Povežite se sa nama

FOKUS

Kokain, cement i dobre veze

Objavljeno prije

na

Duže od godinu dana po podizanju srpske optužnice protiv Darka Šarića i njegove grupe, zbog šverca više tona kokaina iz Latinske Amerike, Crna Gora nije preduzimala značajnije akcije oko ovdašnje imovine i poslovnih veza jednog od najjačih narko klanova u Evropi. Istovremeno, u Srbiji su konfiskovane brojne nekretnine koje su pripadale ovoj grupi i njima bliskim ljudima, a lanac firmi je pod detaljnom istragom. Crnogorsko tužilaštvo tapka u mjestu. Crnogorski organi radili su, uglavnom, pritisnuti zahtjevima sa strane – iz Italije i Srbije. Neke osobe koje su se nalazile u Crnoj Gori nestale su bez traga, neke predate Srbiji, a Duško Šarić pritvoren je na osnovu italijanske optužnice.

Većina kompanija koje se povezuju sa braćom Šarić radi u Crnoj Gori. Ipak, ubrzano se dio nepokretnosti koje su pripadale ovoj grupi prebacuje na druge.

NOVI VLASNICI IMOVINE ŠARIĆA: Danas, prema Upravi za nekretnine, Darko Šarić nema ništa u Crnoj Gori, sve je prešlo u druge ruke. Poslovna zgrada sa dvorištem u pljevaljskoj Tršovoj ulici sada je vlasništvo Milike Popovića. Popović, otac Darkove nevjenčane supruge Lane, direktor je fudbalskog kluba Rudar. Predsjednik Upravnog odbora Rudara je Darkov mlađi brat Duško. Poznato je da su braća u zlatnim vremenima, kada je cvjetao biznis, preuzela finasiranje Rudara od Opštine i Rudnika uglja.

Darkova porodična stambena zgrada iz Ulice Đenisijevića u Pljevljima sada je vlasništvo Branimira Ivaniševića, iz Podgorice. Ivanišević je bio fudbaler Budućnosti, iz koje je prešao u Rudar, gdje je igrao kao vezista.

,,Predsjednik kluba Duško Šarić imao je strpljenje i kao sportista znao je da ekipi treba vremena”, hvalio je svog šefa, od čijeg će brata kasnije preuzeti kuću.

Nekretnine koje je Darko imao na Žabljaku prenijete su na Vukašina Vojinovića, vlasnika podgoričke firme Perfect group, koja se bavi rentiranjem automobila. Vojinović je prema Upravi za nekretnine sada vlasnik Darkove parcele od 6.935 kvadrata na Žabljaku i poslovnih zgrada koje imaju više stotina kvadrata. Šarići su prije nekoliko godina proširili svoju imperiju na Žabljak, kupujući vrijednu imovinu u centru grada. Tada su došli u posjed i poznatog restorana Mila, koji je danas formalno u vlasništvu Vojinovića.

Vukašin Vojinović je bio uhapšen 2003. godine zbog pokušaja ubistva Predraga Miranovića u podgoričkom kafeu Cafe, Cafe, omiljenom lokalu crnogorske političke i poslovne elite. Vojinoviću to nije jedini ispad. Ranjen je prije više godina u Beogradu, u pucnjavi, u kafiću Prive na Vračaru, zajedno sa zemljakom Draganom Mickom Šljivančaninom. Mediji su tada nagađali da se obračunavaju crnogorska i bosanska narkomafija.

Ivanka Šarić, majka odbjeglog narko bosa, svoja je dva budvanska stana nedavno prodala Miomiru Vujanoviću iz Pljevalja. Vujanović je, prema našim izvorima, Ivankin brat, Darkov i Duškov ujak. On je sa još nekoliko osoba povezanih sa Šarićem, akcionar u dnevnom listu Pobjeda, koji je u većinskom vlasništvu države. Vlasnik je i firme Mivex, koja se bavi proizvodnjom i preradom voća i pečurki.

Vujanović ima zgradu u Pljevljima koja je pod hipotekom Atlas Mont banke, zbog kredita od više stotina hiljada eura. Jednu zgradu preuzela mu je Invest banka Montenegro, zbog kredita koji nije uredno vraćao. Zanimljivo, nije vraćao kredit, a imao je novca za dva Ivankina stana.

Majka braće Šarić zadržala je dio imovine. U Baru ima 12.380 kvadratnih metara zemljišta, u Budvi stan od 94 kvadrata, a u Pljevljima manji jednosoban stan.

Danijela Šarić, sestra Darka i Duška, prenijela je vlasništvo nad pljevaljskim stanom na Goricu Odović, spikerku u TV Pljevlja.

Imovina Duška Šarića, koji u crnogorskom zatvoru čeka ekstradiciju italijanskim pravosudnim organima, i dalje se uglavnom vodi na njegovo ime. On ima 837 kvadrata zemljišta i oko 500 kvadrata poslovnog i stambenog prostora u Pljevljima.

Baš kao što to rade slične organizacije u svijetu – narko grupa Darka Šarića u Crnoj Gori imala je dobro osmišljenu organizaciju. Oni su, kako je to rekao Roberto Savijani italijanski specijalista i novinar, preslikali strukturu italijanskih porodica koje se bave ilegalnim poslovima. Sve djeluje kao dobro uhodano preduzeće. Šarićima su u Crnoj Gori glavna uporišta bili Pljevlja, Budva i Kotor. Oslanjali su se na porodicu, bliske rođake, školske drugove i provjerene ortake. Ali i na zvaničnike – obavljali su transakcije sa državnim organima, bankama i javnim preduzećima.

Kompanije preko kojih su vršili transakcije uglavnom i dalje nesmetano funkcionišu u Crnoj Gori, a lanac njihovih veza i poslova nije prekinut. Na udaru našeg tužilaštva, za sada je navodno fudbalski klub Rudar. Specijalna tužiteljka Đorđina Nina Ivanović potvrdila je nedavno da je istraga o poslovanju kluba u toku, ali nije htjela da otkrije detalje.

Prema privrednom registru Mat company, glavna Šarićeva firma u Pljevljima vrlo je aktivna. Njen direktor je Muhamed Delagija, a osnivači Šarićev partner Jovica Lončar i Matenico LLC registrovan na of-šor adresi u američkoj državi Delavar. Veze Mat company i Matenico, kako je ranije pisao Monitor, provjeravala je crnogorska Uprava za sprečavanje pranja novca, zbog sumnjivih milionskih transakcija preko Hipo Alpe Adrija banke. Ali, do danas nije bilo akcija pravosuđa po tom pitanju.

Mat company je imala privilegovane poslove u pljevljaljskoj opštini. Godinu, dvije prije nego što su zaplijenjene tone kokaina u Latinskoj Americi, Mat je kupila građevinsku operativu velike vrijednosti. Danas su Šarićeve mašine angažovane na novootvorenom zapadnom kopu Rudnika uglja u Pljevljima, nadomak centra grada.

Mat company je ranije, kada su aktivnosti klana u Latinskoj Americi bile na vrhuncu, pobijedila na više tendera Direkcije za javne nabavke Crne Gore i Opštine Pljevlja. Samo za izgradnju i rekonstrukciju saobraćajne infrastrukture u Pljevljima, Mat je dobila posao vrijedan preko 850 hiljada eura, na trasi od kompanije Vektra Jakić do mosta na rijeci Vezičnici. Mat je dobila posao iako je ponuda Zanatstva iz Prijepolja bila niža. Nešto ranije, Mat je u Pljevljima pobijedio i na tenderu za rekonstrukciju više seoskih puteva.

Oba posla potpisao je predsjednik opštine Filip Vuković, poznat po izjavi da poznaje Šariće, da su korektni momci, te da ih ne bi otkrio i da zna gdje se kriju. Zbog te rečenice Vukovića je prozvao Ranko Krivokapić, tvrdeći da bi Vuković trebalo da ,,snosi krivičnu odgovornost”. Ništa od toga. Vuković, Krivokapićev koalicioni partner, u Projekt reportu koji se bavi problemom organizovanog kriminala, označen je kao lice povezano sa narko bosom zbog poslova Mat company u Pljevljima, a i javnih istupa. Crnogorsko tužilaštvo je, međutim, u oktobru prošle godine saopštilo da nema ništa sumnjivo u transakcijama Šarića i Opštine Pljevlja.

Mat company je dobro prolazila i na tenederu JP Čistoće Pljevlja, ali posebno Elektroprivrede Crne Gore. EPCG je angažovala mehanizaciju ove firme 2009. godine za posao od blizu stotinu hiljada eura. Mat company je od Regulatorne agencije za energetiku 2008. godine dobila dvije licence za skladištenje i prodaju naftnih derivata, od kojih jednu na 15, a drugu na osam godina. Mat u Pljevljima ima pumpu koju su Šarići preuzeli od firme Elcom.

Prema Registru privrednog suda kapital Mat company iznosi 12 miliona i 476 hiljada eura, a prema Upravi za nekretnine ova kompanija ima preko devet hiljada kvadrata zemlje i 687 kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora u Pljevljima. Znatan dio te imovine je pod hipotekom zbog kredita koje je ova firma dobila od Prve banke i Hipo Alpe Adria banke. Prema Registru zaloga Mat još nije vratila Prvoj kredit od preko pet miliona i 300 hiljada eura. Kao što je Monitor ranije pisao, Prva je Matu dala kredit 2008. godine, iako su banci braće Đukanović tada bile zabranjene kreditne aktivnosti od strane CBCG.

Prema izjavama Nebojše Medojevića, veliki dio novca braće Šarić opran je baš preko Prve banke, znatno više nego preko Hipo Alpe Adrija banke, preko koje su prošle desetine miliona eura.

Nema podataka o tome da li tužilaštvo i Uprava za sprečavanje pranja novca ispituju transakcije koje su Šarići i lica povezana sa njima obavljali preko Prve banke. Ali, do danas niko iz banke familije Đukanović nije odgovarao za kredit koji je dodijeljen Matu uprkos sankcijama pod kojim je bila banka.

Nesmetano funkcionišu i druge firme koje se dovode u vezu sa Šarićima – u Pljevljima više ugostiteljskih objekata, od kojih su najpoznatiji klubovi Municipijum i Četiri sobe; diskoteka Maximus u Kotoru, Top Hil u Budvi, hotel Max Prestige…

Prema pisanju medija i neke od ovih firmi su imale sumnjive aranžmane sa lokalnim vlastima. Tako Večernje novosti navode kao kontroverznu investiciju – diskoteku Top Hil na brdu Topliš iznad Budve. Tamo je bila planirana gradnja najvećeg vodenog grada na Mediteranu, a bilo je sumnji oko prodaje zemljišta i vlasništva nad zemljištem na tom prostoru. Umjesto vodenog grada na kraju je na tom mjestu nikao Top Hil za koji više izvora tvrde da je navodno izgrađen novcem – Darka Šarića.

Sa Šarićima se dovodi u vezu i mali luksuzni budvanski hotel Max Prestige, formalno u vlasništvu Bojana Stanojkovića. Stanojković je uhapšen prije nekoliko dana u Srbiji, jer je i on osumnjičen zbog šverca kokaina. Jedno vrijeme Stanojković i Darko Šarić živjeli su na istoj adresi u Slovačkoj.

U Budvi se Šarići dovode u vezu i sa Blažom Dedićem, koji posjeduje kompanije Maestral turs i Maestral inžinjering. Dediću je oduzeta imovina u Srbiji, zbog sumnji da je kupovao hotele i druge nekretnina sumnjivim novcem klana Šarić. U Crnoj Gori Dedić ima značajne nekretnine. Samo njegov Maestralturs posjeduje preko 16.000 kvadratnih metara zemljišta u Bečićima i 16. 942 kvadrata poslovnog prostora. Tu spada bečićki hotel Mediteran, sa 547 ležajeva, restoranom Amfora, kafeterijom Opera i noćnim klubom Laguna. Dedić je preko firme Maestral inžinjering izgradio i hotel Paradizo u Bečićima od 4. 400 kvadratnih metara i veliki biznis centar u srcu Budve.

Prema Upravi za nekretnine, lično na Dedićevo ime u Budvi je upisano 5.717 kvadratnih metara zemljišta, 4.120 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. U Kotoru ima 329 kvadratnih metara zemlje i 159 kvadrata stambenog prostora, koji je stekao na osnovu odluke državnog organa.

Iako su mu u Srbiji oduzeli akcije u hotelima Putnik i Vojvodina, zbog navodnih veza sa Šarićem, Dedić je izjavio srpskim istražnim organima da je pljevaljskog narko bosa vidio samo tri puta i da nije poslovao sa njim. Ovdje ga, po svemu sudeći, niko ništa nije pitao, a sam Dedić je izjavio: ,,Ne strahujem za imovinu u Crnoj Gori”. Ima pravo. Inače, Dedić je za predsjednika Upravnog odbora hotela u Vojvodini imenovao Radovana Štrbca, advokat Darka Šarića.

Poznato je da su u Kotoru Šarići poslovali preko nedavno ubijenog Dragana Dudića, koji je bio vlasnik više kompanija – Trecom, Bastion comerc, Luka Risan, Montenegro cement company, Secondo porto… Ove firme gospodarile su najljepšim nekretninama u Kotoru. Trecom je imao ekskluzivni ugovor sa lokalnim vlastima o zakupu sedam objekata u srcu starog Kotora. Dudić je taj ugovor naslijedio od Rodoljuba Radulovića, za koga se tvrdi da je bio glavna veza Šarićima za poslove preko Atlanskog okeana. A, prema sagovornicima B92 Radulović je povezao Šariće sa crnogorskim vrhom. Čuvena diskoteka Maximus je u vlasništvu Secondo porto, kojim upravljaju Zoja Dudić, supruga ubijenog Dragana, i Ivica Šarić, blizak rođak pljevaljskog biznismena… Prema Registru privrednog suda, Jovan Ristić, koji je bio menadžer diskoteke Maximus, naslijedio je od Dudića firmu Trecom, koji pored ugostiteljskih objekata u Starom gradu, posjeduje i kazino Cattaro.

Imovina porodice Dudić prilično je velika. Zoja Dudić posjeduje značajne nekretnine u Kotoru, među kojima i udio u AD Rivijeri, čija je glomazna zgrada smještena nadomak kotorskih zidina. Njena lična imovina je pod teretom zbog kredita od preko sedam miliona eura, koji je podignut u Hipo Alpe Adrija banci, prije tragične smrti njenog supruga.

Firmu Bastion comerce, koja upravlja Lukom Risan, sada vodi Radule Dragović, Dudićev ortak i predsjednik Skupštine Vaterpolo akademije Cattaro. Karlo Paškalj iz Tivta zamijenio je na mjestu direktora te firme Dragana Dudića.

Zanimljivo, Luka Risan, otkada su je prije više godina preuzeli Dudić i njegovi ortaci, uvozila je tone i tone cementa, koje su dopremali prekookeanski brodovi.

Cement je ovom društvu bio posebno zanimljiv. Dragan Dudić i Njemac turskog porijekla Ali Memari Fard su prije nekoliko godina u Pljevljima formirali Montenegro Cement Company, čiji ukupan kapital prema registru Privrednog suda sada iznosi tri miliona. Oni su u Otilovićima kupili ogroman kompleks od opštine Pljevlja – 434.092 kvadratna metra zemlje i 551 kvadrat stambenog i poslovnog prostora. Mat company je sa mehanizacijom cijelo jedno ljeto pripremala teren cementari. Poslovi su stali pošto je ortak iz Njemačke bankrotirao, Dudić ubijen, a stariji Šarić prešao u ilegalu. Montenegro cement company preuzela je firma Bellona Investment, sa Maršalskih ostrva.

Italijanski nedjeljnik Espreso označio je ove sedmice crnogorske luke kao sumnjive tačke na karti puta kokaina iz Južne Amerike ka Evropi. Ima nešto slično u kokinu i cementu. A crnogorsko tužilaštvo od svih poslova provjerava aktivnosti FK Rudar.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo