Povežite se sa nama

FOKUS

Kokain, cement i dobre veze

Objavljeno prije

na

filip-vukovic-dusko-saric

Duže od godinu dana po podizanju srpske optužnice protiv Darka Šarića i njegove grupe, zbog šverca više tona kokaina iz Latinske Amerike, Crna Gora nije preduzimala značajnije akcije oko ovdašnje imovine i poslovnih veza jednog od najjačih narko klanova u Evropi. Istovremeno, u Srbiji su konfiskovane brojne nekretnine koje su pripadale ovoj grupi i njima bliskim ljudima, a lanac firmi je pod detaljnom istragom. Crnogorsko tužilaštvo tapka u mjestu. Crnogorski organi radili su, uglavnom, pritisnuti zahtjevima sa strane – iz Italije i Srbije. Neke osobe koje su se nalazile u Crnoj Gori nestale su bez traga, neke predate Srbiji, a Duško Šarić pritvoren je na osnovu italijanske optužnice.

Većina kompanija koje se povezuju sa braćom Šarić radi u Crnoj Gori. Ipak, ubrzano se dio nepokretnosti koje su pripadale ovoj grupi prebacuje na druge.

NOVI VLASNICI IMOVINE ŠARIĆA: Danas, prema Upravi za nekretnine, Darko Šarić nema ništa u Crnoj Gori, sve je prešlo u druge ruke. Poslovna zgrada sa dvorištem u pljevaljskoj Tršovoj ulici sada je vlasništvo Milike Popovića. Popović, otac Darkove nevjenčane supruge Lane, direktor je fudbalskog kluba Rudar. Predsjednik Upravnog odbora Rudara je Darkov mlađi brat Duško. Poznato je da su braća u zlatnim vremenima, kada je cvjetao biznis, preuzela finasiranje Rudara od Opštine i Rudnika uglja.

Darkova porodična stambena zgrada iz Ulice Đenisijevića u Pljevljima sada je vlasništvo Branimira Ivaniševića, iz Podgorice. Ivanišević je bio fudbaler Budućnosti, iz koje je prešao u Rudar, gdje je igrao kao vezista.

,,Predsjednik kluba Duško Šarić imao je strpljenje i kao sportista znao je da ekipi treba vremena”, hvalio je svog šefa, od čijeg će brata kasnije preuzeti kuću.

Nekretnine koje je Darko imao na Žabljaku prenijete su na Vukašina Vojinovića, vlasnika podgoričke firme Perfect group, koja se bavi rentiranjem automobila. Vojinović je prema Upravi za nekretnine sada vlasnik Darkove parcele od 6.935 kvadrata na Žabljaku i poslovnih zgrada koje imaju više stotina kvadrata. Šarići su prije nekoliko godina proširili svoju imperiju na Žabljak, kupujući vrijednu imovinu u centru grada. Tada su došli u posjed i poznatog restorana Mila, koji je danas formalno u vlasništvu Vojinovića.

Vukašin Vojinović je bio uhapšen 2003. godine zbog pokušaja ubistva Predraga Miranovića u podgoričkom kafeu Cafe, Cafe, omiljenom lokalu crnogorske političke i poslovne elite. Vojinoviću to nije jedini ispad. Ranjen je prije više godina u Beogradu, u pucnjavi, u kafiću Prive na Vračaru, zajedno sa zemljakom Draganom Mickom Šljivančaninom. Mediji su tada nagađali da se obračunavaju crnogorska i bosanska narkomafija.

Ivanka Šarić, majka odbjeglog narko bosa, svoja je dva budvanska stana nedavno prodala Miomiru Vujanoviću iz Pljevalja. Vujanović je, prema našim izvorima, Ivankin brat, Darkov i Duškov ujak. On je sa još nekoliko osoba povezanih sa Šarićem, akcionar u dnevnom listu Pobjeda, koji je u većinskom vlasništvu države. Vlasnik je i firme Mivex, koja se bavi proizvodnjom i preradom voća i pečurki.

Vujanović ima zgradu u Pljevljima koja je pod hipotekom Atlas Mont banke, zbog kredita od više stotina hiljada eura. Jednu zgradu preuzela mu je Invest banka Montenegro, zbog kredita koji nije uredno vraćao. Zanimljivo, nije vraćao kredit, a imao je novca za dva Ivankina stana.

Majka braće Šarić zadržala je dio imovine. U Baru ima 12.380 kvadratnih metara zemljišta, u Budvi stan od 94 kvadrata, a u Pljevljima manji jednosoban stan.

Danijela Šarić, sestra Darka i Duška, prenijela je vlasništvo nad pljevaljskim stanom na Goricu Odović, spikerku u TV Pljevlja.

Imovina Duška Šarića, koji u crnogorskom zatvoru čeka ekstradiciju italijanskim pravosudnim organima, i dalje se uglavnom vodi na njegovo ime. On ima 837 kvadrata zemljišta i oko 500 kvadrata poslovnog i stambenog prostora u Pljevljima.

Baš kao što to rade slične organizacije u svijetu – narko grupa Darka Šarića u Crnoj Gori imala je dobro osmišljenu organizaciju. Oni su, kako je to rekao Roberto Savijani italijanski specijalista i novinar, preslikali strukturu italijanskih porodica koje se bave ilegalnim poslovima. Sve djeluje kao dobro uhodano preduzeće. Šarićima su u Crnoj Gori glavna uporišta bili Pljevlja, Budva i Kotor. Oslanjali su se na porodicu, bliske rođake, školske drugove i provjerene ortake. Ali i na zvaničnike – obavljali su transakcije sa državnim organima, bankama i javnim preduzećima.

Kompanije preko kojih su vršili transakcije uglavnom i dalje nesmetano funkcionišu u Crnoj Gori, a lanac njihovih veza i poslova nije prekinut. Na udaru našeg tužilaštva, za sada je navodno fudbalski klub Rudar. Specijalna tužiteljka Đorđina Nina Ivanović potvrdila je nedavno da je istraga o poslovanju kluba u toku, ali nije htjela da otkrije detalje.

Prema privrednom registru Mat company, glavna Šarićeva firma u Pljevljima vrlo je aktivna. Njen direktor je Muhamed Delagija, a osnivači Šarićev partner Jovica Lončar i Matenico LLC registrovan na of-šor adresi u američkoj državi Delavar. Veze Mat company i Matenico, kako je ranije pisao Monitor, provjeravala je crnogorska Uprava za sprečavanje pranja novca, zbog sumnjivih milionskih transakcija preko Hipo Alpe Adrija banke. Ali, do danas nije bilo akcija pravosuđa po tom pitanju.

Mat company je imala privilegovane poslove u pljevljaljskoj opštini. Godinu, dvije prije nego što su zaplijenjene tone kokaina u Latinskoj Americi, Mat je kupila građevinsku operativu velike vrijednosti. Danas su Šarićeve mašine angažovane na novootvorenom zapadnom kopu Rudnika uglja u Pljevljima, nadomak centra grada.

Mat company je ranije, kada su aktivnosti klana u Latinskoj Americi bile na vrhuncu, pobijedila na više tendera Direkcije za javne nabavke Crne Gore i Opštine Pljevlja. Samo za izgradnju i rekonstrukciju saobraćajne infrastrukture u Pljevljima, Mat je dobila posao vrijedan preko 850 hiljada eura, na trasi od kompanije Vektra Jakić do mosta na rijeci Vezičnici. Mat je dobila posao iako je ponuda Zanatstva iz Prijepolja bila niža. Nešto ranije, Mat je u Pljevljima pobijedio i na tenderu za rekonstrukciju više seoskih puteva.

Oba posla potpisao je predsjednik opštine Filip Vuković, poznat po izjavi da poznaje Šariće, da su korektni momci, te da ih ne bi otkrio i da zna gdje se kriju. Zbog te rečenice Vukovića je prozvao Ranko Krivokapić, tvrdeći da bi Vuković trebalo da ,,snosi krivičnu odgovornost”. Ništa od toga. Vuković, Krivokapićev koalicioni partner, u Projekt reportu koji se bavi problemom organizovanog kriminala, označen je kao lice povezano sa narko bosom zbog poslova Mat company u Pljevljima, a i javnih istupa. Crnogorsko tužilaštvo je, međutim, u oktobru prošle godine saopštilo da nema ništa sumnjivo u transakcijama Šarića i Opštine Pljevlja.

Mat company je dobro prolazila i na tenederu JP Čistoće Pljevlja, ali posebno Elektroprivrede Crne Gore. EPCG je angažovala mehanizaciju ove firme 2009. godine za posao od blizu stotinu hiljada eura. Mat company je od Regulatorne agencije za energetiku 2008. godine dobila dvije licence za skladištenje i prodaju naftnih derivata, od kojih jednu na 15, a drugu na osam godina. Mat u Pljevljima ima pumpu koju su Šarići preuzeli od firme Elcom.

Prema Registru privrednog suda kapital Mat company iznosi 12 miliona i 476 hiljada eura, a prema Upravi za nekretnine ova kompanija ima preko devet hiljada kvadrata zemlje i 687 kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora u Pljevljima. Znatan dio te imovine je pod hipotekom zbog kredita koje je ova firma dobila od Prve banke i Hipo Alpe Adria banke. Prema Registru zaloga Mat još nije vratila Prvoj kredit od preko pet miliona i 300 hiljada eura. Kao što je Monitor ranije pisao, Prva je Matu dala kredit 2008. godine, iako su banci braće Đukanović tada bile zabranjene kreditne aktivnosti od strane CBCG.

Prema izjavama Nebojše Medojevića, veliki dio novca braće Šarić opran je baš preko Prve banke, znatno više nego preko Hipo Alpe Adrija banke, preko koje su prošle desetine miliona eura.

Nema podataka o tome da li tužilaštvo i Uprava za sprečavanje pranja novca ispituju transakcije koje su Šarići i lica povezana sa njima obavljali preko Prve banke. Ali, do danas niko iz banke familije Đukanović nije odgovarao za kredit koji je dodijeljen Matu uprkos sankcijama pod kojim je bila banka.

Nesmetano funkcionišu i druge firme koje se dovode u vezu sa Šarićima – u Pljevljima više ugostiteljskih objekata, od kojih su najpoznatiji klubovi Municipijum i Četiri sobe; diskoteka Maximus u Kotoru, Top Hil u Budvi, hotel Max Prestige…

Prema pisanju medija i neke od ovih firmi su imale sumnjive aranžmane sa lokalnim vlastima. Tako Večernje novosti navode kao kontroverznu investiciju – diskoteku Top Hil na brdu Topliš iznad Budve. Tamo je bila planirana gradnja najvećeg vodenog grada na Mediteranu, a bilo je sumnji oko prodaje zemljišta i vlasništva nad zemljištem na tom prostoru. Umjesto vodenog grada na kraju je na tom mjestu nikao Top Hil za koji više izvora tvrde da je navodno izgrađen novcem – Darka Šarića.

Sa Šarićima se dovodi u vezu i mali luksuzni budvanski hotel Max Prestige, formalno u vlasništvu Bojana Stanojkovića. Stanojković je uhapšen prije nekoliko dana u Srbiji, jer je i on osumnjičen zbog šverca kokaina. Jedno vrijeme Stanojković i Darko Šarić živjeli su na istoj adresi u Slovačkoj.

U Budvi se Šarići dovode u vezu i sa Blažom Dedićem, koji posjeduje kompanije Maestral turs i Maestral inžinjering. Dediću je oduzeta imovina u Srbiji, zbog sumnji da je kupovao hotele i druge nekretnina sumnjivim novcem klana Šarić. U Crnoj Gori Dedić ima značajne nekretnine. Samo njegov Maestralturs posjeduje preko 16.000 kvadratnih metara zemljišta u Bečićima i 16. 942 kvadrata poslovnog prostora. Tu spada bečićki hotel Mediteran, sa 547 ležajeva, restoranom Amfora, kafeterijom Opera i noćnim klubom Laguna. Dedić je preko firme Maestral inžinjering izgradio i hotel Paradizo u Bečićima od 4. 400 kvadratnih metara i veliki biznis centar u srcu Budve.

Prema Upravi za nekretnine, lično na Dedićevo ime u Budvi je upisano 5.717 kvadratnih metara zemljišta, 4.120 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. U Kotoru ima 329 kvadratnih metara zemlje i 159 kvadrata stambenog prostora, koji je stekao na osnovu odluke državnog organa.

Iako su mu u Srbiji oduzeli akcije u hotelima Putnik i Vojvodina, zbog navodnih veza sa Šarićem, Dedić je izjavio srpskim istražnim organima da je pljevaljskog narko bosa vidio samo tri puta i da nije poslovao sa njim. Ovdje ga, po svemu sudeći, niko ništa nije pitao, a sam Dedić je izjavio: ,,Ne strahujem za imovinu u Crnoj Gori”. Ima pravo. Inače, Dedić je za predsjednika Upravnog odbora hotela u Vojvodini imenovao Radovana Štrbca, advokat Darka Šarića.

Poznato je da su u Kotoru Šarići poslovali preko nedavno ubijenog Dragana Dudića, koji je bio vlasnik više kompanija – Trecom, Bastion comerc, Luka Risan, Montenegro cement company, Secondo porto… Ove firme gospodarile su najljepšim nekretninama u Kotoru. Trecom je imao ekskluzivni ugovor sa lokalnim vlastima o zakupu sedam objekata u srcu starog Kotora. Dudić je taj ugovor naslijedio od Rodoljuba Radulovića, za koga se tvrdi da je bio glavna veza Šarićima za poslove preko Atlanskog okeana. A, prema sagovornicima B92 Radulović je povezao Šariće sa crnogorskim vrhom. Čuvena diskoteka Maximus je u vlasništvu Secondo porto, kojim upravljaju Zoja Dudić, supruga ubijenog Dragana, i Ivica Šarić, blizak rođak pljevaljskog biznismena… Prema Registru privrednog suda, Jovan Ristić, koji je bio menadžer diskoteke Maximus, naslijedio je od Dudića firmu Trecom, koji pored ugostiteljskih objekata u Starom gradu, posjeduje i kazino Cattaro.

Imovina porodice Dudić prilično je velika. Zoja Dudić posjeduje značajne nekretnine u Kotoru, među kojima i udio u AD Rivijeri, čija je glomazna zgrada smještena nadomak kotorskih zidina. Njena lična imovina je pod teretom zbog kredita od preko sedam miliona eura, koji je podignut u Hipo Alpe Adrija banci, prije tragične smrti njenog supruga.

Firmu Bastion comerce, koja upravlja Lukom Risan, sada vodi Radule Dragović, Dudićev ortak i predsjednik Skupštine Vaterpolo akademije Cattaro. Karlo Paškalj iz Tivta zamijenio je na mjestu direktora te firme Dragana Dudića.

Zanimljivo, Luka Risan, otkada su je prije više godina preuzeli Dudić i njegovi ortaci, uvozila je tone i tone cementa, koje su dopremali prekookeanski brodovi.

Cement je ovom društvu bio posebno zanimljiv. Dragan Dudić i Njemac turskog porijekla Ali Memari Fard su prije nekoliko godina u Pljevljima formirali Montenegro Cement Company, čiji ukupan kapital prema registru Privrednog suda sada iznosi tri miliona. Oni su u Otilovićima kupili ogroman kompleks od opštine Pljevlja – 434.092 kvadratna metra zemlje i 551 kvadrat stambenog i poslovnog prostora. Mat company je sa mehanizacijom cijelo jedno ljeto pripremala teren cementari. Poslovi su stali pošto je ortak iz Njemačke bankrotirao, Dudić ubijen, a stariji Šarić prešao u ilegalu. Montenegro cement company preuzela je firma Bellona Investment, sa Maršalskih ostrva.

Italijanski nedjeljnik Espreso označio je ove sedmice crnogorske luke kao sumnjive tačke na karti puta kokaina iz Južne Amerike ka Evropi. Ima nešto slično u kokinu i cementu. A crnogorsko tužilaštvo od svih poslova provjerava aktivnosti FK Rudar.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo