Povežite se sa nama

PERISKOP

Pismo prijatelju

Objavljeno prije

na

Pišem u Split, odvjetniku Ivici Restoviću, čija je ljevičarska kralježnica izdržala nalete najcrnjeg tuđmanizma, dapače neskrivene ustašije… Pišem najuspješnijem intendantu Hrvatskog narodnog kazališta Split od osnivanja do današnjih dana, kojem je teatarska Jugoslavija aplaudirala i koji je svojedobno pravio najeuropskije iskorake teatarskog karaktera na Zapadnom Balkanu

 

Dok sam se aktivnije bavio politikom, a ne kao danas kibicerski, iz kuta barem privremene sigurnosti, promatrajući neostrašćeno sumanute nasrtaje na ustavne poretke zemalja našega regiona, na drage mi Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, napisao sam, između ostalog i nekoliko otvorenih epistola, sa iskrenom izravnošću, ne štedeći adresante, jer pisma su bila upućena onima čije pretenzije na tuđe teritorije nisu bile skrivene, već takođe, izravne…

Danas, pak pišem u ovom Periskopu epistolu prijatelju, kojeg godinama nisam vidio, a nalog savjesti je da u kolumni ovoj bar trag ostane…

Pišem u Split, odvjetniku Ivici Restoviću, čija je ljevičarska kralježnica izdržala nalete najcrnjeg tuđmanizma, dapače neskrivene ustašije… Pišem najuspješnijem intendantu Hrvatskog narodnog kazališta Split od osnivanja do današnjih dana, kojem je teatarska Jugoslavija aplaudirala i koji je svojedobno pravio najeuropskije iskorake teatarskog karaktera na Zapadnom Balkanu.

Dragi Ivice, dok se ponovo tmasti oblaci natkriljuju nad prostore na kojima živimo, imam potrebu, duboku ljudsku potrebu kazati ti nekoliko stvari, a bojim se, tiču se obojice.

Nismo mi, Ivice, dobrodošli u dobu kad nacionalističko i u klerikalizam zaronjeno trublje najavljuje novi, a u stvari stari fašizam, ali bez obzira koliko ću još trajati dane ovozemaljske moram ti javiti da ne mogu i neću odustati od borbe za horizont koji smo sanjali, horizont čovjekoljublja i pravdoljublja.

Naš horizont, pak, zaslužio je da nas nadživi, jer nije kalkulantski i klijentelistički, nije kvaran…

U gradovima, u kojima sam proveo posljednje godine, malo se stvari razlikuju…

I u Beogradu, a, nažalost i u Sarajevu, opet je jeza predraća dominirajuće stanje, opet gledam na ulicama, u tržnim centrima zabrinuta lica, osobito onih ljudi iz naših generacija, koji su preživjeli sunovrat civilizacije i trijumf fašizma devedesetih godišta prošloga stoljeća.

Uz ,,karantinske” i ,,koronske” okolnosti i zveckanje oružjem nas dodatno tjera na pognute poglede, tek u vrhove postola… Svi smo čudno ,,zavučeni” u sebe… Svima je osobno breme briga uskratilo bilo kakav oblik veselosti.

Prijatelju, kad mi je najteže otplovim mislima do tvojih mađioničarskih poteza kojima si stvarao teatar, ne iz vremena, nego protiv vremena… Sve rjeđe odlazim u kazalište, u tu sobu za pravljenje snova, kako bi to nadahnuto primijetio prijatelj nam Paolo Mađeli. Kao da je blizina nove kataklizme ubila želju za najdražim mi zanimanjem, pa i profesijom… Ponešto pišem, da ne zahrđam, da držim mentalnu kondiciju.

A malo kome imam što i reći, jer, moje rezone i moj vokabular, najčešće ne razumiju ljudi sa kojima se susrećem…

Nabrajam u mislima, kroz beskrajne solilokvije, imena Zdravke, Joze Gende, Pere Vrce, brojnih divnih Splićana sa kojima su i Ljuša i Dušan i Šerbedžija pravili predstave uz koje sam postajao svjesniji sebe…

Bilo je, prijatelju, časno živjeti to doba, bilo je divno živjeti sa Smojom i humorom njegovim…

Dragi Ivice, u nadi da te ova epistola zatiče u dobrom zdravlju i pripadajućem ti optimizmu, želim da  znaš da negdje postoji duboko ukorijenjena prijateljska veza onih koji su vjerovali u teatar kao čudo koje može da mijenja svijet!

Bili smo, valjda dijelom toga čuda… Danas, kad klerofašisti odlučuju o našem danas, a bojim se i našem sutra, prijatelju uvjeravam te da nisam prestao vjerovati u iscjeliteljsku moć kazališne magije!

I, ako se nikada više ne budemo vidjeli zahvalan sam ti za briljantne umjetničke sezone tvoga HNK, za festivale pod imenom Splitsko ljeto, koje teško da će, bar za naših života, itko nadmašiti…

I opet u misli naviru likovi Nikše Župe, Minke Kamberović, Borisa Bućana, glumaca, dirigenata, scenografa, koreografa…

Ovo nije lament nad surovostima koje proživljavamo, ali jeste podsjetnik da jesmo, makar djelimice, dostojni doba koje smo živjeli.

Nikada neće u duši mojoj zgasnuti naš crveni horizont!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Luko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem Luki Paljetku, pjesniku od Grada, umjetniku koji u današnjoj Hrvatskoj nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice čarobnog Dubrovnika  pozicionirati u rangu Gundulića i Držića

 

Nostalgično vezan za vedute Grada podno Srđa, ali poglavito za dubrovačke umjetnike, one koji grad čine Gradom (u prevodu: nekadašnjom Dubrovačkom republikom!) u Periskop hoću unijeti moj više nego skromni zapis o akademiku Luku Paljetku, PJESNIKU OD GRADA…

Prijatelju i umjetniku koji, u današnjoj po mnogo čemu nakaradnoj Hrvatskoj, nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice ovoga čarobnog grada pozicionirati u rangu Gundulića i Držića. Presretan što pjesnika Luku lično poznajem zapisujem neku samo meni pristajuću bilješku o toj pjesničkoj i intelektualnoj gromadi. Dakle, sve je počelo od Nečastivog iz ruže da bi se nastavilo iznimnom dramskom ,,draperijom” Tri farse, pa Jutarnjom kockom, Na rubu tijela,Slikama sa izložbe, Nevenkom Arbanas, Pjesnima na dubrovačku, Hrvatskim temama, Pojmovnikom malog čovjeka, Lapadskim sonetima Iva Vojnovića, Sastavljanjem Orfeja, Skrovitim vrtom, Crnom kronikom, Nevidljivom zastavom… Pjesnik Luka autor je i sjajne replike na Šekspira, dramskim tekstom Poslije Hamleta, a njegova dječja pjesmarica Miševi i mačke naopačke neprevaziđena je u versovanom tvoraštvu za najmlađe i ne samo u Hrvatskoj.

Ovaj pjesnik, a briljantni prevodilac Šekspira, Bajrona, Vajlda, Đojsa, Prešerna po mom sudu je i dalje prvi redatelj u južnoslavenskom lutkarstvu… Režirajući svojedobno njegovu adaptaciju Šekspirovih Soneta na festivalu Splitsko ljeto osjećao sam se artistički iznimno nadmoćno jer sam se svakim novim pokretom i mizanscenom poklanjao uistinu renesansnom čudesnom Luki, koji je svoj doktorat vezao za hrvatskog književnika Antu Cetinea.

Drugujući godinama sa pjesnikom Lukom učio sam i saznavao tajne jedne čudesne poetike pisca koji je bez stvarnoga premca i u oblasti enologije na ovim našim zemljopisnim i literarnim paralelama i meridijanima. Nikada se posljednjih godina nisam radovao nekoj nagradi kao onoj koja je u Mostaru VELIKOM LUKI dodijeljena… Nagrada imenom velikog Alekse Šantića velikom Luki. Okončavam ovaj zapis porukom: živi što duže veliki Luka i čini nam dane i noći šekspirijanski veličajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo