Dok se gradi narativ o herojima s Košara, slave se heroji beogradskih klošara

NAKAZA: Dok su se u srijedu, 23. septembra, u Kruševcu polagali vijenci u slavu 125. motorizirane brigade Vojske Jugoslavije i držali govori o „patriotizmu i požrtvovanju“, beogradski asfalt je, opet, preko noći porodio novu nakazu. Na jednom beogradskom zidu osvanula je lažna, plava ulična tabla s natpisom „Ulica Ratka Mladića“. Ova dva događaja – državna ceremonija u slavu bivše vojne formacije i ulični grafit posvećen pravosnažno osuđenom generalu za genocid – jasna su poruka da ratna politika Srbije iz devedesetih godina prošlog vijeka nije samo preživjela; ona je danas zvanično njegovana i ulično branjena.

IGROKAZ: Kruševački igrokaz, s ministrom odbrane Bratislavom Gašićem u glavnoj ulozi, izveden je po provjerenom scenariju selektivnog pamćenja. Govorilo se o heroizmu na Košarama, o 92 poginula vojnika, o tome kako „pretke nismo osramotili, a pokolenja nas se neće stideti“. Na bini je, kao počasni gost, stajao ratni komandant brigade, penzionirani general Dragan Živanović. O onome što je ministar Gašić prešutio, a što se vidi iz dokumenata i sudskih spisa, govori se znatno manje: o ulozi 125. motorizirane brigade u zločinima nad civilima na Kosovu. U zvaničnom narativu ova jedinica svodi se na legitimnu odbranu granice od NATO-a i OVK-a, dok dokumenti govore o njenoj ulozi u sistematskom nasilju nad civilnim stanovništvom.

KRALJANE: Prema obimnom dosijeu koji je objavio Fond za humanitarno pravo (FHP), u zoni odgovornosti 125. motorizirane brigade – koja je obuhvatala Peć, Istok, Dečane i Kosovsku Mitrovicu – ubijeno je 1.813 albanskih civila. Među njima je bilo 236 djece i 327 žena. FHP navodi da je brigada imala ključnu ulogu u artiljerijskoj podršci i čišćenju terena za policijske i paramilitarne formacije. Da bi se vidjelo šta se pod tim podrazumijevalo, dovoljno je podsjetiti na selo Kraljane kod Đakovice početkom aprila 1999. godine. Kraljane je postalo zbjeg za hiljade albanskih civila koji su bježali pred ofanzivom srpskih snaga. Pripadnici 125. motorizirane brigade, zajedno s jedinicama MUP-a, opkolili su selo. Vojska i policija izdvojile su izbjegličku kolonu, natjerale hiljade žena, djece i staraca da krenu prema granici s Albanijom, dok su stotine vojno sposobnih muškaraca zadržane na livadi. Danima su držani pod vedrim nebom, bez hrane i vode, premlaćivani i maltretirani.

ZLOČIN: Dana 4. aprila uveče započeta je egzekucija. Najmanje 78 muškaraca izdvojeno je, odvedeno u nepoznatom pravcu i strijeljano. Njihova tijela potom su, u sklopu državne operacije prikrivanja tragova zločina, prebačena na teritoriju uže Srbije. Tijela 17 muškaraca pronađena su 2001. godine u masovnoj grobnici kod jezera Perućac, tijela osam ekshumirana su na groblju u selu Brekovac kod Đakovice, dok se za tijelima 53 i dalje traga. Iz te masovne grobnice je prije četvrt vijeka ekshumirano ukupno 84 tijela, a u njoj su, pored ljudskih ostataka, pronađeni dijelovi metalne konstrukcije hladnjače koja je služila za transport, dječija cipela, kao i ostaci ženske i dječije odjeće. Sličan obrazac zločina i prikrivanja dogodio se i u selu Ljubenić kod Peći tri dana ranije, 1. aprila 1999. godine, kada su pripadnici 177. vojno-teritorijalnog odreda Peć – jedinice direktno potčinjene 125. motoriziranoj brigadi – ubili 59 albanskih civila. Tijela najmanje 30 žrtava iz Ljubenića pronađena su u masovnim grobnicama u Batajnici kod Beograda. To su ti preci koje, prema riječima ministra, „nismo osramotili“.

REHABILITACIJA: General Dragan Živanović, ratni komandant 125. brigade i počasni gost na ceremoniji, bio je predmet jedine istrage koju je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije ikada otvorilo protiv generala Vojske Jugoslavije po osnovu komandne odgovornosti. Istraga je pokrenuta 2014. godine zbog zločina u selima Ćuška, Pavljane, Ljubenić i Zahać, ali je 2017. obustavljena uz obrazloženje da „nema dovoljno dokaza“. Optužnica protiv njega nikada nije podignuta, a on do danas nije procesuiran. Kada država zločine prešuti, a njihove aktere rehabilitira i slavi kao heroje, takva politika prirodno se prelijeva i na ulice. Nova lažna tabla s imenom Ratka Mladića u Beogradu nije samo još jedan grafit. Ona je ulična verzija istog narativa: dok se u Kruševcu slavi jedinica čiji su pripadnici povezani sa zločinima nad kosovskim civilima, u Beogradu se veliča komandant pravosnažno osuđen za genocid i druge zločine.

GLORIFIKACIJA: Ulična glorifikacija ratnih zločinaca ima isti učinak kao i njihova državna rehabilitacija: normalizaciju. Kada građani svakodnevno prolaze pored murala i lažnih uličnih tabli posvećenih ratnim zločincima, oni prestaju biti incident i postaju dio javnog pejzaža. Sistematskim odbijanjem da se takvi simboli trajno uklone, nadležni im omogućavaju da ostanu dio svakodnevice. Gašićeva poruka da „svaki mladi vojnik koji danas obuče uniformu treba da zna ko ju je nosio pre njega“ posebno je važna. Mladim generacijama ne nudi se suočavanje sa zločinima i masovnim grobnicama u Batajnici, Perućcu i Rudnici, nego kontinuitet između ratne prošlosti i savremene vojske. Pravo lice jedne politike ne vidi se u Briselu ili Njujorku, već u Kruševcu i na beogradskim fasadama. Sve dok se državni vijenci polažu pred komandantima čije su jedinice povezane sa zločinima nad civilima, a beogradske ulice neformalno nazivaju po arhitektama najtežih zločina, suočavanje sa prošlošću ostaje daleko. Dok se gradi narativ o herojima s Košara, slave se heroji beogradskih klošara.

Eldin HADŽOVIĆ

Prva osuda političkog i vojnog vrha OVK za sustavne ratne zločine ruši dominantne srpske i kosovarske narative i donosi pravdu kojom opet niko neće biti zadovoljan

PRESUDA: Specijalizirana vijeća u Haagu izrekla su prvostupanjsku presudu bivšem predsjedniku Kosova i nekadašnjem političkom komandantu Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Hashimu Thaçiju, osudivši ga na 25 godina zatvora za ratne zločine počinjene tijekom sukoba 1998. i 1999. godine. Krivima su proglašeni i njegovi najbliži ratni suradnici i čelnici Glavnog štaba OVK: bivši glasnogovornik Jakup Krasniqi osuđen je također na 25 godina, nekadašnji šef obavještajne službe Kadri Veseli na 18, a bivši šef zastupničke grupe i operativac Rexhep Selimi na 13 godina zatvora. Sudsko vijeće utvrdilo je izvan razumne sumnje da su četvorica optuženih odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Krivi su za ratne zločine koji obuhvaćaju proizvoljno lišenje slobode najmanje 385 osoba, okrutno postupanje nad 49 osoba, mučenje 303 privedena civila i ubojstvo najmanje 96 žrtava u pritvorskim centrima pod kontrolom OVK na Kosovu i sjeveru Albanije. Oslobođeni su optužbi za zločine protiv čovječnosti.

DOKAZI: Tijekom dokaznog postupka Tužiteljstvo je izvelo više od 3.000 materijalnih dokaza i saslušalo 125 svjedoka, rasvijetlivši funkcioniranje više od 40 improviziranih pritvorskih centara OVK na Kosovu i u Albaniji, poput Likoča, Lapušnika te logora u Kukësu i Cahanu. U obrazloženju presude vijeće pod predsjedavanjem suca Charlesa Smitha opisalo je brutalne uvjete zatočenja: privedeni civili – među njima Srbi, Romi i kosovski Albanci proglašeni „izdajnicima” – držani su u podrumima, štalama i metalnim kontejnerima bez hrane i medicinske pomoći. Svjedočanstva i dokazi potvrdili su da su zatočenici redovito premlaćivani metalnim šipkama, električnim kablovima i kundacima, dok su pojedini visili vezani za noge ili podlegli povredama. Ovi nehumani uvjeti bili su temelj za utvrđivanje individualne odgovornosti čelnika Glavnog štaba OVK.

PRESEDAN: Ukoliko bude potvrđena u drugostupanjskom postupku, presuda će označiti historijski presedan, jer će po prvi put političkom i vojnom vrhu OVK biti izrečena izravna krivična odgovornost za sistemske ratne zločine. Za razliku od ranijih procesa, koji su se uglavnom bavili pojedinačnim slučajevima i nižim zapovjednicima, odlukom u Haagu obuhvaćena je sama jezgra Glavnog štaba OVK. Time je pred međunarodnim pravosuđem dokazano postojanje udruženog zločinačkog pothvata u kojem su najviši čelnici organizacije sudjelovali u planiranju, poticanju i provođenju sistematskih zločina nad civilima i političkim protivnicima. Presuda narušava dominantni politički narativ u Prištini o OVK kao isključivo oslobodilačkom pokretu čije je djelovanje bilo bez mrlje i otvara novu fazu suočavanja s prošlošću.

KONSTRUKCIJA: Sudsko vijeće odbacilo je optužbe za zločine protiv čovječnosti, utvrdivši da tužiteljstvo nije dokazalo postojanje široko rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo. Krivična odgovornost tako je zadržana u okvirima ratnih zločina unutar oružanog sukoba. Sud je također odredio vremensko i prostorno ograničenje, zaključivši da se incidenti nakon 20. lipnja 1999. ne mogu kvalificirati kao ratni zločini u ovom predmetu, pa su poslijeratna ubojstva i progoni nakon ulaska KFOR-a isključeni iz postupka. Predsjedavajući sudac Smith naglasio je da se proces bavi isključivo individualnom krivicom optuženih, a ne legitimnošću OVK ili borbom za nezavisnost Kosova. Ipak, razdvajanje pojedinačne odgovornosti od same organizacije u političkom životu teško je održati.

PRESLAGIVANJE: Na unutarnjem planu presuda donosi duboke potrese. Najveći udarac pretrpjet će Demokratska partija Kosova (PDK), stranka koju je osnovao Thaçi i čiji je dugogodišnji lider bio Veseli. Prvostupanjska osuda njezina osnivačkog i ratnog jezgra dodatno narušava identitetske temelje i izborni narativ stranke, prisiljavajući je na transformaciju i traženje novog profila izvan sjene rata. Za vladajući Pokret Samoopredjeljenje (Vetëvendosje) i premijera Albina Kurtija presuda je kompleksan izazov. Iako politički profitira od slabljenja tradicionalnog „ratnog krila”, vlast mora sačuvati državnu stabilnost i upravljati nezadovoljstvom javnosti zbog osude ratnih komandanata, uz spremnost za suradnju s međunarodnim pravosuđem.

ODJECI: Regionalni odjek presude najsnažnije će se osjetiti u kontekstu blokiranog dijaloga Beograda i Prištine. Za zvanični Beograd potvrda odgovornosti najvišeg vrha OVK predstavlja snažan pravni i politički argument u međunarodnoj areni i potvrdu dugogodišnjih tvrdnji o sistemskom karakteru zločina nad nealbanskim stanovništvom i političkim rivalima. U Prištini bi presuda mogla proizvesti dodatno zaoštravanje retorike prema međunarodnim posrednicima i suziti prostor za kompromise i nastavak pregovora. Odluka također stavlja pod znak pitanja odnose Kosova sa Zapadom, prvenstveno Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama, na čije insistiranje je Specijalizirano vijeće osnovano.

OBRAZAC: Presuda pred srpsku političku i pravnu javnost stavlja neočekivan bilans. Zvanični Beograd je unaprijed pripremao narativ o oslobađajućoj presudi – predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je danima ranije tvrdio da ima „saznanja” da će Thaçi biti oslobođen, uklapajući to u tezu o zapadnoj inscenaciji uperenoj protiv Srbije. Osuda na 25 godina tu prognozu demantira i neutralizira narativ pripreman za suprotan ishod. I ranije je MKSJ pokušavao procesuirati vrh OVK – suđenje Ramušu Haradinaju završilo je oslobađanjem, dijelom zbog dokazane intimidacije svjedoka. KSC je tako prva, ne jedina moguća, instanca koja je taj pokušaj privela osuđujućoj presudi. Ali domet ostaje ograničen: sud je odbacio zločine protiv čovječnosti i sve što se dogodilo nakon 20. lipnja 1999. Presuda Beogradu daje dio pravde koji je dugo tražio, a Prištini dio istine koju je ustrajno poricala. Obje strane i dalje ostaju vjerne starom obrascu – spremne osuditi tuđe zločine, nespremne suočiti se s vlastitima.

Eldin HADŽOVIĆ

Ispraćaj osuđenog ratnog zločinca uz vojne počasti potvrda je da veličanje zločina nije privatni čin, nego zvanična politika

SAHRANA: Sahrana Ratka Mladića, nekadašnjeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor za genocid, progon, istrebljivanje, ubistva, deportaciju i druga nehumana djela kao zločine protiv čovječnosti, te za ubistva, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca kao kršenja zakona i običaja ratovanja, održana je 7. septembra 2026. godine na beogradskom Topčiderskom groblju. Masovna sahrana za čovjeka iza čijih su naredbi ostale masovne grobnice. Mladić je preminuo 27. augusta u pritvorskoj bolnici u Hagu, u 84. godini života, a posljednji ispraćaj organizovan je uz vojne počasti, počasni vod i vojni orkestar. Opijelo u crkvi Svetog Luke na Vidikovcu služio je patrijarh srpski Porfirije, pred više hiljada građana Srbije, Republike Srpske, nogometnih navijača i uopće poštovalaca lika i djela preminulog. Sahrani su prisustvovali visoki zvaničnici Republike Srpske, među njima lider SNSD-a Milorad Dodik i članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović, veći broj ministara iz Vlade Srbije i ruski ambasador Aleksandar Bocan-Harčenko.

REAKCIJE: Događaj je izazvao oštre reakcije u regiji, posebno u Bosni i Hercegovini. Najkonkretniji odgovor stigao je od ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, koji je osudio institucionalno veličanje ratnog zločinca i donio odluku o povlačenju kompletnog osoblja Ambasade BiH u Beogradu, izuzimajući ambasadora i konzula koji su u nadležnosti Predsjedništva. Naložio je i protjerivanje dvojice srpskih diplomata iz Sarajeva, uskratio saglasnost za deklaraciju o dobrosusjedskim odnosima i najavio zahtjev Evropskoj uniji za sankcije zvaničnicima koji su prisustvovali sahrani. Povod za dodatno zaoštravanje bila je i navijačka ikonografija sa porukom „Pravac Potočari“ na beogradskom nogometnom derbiju, što je Konaković nazvao „posljednjim alarmom za uzbunu“. Predstavnici iz Republike Srpske, predvođeni Željkom Cvijanović, ove poteze su kritikovali kao jednostrane akte i izraz nemoći zvaničnog Sarajeva.

PRITISAK: Reakcije iz Evrope i svijeta dodatno su pojačale pritisak na Srbiju. Evropska unija osudila je prisustvo državnih i vojnih elemenata na ceremoniji, naglašavajući da je veličanje osuđenog ratnog zločinca nespojivo sa evropskim vrijednostima i procesom eurointegracija. Evropska komesarka za proširenje zbog toga je otkazala posjetu Beogradu. Sjedinjene Američke Države upozorile su da vojni karakter ceremonije vrijeđa žrtve i međunarodno pravo, dok je Ruska Federacija, prisustvom ambasadora Aleksandra Bocan-Harčenka, pokazala drugačiji odnos prema događaju.

OSUDE: U samoj Srbiji, organizacija sahrane uz državne i vojne elemente naišla je na osude civilnog sektora, nevladinih organizacija i dijela političke javnosti. Predstavnici Fonda za humanitarno pravo ocijenili su da vojni počasni vod i korištenje državnih resursa šalju poruku institucionalne identifikacije države sa ratnim zločinima. Historičari i analitičari, među njima Milivoj Bešlin, kritikovali su vlast, ocjenjujući da je predsjednik Aleksandar Vučić Mladićevu smrt stavio u funkciju predizborne kampanje. Iz same vladajuće koalicije stiglo je ograđivanje: ministar turizma i omladine Husein Memić iz Sandžačke demokratske partije odbio je da prisustvuje događaju, uz obrazloženje da je Mladić pravosnažno osuđen u Hagu. Bivši ministar Rasim Ljajić demonstrativno je napustio ložu tokom minute šutnje posvećene Mladiću.

ČINJENICE: Ratko Mladić, general i komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, pravosnažno je osuđen pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove na doživotni zatvor zbog najtežih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Osuđen je za genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, kada su snage pod njegovom komandom sistematski ubile više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Osuđen je i za terorisanje građana Sarajeva tokom opsade grada, u kojoj su u artiljerijskim i snajperskim napadima ubijani i ranjavani civili, kao i za progon, istrebljenje i deportacije nesrpskog stanovništva i uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce.

KRIVICA: Kolektivna krivica jednog naroda ne postoji: za ratne zločine odgovorni su pojedinci koji su ih naređivali, činili ili propustili da ih spriječe. Ali način na koji se države i njihove institucije odnose prema pravosnažno utvrđenim zločinima jeste pitanje političke odgovornosti. Državne počasti Mladiću zato nisu privatni čin njegovih poštovalaca, nego institucionalna poruka. Genocid je zločin koji ne zastarijeva. Raphael Lemkin, koji je skovao termin genocid i razradio njegovu dinamiku kroz više faza, među njih je uvrstio i poricanje: nakon fizičkog uništenja, počinioci nastoje izbrisati tragove zločina i osporiti ono što se dogodilo. Zato će i za hiljadu godina neko ponovo morati napisati isti ovakav tekst, podsjećajući na Mladićeve zločine i na to kako se zvanična Srbija prema njima ponijela.

Eldin HADŽOVIĆ