Povežite se sa nama

SVIJET

OSAMNAEST GODINA VLADAVINE VLADIMIRA PUTINA: Pogažena obećanja

Objavljeno prije

na

Vladimir Putin na inauguraciju je stigao u ruskom automobilu posebno dizajniranom za predsjednika, a kroz dvorane Kremlja među zvanicima prolazio je duže nego što se vozio automobilom. Ceremonija je bila ista kao i prethodne tri: sala u Kremlju sa mnogo zlata. Jedna vrata se otvaraju i Putin prolazi odlučnim korakom preko crvenog tepiha.

Putin je na vlasti od 31. decembra 1999. i najdugovječniji je ruski lider od sovjetskog diktatora Josefa Staljina (1878-1953). Na najnoviji mandat izabran je u martu, prema službenim podacima, sa 76,69 odsto glasova, što je više nego što je dobio na svim prethodnim izborima i najveći postotak koji je osigurao bilo koji postsovjetski ruski čelnik. „To nije samo potvrda Vladimira Putina kao predsjednika, već i podrška njegovoj politici”, kaže Gernot Erler, bivši opunomoćenik njemačke vlade za Rusiju.

Bilo je izvještaja o lažiranju izbora, pojavi dodatnih 10 miliona glasačkih listića, no izborna komisija je potvrdila njegovu pobjedu. Opozicija je ukazivala da su se izbori održavali u nepoštenim okolnostima, da su državni mediji proglasili Putina pobjednikom i prije izbora.

Inauguracija je održana dva dana pošto je policija uhapsila oko 1.600 ljudi, uključujući i čelnika opozicije Alekseja Navaljnog, nakon demonstracija u desetinama gradova širom Rusije u znak protesta protiv Putinove dugogodišnje vladavine. Vođa opozicije Aleksej Navaljni, bio je jedan od preko 700 ljudi koji su uhapšeni samo u Moskvi. Njemu nije bilo dozvoljeno da učestvuje na martovskim izborima za koje je pozivao na bojkot.

Putin svoj mandat počinje u trenutku geopolitičkog razdora sa Zapadom zbog niza pitanja, uključujući i rusku aneksiju ukrajinskog poluostrva Krim 2014, podršku separatistima u istočnoj Ukrajini, navodno miješanja u izbore u Sjedinjenim Američkim Državama 2016, i ućešće na strani Bašaru al-Asada u ratu u Siriji. Rusija se i zbog toga bori s posljedicama zapadnih sankcija, iako se ekonomija nešto popravila zbog rasta cijena nafte.

Od Putinovog novog mandata očekuju na Zapadu, prije svega, „kontinuitet”. On je, pak, još ranije iznio niz ciljeva tokom predsjednikovanja do 2024, uključujući smanjenje stope siromaštva u Rusiji, modernizaciju infrastrukture, jačanje zdravstvene zaštite i tehnološki podsticaj za preobražaj ekonomije i poboljšanje životnog standarda.

Sve je to ponovio tokom inauguracijskog govora. ,,Kao šef države učiniću sve što je u mojoj moći da osnažim prosperitet i slavu Rusije”, poručio je Putin.

Hoće li Putin moći provesti sve planove ostaje da se vidi. Bloombergova analiza pokazala je da je Putin u velikoj mjeri propustio niz obećanja koja je dao početkom trećeg mandata 2012. Pred njim su veliki izazovi s kojima mora da se suoči – od odnosa sa Zapadom do ekonomije, pišu svjetski mediji.

Putina karakteriše autoritarni stil u unutrašnjoj politici. Tu matricu slijedi već godinama: ograničavanje slobode okupljanja, zastrašivanje civilnog društva, kontrole interneta, pokušaji blokiranja aplikacije za razmjenu poruka Telegram. „Bojim se da će se ograničavanje demokratskog prostora nastaviti”, kaže Martin Šulce Vesel, profesor istorije istočne Evrope s univerziteta u Minhenu. Ni borba protiv korupcije neće biti posebno uspješna.

„Sistem će postajati još autoritarniji, ispod praga otvorene diktature”, prognozira njegov kolega Manfred Hildermajer s univerziteta u Getingenu. „To Putinu nije potrebno, za svijet mora da zadrži demokratski ogrtač.”

Sasvim masovni protesti protiv Putina, poput onih u bivšim sovjetskim republikama Gruziji ili Ukrajini, ili ovih dana u Jermeniji, trenutno se u Rusiji ne mogu očekivati, slažu se stručnjaci. „Opozicija je na izborima pokazala da joj je teško da nastupi s jednim kandidatom”, kaže Gernot Erler.

Putinu je do sada uspijevalo da stabilizuje rusku ekonomiju nakon pada 2014. godine, čemu su prije svega doprinijeli pad cijene nafte i zapadne sankcije koje su uslijedile nakon aneksije Krima. Ali tu stabilnost ugrožavaju nove, znatno oštrije sankcije SAD.

Narednih godina ekonomska situaciju u Rusiji biće sve teža, vjeruje Štefan Majster iz Njemačkog društva za spoljnu politiku. „Manje će biti novca za penzije, za socijalne izdatke, čak i za vojsku”, kaže Majster. Zato će unutrašnja politika biti važnija za vrijeme Putinovog četvrtog mandata, ocjenjuje ovaj stručnjak.

Govoreći o stanju nacije prije dva mjeseca, Putin je Rusiji najavio tehnološki proboj. Stručnjaci su skeptični. „Putinu to neće uspjeti”, smatra Hildermajer. „Njegova Ahilova peta su privreda i međunarodna ekonomska konkurencija”. Zavisnost od izvoza sirovina i dalje je velika.

Gledajući iz istorijske perspektive, Rusija je „tehnološko zaostajanje u odnosu na Evropu skoro uvijek uspijevala da prevaziđe samo u savezu sa Zapadom”. To sada nije na vidiku, jer nastaviće se otuđenje između Rusije i Zapada.

Zapadni mediji najavljuju da će Putin u svoje ekonomske ciljeve uključiti i ogroman rast troškova u dugo zanemarenim područjima poput zdravstvene zaštite, obrazovanja i infrastrukture. ,,Od ljudi upućenih u Putinove planove stižu informacije da će bolni potezi, poput povećanja poreza i podizanja starosne granice za odlazak u penziju doći vjerovatno kasnije”, navodi američka medijska kuća Blumberg.

Svi stručnjaci se slažu da će Rusija nastaviti kurs otuđenja od Zapada. Ključ za njihovo približavanje je rješavanje ukrajinske krize, ali Moskva za to do sada nije pokazala spremnost.

Ipak, potpuno odvajanje Rusije od Zapada neće funkcionisati, smatra Šulce Vesel: Razmjena sa Zapadom je „isuviše jaka” i postoji mogućnost putovanja na Zapad. Strane diplomate ne vjeruju da će se ruski obračuni sa Zapadom koji su dominirali u posljednje četiri godine ublažiti tokom Putinovog novog mandata, piše agencija Reuters:

,,Tenzije u proteklih nekoliko nedjelja zbog pojačanih sankcija SAD-a Rusiji, sukoba u Siriji i trovanja bivšeg ruskog špijuna Sergeja Skripala u Engleskoj zabrinule su neke diplomate zbog mogućnosti da bi sukobi mogli da izmaknu kontroli”.

Jedno od najzanimljivijih pitanja tokom četvrtog mandata je da li će to biti Putinov posljednji mandat. Ustav Rusije za predsjednika predviđa samo dva mandata u nizu. Putin se tog pravila jednom već pridržavao. Od 2008. do 2012. godine bio je premijer i tek nakon rokade s tadašnjim predsjednikom Dmitrijem Medvedevim mogao je da se vrati u Kremlj.

Putin je sada opet pred izborom: odstupiti ili mijenjati Ustav.

Kolektivni Putin

Vladimir Putin ne vlada Rusijom sam već „kolektivni Putin”, koga čine najmoćniji ljudi u Kremlju. Taj „kolektivni Putin” definitivno neće izgubiti vlast, izjavio je svojevremeno Igor Sutjagin, ruski stručnjak za nukearno naoružanje.

,,Putin je član tog ‘kolektivnog Putina’ i ako to tijelo odluči da on mora da ode s vlasti, to će se i desiti. U ovom trenutku on se pozicinirao kao pobjednik. Dakle, stalno su mu potrebne nove pobjede. On ne može sebi da dozvoli poraz jer gubitnici ne mogu da politički opstanu u totalitarnim režimima. Zato mu je potrebna nova pobjeda. Stoga mu je mali pobjednički rat u Siriji sasvim dovoljan”, smatra Sutjagin, nekadašnji načelnik odeljenja za vojno-tehnička pitanja na Institutu za američke i kanadske studije pri Akademiji nauka Rusije.

Uhapšen je 1999. po optužbi za izdaju i špijunažu iako nije imao pristup povjerljivim dokumentima kao civilni istraživač, Po struci fizičar i istoričar, Sujagin je proveo 11 godina u zatvoru. Oslobođen je i razmijenjen sa grupom špijuna uhapšenih u SAD. Od 2014. radi kao analitičar na Kraljevskom institutu za studije odbrane i bezbjednosti u Londonu.

Pitanje je ko će jednog dana zamijeniti Putina. To će vjerovatno biti neko politički vještiji, fleksibilniji.

Zahtjevi za azil

Broj zahtjeva za azil ruskih građana u SAD dostigao je maksimum 2017. Američke vlasti primile su 2.664 zahtjeva za azil od ruskih državljana, što predstavlja porast od 39 posto u odnosu na 2016. godinu.

Brojke iz 2017. su dvostruko veće od onih iz 2012. kada su u pitanju oni koji prvi put podnose zahtjev, odnosno od kada je Putin izabran za treći mandat predsjednika nakon što je prije toga četiri godine bio premijer. Te cifre su takođe premašile podatke američke službe za državljanstvo i imigraciju (USCIS). koji se odnose na post-sovjetsku Rusiju i koji pokazuju da je 1994. godine prvi put podneseno 2.127 prijava ruskih građana za azil.

Statistike USCIS-a ne pokazuju razloge za zahtjeve za azil. No, kandidati koji uspiju u tom procesu moraju da dokažu ,,progon ili temeljni strah od progona” u svojoj zemlji ,,zbog rase, religije, nacionalnosti, članstva u određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja.”

Pravnici i advokati koji se bave imigracijom kažu da je porast broja ruskih zahteva za azil u SAD djelimično bio podstaknut Zakonom o seksualnim manjinama u Rusiji iz 2013. godine. Evropski sud za ljudska prava ranije je saopštio da donošenjem takvih zakona ruske vlasti ,,pojačavaju stigmatizaciju i predrasude i podstiču homofobiju, što je nespojivo s pojmovima jednakosti, pluralizma i tolerancije inherentnog u demokratskom društvu”.

Ruski preduzetnici takođe traže politički azil u SAD, tvrdeći da su mete ruskih vlasti, prenose američki advokati koji se bave takvim slučajevima.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINA, DANI STRAHA I NEIZVJESNOSTI: U vrtlogu geopolitičkih interesa velikih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladimir Putin raspad SSSR-a smatra „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je očigledna. S druge strane, on ima oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede politiku popuštanja i smirivanja kao pred Drugi svjetski rat. Mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji spremnost za podjelom interesnih sfera

 

Profesor Fransoa Tom sa pariškog Univerzita Sorbona je nedavno u autorskom tekstu uporedio situaciju u Evropi sa posebnim osvrtom na Ukrajinu, sa onom iz doba Minhenskog sporazuma iz 1938. godine kada je nekoliko velikih zemalja odlučivalo o sudbini i teritorijama malih zemalja. U Minhenu su pomenute godine demokratske i liberalne Francuska i Velika Britanija popustile pred Hitlerovim zahtjevima i dozvolile, zarad mira na kontinentu i nevoljnosti da se ide ponovo u Velji rat, da Njemačka okupira pretežno Njemcima naseljenu Sudetsku oblast Čehoslovačke koja niti je bila pozvana na konferenciji niti je njenu vladu iko išta pitao. Nekoliko mjeseci kasnije Njemci su ušetali u ostatak Čehoslovačke i ukinuli je kao državu pred očima tada demokratskog svijeta. Prije toga je nestala Austrija bez održanog referenduma o „ujedinjenju“. Njemački apetiti su samo rasli i kada Hitler nije dobio iste koncesije u vezi  Poljske, onda se okrenuo i godinu dana kasnije napravio dogovor sa Rusijom o podjeli istočne Evrope (Ribentrop-Molotov pakt) i time granice komunističke imperije na kraju rata 1945. godine pomjerio u srce Evrope.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je raspad Sovjetskog Saveza već nekoliko puta nazvao „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je više nego očigledna uz nadu da su mu je sadašnja konstelacija zvijezda i planeta naklonjena. S druge strane, Putin ima opet oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede istu politiku popuštanja i smirivanja (appeasment policy) kao pred Drugi svjetski rat, dok mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji ista spremnost za savezništvom i podjelom interesnih sfera kao u doba potpisivanja pakta Ribentrop-Molotov.

Dok Rusija masovno gomila trupe i vojnu tehniku uz ukrajinsku granicu i na već okupiranim i anektiranim teritorijama, vlada doskorašnje kancelarke Angele Merkel je činila sve da blokira nabavku i isporuku vojne opreme koje je vlada predsjednika Volodimira Zelenskog dobrim dijelom unaprijed platila. Njemačka drži pod blokadom isporuke visokotehnološkog oružja isključivo odbrambenog karaktera preko NATO Agencije za nabavke i podršku (NPSA). Tako su Njemci spriječili nabavku elektronskih sistema protiv dronova i bespilotnih letjelica, koji bi uskratili mogućnost uspješnog špijuniranja ukrajinske teritorije i hirurških visoko-prioritetnih udara od strane ruske avijacije. Takođe, nedavni letovi britanskih vojnih transportnih aviona C-17, kojima je dopremana vojna oprema Ukrajini, su zaobilazili njemački vazdušni prostor koji je najkraća ruta. Avioni su letjeli, po prethodnim aranžmanima britanskog ministra odbrane Bena Volisa, preko Danske i Poljske. Navodno, Britanci su, osim izbjegavanja leta iznad gusto naseljenih oblasti u Njemačkoj, htjeli izbjeći birokratske zavrzlame njemačke vlade pri davanju dozvole za prelet preko njenog teritorija, za što se vjeruje da bi se maksimalno odugovlačilo.

Osim verbalne podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine, Njemačka se protivi i pooštravanju sankcija Rusiji u slučaju eskalacije. Davanje dozvole za rad gasovodu Nord Stream 2, koji ide direktno od Rusije baltičkim podmorjem do njemačke luke Rostok, je trenutno blokirano zahvaljujući velikom pritisku drugih zapadnih zemalja.

Interesantno je i da se prošlogodišnja posjeta Merkelove Kijevu desila na samo dan prije godišnjice potpisivanja nacističko-komunističkog Ribentrop-Molotov pakta (23. avgust 1939. god.) dok se ranija posjeta Merkelove 2014. godina desila na samu godišnjicu potpisivanja Pakta. Kada je Zelenski prošlog avgusta tokom posjete Merkelove pokrenuo pitanje njemačkog embarga na NATO isporuke oružja njegovoj zemlji, Merkelova je to decidno odbila pozivajući se na to da njena vlada ne želi dalju eskalaciju i da Kremlj to može smatrati kao provokaciju.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

KAZAHSTAN U PLAMENU: Kleptokratija ne smije pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći, stub stabilnosti regiona počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone

 

Godina je startovala je burno. Kazahstan, deveta najveća zemlja na svijetu proživljava teške trenutke. Fizički stisnut između susjeda Rusije i Kine, ekonomski između Istoka i Zapada, zemlja koja se naglo otrgla od komunizma i prigrabila blagodeti liberalnog kapitalizma smatrana je svuda za prihvatljivog partnera. Ovo je velikim dijelom zasluga zapadnih lobista među kojima je i bivši britanski premijer Toni Bler. Angažovani za lične interese kazahstanskog režima, lobisti su uljepšavali sliku Kazahstana kao sidra stabilnosti. Ogromni Kazahstanski novci na računima u bankama Zapada bili su dobar temelj za stub mira nestabilnog regiona.

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći stub stabilnosti počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone.

Prvi dani 2022. godine donijeli su ovoj zemlji krvave sukobe. Izvještaji govore o preko stotinu mrtvih i znatno većem broju ranjenih. Broj uhapšenih se mjeri desetinama hiljada. Uvid u situaciju komplikuju tamošnje restrikcije interneta i mali broj provjerenih medijskih napisa.

U čitavoj je zemlji proglašeno vanredno stanje do 19. januara, a angažovane su i međunarodne trupe – pripadnici ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbjednosti).

Početak krize povlači sjećanja iz nedavne prošlosti.

Zanaozen, grad pored Kaspijskog mora, 2011. godina. Višemjesečne proteste izazvane malim platama i lošim uslovima rada prekinula je bojeva municija. Snage bezbjednosti ubile su 16 štrajkača i ranili više desetina. Mnogi tvrde da su brojke značajno minimizirane. Plamen tih protesta nije zahvatio zemlju. Deset godina kasnije Zanaozen je ponovo varničio, a vatra se zapalila i u Almatiju velikom ekonomskom i kulturnom centru zemlje. Nekadašnjoj prestonici. Zbog čudnih analogija za mnoge je misterija kako su se mirni protesti zbog povećanja cijena goriva u ovom gradu iznenada proširili zemljom. Predsjednik Kasim Žomart Tokajev naredio je sigurnosnim snagama da „pucaju bez upozorenja“ kako bi uspostavile red.

Kriza se poklopila sa borbom za moć unutar vladajuće garniture. Iako je 2019. predao vlast Tokajevu kojeg je sam izabrao za nasljednika, Nursultan Nazarbajev, neprikosnoveno ime tamošnje politike od osamostaljenja i njegov klan imali su presudnu moć u politici i ekonomiji. U nastojanju da se distancira od prošlosti, Tokajev je petog januara ove godine uklonio svog prethodnika sa moćne  doživotne pozicije šefa Savjeta bezbjednosti.

Pipci Nazarbajevove hobotnice su svuda po državnom aparatu, a mediji su prenosili i da se utire put za dolazak njegove kćerke na mjesto predsjednice. Onda se desilo hapšenje Karim Masimova pod sumnjom za izdaju. On je samo par dana ranije bio čelnik bezbjednosne agencije, a ranije i premijer Kazahstana. Većina izvještaja navodi i da su ljudi koji protestuju daleko od organizovane skupine, te da je ove vatre morao zapaliti neki značajniji politički igrač. Ovakvi detalji su podstakli priče o tome da su ljudi koji se bore na ulicama u stvari zastupnici zavađenih vladajućih  frakcija.

Da situacija u Kazahstanu izlazi iz regionalnih okvira bilo je jasno od početka. Ipak, aktiviranje Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), na čijem je čelu Rusija, u kazahstanskim nemirima pokrenulo je neke stare scenarije. Ova organizacija, napravljena kao pandan NATO-u, osim Rusije i Kazahstana uključuje Bjelorusiju, Jermeniju, Kirgistan i Tadžikistan.

Na zahtjev Tokajeva snage ODKB su ušle u Kazahstan. Ciljevi – zaštita važnih državnih i vojnih objekata i pomoć domaćim snagama u stabilizaciji situacije.

„Terorističke bande su u suštini međunarodne. Prošle su ozbiljnu obuku u inostranstvu i njihov napad na Kazahstan se može i treba posmatrati kao čin agresije,” rekao je Tokajev ističući da je zbog toga pozvao snage ODKB-a. Londonski Gardijan je prenio da je predsjednik u igru uveo „strane faktore“ kako bi i formalno omogućio miješanje snaga Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti.

„Rusija i ODKB podržavaju državu članicu kao što to rade saveznici“, rekao je Aleksandar Gruško, zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova, ne bez aludiranja na brojne slične akcije Zapada.

„Kina podržava sve napore u pomaganju vlastima Kazahstana da što prije okončaju haos“, izjavio je portpaol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Vang Venbin. Njegove stavove podržao je i kineski predsjednik Si Đinping.

Tokajev je 11. januara poručio da će snage vojnog bloka predvođenog Rusijom započeti povlačenje koje će biti dovršeno u roku od 10 dana. „Glavna misija mirovnih snaga uspješno je završena“, rekao je u obraćanju kazahstanskom parlamentu.

Po mnogim analitičarima ovo je bila samo pokazna vježba.

Sa ciljem ublažavanja javnog nezadovoljstva vladajućim grupama, Tokajev je dao niz obećanja u obraćanju parlamentu. Primijetio je ono što je godinama očigledno. U zemlji se za vrijeme njegovog prethodnika pojavio sloj bogatih ljudi. „Čak i po međunarodnim standardima“.

„Kada je Kazahstan stekao nezavisnost u zemlji se gotovo sve promijenilo. Ali jedno je ostalo isto: Nazarbajev je bio i ostao Gospodar. Bivši radnik propale željezare, sirotinjskog porijekla, već je bio napravio karijeru pod sovjetskim okriljem pa je bio posljednji šef komunista sovjetske kazahstanske republike. Nakon pada Berlinskog zida, postao je stoga prvi predsjednik nove nezavisne države Kazahstan“, piše Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

U njihovom članku Sistem Nazarbajev napominju da je predsjednik iskoristio bogate prirodne resurse i ostvaren prihod iskoristio da ekonomski i politički stabilizuje zemlju. Nazarbajev je, tvrdi njemački medij, bio dovoljno mudar da dopusti svom narodu da učestvuje u bar dijelu raspodjele ovog bogatstva.

U međuvremenu njegova i moć njemu bliskih ljudi narastala je. Procjene idu i do 7 milijardi dolara. Prema istraživanju Radija Slobodna Evropa iz 2020. godine, članovi najuže porodice Nazarbajeva samo u Evropi i SAD posjeduju nekretnine ukupne vrijednosti 785 miliona dolara.

Kada je odstupio s predsjedničke funkcije, očekivao se boljitak, međutim sve je ostalo isto. Kazahstanska reč „šal ket“ ili „stari odlazi“ sve se češće čula širom Kazahstana. U početku je ona označavala neprikosnovenog vođu, ali danas su mnogi skloniji tumačenju da je ona postala sinonim za sistem koji je ostao gotovo netaknut i nakon odlaska lukrativnog lidera.

Zato Tokajev pokušava stvoriti privid promjena. Bogati ljudi i profitabilne firme moraće dati doprinos novom nacionalnom fondu pod nazivom Za narod Kazahstana, koji je planirao da osnuje. „Vjerujem da je došlo vrijeme da daju ono što duguju narodu Kazahstana i da pomažu ljudima”, rekao je parlamentu, a vladi naložio da sastavi popis firmi koje će morati dati doprinos. A možda je nešto i naučio na sopstvenim greškama.

Čak i ako ga političke elite iskorištavaju, nezadovoljstvo naroda veoma je stvarno. Previranja su još jednom razotkrila ranjivost sistema, pa makar on bio podržavan od moćnih igrača sa strane.

Dok kruže priče o interesnim sukobima unutar zemlje, iz vrha se plasiraju drugačije tonirane priče.

Predsjednik je u obraćanju aludirao da je nasilje djelo oko 20.000 „bandita“ među kojima je i dosta stranih plaćenika koji su pokušali da stvore „zonu kontrolisanog haosa“. I Vladimir Putin je izjavio da su nemiri rezultat stranog uplitanja. „Događaji u Kazahstanu nisu prvi i daleko od toga da su posljednji pokušaj uplitanja u unutrašnje stvari naših država izvana“, rekao je ruski predsjednik. Putinove riječi dolaze u momentu američko-ruskih pregovora u Ženevi vezanih za situaciju u Ukrajini.

Značaj nastojanja Kazahstana i Rusije da potvrde da su teroristi obučeni u inostranstvu bili ključni u stvaranju nasilnih nemira svakako je umanjila epizoda vezana za „stranog teroristu” za kojeg se ispostavilo da je poznati kirgiski džez pijanista. Isprebijani umjetnik Vikram Ružakunov je na državnoj televiziji Kirgistana prije identifikacije od strane svojih sunarodnika predstavljan kao jedan od plaćenika.

SAD odbacuju da su umiješane u događaje u Kazahstanu. „To je apsolutno netačno i dio standardnog ruskog priručnika o dezinformacijama koje smo često vidjeli proteklih godina,“ istakla je portparolka Bijele kuće Džen Psaki.

Nju Jork Tajms navodi da je ovo treća pobuna protiv autoritarne vlasti koja je orijentisana na Kremlj. Nakon Ukrajine i Bjelorusije 2020. godine, haos je zahvatio Kazahstan i prijeti da potkopa moć Moskve u trenutku kada ona pokušava da potvrdi svoju ekonomsku i geopolitičku moć.

S druge strane, Kazahstan je važan za Sjedinjene Države zbog energetskih interesa. Primjera radi, američke firme Exxon Mobile i Chevrone su uložile milijarde dolara u zapadni Kazahstan, regiju u kojoj su nemiri i počeli, piše njujorški magazin.

Svjetski mediji svjedoče i o drugačijim tokovima novca. Velike svote kazahstanskog novca peru se u Londonu. „Britanski pružaoci profesionalnih usluga omogućavaju postsovjetskim elitama da peru svoj novac i ugled“, navedeno je u izvještaju londonskog tink-tenka Čatam Haus.

Novinar Tom Burgis koji se u knjizi Kleptopija između ostalih svjetskih adresa bavio i Kazahstanom, smatra da je moderna istorija te zemlje primjer kako „dobro plaćena globalna mreža advokata, bankara, političara i PR menadžera pomaže da se opere reputacija i novac jednog totalno kleptokratskog režima“.

Rasplet krize neće se desiti u nekadašnjoj Astani koja je u čast donedavnog lidera prezvana u Nursultan. Moskva, Peking i Vašington su adekvatnije adrese za ovo pitanje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

2021. U RETROVIZORU: Zaglušujuća buka svjetskog nemira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna, mislili smo, biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore

 

Između izbora u SAD-u i Rusiji i stvarima vezanim za njihove spoljnopolitičke ciljeve stala je gotovo cijela godina. Kina je posmatrala sa strane i odrađivala  posao, a EU pokušavala da pronađe nove puteve. Da sve baš ne izgleda kao da je XX vijek, tu je korona, njena upornost da se širi i naša neusklađenost u borbi protiv nje.

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore. Ako je za poređenje – 2021. godinu smo dočekali sa nepunih dva miliona slučajeva smrti od korona virusa. U susret 2022. bližimo se brojci od šest miliona, prema  worldmeter.info.

Od 1. januara do 10. decembra 3,3 miliona ljudi umrlo je od COVID-19. Delta varijanta SARS-CoV-2 odradila je svoje. Uticaji Omikron soja još se sumiraju. Mi na Balkanu se držimo u vrhovima negativnih lista. Tradicionalno.

Oko 200 zemalja se na klimatskom samitu COP26, održanom u Glazgovu, složilo da se održi u životu nada o ograničavanju povećanja globalne temperature na 1,5°C. Ekstremni vremenski i klimatski događaji su nas valjda toliko osvijestili. Slikovitije: u Kini je više od 300 smrtnih slučajeva uzrokovano jakim padavinama i poplavama u provinciji Henan 2021. godine. Tropski ciklon Seroja ubio je 160 ljudi u Indoneziji, a klizišta i bujične poplave raselile su najmanje 22.000 ljudi. Oluja Filomena izazvala je najjače sniježne padavine u posljednjih 50 godina u Madridu. Više od 10.000 ljudi potražilo je utočište u centrima za evakuaciju na Fidžiju zbog ciklona Ana. U SAD-u su temperature pale na –13°C u nekim dijelovima Teksasa, ekstremni toplotni talas na sjeverozapadu Pacifika ubio je stotine ljudi. Temperature u Moskvi i nekim drugim mjestima u Rusiji dosegle su rekordno visoke nivoe proteklog ljeta. Ovog avgusta gorjeli su djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli jul je bio najgori po rekordnom broju požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine.

Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma. U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je bila i Turska. Opominjuće slike sa ostrva Evija obišle su svijet.

U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa. To nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Kanadi. 46,6°C – izuzetno rijetko u tom području.

Potpisnici klimatskog pakta iz Glazgova (COP 26) obavezali su se da će nastaviti da rade na ograničavanju globalnog zagrijevanja na najviše 1,5 ͦC iznad predindustrijskog nivoa, što je cilj koji je prvi put postavljen na samitu u Parizu 2015. Mnogo značajnije jeto što postoji mogućnost da bogatije zemlje nadoknade zemljama u razvoju gubitak i štetu od klimatskih promjena.

SAD su se nakon Donald Trampovog istupa vratile pregovorima, a i Kina je najavila da će sarađivati u borbi protiv klimatskih promjena.

Iako bi ovo trebalo da su dvije najispraćenije teme kada je svijet u pitanju, one su gotovo dnevno odlazile u zapećak pred nekim bučnijim.

Proteklu spoljnopolitičku godinu otvorili smo na stranicama Monitora, između ostalog, i ovim riječima: „Situacija u SAD-u se razvija iz sata u sat. Posljednjih sedam dana Trampovog predsjednikovanja, biće najzanimljivija nedjelja od kada je ušao u ovalnu sobu”. Sve je već od januara slutilo da će ova godina biti pravi rijaliti.

Godina je ostala rijaliti, ali su dešavanja u SAD-u ubrzo pošla u zaborav. Kao u opsadnom stanju novi predsjednik SAD-a postao je Džo Bajden. Preuzimajući kormilo, obećao je da će unutrašnjom i spoljnom politikom duvati neki novi vjetrovi.

Najviše se očekivalo od sastanaka sa Vladimirom Putinom. Prvi je održan u jednom od najlošijih trenutaka u odnosima dvije države. Obostrano su opozvani ambasadori, a problemi su se gomilali. S obzirom na brojnost tema nije čudo što je javnost bila razočarana kratkim trajanjem susreta dva predsjednika.

Jedna od gorućih tema tog prvog susreta bio je i Aleksej Navaljni. Nakon što je ruski opozicionar završio sa tretmanom liječenja u Njemačkoj, na koji je poslat usljed trovanja novičokom u avgustu prošle godine, uhapšen je po povratku u Rusiju. Sud u Moskvi u junu je klasifikovao njegovu regionalnu mrežu podrške i antikorupcijsku fondaciju kao „ekstremističke“ i odmah ih zabranio. Neposredno prije toga, u Rusiji je na snagu stupio zakon prema kojem članovi organizacija koje su klasifikovane kao „ekstremističke“, ne mogu da se kandiduju na izborima.

Putinova Jedinstvena Rusija je osvojila gotovo 50 odsto glasova na parlamentarnim izborima. Rezultati znače da će se malo toga promijeniti u ruskoj politici.

„Napadati Rusiju bez razloga je postao novi sport na Zapadu“, znao je reći Putin ove godine. I dopuniti: „ Ko prijeti našim osnovnim sigurnosnim interesima, zažaliće zbog toga kao što nikada nije zažalio ni za čim!”

Monitor je prije par brojeva pisao da se Rusija ne miri lako sa gubitkom posjeda te da je po drugi put ove godine počela masovno gomilanje trupa na istočnoj i sjevernoj granici Ukrajine uključujući i vojno-pomorska pojačanja na anektiranom Krimu. Tenzije u tom dijelu svijeta ne prestaju.

Treći ovogodišnji susret predsjednika SAD i Rusije početkom decembra ove godine bio je napet, ali mediji su prenijeli „iskren i profesionalan”. Nakon moskovskog raspoređivanja vojnih figura u blizini ukrajinske granice, Vašington je izdao upozorenje protiv svakog potencijalnog ruskog vojnog napada. Naredni potez odigrala je Moskva tražeći od zapada i NATO-a da ne dozvoli članstvo Ukrajine i drugih bivših sovjetskih zemalja u toj organizaciji kao i povlačenje vojnih jedinica u centralnoj i istočnoj Evropi.

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je 26. decembra da će razmotriti niz opcija ukoliko Zapad ne odgovori njegovom traženju bezbjednosnih garancija kojima bi se spriječilo širenje NATO-a na Ukrajinu.

Za sada su SAD i njihovi saveznici odbili da ponude Rusiji takve garancije. Složili su ipak da pokrenu razgovore sa Rusijom o zabrinjavajućim pitanjima.

Osjetljiva pitanja traže hladne glave. Svi igrači zatežu konopac do ivice pucanja. No, ne treba zaboraviti da je Rusija odavno u svojevrsnoj izolaciji od velikog dijela svijeta, a da je Amerika, osim unutrašnjih problema koje vuče s početka godine, još uvijek u teškim avgustovskim ranama. Kraj avgusta internet su preplavili snimci iz talibanskog Avganistana u kom prvi put od 2001. godine nema američkih vojnika.

Dosta je nepoznanica vezano za situaciju u Avganistanu. Ono do čega se može doći ne obećava. Istraživanje Reportera bez granica (RSF) i Avganistanskog udruženja nezavisnih novinara (AIJA) pokazuje promjenu u avganistanskom medijskom pejzažu od avgusta. Ukupno 231 medij morao je biti zatvoren, a više od 6.400 novinara ostalo je bez posla od 15. avgusta. Najviše su, naravno, pogođene novinarke.

Međunarodna zajednica uslovljava priznavanje talibanske vlade u Avganistanu formirajem inkluzivne vlade, omogućavanjem zapošljavanja žena, omogućavanjem djevojčicama da se školuju… Talibani to ocjenjuju kao miješanje u njihove unutrašnje poslove.

Iako nijesu dobili priznanje ni od jedne države, to ne znači da nema onih koji su u novonastaloj situaciji vidjeli svoje prilike. Kina je obećala humanitarnu pomoć. Finansirala je projekat izgradnje u kompleksu Ministarstva pravde, a postoje izvještaji koji sugerišu da su kineske kompanije posjetile Avganistan kako bi istražile mogućnosti vezane za rudarstvo.

Kina je sveprisutna. Nova SAD administracija upoređuje kineskog predsjednika sa Putinom. Po Amerikancima, Kina ne smije preuzeti status najmoćnije države na svijetu. Nastavak te priče je i bojkot olimpijskih igara koje se održavaju u Pekingu naredne godine od strane SAD-a, Velike Britanije, Kanade i Australije.

U Evropi resetovanje. Angela Merkel se oprostila od političke karijere. Francusku čekaju izbori na proljeće.

Njemački glasači odbili su da izaberu apsolutnog pobjednika, postavljajući pozornicu za potragu za vladajućom koalicijom. Merkelin CDU je doživio loš rezultat, dok socijaldemokrate imaju novi život uz Olafa Šolca na mjestu kancelara. Uzlet je doživjela i stranka Zelenih.

Stvari se još uigravaju. Tu su obostrana obećanja saradnje između Brisela i Vašingtona. Kako će to da izgleda u sistemu povezanih sudova od Balkana do Bajkala, vidjećemo već naredne godine.

U kajronu u dnu ekrana večernjih dnevnika lete vijesti, a godina na izmaku ih je donijela priličan broj. Migrantske rute su još aktivne i koriste se u dnevnopolitičke svrhe. Samo se prisjetimo problema na granici Bjeorusije i Poljske. Vlade se mijenjau lakše nego ikada, reklo bi se. Od državnog udara u Mjanmaru iz februara do mirnog prenosa vlasti u Čileu u decembru. Izrael i Palestina su u klinču jednakim intenzitetom, a Natanjahu je otišao u istoriju. Austrijski kancelar Sebastijan Kurc je dao ostavku zbog brojnih afera. Bugarski premijer Bojko Borisov je na izlaznim vratima. Desničarenje je ove godine izgubilo dosta bitaka, ali svako sjutra donosi novi boj.

Možda za početak ne bi bilo loše da zaglušimo buku svjetskog nemira i fokusiramo se na bitku sa najmanjim zajedničkim, a izuzetno problematičnim, sadržiocem.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo