Povežite se sa nama

DUHANKESA

Pad kolosa

Objavljeno prije

na

Sam kao rog na glavi nosoroga, strpljiv kao zemlja, čist kao zlato, šireći oko sebe svjetlo kao buktinja u noćnoj šumi, proveo je punih dvadeset osam godina živeći životom koji Maks Veber naziva ausserweltliche Askese, dakle, živeći asketski, ali ne povlačeći se iz svijeta u kom je do tada živio. Odluku je učinio neopozivom nakon što je po treći put pročitao Veberovu Sociologiju religije, Glava XI: asketizam, misticizam i religija spasenja. Život je organizovao na principima racionalizma i to u svim aspektima koje čovjek može organizovati. Imao je raspored dnevnih obaveza, i to za svaki dan u nedelji, posebno. Jer, kao što postoje neke zajedničke osobine svih ljudi, postoje i neke koje su karakteristične za većinu ali ne i za sve ljude, zatim one koje su rijetke, i konačno, osobine koje susrećemo samo kod jednog čovjeka; tako isto postoje i obaveze koje donose svi dani u nedelji, zatim obaveze koje imaju samo vikend dani, i konačno obaveze koje se vezuju samo za svaki dan posebno. Zato je racionalno sistematizovao sopstveni svakodnevni život i napravio kompletan pregled obaveza za svaki dan posebno; razumije se, pošto je na njega ostavila snažan utisak Ničeova opaska da naš život podjednako, ako ne i više, od onoga što nam se dogodilo, određuje ono što nam se nije dogodilo, napravio je i spisak svega onoga što treba odbaciti i čega se treba odreći. Na ovom spisku našli su se svi prohtjevi koji su etički bili upitni ili makar i samo iracionalni, kao i estetski doživljaji koji nisu imali opravdanje u nekoj višoj dužnosnoj ili moralnoj ravni, kao i personalna obaveza striktne kontrole svih emocionalnih reakcija na svijet i njegove institucije.

Dosljedno poštujući svoje svakodnevne, nedeljne, kratkoročne, tromjesečne i dugoročne planove, inteligentan, vrijedan i savjestan, vremenom je izrastao u intelektualnog kolosa, istinskog mudraca koji je uživao sveopšte poštovanje. U mnogim situacijama u kojima je postojalo duboko neslaganje ili nepomirljivost društva po nekim pitanjima, obraćali su se njemu za savjet i svaki put je njegov savjet bio prihvaćen kao najbolje rješenje. Jednom je izbio sukob dvije najjače partije u državi. Odužio se u nedogled i građani su se na kraju obratili svom kolosu-asketu.

,,Želimo da iskorijenimo ovaj rat!” – rekli su mu.

,,A zašto ste ga otpočeli?” – upitao ih je.

,,Mi smo počeli rat da bismo postigli mir!” – odgovorili su i jedni i drugi.

,,Rat postaje neiskrojenjiv kad se proglasi za sredstvo da se stigne do mira!” – podučio ih je asket.

Čim su prestali da se bore u ime mira, rat je sam splasnuo i mir se ponovo uspostavio.

Međutim, paralelno sa njegovom gotovo tridecenijskom askezom, jedan politički lider se postepeno nametao, dok se nije izmetnuo u pravog autoritarnog kolosa. Građani su godinama uzalud tražili da se kolos povuče. Kada nisu pomogli ni protesti, ni pritisci, obratili su se njemu i zatražili savjet.

,,Vi ste ga podigli, vi ćete ga i srušiti. Njegova snaga nastala je iz vaše podrške, sada je održava vaše protivljenje. Nemojte se upinjati da ga oborite ili skinete sa njegovog mjesta. Biće dovoljno da mu okrenete leđa, ostavite ga samog i ne obraćate na njega pažnju. Tako će izgubiti oslonac koji ste mu oduvijek bili upravo vi, i on će, kao mermerni Kolos ispod kog se izmakao pijedestal, pasti od svoje sopstvene težine i razbiće se u paramparčad!”

Ubrzo, ignorisan od svih, kolos se srušio sam od sebe. Ponovo je uspostavljena demokratija. Ali asket je odjednom shvatio da je i njegova snaga došla od odricanja, ali da mu je odricanje oduzelo i prijatelje, i ljepotu, i svu radost ljudskog života. Odustao je od odricanja. Dok je padao kolos u kog se i sam u međuvremenu pretvorio, radosno je primjetio kako se iz njegovih ruševina ponovo podiže čovjek. Kada je pogledao pažljivije, shvatio je da je to on, isti kakav je nekada bio.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Adresa naučnicima u povodu Hirošime

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mejn strim medijumi i dalje oslobađaju nauku i naučnike od bilo kakve odgovornosti za 6. avgust 1945. godine. Preko ovako opasne zablude ne mogu ćutke preći

 

Pripremio sam drugi tekst za ovu Duhankesu ali ne dade mi se. Komentari koje sam jutros, sa dvodnevnim zakašnjenjem, pročitao povodom 77 godina od kada su gradovi Hirošima i Nagasaki sravnjeni sa zemljom u eksplozijama atomskih bombi, uvjerili su me da mejn strim medijumi i dalje apsolviraju nauku i naučnike od bilo kakve odgovornosti za 6. avgust 1945. godine.

Preko ovako opasne zablude ne mogu ćutke preći, koliko da podsjetim na realno ogromna stradanja do kojih je dovela neodgovorna upotreba naučnih otkrića, još više zbog obaveze da svim naučnicima, posebno onim najmlađima, skrenem pažnju na važnost moralnog prosuđivanja u bavljenju primjenjenom naukom.

Riječ je o tome da je u vašim rukama koncentrisana najveća moć. Svaki naučnik koji se bavi primijenjenom naukom, realno je neuporedivo moćniji od bilo kog političara. Ne samo zato što se, po prirodi posla, svaki političar može zamijeniti nekim drugim bez štete za nesmetano odvijanje političkih projekata, dok je svaki naučnik angažovan u naučnom projektu, objektivno nezamjenjljiv. Mnogo značajnije je to što je konkretna moć naučnika realno neprenosiva na bilo koju drugu socijalnu kategoriju ljudi, uključujući tu, dabome, i političare. To znači da ste upravo vi naučnici, i niko drugi, kontrolisali svako naučno otkriće, pa tako i A bombu, u svim  fazama realizacije, od izvorne ideje i prvih nacrta, od početka do kraja.

Naučnici koji su učestvovali u izradi prve A bombe, nisu bili dovedeni u zabludu u pogledu onoga što se od njih očekivalo: napraviti u tom trenutku najjaču moguću nuklearnu bombu, da bi se iz aviona bacila na neki japanski grad. Tu priča o podmuklim i zlim političarima s jedne strane i naivnim, dobrim naučnicima s druge strane, završava! Bombardovanje A bombom Hirošime i Nagasakija je bio  zajednički projekt političara i naučnika. Moralna odgovornost je veća a teret savjesti teži na plećima naučnika, jer su oni, takoreći,  direktni izvršitelji ovog masovnog zločina, dok su političari naručitelji. Ne kažem ,,naredbodavci“, jer se naučnicima ne može narediti, nego samo izložiti konkretna želja a mogućnost njenog ispunjenja u cijelosti je u rukama naučnika. I tu se krije mogućnost naučnika da kontroliše apetite politike kroz doziranje svog djelovanja. U svakoj pojedinačnoj fazi realizacije projekta A bombe, mogli su se, ako ne direktno povući iz razloga savjesti, što bi bilo u skladu sa najvišim moralnim normama, a ono svakako pozvati na određene nepremostive tehničke teškoće koje cijeli projekt odlažu na neodređeno vrijeme.

Nezavisno od sada već zastrašujućeg arsenala više hiljada nuklearnih bombi i svih vrsta oružja za masovno uništenje ljudi, skladiranog u magazinima par najmoćnijih država svijeta, koji je, direktno rečeno, u cjelini ,,vaših ruku djelo“, sve vrste oružja koje danas postoji u svijetu, konvencionalno i nekonvencionalno, ste napravili vi – naučnici! Zato, dobro razmislite o etičkim implikacijama kad god vas političari angažuju. Čak i naizgled etički potpuno neutralna primijenjena nauka (zapravo i – umjetnost!), kakva je arhitektura, može opteretiti savjest arhitekte: sjetimo se konc-logora, od onih iz vremena englesko-burskih ratova, do onih iz vremena Trećeg Rajha. Svaki arhitekt je tačno znao šta se od njega traži: da uz minimum troškova projektuje privremeni stacionar za što veći broj ljudi, prije njihove egzekucije! Nisam siguran da je takav projekt  etički neutralan. Vaš ekskluzivni status uvijek će privlačiti političare, ali ne da vas zloupotrijebe, kako neki vjeruju,  nego da vas upotrijebe. Jer niko od vas ne zna bolje i tačnije sve posljedice upotrebe nekog novog izuma. Vi ste zapravo, istinska savjest savremenog čovječanstva. Vi možete postaviti granice nezajažljivoj destruktivnoj strasti političkih i vojnih krugova, kao što možete pustiti uzde i njima i sebi. Ako neko još može obuzdati trku u naoružanju, ako neko može uvesti nove standarde u raspodjelu budžetskih sredstava za vojne potrebe u svim državama svijeta, ako neko još može spasiti svijet od nuklearnog uništenja – to ste upravo vi i samo vi. Jer, ne zaboravite: političari posjeduju autoritet, ali naučnici posjeduju moć!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Propast sporta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija

 

 

Veliki sam ljubitelj sporta, posebno atletike – „Kraljice sportova“. Prvi put sam gledao TV prenos atletike na Olimpijadi u Rimu 1960. godine, na minijaturnom crno-bijelom ekranu koji je „sniježio“, kroz otvorena vrata stana, sa još 30-ak dječaka naguranih na stepenicama zgrade u kojoj je bio jedini TV u gradu. Imena Armin Hari, Otis Dejvis, Piter Snel, Abebe Bikila, Robert Šavlakadze, Ralf Boston, Bil Nider… i danas zvone i svjetlucaju kao zlatnici u mom sjećanju. Ovih dana, pune 62 godine kasnije, iz udobne fotelje pratio sam Svjetsko atletsko prvenstvo, na ogromnom kolor TV ekranu. Uživanje u uzbudljivim takmičenjima i vrhunskim rezultatima atletičara, pokvarilo mi je saznanje da je sportistima iz Rusije i Bjelorusije, Svjetska atletska federacija jednostavno  zabranila da nastupe!? Ko se ono bješe zgražavao nad natpisima da je Crncima, Jevrejima i psima zabanjen ulaz!?

Već punih stotinu godina, istorija sporta se sve više pretvarala u istoriju propasti sporta! Spektakularni napredak rezultata u svim pojedinačnim sportskim disciplinama, sasvim je zasjenio zastrašujuću istinu da je sport u cjelini praktično mrtav. Izvorna suština sporta, kao afirmacije fizičkih i mentalnih sposobnosti čovjeka-pojedinca, iskliznula nam je iz ruku i potonula u okean zaborava. Lovorove vijence koji su nekada kitili blistava čela pobjednika, danas razmetljivo nose najviši predstavnici vlasti država čiji su oni građani! Oni koji suvereno odlučuju ne samo o tome kada i gdje će se pojedinci sportisti takmičiti, nego i o tome kojima od njih će biti dopušteno a kojima zabranjeno da se takmiče! Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija.

Osvajač 17 medalja na olimpijskim igrama i svjetskim šampionatima, od čega čak osam zlatnih (pet na olimpijadama i tri na svjetskim prvenstvima), legendarni gimnastičar Leon Štukelj, u sjećanjima na Olimijske igre održane u Amsterdamu 1924. godine, navodi da su se svi takmičari tada tretirali kao pojedinci, individue, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. „U svim  sportovima smo govorili isključivo o pobjednicima-pojedincima, a ne o nekakvim pobjedama država iz kojih dolaze“, navodi Štukelj.

Čak i tri Olimpijade kasnije, u Berlinu 1936, nacistički režim na vrhuncu moći nije se usudio da na osnovu svoje ekstremno rasističke ideologije dovede u pitanje nastup  Džesi Ovensa, „Crne strijele“, koji tada osvaja četiri zlatne medalje u atletici. Priča o tome kako je Adolf Hitler, zapjenjen od bijesa što je jedan pripadnik „niže rase“ pobijedio njegove najodabranije arijevce, napustio stadion, jeste ideološka patka. U jednom intervjuu, smjesta uklonjenom sa naslovnih strana, Džesi Ovens je tvrdio da je Adolf Hitler ostao na tribinama dok je on napuštao stadion, da mu je čak u znak pozdrava mahnuo rukom, a kasnije mu poslao svoju pismenu čestitku.

Ali, već na XXII Olimpijskim igrama, održanim 1980. godine u Moskvi, poznatim i kao Političke igre, sportistima iz 67 država predvođenim SAD, njihove vlade su objektivno zabranile nastup i tako ih natjerale da bace u vjetar četiri godine života posvećenih napornim treninzima i da se odreknu sna o nastupu na najvećoj i najvažnijoj sportskoj sceni! Danas je već normalno da se i teniserima i teniserkama iz Rusije i Bjelorusije zabrani nastup na Vimbldonu, a da Svjetska teniska federacija na to reaguje tek toliko da ne boduje rezutate učesnika i oduzme bodove svim teniserima sa prošlogodišnjeg Vimbldona (tako je Novaku Đokoviću, uz uskraćenih 2.000 bodova za ovogodišnju pobjedu i nedodijeljenih 2.000 bodova za ovogodišnji trijumf, oduzela punih 4.000 bodova, čime je pao na 7. mjesto svjetske rang liste??). I sve to na osnovu neprikosnovene političke odluke.

Priča o sportu kao o području slobode i ravnopravnosti svih sportista, bez obzira na rasu, religiju, ideologiju, mit o sportu kao o jednoj vrsti ambasade iz svijeta istinske jednakosti i pravde, eksteritorijalne enklave u koju diskriminacija i politička samovolja nemaju pristupa, sve je to postalo toliko beznačajno da više niko ne vidi koliko je propast sporta velik i strašan gubitak za najviše civilizacijske vrijednosti i ideale ljudskog društva.

I koliko je još veći i strašniji gubitak što je vrhunski sportist, kao ideal vječnog, perenijalnog heroja koji u sebi sjedinjuje najviše kvalitete karaktera, snage, istrajnosti i fizičkih sposobnosti čovjeka-pojedinca, ličnosti sa integritetom i dostojanstvom, pretvoren u državnog službenika, čijim životom i sudbinom samovoljno upravljaju anonimni birokrati, efikasnije nego što je bilo koji rimski imperator upravljao životom i sudbinom gladijatora!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otvoreno pismo Dritanu Abazoviću, premijeru Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili

 

U svojstvu premijera danas prijateljske Crne Gore, 11. jula 2022. godine, u Potočarima, održali ste govor na Komemoraciji Bošnjacima, žrtvama genocida počinjenog u julu 1995. godine od strane agresorskih vojski tadašnje SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Najbolje bi bilo da taj govor nikada niste održali. Nažalost, Vi ste ga održali i taj se govor više niti može, niti smije zaboraviti!

Evo zašto:

U svom govoru obratili ste se poštovanim majkama i poštovanim porodicama žrtava, ali umjesto riječi utjehe, na najružniji način ste se narugali njihovom bolu.

Na istinu ste se pozvali, a o istinu ste se ogriješili! Osudili ste negiranje činjenica, a nepobitne činjenice ste negirali! Pravdu spominjete, a najveću nepravdu ste nanijeli! Na bijele nišane pokazujete, a uprljali ste ih kao niko prije Vas.  Podsjećate“…koliko smo loši bili tada. Ne samo oni koji su živjeli ovdje i oni koji su živjeli u okolini, nego i oni za koje se mislilo da su došli da pomognu, a zapravo nijesu uspjeli ništa značajnije da urade”. Zar smo svi bili jednako loši, i to na prvom mjestu oni  koji su živjeli ovdje – dakle u Srebrenici, žrtve agresije i genocida? Zar za Vas zaista nema baš nikakve razlike između onih koji su bili žrtve agresije i agresora, između Bošnjaka pobijenih u genocidu i onih koji su Bošnjake pobili samo zato što su bili Bošnjaci? Između onih koji su, koliko su mogli, pomagali žrtvama i onih koji su pomagali zločincima i sve učinili da Bošnjaci kao narod (gens) budu istrijebljeni, kao i onih koji su samo svoj interes i seir gledali?

I onda ta Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili. Ali Vi to niste rekli, nego ste apodiktički naglasili da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Genocid u Srebrenici jeste počinjen upravo nad konkretnim živim  Bošnjacima, a ne nad apstraktnim ,,ljudima”. To je jedina istina i ta se istina ne smije dovoditi u sumnju još manje izričito negirati, kao što ste Vi učinili. Niko od ubijenih u genocidu u Srebrenici, nije ubijen zato što je bio ,,čovjek”, nego upravo zato što je bio Bošnjak, uz to još i zato što je bio musliman! I nikakve ,,politike” nisu počinile ovaj genocide nad Bošnjacima (ni jedan jedini političar nije tamo ni metak ispalio), nego su ga počinile upravo vojske: JNA pod komandom Beograda, i dodatno regrutirani lokalni mrzitelji Bošnjaka, prerušeni u ,,para-vojsku”!

Kao da Vam je malo bilo što ste, naglasivši da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, Bošnjake direktno isključili iz kategorije ljudi!  Tvrdnjom da genocid počinjen  nad Bošnjacima  u Srebrenici nisu počinile vojske nego politike, počinili ste smrtni grijeh, – magnum crimen! – ovom besramnm apologijom genocida izvršenog nad Bošnjacima i amnestiranjem agresorske vojske koja ga je počinila, kao i svakog pojedinca sa imenom i prezimenom, koji je imao bilo kakvu ulogu u ovom genocidu nad Bošnjacima. Kao što je svaka žrtva, od najstarijeg, do onog najmlađeg djeteta, još bebe, Fatime Muhić, imala svoje ime, svoje roditelje, a mnogi i svoju djecu, kao što je svako od njih pripadao svojoj kukturi i vjeri, govorio svojim jezikom, tako je i svaki njihov ubica imao svoje ime, svoje roditelje i djecu, svoju kulturu i vjeru, svoj jezik!

Ovim obraćanjem, i to upravo u Srebrenici, uz to na dan Komemoracije ubijenim Bošnjacima, žrtvama genocida, u svojstvu premijera Crne Gore čija je vojska učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a jedan broj njenih pripadnika i u ovom genocidu nad Bošnjacima, Vi ste sebe kao čovjeka  učinili  nepoželjnim ne samo u Bosni i Hercegovini, nego svugdje gdje se poštuju istina i pravda. Kao premijer, nanijeli ste nepopravljivu štetu savremenoj Crnoj Gori, i ozbiljno ugrozili sva nastojanja da se, uz priznanje genocida i pravedne kazne onih koji su ga izvršili, nakon gotovo tri decenije, odnosi u regionu postepeno normaliziraju na principima uzajamnog poštovanja, pravde i istine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo