Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ako ne prolazi, prođite vi

Objavljeno prije

na

Izađite i vi iz svoje unutrašnjosti tako što ćete zalupiti vratima

 

Posmatram zaleđen grad i pevušim Veliku pesmu o jednom malom jagnjetu, od Dobrice Erića. „Jutros, dok je čika Mraz štipkȏ sunce za obraz, jedna ovca u šipragu ojagnjila belu jagu…“, i razmišljam kako će za mesec i po biti proleće, već ga naslućujem i njuškam u vazduhu. Izađite i vi iz svoje unutrašnjosti tako što ćete zalupiti vratima. Kažu da nije pogrešno ništa što nas čini srećnim ali vidi, važno je i koliko za neke sreće imamo obraza.

Bogojavljenska je noć. Spremam se da izađem na prozor i pomislim želju, ali na svakom mogućem prozoru u komšiluku po jedna glava. Nataša, džabe se mrzneš, ne možeš da dođeš na red, ali, evo, pijem kafu, posle ću da ubodem želju, znam prečicu.

Ne sviđaju mi se sopstvene misli o tebi, neću te više misliti. Dva misleno umišljena ti – mnogo je to svetu, popucaće tanano tkanje od istinskog dodirivanja. Ništa je ono kako u meni živiš, a ništavila su prevrtljiva mesta. Iskušavaju prostorom koji želi svoje međe i teži da postane oblik, iskušavaju kad kažu – ovde je dovoljno mesta za… i kradomice se osmelim i započinjem sve se skrivajući. Ništa nikog ne pitam i kad me se tiče. To je moje prokletstvo. Ako me oslobodiš ja ću čekati biljku koja živi samo jedan dan, iznikne u sumrak, procveta noću, svetli u mraku i do jutra uvene. Sve moje nežnosti na vrhovima prstiju čekaju da te dodirnu…

A znam da, ovo nebo, breze, njive, reku… neko nikad više neće osetiti. Čitav život provodimo u stresu i jurnjavi za parama, poslovima, za nekim boljim životom i mislimo uživaćemo ,,samo još to da rešimo” i uvek ima još samo nešto. Nemam stan, nemam posao, nemam vremena, nemam para, uvek je neko nemam na putu ka sreći. A vreme podrazumevamo. Vreme mislimo da imamo. Ironija je da sutra nikome od nas nije obećano. Možda nas već sutra ne bude, a da nismo ni živeli, ni uživali i potresna je spoznaja koliko život brzo prolazi. Protrese te tek kada neko blizak ode, usred svega što je morao da obavi. Zamisli, smrt ne čeka. Toliko glupo zvuči krilatica ,,traži sreću u svakom danu”, ali to je verovatno jedini način da budemo srećni. Imamo negde u krajičku uma svest da ćemo umreti nekad, ali to nekad je za mnoge, bliže nego što bismo očekivali. Pojedi, kolač preko mere, idi na more, pošalji poruku, pruži drugu šansu, oprosti nekome ili nemoj. Odstrani ljude iz života ako te čine nesrećnim, upoznaj nove. Promeni posao. Živi kao da nećeš umreti, jer, dovraga, hoćeš. To je sve. Molitva za sve njih.

Molitva nije traženje malih stvari od drugog, nego velikih stvari od sebe. Molitvom ne tražiš da ti se nešto desi, nego da se ti desiš. Molitva nije iskanje, nego razdavanje svega privremenog da bi ostalo samo jedno, ono večno.

Kako stari, čovek postaje konzervativniji, jer stigne da dočeka smrt svih privremenih ideja u koje je verovao i uviđa da su jedine ideje u koje vredi verovati, one koje su opstale u svim vremenima. Deprimiran je kad god oseti da od te slike odstupa. Kad god se na kraju dana osvrne i za ono što je radio, ne može da kaže: „I vide da je dobro“.

Mene nemojte pitati kako sam, jer nisam.

P.S. Najviše dugujem sebi, al’ nikako da mi vratim.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Kolateralna seta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Staviš nekog u svom životu na isto mjesto na koje je on stavio tebe u svom, i gledaš kako može da se desi da to uopšte nije mjesto koje bi želio za sebe…

 

Preturam po programu tražeći undo dugme za jedan san, dobijam error 404 poruku, reinstaliram ceo sistem. Centralni nervni. Popila kafu, pročitala vesti, posvađala se sa psima, polomila nokat i to sve još pre sedam sati ujutru, ovaj utorak obećava. Da li je danas uopšte utorak? Pojela sam malo Milke, i sada samo razmišljam o tom semantičkom kanibalizmu. Ščepam neke prideve za gušu i odvučem ih sa vrha jezika, da slučajno ne izlete.

Dugo sam pripremala neke reči za nekoga, i kada sam ih izgovorila, shvatila sam da su samo prosto strujanje vazduha. Davno, maltene u nekom drugom životu, sam prvi put rekla: „Ovo nije moja igra. Ni moj teren. Ni moja pravila. Idem ja odavde.“ Tad je bilo najteže. Sad je svaki put sve lakše. I spasava ovo malo mozga, srca i živaca što je preteklo.

Omaške u govoru i komentari kojima naizgled nije mesto u razgovoru otkrivaju mnogo više nego što bismo hteli. Ipak, naučila sam da poneke prečujem i gurnem u neki ćošak mozga, jer je prečesto bilo “poterala zeca, isterala lisicu“. Šta mi treba da se sekiram? Staviš nekog u svom životu na isto mesto na koje je on stavio tebe u svom, i gledaš kako može da se desi da to uopšte nije mesto koje bi želeo za sebe… Od pojava koje crpe energiju, izdvojila bih još i ljude koji ti ispravljaju subjektivni doživljaj nečega. Jer, zaboga, ne može nešto da ti bude najlepše i najbolje kad njima nije. Potreban mi je jedan sprat tolerancije. Pragove sam sve preskočila. Kad vam  pobegne autobus, krenete u laganu šetnjicu, e tako i u životu. Najlakše je stići, ma gde, petkom, dan pun nade, hedonističke želje i lakogazivosti.

Veče miriše na neku post punk, Blade Runner scenografiju, u kojoj PJ Harvey svira tešku melodiju, dok se kapi kiše slivaju niz masno čelo starog konobara koji mi dodaje konjak i smešnim glasom, kao u lošim filmovima, govori: „Sve će biti u redu, osim ako ne bude“. Šteta što svi nemamo šarenilo mašte i razboritost trogodišnjeg deteta, koje ulazi u crkvu, trči prema svećama i urla:  „Srećan rođendan!“ Ono kad Rundek kaže “teške se kiše spremaju” i to dvadeset i pet godina ranije, e to je prorok sa potencijalom za osnivanje verske zajednice.

Na kraju, kad se osvrneš unatrag, shvatiš da te nebo sačuvalo od svega što te nije smelo i umelo.

P.S. Život je divan… Nađite sebi jedan.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sve(t) i svašta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Skoro sve ponovo proradi ako ga na trenutak isključiš pa uključiš, pauze su dio ritma života…

 

Jutros posle kiše sve bistro, čisto, sjajno i modro se složilo i uklopilo u jedan pogled. Sad sam u kondiciji da sve bolje vidim jer se udaljim, pa ovog puta i nije trebalo da se zadržavam dugo. Od te bistrine u glavi lako pišem. Treba mi takva kondicija za još nekoliko, kako da kažem, životnih pitanja. “Živim u sadašnjem trenutku“ je moj omiljeni eufemizam za loše pamtim, a loše pamtim pa su mi raspleti koje ovde zabeležim, mrvice sadašnjih trenutaka. Vi izvinite, a ako vam nešto u redosledu ili smislu nema smisla, vi nagađajte, i ja nekad tako.

Umem tako da se zaletim, pa se vratim… delima, rečima. Svaki put imam utisak da sam malo izdala sebe. Zato sam sad našla zgodno mesto i stojim. I gledam. I svaki put kad pružim ruku, nogu da se pokrenem ili otvorim usta da kažem, reći ću sebi: „Nemoj!“. Samo ću gledati. Kad uletiš u kovitlac osećanja, nedoumica i brige, odlično je da imaš jednu pametnu glavu koja ti kaže: „Stani, povući se par koraka unazad.“

Ako nas je ljutnja nečemu naučila, to nešto ostaje. Ono što nam izmiče je samo prolaznost vremena. Sećam se kao juče da je bilo, raspust na selu, na kredencu dedin zeleni sat. Samo on je smeo da ga navija i to uveče prema tačnom vremenu sa radio aparata. Probudim se, kuhinja miriše na svež hleb, gledam kroz prozor u daljini neku tačku, a u tišini tiho otkucava tik-tak, tik-tak. I najednom, život oživi duž zidova. U škripi stare fioke. U srcima u kojima se šapuće ista muzika. U izvajanoj senci seoskog puta sa drvoredom. U svemu što nikada ne uzimamo zdravo za gotovo. Skoro sve ponovo proradi ako ga na trenutak isključiš pa uključiš, pauze su takođe deo ritma života…

Kad živiš u skladu sa sobom, onim stvarnim Ja, to je sreća. Sve ostalo su nekakve manipulacije, iluzije, želje, maštanja ili snovi. Važna je plemenitost. Plemenitost potiče od reči “pleme”, shodno tome označava nesebičnost koja prati tuđa htenja i potrebe i ne očekuje ništa za uzvrat. Izdvajanjem iz te grupe koja nas je nekada objedinjavala rodom, polako ali sigurno smo se udaljili od onoga što je za pripadnike plemena bilo obavezujuće i od srca. I opet moram da se setim moje babe koja je vazda čuvala nešto novca u nedrima. Kad sam se zadevojčila, kad god bih odlazila od nje, kaže: „Stan’ der“, pa zavuče ruku u nedra da mi da koji dinar. „Žensko si, valja uvek da imaš…“ Usput održi slovo o tome kako treba da se ponašam uz obavezno: „Dala bi baba i koji dinar više, ali ovo je od srca.” I to od srca mi je ostao najjači vrednosni sistem koji je ikada postojao. Pravo iz nedara.

P.S. Uprkos ili iz inata svemu, vredno mi sa godinama postaje samo ono što me obuzme bez mnogo razmišljanja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Još nisam vidjela kako priče piju vodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trenutak kada velika ljubav prelazi u malu ravnodušnost, kao kad voda počinje da vri za (o)čaj

 

 

Počelo proleće, pa smo i mi koji smo letnje veroispovesti malo veseliji. Još uvek ništa korisno nisam uradila ovog jutra, bojim se da ne postane hronično, ili da nedajbože postanem narodni poslanik. Neki su u jaknama i kapi, neki smo u majicama, i to je lepota ovog proleća.

Zažmuriću danas, jer sam i juče, a svakako ću morati i sutra. Sad živim ona dva prazna lista iz sredine.

Kad razgovor počne sa “da se ne lažemo više“, tu je već bilo pukotina i provalija koje su se nekako zbog nečega zatrpale, ali je korozija i zamor materija učinila svoje. Onda samo treba otići. Ako vam je stalo do nekoga, znajte da način na koji odlazite ostavlja dublje posledice nego sama činjenica da ste otišli. Možda, eto, nekome zatreba ovo. Ljudi ili (od)nose ili ne (od)nose radost sa sobom. Nema tu puno filozofije. Mnogo je vremena prošlo i uvek mi se čini da mi je drago kada idem, a onda shvatim da mi je draže kada se vraćam. Zašto je ljudima prirodno da grle nepoznate životinje, a ustručavaju se da zagrle poznate ljude? Delimo intimnost i svako svoju odnese sa sobom. Konačno mi istina izleti na sto, bez ukrasnog papira i mašnice, onako.. iskežena kao zver. – Jeste, kaže, tako je! Trenutak kada velika ljubav prelazi u malu ravnodušnost, kao kad voda počinje da vri za (o)čaj.

Što više razmišljamo, dublje tonemo… A grešimo neizostavno… Umeće je prihvatati ono što nam dolazi sa lakoćom… I menjati sa lakoćom, što se može promeniti.. Još uvek se bojim da ću biti otkrivena, a ponekad sanjam da ću biti pronađena. Eto mi sad što sam razmišljala i sve što sad imam da kažem je da mi se prispavalo. Da na jastuku čeka spisak reči korištenih u snovima, i samo te reči tokom dana smeš da upotrebiš u rečenici, pazili bismo šta pričamo, lepše bismo sanjali, a tišina bi bila zvonka. Nekako, nadomak životu kakav treba da bude.

Ovaj dan me drži u šaci, a ja nikako da prestanem da razmišljam kada je poslednji put oprao ruke.

P.S. Izvešću se sama po ovako lepom danu

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo