Povežite se sa nama

HORIZONTI

Olovni meci i zlato katarze

Objavljeno prije

na

Možda i najčuvenija pjesma svjetske poezije dvadesetog vijeka, T.S. Eliotova Pusta zemlja, započinje stihom koji kaže: April je najokrutniji mjesec. Nigdje danas, naročito u Evropi, ti stihovi ne zvuče tako doslovno tačno kao u Sarajevu. U aprilu mjesecu 1992. godine, započela je opsada Sarajeva koja je trajala skoro četiri godine, ostavivši iza sebe više od jedanaest hiljada mrtvih. Teško je odrediti tačan datum početka opsade, no često se među Sarajlijama kao neformalni marker uzima šesti april. Riječ je, naime, o datumu odranije upisanom u istoriju grada. Šestog aprila 1945. godine, Titovi partizani oslobodili su Sarajevo od Nijemaca i ustaša.

Opsada Sarajeva spada zasigurno među najamblematičnije događaje u globalnoj istoriji posljednje decenije dvadesetog vijeka. Dok se nakon pada Berlinskog zida Evropa ujedinjavala, dok se širom svijeta proslavljala dekada zvana happy nineties, u jednom evropskom glavnom gradu, živjelo se gotovo kao u srednjem vijeku, barem što se nekih aspekata života tiče. Najprije, i sam koncept opsjedanja grada djeluje srednjovjekovno, a stanovnici Sarajeva morali su se tokom gotovo četiri godine navići da žive bez struje, bez vode, bez telefonske veze sa svijetom, zatvoreni kao u mišolovci u krugu od nekoliko kilometara, u gladi i strahu, u gotovo neprestanoj smrtnoj opasnosti.

Ipak, među ljudima koji su preživjeli opsadu ima i onih koji kažu da su im te godine bile najbolje u životu, da je to bilo vrijeme u kojem se među Sarajlijama osjećala stvarna solidarnost, u kojem su stvari djelovale crno-bijelo, u kojem se, jednostavno, živjelo bliže istini.

Nakon što je opsada okončana, Sarajevo je stupilo na dugi put oporavka. Tih prvih nekoliko poslijeratnih godina, 1996. i 1997. naročito, bile su ispunjene nadom. Stvari mogu ići samo nabolje, tako se činilo. Možda je vrhunac tog osjećanja skoncentrisan u noći 23. septembra 1997. godine, u noći u kojoj je u Sarajevu održan koncert grupe U2. Bio je ekvinocij; datum u kojem dan i noć jednako traju. Već sutradan, noć je bila duža, a dan kraći. Već sutradan, optimizam je počeo da se topi.

Svake godine, ovako u aprilu obilježava se godišnjica početka opsade Sarajeva. Ove godine, ta je godišnjica ,,okrugla”, dvadeseta, pa je na deklarativnom i formalnom nivou tih ,,događaja” bilo još i više nego obično. A opet, teško je pobjeći od dojma da je većina tih prigodnih ,,činova sjećanja” više prazna ljuštura, nego stvarni pokušaj suštinskog komemoriranja iskustva opsade. Izuzetak je projekat Suade Kapić i njene kuće FAMA International ,,Edukacijski paket Opsada Sarajeva” čiju su važnost, izgleda, makar i sa zakašnjenjem prepoznale gradske vlasti, pa Sarajevo u budućnosti možda dobija Muzej opsade.

Još prve ratne jeseni, u septembru 1992. godine, pisac i novinar Ivan Lovrenović zabilježio je ove riječi: ,,Sarajevo je duboko nesretan grad. Ima ogromnu patnju, a nema onu kolektivnu energiju potrebnu da se užarena magma patnje zgusne u čisto zlato katarze”.

Na prvi pogled, naročito iz perspektive turiste, današnje Sarajevo nipošto ne djeluje kao nesretan grad. Okupano suncem, onako sjajno i šareno, prepuno mladih ljudi na ulicama, djeluje kao normalan srednjeveliki evropski grad, s tim što je iz evropske perspektive sve nevjerovatno jeftino.

Dobro, ako se pozovemo na analogiju, i evropski gradovi žestoko postradali u Drugom svjetskom ratu, početkom 1960-ih godina, nisu prizivali slike rata. Ipak, ako je vjerovati istoriji, to tada nije bio samo varljivi dojam. I cijela atmosfera bila je potpuno mirnodopska, rat je bio davna istorija. U Sarajevu danas, međutim, to nije tako. Čim se malo zagrebe tanka sjajna korica svakodnevne inercije, osjeti se sumporna aroma nemira što odmah podsjeti na rat. Katarza je od zlata, metak je od olova.

Muharem BAZDULJ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

Teret hrvatskog pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film novinara Branimir Zekića „Teret Mirka Graorca“, i slučaj o kojem je film, komentarišu se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25, odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Drajfusu

 

Novinar Branimir Zekić napravio je vrlo upečatljiv dokumentarni film „Teret Mirka Graorca“. U četvrtak, 17. veljače, prikazan je na Aljazeeri, paralelno ga je prenosio i portal Novosti, može se vidjeti na youtube i na dalmatinskiportal.hr, a film i slučaj o kojem je film, komentira se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25 odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Dreyfusu. Postoje neke manje bitne razlike – sudi se hrvatskom policajcu, a ne francuskom časniku; policajac je Srbin, a ne Židov; optužen je i osuđen za ratni zločin, a ne za veleizdaju; premlaćivali su ga na ispitivanju, a ne samo javno sramotili; odležao je u zatvoru deset, a ne pet godina… Ali uloge koje su u tim procesima imale tajna policija i javna politika su slične. Glavni svjedok protiv Graorca bio je tadašnji šef SIS-a u Splitu Vlado Ugrin. On je premlaćivao Graorca na ispitivanju, a kasnije, kad je odlučeno da se Graorca optuži za zločine počinjene 1992. u logoru Manjača, Ugrin je, između pet poredanih osoba, „prepoznao“ Graorca kao zapovjednika vanjske straže u Manjači.

Svjedoci optužbe protiv Dreyfusa bili su pripadnici francuske obavještajne službe.

Mediji su bombastičnim naslovima i apodiktičkim tvrdnjama stvarali javno mnijenje mjesecima prije suđenja, „Krvnik iz Manjače raskrinkan u Splitu“, „U Manjači zločinac, u Splitu dragi susjed“, Slobodna Dalmacija, svibanj 1995; „Veleizdaja: Hapšenje židovskog časnika A. Dreyfusa“, „Izdajnik priznao“, La Libre Parole, novembar 1894.

Vojni sud u Splitu naložio je 1995. da Graorac bude pritvoren i ispitan od vojnog suca istražitelja. Glavna rasprava održana je na Županijskom sudu u Splitu 1996. Mirko Graorac osuđen je na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina zatvora i protjerivanje iz Hrvatske. Sud je donio takvu presudu bez i jednog materijalnog dokaza koji bi teretio okrivljenika, a odbivši da sasluša i jednog svjedoka obrane i ne provjerivši ni jednu Graorčevu tvrdnju, od toga da ga je ispitivao i premlaćivao V. Ugrin koji ga je kasnije „prepoznao“, do toga da je Graorac vrijeme za koje ga se tereti njegovao bolesne roditelje u selu Bajinci, a poslije njihove smrti molio biskupa Komaricu da mu pomogne vratiti se u Hrvatsku.

Vojni sud u Parizu osudio je 1895. Dreyfusa na maksimalnu zatvorsku kaznu, doživotni zatvor, te na praktično protjerivanje iz Francuske, na Đavolji otok u Južnoj Americi. Jedini dokaz koji je tužilaštvo iznijelo protiv Dreyfusa bio je nepotpisani, rukom pisani list papira, oko kojeg su postojala suprotna mišljenja grafologa da li ga je pisao Dreyfus ili ne.

Vrhovni sud RH uvažio je žalbu Graorčevog odvjetnika Nenada Bobana, ukinuo presudu i vratio predmet Županijskom sudu u Splitu na ponovno suđenje. Ali ne iz razloga koje je isticala obrana. U svom rješenju iz veljače 1998, Vrhovni sud navodi da je Županijski sud „pogrešno utvrdio činjenično stanje.“ „Naime sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su u ‘Manjači’  bili i ratni zarobljenici pripadnici HV-a.“ Prema Vrhovnom sudu takvo tvrđenje „moglo bi imati dalekosežne posljedice“. To, međutim, odgovara iskazima nekih svjedoka koji o sebi govore kao o časnicima HV-a. Tako npr. V. Ugrin u glavnoj raspravi 4. ožujka 1996. kaže: „U trenutku zarobljavanja ja sam bio satnik HV-a (..) i danas sam djelatnik MORH-a.“ Vrhovni sud u svom rješenju dalje tvrdi: „Optuženik je u inkriminirano vrijeme bio na dužnosti zapovjednika vanjske straže rezervne milicije RS u ‘Manjači’ u čemu su bili suglasni gotovo svi saslušani svjedoci, čije navode optuženik niti ne pokušava osporiti.“ To je naprosto notorna neistina. U svim svojim izjavama, i u istrazi i na glavnoj raspravi, M. Graorac tvrdi da u ‘Manjači’ nikad nije bio, da nije ni znao za ‘Manjaču’ i da je u periodu za koji ga se tereti bio uz svog bolesnog oca zbog kojeg je i došao u svoje rodno selo Bajince. Dakle, u svom rješenju kojim se predmet vraća na ponovno suđenje, Vrhovni sud je ne samo „pogrešno utvrdio činjenično stanje“ nego je i prejudicirao krivnju optuženika.

Poslije niza novinskih članaka koji su jasno pokazali da su dokazi protiv Dreyfusa fabricirani, posebno poslije priznanja visokog časnika francuske vojske da je na sudu lagao i sam, poslije, falsificirao dokument koji dokazuje Dreyfusovu krivnju, Vrhovni sud RF ukida, 1899. presudu Dreyfusu ali ga tretira kao krivca i vraća predmet na vojni sud. Kao razlog prejudiciranja Dreyfusove krivnje Vrhovni sud navodi, između ostalog, da Dreyfus nije osporio svjedočenje časnika koji ga je privodio na prvo suđenje i koji je tvrdio da mu je tom prilikom Dreyfus priznao izdaju. To je bila neistina; Dreyfus je cijelo vrijeme tvrdio da nije kriv.

U novom procesu na Županijskom sudu u Splitu 2000. godine, Graorac je ponovo osuđen, ali sada na 15 godina zatvora i bez progona iz Hrvatske.

U novom procesu na Vojnom sudu u Rennsu 1899. godine, Dreyfus je ponovo osuđen, ali sada na 10 godina zatvora i bez progona iz Francuske. Da bi se smirila uzavrela situacija oko tog slučaja, Dreyfusu je ponuđena ‘predsjednička milost’, oslobađanje uz prešutno prihvaćanje krivnje. Dreyfus, teško narušenog zdravlja poslije zatvora na Đavoljem otoku, prihvaća pomilovanje. Ali novine su nastavile donositi sve više činjenica, a sve su ukazivale da je Dreyfus nevin osuđen u jednom procesu koji je bio kombinacija odricanja od sudske nezavisnosti na račun političke podobnosti i konstrukcije lažnih dokaza.

Poslije objavljivanja članaka koji su iznosili činjenice, a sve su ukazivale da je proces Graorcu vođen krajnje pristrano, Graorac je premješten na odsluženje kazne iz Lepoglave u zatvor kod Banja Luke; taj premještaj je bio moguć jer je Graorac rođen u BiH, a dva puta mu je odbijena molba za hrvatsko državljanstvo iako je ispunjavao sve uvjete. Poslije odsluženja dvije trećine kazne, 10 godina zatvora, Graorac je oslobođen i odlazi živjeti u svoje rodno selo. Dok je bio u zatvoru, njegova supruga, koja se cijelo vrijeme borila da dokaže njegovu nevinost, umrla je u Splitu, a djeca su se odselila u Englesku i Irsku. Ali članci s novim činjenicama i novim svjedočenjima, koji svi ukazuju da je Graorac nevin osuđen, nastavljaju izlaziti. Između ostalog i intervju s nekadašnjim Graovčevim odvjetnikom po službenoj dužnosti Nenadom Bobanom, gdje Boban iznosi da mu se njegov ratni drug, visoki časnik HV-a koji je na sudu svjedočio da je Graorca vidio u Manjači, povjerio prije 15 godina da Graorca prije suđenja nikad nije vidio ali je htio podržati tvrdnje Vlade Ugrina.

Tu sličnosti između ta dva slučaja, za sada, prestaju.

Francuske pravosudne institucije, pod pritiskom javnosti i, konačno, odlučne da riješe taj sve teži teret francuskog pravosuđa, ponovo istražuju slučaj i 1906, 12 godina poslije hapšenja, u potpunosti rehabilitiraju Dreyfusa.

Županijski sud u Splitu dva puta je, 2010. i 2020. godine, odbio reviziju procesa Graorcu i sada, 26 godina poslije početka tog procesa, o obnovi suđenja odlučuje se na Vrhovnom sudu. Interes javnosti koji je film „Teret Mirka Graorca“ pobudio, možda doprinese da se cijeli slučaj ponovo ne prepusti zaboravu u nekim prašnjavim sudskim fasciklima.

Pred Županijskim sudom u Splitu na pijedestalu stoji božica pravde s povezom preko očiju, s uzdignutom rukom i ispruženim prstom upozorenja. Ovisno o kutu pod kojim se gleda, taj ispruženi prst može izgledati kao srednji.

Zoran PUSIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

DA LI JE MOGUĆE, DRUGOVI, DA SMO SVI MI VOLOVI*

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomoć koju su susjedne države spremno pružile Hrvatskoj poslije potresa na području Petrinje i Siska, značila je za sigurnost u regiji više nego nabavka bilo kakvih borbenih aviona

 

Prizor prvi

Potres u Zagrebu. Ljudi se iseljavaju iz srušenih i teško oštećenih kuća. Bolnice na Šalati, velike zgrade građene 1928. i 1930, iseljene kao neupotrebljive, glavna zgrada Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj, građena 1909, iseljena zbog oštećenja, teško stradala bolnica u Petrovoj, izgrađena 1920, iseljena, bolnica na Jordanovcu, … Šteta samo na zdravstvenim ustanovama u Zagrebu procijenjena na miljardu kuna.

U Hrvatskoj uvedena stroga ograničenja zbog epidemije COVID-19.

Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević: „Odgađa se nabava borbenih aviona zbog krize uzrokovane koronom. O tome će se razgovarati nakon što prođe pandemija, kad gospodarska situacija bude bolja“.

 ***

Prizor drugi

Ljetno opuštanje, poslije izjava o pobjedi nad COVID-19, završilo je i broj bolesnika zaraženih sa SARS-CoV-2 eksponencijalno raste.

Liječnici, sestre, bolničari, .. javno protestiraju pred KB Dubrava jer su uvjeti takvi da ni novopridošlim bolesnicima od COVID-19, ni svojim redovnim pacijentima nisu u stanju pružiti adekvatnu pomoć.

Šest liječničkih organizacija šalje pismo Vladi u kojem upozoravaju da je zdravstveni sustav u Hrvatskoj pred slomom i traže uvođenje strogih epidemioloških mjera.

Zagrebačka ,,Arena“, izgrađena 2008. za utakmice i koncerte, uređuje se za prihvat bolesnika od COVID-19.

Preko puta „Arene“ stoje betonske konstrukcije nečega što se trebalo zvati „Sveučilišna bolnica“ i čija je izgradnja počela 1985. Građena je kao najveći klinički centar u Hrvatskoj, otporna na potrese od 9 Richtera, a za njenu izgradnju građani Zagreba odvajali su 1,5% od svojih plaća i mirovina tokom deset godina, od 1982. do 1992. Izgradnja je, 1992, kad se od daljnje izgradnje odustalo, bila dovršena 45 posto.  Danas se taj „betonski spavač“, zarastao u šibljike s desne obale Save, zove „Sveučilišna bolnica u izgradnji u likvidaciji“.

Međuresorno povjerenstvo za nabavu borbenih aviona zaprimilo je četiri ponude za kupnju 12 aviona po cijeni od miljarde do miljarde i pol eura.

Prizor treći

Katastrofalan potres u Petrinji i Sisku. Očajni ljudi stoje ispred svojih srušenih kuća. Plućna bolnica u Petrinji teško oštećena i evakuirana. Od bolnice u Sisku, koja je, kad je izgrađena 1896, bila najmodernija bolnica u Hrvatskoj, ostao je upotrebljiv samo jedan odjel.

Međuresorno povjerenstvo za nabavu borbenih aviona izabralo jednu od četiri ponude i svoj izbor poslalo Vladi. Računa se da je cijena nabave eskadrile od 12 lovačkih aviona tek trećina troška njihovog održavanja.

***

Smisao i jedna od glavnih dužnost države i državnih institucija je da brinu o sigurnosti građana. Barem u teoriji.

A hrvatski građani jesu ugroženi!

Od epidemije, od prirodnih nepogoda, potresa, poplava, … Ugroženi su jer se zdravstveni sustav raspada, bolnice se zatvaraju, nove se ne grade, dostupna zdravstvena skrb je sve slabija, a liste čekanja sve duže. Sve više ljudi ugroženo je siromaštvom, a o ugroženosti ljudi koji su ostali bez svojih domova i radnih mjesta da se ne govori.

Odgovorna Vlada odgodila bi izdavanje ogromnih sredstava za naoružanje, tako nužno potrebnih na drugim mjestima, zdravstvu, obnovi od potresa, za neka buduća vremena. Kada se privreda oporavi, kad se štete od 2020. godine saniraju, kad se, racionalnom politikom Vlade, smanje prijetnje koje hrvatske građane ugrožavaju danas. Srećom, među te prijetnje ne spada prijetnja vanjskom vojnom agresijiom. Hrvatska je članica EU i NATO-a, okružena je državama koje su ili članice EU (i NATO-a) ili su u pregovorima da to postanu.

Borbeni avioni neće ni na koji način povećati ozbiljno ugroženu sigurnost građana, a obnova i izgradnja bolnica, porušenih kuća, radnih mjesta, … hoće.

Osim toga, moderni lovci su specijalizirano, uglavnom ofenzivno, oružje. Oni mogu preletjeti s kraja na kraj Hrvatske za nekoliko minuta ali, za razliku od helikoptera, ne mogu se upotrebiti za ništa drugo van njihove uske vojne namjene. U doglednoj budućnosti Hrvatskoj ne prijeti vanjska agresija, ali je prilično izgledno da će u doglednoj budućnosti i danas najmoderniji lovci biti zastarjeli i zamijenjeni višestruko jeftinijim dronovima.

Pomoć koju su susjedne države spremno pružile poslije potresa na području Petrinje i Siska, značila je za sigurnost u regiji više nego nabava bilo kakvih aviona. Slike konvoja kamiona s građevinskim strojevima koji je odmah krenuo iz Rogaške Slatine prema Petrinji i Sisku, propratna odluka predsjednika Srbije da za štete od potresa u Hrvatskoj Srbija donira milijun eura, građani Beograda koji su došli pred hrvatsko veleposlanstvo izraziti solidarnost s postradalima u Hrvatskoj, kontejneri koji stižu iz BiH, masovno skupljanje pomoći u Crnoj Gori, … A pomoć koja stiže iz EU rječitije govori o njenoj važnosti i snažno doprinosi osjećaju zajedništva i pripadnosti.

Pokazalo se da naoružavanje može djelovati i u suprotnom smjeru nego što tvrde političari koji ga zagovaraju. Prema smanjenju, a ne povećanju sigurnosti građana. Primjera je bezbroj. Od čuvene Goeringove poruke njemačkim građanima u doba kad se nacistička Njemačka naoružavala: „Morate izabrati putar ili topove. S topovima ćete biti moćni, od putra samo debeli“. Koliko bi samo sigurnost njemačkih građana bila veća da su izabrali putar. Do trajnog problema američkih građana, koji su nesigurniji što više oružja kupuju za vlastitu sigurnost.

Ali politike koje, ustrajno i dugotrajno, „kod kuće“ ulažu u zdravstvo, u obrazovanje, u institucije koje brinu za one kojima je pomoć potrebna, a „prema van“ razvijaju dobre odnose sa susjedima, gotovo uvijek vode većoj sigurnosti i svoje zemlje i njenih građana.

Zoran PUSIĆ
*Naslov komedije Jovana Kesara s početka 1970-ih.

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

HORIZONTI: Ekološka i digitalna transformacija regionalne ekonomije

Objavljeno prije

na

Objavio:

EIB je 2020. godine investirala preko 1 milijarde EUR kao podršku bržem oporavku Zapadnog Balkana

 

U jeku globalne pandemije koja mijenja tok moderne istorije, zemlje Zapadnog Balkana preduzimaju važne mjere za sprečavanje daljeg opadanja ekonomije. S obzirom na to da je prisutna u regionu preko 40 godina, Evropska investiciona banka (EIB) je uvijek predstavljala pouzdanog partnera u svim hitnim slučajevima u kojima je potrebna neposredna finansijska pomoć. To je bio slučaj tokom ogromnih poplava u Bosni i Hercegovini 2011. godine, u Crnoj Gori 2012. i u Srbiji 2014. godine, tokom ekonomske krize 2008, zemljotresa u Albaniji 2019. godine, a sada i razorne krize izazvane pandemijom COVID-19, koja nastavlja da nepovoljno utiče na ljudske živote i ekonomske izglede.

Na samom početku pandemije, institucije EU su udružile snage u okviru inicijative Tim Evropa kako bi podržale društveno-ekonomski oporavak u zemljama partnerima. Kao dio te inicijative, EIB je usvojila finansijski paket za COVID-19 za Zapadni Balkan u iznosu od 1,7 milijardi EUR. Predviđeno je da on pomogne privatnom sektoru i sektoru zdravstva kako bi riješili najhitnije deficite. Od tada smo otišli korak dalje u naporima i već smo uspjeli da izdvojimo preko jedne milijarde eura za region putem raznih finansijskih instrumenata. Naša finansijska pomoć je udružena sa tehničkom pomoći i posebnim mjerama koje za cilj imaju ubrzavanje raspodjele postojećih i novih sredstava u okviru finansijskog programa za COVID-19.

Nacrt ekonomskog razvoja

Pandemija je otkrila slabost nacionalnih sistema zdravstvene zaštite i privatnog sektora, kao i nedostatak vitalne infrastrukture, što utiče na reagovanje jedne zemlje tokom krize. Prema tome, dugoročno osnaživanje ovih sektora putem povećavanja njihove otpornosti na hitne slučajeve predstavlja ključni faktor za dalji razvoj i rast. Kriza izazvana pandemijom COVID‑19 trajno mijenja način našeg poslovanja koje mora da se ubrzanim korakom usmjeri na digitalizaciju i održivost.

Novi ekonomski i investicioni plan, koji je Evropska komisija nedavno usvojila, predstavlja nacrt sveukupne društveno-ekonomske transformacije Zapadnog Balkana. Na nedavno održanom samitu u okviru Berlinskog procesa, predsjednik EIB banke Hojer je podržao plan koji predlaže mobilizaciju 9 milijardi eura za investiranje u prelazak na digitalne i ekološke tehnologije, održivi rast i mobilnost.

Stvaranje zajedničkog regionalnog tržišta koje je zasnovano na održivosti i digitalizaciji i usaglašeno sa standardima EU predstavlja srž ove inicijative. EIB je spremna da pokrene svoju finansijsku i tehničku podršku kako bi pomogla regionu da izgradi bolje transportne, digitalne i energetske mreže koje će omogućiti neometanu razmjenu robe i proizvoda, kao i konkurentnije i kohezivnije tržište. Neki od prvih projekata u tom pravcu obuhvataju obnavljanje željezničkih mreža između zemalja u regionu, izgradnju dijelova auto-puta na koridorima Vc, X i VIII, kao i razvoj projekata koji su digitalni i energetski efikasni.

Pomoć za oporavak MSP

Posebna podrška biće usmjerena na mala i srednja preduzeća (MSP), koja predstavljaju glavni izvor zapošljavanja u regionu i obezbjeđuju poslove za preko 70 posto aktivne populacije. Ovaj sektor je najgore pogođen pandemijom, pa je EIB banka oslobodila 100 miliona eura 2020. godine samo za Crnu Goru, kako bi pomogla malim preduzećima da ostanu likvidna i da nastave sa radom i zapošljavanjem u ovim teškim vremenima. Novi plan Evropske komisije obuhvata prilagođenu podršku za privatni sektor putem obezbjeđivanja garancija u okviru novog Garantnog instrumenta (GF) za Zapadni Balkan i Evropskog investicionog fonda. Pored smanjivanja rizika i troškova finansiranja, očekuje se da ove mjere doprinesu mobilizaciji potencijalnih investicija u visini do 20 milijardi eura tokom ove decenije i da znatno unaprijede razvoj MSP u regionu.

Konkretan fokus će biti na podršci mikro i startap kompanijama, koje se često susreću sa poteškoćama u pristupanju finansijskim sredstvima usljed visokog rizika kreditiranja. Olakšano dobijanje prilagođenih kreditnih linija sa pristupačnim uslovima biće od ključnog značaja pri pomaganju malim preduzećima da nastave sa radom i proizvodnjom u toku ovih neprestanih izazova.

Održivo regionalno tržište zasnovano na znanju

Podsticanje inovacija na polju transformacije privatnog sektora u smjeru ekoloških i digitalnih tehnologija biće jedan od prioriteta EIB banke, pošto će to odrediti tok budućeg rasta. Razvili smo specijalne fondove i finansijske instrumente za podršku inovativnim preduzetnicima i infrastrukturnim projektima velikih razmjera. EIB na Zapadnom Balkanu finansira izgradnju naučnih i tehnoloških parkova, koji predstavljaju logistička čvorišta za tehnološke startap kompanije. U tim centrima za inovacije mlade kompanije mogu da razvijaju svoje napredne koncepte i da ih plasiraju na tržištu, uz stručnu podršku koju pružaju timovi mentora i konsultanata. Pomoću sredstava EIB banke već su izgrađena tri takva parka, u Novom Sadu, Nišu i Beogradu.

Izgradnja snažnog i održivog zajedničkog tržišta zasnovanog na znanju, sa solidnim transportnim, digitalnim i energetskim vezama stvoriće nove mogućnosti za ljude u cijelom regionu. To će omogućiti ekonomiji Zapadnog Balkana da se integriše u tržište EU i njene lance vrijednosti, da postane konkurentnija i stvori nove i inkluzivne prilike za zapošljavanje.

Ljiljana PAVLOVA
(Autorica je potpredsjednica Evropske investicione banke )

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo