Iako je srazmerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić

Boris Milačić je kao mlad otišao u partizane, nakon rata kreće stopama svoga oca Baja, koji je bio oficir Crnogorske vojske, i završava vojnu akademiju u Beogradu. Zapošljava se u Ljubljani i pitomcima predaje ono što je učio o odbrani sovjetske vojske od okupatora. Hapse ga i osuđuju na 10 godina. Na Golom otoku provodi šest i po godina.

Peđa Milačić precizno navodi očevu biografiju: ,,Rođen je 15. maja 1927. na Veruši. Osnovnu školu završio na Veruši, a Gimnaziju u Podgorici. Nakon toga upisuje Vojnu akademiju u Beogradu i završava je sa visokom prosječnom ocjenom. Uhapšen je 28. novembra 1949. i osuđen na sudsku kaznu od deset godina, odslužio je do 24. aprila 1956. ”.

U Ljubljani je, kao potporučnik, komandovao svojom jedinicom: ,,U sklopu obuke redovno je pričao kako se Sovjetski Savez odbranio od njemačkih agresora, da su rovovi kopani na G slovo. Pričao je ono što je u školi učio i prenosio to vojnicima. Nikada nije bio protiv svoje države, kao i mnogi, ali je dospio na Goli otok”.

Osuđen je na zatvorsku kaznu od 10 godina i gubitak svih građanskih prava. Zatvaraju ga prvo u Bileću, zatim na Svetom Grguru gdje preživljava najteža mučenja i torture, poslije toga na Golom otoku radi u kamenolomu, stalno trpeći torture, i pod takvim psihičkim i fizičkim torturama nikada nije revidirao svoj stav, ističe Milačić.  Iz zatvora izlazi 24. aprila 1956. kao nepopravljiv.

,,Poslije zatvora zasniva radni odnos u Beogradu, u pivari. Pored rada želi da studira, da upiše Pravni fakultet. Traži da mu se povrate građanska prava, jer bez toga ne može da upiše fakultet. Prava mu nijesu vraćena, naprrotiv, uvijek je bio pod prismotrom tadašnje UDBE. Bio je na slobodi, ali može se reći da to nije bila sloboda zbog stalnog praćenja i prisluškivanja. Odlučuje da se vrati na Verušu i nađe svoj mir. Oženio se sa Divnom Zečević i zasnovao porodicu. Narušenog zdravlja radio je na porodičnom imanju i od tog rada skromno živio”, priča Peđa Milačić.

Borisov bratanić Saša Milačić dodaje da je u Borisovoj generaciji na Akademiji bio budući istaknuti politički funkcioner u Jugoslaviji Stane Dolanc: ,,Đoko Mirašević je imao običaj da, kada prođe pored naše kuće na Veruši, stane i donese darove i kaže: „Ovo je za najkarakternijeg zatvorenika na Golom otoku“. On nije bio revidirac kao mnogi, koji su se poslije uklopili u društvo. Kao razočarani čovjek vratio se na selo. Đed nam je bio oficir crnogorske vojske, prvi pitomci kada je kralj Nikola osnovao akademiju, generacija Krsta Zrnova. Tako da se on vratio na veliko očevo imanje da nastavi život”.

Boris Milačić imao je sedmoro braće i jednu sestru. Najstariji brat Kostadin- Kosta strijeljan je 27. decembra 1943. ,,U Farmacima, tu je strijeljano njih 53, uglavnom omladine. Oni su pjevali uveče iako su znali da će tokom noći biti strijeljani”, priča Saša Milačić.

Peđa Milačić ističe da je porodica, braća i sestra, uvijek bila uz njegovog oca: ,,Nama kao porodici vrlo malo je pričao o tim dešavanjima na Golom otoku. Nama on to nije prenosio, niti je na nas uticao da nam ,,uljepša” život pričom o tim stvarima. Ponekad su majka i on razgovarali i mi smo slušali. Znam da ga je majka poslije tri i po godine posjetila na Golom otoku i da je vidjela da je on, narušenog zdravlja, rukama morao da podigne oči da bi je pogledao, da je prepozna i javi se. Ona nije mogla da vjeruje da je to on i da je u tom stanju u kojem ga je zatekla”.

Umro je 10. maja 1992. ,,Narušenog zdravlja se vrtio iz zatvora, poslije toga dobio multipleks sklerozu. Uvijek je pričao da mu pamet nijesu uzeli a da su sve drugo uništili”, kaže Peđa Milačić. Boris Milačić pored sina, ostavio je iza sebe i pet ćerki – Milanku, Nevenku, Stoju, Danijelu i Maju.

,,Rehabilitacija golootočana bi bila velika satisfakcija za porodice”, kaže Saša Milačić. ,,Prije svega u tom dijelu da su bili neprijatelji države. I onda je bilo i špijuna i svega, kao što ih ima i danas, iako više nijesu špijuni nego odgovorni građani. Bilo je i ranije takvih pokušaja rehabilitacije, ali to nije dovedeno do kraja. Stalno se krene i stane, pa pogledajte i ove nove rane kao što su Štrpci ili deportacija muslimana. To će teško sve ići”.

I Peđa Milačić ističe da bi porodici bilo bitno da se stane na kraj priči da su njihovi preci bili narodni neprijatelji: ,,To su ljudi koji su bili rodoljubi, dali su svoje živote za ovu državu. Treba skinuti taj žig sa porodica. Da se okonča  to vijeme kada golootočki sinovi i kćeri nijesu mogli da napreduju zbog roditeljskih ‘grešaka”’.

Komentari

Iako je srazmerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić

Dva brata Vojislav i Borislav Rade Bošković, prije Drugog svjetskog rata, završili su pravo u Beogradu. Kada je počeo rat otišli su u partizane. Iz rata je Vojo izašao kao major, a Rade kao kapetan.

Sutkinja Nataša Bošković, kojoj su otac Vojislav i majka Milica bili na Golom otoku, počinje priču: ,,Kum je moga oca poslao na Goli otok. Sjeđeli su i  ćaskali i tata je rekao svome kumu – Trebali su otići u Bukurešt kad su ih zvali na onaj sastanak. Kako je imao čin, sudili su mu, tu privilegiju su imala samo vojna lica. Sudija, njegov školski drug, ga je osudio na 15 godina. Kada mu je izrekao kaznu, tata ga je gađao mastionicom. Onda mu je povećao kaznu na 20 godina. Na Golom otoku je bio sedam godina. Stric je bio u istražnom zatvoru devet mjeseci, pa su ga pustili. Po povratku sa Golog otoka, tata se demobilisao. Bio je u teškom psihičkom stanju, moj stric se nije odvajao od njega”.

Milica Čanović je čitavo vrijeme u okupiranom Nikšiću radila sa ilegalcima. Njen brat Dušan Dujo Čanović poginuo je na Ljubinom grobu. Četnici su 1944. osudili Milicu i njenu sestru Darinku-Giju na smrt strijeljanjem. ,,Strijeljanje, preko 60 omladinaca, je trebalo da bude ujutru, pod Trebjesom. Moja baka Zlatana pođe da se oprosti sa njima. Kaže im: „Ništa vas neće boljeti, to će kratko da traje, a ja ću biti tu da vas odmah uzmem”.

Zlatana je sa mužem, u tišini, čekala jutro. ,,Komšinica, iz četničke porodice, uleti u dvorište kod bake, i ne smije da joj kaže radosnu vijest, da joj uhvati muštuluk, nego psuje: Eno došli su partizani, oslobodili su ti šćeri”, priča Nataša Bošković.

Nakon rata Milica je bila komandant radne brigade na pruzi Nikšić –  Podgorica. Na Golom otoku je bila tri godine, od 1950. do 1953.

Nataša napominje da o toj temi roditelji u kući nijesu pričali, nastojali su da djeci pruže što više ljubavi. Sjeća se da je, dok je bila u gimnaziji, neko pomenuo Goli otok, pa je ona pitala roditelje šta je to: ,,Samo su se pogledali i prećutali, i više na to nisam obraćala pažnju”.

Još jednom su u kući zaćutali, kada je na posljednjem ispitu na Pravnom fakultetu dobila devetku. Do tada je imala sve desetke. ,,Bio je to jedan potpuno beznačajan ispit za nas pravnike. Nisam znala što je razlog, pa nisam tome ni pridavala neku pažnju. A bio je muk u kući. Oni su tada, za razliku od mene, shvatili što se desilo – dijete informbirovaca ne smije da bude tako besprekorno”.

Iako bi kao najboljem studentu bilo razumljivo da ostane na fakultetu kao asistent, to se nije desilo. Kada se prijavljivala, ako bi na konkursu pisalo da prednost imaju studenti sa visokim prosjekom, konkurs se poništavao.

Nataša Bošković nastavlja sa desetkama i postdiplomske u Beogradu. Čuveni profesor Radomir Lukić pitao je na kojem je predmetu asistent, odgovorila je: Ni na jednom. On je počeo da šeta po kabinetu i preporučio joj da se mane nauke, da ide u advokate i da mlati pare. Nije ga poslušala.

Nakon postdiplomskih, godinu dana ne može da nađe posao. Odlučuje da ide u Beograd da traži zapošljenje. ,,Mjesec dana pošto sam otišla, otac mi je dobio infarkt. I zadnje riječi, mojoj majci je kazao: „Ovo se dijete ne zaposli“. Bukvalno je ta situacija mog oca ubila. Sve je on mogao izdržati, što se njemu dešavalo, imao je građanske hrabrosti, ali eto, kada su krenuli na djecu, to nije mogao da preživi”.

Nakon očeve smrti, vraća se kući: ,,Smrt oca sam vrlo teško podnijela. Bio je januar 1983. i majka me nagovara da izađem iz kuće. Pođem u Skupštinu Titograda, bila sam delegat, izabrala me omladina. Na dnevnom redu je bio izbor četiri sudije Osnovnog suda. Ja nezaposlena, nisam za to ni konkurisala. Digne se Milivoje Miro Raičević, sekretar MUP-a Titograd, i kaže: „Mi danas biramo četiri sudije Osnovnog suda, ja sam pogledao spisak i na tom spisku se nalaze djeca iz četničkih i IB porodica“. Osjetila sam samo kako propadam, ne znam što se dešava. Gledam lijevo i desno da nisam počela da haluciniram, od preveliko tuge za ocem. On kaže: „Znam da djeca ne treba da odgovaraju za grehove svojih roditelja, ali poznato je da se u Crnoj Gori djeca ne odriču svojih roditelja. Niko ne može biti izabran za sudiju dok mi iz MUP-a ne damo saglasnost“. I dan-danas se stidim što nisam ustala, što nisam protestovala”.

Konačno joj postaje jasno kako stvari stoje. Vraća se kući sa pitanjima koja upućuje majci: Zašto mi sve niste rekli? Zašto ste mi dozvolili da studiram pravo? Zašto ste ostali u Crnoj Gori? Onda je morala da priča, kaže Nataša.

,,Ispričala mi je tada da su mog oca, koji je radio u Ministarstvu pravde, svaka dva mjeseca posjećivala dva Udbaša. Ulazila u kancelariju i sporovodila niz dugački hodnik”, prisjeća se.

,,Ono što pamtim iz te priče je utisak da moja majka nije mogla sebe da sagleda tamo, ali je dobro zapamtila svoje prijateljice. Vidjela ih je na što liče, kako su izgledale, izmučene i iscrpljene, zapamtila tu muku, i samo mi je rekla da je to bio pakao. Ispričala mi je da je puno puta željela da se ubije. Da skoči sa stijene. A bilo je takvih slučajeva, ali dešavalo se da prežive i onda su im tek svašta radili. Kasnije mi je jednom ispričala da su ih često mučili glađu, i kada ih skroz iscrpe, daju im zasoljenu ribu. Pošto se gladni najedemo te slane ribe, onda, kaže, neće da nam daju vodu”, priča Nataša Bošković.

Tek tri godine od diplomiranja, 1984. zapošljava se kao pripravnica u Privrednom sudu u Podgorici. U Beogradu magistrira 1987, te godine gine joj majka. Nalazi posao u KAP-u, i tamo radi šest godina. Prijavljuje se na konkurs 1992. za sudiju u Privrednom sudu, i samo zahvaljujući tome, kaže, što su tada u komisiji bili profesori Baćo Mitrić i Mićo Perović izabrana je za sudiju.

,,Krajem 80-ih htjela sam da predam doktorsku tezu. Kada sam otišla na Pravni u Beogradu, ti profesori koje sam ja znala, sa kojima sam pričala, to više nisu bili oni profesori, počelo je da se kuva ono što će ‘90-ih kulminirati. Ovdje počinje AB revolucija, sve ovo, otvara se i priča o golootočanima, navodno neka njihova rehabilitacija”, prisjeća se.

Sjeća se svog brata od tetke Đura Radana, koji je bio poznati vaterpolista, završio je mašinstvo, živio u Beogradu, mimo politike: ,,Njegov otac Milan Radan, moj tetak, nosilac spomenice, On je bio najstariji komunista u Nikšiću, zajedno sa Bocom Lazovićem. Obojica su bili na Golom otoku. Po povratku sa Golog otoka živio je u Herceg Novom. Jednom prilikom sjedio je u kafani i tuda je prolazio Nikola Kovačević Stari i pitao ga je: „Milane, kako si“? Odgovorio mu je: „Ja, bogomi, nikako, a ti eto te ko engleski lord, vodiš psa. Ujutru su došli po njega i odveli ga”.

Ističe da je ponosna na to što su njeni roditelji ostali časni i dosljedni i što su sve muke podnijeli bez jeda, ljutnje, što su nastavili da žive: ,,Družili su se sa sebi sličnima, sa ljudima iz IB porodica, koji su bili nesalomljivi. Znam da su se svakog ljeta sastajali kod Đoka Miraševića, nosioca francuske Legije časti koji je takođe bio na Golom otoku”.

Vojo i Milica su se upoznali nakon što su se vratili sa Golog otoka. Vjenčali su se 1958, i dobili troje djece, pored Nataše, dva sina Nikolu i Nebojšu. ,,Uvjerena sam da je nakon Golog otoka moja majka bukvalno spasila moga oca. Zajedno su nam pružili veliku ljubav i srećno djetinjstvo. Istakla bih i da ih se porodice nikad nisu odrekle, da su uvijek bili tu za njih. Očeva sestra od strica Vera uspjela je da ga posjeti na Golom otoku, žena od brata od strica takođe. Iako su govorili da se ni one neće vratiti, donijeli su vijest da je živ”, završava svoju priču Nataša Bošković.

(Nastaviće se)

Komentari

Iako je srazmerno broju stanovnika imala najviše zatvorenika na Golom otoku, za razliku od Srbije, Hrvatske i Slovenije, u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do rehabilitacije golootočana. Monitor donosi sjećanja i ispovijesti potomaka golootočkih žrtava, koje je priredio Predrag Nikolić

Dva brata Vukota i Jakov Pavić i sestra im Olga, iz Nikšića nakon rezolucije Informbiroa odvedeni su na Goli otok.

,,Prvo je tetka uhapšena, poslije toga otac i stric. Bili su prvo u Nikšiću, pa u zatvoru na ostrvu Mamula, pa otuda na Goli otok.Tetka je odvezena iz Nikšića u Banat na granicu sa Rumunijom, u tamošnji ženski zatvor, pa onda na Goli otok”, počinje priča Tatjana Pavić. ,,Moga oca Vukotu uhapsio je Veljko Milatović. Ispred crkve u Ozrinićima mu je rekao – Izdajniče, izdao si državu. A moj otac mu je rekao – Nijesam, nego si ti. Ti si izdao Rusiju”.

Ona dodaje da joj je često teško kada čuje kako veličaju neke ljude. Objašnjava da nema rata u kojemu Pavići nijesu ginuli za slobodu. Nakon Golog otoka, kao kaznu za ,,grijehe” potomaka, u Nikšiću i Ozrinićima nije se mogla nazvati ni uličica po njihovom stricu Radomiru, ustaniku od Istre do Hercegovine, predratnom intelektualcu koji je govorio četiri jezika, i poginuo u ratu. Mnogi iz šire porodice Pavić, do tada ugledni članovi društva, takođe završavaju na Golom otoku ili dolaze u sukob sa režimom. Iz ove porodice je i Vasa Pavić po kojoj se zove muzička škola u Podgorici.

,,Kada su mog oca dolazili da hapse Italijani i četnici, Veljkova majka ga je dva puta spasila. Upozorila ga je – Vule, bježi, evo idu otuda. Oca je spasio od strijeljanja tokom rata i Risto Bošković, koji je bio glavni za četnike u Nikšiću. Eto to su neki svijetli primjeri, za razliku od onog što ga je uhapsio i još nazvao izdajnikom”.

Nijesu puno govorili o Golom otoku, kaže, tek pred kraj života, posebno tetka. Kako se Olga nije udavala Tanja se starala o njoj posljednih godina.

,,Tetka je imala je 30 godina kada je otišla na Goli otok, uhapšena je među prvima u avgustu 1948. Puno sam vremena provodila sa njom. Nije htjela po mom mišljenju da zasniva porodicu samo iz jednog razloga jer se plašila hoće li imati potomstva. Tamo nisu imale uslove za higijenu, mučile se, patile, ko god ima ćerku, ženu može da zamisli što su one preživjavale u toj hladnoći i muci bez ikakvih uslova. Moja tetka, da li je to bila neka veza, čovjek  je dolazio tri puta da je prosi, a ona ga je odbijala”.

Drugu tetku, koja je bila udata, kada su joj braća i sestra odvedeni na Goli otok, razveli su i uzeli joj sina jer nije htjela da se odrekne braće!

,,Kada su došli s Golog otoka, mršavi, jadni, nikakvi, majka im je stalno pravila alvu da se brzo ugoje. Tetka mi je pričala kada su izašli sa Golog otoka, ona je šetala sa drugaricom i sapatnicom sa Golog otoka Draginjom Vušović,  kojoj su braća poginulo za vrijeme rata, i niko nije htio da im se javi. Samo je prišao đed moga muža i poveo ih na kafu. Kasnije su govorili da nikad to ne mogu zaboraviti”.

,,Kada spremim tetka Olgu uveče i krenem da idem kući, kažem joj sad ti Olga spavaj pa se ujutru vidimo. A ona mi kaže, živjela je na devetom spratu, kuku mene moja Mile đe češ sad niz te lelije, nećeš moći ti to izdržati. Milsim da su joj se te slike sa Golog otoka do smrti vraćale. Nikako se nije mogla osloboditi toga. I onda zagrli, stisne, da je ne ostavim, stalno je mislila đe ću ja i đe je ona ostala. Ta demencija je čudna bolest, mislim da je posljednjih godina života ona intenzivno ponovo preživljavala patnju sa Golog otoka u svojoj glavi. Nije mogla da razluči stvarnost i ta sjećanja”, govori Tanja Pavić.

Možda i gore od demencije, nastavlja Tanja Pavić, je ono što je njenog strica Jakova zadesilo. Nije ga napuštao osjećaj da mora da se osveti zbog patnji u mučilištvu. Žena ga je ostavila, a on je nastavio da bije svoje bitke. ,,Tih nekoliko decenija on je posvetio tome da osveti porodicu i nešto da uradi, a ne znamo šta. Puno je čitao, u njegovom stanu su svi zidovi bili prekriveni knjigama, slagao je i kupio novine, kao u filmovima. Kada je bila premijera filma Balkanski špijun, dok se gledao film svi su se smijali, ja sam plakala, prepoznala sam tu i moju porodicu. Kuma me je pitala zašto plačem, odgovorila sam da prepoznajem svoju porodicu, najviše strica. On je umro, a za života se nije se oslobodio te muke”.

Ističe da njeni nijesu bili slabići koji nijesu mogli izdržati muke, te da je ta stamenost i trpeljvost naslijeđena u porodici: ,,Ulili su nam ljubav i snagu, bili su jaki. Moj otac je bio jedan stabilni, hrabri čovjek, pun ljubavi. Kasno se oženio, mene je dobio sa 55 godina. I pored torture i muke, otac i stric su živjeli blizu 80 godina.  Držali su se, nisu se dali, bili su lijepi ljudi, nijesu htjeli nikad nikome ne pokaže patnju”.

Tanja Pavić smatra da je bitno rehabilitovati golootočane. Posebno bi voljela da to njena majka doživi: ,,Ona je, otkada je došla u tu porodicu, svima pružila mnogo poštovanja i ljubavi. Bitno je da to dožive te majke, strine, ćerke… U mojoj porodici, po očevoj strani, baš puno ih je završilo na Golom otoku. Prije toga ta porodica je dala mnogo intelektualaca, ali su nakon toga svi skrajnuti, nisu imali nikakve pozicije. Te naše majke i strine su propatile, a toliko su ponosne i poštovale su tu porodicu. Tako da bih voljela da makar one to dožive i osjete da su se ti ljudi rehabilitovali, i da odu na onaj svijet s time da znaju da su njihova djeca oslobođena tog tereta. Sada puno razmišljam o tome, i nevjerovatno mi je da sve generacije proživljavamo tu istu patnju na ovim prostorima. Voljela bih da to stane. Da prestanu stalno da nam se vraćaju iste stvari”, završava Tanja Pavić.

(Nastaviće se)

Komentari