisanoj formi.

U Crnoj Gori organizovani kriminal opstaje zahvaljujući vezama sa političkim strukturama i institucijama. Umiješanost nalogodavca je vrlo teško dokazati, naročito ako je moćan, zaštićen i ako lišava života svakog onog ko otkrije njegove kriminalne radnje.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

PREMIJER NIŽE SPORAZUME: UAE, MAĐARSKA, FRANCUSKA, SAD: Kalup za privilegije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naum da se najvrjedniji, preostali, prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača

 

 

Premijer Milojko Spajić sprema nam, pohvalio se prošle nedjelje u Američkoj privrednoj komori u Podgorici, majku svih sporazuma. Na nama je samo još da saznamo koliko će nas to zadovoljstvo koštati.

„Na pragu smo istorijskog dogovora – potpisivanja međuvladinog sporazuma između Crne Gore i SAD koji će biti zlatni standard za sve međudržavne sporazume u cilju ekonomskog rasta i jačanja saradnje sa strateškim partnerima”, kazao je Spajić. I otišao neđe, odbijajući da odgovara na pitanja prisutnih novinara.

Nije tajna da, otkako se na javnoj sceni pojavio kao ministar finansija u Vladi Zdravka Krivokapića, Spajić pokušava realizovati namjeru da makar jedan veliki posao izgradnje saobraćajne infrastrukture kroz Crnu Goru povjeri američkom Bechtelu. Riječ je o kompaniji svjetskog renomea, sa snažnom  političkom podrškom u vladajućim strukturama SAD (posebno kada su republikanci na vlasti).

Istovremeno, Bechtel  je ozloglašeni partner zemalja Zapadnog Balkana – od Hrvatske, preko Albanije i Sjeverne Makedonije, do Srbije i Rumunije – u kojima je, uglavnom direktnim pogodbama, dobijao poslove gradnje autoputeva u kojima su cijena i rokovi izgradnje rasli do neslućenih visina. I još rastu. Kada vas Bechtel uzme pod svoje, sve što je bilo nezamislivo/neizdrživo postaje – prihvatljivo. A troškovima, zaogrnutim velom poslovne tajne, nema kraja.

Kako se priprema uvođenja u posao Bechtela odužila, Spajić je krenuo u pripremu terena za nove poslove, ugovarajući ih po istom kalupu. Tri sporazuma sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), po jedan(za sada) sa Mađarskom i Francuskom zasnovani su na identičnoj matrici. Vlada Crne Gore javnosti nepoznat projekat proglašava poslom od javnog interesa. Po tom osnovu on se, sa kompanijom koju nam preporuči vlada zemlje-partnera, može realizovati bez tendera, mimo pravila o javnim nabavkama, uz oslobođenje od poreza na dodatnu vrijednost (PDV) i carina. I obavezu države da o svom trošku izvrši eksproprijaciju i izgradi neophodne infrastrukturu.

Prema tim projektima, neidentifikovanim strateškim partnerima biće ponuđeno da grade stambeno-hotelska naselja na najatraktivnijim lokacijama u Crnoj Gori, razvijaju projekte obnovljive energije i grade data centre ili se pojave kao izvođači (vjerovatno i projektanti) infrastrukturnih projekata čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura.

Neposredan povod za aranžmane vlada sa vladom (tzv. G2G sporazumi, odnosno, government to government) Crne Gore i UAE bio je naum Muhameda Alabara da na ulcinjskoj Velikoj plaži iskopira projekat Beograd na vodi. Moguće, čak, uz iste (skrivene) finansijere i podizvođače. O tom poslu sanjali su i čelnici DPS dok su bili na vlasti. Nije isključeno da lani, kada su Spajić i Alabar aktuelizovali ideju betonizacije Velike plaže, i oni nijesu imali neki interes u tom projektu. Koji je ponovo, nakon pritska domaće i međunarodne javnosti, makar privremeno odložen.

Zajedničko potpisanim sporazumima, baš kao i ovom koji će, prema najavama, biti ugovoren sa SAD, je to što na vrlo sličan način dovode u pitanje poštovanje Ustava i postojeće domaće i EU legislative. Obećavajući nekome ogroman ekstraprofit

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG), nakon uvida u Nacrt sporazuma koji je sačinio američki Stejt Dipartment i konsultacija sa ekspertima za ekonomiju i međunarodno pravo, navode kako su „glavni problemi mogućnost zaobilaženja tendera i naknadnog širenja liste projekata bez kontrole Skupštine Crne Gore, široke poreske i carinske povlastice za američke kompanije, slaba pravna zaštita Crne Gore u slučaju sporova i prevelik prostor za netransparentne poslove pod izgovorom strateškog partnerstva i poslovne tajne“.

Vrlo slične primjedbe slušali smo prije godinu dana, nakon što je Vlada Crne Gore sa UAE potpisala Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Taj sporazum je, odlukom vladajuće većine u parlamentu 3. juna prošle godine, dobio formu Zakona.

Prethodno su eksperti Evropske komisije (EK) izrazili ozbiljne rezerve o sadržini tog dokumenta. Uz ogradu da taj Sporazum „ne sadrži dovoljno detaljne odredbe koje bi same po sebi bile u suprotnosti sa pravom EU”, jasno je upozoreno da će „određene odredbe (Sporazuma) morati pažljivo da se implementiraju kako bi se izbjeglo moguće kršenje principa javnih nabavki sadržanih u pravnoj tekovini EU. Stoga će biti važno pratiti njihovu primjenu…”.

Jasno je ukazano i na mogućnost da bi neko mimo zakonima propisanih procedura mogao postati partner (investitor) u poslovima koji su unaprijed proglašeni za strateške projekte od javnog interesa. Što bi imalo vrlo konkretne posljedice. Sporazum bi “mogao potencijalno da oslabi poziciju privrednih subjekata iz EU (kao i crnogorskih kompanija) u korist preferencijalnog tretmana kompanija iz UAE”, naveli su eksperti EK uz jasno upozorenje: “S obzirom na težnju Crne Gore da postane država članica EU, bilo bi od suštinske važnosti da se obezbijedi usklađenost ovog Sporazuma, prilikom njegove implementacije, sa pravnom tekovinom EU u oblasti javnih nabavki, zasnovanom na principima nediskriminacije, jednakog tretmana kompanija i transparentnosti procedura javnih nabavki”.

Kako je evropski jezik diplomatije ostao nerazumljiv predstavnicima Vlade i vladajuće većine u parlamentu, potražena je pomoć (ocjena) Ustavnog suda.

Priznajemo, nijesmo bili optimisti po tom pitanju. „Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti  drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ…“, pisao je Monitor u aprilu prošle godine.

Jedanaest mjeseci kasnije uz Ustavnog suda stiže informacija da nijesu uspjeli donijeti odluku „ o ustavnosti niti o neustavnosti Zakona o potvrđivanju Sporazuma sa UAE. Glasanje je završeno rezultatom 3:3. Neriješeno, i u bukvalnom smislu riječi. „U skladu sa tim predmet će ponovo biti razmatran nakon izbora nedostajućih sudija, ili i ranije ukoliko neki od sudija promijeni svoj stav“.

Rezultat glasanja  3:3 u Vladi su protumačili kao dokaz da je sporni međudržavni sporazum sa UAE u skladu sa Ustavom. „Danas je stigla i institucionalna potvrda da je crnogorska Vlada ovim dokumentom zaštitila svoje interese i da nije garantovala povlašćenu poziciju bilo kojoj zemlji ili pojedincu, kao što se to moglo čuti u brojnim javnim istupima određenih političkih grupacija”, zvanično je saopšteno iz Vlade. Premijer se, pride,  istim ishodom pohvalio i na svom X profilu.

Zato su iz Ustavnog suda morali da pojasne neupućenima: predmet nije riješen pošto  sud nije kompletan (u suprotnom, glasanje bi prevagnulo na jednu ili drugu stranu).  „U takvoj situaciji, svako predstavljanje ovakvog glasanja kao potvrde ustavnosti nije utemeljeno na činjenicama i prejudicira odluku u ovom predmetu”, navodi se u saopštenju Ustavnog suda.

Premijer i njegova Vlada već su bili preokupirani novim poslovnim prilikama. Počev od ove koju ugovaraju sa SAD. Na osnovu prethodnog iskustva, skoro da se može predvidjeti tok predstojećih događaja.

Prošlog marta, nakon prvih najava zainteresovanosti Mohameda Alabara za veliki građevinski projekat na Velikoj plaži, Spajić nas je pokušao uvjeriti da je raspisivanje tendera za takav posao gubljenje vremena  “pošto nema puno investitora koji mogu da iznesu ulaganje od 35 milijardi, a uz to tender bi značio da gubimo garancije države (UAE – prim. Monitora)”.

Onda se pokazalo da konkretne garancije UEA ne postoje. “To je dobro”, uzvratio je premijer. Bolje je ići na arbitražu protiv neke kompanije, nego protiv moćne države kakva su Emirati. Potom se ispostavilo da Alabar planira posao koji je barem petnaestak puta manji (do 2,5  milijardi) od onoga što je najavljivao crnogorski premijer. Spajić je i tu “nepreciznost” pokušao zabašuriti. Tako smo čuli da obećanih 20-30-35 milijardi eura nijesu planirane investicije, već multiplikativni efekti  najavljenog posla. Neki dan kasnije, premijer još jednom prepakuje izrečena obećanja. Kaže kako se prethodno izrečene brojke odnose na ukupne (moguće) investicije investitora iz UAE. Računajući pretpostavljene investicije u turizam, stanogradnju, energetiku…

Kao da se ništa nije dogodilo, premijer se obratio poslanicima (preko društvenih mreža): “Mislim da 81 poslanik ima puno pravo da sa velikim zadovoljstvom glasa za fenomenalan Sporazum koji će da digne ekonomiju Crne Gore”.

Iako je potvrđen u parlamentu (spornom većinom o kojoj će se, nekad, izjasniti Ustavni sud), od tog  fenomenalnog Sporazuma do sada nijesmo imali nikakve koristi. Osim saznanja da naš premijer uspijeva iskopirati retoriku predsjednika SAD.

Naum da se najvrjedniji (preostali) prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača.

„EU nudi najpovoljniji finansijski paket bespovratnih sredstava, tehničke pomoći i kredita u partnerstvu s međunarodnim finansijskim institucijama“, ponovio je nedavno šef delegacije EU u Podgorici Johan Satler. „Kada je riječ o ponudama investitora iz trećih zemalja, ključno je poštovati obaveze koje Crna Gora ima u kontekstu evropskih integracija, uključujući primjenu najviših standarda transparentnosti i zaštite životne sredine“.

Pametnome dosta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAFTNA KRIZA I MI: Obećanja bez rezerve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svoju zakonsku obavezu formiranja rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. To je 40 odsto predviđenih rezervi. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa 60 odsto propisanih rezervi – nemamo

 

 

Nakon višednevnog  juriša na benzinske pumpe, izgleda da su se stvari vratile u normalu. Tome su, više od obećanja crnogorskih zvaničnika kako nestašice neće biti, doprinijele nove cijene goriva koje važe od utorka u ponoć: benzin je skuplji sedam a dizel 16 centi po litru. Ko je imao para i vremena mogao je da napravi ozbiljnu uštedu. Ko nije, imaće novu priliku.

Iako se još nijesmo navikli na nove cijene, prodavci već najavljuju kako će naftni derivati značajno poskupiti i nakon naredne nivelacije. Ona, prema sada važećim pravilima, treba da uslijedi 23. marta. Ako se rokovi za korekciju cijena u međuvremenu ne skrate, što je od Vlade već zatražio dio dobavljača i maloprodavaca naftnih derivata.

“Prema podacima sa berzi, maloprodajna cijena eurodizela bi skočila 25 centi, a benzina za 17 centi po litru”, kazao je Danu sekretar Udruženja naftnih kompanija (UNKCG) Draško Striković, objašnjavajući kako će se aktuelne berzanske cijene odraziti na naredno usklađivanje cijena u maloprodaji. Striković ukazuje na opasnost da cijene goriva u doglednoj budućnosti ne budu najveći problem  ovdašnjih potrošača. “Ukoliko se ništa ne promijeni (u modelu formiranja cijena goriva – prim. Monitora) i ukoliko kompanije budu poslovale sa gubitkom u dužem vremenskom periodu, može doći do nestašica. Za vikend je preko 20 odsto pumpi ostalo bez jednog od naftnih derivata”, saopštio je Striković.

Njegova izjava objavljena je u srijedu. Taj podatak je važan jer se, nakon najnovijeg sukoba na Bliskom istoku, cijene goriva na svjetskim berzama mijenjaju iz trena u tren. Ponekad u dramatičnim skokovima, pa niko ne može sa sigurnošću predvidjeti šta nas čeka u narednih deset dana, mjesec ili pola godine.

Goriva sada uglavnom ima. Samo što je ono kupcima skupo, dok prodavci tvrde da je, i nakon uvećanja cijene za 16 centi, dizel u veleprodaji kod dobavljača i dalje znatno skuplji od maloprodajnih cijena na ovdašnjim benzinskim pumpama. Posredno, i država im je dala za pravo.

Uprava za ugljovodonike u petak je poništila postupak javne nabavke eurodizela namijenjenog za formiranje državnih naftnih rezervi. Njihov plan je bio da se za 11 miliona eura (veći dio novca prikupljenog taksom od tri centa po litru za formiranje državnih rezervi goriva) kupi najmanje 19,6 miliona litara eurodizela. Zakasnili su. “Dramatičan porast cijena dizela na tržištu Mediterana, značajno smanjuje količinu naftnih derivata koje se mogu kupiti za opredijeljenu procijenjenu vrijednost, što zahtijeva bitnu izmjenu tenderske dokumentacije u dijelu procijenjene vrijednosti”, navedeno je u obrazloženju odluke o poništenju tendera.

Vlada, istovremeno, očekuje da vlasnici benzinskih pumpi rade baš ono za šta je država zaključila da se njoj ne isplati. Kupuju skupo pa prodaju – jeftinije.

Na dan kada je poništen državni tender za nabavku dizela, nabavne cijene u okruženju (Grčka, Albanija, Hrvatska, Italija) bile su za približno 40 centi veće od maloprodajnih u Crnoj Gori. Cijena na crnogorskim benzinskim pumpama u međuvremenu je porasla, berzanske cijene nafte su pale, ali je razlika između moguće nabavne i maloprodajne cijene dizela i dalje dovoljna da upropasti “male” igrače na ovdašnjem tržitu naftnih derivata. Ili ih gurne u zonu gubitka.

Crna Gora nema zvaničnu statistiku o broju pumpi i njihovoj vlasničkoj strukturi, ili makar nije vidljiva. Ipak, uspjeli smo da napravimo kakav-takav pregled strukture ovdašnjeg tržišta. Prednjači EKO, nakada državni Jugopetrol u vlasništvu grčkog Helenik petroleuma (HELLENiQ Energy), sa približno 45 benzinskih stanica. Slijede ga slovenački Petrol (približno 15), te hrvatsko-mađarska INA i rusko-austrijski Lukoil sa po desetak pumpi (INA ima koju više). Mali domaći i regionalni igrači (Europetrol, Alba, Hifa…) imaju, svi skupa, 20-30 benzinskih stanica, bez mogućnosti skladištenja ozbiljnijih količina goriva.

Skladištenje naftnih derivata je i državni problem. Prema pravilima EU i Evropske Energetske zajednice (EEZ), država mora imati rezerve goriva za oko 90 dana prosječne potrošnje. Po toj računici, Crna Gora treba približno 90–120 hiljada m³ uskladištenih rezervi goriva. Možda je slučajnost, a prije će biti da to nešto govori o ozbiljnosti nekadašnje SFR Jugoslavije: u vrijeme njenog raspada Crna Gora je imala skladišta goriva u Luci Bar, Lipcima (Kotor) i Bijelom Polju koja su ukupnim kapacitetima približno odgovorala sadašnjim EU standardima (oko 130 hiljada m3 skladišnog prostora). Zapravo, računajući tadašnju potrošnju ti su kapaciteti bili bliži šestomjesečnim zalihama potrebnog goriva.

Onda su došle međunarodne sankcije tokom kojih su ta postrojenja korišćena za skladištenje švercovanog goriva, a dijelom i za njegov “tranzit” prema Srbiji i Republici Srpskoj, ali nijesu adekvatno održavana. To što je preostalo dokusurila je privatizacija Jugopetrola 2002. godine. Jedna od najgorih, u moru loših, privatizacija obavljena je na način da se, pored svega ostalog, kupac (Helenik petroleum) i prodavac (Crna Gora) nijesu mogli usaglasiti oko toga čija su, nakon obavljene transakcije, skladišta goriva u Baru, Kotoru i Bijelom Polju.

Sudski spor trajao je 15-tak godina, dok nije presuđeno da najveći dio skladišnih postrojenja u Luci Bar  (80.000 m3 ili 70-80 odsto ukupnih kapaciteta), uz prateće instalacije za pretovar goriva (iz brodova u skladišta i iz skladišta u cistijerne) pripada privatnoj kompaniji. Država je dobila dio postrojenja u barskoj Luci koja treba obnoviti (oko 17.500 m3) i ono što je ostalo u Lipcima i Bijelom Polju (10.200 + 27.700 m3).  A što je, mahom, bilo neupotrebljivo.

Zbog toga, danas, država kuburi sa skladišnim prostorom za neophodne rezerve goriva. Ipak, zvaničnici govore drugačije.

Iz Ministarstva energetike i rudarstva tvrde da su “potpuno netačne” tvrdnje da država „nema nijedan litar rezervi goriva“. Prema podacima iz njihovog saopštenja, Crna Gora ima formirane obavezne rezerve naftnih derivata u količini od 44.260 metričkih tona, koje čine bezolovni benzin i eurodizel.

“Ove rezerve su formirane od septembra prošle godine i predstavljaju 40 odsto ukupne zakonske obaveze, u skladu sa Zakonom o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Ukupna obaveza iznosi 112.340 metričkih tona, što odgovara 90 dana neto uvoza, u skladu sa evropskim standardima”, piše u saopštenju. Navodi se i da je sistem “organizovan tako da Uprava za ugljovodonike formira 60 odsto rezervi, dok najveći uvoznici naftnih derivata formiraju 40 odsto. Čak i dio rezervi koje čuvaju kompanije nijesu njihove privatne zalihe, već državne obavezne rezerve, kojima raspolaže isključivo država i koje se mogu koristiti samo po odluci Vlade Crne Gore”.

Ministarstvo je pojasnilo kako se  59,3 odsto postojećih rezervi skladišti u Crnoj Gori (u Baru), 28,3 odsto u Hrvatskoj, a 12,4 odsto u Grčkoj.

Pročitate li pažljivije, razumjećete da tvrdnje kako država nema ni litra rezervi goriva baš i nijesu potpuno netačne. Da budemo potpuno precizni: svoju zakonsku obavazu vezanu za formiranje rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. I to je onih 40 odsto ukupne zakonske obaveze. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa tih 60 odsto propisanih rezervi nemamo.

Da li će nas zbog toga, i koliko, zaboljeti glava – sada ne zavisi od nas. Naredno pitanje glasi – koliko će gorivo koštati?

I pored osjetnog ovonedjeljnog poskupljenja, Crna Gora još nije dosegla rekordne cijene benzina i dizela. Rekordi su, još uvijek, oni iz 2022. Tada je, tokom energetske krize izazavane napadom Rusije na Ukrajinu, cijena benzina na ovdašnjim pumpama dostigla cijenu od 1,8 eura (mart), a dizela 1,78 eura (ljeto 2022. godine).

Zbog toga je ozakonjen mehanizam po kome Vlada može smanjiti akcize na gorivo do 50 odsto. Radi zaštite standarda građana i odbrane od neželjenog rasta cijena koji po pravilu prati poskupljenje naftnih derivata. Sada je akciza od 33 centa za litar dizela do 55 centi za litar benzina. Smanjenje akciza donosi i manji iznos na koji se obračunava PDV. Tako je ušteda (iz perspektive potrošača), odnosno gubitak planiranih državnih prihoda još veći.

Uzmimo za primjer aktuelne cijene goriva (1,5 eura). Od svakog litra benzina prodatog u Crnoj Gori država prihoduje 81 cent (54 odsto ukupne cijene), dok su kod dizel goriva ti iznosi nešto manji (59 centi odnosno 39 odsto cijene). Tako država, po osnovu akciza na gorivo, prihoduje 210-220 miliona (podaci su za prošlu i pretprošlu godinu). Uračunamo li i PDV na gorivo, to je još 140-150 miliona.

Poređenja sa regionom pokazuju da su samo u Srbiji ukupni državni nameti na gorivo veći nego u Crnoj Gori. U Sloveniji i Hrvatskoj oni su neznatno (par procenata), a u BiH i Sjevernoj Makedoniji osjetno manji (više od 20 centi po litru). Upoređujući aktuelne cijene goriva vidimo da je ono samo u Bosni i Herecgovini osjetno jeftinije. I u Makedoniji je jeftinije 10-tak centi, ali je ta razlika znatno manja od očekivane, kada se uporede državni nameti. Zato su Slovenija i Hrvatska, po cijeni goriva, mrvicu skuplji od Crne Gore.

Kako je to moguće ? Prodavci goriva u Crnoj Gori, zahvaljujući ograničenjima koja im je nametnula država, imaju najmanju zaradu po litru prodatog goriva. Što je dobro za potrošača sve do momenta dok ne dođemo u situaciju da trgovci, za neko vrijeme, treba da istrpe gubitak kako bi tržište ostalo funkcionalno.

Alternativa je da Vlada smanji državne namete kako bi ograničila rast cijena. Samo što je to komplikovana računica, pošto je teško zaključiti da li je Vladi u većem interesu da, zbog rasta cijena, uveća budžetske prihode ili da brani standard građana i obuzdava inflaciju tako što će umanjiti dotok novca u državnu kasu. U ovom trenutku Crna Gora je, uz Sjevernu Makedoniju, rekorder po visini državnog deficita. Država već potroši oko četiri odsto više od onoga što prihoduje. I to predstavlja ozbiljno ograničenje članovima Vlade kada promišljaju o posljedicama naftne krize. Manverski prostor je već sužen, nakon odricanja od prikupljanja doprinosa po osnovu doprinosa na zarade.

Kako Vlada ne reaguje, oglasila se opozicija. Iz GP URA Skupštini su dostavili prijedlog o smanjenju akciza na gorivo za 50 odsto u naredna tri mjeseca, počev od 1. aprila. “Ako neće Vlada, onda Skupština treba da preuzme ulogu i omogući stabilan i normalan život građanima i funkcionisanje privrede”, obrazložio je šef poslaničkog kluba URA Miloš Konatar.

“U ovom trenutku nismo na Vladi delegirali taj predlog, ali svakako da to ne znači da u narednom periodu nećemo reagovati, ako za tim bude potrebe”, odgovorio je ministar finansija NovicaVuković.

Da sačekamo. Druge nam ni nema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ACA ĐUKANOVIĆA: (De)montiranje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aco Đukanović, brat višedecenijskog crnogorskog vođe, moćno ime za koje se vezuju mnoge višemilionske afere i  priče o umreženom novcu nadzemlja i podzemlja, nije uhapšen ni zbog jedne od tih priča  – LimenkePrve banke, Rudnika uglja… To, uz ostale znakovitosti, otvara sumnju da njegovo hapšenje nije dokaz demontiranja Đukanovićevog sistema, kako to vlasti predstavljaju. I da smo i dalje u sivoj zoni isprepletanih interesa, poslova i zarobljenih institucija

 

 

Nekad nezamisliva, slika uhapšenog Aleksandra Aca Đukanovića, brata višedecenijskog vođe Mila Đukanovića, očekivano,  završila je na naslovnicama. No,  Aco Đukanović, moćno ime za koje se vezuju mnoge višemilionske afere i  priče o umreženom novcu nadzemlja i podzemlja, nije prošlog petka uhapšen ni zbog jedne od tih priča  – Limenke,  Prve banke, Rudnika uglja… Nijedna  nije oživjela pred crnogorskim pravosuđem, ni prije ni poslije pada bratovog DPS-a 2020. Dok je dobar dio nekadašnjih čuvara Đukanovićevog režima završavao u Spužu, braća Đukanović su mirno živjeli, u zemlji i inostranstvu.

Aco Đukanović je uhapšen po povratku iz Luksemburga, gdje je, kako je svojevremeno objavio CIN CG, boravio od 2023. godine. Jake policijske snage (Posebna jedinica policije) pretresle su njegove nekretnine u Nikšiću i Podgorici, gdje je pronađena određena količina oružja i izuzeta dokumentacija. Đukanoviću, vlasniku Prve banke Crne Gore određen je tridesetodnevni pritvor zbog nedozvoljenog posjeda oružja i mogućnosti bjekstva, kako je prosudio Osnovni sud u Nikšiću.

Đukanovićeve nekretnine su pretražene na osnovu operativnih podataka policije, uz odobrenje osnovnog tužilaštva i suda u Nikšiću. Do sada su hapšenja „zvučnih imena“ bila proizvod naloga Specijalnog državnog tužilaštva i  njihove aktivne istrage.

Postupanje na osnovu policijskih podataka u javnosti je problematizovao Đukanovićev advokatski tim, na čijem je čelu njegova sestra, advokatica  Ana Đukanović. Tim je saopštio da je policija postupala na osnovu netačnih podataka.  “Nijedan od predmeta precizno navedenih u zahtjevu policije nije pronađen u stanu Aca Đukanovića u Ulici Vuka Karadžića u Podgorici”, naveli su.“Postavlja se pitanje – kako su takve informacije uopšte ocijenjene kao pouzdane, na osnovu čega su prezentovane Sudu i da li je Sud bio doveden u zabludu? Posebno zabrinjava to što sudiji za istragu nije saopšteno na koji način su policijska saznanja pribavljena, niti je obrazložena njihova vjerodostojnost”,ukazali su Đukanovićevi advokati.

Dozvolu za pretres potpisao je sudija za istragu Osnovnog suda u Podgorici Rade Ćetković, dok mu je Sava Mušikić, sudija istog suda, odredio pritvor.

Đukanovićevi advokati takođe tvrde da nisu tačne  informacije da je iz stana Đukanovića izuzeta dokumentacija koja je osnov za vođenje drugih sudskih postupaka. Kažu da je jedini predmet izuzet tokom pretresa bio “običan pamflet”. Mediji su objavili naslove dokumentacije koja je prikupljena. Radi se o nekoliko fascikli sa interesantnim nazivima – “DPS”, “Izdajnik”, “Negativna kampanja”  “Odupri se”…

Paralelno sa formalnim „pravnim“ ratom  Đukanovićevog tima i nadležnih,  teče i politički rat između Đukanovićevog okruženja i nove vlasti, prvenstveno Demokrata, koji rukovode bezbjednosnim sektorom.

DPS je optužio Borisa Bogdanovića, poslanika Demokrata da je nalogodavac Đukanovićevog hapšenja.  “Nalogodavac predstave koja se trenutno odvija ispred Prve banke i čovjek koji stvarno rukovodi sektorom bezbjednosti i koji ga koristi za svoje jeftine PR manipulacije je Boris Bogdanović, saopštila je u Skupštini Sonja Popović, portparolka i poslanica DPS-a.

Bogdanović je odgovorio da mu DPS na ovaj način crta metu. Bogdanović svakodnevno govori o hapšenju Aca Đukanovića na društvenim mrežama, gdje je objavio i listove nepokretnosti njegove imovine. Koja je odavno pobrojana u crnogorskim medijima. I koja očigledno nije predmet trenutne istrage, ni razlog Đukanovićevog hapšenja.

“I sad pitamo najjednostavnije moguće pitanje: đe su čestitke? Đe je makar minimum odgovornosti, makar minimum državničke pristojnosti da se kaže: ‘Dobro je, institucije rade, zakon je jači od Đukanovića’?“, napisao je odmah poslije pretresa i hapšenja.

Pitanje koje  Đukanovićevog hapšenje, kraćim putem i bez  aktivne istrage, upravo problematizuje je – da li institucije zaista rade? Dio stručne javnosti smatra da je hapšenje Đukanovića predstava za javnost politički kontrolisanih institucija i njihovih nalogodavaca.  U prilog tome ide i činjenica da iako Bogdanović, kao i ostatak vlasti, rado govore o Đukanovićevoj imovini, ta ista vlast  godinama nije bila u stanju, u brojnim njenim sastavima, da donese zakon koji bi efikasno ispitivao porijeklo imovine.  Ukazuju i da su hapšenja zvučnih imena zaređala nakon skandala bezbjednosnog sektora sa bjekstvom Miloša Medenice.  Drugi ostavljaju mogućnost da je ovakvo hapšenje način da se otvore ozbiljniji  procesi protiv Đukanovića, iako  i oni smatraju da je dug put do depolitizovanih institucija.

Zanimljiv detalj pretresa Đukanovićevih nekretnina su i njegovi svjedoci  –  Miodrag Daka Davidović I Miodrag Ivanović. Ivanović je Đukanovićev prijatelj. Jedan od aktera afere Telekom koja je vodila do porodice Đukanović, a završila zastarom. U međuvremenu je prije koju godinu oslobođen optužbi u tom slučaju.  Mnogo interesantnije je prisustvo Miodraga Dake Davidovića kao svjedoka na pretresu Đukanovićevih nekretnina.

“U ljubavi i kriminalu nema slučajnosti”, kaže za Monitor dobro upućeni izvor.

Davidović je prije dvije godine završio na crnoj listi SAD skupa sa pokojnim Branislavom Branom Mićunovićem. I dok se Mićunović u javnosti prepoznavao  kao Đukanovićeva ruka u podzemlju, Davidović je važio za darežljivog finansijera Srpske pravoslavne crkve, opoziciono orjentisan. Stvari su ipak, rijetko crno bijele.

Kako je Monitor već pisao, od devedesetih do danas Davidović je osnivao parapolicije, paravojske i paradržave ,  organizovao i profitirao od duvana, nafte i eksplozivnih materijala – nekad uz blagoslov, a ponekad mimo volje vlasti. Formirao je preduzeće Neksan, pravio „vino bez grožđa“ i pekao „rakiju sa šećerom“. „Spašavao“ Željezaru više puta, i  sa Đukanovićima i sa novim vlastima. Zidao i obnavljao crkve. Uhapšen je zbog šverca cigareta, u vrijeme raskola u vladajućem DPS-u. Amnestirao ga je kum – tadašnji predsjednik države, Momir Bulatović.

Borba.me, portal iza kog stoji bivši Demokratski front zapitao se –  da li prisustvo Davidovića na pretresu znači da nikada nije ni bio iskreni opozicionar. Drugi koji ne učestvuju u igri političkih interesa, njegovo prisustvo vide kao moguću  Đukanovićevu poruku novim vlastima.  Možda baš onu, da ne živimo u crno bijelom svijetu, već u sivoj zoni isprepletanih interesa, poslova i zarobljenih institucija. I dalje nedemontiranom sistemu koji je Đukanović uspostavio, a nove vlasti preuzele.

Portali bliski dijelu vlasti takođe su objavili da je nakon hapšenja brata, Milo Đukanović u Makedoniji, gdje navodno traži izlaz „pred izvjesnim hapšenjem“.

Hapšenje Aca Đukanovića jedno je u nizu hapšenja zvučnih imena, nakon što je bezbjednosnom vrhu pobjegao Miloš Medenica, osuđen na 10 godina zatvora kao šef kriminalne organizacije čija je članica, prema prvostepenoj presudi,  bila i njegova majka, bivša dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda, Vesna Medenica. Takođe osuđena na deceniju zatvora.  Nakon bezbjednosnog fijaska sa Milošem Medenicom, hapšenja su se samo ređala –  bivši DPS ministri, biznismeni tog doba,  bivša ministarka nove vlasti. Sve te akcije, doduše, vodilo je Specijalno državno tužilaštvo, za razliku od Đukanovićevog hapšenja.

Ovih dana, nakon što je opet pritvorena, Vesna Medenica uputila je pismo javnosti u kom je na udaru Specijalno tužilaštvo,  kao i sutkinja koja joj je dosudila decenijsku zatvorsku kaznu. Kompromitujuće podatke na njihov račun koje je iznijela u tom pismu demantovali su i SDT i postupajuća sutkinja.

Dok se nakon hapšenja zvučnih imena prethodnog režima obračunava pismima, saopštenjima, listovima nepokrenosti, tajnim podacima  i zakamufliranim porukama, sve su jasnije posljedice toga što se demontaža Đukanovićevog sistema nije desila.

Iz briselske administracije neposredno pred Đukanovićevo hapšenje  saopšteno je  da Crna Gora napreduje sporo kada su u pitanju poglavlja vladavine prava i borbe protiv korupcije (poglavlja 23 i 24).  Đukanovićevo hapšenje možda može biti i domaći i štrik za Brisel.  Brisel manje košta da se pravi da ne vidi da izostaju suštinske reforme. Nas će, u EU ili ne, više da košta.

Milena PEROVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo