Povežite se sa nama

Uncategorized

OSOBE SA INVALIDITETOM I ZAPOŠLJAVANJE: Država najveća prepreka

Objavljeno prije

na

,,Broj osoba sa invaliditetom (OSI) zaposlenih u državnoj administraciji je neprimjereno nizak”, jedan je od zaključaka konferencije Policija i osobe sa invaliditetom, koja je održana protekle nedjelje, u organizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova i Savjeta za građansku kontrolu policije. Na njoj su učestvovali i predstavnici svih nacionalnih OSI asocijacija, kao i predstavnici Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Ministarstva rada i socijalnog staranja, Zavoda za zapošljavanje Crne Gore i Uprave za kadrove Vlade Crne Gore.

Tokom 2015. godine ukupno je zaposleno 108 lica sa invaliditetom, od kojih 41 na neodređeno vrijeme (kod 33 poslodavca) i 67 na određeno vrijeme (kod 41 poslodavca), podaci su Udruženja paraplegičara Podgorice. U odnosu na 2014. godinu kada je bilo zaposleno 86 lica, evidentan je porast zaposlenih lica sa invaliditetom. Međutim, iz OSI organizacija ističu da je većina zaposlenih u nevladinim organizacijama i kod privatnih poslodavaca, dok je broj OSI u državnim institucijama veoma mali.

Razlog tome je, po njima, tumačenje Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom od strane Ministarstva finansija. Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, za Monitor objašnjava da je procjena Ministarstva finansija da zbog toga što većina državnih organa funkcioniše putem Trezora i nema svoj račun, ne mogu da koriste subvencije koje su zakonom propisane za zapošljavanje OSI.

Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom predviđeno je niz benefita poslodavcima ukoliko zaposle ovu populaciju. Između ostalog predviđena je subvencija zarade zaposlenog do 75 posto, dodjela bespovratnih sredstava za prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, kreditna sredstva pod povoljnijim uslovima za kupovinu mašina, opreme i alata potrebnog za zaposleno lice, finansiranje ličnih troškova asistenta u radu.

I pored brojnih benefita, većina poslodavaca se nerado odlučuje za zaposlenje OSI, već radije umjesto toga uplaćuju zakonom određeni doprinos u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.

,,Da bi se situacija u praksi poboljšala, potrebno je da se država znatno više uključi u rješavanje ovog pitanja i to u svojstvu poslodavca, jer će se jedino na taj način ostvariti potpuna integracija osoba sa invaliditetom u naše društvo”, kaže za Monitor Marija Šćepanović, pravnica u Savezu udruženja paraplegičara Crne Gore.

Međutim, dosadašnja praksa je pokazala da državne institucije, kao ni lokalne samouprave ne plaćaju ni doprinos koji ide u Fond za profesionalnu rehabilitaciju, već se taj fond puni uglavnom iz uplata privatnih preduzeća. A pare troši država.

Organizacije OSI tvrde da je od 2009, od kada je počela primjena Zakona, u Fond uplaćeno preko 40 miliona eura, a da je namjenski, za potrebe OSI potrošeno manje od 10 odsto tih sredstava. Prema izvještaju koji je rađen prije par godina, od 2009. do 2012. poslodavci su na osnovu doprinosa uplatili preko 19 miliona eura, a za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI potrošeno je svega 885.000 ili 4,62 odsto. U toku 2012. uplaćeno je oko osam miliona eura, a za potrebe zapošljavanja OSI potrošeno je svega 268.000 ili 3,39 odsto.

Organizacije OSI u kontinuitetu ukazuju na propuste u sprovođenju ovog Zakona sa naročitim akcentom na nenamjensko trošenje sredstava koje država prihoduje na osnovu nezapošljavanja OSI, a koristi ih za namjene koje se ne odnose na ovu populaciju. Sve uzalud.

,,Nezainteresovanošću državnih institucija, stvara se sumnja da će se sredstva koja uplaćuju preduzetnici u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom po osnovu doprinosa na kraju godine ponovo iskoristiti za svrhe koje nemaju dodirnih tačaka sa zapošljavanjem lica sa invaliditetom, što je bio slučaj do sada”, kaže za Monitor Dejan Bašanović, generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorice.

Gdje završava novac koji se izdvaja za OSI, u organizacijama koje smo kontaktirali ne znaju. Nezvanično su nam rekli da su krajem prošle godine dobili informaciju iz Ministarstva finansija da je novac otišao za pokrivanje duga Fonda PIO.

Macanović ističe da Savez svijepih svojim primjerom pokazuje kako OSI mogu biti zapošljene. ,,U Savezu slijepih je zaposleno osam osoba, od toga šest sa invaliditetom. I funkcionišemo odlično. Često se dešava da su OSI mnogo više motivisane i daju sebe potpuno, svjesne da će i najmanja greška biti pripisana njihovom invaliditetu. U kancelariji Saveza u Nikšiću zaposlene su dvije OSI, u Pljevljima takođe dvije, a u Baru i Kotoru po jedna”.

Najveći broj osoba sa invaliditetom je angažovan u dijelu NVO sektora koji se bavi zaštitom prava i interesa osoba sa invaliditetom. Broj zaposlenih članova Udruženja paraplegičara Podgorica je 25, od kojih je u državnim institucijama zaposleno devet lica. U Udruženju paraplegičara Podgorica trenutno je zaposleno šest lica sa invaliditetom.

Pored predrasuda poslodavaca, naši sagovornici ističu da je problem i demotivisanost ovih osoba za traženjem posla. Razlog je što mnogi koriste porodičnu penziju ili neke druge vrste naknada, koje iznose od 77 do 190 eura, pa računaju da je bolje da i to ne izgube nego da kreću u neizvjesnost traženja posla.

Dodatni problem je i što je mali broj fakultetski obrazovanih osoba sa invaliditetom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Posao uglavnom traže sa srednjom školom. Nizak nivo obrazovanja OSI je direktna posljedica nepristupačnosti škola i fakulteta, nedostatak literature i pomagala…

,,Jedan od velikih problema za zapošljavanje lica sa invaliditetom je i nepristupačnost obrazovnih institucija, posebno fakultetskih ustanova. Zbog nepristupačnosti ovih institucija, lica sa invaliditetom često nijesu u mogućnosti da se školuju na željenim studijskim programima”, ističe Bašanović. On smatra da je neophodno da prođu poseban stručni tretman kroz realizaciju mjera i aktivnosti profesionalne rehabilitacije.

I Šćepanovićeva smatra da je jedan od glavnih problema nepristupačnost državnih institucija koja se manifestuje kroz veliki broj arhitektonskih prepreka. ,,Za osobe sa tjelesnim invaliditetom otklanjanje ovakvih prepreka je od izuzetne važnosti, jer se drugačije ne može postići potpuna integracija na tržištu rada”. Ona ističe i da je potrebno ,,izraditi jedinstvenu bazu podataka o osobama sa invaliditetom, kako bi se prikupile informacije o broju onih koji se mogu uključiti na tržište rada. Veliki broj osoba koje se nalaze na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore su prvenstveno invalidi rada, što je potpuno drugačija kategorija lica od od osoba sa invaliditetom”.

Svake godine se za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom prikupi od sedam do osam miliona eura, tako da pare nijesu problem. Ali jeste njihovo trošenje. Macanović ističe: ,,Ima novca, samo nedostaje volje da se on na pravi način iskoristi”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo