Povežite se sa nama

FOKUS

Opasne veze

Objavljeno prije

na

ubijen-dragan-becirovic-vla

U nedjelju oko tri sata ujutru, u budvanskom naselju Golubovina, dok je iz tek parkiranog poršea krenuo ka ulazu zgrade u kojoj je stanovao, ubijen je Dragan Bećirović izvršni direktor kompanije Bepler i Džejkobson. Za sada nepoznati ubica (ili više njih) ispalio je Bećiroviću u noge više metaka iz oružja kalibra 7,62 mm a, prema riječima stručnjaka, smrtonosan je bio hitac koji je Bećirovića pogodio u butnu arteriju. BESKONAČAN NIZ: Policija je, prenose mediji, od početne konfuzije (,,svi su sumnjivi”) došla u fazu kada joj prikupljeni dokazi i stečena saznanja mogu pomoći da razriješi prošlonedjeljno ubistvo. Tome se, prenose Vijesti, nadaju porodica i prijatelji ubijenog Bećirovića, očekujući da bi njegov ubica mogao biti identifikovan u nekoliko narednih dana.

Do tada, množe se pretpostavke i nagađanja o motivima zločina koji je odjeknuo i van granica Crne Gore. One se kreću od pretpostavki da je riječ o pokušaju pljačke koji je krenuo po zlu, preko spekulacija da se Bećirović na mračnom parkingu sukobio sa nekim od poslovnih saradnika, nezadovoljnih radnika, dužnika ili povjerilaca, do interpretacija da je ubistvo mlađeg od braće Bećirović trebalo, zapravo, biti samo ozbiljno upozorenje navodnim stvarnim vlasnicima lanca kompanija u kojim je on bio direktor ili član uprave da zauzmu kooperativniji stav u nekom od aktuelnih imovinskih i poslovnih sporova…

Konačno, na nekim su se internet portalima pojavile tvrdnje kako je prošlonedjeljno ubistvo u Budvi tek nastavak (ne i konačan) niza zločina motivisanih skrivanjem tragova o nelegalnim poslovima kriminalnih organizacija sa Balkana u koje je, navodno, upleten i dio crnogorske poslovne elite. Ta je priča, tvrde verzirani započela policijskom akcijom Balkanski ratnik, da bi bila nastavljena nizom obračuna među koje spada i prošlogodišnje ubistvo kotorskog biznismena Dragana Dudića Frica.

Tragično nastradali Dragan i njegov stariji brat Zoran Bećirović pažnju javnosti plijene od početka prošle decenije kada su postali akteri jedne od najspornijih crnogorskih privatizacija. Od tada izgleda kako ne postoji posao koga se Bećirovići mogu prihvatiti a da on ne dođe u sukob sa zakonom. Ali i to da ne postoji problem koji oni i njihovi moćni zaštitnici ne mogu riješiti u svoju korist.

KAKO JE POČELO: Počelo je privatizacijom najstarijeg budvanskog hotela Avala. Na tender iz 2001. javile su se jedna njemačka i jedna britanska firma. Njemci su za hotel ponudili sedam, a Britanci 3,2 miliona eura. Savjet za privatizaciju je poništio tender nakon odluke da Njemci nijesu u propisanom roku dostavili traženu dokumentaciju. Firma Bepler i Džejkobson, u Londonu registrovana kao transportno preduzeće sa osnivačkim ulogom od dvije funte, žalila se na ovu odluku. Sudsko vijeće Vrhovnog suda Crne Gore kojim je predsjedavala Ana Kolarević, sestra tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, presudila je u njihovu korist i Savjetu za privatizaciju naložila da sa Englezima zaključi posao i proda Avalu. Činjenica da Bepler nije imao tenderom traženo iskustvo poslovanja u hotelijerstvu nije smetala ni Sudu ni Savjetu kojim je predsjedavao premijer Đukanović. Naprotiv.

Nedugo pošto je kupoprodajni ugovor potpisan, Ana Kolarević je napustila sudnicu i prešla među advokate. Jedan od njenih prvih klijenata postala je kompanija Bepler i Džejkobson (B&Dž).

Kompaniju su, u to vrijeme, reprezentovali Zoran Bećirović, Kolašinac privremeno nastanjen u Moskvi, zvanično vlasnik 30 odsto akcija B&J i njegov brat Dragan. Mediji su došli do podataka da je, prije odlaska u Rusiju, Zoran radio kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu dok se Dragan uglavnom izdržavao poslovima obezbjeđenja na ulazima poznatih diskoteka na Jadranu, a među njima i one u hotelu Avala.

Tek, gotovo u isto vrijeme kada i Avalu, Bepler je od države za 1,5 miliona kupio i dio Ski centra Bjelasica iz Kolašina. U toj imovini našao se i istoimeni hotel u centru grada danas poznat pod imenom Bjanka.

Nakon toga, B&J i preko povezanih firmi kreću u lov na atraktivne parcele na Crnogorskom primorju i obroncima Bjelasice.

Tako su braća Bećirović postali eksponenti kompanija koje su samo na teritoriji Opštine Budva u posjedovale više od 150.000 kvadratnih metara građevinskog zemljišta na atraktivnim lokacijama u Petrovcu, Paštrovićima, Reževićima, oko Svetog Stefana. U opštini Kolašin došli su do više miliona kvadrata zemlje.

Na skijalištu Jezerine Bepler ima 147 hiljada kvadrata sa strujom, vodom, dva restorana, pet ski liftova, žičarom i dva tabača snijega, sve je kupljeno za 550 hiljada eura, ili 3,7 eura po kvadratu. Budući kupac skijališta Jezerine ima jedinstvenu priliku da 147 hiljada kvadrata zemljišta, koje graniči sa ruskim placem, ali za razliku od ovoga ima i struju i vodu, dva restorana, pet ski liftova, veliki parking, jednu žičaru i dva tabača snijega plati ukupno 550 hiljada eura. Da je država taj prostor prodala Rusima koji su kupovali okolno, neurbanizovano zemljište bez infrastrukture – po cijenama koje su postigli mještani (65 eura za kvadrat) – prihodovala bi 30 miliona eura.

KAD MILO KAŽE: Ali, i ovaj je posao imao predigru.

Tadašnji gradonačelenik Kolašina Mileta Bulatović pisao je krajem 2006. premijeru Đukanoviću tražeći da se zauzme kako bi se što prije prodalo skijalište Jezerine i završio stečaj Ski-centra Bjelasica. I jedan i drugi znali su da su Bećirovići, odnosno B&J, jedini ponuđači za tu imovinu, ali nespremni da plate onoliko koliko su stečajni upravnici Ski centra cijenili preostalu imovinu. Đukanović je poslušao Bulatovića i krajem godine, nakon što je obznanio svoje prvo povlačenje sa mjesta premijera, u medijima prozvao Privredni sud što navodno odugovlači oko stečaja Ski centra Bjelasica.

Naređeno – izvršeno. Privredni sud je po najkraćem mogućem postupku i po cijeni koju su Bećirovići sami odredili izašao u susret željama bivšeg premijera. Poslu nije zasmetala ni činjenica da su iz Privrednog suda nestali (ukradeni) spisi o stečaju Ski centra, na osnovu kojih je sudija Nataša Bošković tvrdila da je prodaja Jezerina nezakonita, pošto stečaj u kolašinsko preduzeće nije uveden na zakonom propisan način. Dokumentacija je nestala kada je uvid u spise zatražila tadašnja državna tužiteljica Vesna Medenica. Posao je zaključen, a policijska potraga za pljačkašem nije dala rezultata.

Doprinos razvoju kompanija iza kojih su stajala braća Bećirović dao je i predsjednik Skupštine opštine Kolašin Mile Šuković. On je, u avgustu 2007. godine, po hitnom postupku zakazao sjednicu Skupštine na kojoj je odlučeno da se oko 300.000 kvadratnih metara opštinske zemlje da na prodaju. Zamlju su kupili Bećirovići. Sedam dana kasnije, Šuković je imenovan za predsjednika Odbora direktora njihovog preduzeća Ski resort Kolašin 1450.

UVIJEK MOŽE VIŠE: Ni zvaničnici lokalne samouprave u Budvi nijesu zaostali kada je u pitanju kooperativnost sa braćom Bećirović.

Hotel Avala rekonstruisan je, višestruko uvećan, bez potrebne dokumentacije i dozvola. Po istom principu – bez ijednog važečeg dokumenta – u selu Česminovo iznad Svetog Stefana izgrađeno je takozvano Rusko selo. I taj posao je naknadno legalizovan.

Opština Budva je pomogla Bepleru da se, preko of-šor filijale Danebrook Limited sa sjedištem na Kipru, domogne parcele od 5,5 hektara na Bijelom rtu u Reževićima. Mimo Zakona o šumama, Opština je prodala zemljište kojim je trebala gazdovati država. Ispostavilo se i da je značajan dio prodate parcele zemlja privatnih lica – mještana Reževića – koje su u katastru prisvojeni i prodati bez ikakvog osnova. Usput, Opština Budva je, pod vodstvom Rajka Kuljače, kvadrat navodno svog zemljišta prodala za tačno polovinu iznosa za koji su, istog dana i na istom mjestu, privatni vlasnici istom kupcu prodali svoja imanja. Spor do danas nije pomjeren sa mrtve tačke.

Po sličnom principu, kupujući zemljište od osoba koje nijesu njegovi vlasnici, Bepler je preko kompanije Rojčamp trejding LLC, u oktobru 2004. godine, došao u posjed 20.000 kvadrata u zaleđu plaže Drobni pijesak nadomak Petrovca. Od tada stvarni vlasnici pokušavaju da povrate svoju imovinu. To im je pošlo za rukom samo na približno četvrtini pomenutog posjeda. Ostatak još čeka sudski epilog. Ovlašćeno lice Rojčampa bio je Dragan Bećirović a pravni zastupnik u ovom poslu advokatica Ana Kolarević.

Javnost pamti i sudbinu dnevnog lista Republika. Njenim urednicima i novinarima je izdavač, preduzeće Mellennium, odnosno njegov vlasnik Zoran Bećirović ostao dužan višemjesečni iznos plata i dopirnisa. Bez posljedica. ,,Zaposleni u dnevnom listu Republika sjutra će nadležnim pravosudnim organima proslijediti tužbu s elementima krivične prijave protiv preduzeća Millennium, izdavača Republike i vlasnika Zorana Bećirovića za naplatu potraživanja”, navodi se u saopštenju redakcije iz novembra 2008. u kome se precizira da “ukupna dugovanja Millenniuma iznose više od 800 hiljada eura, od čega je polovina dug prema radnicima”.

ZAKON JAČEGA: Uz nezakonito poslovanje, nasilje je bila druga prepoznatljiva karakteristika poslovanja zvaničnika B&J u Crnoj Gori. Prvi problemi pojavili su se nedugo nakon kupovine hotela Avala i Bjanka.

U zborniku Bijela knjiga referenduma u Crnoj Gori 2006 navodi se da je Dragan Bećirović pretukao radnika Bjanke Zorana Ćetkovića jer je, suprotno njegovom zahtjevu, izašao na referendum i glasao za očuvanje zajednice.

Mediji su objavili da je Osnovno tužilaštvo u Kotoru, nakon tri godine, odbacilo krivičnu prijavu koju su protiv Zorana Bećirovića podnijela trojica radnika koji su gradili Avalu, optužujući ga da ih je – tukao i šamarao. Tužilaštvo u Kotora je odustalo od krivičnog gonjenja jer, kako su pisale Vijesti ,,oštećeni nijesu imali tjelesnih povreda, već samo crvenilo”.

Javnost nije upoznata ni sa sudskim epilogom serije incidenata koji su u Kolašinu obilježili doček i prve dane 2008. godine. Problemi su nastali kada su braća Bećirović uz pomoć pripadnika obezbjeđenja hotela Bjanka pretukli gosta hotela Dejana Kaščelana.

Nekoliko dana kasnije, Dragan Bećirović je brutalno pretučen. Njega su, prema izvodima iz štampe, napali braća Dejan i Aleksandar Kašćelan sa trojicom prijatelja.

Prema Monitorovim izvorima iz Budve, braća Bećirović su i ove zime imali česte svađe sa investitorom i izvođačima radova na stambenoj sedmospratnici koja niče, bukvalno, u dvorištu njihovog hotela. I zatvara dobar dio hotelskog objekta.

Policija će, imati pune ruke posla da utvrdi motiv ubistva Dragana Bećirovića. Treće ovogodišnje ubistvo u Budvi nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. I, izgleda, nije. Mediji pišu kako su najuticajniji crnogorski biznismeni i političari pojačali obezbjeđenje nakon ubistva u Budvi.

Budvanski niz nerasvijetljenih ubistava

U Crnoj Gori je od 1991. godine, prema podacima policije, počinjeno nešto više od 400 ubistava ili, u prosjeku, preko 20 godišnje. Računajući i dva od tri ovogodišnja ubista iz Budve, još uvijek je nerasvijetljeno njih preko 30. Brojku je teško precizno odrediti jer policija tvrdi da je rasvijetlila neke zločine iako optuženi za ta ubistva nijesu osuđeni u pravosnažnom postupku.

Većina nerazjašnjenih ubistava u Crnoj Gori počinjena je na teritoriji Budve.

Niz zločina bez sudskog epiloga započet je u septembru 1991. kada je nedaleko od hotela Avala i Mogren, ubijen Kotoranin Vlastimir Zečević zvani Mićko Talijan. Braća Jugoslav i Petar Pajić iz Beograda oslobođeni su optužbe da su izvršili ovo ubistvo pošto su na suđenju povukli priznanje dato pred policijom. Policija je, nedugo zatim, Zečevićev pištolj pronašla u Beogradu kod Zorana Kovačevića Koče ali ni to nije doprinijelo razrješenju ubistva.

U avgustu 1994. godine, u Budvi je ubijen Boro Nedović. Stradao je od bombe aktivirane ispod njegovog automobila na parkingu hotela Avala. Ubistvo je nerasvijetljeno. Nagađalo se da je Nedović ubijen iz osvete, nakon što je on u kockarnici beogradskog hotela Jugoslavija ubio Stanka Petrušića, jednog od šefova obezbjeđenja čuvene Dafiment banke. I Petrušić je bio osumnjičen za učešće u obračunu tjelohranitelja Dafine Milanović u kojem je ubijen Vladimir Ilić Bulidža…

Žestoki momci iz Bara, sa vezama u beogradskom podzemlju, Vaso Pavićević i Jovo Vujičić ubijeni su u noći između 24. i 25. aprila 1996. godine na putu Podgorica – Petrovac. Pronađeni su na Petrovačkim stranama, u parkiranom automobilu, izrešetani sa bezbroj metaka. Počinioci su, zvanično, ostali nepoznati.

U Budvi je, u ljeto iste godine, počinjeno jedno od prvih profesionalnih ubistava snajperskom puškom. Do danas nepoznati ubica likvidirao je Sašu Labovića dok je izlazio iz mora na prepunoj plaži na Svetom Stefanu. U obližnjem šumarku je pronađena puška M-76 i odbačene rukavice. Labović je bio jedna od prvih žrtava crnogorske (balkanske) tranzicije koju su mediji opisivali sintagmom kontroverzni biznismen.

U ranu zoru, posljednjeg dana februara 1997. godine, na stepeništu hotela Mogren ubijen je Radoslav Stanišić zvani Raka Dilinger. Stanišić je pogođen sa četiri metka iz rafala koalašnjikova. Ubistvo je dovođeno u vezu sa kazinom Randevu čije je otvaranje, u hotelu Maestral, Stanišić planirao za to ljeto. U noći između četvrtog i petog avgusta, na istom mjestu gdje je fatalne povrede zadobio Mićko Talijan, hicem iz snajpera ubijen je Stanišićev prijatelj Cetinjanin Đorđije Minja Bećir. Nepoznati snajperista i u ovom slučaju za sobom je ostavio pušku M-76. Bećir je pominjan kao mogući nasljednik Stanišićevog dijela u kazinu koji je, u međuvremenu, izgorio. Speklulisalo se – u podmetnutom požaru. Tačno na godišnjicu Bećirovog ubistva, u Miločeru je nestao Nikola Stanišić, 24-godišnji sin Rake Dilingera. Skuter kojim se povezao sa miločerske plaže pronađen je, sjutradan, kod ostrva Sveti Nikola. I to je ostao jedini trag.

Slobodan Boljević, trgovac devizama na veliko, ubijen je u ljeto 1998. godine, rafalom iz neposredne blizine, iz zasjede koja mu je u gluvo doba noći postavljene pred tastovom kućom u Radanovićima. Na sličan način je, na ulazu zgrade u kojoj je imao stan, u februaru 1999. ubijen Mileta Gardašević.

U jeku afere Nacional, odlazak u Budvu bio je koban za Podgoričanina Blagotu Baju Sekulića, jednog od ljudi koji su našao u žiži Nacionalove duvanske afere. Sekulić je ubijen posljednjeg dana maja 2002. godine, jedan sat iza ponoći, sa 20 metaka koje je nepoznati ubica sasuo u njega dok je u svom grand čirokiju čekao zeleno svijetlo na semaforu.

Naredna, 2003. godina u Budvi će ostati upamćena po stravičnoj eksploziji u kojoj su, u porodičnoj kući, nastradali brat i sestra Darijo i Marija Šurina. Njihovi roditelji su za ovu pogibiju krivili Marijinog vjerenika Ivana Delića ali je slučaj ostao nerasvijetljen.

Delić se u centru pažnje našao i u avgustu 2008., nakon što je na terasi kafe-bara Palma ubijen Nikšićanin Goran Pejović. Pretpostavljalo se da je, tada nepoznati ubica, zamijenio Pejovića sa pravom metom svog zločina – Delićem. To je, nakon hapšenja, potvrdio Sretko Kalinić, ubica zemunskog klana, priznajući ovaj zločin.

Sredinom 2004. godine u Budvi je ubijen Tomo Vujisić, vlasnik kafića Znak pitanja. Na njega je, dok je sjedio sa prijateljima u bašti lokala, sa zidina Starog grada pucao nepoznati ubica.

Policija traga i za plaćenicima koji su krajem januara ove godine, iz zasjede, ubili Ivana Šćepanovića (38). Prema nekim interpretacijama Šćepanovićevo ubistvo je posljedica višegodišnje netrpeljivosti između njegovog prijatelja i poslovnog partnera Ivana Delića i aktuelnog gospodara beogradskog podzemlja, odbjeglog Luke Bojovića.

Rizik profesije

Na listi žrtava profesionalnih ubica u Crnoj Gori prednjače (kontroverzni) biznismeni i službenici državnih bezbjednosnih struktura.

Još se traga za naručiocima i egzekutorima koji su ubili Gorana Žugića, savjetnika za bezbjednost tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića (ubijen 31. maja 2000. godine) i Darka Belog Raspopovića, visokog funkcionera crnogorske službe državne bezbjednosti koji je u centru Podgorice ubijen u januaru 2002. U toku je ponovljeno suđenje optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića koji je ubijen iz zasjede pred porodičnom kućom, u avgustu 2005. godine.

Godinu ranije ubijen je osnivač, vlasnik i urednik dnevnog lista Dan Duško Jovanović. Motivi i naručioci njegovog ubistva ostali su nepoznati, kao i većina direktnih učesnika tog zločina. Policija nema odgovor ni na pitanje ko je u oktobru 2006. napao na književnika Jevrema Brkovića i tom prilikom ubio njegovog vozača Srđana Vojičića.

Na listi nerasvijetljenih nalaze se i egzekucije podgoričkih biznismena Milana Krstovića (2001. godine, ubijen hicem u glavu u centru Podgorice) i Mladena Klikovca (usmrćen snajperskom puškom, 2003.). Ne zna se ko je ubio Srđana Miranovića, bliskog prijatelja Joce Amsterdama, koji je likvidiran u Podgorici na parkingu zgrade u kojoj je živio. Ko je u aprilu 2005. snajperskom puškom u mjestu Bigovo usmrtio Novicu Šarića, bliskog rođaka braće Darka i Duška Šarića, dok je prisustvovao ilegalnim borbama pasa…

Nepoznat je i ubica Dejana Đukovića, vlasnika kotorskog Red taksija čije je ubistvo iz 2009, prema tvrdnjama policije, dalo motiv njegovom prijatelju Ivanu Vračaru da prošle godine ubije Dragana Dudića Frica, još jednog kontroverznog biznismena koga je više policija iz regiona dovodilo u vezu sa klanom Šarić.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo