Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Čopor

Objavljeno prije

na

Rizo Alković je otvorio vrata svog stana, jutro nakon proslave Bajrama. Neko mu je na vratima iscrtao krst i poruku: seli odavde. Alković se već dugo žali na komšije: pucaju ispred njegovog prozora, kamenuju mu porodicu, grebu automobil. Naročito ih nerviraju njegove slave. On i njegova porodica nisu poželjni susjedi, jer su pogrešne vjere i nacije. Vladimir Medović, funkcioner Hrvatske građanske inicijative, pretučen je dok je, obučen u dres hrvatske reprezentacije, šetao Sutomorem. Medović je pogrešne nacije i pogrešno se oblači. U Herceg Novom, još jedno upozorenje Slobodanu Pejoviću. On je svjedočio o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Zato ga napadaju metalnim šipkama i kao prijeteće poklone šalju mu puščana zrna. Pejović je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Istinoljubivost i hrabrost ovdje su greška koja se ne prašta.

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša je, nakon što je iz svoje zgrade šutnuo slijepu djevojku i njenog psa, odlučio da izmlati novinara. I djevojka i novinar i pas našli su se na pogrešnom mjestu: tamo gdje smetaju gradonačelniku.

U Bijelom Polju, suđenje Ibrahimu Čikiću. Kada su ga uhapsili i optužili za terorizam, bio je pogrešne vjere i nacije. Sada, kada mu ponovo sude, pogriješio je zato što je torturu kojoj je bio izložen opisao u knjizi.

U svim navedenim primjerima stradali su slabiji. Oni koji su se odlučili za nasilje nad njima to su znali. Odluka da zlostavljaju bila je učvršćena vlastitim osjećajem moći – koji katkada potiče iz činjenice da imaju više novca, više poznanstava, katkada iz saznanja da će ih zaštititi sistem, a katkada prosto iz mnoštva: iz činjenice da ih je više.

Nekada je ovo nasilje produkt sistema (Marijana Mugoša, Jovović, Čikić), nekada njegov nusprodukt (Alković, Medović) . Poruke koje neprekidno stižu iz samog vrha sistema potvrda su da sistem odbija da odustane od nasilja. Stalne demonstracije moći sistema ujedno su i potvrda njegove slabosti, premda sistem to ne razumije.

Socijalni darvinisti na vlasti to ne razumiju, ali između čopora i društva postoji značajna razlika. Ljudsko društvo golemi je pokušaj nadilaženja ograničenja i okolnosti u kojima se nalazimo: odustajanje od tog pokušaja vraća nas u stepu svijeta kojim vladaju čopori i vučji klanovi.

Miomir Mugoša može da čini što hoće jer je dio najjačeg čopora – Demokratske partije socijalista. Alkovića zlostavljaju jer nije dio pravoslavnog čopora koji kontroliše prašumu Zagoriča. Marijana Mugoša je prognana iz čopora koji vlada u Opštini Podgorica…

U našoj zajednici, hrabra slijepa djevojka, hrabri slijepi čovjek, hrabri građanin i ljudi koji se usuđuju istaći svoju manjinsku naciju i vjeru, ili sutradan rod i seksualnu orijentaciju – oni su višak koji se izbacuje, protjeruje, tuče i grize. Nasilnici nad njima su, pak, mjera stvari, jer njih je više i jači su. Je li to, stoga, društvo ili čopor?

Nasilje se širi po vertikali, od vrha ka dnu. Od najbogatijih koji drže kako samo zbog toga što sve imaju imaju i pravo na sve, do vozača na podgoričkim ulicama koji iskreno preziru pješake kao nižu rasu.

Socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno ili kulturno ,,superiornijih”. Zato se teror većinske vjere i nacije u Crnoj Gori devedesetih ,,prirodno” i spontano transformisao u teror ,,sposobnijih i uspješnih” dvijehiljaditih.

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Tranzicija je posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije.

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zločin koji traje

Objavljeno prije

na

Njegovo ime se ni na ovu godišnjicu ratnog zločina deportacija gotovo i ne pominje. A bio je premijer zemlje koja je lovila i deportovala u smrt, na nož snagama Radovana Karadžića oko stotinu bosanskih izbjeglica. I danas, u novom odijelu, sa starim partnerima, potpiruje mržnju i nacionalne tenzije. Uz tišinu  Zapada

 

Prošla je još jedna godišnjica ratnog zločina deportacije bosanskih izbjeglica. Dvadeset osma. I opet nema puno onih koji ga se javno sjete – tek rijetki civilni aktivisti i medji. Njegovo ime se ni na ovu godišnjicu gotovo i ne pominje. A bio je premijer zemlje koja je, po nalogu vlade, lovila i slala snagama Radovana Karadžića oko stotinu bosanskih izbjeglica. U smrt. Pobijeni su nakon što su napustili crnogorsku granicu. Samo zbog imena. Niko zbog toga nikada nije odgovarao. Najviše zbog toga da se Njegovo ime ne bi pominjalo.

On je i dalje je na čelu zemlje. Tada premijer, danas predsjednik Crne Gore. Milo Đukanović. Predsjednik vladajuće Demokratske partije socijalista. Čiji vrh  kontroliše crnogorske institucije i pravosuđe. Zbog toga, njegovog imena nema na optužnicama za ovaj, ali ni za druge zločine. Krivična prijava za zločin deportacija koju su crnogorskom tužilaštvu podnijeli 2012. godine profesor Milan Popović, poslanik Koča Pavlović i glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan, usamljeni je dokument u kom se Đukanović označava kao najodgovorniji za slučaj deportacija. Istina je jednostavna: Đukanović je vodio Vladu, koja je izdala naređenje da se ti ljudi pošalju u smrt. Tu prijavu tužilaštvo, odnosno dvojac Milivoje Katnić/Ivica Stanković odbacili su nakon nekoliko godina držanja u fioci. Očekivano. Isto tužilaštvo nije odreagovalo na svjedočenje Momira Bulatovića, predsjednika Crne Gore u vrijeme deportacija, koji je na sudu kazao da je to bila „državna greška“.  Sistematsko ignorisanje zločina deportacije BiH izbjeglica, od strane tužilaštva koje zatvara oči pred ovakvim svjedočanstvima, i suda koji za ovaj zločin nije osudio čak ni izvršioce, može da realizuje samo onaj koji kontroliše pravosuđe.  I to je jednostavna istina. To može biti samo onaj koji ima razloga da želi da se o tome ćuti. Onaj koji neprikosnoveno vodi vladajuću partiju, koja je, prema brojnim ocjenama i međunarodnih izvještaja, ovdašnje institucije pretvorila u fasadu kojom se maskira diktatura. Mi, domaći, imali smo prilike i da čujemo snimke o tome kako Đukanovićevi prijatelji potplaćuju tužioce da crtaju optužnice po njihovoj volji. Kao što smo imali prilike da gledamo i kroz kakav je pakao godinama prolazio Slobodan Pejović, hrabri policijski inspektor iz Herceg Novog, koji je odbio da ćuti o zločnu depotacije.

Očekivano je što se specijalni tužilac Milivoje Katnić opet kandiduje za isto mjesto. Da bi, kako je rekao, nastavio da radi „dobro i profesionalno“. Očekivano je i da opet bude izabran. Da bi na optužnicama i dalje bila  samo imena oponenata Đukanovića, ili onih koje on odluči da žrtvuje zarad poena od Zapada. Koji i dalje okreće glavu. Katnić i Stanković, i pored najave Stankovića, kada je izabran, da će se posebno pozabaviti ratnim zločinima, odbacili su sve predmete ratnih zločina.  Stankovićeva obećanja zvučala su prazno i tada. Ne samo zbog toga što je ratna vlast i dalje tu. Dok se zaklinjao da će rasvjetljavati ratne zločine, vrhovni državni tužilac je izabrao da te poslove radi, kao njegova desna ruka, čovjek čije se ime pominje u zločinima u Cavtatu.

Danas, onaj čije se ime ćuti kad se pominje slučaj deportacija, predstavlja sebe kao garant mira u Crnoj Gori i šire. U ovom društvu slabo ko čuje da je sistematsko zataškavanje i ćutanje o ratnim zločinima nastavak zločina. Nadu da se istina ipak ne može ubiti podstakla je drama Željka Vušurovića Deportacija, u režiji Gradimira Gojera, koju uspkos svemu režim i čuvari njegovih kapija nijesu uspjeli da zatvore u bunker.

Istinu o zločinima čekaju još mnoge blokade. Đukanović danas, u novom ruhu, sa starim partnerima i dalje potpiruje nacionalne tenzije. Tu su i dalje i Vučić i Amfilohije, dijelovi opozicije. Zato Crnoj Gori treba, nikad jači, građanski pokret. Da se jednom suočimo sa mračnim duhovima prošlosti. Kako oni ne bi postali naša kobna budućnost.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Privatno preduzeće Domovina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Verica Maraš poznaje običaje u državnim kompanijama. Od Plantaža do Elektroprivrede. A koliko nas sve to košta, to ni revizori ne mogu da utvrde

 

Prije neki dan javnost je imala zgodnu priliku da čuje kako izvršna direktorica Plantaža Verica Maraš brani svoju platu od nekih 7.300 eura („tu platu nisam ja određivala“), trista hiljada bespovratnog kredita koje je dobila na kraju prvog mandata („bonus za ostvarene rezultate“…), ili bez  objašnjenja prelazi preko podatka o skoro dva miliona koje je, kao ključna menadžerka, prihodovala u proteklih 12 godina. Plantaže su za to vrijeme uzele dvadesetak miliona kredita, izgubile  gomilu  sudskih sporova sa zaposlenima, prodavale imovinu i dospjele na crnu listu zbog neurednog plaćanja poreza i doprinosa.

Gostovanje Verice Maraš u emisiji Načisto (TV Vijesti)   ćemo posebno  pamtiti po objašnjenju da je u Plantažama, u njenim mandatima, zaposleno „samo“ 14 Maraša. Ali nije do nje, kaže Maraš. Politika je  kuće da se u firmi zapošljavaju djeca onih „koji su stvarali kompaniju“. Direktorica  i članica GO DPS-a, tvrdi  „da je slična situacija i u drugim državnim kompanijama. I da je to naša prednost“. Vidi se.

U privatnim firmama, na njihovu sreću, nijesu tako bolećivi prema rodbini i plemenicima.

Bajkovita priča o  prijateljima,  koje je povezao brak njihove djece, a utvrdila poslovna saradnja, ovih dana dobija nastavak. Nakon što je godinama na dozvoljene i nedozvoljene načine zastupao interese DPS-a i Vlade Duška Markovića, nekadašnji direktor Agencije za sprječavanje korupcije (ASK) Sreten Radonjić isti posao nastavlja i na novom radnom mjestu. Kao predsjednik Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka progurao je 21. marta, zahtjev da se učine javnim spiskovi osoba kojima je, zbog mogućnosti da su inficirani korona virusom, određena mjera samoizolacije. Savjet AZLP je taj zahtjev usvojio bez rasprave. Kasnije su prećutali objavljivanje „proširenog“ spiska u kome su se našli i detaljni lični podaci tih osoba.

Potom smo saznali da Radonjić 40 hiljada eura kredita, koji je prije dvije godine dobio od Vlade, vraća u ratama od skoro 75 eura.  Novac je iskoristio  za kupovinu stana koji još  nije prijavio u svom imovinskom kartonu. Računa, neće njega ASK.

Najnovija i najzanimljivija priča stiže iz elektroenergetskog sektora.  Vlada je  naložila Odboru Regulatorne agencije za energetika da za novu direktoricu RAE izabere Milicu Knežević. Slučajnost je to što je Miličin brat Ljubo Knežević savjetnik premijera Markovića za – energetiku. Drugi brat, Dragan, radi u CEDIS-u, kao direktor Sektora za odnose sa regulatorom, državnim institucijama i korisnicima distributivnog sistema.

Naši izvori ovako opisuju novonastalu situaciju. Brat Dragan iz CEDIS-a dostavlja sestri Milici podatke  za tarife. Ona određuje, pored svega ostalog, i kolika će bratu da bude plata. Sve to, sa mjesta savjetnika predsjednika Vlade, nadgleda brat Ljubo. Izbije li kakav problem, od ruke bi im se mogla naći tetka. Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda.

Kada u EPCG pomenete rodbinske veze, preostaje samo da pokušate zapamtiti makar dio onoga što čujete. Recimo, da je supruga premijerovog savjetnika u bliskim rodbinskim vezama (bratanična) sa Lukom Jovanovićem, direktorom Funkcionalne cjeline Proizvodnja u EPCG i njegovim sinom Markom koji radi u Opštoj službi EPCG.

Pogledate li od vrha, kažu, tu je „klan Krivokapića“. Predsjednik Odbora direktora EPCG Đoko Krivokapić, izvršni rukovodilac Direkcije za ljudske resurse Predrag Krivokapić i izvršni rukovodilac Direkcije za trgovinu energijom Darka Krivokapić. Samo je predsjednik borda, navode naši sagovornici, firmu ojačao sa nekih 200 novozapošljenih. Među kojima su školski drugovi, prijatelji sa studija, snahe (njegova i jednog uticajnog ministra). Podaci govore kako porodični ogranak  u EPCG ima i predsjednik Osnovnog suda u Nikšiću Vukota Vujačić, kao i Đukanovićev savjetnik Milan Roćen.

Verica Maraš, očito, poznaje običaje koji vladaju u državnim kompanijama.  A koliko nas sve to košta, to izgleda ni revizori ne mogu da utvrde. Inače bi  naši heroji borbe protiv epidemije – od ljekara i učiteljica do kumunalaca i  prodavačica – mogli kući da odnesu koji euro više. Umjesto onih što nose milione. I ištu još.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Moć kao svetinja

Objavljeno prije

na

Još da se otvore kafane, i biće  kao nekad. Sveta trojka –  DPS, Amfilohije, i DF  su već tu. I sukobi, mržnja, tenzije i podjele. Da se održe privilegije

 

I bjehu DF lideri, da podižu tenzije, produbljuju podjele i guraju Mitrpoliju i vjernike na okupljanja  zarad svojih privilegija. Jer su, po božjoj volji valjda, njihove privilegije važnije od zdravlja i života onih koji glasaju. A i kud ćeš jeftinije predizborne kampanje od mržnje i sukoba. I protesta koje predvodi neko drugi. Kad već tebi više niko ne vjeruje.

I bi mitrpolit Amfilohije, koji dobro zna kako da ćušne lidere DF-a gdje im je mjesto, ali ne može vjernicima nikako da saopšti da se ne skupljaju pred hramovima u hiljadama, jedan uz drugog, da ne bi ugrozili  zdravlje.  Kako je pojasnio, nije mogao da se ,,odrekne  svetovasilijevskog naroda”. Ni pred Bogom, ni pred ljudima, saopštili su iz Mitrpolije – ,,nije bilo alternative”.  Znaju  u crkvi da  Bog ne bi imao ništa protiv da ga svetovaseljenski narod doziva u tišini svoga doma. Naprotiv. Ali znaju i da bez stada  nema ni pastira. Ni njihove moći. Kojoj, očito, ne vide alternative.

Iz drugih vjerskih zajednica niko ne vapi da je progonjen i diskriminisan zbog toga što tokom pandemije ne može da okuplja vjernike, da jedu iz jedne kašike i dišu jedan u drugog.  U MCP-u diskriminaciju vide i u tome što se u Voliju može okupiti 40 ljudi, a u hramu 20. Kao da se mora jesti da bi se živjelo.

A kad se svetovaseljenski narod već okupi,  Amfilohije bez alternative krenu  da drži političke govore,  spominje Kosovo i kosovske rane i da   negira crnogorsku naciju. Zna on da milostivi Boga može i bez toga. Ali  zna Amfilohije  i da je njegova moć postojana  sve dok je njegov višedecenijski strateški protivnik i partner Milo Đukanović hrani. I obrnuto, naravno.   Pa šta košta da košta. Zdravlja ili razbijenih noseva. Uz  fašističke parole, svejedno.

I konačno, bi DPS. I nikako da prođe. Izglasa noćni Zakon o vjerskim slobodama, podiže temperaturu do nebesa. Jedva dočeka ,,neprijatelje”, da nas ima od koga čuvati četvrtu deceniju. I bijahu batine, suzavci i hapšenja. I bjehu njihovi specijalni tužioci, specijalni policajci, i sudije, da krše propise i ljudska prava. Da čuvaju sistem u kojem im je udobno. Koji je vrhu vlasti donio milione, banke, majbahe, of-šor račune, a onima koji ih održavaju  plate veće  pet do deset puta nego plate ljekara i prosvjetnih radnika.

I  DPS, silom i  tenzijama i podjelama pokuša da priredi  lažljive pohode na birališta  na jesen  i po stoti put  ukrade izbore. Uz prisustvo međunarodnih posmatrača, svijeta  i domaće opozicije. Koja u najvećem dijelu nije spremna da se odrekne svojih privilegija. Da  ne izađe na izbore, dok se ne stvore minimalni uslovi da izbora bude.  Makar jednom. Koja nije spremna da održi riječ ni kad se na papiru obaveže. Kao što su se svi poslanici svih opozicionih partija potpisom obavezali lani *** na protestnom skupu Odupri se pred hiljadama građana.  Bojkot izbora,  pojašnjavaju neki od njih sada,  nije opcija.

I bi međunarodna zajednica. Da ovu vlast miluju i zovu liderom u regionu sve dok diktator igra kako treba. Iako i oni odavno znaju ono što tek sada piše u izvještaju Freedom Hausa, da klizimo u diktaturu i da smo zemlja „endemske korupcije“, u kojoj su institucije od vrha do dna izjedene i zarobljene.

Još da se otvore kafane, i biće kao nekad. Sveta trojka –  DPS,  DF i Amfilohije su već tu. I sukobi, mržnja, tenzije i podjele. Korona evo jenjava, a ni iz vrha vlasti ni  iz vrha SPC-a u Crnoj Gori ne čuju se pozivi da se hitno nastave  razgovori o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, kako bi se našlo kompromisno i  razborito rješenje. Spriječio haos u koji zemlja klizi.

Ni dnas ne treba zaboraviti. Može da se rodi bolja Crna Gora. Mogu da se dese građani. Oni koji ne žele da budu ni  Đukanovićevi podanici ni  Amfilohijevo stado.  Koji ne žele da mrze druge. Koji ne žele da žive u državi u kojoj svetinja nije život,  nego moć gospodara.

Posljednji je trenutak. Smrkava se.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo