Povežite se sa nama

Nove knjige

Ona i njeni

Objavljeno prije

na

Svetlana Broz, Moji, roman, Gariwo, Sarajevo 2024

 

 

Ravno prije jednog stoljeća, 1924 godine, Jevgenij Zamjatin je napisao kultno djelo anti-utopije (distopije), naslovljeno minimalnim brojem slova i maksimalnom koncentracijom ominoznog značenja: Mi. Zamjatinov roman bio je prva opomena da se san o Državi Pravde i Jednakosti, o kojoj daleko malobrojniji ali ključni dio ljudskog roda oduvijek sanja, počeo pretvarati u zastrašujuću košmarnu relnost. Iako je roman u prevodu na engleski jezik objavljen  te iste, 1924. godine, a original na ruskom jeziku 1952. godine, oba ova, kao  i mnogobrojna izdanja koja su uslijedila, alarmirala su samo uži krug autora i ljubitelja SF književnosti. Uprkos bezbroj očiglednih dokaza da se slutnja košmara već uveliko pretvorila u košmarnu stvarnost, milijarde ljudi širom svijeta i predstavnici političke vlasti svih država, kojima je Zamjatin uputio svoje upozorenje, potpuno su ignorisali i autora i njegove opomene. “Mi“  – živi ljudi – prekasno smo shvatili da smo zapravo oni isti ljudi iz Zamjatinovog romana “Mi“.

Ravno poslije jednog stoljeća, 2024 godine, Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita, osnivača i prvog predsjednika možda posljednje države u povijesti koja je pokušala ostvariti perenijalni san o idealnoj državi – Utopiji, napisala je knjigu sa svega dva slova više u naslovu od Zamjatinove i sa jednakom koncentracijom opominjućeg značenja – Moji. I Svetlanina knjiga nas uvjerljivo podsjeća da se i jedan drugi, jednako značajan san čovječanstva, ubrzano pretvara u košmarnu stvarnost. Tačnije, potvrđuje nam da je san o istinskoj zajednici svih ljudi, povezanih najplemenitijim osjećanjima i najvišim moralnim principima, san da će za svakog od nas svi ljudi svijeta biti uistinu moji, već sasvim zaboravljen. Svijet je pretvoren u neprijateljsku teritoriju, ljudi su ostali bez ljudskosti. Regrutovani u ideološke armije, otuđeni od sopstvene ljudskosti, danas sebe određuju samo negativno – s kim nisu i protiv koga su – a ne s kim jesu i za koga su. Ujedinjuje ih neprijatelj; dva čovjeka su ‘prijatelji’ samo ako ih povezuje neprijateljstvo prema trećem. Tako je neprijatelj – onaj koga po definiciji  treba uništiti -, paradoksalno postao nužni uslov – sine qua non  – prijateljstva! Slijedeći ovu pervertiranu logiku, strategija opstanka savremenih društava svela se na efikasnu produkciju novih i sve opasnijih neprijatelja. Vrijeme atrakcije prolazi. Nastupa doba repulsije.

Gdje je bolest, tamo je i lijek! Samo dok zna šta je košmar, čovjek zna šta je san. I ne zaboravlja ga. Ne odustaje od svog sna. Svetlanin djed Josip Broz je svoj san sačuvao i pokušao ga ostvariti. Znao je da je država iz najplemenitijih snova čovječanstva o kojoj je i sam sanjao, nazvana Utopija zato što  nigdje ne postoji (grčki, topos, topia – mjesto; uz negativni prefiks U-topia, Nepostojeće mjesto). Ipak nije odustao od tog sna uvjeren da, bez obzira što ta država ne postoji ni na jednoj karti svijeta, karta svijeta na kojoj nema Utopije, nije vrijedna ni da se pogleda!

Dijeleći isto uvjerenje, ni Svetlana Broz nije odustala od svog sna o čovječanstvu kao zajednici prijatelja – benevolentnih, inteligentnih, vedrih ljudi povezanih beskompromisnim poštovanjem univerzalnih moralnih principa, nepokolebljivo posvećenih ostvarenju najviših humanističkih ideala. Taj san je za Svetlanu  bio i ostao više od sna. Taj san je zapravo njen život, kao što je i život ljudi o kojima govori ova knjiga; ljudi koje je poštovala i volila kao ljude, darujući ih već u naslovu, vjerovatno najdragocjenijim i najvrijednijim pridjevom kojim čovjek može izraziti svoju bliskost sa drugim ljudima: Moji!

Međunarodno poznata po doslijednim angažovanju u afirmaciji ljudskih prava i humanističkih ideala, laureat mnogih evropskih i internacionalnih priznanja i nagrada, Svetlana Broz je već 25 godina prisutna na društvenoj sceni i svojom izuzetno produktivnom publicitičkom aktivnošću, kojom je stekla svjetsku reputaciju. Njena prva knjiga, Dobri ljudi u vremenu zla, doživjela je petnaestak izdanja i prevedena je na mnoge svjetske jezike (Media Centar Prelom, Banja Luka, 1999), kao i nekoliko drugih knjiga koje je objavila u ovom periodu. Svojom najnovijom knjigom Moji, Svetlana Broz je ušla u naizgled relaksiranije vode književnosti. Već samim intrigirajućim, izuzetno efektnim naslovom, ova knjiga plijeni pažnju i budi radoznalost. Kada se ima u vidu da je riječ o djelu koje svojim naslovom sugeriše obilje biografskih podataka i to iz pera unuke Josipa Broza Tita, želja da se ono pročita postaje neodoljiva.

Radoznalost pobuđuje pitanje: na koga se zapravo odnosi naslov Moji!? Na koje ljude misli Svetlana Broz kada ih naziva ‘moji’? Kada čovjek bolje razmisli, vjerovatno ni sami se nismo pitali ko su oni za koje možemo bez premišljanja, mirne duše i čistog srca reći: “Moji“!? U najširem smislu, to su najprije oni koji su po nečemu bitnom – kao mi. Ne samo – slični nama, nego upravo – kao mi! To su ljudi koje u određenoj mjeri, trajno i neraskidivo poistovjećujemo sa nama samima, svjesni da smo i  mi, po nečemu, kao oni! Jednim dijelom to su oni koji nam pripadaju i kojima mi pripadamo po rodbinskoj liniji, a zatim i oni sa kojima nas povezuju formalne i društvene relacije. Njih ne možemo birati, kao što ni oni ne mogu birati nas. Drugim dijelom, kategorija “moji“ obuhvata samo one ljude koje volimo, koje poštujemo, koji su nam bliski, one za koje kažemo da su nam prijatelji. Njih biramo i oni biraju nas. U ovom drugom smislu, “Moji“ su članovi strogo privatnog kluba, najekskluzivnijeg od svih klubova! Nikakve preporuke, intervencije ni lukrativne ponude ne mogu nikoga učlaniti u taj klub protiv naše volje. Dok prima članove u taj klub, čovjek ima status kralja koji suverenom voljom proglašava vitezove svog reda i daje plemićke titule na osnovu afiniteta, samo onima koje on voli, poštuje, smatra prijateljima.

“Moji“ iz knjige Svetlane Broz su i ljudi po liniji srodstva, odnosno ljudi na osnovu formalnih društvenih relacija, kao i ljudi koje je ona sama odabrala, koje je proglasila za svoje vitezove pravednosti i plemiće duha. Trećih, onih koje iz bilo kojih razloga, niko pa ni Svetlana ne može smatrati za svoje, u ovoj knjizi nema! Svetlana dobro zna da je Aristotel s pravom odredio čovjeka kao biće zajednice (zoon politikon), kada je naglasio da živjeti sam može bog ili zvijer, ali ne i čovjek. Osim toga, i u njenom životu,  kao i u životu svakog čovjeka uvijek ima mnogo više onih koji nisu “moji“ nego “mojih“, iako taj broj, istini za volju veoma varira od čovjeka do čovjeka!

Za one koji su to, donekle s pravom očekivali, treba odmah naglasiti: ovo nije knjiga resantimana, koliko god bilo dobrih razloga da to bude! Svetlana Broz jeste u životu stradala, ali ni jednog trenutka nije pomišljala da napiše svoju knjigu po uzoru na Povijest stradanja (Historia calamitatem) Pjera Abelara. Svaka ideja auto-viktimizacije nespojiva je sa njenim karakterom, integritetom i personalnim dostojanstvom.  Ovo nije knjiga žalopojki, ozlojeđenosti, defetizma, ogorčenosti, nije ni knjiga post festum otkrivanja aktera političkih pikanterija i denucijacija kakvih je bilo napretek i kojima su decenijama bili izloženi Svetlana i  Njeni.  Ničega od svega toga ovdje nema! Iz ove perspektive, upravo je doslijedna selekcija ljudi po afinitetu, može se reći – njihovo aksiološko filtriranje –  fundamentalni kvalitet ove knjige. Propušteni kroz najfiniju mrežu ovih filtera, u knjigu su ušli samo oni u kojima je Svetlana prepoznala istinske ljudske vrline i vrijednosti. Koncipirana na ovim kriterijima, knjiga Svetlane Broz Moji, predstavlja ekskluzivnu riznicu autentičnih likova moralne izvrsnosti, humanističkih ideala i nepokolebljivih boraca protiv nepravde i nečovječnsti! Za nikog drugog nije bilo mjesta. Posebno ne za one koje je njen djed Josip  Broz Tito naučio gađati strijelom, a koji su od njega napravili svoju prvu metu!

Od onih sa kojima Svetlanu Broz spajaju najbliže rodbinske veze, sa majčine strane značajno mjesto zauzimaju djed  Žarko Jelinek, rođen u Hadžićima kod Sarajeva i baka Antonija, rođena u Metkoviću. Razumije se, posebna pažnja posvećena je  majci Zlati Jelinek.

Sa očeve strane, u kratkim ali vrlo snažnim potezima skiciran je lik djeda, Josipa Broza Tita, isključivo iz perspektive koja ga otkriva kao roditelja  – oca njenog oca. Zbog krajnje oskudnih informacija o njenom životu, srazmjerno manje prostora je posvećeno Svetlaninoj baki sa očeve strane, Pelagiji Denisovnoj Belousovoj, rođenoj u selu Mihajlovka u Sibiru. Nedostatak detaljnijih podataka o životnoj drami majke Žarka Broza, nije bio nepremostiva prepreka za pronicljivu Svetlanu Broz, da kroz lucidnu analizu  pronikne u izvore Žarkovih trauma iz ranog djetinjstva, i njegovog ambiguitetnog odnosa prema majci.

Ključni lik je Žarko Broz, Svetlanin otac. Dječak neobuzdanog tempermaneta, traumatičnog djetinjstva 1941. godine, kada je  armija nacističke Njemačke na prilazima Moskvi, sa 17 godina se  prijavljuje u dobrovoljce…

Među njenima, svoje mjesto su našli i neki ljudi koje Svetlana nije srela, nego ih je uvrstila u svoje na osnovu onoga što je o njima saznala. Jedan od njih je  doktor Canjuga, koji je, zbog brige za zdravlje regruta, završio na Golom Otoku; Svetlana nije žalila truda da ode na Goli Otok da bi izrazila svoje poštovanje za njegovu hrabrost, pred stijenom na kojoj je pronašla uklesano ime doktora Canjuge.

Visoko moralni i beskompromisni borci protiv svake nepravde su i Svetlanina baka Antonija i njena majka Zlata. Priča o Zlatinoj drugarici sa studija, Gordani, jeste brilijantna minijatura na temu prijateljstva i požrtvovanosti. Historijske i društvene proporcije ljudi iz njenog najbližeg biografskog okruženja su ogromne. Bilo je nemoguće potpuno ih isključiti. Ali Svetlana je te proporcije svela na pravu mjeru. Nisu je zasjenile ni veličina, ni blizina tih titana. Odrasla među njima od najranijeg djetinjstva, sačuvala je svoj moralni integritet i kritičku svijest. Da ne stradaju emocije, da ne utihne nježnost. Par epizoda njenog oca sa Titom, neprocjenjivo su svjedočanstvo o odnosu velikog državnika prema svojoj djeci. Utoliko, knjiga Svetlane Broz Moji, više je traktat o vrlini, hrabrosti i prijteljstvu, nego biografsko sjećanje.

Poslije čitanja pitanje postavljeno na početku, ponovo izranja pred nas. Zastrašujuće i veličanstveno: Koliko danas ima ljudi za koje čovjek može bez premišljanja, mirne duše i čistog srca reći: to su moji!? Istinski moji – oni sa kojima se možemo poistovjetiti, na koje se možemo osloniti, ovdje i sada, u ovom svijetu ravnodušnosti, najvećih nepravdi i najbrutalnijih gaženja svakog humanizma, pravde, istine?  Koliko danas ima ljudi kojima ti pojmovi još nešto znače? I od njih, koliko ima onih koji će život posvetiti odbrani ovih ideala?

Knjiga Moji, Svetlane Broz je brilijatna pohvala temeljnim vrijednostima života, u njihovoj veličanstvenoj emanaciji morala i vrline i odlučnosti da se beskompromisno brane. Prije nego što potpuno iščeznu ne samo iz života, nego i iz sjećanja čovječanstva.

Težak je teret zla ovoga svijeta, tanka je nit vrline. Tanka, ali neraskidiva!

Dragocjen dokaz za to su Ona i Njeni,  sabrani u knjizi Svetlane Broz, Moji.”

Ferid MUHIĆ

Komentari

Izdvajamo