Povežite se sa nama

DUHANKESA

Ponižavanje duše

Objavljeno prije

na

Dame i gospodo, ovaj život je isuviše kratak za naše duše! Bombastična fraza, ali je i ime njenog autora bombastično. Ovim riječima je, naime, Vilhelm Volfgang fon Gete počeo svoj govor povod godišnjice smrti Viktora Igoa. O smrti govori priča, naravno. I o čemu bi, kada se zna da je samo za naše duše ovaj život isuviše kratak. Iz hiljadu pogrešnih razloga, vjeruje se da je duši kratak svaki život koliko god trajao. Navodno, tijelo se, prije ili kasnije, zasiti svega, ali se duša ne zasiti ničega!? Kakva zabluda!? Ta duši se našoj zgadi mnoga gadost koju tijelo traži, koja mu treba, za kojom tijelo žudi. Kad vidite proždrljivog čovjeka koji ne prestaje da jede ni kada je već pojeo dvostruko više nego što mu treba, ne griješite dušu! Ne jede on zato što mu duša hoće, iako je tijelu dosta, nego upravo obrnuto: nenasitno tijelo tjera mu dušu. Zar ste zaboravili da duši ne treba ni zalogaj, jer duša ne živi od hrane. I koliko je pogrešno vjerovanje da duša hoće i traži, da prisiljava tijelo na seks i kada ono onemoća! Zar ne vidite da oronulo i propalo tijelo traži takve dokaze, jer su njemu potrebni dokazi da je još živo. Duša ne traži dokaze, jer duši dokazi ne trebaju!

Iz hiljadu pogrešnih i jednog jedinog ispravnog razloga, to vjerovanje je ipak tačno: duša je besmrtna! Ovaj, kao i svaki život, za dušu je suviše kratak, jer duša, koliko god joj bilo dosta svega što vidi za života, koliko god često i snažno to htjela, jednostavno ne može da umre! A prinuđena je da podnosi najstrašnija poniženja, naprimjer, ideju smrti! Prije dva dana, na pisti Sepang, u Maleziji, poginuo je u trci motora, Marko Simončeli. Profesionalni trkač, 24 godine, Njegov duhovni mentor, sedmostruki šampion svijeta, Valentino Rosi, direktno je bio involviran u taj kobni udes. Cijela Evropa je bila na nogama ova dva dana. Ogromno poštovanje prema mladom čovjeku koji je otišao, duboka žalost, plemenite misli kojima je ispraćen, svakako su obradovale njegovu dušu. Tako treba. To je lijepo. Duši tako bude čak i drago što je besmrtna, jer je dočekala da vidi i da se uvjeri u ono što smrtno tijelo nikako ne može ni vidjeti ni znati: poštovanje života. Koji je i tako osuđen da jednom završi i koji, upravo zato, zbog ove tragične neopozive predestiniranosti za smrt, treba maksimalno poštovati u svim okolnostima!

 

Zato svom dostojanstvu nikako ne uspijevam nametnuti ideju smrti! Činjenica da život tijela završava, maksimalno me alarmira. Ne kao strah, nego kao aksiološki protest, kao ultimatum, iznuđenost, kao ne uskraćivanje izbora. Kao beskrajno duboka tuga. Smrt jeste neopoziva. Ali neopozivost nije opravdanje. Ništa ne može opravdati smrt.

Još manje činjenicu nasilne smrti – čin ubijanja. Ubijanje ljudi, predstavlja najteže ponižavanje duše. Ovih dana ubili su Muamera el Gadafija. I njegovog sina, zajedno s njim, o čemu se manje priča. Bez suđenja – sasvim normalno, ako se zna da je bez suđenja raspisana i međunarodna potjernica i nagrada za njegovu glavu. (Kad se zna)**** Da je ubijeno troje njegove unučadi, djece od dvije, četiri, i pet i po godina, bez bilo kakvog pokušaja da im se ponudi sigurnost. Samo zato što su bila njegova unučad. Kao i njihova majka, za koju se takođe nije založila, samo zato što je bila kćerka Muamera el Gadafija, ni jedna jedina nevladina organizacija ili organizacije za zaštitu ljudskih prava, koje je ona inače štedro pomagala, zbog čega je dobila bezbrojna priznanja za svoju humanitarnu aktivnost! Čega ste se toliko preplašili, slavni Komiteti. Amnesti i Voucovi? Zar vam treba dozvola da dignete glas protiv svakog ubijanja ljudi bez prethodnog suđenja? Od koga to čekate dozvolu da zaštitite progonjene!?

Marko Simončeli je poginuo. Ljudski je ožaliti ga. Familiju Gadafi su bukvalno zatukli! Ljudski je ožaliti ih! To što su pobijeni na signal zelenog svjetla datog sa mjesta do kog ne stižu prigovori, ne mijenja činjenicu da je tim aktom počinjeno ono što se zove ponižavanje duše! Duša se ne može ubiti. Ali se može poniziti. Tjerati dušu, koja je besmrtna, da ubija, znači poniziti dušu. Ubistvo ne ponižava dušu ubijenog, nego dušu ubice. Ako mene pitate, reći ću vam pravo. Po duši! Iz perspektive vječnosti, svako ubistvo čovjeka, jeste akt ponižavanja duše.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Oklevetani i klevetnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snaga klevete izazaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. Sredina koja ostaje razočarana kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala

 

Najvažnije je uporno pljuvati po protivniku. Nešto će se obavezno zalijepiti! U praksi, filozofija svih klevetnika oduvijek se svodila na ovaj isti jednostavni trik, koji je Volter, sebi svojstvenom oštroumnošću prepoznao kao generalno načelo duge i burne istorije terora klevetnika nad oklevetanima. Uz bezbroj puta potvrđenu efikasnost klevete koja se, upravo kao gusti ishrknuti ispljuvak nepogrješivo lijepila i ostajala trajno, često i do kraja života na obrazu oklevetanog, još jedan bitni detalj uvijek iznova je ohrabrivao klevetnike da nastave sa ovom svojom ružnom navikom: ako se poneki okleveteni na jedvite jade i uspio oprati, klevetnik je uvijek ostajao nekažnjen!

Perverzna nadmoć zla – nasilja, uvrede, klevete  – svoju snagu crpi upravo iz tog ispljuvka, prvog udarca od kog se onaj kome je zlo naneseno, mora oprati i oporaviti. Koliko god snage i truda utrošio da se oporavi, udarenom trajno ostaje ožiljak a mrlja na časti i  ugledu, praktično nikada potpuno ne izblijedi. Djevojka o kojoj se jednom u javnost pustila priča, ostaje obilježena šuškanjem ogovoranja i u svojim poznim godinama. Koliko god inače bila ugledna i poštovana, uvijek će je pratiti šapat: ,,To je ona što je prije 30 godina…!“ Neupućeni i dobronamjerni radoznalac koji bi upitao: ,,Zar je moguće? Ne mogu vjerovati, nikada to ne bih ni pomislio o njoj, je li to dokazano?“, bez izuzetka će se suočiti sa činjenicom da sumnja nikada nije sasvim iščezla, jer “… Nije dokazano, ali znaš kako se kaže: ,,Gdje je dima tu je i vatre!“

Omamljeni ovom doušničkom poslovicom, zaboravljamo  da podmukli klevetnici, kao patološki piromani, mogu podmetnuti i vatru i dim i tamo gdje ništa ne gori! Tako zaboravljamo da klevetnik ostaje nekažnjen umjesto da bude ne samo kažnjen i krivično gonjen, nego javno prezren i trajno obilježen žigom srama. Snaga klevete izaziva takav šok da se oklevetani, ako opere uprljanu čast, osjeća kao divljač koja je srećno umakla. I upravo kao što srndać koji je za dlaku izbjegao metak ispaljen iz zasjede, ne pomišlja da se vrati i kazni skrivenog lovca, ne samo oklevetani, nego ni javnost, ne pomišljaju da kazne klevetnika!

Epizoda koja se desila ovih dana, kada je  pred očima miliona gledalaca, zajedničkim naporom S.H. (voditelja  jedne popularne TV emisije) i A.K. (uglednog profesora medicine i višestrukog akademika), oklevetana jednako popularna i ugledna prof. dr S.I., alarmantno ukazuje na nekažnjivost klevetnika i potpunu nezaštićenost oklevetanog. Naime, tokom emisije, akademik A.K. je, suprotno zvaničnim podacima o obrazovanju S.I. izričito negirao da je S.I. bila njegov student na Sveučilištu u Z. naglasivši da nikada nije bio član komisije za odbranu njenog doktorata. Takva kategorična tvrdnja imala je težinu smrtne presude za društveni ugled i ličnu čast prof. dr S.I. dok je, s obzirom na njen politički bekgraund, potresla temelje cijele države i denuncirala njenu najjaču političku stranku eksplicitnom optužbom za beskrupuloznu korupciju i zloupotrebu vlasti.

U najkraćem roku, iz arhiva Medicinskog fakulteta u S. dostavljeni su dokazi da oklevetana S.I. jeste odbranila doktorsku disertaciju i to pred komisijom kojom je, kao mentor  predsjedavao upravo klevetnik A.K. Dokazi su upotpunjeni  fotokopijama dokumenata koji potvrđuju da S.I. jeste bila redovni student i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Z. i da je tamo polagala i položila (sa odličnim uspjehom) ispite ne samo kod akademika A.K. nego i kod njegove supruge prof. dr B.F.K.

Suočen sa sa nepobitnim dokazima, koji ga legitimišu kao beskrupuloznog klevetnika mega formata, akademik A.K. je ležerno izjavio:

,,Ja prihvatam činjenicu da postoje zapisnici, da sam bio mentor S.I, u izradi doktorske disertacije, da je pred nas četvoro ona branila doktorat, da je taj doktorat legalan i legitiman. I ovim stavljam tačku na priču o obrazovanju S.I. ”

Klevetnik stavlja tačku na priču!? Nakon što su sve njegove klevete pobijene!? Tu je vrhunac drame u kojoj se zloba i zluradost podsmijevaju odbranjenoj časti a bahatost se ruga pravdi! Ujedno, ovi dokazi prekinuli su patološku radost političkih protivnika stranke kojoj pripada  S.I. koji su se nadali da će njen ugled i čast biti uništeni a njena porodica i simpatizeri te partije osramoćeni i poniženi, tako da su čak optužili  ,,režimske medije što su počeli likovati”!?   Kao da je moralno nedostojno likovati i radovati se što se dokazala nevinost čovjeka  kome je nanijeta nepravda!?  Amoralnost političke pomahnitalosti sasvim je izbrisala svaku svijest o moralu kao o temelju društvenog života. Zato na dokazanu klevetu niko nema pravo  staviti tačku, ponajmanje klevetnik. Ako je S.I. oklevetana, onda je A.K. klevetnik! I tu umjesto tačke slijede dvije tačke: sudska kazna – i žig srama klevetniku do kraja života!    Kazniti klevetnika  trajni je politički interes svakog društva! Sredina koja ostaje razočara kada se utvrdi nevinost oklevetanog, a klevetnike ostavlja nekažnjene, moralno je bankrotirala. Ideal je: kazniti svakog krivca, ne osuditi nijednog nevinog!

To je smisao one opomene da je za društvo manja šteta ako četrdeset krivaca umakne kazni,  nego ako se osudi jedan nevin čovjek!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sokrat u Gazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

 

Suočeni sa činjenicom da se ni OUN ni EU, ni najmoćnije države svijeta ne usuđuju da osude Izrael zbog nepravdi koje im nanosi već 74 godine, uz to svjesni da se tu ništa neće promijeniti u dogledno vrijeme, pozovu Palestinci Sokrata u Gazu da svojim autoritetom podsjeti svijet na značenje pojma Pravde u skladu sa principom na kom počiva svijet: „Iustitia nemini neganda est!”„Pravda se nikome ne smije uskratiti!”

Sokrat se spremno odazva pozivu i u skladu sa svojim metodom da istinu traži kroz razgovor sa umnim sagovornicima, povede sa sobom uglednog i bogatog Kefalosa, iskusnog čovjeka u zrelim godinama, i mladog, svađi i oponiranju naklonjenog Trazimaha. U prepunoj, svečano ukrašenoj sali, pred nekoliko sotina Palestinaca svih uzrasta, uključujući i desetine žena sa djecom, iz poštovanja prema njegovim godinama i ugledu, Sokrat najprije dade riječ Kefalosu.

„Pravda je kada svi žive poštujući svoje obaveze. A osnovne obaveze svakog čovjeka su da čini dobro prijateljima a zlo neprijateljima. Zato je pravedno da svi prijatelji Izraela pomažu Izrael i čine zlo njihovim neprijateljima Palestincima” – zaključi svoju besjedu čestiti Kefalos.

Na ovo Sokrat prigovori ukazivanjem da princip činjenja dobra prijateljima i zla neprijateljima nužno vodi do toga da se nanese zlo nekim dobrim ljudima i učini dobro nekim zlim ljudima, poentirajuči: „A pravedan čovjek ne smije činiti zlo nikome!”

„Pravda je ono što odgovara jačem! Tako je bilo, tako će ostati!” – žustro se ubaci Trazimah. „Izrael je jači, oni koji ga podržavaju su jači. Izrael i njegovi saveznici su jači i rade ono što njima odgovora. To je pravda i toj je kraj priče” – završi prpošni junoša.

„Ali to bi značilo da su oni koji postupaju u skladu sa pravdom uvijek oštećeni od jačih. A to je nepravedno!” – prigovori  Sokrat.

„Gdje si vidio da onaj slabiji koji postupa u skladu sa pravdom, od toga ima neke koristi!?” – odvrati Trazimah. „Misliš li da se ovčari i odgajivači goveda brinu o njima i hrane ih da im pomognu ili zbog svoje koristi? Misliš li da vladari gledaju na svoje podanike drugačije nego kao na ovce i goveda i da misle na bilo šta drugo osim na svoju korist? Pravda je, dakle, korist jačeg i onog koji vlada, a šteta slabijeg i onog koji sluša. Pravedni uvijek gube zato što su slabiji, nepravedni uvijek dobijaju, zato što su jači.”

„Umjesto da se nadvikujemo, pomozimo istini da se rodi!” – reče Sokrat, podsjećajući da je filozofski metod kojim se dolazi do istine, vrsta  majeutike –  umijeće babice koja pomaže pri porođaju. „Slažeš li se da je Pravda neka vrsta dobra, dakle da je vrijedno imati je?”

„S tim se mogu složiti,” – potvrdi Trazimah.

„Onda ćeš se složiti i s tim da tamo, gdje su jedni bogati i žive u izobilju a  drugi siromašni i gladni, gdje su jedni srećni a drugi nesrećni, nema pravde, jer na ono što je dobro svaki čovjek ima pravo i zato se Pravda ne smije nikome uskratiti!?”

„Pravo si to rekao, Sokrate!” – složi se Trazimah .

„Prema tome, pravedno je ako se ovačar brine i o ovcama a ne samo o sebi; i ako se vladar brine o dobru svih građana a ne samo nekih? Kao što je pravedno ako se doktor brine o dobru bolesnika a ne samo o svojoj koristi, iako je bolesnik u njegovoj vlasti! Možemo li se onda složiti da je onaj koji je jači i koji vlada, pravedan ukoliko to ne čini za sebe nego za dobro svih, kako onih jakih tako i slabih? I nije li u tom slučaju, najgora nepravda ako onaj ko je jači koristi svoju snagu protiv slabijeg, i ako vladar vlada samo u korist jačih a na štetu slabijih?”

„U svemu se ovdje slažem s tobom, o Sokrate! Ali, zar ne vidiš da je ovdje pravda samo ono što hoće jači i oni koji vladaju, na štetu slabijih jer…“

Strahovit tresak praćen zaglušujućom eksplozijom, prekinu Trazimaha. Iz ruševina zgrade u kojoj je gostovao, kroz dim i prašinu, dok su odjekivali krici ranjenih i jauci majki koje su držale mrtvu djecu u naručju, tri eterična tijela uzdigoše se lebdeći. Trenutak prije nego što će se vratiti u svijet vječne pravde, čuo se Trazimahov glas, sada već šapat: „O tome sam govorio, Sokrate. Ovdje je pravedno samo ono što čini jači, kako mu se prohtije i u svom interesu…”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pad sa Aurelija sa Rajla

Objavljeno prije

na

Objavio:

Samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se  oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, pad je sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora

 

Znate  poslovicu koja se koristi kad neko padne sa boljeg na gore: „S konja na magarca!“ Pad sa Aurelija na Rajla spada u tu kategoriju ali je neuporedivo dramatičniji, a razlika u visini koja je u onoj poslovici onolika koliko je konj viši od magarca, ovdje je onolika kolika je razlika kada se padne s vrha na dno! Drugim riječima, samopoštovanje ljudskog roda iz vremena kada je vladala filozofija Marka Aurelija, upoređeno sa potpunim odsustvom samopoštovanja u vrijeme kada se oficijalizira „filozofija“ Gilberta Rajla, jeste upravo to: „Pad sa vrha na dno!“ I to ne pad sa bilo kog vrha na bilo koje dno, nego pad sa najvišeg vrha na dno najdubljeg ponora!

Marko Aurelije je vjerovatno jedini autentični lik u istoriji koji je ostvario  uživo, ili inkarnirao Platonov ideal kralja-filozofa. Koliko god izuzetan, za ovu priču to je uzgredan podatak. Mnogo je važnije što je u vrijeme njegove vladavine kulminiralo, a završetkom njegove vladavine kolabiralo najbolje doba u hiljadugodišenjem postojanju Rimskog Carstva, doba mira i blagostanja, poznato kao Pax Romana.

Poslušajte njegovu čuvenu izreku: „Kada ujutro ustaneš, pomisli kakva je to neprocjenjiva privilegija biti živ! Disati, misliti, uživati, voliti!” Možete li povjerovati da je postojalo vrijeme kada su ljudi sopstveni život smatrali „neprocjenjivom privilegijom” , da je „biti živ” za njih značilo disati, misliti, uživati, voliti!? Danas „biti živ”, za većinu ljudi znači bezbroj obaveza, teret, muke, kletvu. Život je postao tegoban, mučan, zaludan, a smrt se smatra izlazom iz bezizlaznosti života.  Nedavno sam u planinskom selu čuo kako za ženu koja je otišla u Njemačku, kažu. „Ne pitaj kako joj je. Njoj je tako dobro da bi joj bilo žao umrijeti!”

Jeza me obuzme kad se sjetim iskrenosti kojom je ta strašna rečenica  izrečena. I kako su svi prisutni svojim odobravanjem potvrdili da je njihov život takav da normalnom čovjeku nema zašto biti žao umrijeti. Svima koji to povezuju sa uslovima života, siromaštvom, besprespektivnošću, odmah ću reći da griješe. Život u tom selu, kao uostalom u stotinama gradova širom svijeta, bio je i tada a i sada je mnogo bolji nego život daleko najvećeg broja ljudio u vrijeme Marka Aurelija. Ali uprkos tome,  čovjek tog vremena se radovao svom životu, radovao se sebi što diše, što misli, što voli i u svemu tome uživao, dok je za savremenog čovjeka život obaveza, stres, frustracija, borba, stalna napetost i strijepnja – sve drugo, samo ne radost i uživanje.

I u vrijeme Marka Aurelija, smrt je bila neizbježna činjenica koja je ljude plašila. Njih je ovaj filozof-kralj hrabrio slijedećim savjetom: „Kad pomisliš da je strašno što ćeš umrijeti, sjeti se koliko bi bilo strašnije da se nisi ni rodio!“

Koliko ljudi bi danas, mudri i vrli Marko Aurelije ohrabrio ovim riječima, koliko njih  bi  odvratio od suicidalnih misli? Ko je danas svjestan punog značenja neizrecivo strašne mogućnosti da se moglo desiti da se uopšte ne rodi, da nikada nije bio, da ga nema, da ga nikada neće biti: ni kao sjećanja, ni kao zaborava!? Da je sama mogućnost postojanja, makar i neostvarena – nešto,  a da nepostojanje nije čak ni to, nego  naprosto – ništa!? Ni upamtiti, ni zaboraviti se nema tu šta!

Kad bi shvatili do koje mjere je iščezlo samopoštovanje ljudi u svijetu u kom živimo, mnogi bi poželili da se nisu ni rodili. Prema Gilbertu Rajlu, jednom od filozofa koje forsira establišment Novog Svjetskog Poretka, želja im je ispunjena jer zapravo ljudi, kao ličnosti, ne postoje i nikada nisu ni postojali. Njegova teza formulisana u filozofskom bestseleru Pojam uma (The Concept of Mind), svodi se na tvrdnju da je čovjek u cjelini i bez ostatka samo fizičko tijelo!

„Dogma o duhu u mašini zasniva se na stavu da postoje i tijelo i duh; da postoje fizički procesi i mentalni procesi; da postoje fizički uzroci tjelesnih kretnji i mentalni uzroci tjelesnih kretnji. Međutim, realno postoji samo naše fizičko tijelo, ne postoji ni um, ni duh, pa prema tome ni nekakva ličnost. Ono što pogrešno nazivamo čovjek i ličnost, jeste snop ponašanja izazvanih fizičkim uzrocima iz našeg tijela.“

Uz Skinerovu tehnologiju kontrole ljudskog ponašanja, Ginter Andersovo ukazivanje na zastarjelost čovjeka  i Rajlijevo poricanje postojanja uma i čovjeka kao ličnosti, dovršen je veliki pad čovječanstva sa najvišeg vrha na nadublje dno.   Šta predlažem? Poslušati savjet Marka Aurelija:

„Ne gubi vrijeme raspravljajući kakav treba biti dobar čovjek. Budi.”

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo