Povežite se sa nama

HORIZONTI

Opoziv neopozive ostavke

Objavljeno prije

na

Pošto je dužinom neprekidnog bivanja na vlasti, intenzitetom diktatorske moći i pretvaranjem vlastite političke partije (i države) u ,,društvo jednog lica”, Milo Đukanović izvan konkurencije ne samo na području bivše Jugoslavije nego i mnogo šire, predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, i aktuelni (a i bivši) ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija, može komotno pretendovati na mjesto političara koji u dejtonskom (BiH-Hrvatska-Srbija) trouglu, ponajduže pliva u aktivnim političkim vodama. Prije desetak godina Lagumdžija je nakratko bio i premijer Bosne i Hercegovine, u isto vrijeme kad su predsjednici vlada Srbije i Hrvatske bili Zoran Đinđić i Ivica Račan. U to isto vrijeme, Boris Tadić i Zoran Milanović bili su političari-poletarci. U bh. konkurenciji, jedini mogući konkurent Lagumdžiji mogao je donedavno biti Haris Silajdžić, ali se i on, evo, izgleda definitivno povukao u političku penziju. Svojom partijom Lagumdžija već duže od decenije vlada gvozdenom rukom, aktuelni mandat koji troši osigurao si je birokratskom začkoljicom koja mu je dopustila da se na funkciju kandiduje i po treći put, a tokom cijelog njegovog predsjedničkog mandata iz partije su nestajali ljudi koji su mu se suprotstavili. Skoro sva tumačenja događaja koji je prošle sedmice potresao bosanskohercegovačku javnost kreću se u krugu psihoanaliza Lagumdžijine ličnosti. Naime, početkom prošle sedmice, u ponedjeljak popodne, neopozivu ostavku na sve stranačke dužnosti podnio je Željko Komšić, član Predsjedništva BiH i potpredsjednik SDP-a. Komšić je dugo vremena bio ne samo najodaniji Lagumdžijin saradnik, nego i čovjek koji je u gotovo svim javnim nastupima izražavao snažnu vjeru u viziju ,,velikog vođe”. Sam Komšić je SDP-u pak važan kao političar čija je pojedinačna popularnost veća od popularnosti partije. Kroz lik Komšića, naime, SDP šalje u javnost poruku o ovoj partiji kao multietničkoj. SDP-ovac Komšić je, evo, već dva mandata član Predsjedništva BiH iz, kako se to službeno kaže, reda hrvatskog naroda, mada je i članstvo i glasačko tijelo SDP-a dominantno bošnjačko. Isto tako, Komšićev imidž je imidž skromnog političara kojeg vlast nije promijenila i koji vlast nije iskoristio za vlastito bogaćenje, za razliku od nekih drugih istaknutih SDP-ovaca.

U prva 24 sata nakon ostavke, dok se činilo da je Komšić ozbiljno mislio kad je pominjao neopozivost, svi su tvrdili da je u pozadini ostavke lični sukob sa Lagumdžijom. Kao povod često se navodila Lagumdžijina nedavna posjeta Beogradu, njegov srdačan susret sa Vukom Jeremićem i podrška koju mu je obećao u pretendovanju na visoku funkciju u UN-u. Komšić se pak, još od vremena kad je bio ambasador BiH u Srbiji, nekoliko puta posve nediplomatski javno razračunavao sa pojedinim srbijanskim vlastodršcima, kupeći tako jeftine populističke poene prvenstveno među Bošnjacima. Tako je i početkom februara ove godine rekao da on lično na Predsjedništvu neće glasati za podršku Jeremiću, a odluke se u Predsjedništvu BiH donose konsenzusom. Lagumdžijinim ponašanjem, Komšić je, navodno, bio ,,ponižen” te otud ostavka kao neka vrsta impulsivnog čina.

I činjenica da je nakon samo dva dana ostavku povukao, čime je izgubio dobar dio simpatija u javnosti koja ga doživljava kao dosljednog političara, govori u prilog teze o impulsivnosti same ostavke. Ipak, ono o čemu bi trebalo porazmisliti, jest i ideja da povod za ovaj politički potres nije tek lična uvrijeđenost. Odbijajući nedavno susret sa Zoranom Milanovićem, a upadljivo srdačno se družeći sa Tadićem i Jeremićem, Lagumdžija je poslao poruku o mogućnosti političkog otopljavanja na liniji Beograd-Sarajevo što nekima zasigurno ne bi odgovaralo. U tom je smislu indikativna informacija Slobodne Bosne da je iza zatvorenih vrata Lagumdžija optužio Komšića da razara SDP BiH po nalogu Hillary Clinton.

Za nekih pola godine u Bosni i Hercegovini su na programu lokalni izbori. Ovakva ,,bura u čaši vode” nanijela je štetu i SDP-u i Komšiću. Pitanje je samo ko je na dobitku.

Muharem BAZDULJ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NOVE EKSKALACIJE – PUTIN MILOŠEVIĆEVIM STOPAMA: Narodni referendumi za „narodne republike“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po podacima ruskih organa zaduženih za sprovođenje referenduma u DNR je izašlo čak 97,51 odsto dok je za priključenje Rusiji glasalo 99,23 odsto. Referendum je organizovan na 60 odsto teritorije koja se trenutno nalazi pod ruskom okupacijom

 

Prošlog petka su počeli dugonajavljivani referendumi u tzv. „narodnim republikama“ Donjetsku i Luhansku (DNR i LNR) koje je pred početak agresije Rusija priznala kao „suverene i nezavisne države“. Referendumi su organizovani i na okupiranim djelovima Hersonske i Zaporoške oblasti. Narod je dobio šansu da se „slobodno i transparentno“ izjasni da li želi da se priključi Rusiji „jer je to ionako ruska zemlja“− kako ruski zvaničnici ponavljaju već neko vrijeme.

Referendumi su uglavnom sprovedeni transparentno –  vidi se kako se glasa, tj. kako se mora glasati. Na snimcima društvenih mreža mnoga glasačka mjesta nisu imala zastore za tajno glasanje, a babuške koje su dovedene pred glasačke kutije su morale „trasparentno“ pred članovima komisija zaokružiti „da“ prije ubacivanja listića. Na drugim snimcima su se vidjeli kako članovi komisija obilaze kuće i stanove u pratnji teško naoružanih vojnika i skupljaju glasove za „pripajanje“. Mnogi prestrašeni stanovnici su kasnije izjavljivali na društvenim mrežama da su morali glasati „da“ ispred uperenih cijevi automatskog oružja. Glasanje je trajalo od 23. do 27. septembra a dobri rezultati uz tako transparentnu pripremu nisu izostali.

Po podacima ruskih organa zaduženih za sprovođenje referenduma u DNR je izašlo čak 97,51 odsto dok je za priključenje Rusiji glasalo 99,23 odsto. Referendum je organizovan na 60 odsto teritorije koja se trenutno nalazi pod ruskom okupacijom. U LNR je navodno izašlo 92,6 odsto upisanih dok je „da“ glasalo 98,42 odsto. Oko 95% Luhanske oblasti drži ruska armija. U Zaporoškoj oblasti (čijih je 73 odsto pod okupacijom) glasalo je 85,4 odsto upisanih a za prisajedinjenje je bilo 93,11 odsto. Glavni grad Zaporoške oblasti − Zaporožje se nalazi na slobodnoj teritoriji Ukrajine i preko 60 odsto stanovništva oblasti živi na djelovima koji su pod kontrolom ukrajinske vojske. U Hersonskoj oblasti je navodno izašlo 76,86 odsto upisanih a „da“ je zaokružilo 87,05 odsto. Referendum je organizovan i u Rusiji gdje žive mnoge izbjeglice ili nasilno raseljeni.

Rezultat u Donjetsku sa 99,23 odsto „da“ je najbliži Hitlerovom referendumu o pripajanju Austrije koji je on organizovao mjesec dana nakon okupacije zemlje. Na plebescitu koji su nacisti priredili 10. aprila 1938. izašlo je 99,71 odsto upisanih a za anšlus je glasalo 99,73 odsto. „Narodne republike“ Donjetsk i Luhansk su imale iskustvo od ranije. U 2014. godini organizovana su izjašnjavanje o odvajanju od Ukrajine na teritorijama koje je ruska armija tada zauzela. U DPR je za odvajanje bilo 89,7 odsto a u LPR 96,2 odsto.

Referendumski listići za „narodne republike“ štampani su samo na ruskom dok su za druge dvije oblasti štampane i na ukrajinskom. Referendum je trebao i da se održi na dijelu okupirane Harkivske oblasti (oko 25 odsto teritorije) ali je uspješna ukrajinska kontraofanziva pokvarila planove.

Putinovi referendumi izuzetno podsjećaju na dešavanja u bivšoj Jugoslaviji 90-ih i na referendume koje je Miloševićeva vlast organizovala na osvojenim ili zaposjednutim teritorijama. Tako je u tzv. Krajini u Hrvatskoj organizovan referendum 12. maja 1991. gdje je navodno izašlo preko 95 odsto upisanih a za odvajanje od Hrvatske, tj. „za prisajedinjenje Republici Srbiji i ostanak u Jugoslaviji“ je glasalo preko 90 odsto izašlih. Tzv. Skuština Krajine je kasnije donijela odluku da je „Krajina sastavni dio Srbije“. U novembru 1991. predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) Radovana Karadžića u BiH su takođe organizovali referendum za ostanak BiH Srba u Jugoslaviji sa rezultatom od 98 odsto. Ubrzo nakon toga došlo je do rata i stvaranja Republike Srpske. Tokom rata Karadžić i njegovi su organizovali još dva „narodna izjašnjavanja“ – u maju 1993. je odbačen Vens-Ovenov mirovni plan sa 96 odsto protiv dok je u avgustu 1994. odbačen mirovni plan međunarodne Kontakt grupe za okončanje rata sa rezultatom od 97 odsto. U Crnoj Gori je Demokratska partija socijalista  pod dirigentskom palicom Beograda organizovala referendum 1. marta 1992. godine. Prije toga u januaru 1989. god. je srpska obavještajna služba zajedno sa vojnom Kontrabavještajnom službom (KOS) organizovala „događanje naroda“ i prevrat u komunističkoj partiji zahvaljujući kome je Slobodan Milošević instalirao svoje marionete u Crnoj Gori − Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. U referendumu, od čije objave do održavanja je prošlo svega sedam dana,  isporučeni su dobri rezultati Miloševiću – 95,96 odsto je „glasalo“ da „Crna Gora kao suverena republika u Jugoslaviji nastavi da živi u zajedničkoj državi – Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama koje to budu željele“. Prijavljena je izlaznost od 66,04 odsto uz brojne neregularnosti i mogućnosti, kao i u Donbasu, da jedna osoba glasa za ostale članove porodice i susjede u zgradi.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KREMLJ KLIZI U TOTALITARIZAM: Putinova mobilizacija i zveckanje nuklearnim naoružanjem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok zvanična Moskva sve glasnije prijeti atomskim oružjem, većina analitičara ne vjeruje da će započeta mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji

 

U srijedu ujutro Kremlj je pustio unaprijed snimljenu televizijsku poruku ruskog predsjednika Vladimira Putina čija objava se očekivala već u utorak. Putin je objasnio da se obraća zbog toka „specijalne vojne operacije“ u cilju oslobađanja Donbasa od „neonacističkog režima koji je 2014. zgrabio vlast u Ukrajini nakon oružanog državnog udara“.

Kremaljski car se obratio i „braći i sestrama u Donjeckoj i Luhanskoj narodnoj republici, Hersonskoj i Zaporoškoj oblasti i drugim krajevima koji su oslobođeni od neonacističkog režima“. Optužio je Zapad da je kriv za sve i da je gurnuo Ukrajince u rat protiv Rusije još 2014. koristeći ih kao „topovsko meso“. U svom govoru riječ neonacisti ili nacisti Putin je upotrijebio ravno 10 puta i opisivao zločine genocida i sva druga varvarstva koji su prema „oslobođenom narodu“ sprovodili grozni Ukrajinci. U istom govoru ruski predsjednik priznao je da njegova akcija „oslobađanja“ ne ide baš po planu jer su se branitelji dobro ukopali i utvrdili pa bi „direktni napad protiv njih doveo do velikih gubitaka“. Zato njegove trupe idu „korak po korak u oslobađanju Donbasa“ i „pomažu narodu koje je Kijevski režim pretvorio u taoce i ljudske štitove.“

Drugi razlog zbog kojeg se njegova „oslobodilačka“ akcija na teritoriji zapadnog susjeda ne odvija po planu je zbog toga što Zapad pumpa moderno oružje Ukrajini, šalje strane plaćenike i nacionaliste koje obučavaju i kojima naređuju zapadni savjetnici pa je stoga neophodna „djelimična mobilizacija“ u Rusiji. Zbog ugroženosti Majke Domovine.

Putin je uz to, ne trepnuvši, izjavio da „Vašington, London i Brisel javno ohrabruju Kijev da neprijateljstva prenese na našu teritoriju“ i da su navodno „neki visoki predstavnici NATO zemalja davali izjavi o mogućnosti i prihvatljivosti upotrebe“ nuklearnog oružja protiv Rusije. Stoga je Putin objasnio da Rusija ima isto takvo ili bolje oružje od NATO-a i da će ga upotrijebiti ako se osjeti ugroženom. Naglašavajući  da njegove riječi „nisu blef“.

Takođe je definisao šta će podrazumijevati pod odbranom ruske „teritorije“. Naime parlamenti „narodnih republika“ i drugih „oslobođenih krajeva“ su se obratili Moskvi „za podršku“ kako bi organizovali referendume o priključenju Rusiji, a imperator je obećao učiniti „sve što treba da se stvore bezbjedni uslovi kako bi narod mogao izraziti svoju volju na ovim referendumima“. Moskva će, potom, „podržati izbor“ većine stanovnika Donjetska, Luhanska, Zaporoške i Hersonske oblasti.

Francuski predsjednik Emanuel Makron je rusku objavu o referendumima nazvao „parodijom“ i dodao „kad ideja o referendumu u Donbasu ne bi bila tako tragična bila bi zabavna“. Većina analitičara i zapadnih medija smatra da je obraćanje Putina prevashodno usmjereno na domaću javnost usljed dosadašnjih teških neuspjeha i blamaže koju su pokazale njegove elitne jedinice na ratištu.

Holandski premijer Mark Rute je okarakterisao planove za referendume i mobilizaciju kao „znak panike“ dok je američki predsjednik Džozef Bajden Putinove prijetnje nuklearnim raketama osudio rekavši da „nuklearni rat ne može imati pobjednike“ i da „niko drugi nije tražio konflikt (u Ukrajini) do Rusija“.

U međuvremenu se oglasio i ruski ministar odbrane Sergej Šojgu rekavši da rat ide dobro i po planu, da će 300.000 rezervista biti pozvano pošto je došlo do „pregrupisavanja“ ruskih trupa na istoku Ukrajine. Pregrupisavanje, tako ruska komanda naziva vojni debakl elitne Prve gardijske tenkovske armije u Harkovskoj oblasti.

Šojgu je iznio podatke o dosadašnjim gubicima, u koje ni većina običnih Rusa ne vjeruje, rekavši da je Rusija izgubila 5.937 a Ukrajina 61.207 vojnika. Dodao je da je i 49.368 ukrajinskih vojnika ranjeno te da je pola ukrajinske armije izbačeno iz stroja. I da je likvidirano i 2.000 „stranih plaćenika“.

Inače, Putinovi glavni tv propagandisti Vladimir Solovjev, Margarita Simonijan i Olga Skabejeva su u danima koji su prethodili Putinovoj objavi referenduma i opšte mobilizacije krenuli u kampanju da objasne stanovništvu kako u Ukrajini najmanje ratuju Ukrajinci, već da su tamo „NATO strani plaćenici“ koji su zaslužni za vojne uspjehe Ukrajinaca. Poslanik Dume Oleg Matvejčev je 16. septembra na jednom tv nastupu objasnio kako su „Amerikanci priznali da se zapravo oni bore“ u oblastima koje je ukrajinska vojska nedavno oslobodila na istoku, da narod treba da shvati da „ovaj rat nije protiv Ukrajine“ i da nema uopšte Ukrajinaca u gradovima oko Harkova. Matvejčev je rekao da su tamo „Britanci i neke crnčuge koje govore engleski i komanduju trupama na engleskom… tamo se bore NATO jedinice sa NATO oružjem“.

Na jednom od snimaka prikazan je čitavom svijetu poznat vojni analatičar američke televizije MSNBC Malkolm Nens koji je krajem aprila otišao da kao dobrovoljac brani Ukrajinu i koji je do sada objavio bezbroj tvitova i snimaka sa ratišta. Samo dan ranije Vladimir Solovjev je na ruskoj televiziji pozvao na stvaranje internacionalnih brigada po uzoru na Španski građanski rat koji bi trebao da okupi ljude iz Afrike, Venecuele, Nikarakve, Irana i Sjeverne Koreje koji žele da se bore na ruskoj strani. Solovjev je priznao da u Korpusu Donjetske Republike već sada bore „neki Srbi“ i da „našu srpsku braću ne trebamo sputavati da dođu“.

Nedavno je glavni od „srpske braće“ sa lijeve obale Drine Milorad Dodik posjetio Kremlj nakon što je prije odlaska u izjavi za rusku agenciju TASS javno podržao agresiju na Ukrajinu. U razgovoru je Putin poželio uspjeh Dodiku na predstojećim izborima u BiH gdje se opet kandidovao za predsjednika Republike Srpske i izrazio nadu da će jačati „patriotske snage“ u tom entitetu.

S druge strane u Rusiji nema milosti za „nepatriotske snage“ ili „ološ i izdajnike“ kako je diktator direktno nazvao protivnike njegove „oslobodilačke“ misije u Ukrajini. Prije nekoliko dana drugostepeni sud u Moskvi je opravosnažio zatvorsku kaznu bivšem moskovskom odborniku Alekseju Gorinovu zbog „svjesnog širenja lažnih informacija i diskreditacije Oružanih snaga“. Gorinov je uhapšen u junu nakon što je nazvao Rusiju „fašističkom državom“ zbog namjere da pokori Ukrajinu. Na razmatranju žalbe Gorinov je održao kratki emotivni govor optuživši Moskvu za „razaranja kakva nisu viđena od kraja Drugog svjetskog rata, desetine hiljada mrtvih i ranjenih na obje strane, milioni izbjeglih dok svakodnevno slušamo priče da je ovo rat za mir“.

Nakon Putinove najave mobilizacije i referenduma došlo je do demonstracija u mnogim gradovima Rusije i do sada je, prema dostupnim podacima, policija uhapsila preko 1.300 osoba. Istovremeno su rasprodate sve karte iz Moskve prema destinacijama u koje se može putovati bez vize, prevashodno, Istanbul, Dubaji, Beograd i Kazahstan sa cijenama karata koje su, zbog silne potražnje, skočile i do 10 puta.

I Crna Gora bilježi povećani priliv „turista“ iz Rusije od početka septembra kada su, nakon ruskog vojnog poraza kod Harkova, počele špekulacije na društvenim mrežama da će doći do mobilizacije rezervista. Državna Duma je uvela po hitnom postupku izmjene Krivičnog zakonika kojima se drastično povećavaju zatvorske kazne za izbjegavanje mobilizacije, dezerterstvo, čak i predaju neprijatelju. Tako se za predaju može dobiti i do 10 godina zatvora.

Mobilizacija će se, ipak, sprovoditi selektivno, pa je Putin ostavio mogućnost izuzetaka, pogotovo kada su u pitanju djeca njegovih ljudi. Prenkeri su prije dva dana pozvali Nikolaja Peskova, sina Putinovog glasnogovornika Dmitrija, predstavljajući se kao osobe iz Vojnog odsjeka. Na snimku objavljenom na Twitter-u, Peskovu kažu da se ujutro idućeg dana javi u 10 sati radi mobilizacije. Nikolaj odgovara da je njegovo ime Peskov i da ako oni to ne razumiju može taj problem (pokušaj mobilizacije) iznijeti na drugoj ravni. Kada ga na kraju prenkeri pitaju da li ga mogu upisati kao dobrovoljca, Peskov odgovara „naravno da ne“. Nikolaj Peskov ima istoriju nasilničkog ponašanja, za šta je osuđen u Velikoj Britaniji gdje se školovao i poznat je po raskalašnom životu  i neumjerenom trošenju.

Većina analitičara ne vjeruje da će mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji.

Nakon što je prije desetak dana ponovo došlo do sukoba između Jermenije i Azerbejdžana, Jermenija je aktivirala član 4 Organizacije zemalja ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), kojim se predviđa vojna pomoć država članica u slučaju napada na jednu od njih. CSTO čine Rusija, Bjelorusija, Jermenija, Kazahstan, Tadžikistan i Kirgistan. Mehanizam je zadnji put korišten zimus, tokom nemira u Kazahstanu kada je državna vlast uputila poziv za vojnu pomoć zbog rušilačkih nemira. Ovaj put Rusija je spustila loptu i umjesto vojne pomoći odlučila poslati „misiju za utvrđivanje činjenica na terenu“ što je mnoge Jermene uvjerilo da od Rusije ne očekuju puno.

I Tadžikistan i Kirgistan su ušli u otvoreni ratni sukob zadnjih dana zbog dugotrajnih sporova oko granične linije i vodenih resursa u pretežno besplodnim oblastima. Prethodno je najveći broj ruskih vojnika stacioniranih u Tadžikistanu prebačen na ukrajinsko ratište. Plan da se smanji ruski mirovni kontigent u Nagorno-Karabahu, etničkoj jermenskoj enklavi u Azerbejdžanu, obustavljen je zbog trenutne situacije na granici Jermenije i Azerbejdžana.

Referendumi u „oslobođenim oblastima Ukrajine“ treba da se održe od 23. do 27. septembra nakon čega će ta teritorija, prema mišljenju organizatora referenduma, postao dio Ruske Federacije. Ona će onda imati „sva prava da brani otadžbinu“ kako najavljuju ruski šešelji. Ukrajina je, s druge strane, poručila da ruska aneksija neće ništa promijeniti i da će se Ukrajinci boriti do oslobođenja i protjerivanja ruskog okupatora sa svih zauzetih teritorija, uključujući i Krim. Rat se nastavlja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

UKRAJINSKA KONTRAOFANZIVA: Ruši se mit o snazi ruske armije – nacionalisti krive Putina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najavljivana ofanziva ka jugu bila je velika „maskirovka“. Ruski komandanti su se upecali i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta. Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, 1GTA je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarna pesnica u slučaju rata sa NATO

 

Ljetošnja serija ruskih ofanziva na slobodne djelove Donbasa i Harkovske oblasti je za mnoge Ukrajince djelovala deprimirajuće. U teškim višenedjeljnim borbama ruska armija i njene plaćeničke formacije su polako ali sigurno zauzimale grad za gradom koristeći veliku nadmoć u ljudstvu i tehnici. Rusija je na kraju slavodobitno izjavila da je „oslobodila“ čitavu Luhansku oblast koju je pred početak rata priznala kao „suverenu i nezavisnu državu“ i objavila da se dejstva nastavljaju prema dijelu Donjetske oblasti koja je još pod ukrajinskom kontrolom.

Ukrajinci su, po vlastitom priznanju, gubili dnevno između 100 i 200 vojnika sa još tri puta toliko ranjenih. Pojavio se i jezivi snimak kastriranja ukrajinskog zarobljenika od strane ruskih vojnika koji je postao viralan na ruskim društvenim mrežama i izazvao opšte zgražavanje i bijes širom planete. S druge strane, rusko napredovanje je odavno izgubilo odlike blitzkrieg-a i svelo se na maltene poziciono rovovsko ratovanje. Ruska vojna mašinerija se na kraju zamorila usljed velikih gubitaka, lošeg morala i uništenja mnogih skladišta municije raketnim sistemima HIMARS koje su Amerikanci isporučili Ukrajini. Zbog uništenja skladišta u pozadini, ruske linije snabdijevanja su postale fragmentirane i duže. Istovremeno je ukrajinska strana dugo najavljivala ofanzivu na jugu prema Hersonu i gominje trupa. Ukrajinci su napravili male pomake na frontu i otežali snabdijevanje ruske armije u Hersonu porušivši ili onesposobivši dva glavna mosta preko rijeke Dnjepar. Istovremeno je došlo do velike čistke i lova na ruske krtice u tradicionalno korumpiranoj službi bezbjednosti (SBU) i ograničen je medijski pristup linijama fronta. Na kraju je ispalo da je najavljivana ofanziva ka jugu bila velika „maskirovka“ i da su se ruski komandanti upecali na udicu i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta.

Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva, drugog po veličini grada u zemlji. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, ta armija je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarnu pesnica u slučaju rata sa NATO paktom. Prva gardijska tenkovska armija je početkom rata bila zadužena za osvajanje Černihiva ali su joj ukrajinski branitelji nanijeli teške gubitke i kasnije je povučena sa tog dijela ratišta nakon što je propalo munjevito osvajanje Kijeva i instaliranje marionetskog režima. Po izvještajima zapadnih službi, u trenutku početka ofanzive 1GTA se nalazila u prilično lošem stanju i nepopunjenosti usljed ranijih gubitaka.

Ukrajinska vojska je oslobodila Balakleju (25.000 stanovnika) i strateški važan Izijum (50.000) koji je bio baza sjevernih kliješta kojima je trebao biti opkoljen slobodni dio Donbasa i uništene tamošnje elitne ukrajinske Združene operativne snage (JFO). Ubrzo su oslobođeni gradovi Volčansk (na samoj granici) i Kupijansk u kom su ruski vojnici pri povlačenju ostavili veliku količinu municije i tehnike.  Ukrajinska armija je takođe opet prodrla u Luhansku oblast. Kupijansk je nakon njegovog zauzeća 5. jula tada posjetio Andrej Turčak i ushićeno izjavio da „Rusija ovdje ostaje zauvijek i nikada neće otići“. Turčak je senator iz Pskovske oblasti i generalni sekretar vladajuće Jedinstvene Rusije ruskog predsjednika Vladimira Putina. Turčak je inače najeksponiranija figura Moskve na teritorijama koje je Rusija okupirala od 24. februara.

Portparol ruskog Ministarstva odbrane general-poručnik Igor Konašenkov je pokušao relativizirati situaciju i objasnio da je došlo do „pregrupisanja“ vojnih snaga kako bi se „fokusirali na napore u Donbasu“. Konašenkov je dalje objasnio kako je pri planiranom povlačenju ruska armija nanijela velike gubitke Ukrajincima i stranim plaćenicima bez snimaka kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. Na internetu se mogu vidjeti brojni snimci uništene ili zarobljene ruske tehnike. Analitički vojni portal Oryx objavio 14. septembra sa fotografijama da je u posljednjih sedam dana kontranapada vizuelno potvrđeno uništenje 101 ruskog tenka, ne računajući druga brojna oklopna vozila. Oryx do sada ima najbolji pregled ratnih gubitaka u tehnici i ruske i ukrajinske strane izvještavajući samo ono što se može vizuelno ili iz zvaničnih priznanja potvrditi kao gubitak.

Konašenkove izjave su izazvale bijes i ruskih nacionalista i vojnih blogera koji su razočarani dosadašnjim traljavim vođenjem rata i koji traže agresivnije i odlučnije korake Kremlja. Čak se čulo i nekoliko glasova protiv samog kremaljskog imperatora. Sedam odbornika Sankt Petersburške opštine Smoljni je poslalo javni apel ruskoj Dumi da optuži predsjednika Putina za „veleizdaju“ zbog odluke da pokrene invaziju na Ukrajinu. Narednog dana su morali da se jave policiji radi davanja izjava. Većina drugih se uzdržava od kritike Putina i za sada usmjerava bijes na ruske generale. Jedan od glavnih kremaljskih propagandista Vladimir Solovjev je javno pozvao na pogubljenje ruskih komandanata koji su krivi za ovakav razvoj situacije na terenu. Da je stvari idu loše po Kremlj vidi se i po dokumentu ruskog Ministarstva finansija, koji je objavio odbjegli ruski tajkun i neprijatelj Kremlja Mihail Hodorkovski. Naime, u dokumentu stoji da je porodicama poginulih vojnika do 28. avgusta isplaćeno 361.4 milijarde rublji. Za svakog poginulog vojnika država plaća 7.4 miliona rublji (nepunih 125.000 eura) što znači da je do sada poginulo 48.759 vojnika ne računajući vojnike tzv. Luhanske i Donjetske „narodne republike“ i plaćenike Wagnera i drugih paravojski koji ratuju za Kremlj. Nisu uračunati ni oni koji se za sada vode kao nestali.

Na uspjehe ukrajinske vojske je odgovoreno raketnim napadima na civilnu infrastrukturu i rezidencijalne četvrti mnogih gradova na istoku uključujući i napad na hidroelektranu čija brana je nakon pogotka raketom izazvala poplavu u rodnom gradu predsjednika Volodimira Zelenskog.

U međuvremenu se pojavio i snimak koji navodno prikazuje vlasnika PMC Wagner Jevgenija Prigožina kako vrbuje kriminalce u kažnjeničkoj koloniji u republici Mari El da ratuju za njegovu paravojnu formaciju u Ukrajini. Prigožin je smatran nestalim ili teško ranjenim nakon ukrajinskog raketnog napada početkom avgusta na njegov štab u okupiranoj Popasni kojem je došao u posjetu. Snimak Prigožinove „regrutacije“ je objavio tim utamničenog ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog.

Za sada se predsjednik Putin uzdržava od opšte mobilizacije i pokušava održati privid normalnosti života u najvećim gradovima Rusije. Zapadni analitičari smatraju da bi pozivanje rezervista ruske armije (zvanično ih je preko dva miliona) izazvalo promjenu raspoloženja jer je kod mlađe populacije najveće protivljenje ratu. Sem toga Rusiji će trebati vremena da ponovo obuči i opremi rezerviste i nadoknadi uništenu i zarobljenu ratnu tehniku. Zbog toga je Rusija ponovo aktivirala stare i dekomisionirane tenkove T-62 i T-34 (koji datiraju iz vremena Drugog svjetskog rata). Američki zvaničnici su izjavili da je Kremlj dogovorio kupovinu velike količine oružja i municije sovjetskog kalibra od Sjeverne Koreje. Američka strana je objavila nove kontigente modernog oružja koje će biti isporučeno ukrajinskim braniteljima.

Osim ukrajinskog ratišta, situacija na Kavkazu zadaje nove brige Rusiji. Jermenija je prije dva dana aktivirala Član 4 Organizacije zemalja ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), što je slično Članu 5 NATO saveza u slučaju napada na jednu njenu članicu. Jermenija je optužila Azerbejdžan da je izvršio prethodnih dana agresiju na djelove njene međunarodno priznate teritorije i da su vlasti u Jerevanu morale evakuisati stanovništvo iz jednog broja pograničnih mjesta. Ministarstvo odbrane Jermenije je objavilo i da je do sada 105 njenih vojnika poginulo u azerbejdžanskim napadima.

Azerbejdžan je optužio Jermeniju za provokacije i tvrdi da je stradalo preko 50 njihovih vojnika u sukobima. Jermenija i Azerbejdžan su do sada vodili dva rata oko pretežno Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah koja je međunarodno priznata kao dio Azerbejdžana. U drugom ratu, koji je vođen 2020. godine, Jermenija je doživjela težak poraz, dijelom zahvaljujući turskim borbenim dronovima TB-2, koje i Ukrajinci uspješno koriste protiv ruske armije. Jermenija se spasla totalnog gubitka Nagorno-Karabaha samo zahvaljujući ruskoj intervenciji i raspoređivanju 2.000 ruskih vojnika u samoj enklavi koji održavaju krhki mir. Teritorija oko enklave koja je spaja sa Jermenijom je morala biti vraćena Azerbejdžanu osim uskog koridora Lačin koji kotrolišu ruski mirovnjaci. Rusija takođe ima vojnu bazu u Jermeniji i glavni je garant njenog suvereniteta i opstanka. Na zapadu se Jermenija graniči sa Turskom koja je podržala zvanični Baku u ratu, dok je rusko rokovodstvo za sada samo pozvalo na smirivanje situacije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo