Povežite se sa nama

DUHANKESA

Opstanak pjesme

Objavljeno prije

na

Govoriti razumljivo, dakle tako da te svi razumiju odmah i bez imalo muke, nije kvalitet koji bih ja stavio na pet prvih mjesta. Ni u običnom razgovoru, još manje u književnosti. Jasan govor je kao bistar i plitak potok: svako ga može lako pregaziti ali niko u njemu ne može naučiti da pliva! Da ne budem pogrešno shvaćen, jer gle, evo već vidim vir u koji neoprezan čitatelj može lako upasti. Ne kažem ja da dobar govor treba biti nerazumljiv, nego da ne treba biti odmah i lako razumljiv! Nivo obične konverzacije, to je bistar i plitak potok; plitak i mutan potok, to su nerazumljiva trabunjanja i ordinarne gluposti. Ali govor vrijedan slušanja (a stoga i vrijedan govora!), jeste kao bistra a duboka voda. U bistroj i dubokoj vodi najbolje se uči plivati. Dobar govor je kao duboka a bistra voda: vidiš mu dno ali ga ne možeš dosegnuti! Samo tu shvatiš jasno kolika je dubina nad kojom plivaš.

Ili ploviš! Ko zna govoriti, zna plivati; ko umije ispjevati pjesmu, taj je naučio ploviti! Pjesma je viši govor, u pjesmi je tajna opstanka, jer samo pjesmom plovimo po površini prozirne a beskrajne dubine okeana zvanog život. ,,Od onog što preostane poslednje, uzima pjesnik!” Eto jedne jasne ali duboke i stoga nipošto lako razumljive Helderlinove riječi. Materijal pjesme jeste ono što poslednje pretekne, što nadživi: trenutak, dan, ljude ili svijet. Od onog što sagori preko dana, sačinjena je noć. I iz onog što ne zgasne u ugarku noći, razbukta se vatra novog dana! Na kraju svakog dana, ostane nešto u čemu ne utrne žeravica. U tome je sačuvano, sadržano, sažeto sve ono najbolje iz cijelog dana.

Kralj je mogao reći: ,,Poslije mene – potop!” Ali pjesnik zna da je istina drugačija. Svijet ne završava smrću kraljeva. Zato je pjesnik i rekao: ,,Poslije potopa – pjesma!” Svaki novi dan je po jedan novi potop za koji se pjesmom izgradi po jedan novi Nojev korab, po jedna nova Nuhova gemija! Svako jutro, praskozorje, svanuće, jeste trenutak u kom se iz bezdane tmine na ljubičastom horizontu svjetla, ocrta daleki vrh Ararata na koji ćemo tog dana srećno pristati! Iskrcati se, naseliti zemlju biljem i nastaniti je životinjama koje su s nama srećno doplovile. I tu ćemo ostati. Do nove noći, do novog Potopa.

I dok god uspijevamo dočekati zoru, znači i da smo uspjeli ispjevati još jednu novu pjesmu, da smo sačuvali sve ono najbolje, da smo skupili svo sjeme i prizvali sve životinje, ukrcali ih na naš korab i opet se zaputili do novog kopna koje negdje daleko štrči iznad vode beskrajne pučine. Taj korab je naša pjesma, što se o vlaknu preživjele krvi ljulja i plovi, kao o vlati trave o kojoj se njiše cijela stepa u nedogled.

Ima pjesnika koji sabiraju građu za svoju arku od dnevnog, a ima i onih koji saberu to što opstane i preostane od cijele jedne godine. Ona najveća, najbolja, ona u pravom smislu poslednja pjesma, Pjesma nad Pjesmama, moraće uzeti za svoju građu samo ono što je ostalo poslednje od poslednjeg! I poslije Sudnjeg Dana, i poslije Kijametskog Dana, od onog što je preostalo, ispjevaće se prava pjesma ovoga svijeta. Sve druge pjesme su materijal od kog će ta pjesma ispjevati samu sebe!

Neprestano raste zaborav, nadolazi kao voda velikog potopa. Sve bi potonulo, svijet bi prekrila voda zaborava, da nije pjesnika koji ono što preostane od svakog dana, ugrade u svoje pjesme. Premudri pjesnik, stariji od svijeta, daleko i visoko u planini do koje niko nije došao, sakuplja riječi svih pjesama, sabire ih u svom umu i sklada od svake izgovorene pjesničke riječi, stih po stih i strofu po strofu, za onu pjesmu koja će ostati i kada svijeta više ne bude.

Ali, sada budite pažljivi! Pošto Od onog što preostane poslednje, uzima pjesnik! – onda će u toj pjesmi biti sabrano sve što je u svijetu opstalo od svakog pojedinačnog dana, pa će tako, kroz opstanak pjesme opstati i svijet, i sve što je bilo najbolje od svih njegovih dana! Jer ono što je jednom dočekalo zoru a da se nije ugasilo, nikada se neće ni ugasiti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zaboravljena moć građanske neposlušnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su  učinile sve da se  narod pretvori u gomilu pasivnih poslušnika.  Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao građane na moralnu  obavezu neposlušnosti vlasti kad god  ona nametne  nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom “Prava i obaveze pojedinca prema vlastima.“ prije 225 godina

 

Potestas in populus, auctoritas in senatu!- Moć je u narodu, autoritet je u Senatu! – odnosno u Parlamentu, Skupštini, kako god da se zove institucija na koju  je narod prenijeo svoju moć i dao joj autoritet da ga zastupa.  Proteklo je oko 2.000 godina od kada je prvi put eksplicite formulisana ova maksima.  U međuvremenu, izvršna vlast preuzela je konce kontrole narodne moći u svoje ruke, tako što je i Senat (zakonodavnu vlast) i sudsku vlast potčinila svojim interesima. Iako je moć svake države ostala u narodu, vlasti su svugdje učinile sve da narod zaboravi na svoju moć i da se pretvori u gomilu pasivnih poslušnika.  Dešavalo se da neko podsjeti narod na njegovu zaboravljenu moć. Posljednji koji je podsjetio narod na njegovu moć i pozvao sve građane na moralnu  obavezu neposlušnosti vlasti kad god im ova nametne  nemoralne i nehumane zahtjeve, bio je Henri Dejvid Toro, na javnom predavanju pod naslovom Prava i obaveze pojedinca prema vlastima, održanom prije 225 godina (1848). Ovo predavanje, pod naslovom Otpor građanskoj državi, objavljeno je u jednoj antologiji naredne, 1849. godine. Četiri godine nakon autorove smrti, 1866 godine, ova rasparava je posthumno objavljena pod naslovom pod kojim je ostala poznata do danas : Građanska neposlušnost (Civil Disobedience), iako se može sresti i pod naslovom O obavezi na građansku neposlušnost (On the Duty of civili Disobedience), odnosno, Otpor građanskoj državi (Resistance to Civil Government).

Poentu ove, nekada kultne rasprave, predstavlja poziv svakom čovjeku, odnosno, svim građanima, da ne dozvole vlastima da suzbiju ili sasvim ugase njihovu moralnu savjest. Ako to vlast ipak pokuša, moralna obaveza i građanska dužnost svakog pojedinca i svih građana jeste da se odupru pokušajima vlasti da ih pretvore u aktere i saučesnike  nepravde. Ova obaveza se odnosi na sve građane, bez obzira na njihov položaj u društvu, te se utoliko proteže i na armiju u kojoj, po definiciji, vlada bespogovorna subordinacija. Toro izričito naglašava da: “Vojnik koji odbije da služi u nepravednom ratu zaslužuje svaku pohvalu svih ljudi koji se bore protiv nepravde.“ Razumije se, ako bi se ovakav čin moralne doslijednosti sveo na pojedince, ništa se ne bi postiglo. Dok god  povlađuje vlastima, odnosno, dok god nastupa kao manjina, narod je nemoćan  a svi njegovi pokušaji otpora vlastima ostaju uzaludni. Međutim ako se građani ujedine, ništa se ne može suprotstaviti njihovoj moći.

Dok se već duže od mjesec dana pred očima svijeta dešava najbrutalniji femicid i infanticid u historiji (preko 3.700 žena i 4.350 djece – što znači, više 100 žena i 150 djece ubijenih svakog dana!), pljušte analize zašto se ništa ne može uraditi da se zaustavi masakr koji vrši armija Izraela nad Palestincima. A rješenje je pred očima. Neka sve države poslušaju glas savjesti svog naroda i prekinu sve diplomatske, ekonomske i kulturne odnose sa Izraelom, do potpunog prekida agresije. Biće to efikasno i uz to, mirno rješenje toliko mirno da neće biti potrebni čak ni javni protesti.  Ali šta ako neke članice Savjeta bezbjednosti stave veto na takvu odluku? Neka stave! Ako sve države istupe iz članstva OUN i osnuju sopstvenu Svjetsku Organizaciju, onih pet članica savjeta bezbjednosti će se pitati šta će! Lijepo zvuči, ali kako natjerati države da poslušaju glas moralne savjesti.!? Građanskom neposlušnošću, kojoj se, kada narod ujedini svoju moć, ni jedna vlada neće moći suprotstaviti!

To se naravno, neće desiti. Zna se i zašto. Narod je zaboravio na svoju moć, odrekao se svoje obaveze na građansku neposlušnost, kad ga vlast pokuša učiniti saučesnikom nepravde. Vrijedi li onda podsjećati narod na njegovu moć i obavezu građanske neposlušnosti?

Vrijedi. Neka svako nosi svoju krivicu i neka niko ne spava mirno.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Gaza neće biti nova Masada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida  predsjednici  zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze

 

Priču o Masadi zapisao je rimski istoričar Josif Flavius. Flavius je bio Jevrej kog su Rimljani zarobili i poštedili mu život. Kasnije je prešao u Rim i postao jedan pd najpoznatijih istoričara svog vremena.  Priča počinje 66. godine u vrijeme Prvog Judejsko-rimskog rata, kada je grupa jevrejskih ekstremista poznatih pod imenom Sikarije, napala rimski garnizon u Masadi i tu se trajno nastanila. Dok su te vijesti stigle do Rima, dok se Senat odlučio da pošalje vojsku na buntovnike, dok je vojska stigla do Masade, prošle su godine. Sedam godina kasnije, rimska vojska je konačno opsjela tvrđavu Masadu. Podignuta na zaravnjenom vrhu strmoglavo visoke litice, Masada je izgledala praktično neosvojiva. Tokom dva mjeseca opsade, rimska armija izvršila je složene inženjerijske pripreme koje su omogućile direktan napad na tvrđavu. Kada su,   16. aprila 73. godine, rimski vojnici ušli u tvrđavu Masadu, shvatili su da su ušli u “tvrđavu mrtvih“ kako piše  Josif Flavius. Jevrejski buntovnici su uzajamno poubijali jedni druge (nakon što su muževi poubijali svoje žene a očevi svoju djecu), uz poruku da  “…rađe biraju slavnu smrt umjesto ponižajućeg života“. Josif Flavius takođe podsjeća da su se “Jevreji Sikarije nadali da će im se pridružiti svi pripadnici njihovog naroda s ove strane Eufrata da bi podigli veliki zajednički ustanak. Kada se to nije desilo, ukupno 967 ovih zelota su ostali sami u Masadi i presudili sami sebi vjerujući da je volja Božja da oni moraju umrijeti.“

Ova vlada države Izraela očigledno voli da sebe zamišlja u ulozi nekadašnjeg moćnog Rima. Ali mnogo, mnogo moćnijeg Rima od onog nekadašnjeg Rima. Jer onaj Rim je opsjedao  Masadu u kojoj je bilo  967 Jevreja. Recimo da je opsada trajala 7 godina, iako je sam juriš na tvrđavu trajao manje od tri mjeseca. Ovaj Izrael, koji zamišlja da je novi Rim, umislio je da  je Gaza, zapravo nova Masada, kakva priliči njegovoj moći. U tom ludilu, Izraelska vlada postupa kao da vjeruje da im je sam Jahve sada dodijelio ulogu rimskih osvajača, dajući im danas Gazu kao kompenzaciju za davna stradanja u Masadi. I da im je poručio: “Vas su ubijali drugi. Pravedno je da sada vi ubijate druge! Masadu su opsjedali 7 godina. Pravedno je da vi opsjedate Gazu 75 godina! U Masadi su  967 Jevreja ubili jedan drugog, do onog posljednjeg koji se sam ubio. Pravedno je da vi u Gazi pobijete 2.3 miliona Palestinaca! I da im ne date priliku da sami izaberu hoće li živjeti ili mrijeti.  Zato i  onog posljednjeg među Palestincima, ubijte vi, o sinovi Izraela! A ako vas vaš narod upita: ‘Ali Palestinci nam nisu ništa učinili, zašto da ih progonimo i ubijamo?’ – recite: “Ni mi nismo ništa učinili Rimljanima, pa su nas ipak progonili i ubijali!“

Ali ludilu ove vlade Izraela doći će kraj. Gaza neće biti nova Masada! Ni Izrael neće biti novi Rim. Gaza će biti poprište velikog poraza ludila, arogancije i bezdušnosti ove vlade Izraela! Pri pomenu Gaze, mnoge će buduće generacije Izraelaca skrušeno oboriti pogled i porumeniti od stida. Kao što bi sada trebali porumeniti od stida svi predsjednici  zemalja koje nisu prekinule diplomatske odnose sa Izraelom, sve do bezuslovnog i trajnog prestanka bombardovanja Gaze. Svi osim predsjednika Kolumbije, koji je to prvi učinio. Kao što bismo svi morali da se sramimo zbog 3.500 palestinske djece, pobijene od soldateske države s kojom naše države i dalje održavaju prijateljske odnose.

Tamna i neizbrisiva sjena te djece ubijene u Gazi, lebdjeće kao jato crnih ptica još mnogo godina iznad Izraela i na nebu ovoga svijeta.  A svjetlost, čista, nepomućena svjetlost  će sijati na nebu iznad slobodne Gaze, koja nikada neće biti nova Masada.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Uže svijeta i pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Površina Gaze zahvata 364 km2. Površina opštine Podgorica je četvorostruko veća.Iz kaveza Gaze u kom žive pune 74 godine, Palestinci nemaju gdje pobjeći. Bilo bi dovoljno uskratiti im vodu, hranu, struju, plin i lijekove, pa da pola od njih poumiru za nedelju dana Ali za jastrebove iz Kneseta, to je malo jer bi značilo lišiti se najavljenog zadovoljstva iskaljivanja zvjerske mržnje nad tim životinjama u ljudskomn obliku

 

Primače se Abraham i reče…Zar da ni Sudac ovoga svijeta ne sudi pravo?

Reče rabi Levi.“Ako moliš za svijet – nema pravde, ako moliš za pravdu – nema svijeta. Hvataš konopac za oba kraja, moliš za svijet i moliš za pravdu. Jedan od njih bit će ti dobar. Drugoga ćeš se morati odreći.“ Talmud, izbor tekstova, str.291. “Otokar Keršovani – Rijeka“, 1982.

“Neće više dobijati vodu. Neće više dobijati hranu. Neće više dobijati struju. Neće više dobijati plin. Neće više dobijati lijekove. Jer oni su životinje u ljudskom obliku i treba ih pobiti.“ Ove riječi su izgovorene u Knesetu, Parlamentu države  Izraela. Iz tih riječi nije progovorila vjerska, nego zvjerska mržnja. Životinje u ljudskom obliku su 2.2 miliona Palestinaca stjeranih u Gazu,  pretvorenu u najveći koncentracioni logor na svijetu, kada su odlukom OUN 1949 godine, protjerani  sa svojih ognjišta. Činjenica da je u vrijeme kada je ta odluka donijeta, preko 90 posto teritorije na kojoj su živjeli  bilo u legalnom vlasništvu Palestinaca, sasvim je ignorisana. Igrnoriše se i podatak da protjerani Palestinci i danas posjeduju pravno validne dokaze o vlasništvu nad preko 70 posto teritorije sa koje su protjerani, da bi se tu osnovala država Izrael. Površina Gaze zahvata 364 km2. Radi poređenja, površina opštine Podgorica je četvorostruko veća i zahvata oko 1500 km2. Iz kaveza Gaze u kom žive već pune 74 godine, Palestinci nemaju gdje pobjeći. Bilo bi dovoljno ispuniti naređenje i uskratiti im vodu, hranu, struju, plin i lijekove, pa da pola od njih poumiru za nedelju dana. Ali za jastrebove iz Kneseta, to je malo jer bi značilo lišiti se javno najavljenog zadovoljstva iskaljivanja zvjerske mržnje nad tim životinjama u ljudskomn obliku.

Iskaljivanju takve mržnje već su se uveliko prepustili. U utorak, 17.oktobra, pogodili su razornom raketom bolnicu “Al-Ahl“ i ubili više od 500 žena i djece. Zašto se toliko žena i djece zateklo u bolnici? Možete li zamisliti takvu podlost: Zato što ih je tamo uputila izraelska armija, da se sklone, prije nego što im bombarduju domove?? Zadovoljstvo izraelskih jastrebova uvećali su i podaci Palestinskog ministarstva zdravlja, da su već ubili 1.030 djece, a preko 12.000 teško ranili ili učinili trajnim invalidima! Gdje je sada “Međunarodna zajednica“ da najoštrije osudi Izrael? Da mu uvede sankcije? Da  pošalje desetine milijardi dolara vrijedno oružje Palestincima za odbranu od genocida koji već vrši u Gazi? Gdje  su oni koji su uzvikivali “Svi smo mi Čarli Ebdo!“, da zagrme “Svi smo mi Palestinci!“? Umjesto toga izraelska armija lansira morbidnu laž da su Palestinci sami raketirali bolnicu puno svojih žena i djece!? Predsjednik SAD, Baiden, tvrdi da to nisu uradili Izraelci, nego “druga strana“??  Takvu laž može smisliti, ili u nju povjerovarti, samo neko ko je spreman učiniti takav monstruozan zločin! Primjeri Markale i Tuzla to su već potvrdili.

Međutim, po ko zna koji put potvrdilo se i to da  u zarobljeništvu, pa makar ono trajalo i 74 godine, ljudi ne postaju  životinje nego  uvijek ostaju – ljudi. Gnjevni, razjareni, očajni – da – ali ljudi! Čekali su, vjerovali su, nadali su se, pretrpili su mnoge nepravde i mnogo puta progutali bol zbog masakra svojih majki, svojih očeva, djedova i djece. Pregovarali su i dogovarali se, vjerovali su u dogovoreno i nakon što je desetinu puta bilo prekršeno. Pokazalo se da je druga strana sve  tzv. “pregovore za mir“ uvijek tretirala kao pregovore za njihovu potpunu kapitulaciju, predaju, jednom rječju, odustajanje od ideje slobode. Upravo od te ideje nisu htjeli odustati, jer bi odustajanje od slobode, značilo odustajanje od svoje ljudske suštine. Izabrali su da ostanu ljudi. Prestali su se bojati smrti i osjetili su da su postali slobodni. Prestali su se bojati, jer tamo gdje prestaje strah, počinje sloboda.

Svjesno su iz ruku ispustili onaj kraj užeta na kom je svijet kao nepravda. Kraj koji i tako niko nije zauvijek zadržao u svojim rukama i koji svako, prije ili kasnije, ispusti iz ruku. I čvrsto se prihvatili onog kraja užeta na kom je pravda. Da bi živjeli  kao ljudi, dostojanstveno i slobodno. Prema onome šta ljudi izaberu na ovom svijetu, Sudac ovoga svijeta će im odrediti mjesto na onom svijetu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo