Povežite se sa nama

FOKUS

Opasne veze

Objavljeno prije

na

U nedjelju oko tri sata ujutru, u budvanskom naselju Golubovina, dok je iz tek parkiranog poršea krenuo ka ulazu zgrade u kojoj je stanovao, ubijen je Dragan Bećirović izvršni direktor kompanije Bepler i Džejkobson. Za sada nepoznati ubica (ili više njih) ispalio je Bećiroviću u noge više metaka iz oružja kalibra 7,62 mm a, prema riječima stručnjaka, smrtonosan je bio hitac koji je Bećirovića pogodio u butnu arteriju. BESKONAČAN NIZ: Policija je, prenose mediji, od početne konfuzije (,,svi su sumnjivi”) došla u fazu kada joj prikupljeni dokazi i stečena saznanja mogu pomoći da razriješi prošlonedjeljno ubistvo. Tome se, prenose Vijesti, nadaju porodica i prijatelji ubijenog Bećirovića, očekujući da bi njegov ubica mogao biti identifikovan u nekoliko narednih dana.

Do tada, množe se pretpostavke i nagađanja o motivima zločina koji je odjeknuo i van granica Crne Gore. One se kreću od pretpostavki da je riječ o pokušaju pljačke koji je krenuo po zlu, preko spekulacija da se Bećirović na mračnom parkingu sukobio sa nekim od poslovnih saradnika, nezadovoljnih radnika, dužnika ili povjerilaca, do interpretacija da je ubistvo mlađeg od braće Bećirović trebalo, zapravo, biti samo ozbiljno upozorenje navodnim stvarnim vlasnicima lanca kompanija u kojim je on bio direktor ili član uprave da zauzmu kooperativniji stav u nekom od aktuelnih imovinskih i poslovnih sporova…

Konačno, na nekim su se internet portalima pojavile tvrdnje kako je prošlonedjeljno ubistvo u Budvi tek nastavak (ne i konačan) niza zločina motivisanih skrivanjem tragova o nelegalnim poslovima kriminalnih organizacija sa Balkana u koje je, navodno, upleten i dio crnogorske poslovne elite. Ta je priča, tvrde verzirani započela policijskom akcijom Balkanski ratnik, da bi bila nastavljena nizom obračuna među koje spada i prošlogodišnje ubistvo kotorskog biznismena Dragana Dudića Frica.

Tragično nastradali Dragan i njegov stariji brat Zoran Bećirović pažnju javnosti plijene od početka prošle decenije kada su postali akteri jedne od najspornijih crnogorskih privatizacija. Od tada izgleda kako ne postoji posao koga se Bećirovići mogu prihvatiti a da on ne dođe u sukob sa zakonom. Ali i to da ne postoji problem koji oni i njihovi moćni zaštitnici ne mogu riješiti u svoju korist.

KAKO JE POČELO: Počelo je privatizacijom najstarijeg budvanskog hotela Avala. Na tender iz 2001. javile su se jedna njemačka i jedna britanska firma. Njemci su za hotel ponudili sedam, a Britanci 3,2 miliona eura. Savjet za privatizaciju je poništio tender nakon odluke da Njemci nijesu u propisanom roku dostavili traženu dokumentaciju. Firma Bepler i Džejkobson, u Londonu registrovana kao transportno preduzeće sa osnivačkim ulogom od dvije funte, žalila se na ovu odluku. Sudsko vijeće Vrhovnog suda Crne Gore kojim je predsjedavala Ana Kolarević, sestra tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, presudila je u njihovu korist i Savjetu za privatizaciju naložila da sa Englezima zaključi posao i proda Avalu. Činjenica da Bepler nije imao tenderom traženo iskustvo poslovanja u hotelijerstvu nije smetala ni Sudu ni Savjetu kojim je predsjedavao premijer Đukanović. Naprotiv.

Nedugo pošto je kupoprodajni ugovor potpisan, Ana Kolarević je napustila sudnicu i prešla među advokate. Jedan od njenih prvih klijenata postala je kompanija Bepler i Džejkobson (B&Dž).

Kompaniju su, u to vrijeme, reprezentovali Zoran Bećirović, Kolašinac privremeno nastanjen u Moskvi, zvanično vlasnik 30 odsto akcija B&J i njegov brat Dragan. Mediji su došli do podataka da je, prije odlaska u Rusiju, Zoran radio kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu dok se Dragan uglavnom izdržavao poslovima obezbjeđenja na ulazima poznatih diskoteka na Jadranu, a među njima i one u hotelu Avala.

Tek, gotovo u isto vrijeme kada i Avalu, Bepler je od države za 1,5 miliona kupio i dio Ski centra Bjelasica iz Kolašina. U toj imovini našao se i istoimeni hotel u centru grada danas poznat pod imenom Bjanka.

Nakon toga, B&J i preko povezanih firmi kreću u lov na atraktivne parcele na Crnogorskom primorju i obroncima Bjelasice.

Tako su braća Bećirović postali eksponenti kompanija koje su samo na teritoriji Opštine Budva u posjedovale više od 150.000 kvadratnih metara građevinskog zemljišta na atraktivnim lokacijama u Petrovcu, Paštrovićima, Reževićima, oko Svetog Stefana. U opštini Kolašin došli su do više miliona kvadrata zemlje.

Na skijalištu Jezerine Bepler ima 147 hiljada kvadrata sa strujom, vodom, dva restorana, pet ski liftova, žičarom i dva tabača snijega, sve je kupljeno za 550 hiljada eura, ili 3,7 eura po kvadratu. Budući kupac skijališta Jezerine ima jedinstvenu priliku da 147 hiljada kvadrata zemljišta, koje graniči sa ruskim placem, ali za razliku od ovoga ima i struju i vodu, dva restorana, pet ski liftova, veliki parking, jednu žičaru i dva tabača snijega plati ukupno 550 hiljada eura. Da je država taj prostor prodala Rusima koji su kupovali okolno, neurbanizovano zemljište bez infrastrukture – po cijenama koje su postigli mještani (65 eura za kvadrat) – prihodovala bi 30 miliona eura.

KAD MILO KAŽE: Ali, i ovaj je posao imao predigru.

Tadašnji gradonačelenik Kolašina Mileta Bulatović pisao je krajem 2006. premijeru Đukanoviću tražeći da se zauzme kako bi se što prije prodalo skijalište Jezerine i završio stečaj Ski-centra Bjelasica. I jedan i drugi znali su da su Bećirovići, odnosno B&J, jedini ponuđači za tu imovinu, ali nespremni da plate onoliko koliko su stečajni upravnici Ski centra cijenili preostalu imovinu. Đukanović je poslušao Bulatovića i krajem godine, nakon što je obznanio svoje prvo povlačenje sa mjesta premijera, u medijima prozvao Privredni sud što navodno odugovlači oko stečaja Ski centra Bjelasica.

Naređeno – izvršeno. Privredni sud je po najkraćem mogućem postupku i po cijeni koju su Bećirovići sami odredili izašao u susret željama bivšeg premijera. Poslu nije zasmetala ni činjenica da su iz Privrednog suda nestali (ukradeni) spisi o stečaju Ski centra, na osnovu kojih je sudija Nataša Bošković tvrdila da je prodaja Jezerina nezakonita, pošto stečaj u kolašinsko preduzeće nije uveden na zakonom propisan način. Dokumentacija je nestala kada je uvid u spise zatražila tadašnja državna tužiteljica Vesna Medenica. Posao je zaključen, a policijska potraga za pljačkašem nije dala rezultata.

Doprinos razvoju kompanija iza kojih su stajala braća Bećirović dao je i predsjednik Skupštine opštine Kolašin Mile Šuković. On je, u avgustu 2007. godine, po hitnom postupku zakazao sjednicu Skupštine na kojoj je odlučeno da se oko 300.000 kvadratnih metara opštinske zemlje da na prodaju. Zamlju su kupili Bećirovići. Sedam dana kasnije, Šuković je imenovan za predsjednika Odbora direktora njihovog preduzeća Ski resort Kolašin 1450.

UVIJEK MOŽE VIŠE: Ni zvaničnici lokalne samouprave u Budvi nijesu zaostali kada je u pitanju kooperativnost sa braćom Bećirović.

Hotel Avala rekonstruisan je, višestruko uvećan, bez potrebne dokumentacije i dozvola. Po istom principu – bez ijednog važečeg dokumenta – u selu Česminovo iznad Svetog Stefana izgrađeno je takozvano Rusko selo. I taj posao je naknadno legalizovan.

Opština Budva je pomogla Bepleru da se, preko of-šor filijale Danebrook Limited sa sjedištem na Kipru, domogne parcele od 5,5 hektara na Bijelom rtu u Reževićima. Mimo Zakona o šumama, Opština je prodala zemljište kojim je trebala gazdovati država. Ispostavilo se i da je značajan dio prodate parcele zemlja privatnih lica – mještana Reževića – koje su u katastru prisvojeni i prodati bez ikakvog osnova. Usput, Opština Budva je, pod vodstvom Rajka Kuljače, kvadrat navodno svog zemljišta prodala za tačno polovinu iznosa za koji su, istog dana i na istom mjestu, privatni vlasnici istom kupcu prodali svoja imanja. Spor do danas nije pomjeren sa mrtve tačke.

Po sličnom principu, kupujući zemljište od osoba koje nijesu njegovi vlasnici, Bepler je preko kompanije Rojčamp trejding LLC, u oktobru 2004. godine, došao u posjed 20.000 kvadrata u zaleđu plaže Drobni pijesak nadomak Petrovca. Od tada stvarni vlasnici pokušavaju da povrate svoju imovinu. To im je pošlo za rukom samo na približno četvrtini pomenutog posjeda. Ostatak još čeka sudski epilog. Ovlašćeno lice Rojčampa bio je Dragan Bećirović a pravni zastupnik u ovom poslu advokatica Ana Kolarević.

Javnost pamti i sudbinu dnevnog lista Republika. Njenim urednicima i novinarima je izdavač, preduzeće Mellennium, odnosno njegov vlasnik Zoran Bećirović ostao dužan višemjesečni iznos plata i dopirnisa. Bez posljedica. ,,Zaposleni u dnevnom listu Republika sjutra će nadležnim pravosudnim organima proslijediti tužbu s elementima krivične prijave protiv preduzeća Millennium, izdavača Republike i vlasnika Zorana Bećirovića za naplatu potraživanja”, navodi se u saopštenju redakcije iz novembra 2008. u kome se precizira da “ukupna dugovanja Millenniuma iznose više od 800 hiljada eura, od čega je polovina dug prema radnicima”.

ZAKON JAČEGA: Uz nezakonito poslovanje, nasilje je bila druga prepoznatljiva karakteristika poslovanja zvaničnika B&J u Crnoj Gori. Prvi problemi pojavili su se nedugo nakon kupovine hotela Avala i Bjanka.

U zborniku Bijela knjiga referenduma u Crnoj Gori 2006 navodi se da je Dragan Bećirović pretukao radnika Bjanke Zorana Ćetkovića jer je, suprotno njegovom zahtjevu, izašao na referendum i glasao za očuvanje zajednice.

Mediji su objavili da je Osnovno tužilaštvo u Kotoru, nakon tri godine, odbacilo krivičnu prijavu koju su protiv Zorana Bećirovića podnijela trojica radnika koji su gradili Avalu, optužujući ga da ih je – tukao i šamarao. Tužilaštvo u Kotora je odustalo od krivičnog gonjenja jer, kako su pisale Vijesti ,,oštećeni nijesu imali tjelesnih povreda, već samo crvenilo”.

Javnost nije upoznata ni sa sudskim epilogom serije incidenata koji su u Kolašinu obilježili doček i prve dane 2008. godine. Problemi su nastali kada su braća Bećirović uz pomoć pripadnika obezbjeđenja hotela Bjanka pretukli gosta hotela Dejana Kaščelana.

Nekoliko dana kasnije, Dragan Bećirović je brutalno pretučen. Njega su, prema izvodima iz štampe, napali braća Dejan i Aleksandar Kašćelan sa trojicom prijatelja.

Prema Monitorovim izvorima iz Budve, braća Bećirović su i ove zime imali česte svađe sa investitorom i izvođačima radova na stambenoj sedmospratnici koja niče, bukvalno, u dvorištu njihovog hotela. I zatvara dobar dio hotelskog objekta.

Policija će, imati pune ruke posla da utvrdi motiv ubistva Dragana Bećirovića. Treće ovogodišnje ubistvo u Budvi nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. I, izgleda, nije. Mediji pišu kako su najuticajniji crnogorski biznismeni i političari pojačali obezbjeđenje nakon ubistva u Budvi.

Budvanski niz nerasvijetljenih ubistava

U Crnoj Gori je od 1991. godine, prema podacima policije, počinjeno nešto više od 400 ubistava ili, u prosjeku, preko 20 godišnje. Računajući i dva od tri ovogodišnja ubista iz Budve, još uvijek je nerasvijetljeno njih preko 30. Brojku je teško precizno odrediti jer policija tvrdi da je rasvijetlila neke zločine iako optuženi za ta ubistva nijesu osuđeni u pravosnažnom postupku.

Većina nerazjašnjenih ubistava u Crnoj Gori počinjena je na teritoriji Budve.

Niz zločina bez sudskog epiloga započet je u septembru 1991. kada je nedaleko od hotela Avala i Mogren, ubijen Kotoranin Vlastimir Zečević zvani Mićko Talijan. Braća Jugoslav i Petar Pajić iz Beograda oslobođeni su optužbe da su izvršili ovo ubistvo pošto su na suđenju povukli priznanje dato pred policijom. Policija je, nedugo zatim, Zečevićev pištolj pronašla u Beogradu kod Zorana Kovačevića Koče ali ni to nije doprinijelo razrješenju ubistva.

U avgustu 1994. godine, u Budvi je ubijen Boro Nedović. Stradao je od bombe aktivirane ispod njegovog automobila na parkingu hotela Avala. Ubistvo je nerasvijetljeno. Nagađalo se da je Nedović ubijen iz osvete, nakon što je on u kockarnici beogradskog hotela Jugoslavija ubio Stanka Petrušića, jednog od šefova obezbjeđenja čuvene Dafiment banke. I Petrušić je bio osumnjičen za učešće u obračunu tjelohranitelja Dafine Milanović u kojem je ubijen Vladimir Ilić Bulidža…

Žestoki momci iz Bara, sa vezama u beogradskom podzemlju, Vaso Pavićević i Jovo Vujičić ubijeni su u noći između 24. i 25. aprila 1996. godine na putu Podgorica – Petrovac. Pronađeni su na Petrovačkim stranama, u parkiranom automobilu, izrešetani sa bezbroj metaka. Počinioci su, zvanično, ostali nepoznati.

U Budvi je, u ljeto iste godine, počinjeno jedno od prvih profesionalnih ubistava snajperskom puškom. Do danas nepoznati ubica likvidirao je Sašu Labovića dok je izlazio iz mora na prepunoj plaži na Svetom Stefanu. U obližnjem šumarku je pronađena puška M-76 i odbačene rukavice. Labović je bio jedna od prvih žrtava crnogorske (balkanske) tranzicije koju su mediji opisivali sintagmom kontroverzni biznismen.

U ranu zoru, posljednjeg dana februara 1997. godine, na stepeništu hotela Mogren ubijen je Radoslav Stanišić zvani Raka Dilinger. Stanišić je pogođen sa četiri metka iz rafala koalašnjikova. Ubistvo je dovođeno u vezu sa kazinom Randevu čije je otvaranje, u hotelu Maestral, Stanišić planirao za to ljeto. U noći između četvrtog i petog avgusta, na istom mjestu gdje je fatalne povrede zadobio Mićko Talijan, hicem iz snajpera ubijen je Stanišićev prijatelj Cetinjanin Đorđije Minja Bećir. Nepoznati snajperista i u ovom slučaju za sobom je ostavio pušku M-76. Bećir je pominjan kao mogući nasljednik Stanišićevog dijela u kazinu koji je, u međuvremenu, izgorio. Speklulisalo se – u podmetnutom požaru. Tačno na godišnjicu Bećirovog ubistva, u Miločeru je nestao Nikola Stanišić, 24-godišnji sin Rake Dilingera. Skuter kojim se povezao sa miločerske plaže pronađen je, sjutradan, kod ostrva Sveti Nikola. I to je ostao jedini trag.

Slobodan Boljević, trgovac devizama na veliko, ubijen je u ljeto 1998. godine, rafalom iz neposredne blizine, iz zasjede koja mu je u gluvo doba noći postavljene pred tastovom kućom u Radanovićima. Na sličan način je, na ulazu zgrade u kojoj je imao stan, u februaru 1999. ubijen Mileta Gardašević.

U jeku afere Nacional, odlazak u Budvu bio je koban za Podgoričanina Blagotu Baju Sekulića, jednog od ljudi koji su našao u žiži Nacionalove duvanske afere. Sekulić je ubijen posljednjeg dana maja 2002. godine, jedan sat iza ponoći, sa 20 metaka koje je nepoznati ubica sasuo u njega dok je u svom grand čirokiju čekao zeleno svijetlo na semaforu.

Naredna, 2003. godina u Budvi će ostati upamćena po stravičnoj eksploziji u kojoj su, u porodičnoj kući, nastradali brat i sestra Darijo i Marija Šurina. Njihovi roditelji su za ovu pogibiju krivili Marijinog vjerenika Ivana Delića ali je slučaj ostao nerasvijetljen.

Delić se u centru pažnje našao i u avgustu 2008., nakon što je na terasi kafe-bara Palma ubijen Nikšićanin Goran Pejović. Pretpostavljalo se da je, tada nepoznati ubica, zamijenio Pejovića sa pravom metom svog zločina – Delićem. To je, nakon hapšenja, potvrdio Sretko Kalinić, ubica zemunskog klana, priznajući ovaj zločin.

Sredinom 2004. godine u Budvi je ubijen Tomo Vujisić, vlasnik kafića Znak pitanja. Na njega je, dok je sjedio sa prijateljima u bašti lokala, sa zidina Starog grada pucao nepoznati ubica.

Policija traga i za plaćenicima koji su krajem januara ove godine, iz zasjede, ubili Ivana Šćepanovića (38). Prema nekim interpretacijama Šćepanovićevo ubistvo je posljedica višegodišnje netrpeljivosti između njegovog prijatelja i poslovnog partnera Ivana Delića i aktuelnog gospodara beogradskog podzemlja, odbjeglog Luke Bojovića.

Rizik profesije

Na listi žrtava profesionalnih ubica u Crnoj Gori prednjače (kontroverzni) biznismeni i službenici državnih bezbjednosnih struktura.

Još se traga za naručiocima i egzekutorima koji su ubili Gorana Žugića, savjetnika za bezbjednost tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića (ubijen 31. maja 2000. godine) i Darka Belog Raspopovića, visokog funkcionera crnogorske službe državne bezbjednosti koji je u centru Podgorice ubijen u januaru 2002. U toku je ponovljeno suđenje optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića koji je ubijen iz zasjede pred porodičnom kućom, u avgustu 2005. godine.

Godinu ranije ubijen je osnivač, vlasnik i urednik dnevnog lista Dan Duško Jovanović. Motivi i naručioci njegovog ubistva ostali su nepoznati, kao i većina direktnih učesnika tog zločina. Policija nema odgovor ni na pitanje ko je u oktobru 2006. napao na književnika Jevrema Brkovića i tom prilikom ubio njegovog vozača Srđana Vojičića.

Na listi nerasvijetljenih nalaze se i egzekucije podgoričkih biznismena Milana Krstovića (2001. godine, ubijen hicem u glavu u centru Podgorice) i Mladena Klikovca (usmrćen snajperskom puškom, 2003.). Ne zna se ko je ubio Srđana Miranovića, bliskog prijatelja Joce Amsterdama, koji je likvidiran u Podgorici na parkingu zgrade u kojoj je živio. Ko je u aprilu 2005. snajperskom puškom u mjestu Bigovo usmrtio Novicu Šarića, bliskog rođaka braće Darka i Duška Šarića, dok je prisustvovao ilegalnim borbama pasa…

Nepoznat je i ubica Dejana Đukovića, vlasnika kotorskog Red taksija čije je ubistvo iz 2009, prema tvrdnjama policije, dalo motiv njegovom prijatelju Ivanu Vračaru da prošle godine ubije Dragana Dudića Frica, još jednog kontroverznog biznismena koga je više policija iz regiona dovodilo u vezu sa klanom Šarić.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STANJE REDOVNO: Ne vide, ne čuju, tvituju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer  Abazović ili, poput predsjednika Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u  u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku, onda vam i naša svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti

 

Sve je u najboljem redu. „Ja ne znam šta se ovdje vanredno dešava”, predočio je, neki dan, premijer Dritan Abazović. ,,Volio bih da me neko ubijedi koji dio crnogorskog sistema ne funkcioniše ili ne pruža one usluge koje je pružao. Ako izuzmemo Ustavni sud…“.

Izjava je došla kao neka vrsta odgovora  na javne kritike  zapadnih partnera. Vrijedi ih ponoviti pošto se nešto slično rijetko može čuti u jeziku diplomatije.

„Od zemlje koja je bila najuspješnija na putu ka EU, Crna Gora sada postaje zemlja problem”, poručila je ministarka vanjskih poslova Slovenije Tanja Fajon. ,,Crna Gora ostaje rak rana EU”, dodala je uz poruku ,,obavezali smo se da ćemo dalje pomagati Crnoj Gori”. Slična upozorenja stigla su i sa one strane Atlantika. ,,Crna Gora je u veoma dubokoj krizi. Blizu je institucionalnog kolapsa kakvog skoro nisam vidio u bilo kojoj zemlji”, saopštio je specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar upozoravajući na  ,,mnogo mogućih posljedica” takvog stanja.

Abazović, kazao je, ne osjeća odgovornost . ,,Da kažem da ne osjećam odgovornost zvučaću arogantno, ali da osjećam ono što neki ljudi nameću – ne osjećam. Vlada je završila sve svoje obaveze. Da nisu srušili Vladu i ove obaveze iz evropske agende bile bi završene”, predočio je premijer pomalo zatečenim novinarima. ,,I zašto  bih osjećao odgovornost? Tehnička Vlada radi bolje nego ona koja je bila u punom mandatu”.

Sve je, dakle, u osjećajima. Odnosno, percepciji. Pa ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer (,,hvala domaćinima što su mi ispunili jedan od dječačkih snova”) ili, poput predsjednika Mila Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u luksuznom hotelu Kempinski u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku (nije nas udostojio komentara), onda svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti.

Nedavno smo iz Instituta za javno zdravlje dobili informaciju – alarmantno upozorenje  – da je dvoje od petoro (40 odsto) djece predškolskog uzrasta u Crnoj Gori nevakcinisano. Ili, da se ograničimo samo na mandat aktuelne (odlazeće, tehničke) Vlade: u 2022. godini vakcinisano je tek svako deseto dijete (11 odsto) rođeno prethodne godine. Vakine su tu, propisi su jasni, nedostajala je snaga države, ako nas već ima toliko koji više vjerujemo Guglu i Tviteru nego ljekarima.

Bez najave, prošlog petka Vlada je odložila početak drugog polugođa školske 22/23. Zvanično, kako bi omogućila bolju zaradu turističkim poslenicima sa sjevera!? Nezvanično, problem je bilo to što tek kupljeno gorivo (mazut) nije dopremljen do školskih kotlarnica, pa bi đake prošlog ponedjeljka dočekale hladne učionice.

Samo je do najupornijih doprla vijest da je Jugopetrol,  tek početkom nedjelje,  distribuirao neophodno gorivo. Alibi je bio mnogo glasniji. ,,Ako nema grijanja u školama, obratite se onima koji su planirali prethodni budžet (za 2022. godinu – prim. Monitora) i koji su zakinuli stavku vezanu za grijanje u školama u Ministarstvu prosvjete”, saopštio je premijer krajem novembra. Isto smo mogli čuti i od njegovih ministara zdravlja i prosvjete Dragloslava Šćekića i Miomira Vojinovića.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KROJENJE CRNOGORSKE POLITIKE: Model KVINTA, proljeće 2023

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“ . Rat u Ukrajini promijenio dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima

 

Da su Crna Gora i Zapadni Balkan politički trusno područje koje nije baš sposobno brinuti o sebi,  odavno je poznato. Mimo perioda Titove Jugoslavije malo je bilo vremena kada neko sa strane nije morao uređivati odnose u našem dvorištu. Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“.

Uslovi, pitanje i prag od 55 odsto neophodne većine za referendum o nezavisnosti 2006. godine je postavila administracija EU usljed nemogućnosti lokalnih političkih aktera da se sami dogovore. Neka kasnija rješenja iz Ustava su takođe morala biti diktirana od strane EU ili njenih glavnih članica uz „mišljenja i asistencije“ Venecijanske komisije (VK). Upravo zahvaljujući „medijaciji“ briselske administracije i VK, donesene su procedure izbora čelnih ljudi pravosuđa koji su se sada pokazali potpuno jalovim i bez deblokirajućih mehanizama. I dok institucije zemlje klize u v.d. stanje ili disfunkcionalnost jedna za drugom, sve je jasnije da tešku političku i institucionalnu krizu nije moguće riješiti bez ponovne medijacije i „usluga“ međunarodnog faktora. Nedavno je slovenačka vanjska ministarka Tanja Fajon po drugi put bila u Podgorici u mjesec dana urgirajući da se što prije izaberu sudije Ustavnog suda bez kojeg ne može biti ni izbora. Prva posjeta je upriličena krajem decembra pred gregorijanski Božić zajedno sa njenin austrijskim kolegom grofom Aleksanderom Šalenbergom. Tada je poslato jasno upozorenje da bi nova vlada sa mandatarom Miodragom Lekićem izglasana na osnovu novog i široko osporavanog Zakona o predsjedniku, bila „korak unazad“. Tada je Lekić poručio da skupštinska većina „ne želi konfrontacije s međunarodnom zajednicom, ali ni pretvaranje države u eksperimentalnu laboratoriju protektoratskog tipa“.

Slovenija kao dio bivše Jugoslavije i Austrija, nekadašnji vladar više od polovine prostora bivše zemlje,  izabrane  su da prenesu poruke kao neko ko najbolje razumije crnogorske kompleksnosti i političke mahinacije. Tanja Fajon je ranije radila u Evropskoj komisiji (EK) kod komesara za proširenje i ima veliko iskustvo sa Zapadnim Balkanom. Za nekoliko dana, tačnije 23. januara, Fajon treba predati izvještaj vanjskim ministrima članica EU. Ona je tokom druge posjete upozorila da ukoliko se ne osposobi Ustavni sud, u sada šestom pokušaju, da „postoji velika prijetnja da EU zaustavi pristupne pregovore sa Crnom Gorom”. Može se pretpostviti da je Fajon upozorenjem ciljala više na crnogorsku javnost nego političare kojima je jasno da su pristupni pregovori odavno defakto zaustavljeni, kako zbog nesposobnosti i nevoljnosti crnogorskih pregovarača tako i zbog umora u Evropi. Prošle godine u junu se navršila decenija mlitavih pristupnih pregovora koje je otpočela vlast odlazećeg predsjednika Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS). Tokom 10 godina pregovora DPS je od 33 poglavlja neophodnih za ulazak u EU uspio privremeno zatvoriti samo tri i time je Crna Gora osim formalnog liderstva u evrointegricijama postala i lider u najdužim jalovim pregovorima. Međutim, formalni prekid, tj. obustava pristupnih pregovora bi svakako loše odjeknuo u javnosti dok bi za ostale zemlje u regionu takva objava bila dodatno obezhrabrujuća.

Slovensko-austrijski dvojac je bio pristutan i na sastanku sa liderima Zapadnog Balkana na marginama Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, Švajscarska. Cilj je jačanje integracija prema EU kako je na twitteru objavio v.d. premijer Dritan Abazović rekavši da je „cijelom regionu potrebno više eurooptimizma“. Bosna i Hercegovina je takođe u unutarnjoj blokadi. Predsjednik RS Milorad Dodik postaje sve drskiji u izjavama. Otvoreno je podržao rusku agresiju na Ukrajinu i njeno komadanje uz davanje ordena ruskom diktatoru Vladimiru Putinu. Dodik ne skriva da mu je želja da i BiH nestane. Nedavni nacionalistički izgredi na fudbalskom turniru u Sarajevu i napadi na roditelje mladih igrača iz Srbije podgrijavaju nacionalističke strasti uprkos brzoj akciji policije i privođenju krivaca. Makedonija i Albanija nikako da počnu pristupne pregovore zbog blokade Bugarske. Makedonci odbijajaju da prihvate bugarsko tumačenje njihovog nacionalnog i jezičkog identiteta. Odnosi između Srbije i Kosova koje je i dalje u međunarodnom poluprotektoratu su posljednjih mjeseci doveli maltene do usijanja i samo je direktna intervencija Evropske komisije i zemalja Kvinte/Petorke spriječila otvorenu eskalaciju i sukobe.

Rat u Ukrajini promijenio je dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima. Pogotovo se vidi jači uticaj anglo-saksonskog dijela Petorke (Amerikanci i Britanci) i rastući angažman Francuske. Nekadašnja praksa Zapada da da primat stabilokratiji nad demokratijom u regionu je dovedena u pitanje. Trpljenje autokrata u Republici Srpskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji samo da bi se dobila kratkoročna stabilnost se vremenom pokazala kontraproduktivnom jer su moćnici počeli da se ponašaju kao nedodirljiva božanstva.

Britanski interes u cilju obuzdavanja šverca cigareta i preko Luke Bar je već neko vrijeme jasno i javno definisan sa aktivnim angažmanom britanskih finansijskih i obavještajnih službi pri državnim organima u Podgorici. U utorak je objavljena informacija da je v.d. direktor Uprave prihoda i carina Vladan Bulatović imao sastanak sa ambasadorkom Karen Medoks i britanskim oficirom za vezu za privredni i finansijski kriminal. Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović je pred gregorijanski Božić posjetio London službeno radi jačanja saradnje „u oblasti borbe protiv korupcije i teškog i organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu i u Evropi“. Interesantno je da se ta posjeta poklapa sa hapšenjem bivšeg direktora Uprave prihoda i carina Rada Miloševića.

Valja se podsjetiti da su Anglosaksonci takođe bili uključeni i u raniji izborni proces u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS vlasti na sličan način na koji je i Slobodan Milošević uklonjen u oktobru 2000. godine, ali uz mnogo manje buke. Bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je sadašnji specijalni američki izazlanik za Balkan Gabrijel Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca. Navodno su i zadnja vrata ambasade često primala posjetioce. Slične scene su nekad viđane u Budimpešti sa osobama Demokratske opozicije Srbije (DOS) koji su pripremani za savezne izbore u jesen 2000. godine. Kakva je bila euforija nakon izborne pobjede 30. avgusta 2020. godine je opisao Andrija Mandić, jedan od DF lidera, na sjednici skupštinskog Odbora za bezbijednost 28. oktobra rekavši da je  „nosilac naše liste (Zdravko Krivokapić) jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“. Naknadna grabež za pozicijama u novoj vlasti i izvrdavanje pojedinih dogovora je kasnije dovela i do američkog stava da „za sada“ DF nije partner u procesima u Crnoj Gori.

Za razliku od prilično jedinstvenog stava Anglosaksonaca, emisari koji dolaze iz Brisela su različitijih boja ali možda i uticaja. Stavovi Berlina su puno puta na odstojanju od Vašingtona i Londona a nekad bliži Moskvi nego što se i misli.

Miroslav Lajčak je odigrao veliku ulogu kao izaslanik EU tokom crnogorskog referenduma 2006. godine za čiji uspjeh je od vanjskih faktora jedino Moskva bila decidno zainteresirana i uključena da pomogne režimu Đukanovića. Lajčak je bivši komunistički diplomac MGIMO akademije u Moskvi čija diplomska slika stoji tik do slike ruskog vanjskog ministra Sergeja Lavrova i smatra se da nije slučajno što je on imao presudnu ulogu da referendum prođe kako je planirano. Nebojša Medojević ga je nedavno nazvao „starim agentom KGB-a“ i plaćenikom Đukanovićevog kartela. Lajčak je bio i ministar inostranih poslova u vladi Roberta Fica kada je ubijen slovački novinar Jan Kučijak i njegova vjerenica. Fico je u nedavnom intervjuu za prestižni švajcarski list NZZ osudio sankcije prema Rusiji dok je pomoć u oružju za odbranu Ukrajine označio kao „javni ratni zločin“. Lajčak koji je i sada čest službeni gost u Crnoj Gori je ovu skandaloznu izjavu svog partijskog šefa odćutao. Tonino Picula kao izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru je lijevi kadar i bivši hrvatski vanjski ministar. Njegova Socijaldemokratska partija kojoj pripada i predsjednik Zoran Milanović je  blokirala obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Picula je u svojim izjavama puno puta bio na liniji stavova DPS-a.

Ostaje da se vidi hoće li se Kvinta dogovoriti ili će svako na svoj način raditi na razrješenju krize u Crnoj Gori i krojenju njenog daljeg strateškog pravca. Tanja Fajon je tokom druge posjete Podgorici izjavila „od Crne Gore očekuje da isporuči rezultate“ i da povodom toga „ima dobar osjećaj“.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SVE NAŠE SLIJEPE ULICE: Ruka ruku mije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Treba li da začudi što, makar sporadična, najava moguće koalicije ,,kriminalaca” i ,,kleronacionalista” nije upalila alarme u ovom društvu. Više ne. I za to je najzaslužniji premijer Dritan Abazović, koji je od tasa na vagi i istorijske šanse postao riječ bez političke težine

 

Propao je još jedan plan za razrješenje političke krize. ,,Rekao sam da će vlada biti ozbiljna ili je neće biti. Neće je biti”, saopštio je Miodrag Lekić. Nepunih šest dana nakon što mu je, odlukom parlamentarne većine (mnogi smatraju – neustavnom), povjeren mandat za sastav 44. Vlade. Idemo dalje, makar i ne znali đe put vodi.

Takav rasplet naslućivao se od početka lanjskog septembra, kada su koalicije okupljene oko DF-a, Demokrata i GP URA navodno obnovile većinu od 30. avgusta  ,,Postoji parlamentarna većina koja će za rezultat imati novu vladu”, najavljivao je lider DF Andrija Mandić nakon sastanka na kome je potpisan Politički sporazum parlamentarne većine – pobjednika izbora 2020.godine.

Slijedili su mukotrpni pregovori o podjeli ministarskih mjesta pa zaplet sa  čudnim zakašnjelim potpisima podrške koalicije Crno na bijelo koji je predsjedniku Milu Đukanoviću dao izgovor da Lekiću jesenas ne povjeri mandat za sastav Vlade. Četiri mjeseca kasnije, umjesto nove Vlade, stari-novi saveznici ponudili su još jednu potragu za krivcem.

,,Kolege iz URA-e, SNP-a i CIVIS-a saopštili su nam da nisu spremni da sa nama zakažu Skupštinu na kojoj bi se birala Vlada i novi predsjednik parlameta”, saopštio je Mandić. ,,Konstatujemo da nismo uspjeli da uradimo ono što smo počeli 1. septembra”. Milan Knežević je pokušao da tumači razloge zbog kojih su partije članice aktuelne Vlade (ona je ,,odlazeća” već bezmalo pola godine) odbile dogovor: ,,Izražavam sumnju da je neko ko je odbio deset resora a nema cenzus – ili uzeo pare, ili je ucijenjen od nekih krivičnih gonjenja, snimaka, šverca cigareta, droga…”.

SNP i URA  su odgovorile  saopštenjima u kojima navode da oni nijesu protiv formiranja Lekićeve vlade, ali ne žele da se to radi na brzinu, bez dogovorenih prinicipa i usaglašenih personalnih rješenja. ,,Neka nam neko kaže gdje je i kad napravljena neka vlada, a da prije toga nije pripremljen i potpisan koalicioni sporazum”, zapitali su se iz SNP-a (prethodna 42. Vlada Crne Gore – odgovor Monitora). Iz GP URA su saopštili kako su tražili da prije zakazivanja sjednice parlalmenta saznaju ,,ko su kandidati za ministre i ko je kandidat za predsjednika Skupštine”. Oni koalicione sporazume nijesu pominjali, makar da ne bi objašnjavali onu prevaru sa Vladinim glasanjem o Temeljnom ugovoru (13 je veće od 15).

I jedni i drugi su, kažu, spremni za nastavak pregovora iako ih ,,čudi brzina” kojom se pristupilo tom poslu. „Kakva je to muka, pa Vlada mora da se formira do 19. januara“, javno su se zapitali iz SNP-a. Umjesto odgovora, koalicioni partneri su ih počastili novim optužbama. Tako smo od Milana Kneževića čuli da su ,,najmanje trojica” lidera parlamentarne većine bili kod američke ambasadorke u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke koja je od njih ,,tražila da ne budu dio vlade Miodraga Lekića”. Jedan od lidera DF-a nije precizirao ko su ta najmanje trojica. Ko vjeruje, ko ne vjeruje – priča je otišla, kao sastavni dio već zahuktale predizborne kampanje.

Tek što je propao sastanak o formirnju Lekićeve vlade, Andrija Mandić je pred novinare izašao sa jasnom idejom: ,,Mislimo da predsjednica parlamenta Danijela Đurović i predsjednik države Đukanović treba u najskorije vrijeme da naprave dogovor da istog dana budu raspisani predsjednički i parlamentarni izbori. To je racionalno”.

Koji sat kasnije sa tim se, makar javno i načelno, složio i DPS. U saopštenju sa sjednice Glavnog odbora te partije (predsjedavao Milo Đukanović) stoji kako je  skraćenje mandata Skupštini i organizacija vanrednih parlamentarnih izbora ,,jedini demokratski izlaz iz dugotrajuće političke krize i jedini način da Crna Gora dobije odgovornu, stabilnu i evropsku vladu, kao preduslov za povratak na evropski put”.

U priču se uključio i mitropolit SPC-a Joanikije Mićović. ,,Vjernici kao punopravni i odgovorni građani ove zemlje treba da izađu na predstojeće izbore, kada god oni bili, i da slobodno po svojoj savjesti glasaju za koga hoće. Tako će najlakše izazvati dugo očekivane promjene na bolje u ovoj državi i doprinijeti napretku svoje djece”, poručio je Joanikije u svojoj Božićnoj poslanici. Time je, valjda, stavljena tačka na pobjedničku koaliciju koja je, ne valja zaboraviti, ustoličena u Manastiru Ostrog, pod patronatom tadašnjih čelnika MCP-a.  Ovozemaljska misija SPC-a u Crnoj Gori nije završena. Zapravo, nedavni pohodi ovdašnjih vlastodržaca sa državnog i lokalnog novoa u BiH i Srbiju ukazuju kako ona dobija na zamahu. Samo valja prerasporediti pješake.

Konačno je i mandatar Lekić preporučio izbore kao najbolje rješenje. Ukazujući, da trenutno nema uslova za njihovo regularno održavanje, pošto je Ustavni sud i dalje bez kvoruma i van funkcije. Isto važi i za predstojeće predsjedničke izbore pa se, ipak, čini kako je parlamentarna većina odlučna da oni budu raspisani već 19. januara (2. april se pominje kao mogući termin njihovog održavanja).

O posljedicama takve odluke nije nužno nagađati. Dovoljno se sjetiti da u Podgorici i Pljevljima, tri mjeseca nakon održavanja lokalnih izbora, još nije došlo do primopredaje vlasti pošto izborni proces formalno nije okončan.  Neće ni biti  bez Ustavnog suda. Glasanje za lokalni parlament u Šavniku nije ni završeno, jer se izvršna vlast, skupa sa pravosuđem, pokazala nesposobnom da spriječi (pred)izborne zloupotrebe u organizaciji dvije najjače političke grupacije na nivou države – DPS i DF.

Rok za prijevu kandidata za popunu upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu tek je istekao. Više od 20 kandidata sada ulazi u skupštinsku proceduru pod uslovom da se postigne kompromis koji omogućava da dovoljan broj kandidata dobije podršku 54 poslanika, Ustavnu sud može oživjeti do kraja januara. Bude li se išlo na drugi krug glasanja i manju podršku (49 poslanika) onda od funkcionalnog Ustavnog suda nema ništa prije kraja februara ili početka marta. S tim što u igri više nije izbor samo jednog sudije, pošto će već u februaru Ustavni sud, po sili zakona, ostati i bez petog sudije (od njih sedam).

Nema naznaka da parlamentarne partije ulažu i minimum napora da prevaziđu problem kome su kumovale. Množe  se razlozi zbog kojih se, makar nekima od aktuelnih parlamentarnih partija, ne žuri sa iznalaženje kompromisa. Uz zajednički zazor od mogućeg neuspijeha na prijevremenim izborima, pošto se politička konkurencija u međuvremenu zaoštrila, pojavom Evrope sad ali i drugih pokreta/partije koje računaju na učešće u podjeli mandata.

Tako Glavni odbor DPS-a, uz priču o vanrednim izborima, servira i ocjenu ,,da je institucionalno djelovanje izgubilo smisao, s obzirom na to da se parlamentarna većina opredijelila za neustavno djelovanje i da ne odustaje od namjere sprovođenja ustavnog puča…”. Pošto bez DPS-a i partnera nije moguće odblokirati Ustavni sud, to bi se moglo pročitati i kao najava da put do stvaranja preduslova za vanredne parlamentarne izbore možda i neće biti kratak i jednostavan. Dok bi se predsjednički izbori mogli održati po obrascu lokalnih, gdje poraženi ne mora prihvatiti izborni poraz. Alternativa je i njihovo odlaganje.

,,U situaciji u kojoj je ustavni poredak u potpunosti urušen, odlučni smo da ne pružamo legitimitet takvim institucijama sistema i da podržimo svaki vid mirnog vaninstitucionalnog djelovanja”, poručeno je sa sjednice GO DPS-a. Bez riječi o vlastitom doprinosu ovom stanju. I ideji kako bi se urušeni ustavni poredak mogao povratiti u normalu, osim kroz institucije sistema. One koje su još  makar formalno, u funnkciji.

I do sada smo uočili da DF i DPS mogu uspješno sarađivati žestoko se napadjući. Postupci poput beogradskog hodočašća DF-ovih gradonačelnika i (ne)očekivano oštre reakcije aktuelne opozicije u crnogorskom parlamentu sastavni su dio predizborne kampanje. Sa jasnom željom da se njen fokus preusmjeri sa pitanja standarda i EU integracija na teme rata, vjere, nacije – gdje su karte odavno podijeljene i nema prostora za bilo kakva iznenađenja ili nove aktere.

Sada, ipak, stižu nagovještji novih vremena. Milan Knežević je dobio čast i obavezu da najavi moguću formalnu  saradnju DF-a i DPS.a. Za početak bez Đukanovića, ,,ako se (na čelu DPS – primjedba Monitora) pojave drugi ljudi poslije izbora”. Kad prođe prvi talas nevjerice valja promisliti: može li do juče nemoguće postati stvarnost čak i u slučaju da Đukanović zadrži svoje partijske (i državne?) funkcije. Jer, što bi u DF-u rekli, volja naroda je neprikosnovena. ,,Tim prije”, najavljuje Knežević, ,,što DPS i DF u ovom trenutku imaju dvije trećine”. Eto, makar deblokada Ustavnog suda ne bi bila problem.

Treba li da začudi što, makar sporadična, najave moguče koalicije ,,kriminalaca” i ,,kleronacionalista” nije upalila alarme u ovom društvu. Više ne. Za to je najzaslužniji premijer aktuelne, odlazeće, tehničke, manjinske… Vlade Dritan Abazović.

On i njegova URA su prije nešto više od dvije godine bili tas na vagi. Abazović je dobio priliku da započne istorijski proces izlaska Crne Gore iz okova  tridesetogodišnje vladavine DPS- a. Naravno to uključuje suočavanje sa učincima poltike jedinstvenog DPS –a.  Podrške izvana nije manjkalo. Naprotiv. DPS je prinuđen da prizna poraz a DF da podrži Vu kojoj ne učestvuje. I koja promoviše njemu suštinski suprotnu politiku: NATO, EU, Rusija, Kosovo…

Abazović je u startu, ulaskom u izvršnu vlast srušio model tzv. ekspertske vlade i najavio nastavak politike privilegovanih izuzetaka. Umjesto razgradnje sistema DPS vladavine. Onda je srušio  tu vladu i stavio se na čelo manjinske, umjesto da traži mogućnost osnivanja koncentracione vlade koja bi se posvetila smirivanju  tenzija  i stvaranju instititucionalnih pretpostavki za fer izbore. Potom je izigravajući dogovore sa (najjačim) partnerima proizveo da i ona izgubi povjerenje u parlamentu. Tako su, za godinu I po, potrošena dva modela za izlazak Crne Gore iz pat pozicije u kojoj su je držali DPS i DF (kao personifikacije politike podjela i isključivosti). Abazović je postao teg o vratu građanske/pristojne Crne Gore, preuzimajući najgore od oba ponuđena modela.

Onda je krenula očajnička borba za opstanak na vlasti. Uz punu svijest o tome da je šansa za promjene potrošena. Teško da će Dritan Abazović ikada dobiti ovakvu priliku.Važnije je međutim –  hoće li je dobiti Crna Gora?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo