Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ako ne prolazi, prođite vi

Objavljeno prije

na

Izađite i vi iz svoje unutrašnjosti tako što ćete zalupiti vratima

 

Posmatram zaleđen grad i pevušim Veliku pesmu o jednom malom jagnjetu, od Dobrice Erića. „Jutros, dok je čika Mraz štipkȏ sunce za obraz, jedna ovca u šipragu ojagnjila belu jagu…“, i razmišljam kako će za mesec i po biti proleće, već ga naslućujem i njuškam u vazduhu. Izađite i vi iz svoje unutrašnjosti tako što ćete zalupiti vratima. Kažu da nije pogrešno ništa što nas čini srećnim ali vidi, važno je i koliko za neke sreće imamo obraza.

Bogojavljenska je noć. Spremam se da izađem na prozor i pomislim želju, ali na svakom mogućem prozoru u komšiluku po jedna glava. Nataša, džabe se mrzneš, ne možeš da dođeš na red, ali, evo, pijem kafu, posle ću da ubodem želju, znam prečicu.

Ne sviđaju mi se sopstvene misli o tebi, neću te više misliti. Dva misleno umišljena ti – mnogo je to svetu, popucaće tanano tkanje od istinskog dodirivanja. Ništa je ono kako u meni živiš, a ništavila su prevrtljiva mesta. Iskušavaju prostorom koji želi svoje međe i teži da postane oblik, iskušavaju kad kažu – ovde je dovoljno mesta za… i kradomice se osmelim i započinjem sve se skrivajući. Ništa nikog ne pitam i kad me se tiče. To je moje prokletstvo. Ako me oslobodiš ja ću čekati biljku koja živi samo jedan dan, iznikne u sumrak, procveta noću, svetli u mraku i do jutra uvene. Sve moje nežnosti na vrhovima prstiju čekaju da te dodirnu…

A znam da, ovo nebo, breze, njive, reku… neko nikad više neće osetiti. Čitav život provodimo u stresu i jurnjavi za parama, poslovima, za nekim boljim životom i mislimo uživaćemo ,,samo još to da rešimo” i uvek ima još samo nešto. Nemam stan, nemam posao, nemam vremena, nemam para, uvek je neko nemam na putu ka sreći. A vreme podrazumevamo. Vreme mislimo da imamo. Ironija je da sutra nikome od nas nije obećano. Možda nas već sutra ne bude, a da nismo ni živeli, ni uživali i potresna je spoznaja koliko život brzo prolazi. Protrese te tek kada neko blizak ode, usred svega što je morao da obavi. Zamisli, smrt ne čeka. Toliko glupo zvuči krilatica ,,traži sreću u svakom danu”, ali to je verovatno jedini način da budemo srećni. Imamo negde u krajičku uma svest da ćemo umreti nekad, ali to nekad je za mnoge, bliže nego što bismo očekivali. Pojedi, kolač preko mere, idi na more, pošalji poruku, pruži drugu šansu, oprosti nekome ili nemoj. Odstrani ljude iz života ako te čine nesrećnim, upoznaj nove. Promeni posao. Živi kao da nećeš umreti, jer, dovraga, hoćeš. To je sve. Molitva za sve njih.

Molitva nije traženje malih stvari od drugog, nego velikih stvari od sebe. Molitvom ne tražiš da ti se nešto desi, nego da se ti desiš. Molitva nije iskanje, nego razdavanje svega privremenog da bi ostalo samo jedno, ono večno.

Kako stari, čovek postaje konzervativniji, jer stigne da dočeka smrt svih privremenih ideja u koje je verovao i uviđa da su jedine ideje u koje vredi verovati, one koje su opstale u svim vremenima. Deprimiran je kad god oseti da od te slike odstupa. Kad god se na kraju dana osvrne i za ono što je radio, ne može da kaže: „I vide da je dobro“.

Mene nemojte pitati kako sam, jer nisam.

P.S. Najviše dugujem sebi, al’ nikako da mi vratim.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Suncem u teme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgubi se čovjek, pa odluči tu da živi

 

 

Počeo je najlepši mesec, i miriše lepo, kao da se svet još nije pokvario. „Sve će se to dovesti u red.“ Možda i hoće, samo ti niko ne kaže da će to biti neki sasvim novi, a ne očekivani red, a ne kaže ni kad će to biti. Radoznalo ulazim u snove. Da vidimo šta je ovog puta na repertoaru. Kad tokom noći mozak nešto prezupči, pa se ukaže neka potencijalna budućnost, ali tako jasno, kao izvesnost…divno i jezivo.

Poguraćeš ovaj sumrak emocija, neupotrebljivu tugu, nemoć i samosažaljenje ka funkcionalnoj, usijanoj ljutnji koja će spaliti sve nepotrebno i stvoriti teren za napredak. Sulud postupak, ali provereno radi. (O funkcionisanju našeg uma više će vam reći Dučićev stih „Sve što ljubimo stvorili smo sami“, nego desetina stranica savremene psihologije.

„Sve će to jednog dana proći.“ Neće. Sve će se to jednog dana pretvoriti u kamenčugu koja će ti se navaliti bilo na leđa, bilo na dušu ili u neki od organa. Nisam ja mrgud, to brdo između obrva mi je nastalo kao morfološka adaptacija na kisele krastavčiće i baba Leposavinu turšiju. Volim aluzije u razgovoru. Kako su me jednom skupo koštale, postadoh bukvalista… Bukvalno razlažem na proste sastojke… Trešnjin cvete moj..

Nego, ne rekoh vam, pod mojim prozorom raste kesten, a u njegovoj visokoj krošnji  je gnezdo, do pre petnaestak dana bilo prazno. Ugnezdio se ćuk i po čitavu noć ćuče. Znate ono noću što se čuje, ono ćuk-ćuk na svaki sekund? Setih se kad sam bila devojčurak, kada se začuje, u babinoj kući se svi prekrste i kažu tako sigurni u to: „Neko će da umre…“ Ja čitavu noć ne spavam, samo da ne budem to ja. Danas ne strahujem, čini mi se da ako podelimo san, noć će biti laka.

Kad vas nešto spontano i prirodno privuče, to je instinkt. Kad se udaljavate od nečega spontano i prirodno, to je takođe instinkt. To nije osećaj, već odgovor – spontani i prirodni odgovor na vašu realnost. Izgubi se čovek, pa odluči tu da živi…

Noći su plave, mekane ko voće

I pune zvezda ko plitki bunari.

Neka se ljudi ljube kako hoće

U privremenom krugu malih stvari.

Ivan V. Lalić

Lepo mi je i srećna sam su dva osećanja koja se u mom životu retko sretnu na istom putu i sudare, ali tom sudaru se uvek rado iznova nadam ….iz tog sudara se uvek radja neka nova energija….pa koliko god ona trajala  potrebna mi je….

P. S. Prvi vesnik leta je sataraš.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Nismo svi (č)isti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno mi je more, a neko ga svakog jutra ima pred nogama. Nepravda miriše na so

 

 

Pročitam nekoliko redaka pred spavanje, takoreći lična higijena, a onda… Ništa samo ne prođe, slomi se usput i što treba i što ne treba. Nešto prežališ, nešto  zakrpiš, nešto pokloniš, nešto otplačeš, nešto zagrliš, nešto ti postane ništa, a iz nekih ništa, poraste Nešto. Brojanje ovaca pred spavanje je za amatere.

Kako starimo, ne postajemo ni bolji ni gori, već sve više ličimo na sebe. Od umorni do sumorni jedno slovo. Šta nam fali?! S kao sunce. Odvažno plivamo ka kopnu, sve u nadi da je tamo. Nigde više nije bezbedno, ne zna čovek gde bi se sakrio. Mora da postoji još neki kraj sveta. Ne može samo jednom da se pobegne, mora više puta da bi valjalo. „Nije dovoljno dobro“ je mač sa dve oštrice. I pre nego što ga upotrebiš, budi siguran da jesi… dovoljno dobar. Reže podjednako dobro u oba smera, ako držiš kilavo…

Potrebno mi je more, a neko ga svakog jutra ima pred nogama. Nepravda miriše na so.

Baš kažem deci da mi nije dobro: „Izgleda da ću otići na onaj svet“, kažu: „Daj nešto da se jede i stavi kafu, pa idi gde god hoćeš“. Najgora ženska kletva – dabogda ti ručak za dva dana, pojeli za jedan dan! Volela bih da nauka otkrije lek protiv bespuća nakon ovakvih nekih dana. Ništa ne može da snađe reč, a srž da zaobiđe. Ako se reči obezvrede, šta misliš šta će sa tobom biti? Pusti ih na polja i moli se da se vrate naspavane iz cveća. Teški i prikovani za ovu zemlju, tek u ponekim trenucima bistrine, setimo da oči ne moraju da nose naš teret. Pa ih okrenemo nebu, gde slobodne od naših tela hrle u zagrljaj oblacima i Suncu. Previše je to misli zarobljenih u glavi malog čoveka, koje drži kao u kavezu, ne dozvoljavajući im da izađu iz nas i udahnu život. Dišite…. Uglavnom sam hrabra pred prazninom.

Videla sam svoju senku i pokušala da se uspavam dok ne prođe ova zima, ali nema pećine na vetrometini sveta. Nema je. Zato ulazimo u krevet kao da ulazimo u autobus, svako sa svojim koferom.

Opet pada. Zamiriše na neko potmulo sećanje… na svetla u krošnjama drveća, kad su noći bile tihe, a  kiša kvasila asfalt i prašinu. Krv prostruji unatrag.

P.S. Provalnik oblaka stigao je i na naše nebo. Čuvajte se.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Postumno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Obično je suprotno, ali ovih dana imam osjećaj kao da vrijeme ne prolazi brzo, nego šeta uporedo sa mnom, a to mi se sviđa

 

 

Ogrejalo sunce, još samo da otopli. Osunčano polje deteline preko puta moje kuće i navre sećanje kako sam jednom davno želela da mi pokaže polje suncokreta, negde između Inđije i Beške, ali gde god smo naišli rasla je samo repa, soja, krmno bilje. Dosta odgovora leži u istoriji, zato se prošlost ne sme zanemariti, ali za danas, juče je manje bitno. Jutro je takvo da laka srca pomislim: „Neka svaka kletva bude obećanje“. Obično je suprotno, ali ovih dana imam osećaj kao da vreme ne prolazi brzo, nego šeta uporedo sa mnom, a to mi se sviđa…

Nepropisno prelazim ulicu, dovoljno udaljena od policijskih kola da ih mrzi da me opominju, ali dovoljno blizu da možemo da održavamo kontakt očima. Ne dogodi se ništa, stignem do trafike.  Kaže prodavačica da su svi otišli, samo stari ljudi i psi ostali. Klimnem glavom njoj i svojoj relativnoj mladosti. Nikada nećemo isto misliti i isto raditi, zato je čovečanstvo i postavilo neke sisteme vrednosti koje moramo da čuvamo i branimo, svako u svoje ime i do svojih granica mogućnosti, što nas je više nada je veća. Možda bi se bolje pripremila da znam šta me čeka u životu. Biti spreman, često vidim i kao biti umoran, to je ta klopka za dobronamerne. Sva nagađanja, pretpostavke su samo moguć ili željeni scenario, a šta će sutra zaista doneti, sutra će i pokazati. Život me stalno ocenjuje, o nekim ocenama ćutim. One dobre uokvirim i čuvam na zidu i neke i javno prezentujem, a neke proglasim za falš ili trenutak slabosti. Danas proglašavam svoju kuću propaganda-free prostorom i sigurnom kućom za pobeći od strave dnevne politike.

E, i ovo da vam kažem, niste svesni koliko se GUTANJE uzima kao neka automatska i zdravo za gotovo stvar, dok ti se ne upali grlo toliko, da kao da žilete da gutaš, pa meriš svaki gutljaj, pa da li je prevruća kafa, pa da li da pasiram hranu kao bebi, pa da li da uopšte pokušam da uzmem koji zalogaj ili se jednostavno ugušim&umrem.

Podsetnik: „Ono što mora da bude, nije nesreća. Nesreća je ono što ne mora biti, a ipak se dogodi:“ Pekić. Zaboravim ponekad, ali što više zaboravljam to sam manje prisutna. A prisutnost je obavezna.

Možda je ostalo još malo vremena, ali ću da ga trošim natenane. Srećno nam sunce, cvetajmo gde god smo posađeni!

P.S. Nisam ni za ovde, ni za poneti.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo