Povežite se sa nama

PERISKOP

Poeta

Objavljeno prije

na

Darko Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje

 

Upoznali smo se pukom slučajnošću. Na nekoj manifestaciji. Predstavio se, nepatetično, s nekom čudesnom iskrenošću u očima, koje su u ovom prvom susretu tako puno govorile… Samo kratko: Darko Cvijetić…

Naš prvi dijalog  odvijao se vrlo spontano, jer razgovarali smo o teatru, našoj zajedničkoj strasti… U jednom trenutku upitao me da li bih došao režirati u Pozorište Prijedor?! Rekao sam: „Ako mislite da trebam, hoću!?“ Za deset minuta dogovorili smo moju prvu prijedorsku teatarsku postavku. Igrao je u Zločinu i kazni glavnu ulogu Raskoljnikova.

Iako sam do tada imao već izgrađenu teatarsku karijeru, rad sa Cvijetićem bio je jedan od najinspirativnijih… Nakon toga radio sam Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, a potom adaptacije Pavićevih proza Petkutin i Kalina… Opet je Cvijetić igrao glavne, protagonističke uloge…

Intelektualno iznimno premoćan, Cvjetić mi je u ne pretjerano zanimljivom Prijedoru bio i sugovornik i iskreni sapatnik u traženju scenskih rješenja za zavodljivu, inspirativnu, ali i zahtjevnu literaturu koju smo scenski oživljavali….

Ovo je prvi dio priče o poznanstvu i drugovanju sa Darkom Cvijetićem.

Drugi, vezan za književnost, otpočeo je kad mi je plemeniti Darko pokazao svoj raskošan pjesnički opus.

Od tog dana drugovanja i razgovore dijelili smo na razgovore o teatru i diskusije o književnim temama… Upoznajući ga, sve više sam o njemu razmišljao kao o poeti, podrazumijevajući i književnu i teatarsku poetiku.

Radeći na literarnim polifonijama Dostojevskog, Kiša i Pavića dopirao je do mene sve snažnije Cvijetićev estetki rafinman.

Pojava njegovih proza, posebice Šindlerovog lifta, pokazale su mi dubinske sonde kojima Cvijetić dopire do najtananijih slojeva ljudske prirode, posebice u graničnim situacijama ratne kavalkade u njegovom Prijedoru…

Cvijetić je izbio svojim ratnim prozama u sam vrh južnoslavenske književnosti…

Iz dana u dan potvrđivala se moja teza da je Darko Cvijetić ne samo izvorni talenat nego poeta doctus, dakle učeni stvaralac…

Cvijetić je u bh ratnu prozu unio djelić vlastitog tragičkog života, a njegov Crveni neboder sintagma je simbolična na više razina.

Galerija likova je, u stvari, njegov i mikro i makro kozmos, koji je do kraja očuvao uspravnu kralježnicu ovoga svestrano talentiranog stvaraoca.

Poetu u najširem mogućem značenju te riječi moram darivati i epitetima vrhunskog intelektualca.

Ovo sam morao napisati jer Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje.

Ovom čudesnom Prijedorčaninu nedavno je izvedena i teatarska adaptacija proze, pa se osim kao pjesnik, režiser i glumac uspješno ukazao i kao dramatičar.

Sve je to potvrda naslova ovog Periskopa: Darko je stvarno poeta doctus!!!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Luko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem Luki Paljetku, pjesniku od Grada, umjetniku koji u današnjoj Hrvatskoj nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice čarobnog Dubrovnika  pozicionirati u rangu Gundulića i Držića

 

Nostalgično vezan za vedute Grada podno Srđa, ali poglavito za dubrovačke umjetnike, one koji grad čine Gradom (u prevodu: nekadašnjom Dubrovačkom republikom!) u Periskop hoću unijeti moj više nego skromni zapis o akademiku Luku Paljetku, PJESNIKU OD GRADA…

Prijatelju i umjetniku koji, u današnjoj po mnogo čemu nakaradnoj Hrvatskoj, nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice ovoga čarobnog grada pozicionirati u rangu Gundulića i Držića. Presretan što pjesnika Luku lično poznajem zapisujem neku samo meni pristajuću bilješku o toj pjesničkoj i intelektualnoj gromadi. Dakle, sve je počelo od Nečastivog iz ruže da bi se nastavilo iznimnom dramskom ,,draperijom” Tri farse, pa Jutarnjom kockom, Na rubu tijela,Slikama sa izložbe, Nevenkom Arbanas, Pjesnima na dubrovačku, Hrvatskim temama, Pojmovnikom malog čovjeka, Lapadskim sonetima Iva Vojnovića, Sastavljanjem Orfeja, Skrovitim vrtom, Crnom kronikom, Nevidljivom zastavom… Pjesnik Luka autor je i sjajne replike na Šekspira, dramskim tekstom Poslije Hamleta, a njegova dječja pjesmarica Miševi i mačke naopačke neprevaziđena je u versovanom tvoraštvu za najmlađe i ne samo u Hrvatskoj.

Ovaj pjesnik, a briljantni prevodilac Šekspira, Bajrona, Vajlda, Đojsa, Prešerna po mom sudu je i dalje prvi redatelj u južnoslavenskom lutkarstvu… Režirajući svojedobno njegovu adaptaciju Šekspirovih Soneta na festivalu Splitsko ljeto osjećao sam se artistički iznimno nadmoćno jer sam se svakim novim pokretom i mizanscenom poklanjao uistinu renesansnom čudesnom Luki, koji je svoj doktorat vezao za hrvatskog književnika Antu Cetinea.

Drugujući godinama sa pjesnikom Lukom učio sam i saznavao tajne jedne čudesne poetike pisca koji je bez stvarnoga premca i u oblasti enologije na ovim našim zemljopisnim i literarnim paralelama i meridijanima. Nikada se posljednjih godina nisam radovao nekoj nagradi kao onoj koja je u Mostaru VELIKOM LUKI dodijeljena… Nagrada imenom velikog Alekse Šantića velikom Luki. Okončavam ovaj zapis porukom: živi što duže veliki Luka i čini nam dane i noći šekspirijanski veličajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo