Povežite se sa nama

FOKUS

Opasne veze

Objavljeno prije

na

U nedjelju oko tri sata ujutru, u budvanskom naselju Golubovina, dok je iz tek parkiranog poršea krenuo ka ulazu zgrade u kojoj je stanovao, ubijen je Dragan Bećirović izvršni direktor kompanije Bepler i Džejkobson. Za sada nepoznati ubica (ili više njih) ispalio je Bećiroviću u noge više metaka iz oružja kalibra 7,62 mm a, prema riječima stručnjaka, smrtonosan je bio hitac koji je Bećirovića pogodio u butnu arteriju. BESKONAČAN NIZ: Policija je, prenose mediji, od početne konfuzije (,,svi su sumnjivi”) došla u fazu kada joj prikupljeni dokazi i stečena saznanja mogu pomoći da razriješi prošlonedjeljno ubistvo. Tome se, prenose Vijesti, nadaju porodica i prijatelji ubijenog Bećirovića, očekujući da bi njegov ubica mogao biti identifikovan u nekoliko narednih dana.

Do tada, množe se pretpostavke i nagađanja o motivima zločina koji je odjeknuo i van granica Crne Gore. One se kreću od pretpostavki da je riječ o pokušaju pljačke koji je krenuo po zlu, preko spekulacija da se Bećirović na mračnom parkingu sukobio sa nekim od poslovnih saradnika, nezadovoljnih radnika, dužnika ili povjerilaca, do interpretacija da je ubistvo mlađeg od braće Bećirović trebalo, zapravo, biti samo ozbiljno upozorenje navodnim stvarnim vlasnicima lanca kompanija u kojim je on bio direktor ili član uprave da zauzmu kooperativniji stav u nekom od aktuelnih imovinskih i poslovnih sporova…

Konačno, na nekim su se internet portalima pojavile tvrdnje kako je prošlonedjeljno ubistvo u Budvi tek nastavak (ne i konačan) niza zločina motivisanih skrivanjem tragova o nelegalnim poslovima kriminalnih organizacija sa Balkana u koje je, navodno, upleten i dio crnogorske poslovne elite. Ta je priča, tvrde verzirani započela policijskom akcijom Balkanski ratnik, da bi bila nastavljena nizom obračuna među koje spada i prošlogodišnje ubistvo kotorskog biznismena Dragana Dudića Frica.

Tragično nastradali Dragan i njegov stariji brat Zoran Bećirović pažnju javnosti plijene od početka prošle decenije kada su postali akteri jedne od najspornijih crnogorskih privatizacija. Od tada izgleda kako ne postoji posao koga se Bećirovići mogu prihvatiti a da on ne dođe u sukob sa zakonom. Ali i to da ne postoji problem koji oni i njihovi moćni zaštitnici ne mogu riješiti u svoju korist.

KAKO JE POČELO: Počelo je privatizacijom najstarijeg budvanskog hotela Avala. Na tender iz 2001. javile su se jedna njemačka i jedna britanska firma. Njemci su za hotel ponudili sedam, a Britanci 3,2 miliona eura. Savjet za privatizaciju je poništio tender nakon odluke da Njemci nijesu u propisanom roku dostavili traženu dokumentaciju. Firma Bepler i Džejkobson, u Londonu registrovana kao transportno preduzeće sa osnivačkim ulogom od dvije funte, žalila se na ovu odluku. Sudsko vijeće Vrhovnog suda Crne Gore kojim je predsjedavala Ana Kolarević, sestra tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, presudila je u njihovu korist i Savjetu za privatizaciju naložila da sa Englezima zaključi posao i proda Avalu. Činjenica da Bepler nije imao tenderom traženo iskustvo poslovanja u hotelijerstvu nije smetala ni Sudu ni Savjetu kojim je predsjedavao premijer Đukanović. Naprotiv.

Nedugo pošto je kupoprodajni ugovor potpisan, Ana Kolarević je napustila sudnicu i prešla među advokate. Jedan od njenih prvih klijenata postala je kompanija Bepler i Džejkobson (B&Dž).

Kompaniju su, u to vrijeme, reprezentovali Zoran Bećirović, Kolašinac privremeno nastanjen u Moskvi, zvanično vlasnik 30 odsto akcija B&J i njegov brat Dragan. Mediji su došli do podataka da je, prije odlaska u Rusiju, Zoran radio kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu dok se Dragan uglavnom izdržavao poslovima obezbjeđenja na ulazima poznatih diskoteka na Jadranu, a među njima i one u hotelu Avala.

Tek, gotovo u isto vrijeme kada i Avalu, Bepler je od države za 1,5 miliona kupio i dio Ski centra Bjelasica iz Kolašina. U toj imovini našao se i istoimeni hotel u centru grada danas poznat pod imenom Bjanka.

Nakon toga, B&J i preko povezanih firmi kreću u lov na atraktivne parcele na Crnogorskom primorju i obroncima Bjelasice.

Tako su braća Bećirović postali eksponenti kompanija koje su samo na teritoriji Opštine Budva u posjedovale više od 150.000 kvadratnih metara građevinskog zemljišta na atraktivnim lokacijama u Petrovcu, Paštrovićima, Reževićima, oko Svetog Stefana. U opštini Kolašin došli su do više miliona kvadrata zemlje.

Na skijalištu Jezerine Bepler ima 147 hiljada kvadrata sa strujom, vodom, dva restorana, pet ski liftova, žičarom i dva tabača snijega, sve je kupljeno za 550 hiljada eura, ili 3,7 eura po kvadratu. Budući kupac skijališta Jezerine ima jedinstvenu priliku da 147 hiljada kvadrata zemljišta, koje graniči sa ruskim placem, ali za razliku od ovoga ima i struju i vodu, dva restorana, pet ski liftova, veliki parking, jednu žičaru i dva tabača snijega plati ukupno 550 hiljada eura. Da je država taj prostor prodala Rusima koji su kupovali okolno, neurbanizovano zemljište bez infrastrukture – po cijenama koje su postigli mještani (65 eura za kvadrat) – prihodovala bi 30 miliona eura.

KAD MILO KAŽE: Ali, i ovaj je posao imao predigru.

Tadašnji gradonačelenik Kolašina Mileta Bulatović pisao je krajem 2006. premijeru Đukanoviću tražeći da se zauzme kako bi se što prije prodalo skijalište Jezerine i završio stečaj Ski-centra Bjelasica. I jedan i drugi znali su da su Bećirovići, odnosno B&J, jedini ponuđači za tu imovinu, ali nespremni da plate onoliko koliko su stečajni upravnici Ski centra cijenili preostalu imovinu. Đukanović je poslušao Bulatovića i krajem godine, nakon što je obznanio svoje prvo povlačenje sa mjesta premijera, u medijima prozvao Privredni sud što navodno odugovlači oko stečaja Ski centra Bjelasica.

Naređeno – izvršeno. Privredni sud je po najkraćem mogućem postupku i po cijeni koju su Bećirovići sami odredili izašao u susret željama bivšeg premijera. Poslu nije zasmetala ni činjenica da su iz Privrednog suda nestali (ukradeni) spisi o stečaju Ski centra, na osnovu kojih je sudija Nataša Bošković tvrdila da je prodaja Jezerina nezakonita, pošto stečaj u kolašinsko preduzeće nije uveden na zakonom propisan način. Dokumentacija je nestala kada je uvid u spise zatražila tadašnja državna tužiteljica Vesna Medenica. Posao je zaključen, a policijska potraga za pljačkašem nije dala rezultata.

Doprinos razvoju kompanija iza kojih su stajala braća Bećirović dao je i predsjednik Skupštine opštine Kolašin Mile Šuković. On je, u avgustu 2007. godine, po hitnom postupku zakazao sjednicu Skupštine na kojoj je odlučeno da se oko 300.000 kvadratnih metara opštinske zemlje da na prodaju. Zamlju su kupili Bećirovići. Sedam dana kasnije, Šuković je imenovan za predsjednika Odbora direktora njihovog preduzeća Ski resort Kolašin 1450.

UVIJEK MOŽE VIŠE: Ni zvaničnici lokalne samouprave u Budvi nijesu zaostali kada je u pitanju kooperativnost sa braćom Bećirović.

Hotel Avala rekonstruisan je, višestruko uvećan, bez potrebne dokumentacije i dozvola. Po istom principu – bez ijednog važečeg dokumenta – u selu Česminovo iznad Svetog Stefana izgrađeno je takozvano Rusko selo. I taj posao je naknadno legalizovan.

Opština Budva je pomogla Bepleru da se, preko of-šor filijale Danebrook Limited sa sjedištem na Kipru, domogne parcele od 5,5 hektara na Bijelom rtu u Reževićima. Mimo Zakona o šumama, Opština je prodala zemljište kojim je trebala gazdovati država. Ispostavilo se i da je značajan dio prodate parcele zemlja privatnih lica – mještana Reževića – koje su u katastru prisvojeni i prodati bez ikakvog osnova. Usput, Opština Budva je, pod vodstvom Rajka Kuljače, kvadrat navodno svog zemljišta prodala za tačno polovinu iznosa za koji su, istog dana i na istom mjestu, privatni vlasnici istom kupcu prodali svoja imanja. Spor do danas nije pomjeren sa mrtve tačke.

Po sličnom principu, kupujući zemljište od osoba koje nijesu njegovi vlasnici, Bepler je preko kompanije Rojčamp trejding LLC, u oktobru 2004. godine, došao u posjed 20.000 kvadrata u zaleđu plaže Drobni pijesak nadomak Petrovca. Od tada stvarni vlasnici pokušavaju da povrate svoju imovinu. To im je pošlo za rukom samo na približno četvrtini pomenutog posjeda. Ostatak još čeka sudski epilog. Ovlašćeno lice Rojčampa bio je Dragan Bećirović a pravni zastupnik u ovom poslu advokatica Ana Kolarević.

Javnost pamti i sudbinu dnevnog lista Republika. Njenim urednicima i novinarima je izdavač, preduzeće Mellennium, odnosno njegov vlasnik Zoran Bećirović ostao dužan višemjesečni iznos plata i dopirnisa. Bez posljedica. ,,Zaposleni u dnevnom listu Republika sjutra će nadležnim pravosudnim organima proslijediti tužbu s elementima krivične prijave protiv preduzeća Millennium, izdavača Republike i vlasnika Zorana Bećirovića za naplatu potraživanja”, navodi se u saopštenju redakcije iz novembra 2008. u kome se precizira da “ukupna dugovanja Millenniuma iznose više od 800 hiljada eura, od čega je polovina dug prema radnicima”.

ZAKON JAČEGA: Uz nezakonito poslovanje, nasilje je bila druga prepoznatljiva karakteristika poslovanja zvaničnika B&J u Crnoj Gori. Prvi problemi pojavili su se nedugo nakon kupovine hotela Avala i Bjanka.

U zborniku Bijela knjiga referenduma u Crnoj Gori 2006 navodi se da je Dragan Bećirović pretukao radnika Bjanke Zorana Ćetkovića jer je, suprotno njegovom zahtjevu, izašao na referendum i glasao za očuvanje zajednice.

Mediji su objavili da je Osnovno tužilaštvo u Kotoru, nakon tri godine, odbacilo krivičnu prijavu koju su protiv Zorana Bećirovića podnijela trojica radnika koji su gradili Avalu, optužujući ga da ih je – tukao i šamarao. Tužilaštvo u Kotora je odustalo od krivičnog gonjenja jer, kako su pisale Vijesti ,,oštećeni nijesu imali tjelesnih povreda, već samo crvenilo”.

Javnost nije upoznata ni sa sudskim epilogom serije incidenata koji su u Kolašinu obilježili doček i prve dane 2008. godine. Problemi su nastali kada su braća Bećirović uz pomoć pripadnika obezbjeđenja hotela Bjanka pretukli gosta hotela Dejana Kaščelana.

Nekoliko dana kasnije, Dragan Bećirović je brutalno pretučen. Njega su, prema izvodima iz štampe, napali braća Dejan i Aleksandar Kašćelan sa trojicom prijatelja.

Prema Monitorovim izvorima iz Budve, braća Bećirović su i ove zime imali česte svađe sa investitorom i izvođačima radova na stambenoj sedmospratnici koja niče, bukvalno, u dvorištu njihovog hotela. I zatvara dobar dio hotelskog objekta.

Policija će, imati pune ruke posla da utvrdi motiv ubistva Dragana Bećirovića. Treće ovogodišnje ubistvo u Budvi nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. I, izgleda, nije. Mediji pišu kako su najuticajniji crnogorski biznismeni i političari pojačali obezbjeđenje nakon ubistva u Budvi.

Budvanski niz nerasvijetljenih ubistava

U Crnoj Gori je od 1991. godine, prema podacima policije, počinjeno nešto više od 400 ubistava ili, u prosjeku, preko 20 godišnje. Računajući i dva od tri ovogodišnja ubista iz Budve, još uvijek je nerasvijetljeno njih preko 30. Brojku je teško precizno odrediti jer policija tvrdi da je rasvijetlila neke zločine iako optuženi za ta ubistva nijesu osuđeni u pravosnažnom postupku.

Većina nerazjašnjenih ubistava u Crnoj Gori počinjena je na teritoriji Budve.

Niz zločina bez sudskog epiloga započet je u septembru 1991. kada je nedaleko od hotela Avala i Mogren, ubijen Kotoranin Vlastimir Zečević zvani Mićko Talijan. Braća Jugoslav i Petar Pajić iz Beograda oslobođeni su optužbe da su izvršili ovo ubistvo pošto su na suđenju povukli priznanje dato pred policijom. Policija je, nedugo zatim, Zečevićev pištolj pronašla u Beogradu kod Zorana Kovačevića Koče ali ni to nije doprinijelo razrješenju ubistva.

U avgustu 1994. godine, u Budvi je ubijen Boro Nedović. Stradao je od bombe aktivirane ispod njegovog automobila na parkingu hotela Avala. Ubistvo je nerasvijetljeno. Nagađalo se da je Nedović ubijen iz osvete, nakon što je on u kockarnici beogradskog hotela Jugoslavija ubio Stanka Petrušića, jednog od šefova obezbjeđenja čuvene Dafiment banke. I Petrušić je bio osumnjičen za učešće u obračunu tjelohranitelja Dafine Milanović u kojem je ubijen Vladimir Ilić Bulidža…

Žestoki momci iz Bara, sa vezama u beogradskom podzemlju, Vaso Pavićević i Jovo Vujičić ubijeni su u noći između 24. i 25. aprila 1996. godine na putu Podgorica – Petrovac. Pronađeni su na Petrovačkim stranama, u parkiranom automobilu, izrešetani sa bezbroj metaka. Počinioci su, zvanično, ostali nepoznati.

U Budvi je, u ljeto iste godine, počinjeno jedno od prvih profesionalnih ubistava snajperskom puškom. Do danas nepoznati ubica likvidirao je Sašu Labovića dok je izlazio iz mora na prepunoj plaži na Svetom Stefanu. U obližnjem šumarku je pronađena puška M-76 i odbačene rukavice. Labović je bio jedna od prvih žrtava crnogorske (balkanske) tranzicije koju su mediji opisivali sintagmom kontroverzni biznismen.

U ranu zoru, posljednjeg dana februara 1997. godine, na stepeništu hotela Mogren ubijen je Radoslav Stanišić zvani Raka Dilinger. Stanišić je pogođen sa četiri metka iz rafala koalašnjikova. Ubistvo je dovođeno u vezu sa kazinom Randevu čije je otvaranje, u hotelu Maestral, Stanišić planirao za to ljeto. U noći između četvrtog i petog avgusta, na istom mjestu gdje je fatalne povrede zadobio Mićko Talijan, hicem iz snajpera ubijen je Stanišićev prijatelj Cetinjanin Đorđije Minja Bećir. Nepoznati snajperista i u ovom slučaju za sobom je ostavio pušku M-76. Bećir je pominjan kao mogući nasljednik Stanišićevog dijela u kazinu koji je, u međuvremenu, izgorio. Speklulisalo se – u podmetnutom požaru. Tačno na godišnjicu Bećirovog ubistva, u Miločeru je nestao Nikola Stanišić, 24-godišnji sin Rake Dilingera. Skuter kojim se povezao sa miločerske plaže pronađen je, sjutradan, kod ostrva Sveti Nikola. I to je ostao jedini trag.

Slobodan Boljević, trgovac devizama na veliko, ubijen je u ljeto 1998. godine, rafalom iz neposredne blizine, iz zasjede koja mu je u gluvo doba noći postavljene pred tastovom kućom u Radanovićima. Na sličan način je, na ulazu zgrade u kojoj je imao stan, u februaru 1999. ubijen Mileta Gardašević.

U jeku afere Nacional, odlazak u Budvu bio je koban za Podgoričanina Blagotu Baju Sekulića, jednog od ljudi koji su našao u žiži Nacionalove duvanske afere. Sekulić je ubijen posljednjeg dana maja 2002. godine, jedan sat iza ponoći, sa 20 metaka koje je nepoznati ubica sasuo u njega dok je u svom grand čirokiju čekao zeleno svijetlo na semaforu.

Naredna, 2003. godina u Budvi će ostati upamćena po stravičnoj eksploziji u kojoj su, u porodičnoj kući, nastradali brat i sestra Darijo i Marija Šurina. Njihovi roditelji su za ovu pogibiju krivili Marijinog vjerenika Ivana Delića ali je slučaj ostao nerasvijetljen.

Delić se u centru pažnje našao i u avgustu 2008., nakon što je na terasi kafe-bara Palma ubijen Nikšićanin Goran Pejović. Pretpostavljalo se da je, tada nepoznati ubica, zamijenio Pejovića sa pravom metom svog zločina – Delićem. To je, nakon hapšenja, potvrdio Sretko Kalinić, ubica zemunskog klana, priznajući ovaj zločin.

Sredinom 2004. godine u Budvi je ubijen Tomo Vujisić, vlasnik kafića Znak pitanja. Na njega je, dok je sjedio sa prijateljima u bašti lokala, sa zidina Starog grada pucao nepoznati ubica.

Policija traga i za plaćenicima koji su krajem januara ove godine, iz zasjede, ubili Ivana Šćepanovića (38). Prema nekim interpretacijama Šćepanovićevo ubistvo je posljedica višegodišnje netrpeljivosti između njegovog prijatelja i poslovnog partnera Ivana Delića i aktuelnog gospodara beogradskog podzemlja, odbjeglog Luke Bojovića.

Rizik profesije

Na listi žrtava profesionalnih ubica u Crnoj Gori prednjače (kontroverzni) biznismeni i službenici državnih bezbjednosnih struktura.

Još se traga za naručiocima i egzekutorima koji su ubili Gorana Žugića, savjetnika za bezbjednost tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića (ubijen 31. maja 2000. godine) i Darka Belog Raspopovića, visokog funkcionera crnogorske službe državne bezbjednosti koji je u centru Podgorice ubijen u januaru 2002. U toku je ponovljeno suđenje optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića koji je ubijen iz zasjede pred porodičnom kućom, u avgustu 2005. godine.

Godinu ranije ubijen je osnivač, vlasnik i urednik dnevnog lista Dan Duško Jovanović. Motivi i naručioci njegovog ubistva ostali su nepoznati, kao i većina direktnih učesnika tog zločina. Policija nema odgovor ni na pitanje ko je u oktobru 2006. napao na književnika Jevrema Brkovića i tom prilikom ubio njegovog vozača Srđana Vojičića.

Na listi nerasvijetljenih nalaze se i egzekucije podgoričkih biznismena Milana Krstovića (2001. godine, ubijen hicem u glavu u centru Podgorice) i Mladena Klikovca (usmrćen snajperskom puškom, 2003.). Ne zna se ko je ubio Srđana Miranovića, bliskog prijatelja Joce Amsterdama, koji je likvidiran u Podgorici na parkingu zgrade u kojoj je živio. Ko je u aprilu 2005. snajperskom puškom u mjestu Bigovo usmrtio Novicu Šarića, bliskog rođaka braće Darka i Duška Šarića, dok je prisustvovao ilegalnim borbama pasa…

Nepoznat je i ubica Dejana Đukovića, vlasnika kotorskog Red taksija čije je ubistvo iz 2009, prema tvrdnjama policije, dalo motiv njegovom prijatelju Ivanu Vračaru da prošle godine ubije Dragana Dudića Frica, još jednog kontroverznog biznismena koga je više policija iz regiona dovodilo u vezu sa klanom Šarić.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLITIČKE IGRE – KUSURANJE SA PRIJESTONICOM: Cetinjske magle

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik DPS-a nije i ne može biti predvodnik pokreta koji se, istinski, bori za slobodnu, demokratsku i evropsku Crnu Goru. To nas uči trodecenijsko iskustvo. A sadašnje vlasti ne zaslužuju  ni djelić tog vremena. Cetinje je to pokazalo i jednima i drugima

 

Cetinje je ponovo u žiži sukoba vlasti i opozicije. Međusobnih i onih unutar koalicionih. Očekivano, obnovljena sporenja prelila su se i na ulicu, pa je pred Skupštinom Crne Gore održan novi protest.

Povod za okupljanje nezadovoljnih  bila je odluka Uprave za katastar i državnu imovinu, od 15. oktobra, kojom je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom prenijeto sa Prijestonice na Mitropoliju crnogorsko primorsku SPC. O toj odluci medije su obavijestili v.d. direktora Uprave za katastar Koča Đurišić i koordinator pravnog savjeta Mitropolije Igor Balaban. Oni su objasnili kako je Područna jedinica Cetinje ,,samo ispravila grešku”, pošto je prethodno u kompjutersku bazu Uprave upisano da MCP ima pravo korišćenja Cetinjskog manastira, iako u pisanom dokumentu iz 1996. piše da je manastir sa pratećim objektima u njihovom vlasništvu. I da nezadovoljni imaju pravo žalbe na tu odluku.

Uvid u dokumenta pokazuje da je istina malo komplikovanija. Naime, „ispravka greške“ u Upravi za katastar nigdje ne pominje ni Mitropoliju ni SPC.

U tom Rješenju piše: „Vrši se ispravka greške nastale unosom podataka iz rješenja br. UP I 05-915 od 11. 04. 1996. godine u kompjutersku bazu podataka, u katastru nepokretnosti za KO Cetinje I, na način što će se umjesto upisanog prava ‘korišćenje’ upisati pravo ‘svojina’ Manastir Sveti Petar na objektima evidentiranim na katastarskim parcelama broj…“.

Dakle, Manastir Sveti Petar ima pravo svojine nad objektima Cetinjskog manastira. Prvi naziv je zvanično (crkveno) a drugi narodno ime istog objekta. Koji je, kako vidimo, postao vlasnik samoga sebe, iako ga zakon ne prepoznaje ni kao fizičko ni kao pravno lice. I to samo produbljuje konfuziju i zaoštrava  jednovjekovna sporenja o statusu SPC-a i njenoj imovini u Crnoj Gori, „preuzetoj“ nakon, od tada do današnjeg dana,  spornih odluka o  bezuslovnom prisajedinjenju  crnogorske države i crkve Srbiji i, nedugo zatim formiranoj, Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

,,Na osnovu Rješenja nije Mitropolija crnogorsko primorska upisana kao vlasnik, već Manastir Sv. Petar, i ne može se ni po kojem osnovu poistovjetiti MPC sa imenom Manastira Sv. Petra kako se potencira u medijima”, saopštio je zamjenik gradonačelnika Prijestonice Cetinje Petar Marković, uz napomenu da je Cetinje ostalo upisano kao vlasnik manastirskog zemljišta. ,,Dva postupka po ovom zahtjevu su u toku, pri čemu je u jednom donijeto Rješenje kojim je odbijen zahtjev Mitropolije kao neosnovan”, naglašava Marković, ,,Prijestonica Cetinje će iskoristiti sve pravne ljekove u ovim postupcima i boriti se da Manastir Sv. Petra ostane cetinjski kao što je to bilo i vjekovima unazad”.

Sa druge strane, drugačiji stavovi. ,,S obzirom na to da MCP upravlja, koristi i održava ova dobra, njena svojina na objektima i zemljištu je nesumnjiva – pod uslovom nepostojanja pravnog osnova za svojinu nekog drugog fizičkog ili pravnog lica”, tvrdi advokatica Darka Kisjelica, insistirajući da su nedoumice tipa Manastir Sveti Petar nije isto što i Mitropolija posljedica površnog korišćenja nesavršenosti ranije evidencije nepokretnosti. ,,I taj, uslovno rečeno, pogrešni naziv Manastir Sv. Petar, ne ukazuje ni na bilo kog drugog vlasnika, drugo pravno ili fizičko lice – pogotovo ne na Prijestonicu ili ranije Opštinu Cetinje – osim na MCP. Ona kao pravno lice jedini je vlasnik crkvenih objekata u kojima obavlja svoju vjersku djelatnost i vlasnik crkvenog zemljišta koje joj služi za to”, rekla je Kisjelica Vijestima.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

GODINU POSLIJE: Čija je nula veća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Ili je vrijeme da se pozabavimo alternativama

 

Aplauz socijalnih partnera za plan i predstojeće mjere ove Vlade najbolje pokazuje naš put, pohvalio se na Tviteru Milojko Spajić, ministar finansija u aktuelnoj/odlazećoj Vladi. Onda smo i od zvaničnika Unije poslodavaca i dvije reprezentativne sindikalne asocijacije čuli da oni podržavaju najavljeno povećanje zarada i smanjenje dažbina za poslodavce.

Tako su Spajić i ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, njegov najbliži saradnik u promociji tzv. Maršalovog plana za Crnu Goru, dobili formalne partnere sa kojima će podijeliti teret ali i odgovornost za eventualni (ne)uspijeh najavljenog eksperimenta. Ali smo, ponovo, ostali bez odgovora na nekoliko jednostavnih i izuzetno važnih pitanja bez kojih je nemoguće dati valjan sud o stvarnim dometima Spajićevog plana.

Recimo: kako će Vlada nadomjestiti smanjenje prihoda od 180 – 200 miliona eura po osnovu ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje uz najavljeni rast izdataka za plate u javnom sektoru (zdravstvo, obrazovanje, pa redom…)? Šta će biti sa obećanim kapitalnim budžetom ,,najvećim u istoriji Crne Gore”? Da li će poslodavci, kada za to dođe vrijeme, bespogovorno prihvatiti ,,mali” rast troškova do koga će dovesti najavljeno povećanje minimalne i prosječne zarade i kako će se to odraziti na održivost njihovog biznisa? Kolika je vjerovatnoća da će neki od njih na povećane izdatke odgovoriti otpuštanjem radnika? Da li će najavljene mjere dovesti do nastavka trenda gašenja postojećih radnih mjesta, posebno na sjeveru zemlje?

Na kraju možda najvažnije – kako će armija penzionera i nezaposlenih preživjeti neminovni skok cijena koji je, makar to je jasno, neizbježan – što zbog globalnog rasta cijena hrane i energenata, što zbog Spajićeve namjere da sa sadašnjeg modela oporezivanja dohotka pređemo na oporezivanje potrošnje. Po uvećanim stopama poreza i dažbina (akcize…). Dok bi penzije i socijalne naknade ostale iste. Prema važećim propisima, usklađivanje sa najavljenim rastom zarada i cijena može uslijediti tek početkom 2023. godine.

Umjesto odgovora, množe se nedoumice o polaznim protpostavkama, ekonomskim i političkim, za realizaciju obećanog. Prezentujući svoj plan, prije dvadesetak dana, ministar Spajić je objavio ,,najnoviju nezvaničnu procjenu” Ministarstva finansija i socijalnog staranja prema kojoj će BDP Crne Gore u ovoj godini porasti 13 odsto. Sredinom nedjelje stigle su, takođe nezvanične, prognoze MMF-a, da će ovogodišnji rast ovdašnje ekonomije biti sedam odsto. Te procjene se razlikuju u 350-400 miliona eura. Prema mišljenju stručnjaka sa kojima smo razgovorali, bez uvida u potpune podatke kojima raspolažu jedni i drugi procjenitelji, većinu tog novca poješće inflacija (rast cijena) koju u Ministarstvu dodaju, a u MMF-u oduzimaju od prognoziranog stvarnog rasta crnogorske ekonomije. U oba slučaja, to nije dovoljno da se nadomjesti prošlogodišnji ekonomski sunovrat (pad od 15,3 odsto).

Slična je i priča o visini državnog duga. U prezentaciji Spajićevog plana piše kako je državni dug smanjen na 78 odsto procijenjenog bruto društvenog proizvoda. Ove nedjelje, iz Ministarstva finansija stiže saopštenje da je isti dug – 87,4 odsto istog BDP-a, odnosno 4,05 milijardi eura. Po svoj prilici, u prvoj računici dug je umanjen za iznos državnih depozita a u drugoj nije. Ali, ta pretpostavka  produbljuje konfuziju, pošto nam je u Spajićevom planu predočeno da se u državnom trezoru nalazi 600, dok iz ovonedjeljne informacije proizilazi da je u pitanju samo 400 miliona (oko deset odsto državnog duga). Neko se zabrojao ili je 200 miliona otišlo za nepunih mjesec dana!?

Priču bi mogli nastaviti pokušajem da dokučimo kako Vlada planira nadomjestiti manjak prihoda (zdravstveno osiguranje) i dodatne rashode (rast zarada u javnom sektoru) iz Spajićevog plana, ukoliko on zaista dobije neophodnu podršku Vlade i skupštinske većine. Ko god da to bude. Dodatni prihodi koje je ministar Spajić pomenuo – povećanje akciza na nezdrave proizvode, dodatni prihodi od igara na sreću, oporezivanje imovine koja nema pokriće u legalnim prihodima, dijelom su uračunati i u ovogodišnji budžet Fiskalnu strtegiju urađenu sredinom godine, skupa sa  14 miliona eura kojima su se u MFSS nadali po osnovu tzv. hemijskog markiranja goriva i smanjenju sive ekonomije u tom sektoru. Nijedan od neophodnih zakona nije usvojen, a sve i da jesu prihodi na koje je država računala po tom osnovu manji su od 120 miliona. Što je između polovine i, vjerovatnije je, trećine novih prihoda koje treba obezbijediti već naredne godine. Pod uslovom da se zakoni pripreme, upodobe – od Podgorice do Brisela – i usvoje. A koncesionari u oblasti igara na sreću ubijede da se odreknu sadašnjih važećih ugovora (važe, uglavnom, do 2025) i private dodatne državne namete.

Kao alternativni izvori za obezbjeđenje većeg dijela neophodnog novca, ekonomski analitičari navode mogućnost novog zaduženja, velike strane investicije koje trenutno nijesu ni na vidiku (sve da ima investitora nema gotovih projekata čija bi realizacija mogla početi u skorije vrijeme osim, možda, predaja Aerodroma CG u višedecenijski zakup, po modelu koji je započeo DPS), povećanje sadašnje stope PDV-a sa 21 na, recimo, 24 odsto ili privatizaciju državnih preduzeća koja bi mogla naći kupca u kratkom roku. Tu se, zbog neskrivenog interesovanja Srbije, nameće mogućnost prodaje Elektroprivrede i Luke Bar. Mada bi to više ličilo na ekonomsku kapitulaciju nego na privatizaciju.

I eto nas u političkom dijelu Spajićevog plana. Za sada, on nije predočen ni njegovim kolegama u Vladi. A sve i da jeste, niko u Crnoj Gori danas ne zna da li će aktuelna Vlada biti u prilici da predloži budžet za narednu godinu uz paket pratećih zakona neophodnih za realizaciju najavljenog. Odnosno, da li u parlamentu ima 41 poslanik voljan da sve to i podrži.

Nebojša Medojević je najavio da pet poslanika njegovog Pokreta za promjene neće podržati Spajića i njegov plan, pošto bi on mogao dovesti do bankrota države. ,,Radi se o čistom i jeftinom populizmu. Spajić osniva partiju i ovo je program njegove partije”, kaže on. ,,Nema prostora za povećanje zarada i prioriteti treba da budu nešto drugo”.

Vladi prijetnje i upozorenja stižu i iz drugih partija aktuelne vladajuće većine. Drugim povodom. ,,DF zahtijeva da naši lideri zauzmu ona mjesta u izvršnoj vlasti koja im je narod dao”, poručio je poslanik Jovan Vučurović objavljujući kako on ,,neće glasati niti podržavati” nijednu Vladu u kojoj ne bude Andrija Mandić. ,,Oko toga neće biti bilo kakvog pogađanja i dobro je da to sada znaju svi koji učestvuju u postizanju dogovora parlamentarne većine”.

Poznato je da se ulasku čelnika DF-a u Vladu protivi URA, ali izgleda kako ni premijer Zdravko Krivokapić nije oduševljen takvim zahtjevom. On je odbio da odgovori na pitanje da li je saglasan sa prijedlogom da u njegovu Vladu uđu lideri DF-a, prebacujući odgovornost u dvorište parlamentarne većine.  Međutim, njegova izjava ,,znam samo da se ništa nije promijenilo u odnosu na oktobar prošle godine”, ukazuje na odgovor. Lani je, podsjetimo se, Krivokapić izjavio kako bi lideri DF-a (Mandić, Medojević i Milan Knežević) bili preveliki teret za buduću Vladu i njena evropska stremljenja.

Zato Medojević već najavljuje da rekonstrukcija Vlade neće biti i da su vanredni izbori ,,izvjesni”. Iako pominje i mogućnost formiranja manjinske vlade.

Još nije vrijeme za tu priču, smatraju naši izvori iz svijeta politike. Ali, kažu, možda će biti nakon što se potpredsjednik Vlade Dritan Abazović vrati iz Vašingtona. Uz napomenu da ne može biti slučajno to što potpredsjednik Vlade ide u SAD u jeku pregovora o budućnosti izvršne i zakonodavne vlasti.  A na isti put ne ide premijer Krivokapić ili neki od lidera parlamentarne većine.

,,Nadam se da će postojati razumijevanje da ova Vlada traje – ne zbog političara, već zbog građana“, poručuje Krivokapić dok u opozicionom DPS-u neki već naglas razmišljaju o skorašnjim izborima. I povratku na vlast. Kako bi spašavali državu.

Treba li podsjećati šta bi to značilo? Ili se dovoljno sjetiti da su partija Mila Đukanovića i Vlada Duška Markovića svojim nasljednicima ostavili društvo polarizovano do ivice sukoba, praznu državnu kasu, osiljene kriminalne klanove, opustošena državna preduzeća, bezbrojne afere, rasplamsalu epidemiju korone bez ugovora o kupovini jedne jedine vakcine…

Prošlogodišnja turistička sezona bila je katastrofalna za razliku od, recimo, Hrvatske u kojoj je bila samo loša. Plantaže na ivici stečaja. Montenegroerlajns nije smio da podigne svoje avione pošto im je, zbog nagomilanih dugova, prijetila zapljena na bilo kom stranom aerodromu. Termoelektrana je za godine unaprijed potrošila radne sate koje joj je odobrila Evropska energetska zajednica, dok je EPCG od Veselina Pejovića kupovala CO2 kredite koje je ovaj, od Markovićeve Vlade, dobijao džabe.

Zato su besplatni udžbenici za osnovce, dječji dodatak, povećanje minimalne zarade sa 222 na 250 eura čekali novu Vladu. Koliko god da su to, zapravo, mali iznosi i za ovako poharanu državu.

Druga je priča što danas imamo dvije aviokompanije koje se međusobno glože i spotiču, umjesto da skupa rade u interesu vlasnika – države Crne Gore. Što se Ministarstvo kapitalnih investicija i EPCG spore po pitanju opravdanosti ugovorene modernizacije Termoelektrane, dok ministar finansija, izgleda, nezavisno i od jednih i od drugih, pokušava dogovoriti gradnju drugog bloka TE u zavičaju. Na gas. Bez bilo kakve pripreme, analize, planskog dokumenta. Dok nastavak auto-puta niko javno ne pominje.

A umjesto najavljene reforme javne uprave imamo v.d. stanje u institucijama, haos u pravosuđu, partijsko-rođačko zapošljavanje po dubini.  I imenovanog izvršnog direktora i odbora direktora društva sa ograničenom odgovornošću Montenegro works koje, prema nepisanoj viziji njegovog tvorca, treba da kontroliše državna i javna preduzeća preuzimajući posao Vlade (resornih ministara), Državne revizorske institucije i revizorskih odbora. Dok, recimo, Upravom za prihode i carine (više od hiljadu zapošljenih) i dalje rukovodi v.d. direktor bez jednog jedinog pomoćnika, pošto resorni ministar na sjednice Vlade ne donosi prijedlog za njihovo imenovanje, iako je kompletna zakonom propisana procedura već završena…

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Na mjesto zločina. Treba li da računamo čija je nula veća. Ili da se pozabavimo alternativama.

 

Na opštinski račun

Iz Tuzi stiže signal da se neko iz sistema državne i lokalnih vlasti konačno pozabavio posljedicama onoga što bi mogao donijeti Spajićev plan. I usudio da o tome javno progovori. Potezi koje najavljuje ministar finansija za posljedicu će imati 15 procenata manji budžet Opštine Tuzi, saopštio je predsjednik Opštine Nik Đeljošaj.

,,Puna podrška najvljenom povećanju plata u Crnoj Gori, naši građani treba i zaslužuju i više, ali zbog javnosti želim da objasnim na koji način se to radi”, kaže Đeljošaj, ,,uvećanje plata građani će dobiti od opština u Crnoj Gori kojima će se smanjiti prihodi. Dakle, povećanje plata i minimalne zarade, po predlogu Vlade Crne Gore, ide na teret opština i dodatno – na manje razvijene opštine. Za tu moju tvrdnju postoje i konkretni argumenti…”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆI U JOŠ JEDNOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Odškrinuta Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslovi Mila i Blaža Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović. Šema firmi i poslova Đukanovća je napravljena tako da bude veoma komplikovana i za javnost teško razumljiva

 

U nedjelju 3. oktobra je odjeknula vijest na glavnim svjetskim medijima da je mreža Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) objavila rezultate globalnog istraživanja sa svojim partnerima iz 117 zemalja o offshore poslovima raznih svjetskih lidera, državnika i poznatih ličnosti pod nazivom Pandorini papiri. Procurilo je skoro 12 miliona fajlova (dokumenata, fotografija, emailova, bilansa i dr.)  iz 14 offshore agencija. Podaci su pokazali da su mnoga poznata imena skrivala svoja bogatstva i izbjegavala plaćanje poreza preko svojih firmi i trastova na egzotičnim destinacijama koje su im jamčile diskreciju. U dokumentima su se našli premijer Češke, kraljevska kuća u Jordanu, predsjednici Ukrajine, Ekvadora, Rusije, bivši britanski premijer Toni Bler itd. Među njima, za sada, po skrivenom bogatstvu i broju transakcija vodi porodica autokratskog predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva koja je u zadnjih 15 godina prometovala oko 400 miliona funti (450 miliona eura) u raznim nekretninama po Velikoj Britaniji. U transakcijama je učestvovao i tada 11-godišnji sin Alijeva Hejdar sa vjerovatno fantastičnim smislom za biznis koji je naslijedio od oca. U dokumentima koji su procurili se našao i veliki prijatelj Alijeva – predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sa sinom Blažom.

Mreža za afirmaciju nevladinog sekrora (MANS) je kao saradnik ICIJ-a objavila da su Milo i Blažo 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju njihovom imovinom „skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih djevičanskih ostrva, Paname i Gibraltara“. Poslovi Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović.

MANS navodi da je u dokumentaciji Alcogal-a pronašao ovjerene kopije ugovora o uspostavljanju trastova koje su Milo i Blažo Đukanović sklopili 21. juna 2012. godine sa kompanijom CM Skye 2 (PTC) Limited registrovanom na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. Predsjednik Crne Gore je formirao Victoria Trust a njegov sin Capecastel Trust. Takođe trastovi su uspostavljeni na period od 80 godina, a kompanija koja njima upravlja je ovlašćena da za račun Đukanovića može kupovati i prodavati nekretnine i firme, otvarati nove kompanije i žiro račune, davati i uzimati kredite i obavljati razne druge poslove. Predsjednik je pri registraciji priložio kopiju svoga diplomatskog pasoša i račun za vodu sa adrese u Podgorici na kojoj živi dok je njegov sin priložio ličnu kartu i račun za iznajmljivanje stana u Londonu u kome je živio tokom studija. Blažo je 23. februara 2012. uz pomoć Alcogala-a (kako pokazuju interna dokumenta firme), a uz posredovanje tadašnjeg CM Management (Suisse) SA, na Britanskim Djevičanskim Ostrvima formirao kompaniju Victoria Bridge Finance Ltd. Inače Alcogal je osnovao skoro 15.000 kompanija.

Sedam dana nakon uspostavljanja Blažovog trasta, 28. juna 2012, njegova firma Victoria Bridge Finance zajedno sa Arcola International Ltd sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, u Londonu osniva DGT Energy.

Prvo sjedište te kompanije je bilo na istoj adresi na kojoj se nalazila firma londonske advokatske kancelarije Charles Mia Limited, koja je ovjeravala Blažova i Milova lična dokumenta za potrebe osnivanja trastova.

U međuvremenu, 15. januara 2014. godine, Blažo Đukanović formira još jednu skrivenu kompaniju na Djevičanskim Ostrvima, Resilton Investments Ltd. Njeni direktori su isti kao i u drugim firmama vezanim za poslove Đukanovića, Cellar Limited i Clambake Limited, dok je poslovna dokumentacija čuvana na adresi u Švajcarskoj. Onda se dalje ređaju razne kompanije koje ili preuzimaju vođenja postojećih kompanija ili se osnivaju ćerke fime na drugim destinacijama. Resilton je jedan od osnivača i crnogorske firme Proenergy Montenegro osnovane10. aprila 2014. godine i nikada nije predavala finansijske izvještaje.

Cijela šema firmi i poslova je napravljena tako da bude veoma komplikovana i javnosti teško shvatljiva. Kod politički eksponiranih osoba i kriminalaca cilj je da se pravi vlasnici, njihova imovina i računi sakriju i ostanu tajni.

Samo po sebi, vlasništvo nad offshore firmama i trastovima ne predstavlja ništa nezakonito. Obične offshore firme daju sa jedne strane velike prednosti regularnim poslovnim ljudima. Njihovo osnivanje je jednostavno i brzo. Na većini tih destinacija korporativni porez je ili izuzetno nizak ili ga nema kao što je slučaj na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. U većini zemalja EU korporativna taksa je između 20 posto i 32 posto. U Velikoj Britaniji je 19 posto, Americi 21 posto dok je u većini balkanskih zemalja oko 10 posto. U Crnoj Gori je 9 posto i njenom niskom stopom se dugo hvalio sadašnji predsjednik i raniji premijer. On i njegov tadašnji šef agencije za promociju investicija MIPA Petar Ivanović su se često hvalili da stvaraju „odlične uslove i povoljnosti za inostrane partnere kako bih ih privukli da investiraju u Crnu Goru“. No, sve te povoljnosti za „investitore“ nisu bili dovoljna garancija samom kreatoru „najpovoljnijeg biznis ambijenta u regionu“ Milu Đukanoviću koji se odlučio da svoje poslove i bogatstvo vodi preko inostranih advokatskih kuća, trustova i offshore-va i to još u vremenu kada je suvereno vladao Crnom Gorom. Naravno nikada ništa nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) iako mu je to bila dužnost, a Agencija nikada nije ništa uradila povodom svih otrkića.

Dugo se godina pričalo u javnosti i opozicija je optuživala Đukanovića da novac, za koji se vjeruje da je nelegalno stečen kroz pljačkaške privatizacije, namještene i naduvane tendere i šverc droge i cigareta, on sa kumovima i prijateljima iznosi iz Crne Gore na egzotične destinacije. Prvi opipljiv dokaz da Đukanović ima nešto neprijavljeno je došao od njegovog bivšeg saradnika i finansijera Duška Kneževića koji je dostavio dokumenta 2019. godine tadašnjem uredniku Dana Nikoli Markoviću. Marković je u televizijskom intervjuu pitao predsjednika da li je ikada osnivao firme i bavio se biznisom van Crne Gore, na šta je Đukanović decidno rekao „nigdje, nikada“. Nakon toga je Marković pokazao papire firme Vagor Investment Limited sa Kipra koju je Đukanović kupio od kompanije IONICS Nominees Ltd. poznate po šemama pranja novca. Njen direktor Kristodulos Vasiliades je slovio za eksperta pravljenja složenih šema utaje poreza i čije usluge je koristila i ruska mafija. Đukanović je kupio firmu od njega u decembru 2006. što je on malo kasnije u emisiji i priznao ali je rekao da firma nije radila ni dan. Knežević je tada optužio Đukanovića da je firma trebala da se pojavi kao „investitor“ vezano za bolnicu u Meljinama. Slični „investori“ sa Kipra su se pojavili i u slučaju Miloša Marovića, sina nekadašnjeg vladara Budve Svetozara Marovića. Milošev kiparski offshore Numerico Trading Limited je predstavljen kao „renomirana španska firma sa ogromnim iskustvom u izgradnji akva parkova“ kojoj je 2006. budvanska opština žirirala za kredit od 1.6 miliona eura za „investiciju“ i na kraju sama otplatila dok je novac ispario zajedno sa Marovićem.

Da je DPS-ovo rukovodstvo zaljubljeno u offshore poslovanje pokazuje to što su sve glavne privatizacije i pljačkaške „investicije“ urađene preko offshore sistema. Tako su Kombinat Aluminijuma Podgorica, Željezara Nikšić, Vjetroelektrana Možura i mnoga druga preduzeća i hoteli postali meta takvih „investitora“ koji su ta ista preduzeća ili uništili i/ili isisali stotine miliona eura i odnijeli vani kroz sistem državnih garancija i subvencija koje je Đukanović odobravao kao „podsticaj za biznis“.  

Vezano za Pandoru i nedavno objavljenja dokumenta, izgovor crnogorskog vladara i njegovog sina je bio isti kao i u televizijskoj emisiji 2019. Predsjednik je tvrdnje MANS-a nazvao „iskonstruisanom aferom“ i još jednim „u nizu pokušaja diskreditacije Predsjednika Crne Gore i članova njegove porodice“. Iz kabineta Predsjednika je pojašnjeno „da je tokom 2012. god., u vrijeme kada nije obavljao državne poslove, radio na uspostavljanju infrastrukture za otpočinjanje poslovnih aktivnosti zajedno sa sinom“. U to vrijeme osnovao je Victoria Trust, koji, „dok je on bio vlasnik, nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran“. Takođe, nakon što se te iste godine „neplanirano vratio na funkciju Premijera, cjelokupno vlasništvo nad Victoria Trust-om prenio je na sina Blaža Đukanovića“. Blažo je istraživačkom timu odgovorio da se „sjeća da je bilo priče o njemu kao dijelu moguće poslovne strukture“ dok je živio u Velikoj Britaniji, ali se „ne sjeća da li je uspostavljen“. Ako jeste „ja nisam imao nikakve veze sa njim i sigurno je davno ugašen“. Procurjela dokumenta hvataju predsjednika i sina u pokušaju obmane javnosti jer papiri pokazuju da je, kako kaže MANS,  u novembru 2014. godine Milo Đukanović kao premijer „i dalje bio jedini vlasnik Victoria Trust-a, a njegov sin Capecastel Trusta. Dokumentacija švajcarske kompanije LJ Management (Suisse) svjedoči o tome. Takođe složena šema koju su Đukanovići napravili budi otvorene sumnje da su imali nešto da kriju jer za obično i zakonito preduzetništvo je takav model suvišan.

Ono što je dodatna karakteristika ciljano skrivenih poslova je da offshore kompanije ili one koje njima upravljaju njima često mijenjaju imena ili se nakon obavljenih sumnnjivih transakcija gase. Firma CM Skye 2 (PTC) Limited, koja je skrivala poslove Đukanovića, u aprilu 2013. godine promijenila je ime u LJ Skye 2 (PTC) Limited. Tako se prethodno zvala njena sestra kompanija koja je za samo sedam dana tri puta promijenila naziv. MANS navodi da je ravno mjesec nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, 30. septembra 2020. godine, firma LJ Skye 2  (PTC) Limited koja je upravljala tajnim poslovima Đukanovića, pokrenula postupak dobrovoljne likvidacije i ubrzo je ugašena.

Kako na Britanskim Djevičanskim Ostrvima ne postoji obaveza dostavljanja finansijskih izvještaja offshore kompanija, nije bilo moguće dobiti ni podatke o poslovanju Đukanovića. Njihova poslovna dokumentacija se čuva kod Clambake Limited u Švajcarskoj, zemlji poznatoj po škrtosti u dijeljenju informacija sa vanjskim svijetom. Izuzetak je bio američki i njemački politički pritisak prije nekoliko godina kada su Švajcarci morali dati na uvid dokumentacije poreskih utajivača iz pomenutih zemalja.

U Velikoj Britaniji kompanije su dužne da daju finansijske izvještaje, pa je otkriven trag novca koji je išao iz Londona – firme DGT Energy koju je tamo Blažo osnovao sa dva hrvatska konsultanta za naftu i gas (Vedran Perše i Jasmin Umićević). Novac je slat Blažovoj firmi Victoria Bridge Finance Ltd na Djevičanskim Ostrvima u nekoliko navrata kao pozajmica u ukupnom iznosu od 132.500 eura. Kako je firma iz Londona ugašena, tako je i ukupan dug Blažovoj firmi na Karibima oprošten jer je novac koji je uzet kroz DGT korišćen za uspostavljanje neuspješnog biznisa pa je, po riječima Blaža Đukanovića, i otpisan. Isto je ptovrdio MANS-u i ICIJ-u i njegov partner Vedran Perše koji je naglasio da taj novac nije otišao gospodinu Đukanoviću, niti je on od njega imao lične koristi“ već je „potrošen za plaćanje početnih troškova eksternih stručnjaka – advokata, računovođa itd.

Vrlo je upitno koliko je onih i među najvatrenijim pristalicama lika i djela Mila Đukanovića, koji više vjeruju u njegove priče i objašnjenja. Stoga je Đukanović u srijedu veče odustao od pokušaja daljih „objašnjenja“ i prebacio narativ na njemu blizak teren direktnih uvreda i sijanja mržnje prema kritičarima. On je naglasio da se nije „povlačio po podu i lizao kašike (rugajući se pravoslavnom vjerskom obredu), širio pandemiju i iza toga raspoređivao ljude, svoje prijatelje vjerske fanatike iz te vjerske zajednice na odgovorna mjesta u državi“. Istina je da Đukanović, dok je mogao, nije na važne državne poslove raspoređivao svoje prijatelje koji su bili vjerski fanatici Srpske pravoslavne crkve ali su bili vjerski fanatici antičkih bogova novca i bogatstva – Janusa i Plutusa. U njihovom vjerskom zanosu Crna Gora je 30 godina vučena po podu i ostavljena sa malim izgledima da vrati ono što je odneseno na egzotična odredišta.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo