Povežite se sa nama

FELJTON

Okupator odnio zvona i topove

Objavljeno prije

na

Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 1918. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond crnogorskog kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugih poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore „neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava». U istom tekstu dalje piše: „Nije poštedio, naravno, ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poređani ispred cetinjskog manastira”. Risto Dragićević u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti „takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijenili u toku Balkanskog rata, a posebno navodi da su bili topovi koje su Crnogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912.” Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije „veći broj dragocjenog istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.

Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrougarskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: „Poziv na sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore”:

«Ravnateljstvo „C. Kr. Muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču”, koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. i k. Čete. Stoga bi ravnoteljstvu c. Kr. Muzeja cara Karla veoma dobro došli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odnijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci. Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske sniske tipičnih zgrada, soba, nošnja, plesova i prozora iz narodnog života.

Ravnateljsto umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakve predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20K, nije nužno da se ravnateljsvto pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.

Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakvih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c.kr. mujeza cara Karla.

… Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da podupre ovaj važni domovinski zavod. Nećemo da se ovdje upustimo u razmatranje o etnografiji (opisivanje narodnih običaja i proizvoda). Dovoljno je, da upozorimo da je naša kultura uplivisana rezultatima ove znanosti i to u veoma velikoj mjeri. Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.

No i s drugog jednog stanovištva zalužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružati svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.

I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznat će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.

Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26. septembra 1917, br. 117, str. 2)».

Da li je na adresu Beč VIII, Laudonova ulica 17, dospjelo etnografskog i arheološkog materijala sa teritorije današnje Crne Gore nije nam poznato. Ima dosta razloga da vjerujemo da je sa našeg terena dospio dio „narodopisnih” predmeta u C.Kr. muzej cara Karla u Beču. Vjerovatno će i to ostati tajna, kao za veliki broj drugih kulturnih dragocjenosti iz naše države. Uostalom, predmeti su, bar formalno, legalno kupovani odnosno otkupljivani. Siromašno stanovništvo najvjerovatnije je bilo prinuđeno da prodaje (ustupa), možda i najdraže predmete iz svog vlasništva. Makar i bilo svjesno njihovih vrijednosti.

U literaturi se navodi da je do danas sačuvan popis objekat koji su nađeni u Arsenalu (Laboratoriji) na Cetinju, a vršio ga je, u ime Vojnog muzeja u Beču, artiljeriski inžinjer A. Mel. Potpisniku ovih redova bio je dostupan taj popis pod naslovom: Popis muzejskih predmeta koji su nađeni u muzejskim prostorijama kraljevskog crnogorskog arsenala na Cetinju.

Poslije evidentiranih sto šezdeset (160) muzejskih predmeta, slijedi datum 29. oktobar 1917. godine. U potpisu: dr Alfred Mell s.r. Konzervator K. Udn K. Vojnog muzeja. Sa lijeve strane slijedi potpis: Rudolf Muhl, m. p. Oboffzl, komandant Arsenala. Od svih muzejskih predmeta koji su navedeni u pomenutom spisku, a koji čine oružje, zastave i odlikovanja, sravnjivanjem sa fondom sadašnjeg muzeja konstatovano je da su svi navedeni predmeti sačuvani i da se nalaze u Državnom muzeju na Cetinju.

Svojevremeno je Republički zavod za zaštitu spomenika kulture pokušao da dođe do preciznijih i stručnijih podataka o otuđenom kulturnom blagu koje se nalazi u Austriji.

Praksa je pokazala da je otuđenim kulturnim dobrima teško ući u trag bez uslova o kojima smo govorili a to je stručno precizan opis svakog objekta, što mi, nažalost, ne posjedujemo. Stoga je i mogućnost da povratimo oteto, otuđeno, prodano i preprodano naše kulturno blago, veoma mala.

Devastacija nepokretnog i pokretnog spomeničkog fonda na teritoriji naše republike nastavljena je i poslije oslobođenja. Mnogi arheološki lokaliteti, kao i ranije, bili su žrtva rušilačkog nagona, neznanja, predrasuda ili pohleposti. Da bi se bolje shvatilo stanje na području zaštite spomenika kutlure treba uočiti i činjenice da su našim spomenicima kulture naneseni teški gubici ne samo ratnim razaranjima, nego i primitivnim mentalitetom i nedovoljnom, odnosno skoro nikakvom edukacijom u tom pogledu. U predratnoj Jugoslaviji nije postojao zakon o zaštiti spomenika kulture a samim tim ni ogranizvoana služba zaštite. Ne manju štetu (nažalost i danas) spomeničkom fondu nanosi potpuna zapuštenost, pa bi bilo bolje da su neki spomenici ostali kao tajna pod zemljom.

Uz mnoge faktore koji su uticalil za stanje pokretnog spomeničkog fonda, bili su propusti carinske službe, tako što je nezanemarljiv broj pokretnih predmeta od kulturno-istorijskog značaja (stari novci, razni arheološki predmeti iz različitih epoha, umjetnička djela…) odvezen iz zemlje u inostranstvo. Koliko je time naša država oštećena u materijalnom pogledu, a da ne govorimo o njenoj kulturnoj baštini, nije potrebno posebno ni naglašavati. Nijesu naivni bili, nažalost, ni propusti (neodgovornost i bahatost) pojedinih građevinskih željezničkih i drugih preduzeća (pruga Titograd – Nikšić, željeznica Beograd- Bar, koja su, ne poštujući ni osnovne principe zaštite kulturne baštine, nemilosrdno ispoljavala svoj neuki i rušilački mentalitet.

Neposredno poslije oslobođenja, ozbiljne i brojne propuste na zaštiti nacionalnog kulturnog blaga, vršili su tzv. sreski, odnosno narodni odbori, javna tužilaštva, sudovi i ostali odgovorni faktori.

Rješenjem ministarstva prosvjete broj 1649/46 koje je potpisao predsjednik Vlade Blažo Jovanović, dužnost zaštite svih „kulturno istorijskih spomenika i prikrodnjačkih rijetkosti na teritoriji NRCG, vrši uprava Narodnog muzeja na Cetinju”. Tu službu je vršio Narodni muzej na Cetinju sve do osnivanja Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

(nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XV): Put sa Igorom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Ustanovio sam da postoji jedna agencija koja organizira put u Srbiju preko Mađarske. Zanimijivo, suvlasnik agencije i vozač kombija bio je jedan visoki, flegmatični Crnogorac – Nikčević; prepoznao me i predstavio se, on je suprug Sanje Nikčević, novinarke Večernjaka, koju ja, očito, dobro poznajem. Hm, kako život piše romane, eto, suprug velike kazališne konzervativke, katolkinje, nije etnički čist Hrvat-katolik?!

Kad se ipak stabilizirala ruta naših putovanja preko Mađarske, javio sam Igoru da možemo skupa u Beograd. Bio je baš uzbuđen, sretan. Putem nije prestajao pričati. Pogranični policajci nisu nas prepoznali, ni njega ni mene (ili bar nisu to pokazali). No, bio sam sretan zbog toga: zeznuto je objašnjavati čuvaru granice zašto usred rata putuješ u neprijateljsku zemlju. U Beogradu se nismo družili: njegov krug prijatelja dosta se razlikovao od mojega, a inače sam se trudio da moji posjeti budu više obiteljskog tipa.

Putovao sam s Igorom još jednom, čini mi se 1993. godine. Nisam mu skrenuo pozornost da prethodno izvadi vizu u Srpskoj ambasadi u Zagrebu. Tad je Hrvatska uvela vize za srpske državljane, pa je Srbija odmah recipročno odgovorila. Stigli smo na srpsku granicu nešto iza ponoći. Igora su skinuli s autobusa, obavili s njim informativni razgovor i poslali ga prema Mađarskoj, pješice. Rekao sam mu da ostane u međugraničnom prostoru kako bi dočekao autobus za Zagreb koji ide u kontrasmjeru, stiže negdje oko šest sati ujutro, mora izdržati kakva četiri sata.

Bio je baš ljut i razočaran. Uzeo je vrećicu sa sendvičima koje mu je Slavica pripremila za put i bijesno je bacio u smeće: ne želi ništa jesti; kao da se samokažnjava. Rekao mi je kasnije da se nasmrzavao, jer noć je bila svježa, a nije bilo nikakve nadstrešnice da se skloni, čak ni klupe da sjedne. U tim ranim vremenima i osobni automobili su rijetko vozili, još rjeđe primali osamljene krupne muškarce koji šetaju između granica. Gladan i promrzao vratio se u Zagreb; gladan i druženja sa svojim srpskim prijateljima.

Nakon toga Igor je u Beograd odlazio sa Slavicom, ja mu više nisam bio potreban kao vodič, uostalom – pokazalo se – nisam bio pouzdan. Nije mi govorio s kim se viđa; znam da se dosta družio s ljudima iz NIN-a jer objavili su veliki intervju s njim, mislim da su mu čak dali i naslovnicu. Viđao se svaki put i s Momom Kaporom i Dobricom Ćosićem, meni o tom druženju nije želio pričati, ne iz želje da nešto skrije, nego je znao da ih ja doživljavam kao srpske nacionaliste koji su u velikoj mjeri zakuhali sve ono što nam se dogodilo devedesetih; očito nije htio opterećivati naš odnos mogućom temom sporenja i uzajamnog zazora.

Igor ih je doživijavao drukčije, valjda po liniji odanosti prijateljstvu iz davnih dana. S Momom je to bilo doista blisko vršnjačko prijateljstvo, s Dobricom ipak znatno drukčiji odnos. Sjećam se da sam mu one noći 1993., kad su ga skinuli s autobusa zbog neposjedovanja spske vize, predložio da od granične policije zatraži  da ga spoje s kabinetom tadašjeg predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića; bio sam siguran kako će Ćosić automatski dati nalog da se Igora propusti u Srbiju. Bilo mi ga je žao da dreždi sam u graničnom međuprostoru na hladnoći; ja bih probudio svoga prijatelja da je na ne znam kakvoj funkciji. Igor mi je tada odgovorio da ne dolazi u obzir da ga uznemirava usred noći.

U razgovoru objavljenom 2018. godine u beogradskom tjedniku Nedeljnik na pitanje kako je izgledao njegov prvi susret s Momom i Dobricom u devedesetima, odgovorio je:

,,Tužan i srdačan, ako može biti i jedno i drugo. S Momom je bio mnogo sentimentalniji, a sa Dobricom racionalan i uvek polički ozbiljan. Nisam pravio zabeleške tada, mi smo se družil po nikom osećaju međusobne privlačnosti, intelektualne i ljudske, a ne zato da bismo jedan drugome služili ili pravili usluge. Doduše, jesam u NIN-u pisao pohvalno o tri njegove knjige. Imali smo neke priodne međusobne simpatije koje su se izražavale u drugarstvu. Ono je živo koliko i ja. Kad sam se s njim upoznao preko Jove Raškovića, psihijatra iz Šibenika, koji je u svom gradu danas nepoznat, nepriznat, autiran, gurnut u zaborav memorije, čovjek koji je bio dobroljubiv i mirotvoran, i dan-danas ga se po usputnim prikazima naziva zloglasnim. Preko Jovana do Dobrice se razvio trougao naših priateljstava i trajao je dok je moglo. Svaki put kad sam dolazio u Beograd sa Slavicom, svojom suprugom, bili smo pozivani kod njih ili su nas izvodili vani sa prijateljima”

Hm, Dobričin prijatelj, pokušavao sam to razumjeti, nije mi išlo najbolje. Kako možeš osuđivati hrvatski nacionalizam, a biti toliko popustljiv prema srpskom? Ali Igor je očito Momu i Dobricu doživljavao prije svega u njihovoj ljudskoj dimenziji, a ne ideološkoj. Uostalom, i ja sam bio prijatelj s nekim tvrdim hrvatskim nacionalistima, iako mi se sam njihov nacionalizam nije svidao; privlačili su me ili zbog neke njihove ljudske dimenzije, ili su mi bili privlačni neki drugi njihovi intelektualni stavovi mimo nacionalizma. Kad bih se suočio s njihovim nacionalizmom, zatvarao sam oči.

Sjećam se jednog iskustva s Vladom Gotovcem u Dubrovniku 1993., dan nakon zajedničkog nastupa na tribini u kazalištu Marin Držić (govorili su još i Slobodan P. Novak, Feđa Šehović i Luko Paljetak). Dubrovnik je bio sablasno prazan, sunčan ranojesensi dan, na Stradunu nema žive duše. U jednom trenutku Gotovac reče:

-Da, nema nikoga, nema turizma. Ali nema ni brekanja, ni dozivanja burazera. I završilo je njihovo, nikad više neće ni prismrditi u Dubrovnik. Ako se samo zbog toga ginulo, vrijedilo je!

A opet, ne možeš Vladu Gotovca svesti samo na to. Ljudi su kompleksni; pogotovo Vlado. Ne mogu se lišiti ni Igora ni Vlade, koliko god se nisu uzajamno podnosili.

Nakon jednog posjeta Beogradu 1996., Mandić je odlučio izvesti pravi performans, da odlazak u Beograd ne ostane samo njegov osobni čin. Napisao je tekst u kojem nije zatajio da se družio s Ćosićem i Kaporom, već je opisao i jednu lukulovsku gozbu u restoranu koji je vodio nekadašnji mlađi partner znamenitog Dubrovčanina Iva Kusalića, koji je držao Klub književnika, desetljećima gastronomsku meku bivše države.

Više se ni ne sjećam, dobro gdje je Igor objavio taj tekst, možda se radilo i o intervjuu, ali očito je nacionalističkom djelu Zagreba želio baciti rukavicu izravno u lice. Za razliku od uobičajenog narativa hrvatskih medija, po kojima je Beograd satrven dugotrajnim sankcijama, inflacijom i bijedom, on je želio pokazati svoju sliku Beograda u kojem se vode pametni razgovori s duhovitim ljudima, u kojem se ljudi izvrsno zabavljaju i fantastično jedu, ne samo jela s roštilja već prvoklasne, sofisticirane gurmanske delicije. Naravno, u medijima je krenula histerična haranga protiv njega; hajde, znamo da se Igor tamo druži sa svakakvim ljudima, ali da tvrdi kako Srbi kvalitetnije jedu nego mi, e to je neoprostivo.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XIV): Put u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

U veljači 1992: moj Luka je imao rođendan, punio je četiri godine. Moram ga vidjeti, lijepi moj dečko. Jasmina mi piše o njemu svaki dan: evidentno je jako inteligentan, to govore i psiholozi, ali kao da je u svom svijetu, kasni mu govor, tek nekoliko riječi… No, gledajući emisiju Brojke i slova naučio je sva slova i brojke. Zna ih i pisati. Jasmina mi javlja kako se, došavši u Beograd, sav izbezumio: novo pismo, sve piše na ćirilici! Ali samo za mjesec dana, on je samostano naučio i ćirilicu. Sad čita dva pisma; Jasmina mu je našla defektologinju koja privatno radi s njim. Košta, ali dat ćemo sve od sebe. Luka voli muziku, sluša stalno kazetu s izborom pjesama Beatlesa, naslovi pjesama su označeni brojkama. Kažes mu naslov pjesme, on ti kaže pripadajuću brojku. A mala Jelena ima dvije i pol, da vidiš kako je lijepa, više nije beba, prava djevojčica, stalno zastaje pred oglasnim vitrinama Narodnog pozorišta, želi biti balerina.

Preko Slavonije se već od jeseni 1991. nije moglo putovati. Odlučio sam putovati preko Bosne, u kojoj još nije počeo rat. Slavonski Brod, pa preko mosta. Čuo sam da se prema Beogradu može iz Doboja, ali odlučio sam se spustiti do Sarajeva. Volim Sarajevo, osamdesetih sam često dolazio, pozivali su me na tribine, promocije knjiga, nastupao sam na Trećem programu Radio Sarajeva… Želim vidjeti taj grad, osjetiti svoj nekadašnji život, šetati Baščaršijom, ručati u Morića hanu, večerati Kod Palate. Plašim se što će biti ako i kod njih zarati, a moglo bi…

Ručao sam kako sam i planirao, Morića han sablasno prazan; otišao potom na autobusni kolodvor da kupim kartu, užasna gužva, prepuni autobusi za Beograd. Dobio sam kartu za neki kasni večernji. Ne javljam se nikome od sarajevskih prijatelja. Spušta se mrak, ulice ostaju bez ljudi, ali kupaju se u svjetlu, tako neobično nakon zagrebačkih zamračenja. Grč u želucu, preskačem večeru…

Jezovito putovanje kroz istočnu Bosnu, svako malo upadaju patrole, očito paravojne, u maskirnim uniformama, kontroliraju dokumente, sumnjičavo me zagledaju. I onda napokon produljeni vikend u Beogradu (uzeo sam slobodan dan u Leksu). Susret s Jasminom, djecom. Ne ispuštam ih iz zagrijaja.

Povratak u nedjelju oko dva (nastojim iskoristiti svaku minutu), imam izravan bus do Bosanskog Broda, planiram stići predvečer, pa ću pješice preko mosta i onda na vlak za Zagreb. Autobus je, međutim, kasnio, spustio se vec mrak. Graničar na bosanskoj strani govori mi da me on može pustiti, ali hrvatski graničari će me zaustaviti, vratiti; bolje da niti ne pokušavam, kad padne mrak nema prelazaka.

Ipak idem, dočeka me na mostu mladić u hrvatskoj maskirnoj odori. Govorim mu da sam književnik, član uprave Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Republika, kako sam imao tribinu u Herceg Bosni. Pokazujem svoje ime u impresumu Republike. Mladić pokazuje razumijevanje prema hrvatskom književniku, omogućuje mi da prijeđem; štoviše uzimlje mi veliki kofer s kotačićima i on ga vozi između postavijenih protutenkovskih mina, ja sam nosim poveliku putnu torbu. A kofer težak, kupio sam u Beogradu masu knjiga koje je inflacija posve obezvrijedila.

Dolazim na hrvatsku stranu, mladić u maskirnoj odori govori mi kako ću morati pješice do željezničkog kolodvora, nema taksija. Guram svoju koferčinu nekoliko kilometara kroz mrkli mrak, psujem svoju opsesiju knjigama na rasprodaji.

Kolodvor prazan, noću ne voze vlakovi. Prvi tek ujutro. Ide zaobilazno jer je pruga prekinuta u zapadnoj Slavoniji. Do Zagreba 6-7 sati umjesto uobičajena dva.

Nisam tajio pred prijateljima svoj put u Beograd, bilo mi je jasno da ću ići u taj grad sve dok mi obitelj bude tamo, a kakva je konstelacija čini se da bi njihov boravak mogao potrajati još neko vrijeme: Jasmina se priključila aktivu roditelja djece s autizmom; vrlo angažirano surađuje u akcijama. Također se povezala s beogradskim feminističkim krugom i počela predavati na tamošnjim novoosnovanim Ženskim studijima. Postat će i glavna urednica časopisa Ženske studije. Istodobno će predavati i na zagrebačkim Ženskim studijima, a uskoro će započeti suradnju s budimpeštanskim CEU, isprva će odlaziti na stipendije, a u drugoj polovici devedesetih postat će i stalno angažirana predavačica, pa će se s djecom i preseliti u Budimpeštu. Ne prihvaća nikakvu nacionalnu determinaciju: ona je transnacionalna, boravište joj je u Beogradu i Zagrebu, potom i u Budimpešti.

Svjesni smo kako se u toj situaciji, kad ne može dobiti ni domovnicu ni posao, a ni pomoć u kući, nema smisla vraćati u Zagreb; naravno, ni ja se ne mogu seliti u Beograd. Hajde da sam liječnik, ili inženjer, pa mogu anonimno raditi svoj posao, družiti se u izoliranom krugu bliskih prijatelja. Ali ja sam leksikograf i pisac, ne baš posve anoniman. Uvijek sam se osjećao Hrvatom, piscem koji pripada hrvatskom jeziku i nacionalnoj kulturi. Jasmina će se, pak, kad postane profesorica na CU, početi baviti teorijom transnacionalne književnost, organizirati konferencije, tiskati zbornike posvećene toj temi.

Odlazeći u Beograd, smatram, ne činim nista sramotno, ma koliko se neki nad time sablažnjavali. Nisam te odlaske baš spominjao u medijima; to bi bila politička demonstracija, a ovo je čisto osobna stvar. Glas o mojim putovanjima brzo se raširio internim kanalima. Mnogobrojni znanci su mi se počeli obraćati s molbama da prenesem njihova pisma ili pošiljke u Beograd. Čak ljudi koji su se javno predstavljali kao veliki domoljubi, pa i srbomrsci, a kad ono, imaju djecu u Beogradu, braću, sestre… Ma rado ću im učiniti uslugu, tko zna iz koje muke se oni predstavijaju kao ljudi koji nemaju nikakve veze sa Srbijom, ali dovodi to mene u nezgodnu situaciju. Najgore mi je bilo što sam morao prenositi zatvorene koverte u kojima je često bio novac za nekoga u Beogradu. A tad su bila vrlo rigorozna pravila o prenošenju deviza u inozemstvo, pogotovo u Srbiju: tristo maraka bez potvrde banke, tisuću s potvrdom. Ja uvijek nosim i neku svotu maraka svojoj obitelji, sebi za putne troškove, a u kovertama sigurno dodatno prenosim na stotine maraka. Vrlo često granična policija temeljito pretražuje putnike. Nađu li mi koverte, ne samo da će mi sve oduzeti, nego će me i kazniti, možda i sudski procesuirati.

I do Igora je došlo da putujem u Beograd, navratio je odmah do mojeg ureda u Leksu. Moram mu pričati kako je tamo.

– A Igore dragi, bio sam tamo samo tri dana, nisam uopće htio izlaziti iz kuće, nikoga viđati. Nisam bio ni do NIN-a ni do Vremena. Došlo je do mene dvoje-troje prijatelja, Bratić i Tešić, vidio sam i Predraga Markovića koji mi je govorio o svojoj ediciji knjiga koju pokreće uz magazin Vreme. Pričali smo ponešto o književnosti, ali ponajviše o našim životima, o egzistencijalnim problemima; i kod nas i kod njih je velika inflacija.

– Mogu li i ja s tobom kad budeš drugi put putovao?

– Ni sâm ne znam kako ću i kada drugi put putovati; hoće li Jasmina možda moći doći u Zagreb; ja planiram novi odlazak u Beograd za svibanj, a tko zna što će tada biti u Bosni, hoće li se uopće moći ići preko Bosne.

Doista, već u svibnju bilo je nemoguće putovati preko Bosne, počeo je kravi rat i tamo.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XIII): Razdvajanje porodice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

I Mandići su se povukli iz organiziranoga stranačkog života; zanimijivo da se devedesetih Slavica Mandić aktivirala kao novinski komentator: najprije u tjedniku pacifističke inicijative Arkzinu, a potom u tjedniku (pa dnevniku) Dan Joška Kulušića, legendarnog urednika Slobodne Dalmacije, koji je potkraj osamdesetih nakladu Slobodne Dalmacije podigao na stotinjak tisuća primjeraka, da bi početkom devedesetih, nakon duljeg otpora, bio smijenjen kao jugonostalgičar, nelojalan HDZ-u.

Igor je osamdesetih bio stalno uposlen u kući Vjesnik, po kazni u prezrenom odjelu Revije i stripovi. U novim uvjetima je komercijalno najuspješnije izdanje tog odjela, Erotika, počelo naglo gubiti nakladu i dohodovnost, urušile su se i nekoć vrlo dobre plaće.

Međutim, nekadašnja zabrana suradnje u glavnom glasilu kuće izgubila je smisao, Igoru su se otvorila vrata suradnje u novinama Vjesnik. Uglavnom je pisao o knjigama, ponekad kakav politički neutralan feljton. Klonio se politike, bio je svjestan da bi mu njegov „meki odnos” prema Srbima mogao samo donijeti ozbiljne probleme u uvjetima zahuktale nacionalne homogenizacije i rata.

Ja sam 1992. godine dobio ponudu da predajem Novinarsku stilistiku na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Prihvatio sam, ali sam odustao od stalnog upošljavanja koje su mi nudili, predavao sam u svojstvu gostujućeg predavača. Primijetio sam kako profesori (posebno Mario Plenković) inzistiraju na temama i projektima koji imaju malo veze s novinarstvom (većina njih se nije ni bavila u prethodnom životu novinarstvóm, uglavnom su nekoć u medijskim kućama bili urednici i savjetnici); štoviše, inzistira se na širem terminu „komunikologija”, koji potiskuje novinarstvo.

Stoga sam odlučio da na svoje seminare dovodim ponajbolje hrvatske novinarke i novinare i studentima omogućim da u izravnom kontaktu s njima, slušajuci njihova iskustva, upoznaju različite novinarske stilove. Jedan od gostiju bio mi je i Igor Mandić. Meni i mojoj generaciji on je bio legenda novinarstva, mislio sam kako je to samo po sebi razumijivo.

Međutim, kad je sat počeo, shvatio sam kako ta mlada generacija studenata zapravo ništa ne zna o Mandiću: nije ga već petnaestak godina bilo na hrvatskim televizijama ni u novinama, a beogradsku Dugu nitko od studenata nije čitao. Potrudio sam se stoga da studentima približim kolika je bila Mandićeva popularnost kad sam ja krenuo na studij. U jednoj anketi početkom sedamdesetih, koju su ispunjavali polaznici koji su se javili na novinarsko doškolovanje, Mandić je dobio cak 70 odsto glasova kao najveći novinarski uzor i idol.

Osjetio sam kako studenti i dalje ne percipiraju posve njegovu ulogu ne samo u novinstvu, već ni u hrvatskoj kulturi (ipak je do tada bio objavio desetak knjiga). Ali studenti nisu čitali te knjige, a nisu ih baš privlačile ni Vjesnikove stranice, na kojima je Igor započeo novu seriju svojih tekstova (Vjesnik je odmah nakon izbora došao pod šapu HDZ-a, naklada se počela strmoglavijivati).

Rekao je u jednom trenutku studentima: – Znate, ja sam prije dvadeset godina bio popularan kao Tanja Torbarina danas!

Bilo mi ga je žao, Tanja Torbarina jest bila silno popularna u tom trenutku, ali Igor je ipak prema Tanji pravi enciklopedist: Tanja je imala samo duhovitost oštrokonđe, pritom se sve više kontaminirala nacionalizmom (koji je tad bio kurentan); kako bude nacionalizam opadao, njezini tekstovi će biti manje čitani.

Osim toga, Tanja je uporno odbijala nastupe na televiziji, dobro je izgledala, ali imala je loš, unjkav glas, i toga je bila jako svjesna. A bez televizije u tim vremenima bez interneta teško je bilo postati jako, jako poznat, masovno popularan. Igor je, pak, bio vrstan vizualni komunikator, kojega su kamere voljele, a govorio je elokventno i duhovito. Šteta što su mu proteklih dvanaest godina vrata zagrebačke televizije bila čvrsto zabravljena.

Studenti su ga ipak na kraju sata dobro prihvatili; ni nova generacija nije bila rezistentna prema Igorovu šarmu, razvila se živahna diskusija u kojoj se on snalazio kao riba u vodi. Nakon seminara nas smo dvojica išli pješice od fakulteta do Jelačićeva trga; Igor je bio jako zadovoljan; pogotovo jer su među studentima, budućim novinarima, dominirale djevojke. – Ima ih nekoliko jako zgodnih! – razbudio se mužjak u njemu. Očito, nedostajali su mu kontakti s publikom, bio je u nekoj vrsti izolacije, čak anonimnosti, na kakvu nije navikao (a bio je nekad popularan kao Tanja Torbarina danas).

Inače, moja se životna situacija 1991. bas zakomplicirala: 1990. otkriveno je da moj sin Luka ima Aspergerov sindrom, a supruga Jasmina je ostala 1991. bez uredničkog posla u Grafickom zavodu Hrvatske. Izdavački dio njezine firme je propao, direktor Židovec je prešao u Ministarstvo unutarnjih poslova; postao je pomoćnik ministra. Molio sam ga da nam pomogne oko dobivanja domovnice za Jasminu; oglušio se. Potrajat će njezin neregulirani državljanski status sve do 1993. godine, kad će glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Brozović pomoci da mi žena dobije hrvatsko državljanstvo.

U rujnu 1991. otpratio sam Jasminu i djecu u Beograd; mislili smo da je to samo privremeno; u Zagrebu su počinjale uzbune, bilo je isključeno da bi Jasmina s preosjetjivim Lukom mogla trčati u podrum. S druge strane, u Beogradu je mogla računati na podršku roditelja i na pripomoć sestre, prevoditeljice, koja je obožavala našu djecu. Pomoć joj je stalno bila potrebna, jer smo i ona i ja željeli da ona i dalje ima vremena za čitanje i pisanje, za rad na sebi (bez obzira na to hoće li joj to biti plaćeno), a ne da bude samo frustrirana kućanica. U Zagrebu to više nismo mogli osigurati, nismo imali dovoljno novca da plaćamo kućnu pomoćnicu; a tko bi tek našao izdavača spremnog da tiska njezine autorske priloge? Kako bi uopće mogla javno djelovati, a da ne mora neprekidno govoriti o svojoj lojanosti državi i režimu, često na ponižavajuci način?

Naša ušteđevina, planirana za moguće krizne situacije, ostala je većim djelom blokirana u vidu „stare devizne štednje”. Jedva smo skupili nekolio tisuća maraka da Jasmina ima uza se, u nuždi. Valjda će meni dostajati plaća, a možda kapne i poneki honorar.

Situacija se u Hrvatskoj ujesen 1991. zakuhala, počeo je ozbiljan rat. Jasmina i ja smo svakodnevno razgovarali telefonom, bar nakrako, dok su veze funkcionirale, potom prenosili poruke preko prijatelja i Sarajeva i Ljubljane. Pisali smo pisma skoro svaki dan, u početku su stizala uredno; potom sa sve većim zakašnjenjima. Blii su to za mene, a i za nju i djecu, teški mjeseci.

Posebno su mi išli na jetra neki „dobronamjerni prijatelji”, čak i rođaci, koji su dolazili s mudrim savjetima kako bi bilo najbolje da se razvedemo, jer – eto – zajednička je država propala, veze kao naša postale su nemoguće, nužno će propasti! Poludio bih na takve „dobronamjerne savjete”, najprostačkije bih opsovao i protisnuo kroz zube: – Pa nisam se ja vjenčavao za naciju, nego za osobu! Ma fućka mi se za nacije i države, meni su moja djeca i obitelj najvažniji na svijetu!

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo