Povežite se sa nama

Uncategorized

SMJENA ILIJE VUKČEVIĆA, DIREKTORA UPRAVE ZA IGRE NA SREĆU: Džigi se pita

Objavljeno prije

na

Tik pred praznike, 28. aprila ove godine, direktor Uprave za igre na sreću Ilija Vukčević razriješen je sa te funkcije. Na radost velikih monopolista u igrama na sreću, vlasnika Lutrije Crne Gore. Koji, nekim čudom odmah doznaju sadržinu odluka državnih organa.

Da je tako, svjedoči i pismo koje je Sava Grbović, direktor Lutrije Crne Gore, ove sedmice poslao na adrese svih crnogorskih medija. U pismu se Vukčević naziva ,,odlazećim socijaldemokratskim kadrom koji je ogoljen i deklasiran u svim radnjama i postupcima koje je nezakonito inicirao i vodio protiv Lutrije”.

Pismo nosi naziv – I mućak je jaje dok ga ne razbiješ. Grbović, bliski saradnik premijerovog prijatelja sa italijanske optužnice za šverc cigareta Brana Mićunovića, već neko vrijeme pokazuje sklonost ka poeziji i prozi u kojoj razbija one koji kritikuju njegov biznis. Osim ovog pisma u kom su na meti Vukčević i Momo Koprivica (Demokrate) koji su ukazivali na štetu u državnoj kasi zbog monopola Lutrije, Grbović je svojevremeno upitio pjesmu i novinarima Vijesti u kojoj slučajno ubijaju ,,ki zeca” jednog Rajka, valjda slučajno imenjaka jednog od novinara Vijesti kome je pjesma bila upućena.

Vukčević je već neko vrijeme na meti Grbovića. Bivši direktor Uprave za igre na sreću je nedavno u intervjuu za naš list saoštio da ga Grbović napada jer radi po zakonu. Vukčević je u javnosti prepoznat kao profesionalac koji je uspijevao da zadrži autonomiju Uprave za igre na sreću od pritisaka Lutrije.

Njegov mandat obilježilo je više odluka koje se nijesu dopale Grboviću. Vukčević, između ostalog, nije htio da potpiše ugovor o koncesiji za Grbovićev kazino u hotelu Crna Gora Hilton po uslovima koje je Grbović tražio.

Prema odluci Vlade mirovanje prava i obaveza za kazino Hilton teče od 28. aprila 2014. godine, dok je Grbović tražio da u ugovoru stoji da ovaj rok počinje da teče od 1. avgusta 2013. godine, na šta Vukčević nije pristao.

Odbio je i da Lutriji produži ugovor za lutrijske igre na sreću. Lutrija tu vrstu igara priređuje na osnovu koncesije dodijeljene 1996, date nekadašnjoj državnoj kompaniji. Koncesija je produžavana nakon privatizacije Lutrije, a Vukčević je predložio Vladi da se to opet ne uradi, jer nema zakonskog osnova.

,,Zakoni o koncesijama i igrama na sreću jasno propisuju da koncesija za lutrijske i kazinske igre na sreću, zajedno sa produženjem, može biti dodijeljena najduže 15 godina. Pošto je Lutrija već iskoristila mogućnost produženja od pet godina, dodatna produženja nisu moguća”, objasnio je on za Monitor.

Vukčević je po dolasku na čelo Uprave napravio i Analizu fiskalnog tretmana igara na sreću. U njoj je detaljno skicirao probleme u oblasti igara na sreću i predložio rješenja kako bi država zaštitila svoj interes u oblasti igara na sreću.

Više je detalja u Analizi koji se sasvim sigurno nijesu dopali Grboviću. Uz ostalo, tu je i predlog da bi koncesija za Lutriju, pošto ta kompanija ima monopol na lutrijske igre i jedina plaća fiksnu koncesiju, morala biti najmanje million eura godišnje. On je upozorio da zbog važećeg zakonodavstva koje je donešeno u vrijeme kada je Lutrija bila državna a ne privatna, Lutrija uplaćuje onoliko dažbina koliko hoće. Tako je u maju mjesecu 2014. godine Lutrija državi za lutrijske igre uplatila – nula eura!

,,Prihodi od koncesije od lutrijskih igara na sreću čine svega 1,49 odsto ukupnih prihoda od igara na sreću u 2015. godini, dok je u drugim državama ovaj prihod dominantan ili jedan od najvećih”, sopštio je Vukčević nedavno za naš list. On je upozorio da je nakon privatizacije Lutrije, uništen kult lutrijskih igara te da ukupna uplata po kolu za sve četiri vrste Lotoa koje priređuje Lutrija iznosi svega – od 5.000 do 7.000 eura!

Vukčevićev ozbiljan rad, očito nije bio po volji nadležnih u Vladi. Umjesto da zadrže profesionalca koji pokušava da zaštiti javni interes i državnu kasu, Ministarstvo finansija raspisalo je prije više od mjesec konkurs za novog direktora Uprave. Kandidati su se nekako namjestili kao da ih je Grbović birao.

Osim Vukčevića, prijavili su se advokat Nebojša Mitrić i doskorašnja zamjenica u Upravi za igre na sreću Milena Savović-Baptista. Oboje i prijatelji porodice Grbović. Za novu direktoricu izabrana je Savović-Baptista.

Ona je inače kćerka funkcionerke DPS-a Gorice Savović, a kako su mediji objavljivali u prijateljskim je vezama sa Grbovićem. Ona se ranije u Upravi za igre na sreću zbog toga izjašnjavala da je u konfliktu interesa kada su postojale bilo kakve procedure u vezi Lutrije i Džek pota, dvije Grbovićeve kompanije.

Monitor je novoj direktorici uputio pitanje kako to da je pristala da bude dirketorica Uprave, kada se već ranije izjašnjavala da je u konfliktu interesa. Na novoj poziciji moraće da donosi odluke koje se odnose na Grbovićeve kompanije. Do izlaska ovog broja, Savović-Baptista nije odgovorila na pitanja.

Nije prvi put da se zvijezde u ovoj oblasti poklope kako Grbović voli.

Više puta su do javnosti doprli dokumenti i tonski zapisi koji su pokazali da Grbović vedri i oblači u ovoj oblasti. Najprije je procurio dokument da je tadašnji ministar finansija Radoje Žugić svojevremeno dao Grboviću da sam napiše sporne odredbe novog zakona o igrama na sreću, koji još nije usvojen iako su za to probijeni svi rokovi. Zakon je trebalo da bude usvojen krajem prošle godine, a ove ga nema ni u najavi. Prema izvorima Monitora nije usvojen jer to ne odgovara vlasniku Lutrije.

Objavljen je i tonski zapisnik sjednice u Vladi, na kojoj predstavnici Vlade, združeno sa Grbovićem vrše pritisak na Vukčevića da potpiše ugovor o koncesiji po mjeri Lutrije.

Sada je sve po mjeri Lutrije. Džigi se pita.

Čistka SDP kadrova

Odlazak Vukčevića dešava se u vrijeme smjena SDP kadrova na lokalnom i državnom niovu o čemu se u javnosti neko vrijeme govori. Na njihova mjesta postavljaju kadrove DPS-a i Socijaldemokrata Crne Gore . Vukčević je nestranačka ličnost, ali je mjesto Uprave ranije po pravilu pripadalo SDP-u, gdje se nijesu pretjerano gurali da zauzmu tu poziciju. I dok je Vukčević smijenjen u zakonitoj proceduri, smjene SDP kadrova se nerijetko dešavaju pod u najmanju ruku sumnjivim okolnostima i procedurama. Direktor Uprave za šume Muhamed Nurković smijenjen u krajnje neobičnoj proceduri. Nurkovića su iz kancelarije, tvrde izvori Monitora, iselili praktično za praznike i preko noći. Na njegovo mjesto postavljen stari DPS kadar Nusret Kalač. Nadležni ministar poljoprivrede Petar Ivanović iselio je Nurkovića tako što je formirao tročlanu komisiju za primopredaju dužnosti, čiji je zadatak, navodi se u rješenju u koje je Monitor imao uvid, da ,,izvrši popis dukomentacije i preda posao novom direktoru”. U obrazloženju odluke piše da Nurković nije napustio kancelariju, iako je razriješen. Ministar je pri tom poslao tročlanu komisiju u sjedište Uprave za šume u Pljevljima, a da im uopšte nije dao rješenja o razrješenju Nurkovića i imenovanju Kalača. To rješenje nije primio ni Nurković. Nurković, je na tom mjestu od septembra 2015, prije dvije sedmice je na sjednici skupštinskog Odbora za ekonomiju iznio niz nepravilnosti u sklapanju ugovora za koncesije. Bivši direktor Lučke uprave u Kotoru Mladen Lučić, blizak SDP-u, dobio je mejlom rješenje o razrješenju. Sa čela Uprave za saobraćaj smijenjena je potpredsjednica SDP-a Mirel Radić-Ljubisavljević. Ona smatra da je to politički progon i najavljuje da će sa tim upoznati Delegaciju EU.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo