Davno je to bilo kada je Solon izjavio za svoje Atinjane da je, ponaosob, svaki lukava lisica, ali skupa stado ovaca. Kao da je predvidio postojanje crnogorske opozicije u vremenu potopa i Vikiliksa.
Kužan je ovdje vazduh za disanje. Kroz trulež lagodno gmižu ratni zločinci, narkodileri, korumpirani političari, policajci, doktori, sudije, tajkuni, ubice. Opozicione redove razjeda stara sumnja – mijenjati sistem ili mu se pridružiti.
Prvi čovjek opozicije, Srđan Milić, dilema nema. On je tu da uvede promjene u Crnu Goru. Nikad ne pregovara o procentima. Ne želi biti zarobljenik straha, to je etiketa za koalicione partnere DPS-a. U ispravnost njegovih motiva niko ne smije sumnjati. Za sve je tu, osim, kako kaže, za jačanje i revitalizaciju opozicionog saveza, čiji je bio lider. Milić je prvi koji napušta brod, prvi mu je i pomogao da potone. Njegov SNP liči na umornog putnika koji hita da uhvati posljednji autobus za put u raj u kojem se već nalaze stari drugovi. DPS i SNP, u obnovljenom zagrljaju, to je slika crnogorskog izgubljenog vremena.
Drugi čovjeka opozicije, Nebojša Medojević je već nakitio lijep spisak otpadnika, od Jovićevića, preko Batrićevića pa sve do posljednjih sedam izbačenih članova njegovog Glavnog odbora. Zbog nekonzistentnog vođenja politike pripisuje mu se odgovornost za gašenje izbornog plamena 2006. Mora mu se priznati da istrajno nosi priču o organizovanom kriminalu. Niko ne bi volio da se nađe na šut-listi člana porodice Brana Mićunovića. Medojević je imao vremena da shvati: imati opozicioni gard je nužno, ali nije dovoljno.
Treći bitan, Andrija Mandić, dugo je podmetao svoja pleća ali samo pod srpskim teretom. Evo neko vrijeme počeo je da primjećuje: vojvodski šinjel nije lako nositi u procesu evropskih integracija. Njegov primjer potvrđuje: koga prošlost utuče, teško se iz nje izvuče. Još će vode proteći dok se njegova NOVA ne profiliše u alternativnu stranku. Zatečen negdje na raskršću, Mandić više liči na čovjeka koji luta nego na nekoga ko je našao izlaz iz bespuća, kojim je hodao okrenut budućnosti – leđima.
Opoziciono zajedništvo ne postoji. Izgubljena je i posljednja nada da se u ovom sastavu mogu desiti promjene na bolje. Ideja najveće sinergije, zajedničkog bojkota lokalnih izbora je ubijena prva. Ideja koalicionog jedinstva, druga. Demokratija je i zbrajanje glasova koje traži sinergiju kada se smjenjuje diktatorska vlast. Ta se sinergija ostvaruje uz sadejstvo NVO-a, medija, intelektualaca…
Ideja nema, a bez njih ni povjerenja. Ostalo je samo polje sumnje u kojem se naziru uzroci opozicione agonije. Jedna teorija u prvi plan ističe neznanje. Vjeruje se da opozicioni umovi nikada nijesu ozbiljno proučili slovo o osnovnim principima integrisanja. Usvojiti zajedničke vrijednosti, podijeliti posao među sobom, jasno definisati spoljne opasnosti, istaći simbole koji odišu duhom zajedništva, za njih su matematika sa više nepoznatih.
Druga teorija posebno naglašava da je laki hljeb koji zarađuju u parlamentu i drugim institucijama uzrok neobavljanja svog posla – smjena vlasti. Poslanička plata je dobra, a poneki euro kapne od odbora i komisija. Odgovornosti za vođenje državnih poslova nema. Dva mandata, pa dobra penzija. Opoziciona gospoda nije u obavezi da navlači gumene čizme i slikava se u poplavljenim objektima.
Naravno, da ove teorije ne isključuju, već nadopunjuju jedna drugu. Nestajanjem opozicionog jedinstva platforma izbora na političkoj sceni je zatvorena. Poruka gospodaru Crne Gore je nedvosmislena: što se nas tiče, možeš se mirno povući iz državničkih poslova. Opstanak sistema ima ko da garantuje. Kandidata za novog Ranka Krivokapića neće hvaliti. SNP već uzorno služi DPS–u kao batina za umirivanje ambicija SDP-a, da se za ponešto, kao, pita u vladajućoj koaliciji. Treba da se priviknemo da je prirodno da Milić u podesnom trenutku, nakon Đukanovićevog povlačenja uskoči u kolo vlasti. Zamislite tek kako bi od bratske miline Crna Gora igrala kad bi se u neko skorašnje vrijeme održao ujediniteljski kongres Demokratske partije socijalista i Socijalističke narodne partije.
Društvo bez izbora je društvo očaja. To je današnja Crna Gora. Njoj se na kraju može desiti ono najgore: da Đukanović ode uzalud.
Miodrag RAŠOVIĆ