Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Poruke Cetinja

Objavljeno prije

na

Poraženi režim na Cetinju će držati apsolutnu vlast. Ne vole oni takav prizor u ogledalu. Na izbore u prijestonici izašlo je oko 45 odsto birača. Pride, oko osam odsto onih koji su pohodili biračke kutije od listića su pravili vesele sveske. U Kotoru je prije nekoliko mjeseci, kad je birana gradonačelnica, izašlo oko 40 odsto upisanih birača. Za razliku od kotorskih na cetinjske izbore je izašao i SNP. Ovo su dosad najveći dometi u pokušajima delegitimacije režima. Za Đukanovića i gardu pad ispod pedeset odsto ovjerivača njihove volje opasna je opomena da više ni sila ne pomaže. Cetinje se još jednom nije dalo pokoriti. Statistika skriva suštinu. Nije partija premijera Đukanovića osvojila povjerenje 26 odsto cetinjskih birača. Toliko ih je privoljela da za nju glasaju. Ne samo na Cetinju, nego nigdje u Crnoj Gori režim nema ni približno toliku podršku građana. Ovom zemljom suštinski vladaju samozvanci.

Kada se krene spiralom moći, strahovito se sužava krug onih u ime čijih interesa vlast pretvara Crnu Goru u prah. Naš vrhovni zakon i norma svih normi su interesi familije i ortaka. Njihova Partija, Vlada, parlament, pravosuđe, njihovi mediji, svi crveni državni tepisi sve je to samo predstraža za zaštitu njihovih poslova.

Prije godinu dana, udjeljivanjem vladine pomoći vlastitoj banci, Đukanović je podanicima ukinuo pravo i na izgovor. To je bio najvidljiviji znak njegove nemoći da kontroliše tok događaja. Život pod teretom očiglednosti nije lak ni njemu ni njima. Slučaj Šarić je ukinuo kolektivnu javnu tajnu: svako prekidanje švercerskih veza visokoprofitnom robom u stvari je zavođenje sankcija vladajućoj Crnoj Gori. Udar na slobodu tržišta. Đukanović, sad, opčinjen pravnim finesama tumači kako nema prepreke da Darko Šarić, osumnjičeni kokainski magnat, dobije crnogorsko državljanstvo dok nije pravosnažno osuđen. Šta li bi to moglo podstaći premijera na plemeniti trud da Šarića unaprijedi u neotuđivo crnogorsko državno blago? Nije reklama – čitajte Monitor.

Još nijesmo vidjeli sve. Zamislite dan kad se saberu sva iskustva života pod ucjenom i strahom. Kad progovore režimske poslovođe čime su oni podsticani i satirani da satiru volju drugih. Mnogi će se znani i silni braniti neznanjem.

Ti dani sami od sebe doći neće. Cetinje je pokazalo Crnoj Gori put. Ali, uspjeh bojkota se nikako ne smije tumačiti kao pobjeda opozicije. Ona je djelovala kao razbijena vojska. Bojokot izbora nije apatija, već akcija. Znak moralne živosti društva. Dobro organizovan i osmišljen mogao je i još može biti najdjelotvornija strategija za otkrivanje suštine crnogorske jednopartijske diktature u obličju banditskog kapitalizma, u kojoj su izbori strogo kontrolisana predstava sa unaprijed zadatim ishodom.

Polubojkot ne može dovesti do cilja. Red je da o tome razmisli, prije svih, vođstvo SNP -a, najjače opozicione stranke. Izbori na Cetinju moraju biti podsticaj i ostalima na opozicionoj i alternativnoj sceni da preispitaju vlastite učinke i da se otvore za međusobni razgovor.
Đukanovićev režim od podanika traži da budu kreature izgubljene vjere u sebe i u bližnjeg svog. Zatire ljudima pomisao da njihov svijet može biti drugačiji zahvaljujući i njihovom naporu. Kriza režima može biti podsticaj da se upali iskra samopouzdanja. Ako se društvo organizuje, ako se poveže nitima solidarnosti može postići rezultate koji sada izgledaju nezamislivi. Ovu vlast neće smjenjivati sveci, već ljudi koji se mogu dogovoriti oko osnovnih demokratskih i moralnih principa na kojima će počivati budućnost zemlje. Ostalo je saučesništvo u zločinu ubijanja nade.

Razlozi da opozicija, NVO i nekontolisani mediji zatraže ostavku premijera Đukanovića zbog njegovih kosmičkih sukoba interesa danas su ubjedljiviji nego juče. Poslije Caneta – Šarić. Premijer ne smije otići tako da bi njegov odlazak mogao biti tumačen kao zadužbina. Đukanovićeva ostavka je uslov za formiranje tehničke vlade koja bi obezbijedila uslove za raspisivanje prvih izbora na kojima građani imaju minimum šanse da iskažu slobodnu volju. Sve drugo je nepregledno, pusto polje laži.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Šta ćemo sjutra?

Objavljeno prije

na

Objavio:

U „ekološkoj državi“ zagađuju se voda, zemlja, vazduh. I kroje sudbine ljudi koji silncima stanu na put. Mnogima izgleda lakše ćutati i prilagoditi se. Ali, pustoš u tišini najbolje raste

 

Ponovo je zamutilo Taru. Blato teče od Kolašina pa do Šćepan polja. Nadležni iz Ekološke i Inspekcije za vode utvrdili su kako su Suzu Evrope „natrunili“ zemljani radovi na regionalnom putu Mojkovac–Vragodo. Investitor  državna Direkcija za saobraćaj. Izvođač paradržavni Bemaks.

Ne treba očekivati prestrogu kaznu za neodgovorne. Pod uslovom da krivac,  zvanično, uopšte i postoji. Važeći propisi ne predviđaju da se za regionalne i magistralne puteve kraće od 20 kilometara radi procjena uticaja na životnu sredinu. Tako je to uređeno vladinom Uredbom. A ni Tari nije prvi put da je zasipaju smećem, zemljom i kamenom. Uglavnom nekažnjeno. O trošku države. Uostalom, kao i druge naše rijeke.

Iz inspekcija su mnogo detaljnije objasnili ko nije, nego ko jeste, zamutio Taru. Po njima, izgradnja malih hidroelektrana na Bjelojevićkoj rijeci nije dovela do incidenta koji je zavrijedio i međunarodnu pažnju. Na tim elektranama nije bilo radova u vrijeme nadzora, saopšteno je, dok su cjevovodi postavljeni ranije i nijesu bili u funkciji.

Nadležnima je bilo veoma važno da pokažu da za najnoviji zločin nad Rijekom nijesu krivi gradioci malih elektrana. Oni što su naumili da u kolašinskoj i andrijevačkoj opštini u cijevi satjeraju Ljubašticu, Crnju, Čestogaz i Gradišnjicu. Ne mareći za bijes i tugu mještana čiji su se preci tu, pokraj vode, svili od davnih dana. Njih nagone da potomstvu ostave pustinju, u kojoj se voda ne pije i ne gazi. Jednako se u „ekološkoj državi“ zagađuje zemlja. Vazduh. Društvo.

Prije neki dan su se na Žabljaku potukli bivši i sadašnji policajci. Prvo su jedni drugima zamjerali i što služe njihove  a ne podržavaju naše. Onda su pucale kosti. Uprava policije je prećutala incident u kome je učestvovao makar jedan njihov aktivni pripadnik. Osnovno tužilaštvo u Pljevljima  će se, kažu, izjasniti „nakon uvida u kompletnu dostavljenu dokumentaciju“. Tišinu su popunili profesionalni navijači. Svako sada ima svoju istinu o istom događaju. I svi znamo da je najuvreženija ona u kojoj njihovi udaraju mučke, a naši viteški izvraćaju. Kako  dolikuje predizbornim vremenima.

Negdje – pesnice. Negdje policijski pendreci. Negdje mobing, nečovječni postupci i, u konačnom, sudske presude.

Irena Radović, bivša viceguvernerka Centralne banke, izgubila je pred Osnovnim sudom u Podgorici spor koji je zbog zlostavljanja na poslu i diskriminacije vodila protiv CBCG i guvernera Radoja Žugića. „Sud je donio presudu kojom se tuženi zahtjev odbija kao neosnovan, a tužilja se obavezuje da tuženima isplati troškove postupka“, pohvalili su se iz CBCG. Zaboravljajući kako ovo nije prva presuda po toj tužbi. I kako su prethodne išle u korist Irene Radović. Teško da je iko u Crnoj Gori iznenađen končanim ishodom. Nije ni Irena Radović. Kad se uklone makete, presuda pokazuje koliko je guverner Žugić važan sistemu i koliko je sistemu važno da se uguši svaki potencijalni insajderski glas u instituciji u kojoj se moć transformiše u novac. I obrnuto. Tu se prave formule po kojima jedan milion, ako jedanaest puta okruži režimskim lavirintima, može postati jedanest miliona i izmiriti dug prema državi. Pod uslovom da su dužnici biznismeni Aco i Milo. I njihova Prva banka. Žugić je tada, ličnim primjerom, deomonstrirao kako se ponaša režimski vojnik. Sve ostalo je izdaja. Kažnjiva.

Irena Radović je pobijedila u drugoj, ipak, važnijoj bici. Odbila je da ispunjava nedolične poslovne naloge. Odbila je da u tišini, bez otpora, primi osvetu silnika. Dala je šansu ovom društvu da pamti, pita, podsjeća na ovo režimsko nasilje i tako pokaže da je živo. Da nje mrtva, zamućena rijeka.

Jedna  priča iz sudnice Osnovnog suda pokazuje da može i drugačije. Ministarstvo odbrane teško je diskriminisalo penzionisanog potpukovnika Nenada Čobeljića i Sindikat Odbrane i Vojske Crne Gore, na čijem čelu je Zdravko Kasalica, prenose „Vijesti“, nakon uvida u presudu. U presudi piše kako je resorno Ministarstvo pripadnike VCG diskriminisalo godinama. Prvi je put jedno ministarstvo Vlade Crne Gore oglašeno za diskriminatora, kaže advokat tužilaca Vladan Bojić: „I to one najgore moguće diskriminacije teške, produžene i ponavljane“.

U „ekološkoj državi“ zagađuju se voda, zemlja, vazduh. Kroje sudbine ljudi koji silncima  stanu na put. Mnogima izgleda lakše ćutati i prilagoditi se. Ali, pustoš u tišini najbolje raste. Šta ćemo sjutra?

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zakonom po medijima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ulazu u novinarstvo, svi smo dobijali pouku:  stvaraj, njeguj i čuvaj izvore. Bez toga ova profesija ne postoji. Članovi Vlade i poslanici vladajuće koalicije znaju kako su novinari bez pouzdanih i zaštićenih izvora nemoćni. Zato su usvojili zakon protiv medija

 

Neka nam je sa srećom novi Zakon o medijima.

Dvije godine silnog truda, razgovora i pregovora, a onda je Vlada uradila  po svome. U parlament je stigao propis koji može stati u jednu rečenicu. Novinar je dužan da otkrije izvor informacije kad god državni tužilac procijeni da je to neophodno radi zaštite nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zdravlja. Pa se vi informišite.

Na ulazu u novinarstvo, svi smo dobijali pouku: stvaraj, njeguj i čuvaj izvore. Bez toga ova profesija ne postoji. Nema sumnje da članovi Vlade i poslanici vladajuće većine u Skupštini znaju da su novinari bez pouzdanih i zaštićenih izvora nemoćni i bezopasni. Otud se ono što su ovom normom novog zakona uradili medijima i  pravu, javnost treba da zna, ne može zabašuriti slatkorječivošću i obećanim novcem iz budućeg Fonda za pluralizam medija.

Danas na crnogorskim ulicama nema građana koji traže brisanje  opake  odredbe novog zakona. Nema ni medija koji sa zamračenim ekranima i praznim stranicama prijete štrajkom i pozivaju vlast da vrati oteto. Recimo, pod sloganom: Ne damo izvore, to su naše svetinje. Možda i ova tišina kojom je ispraćeno usvajanje Zakona o medijima svjedoči o osjećaju da sa ovim vlastima nema razgovora i dogovora.

Dok iz svijeta stižu upozorenja da se ukidanjem  prava na zaštitu izvora, ukida pravo na slobodu informisanja, ovdašnji promoteri medijske neslobode pjevaju  o poštovanju standarda. ,,Mi smo uzeli u obzir sve ono što su bili stavovi i Savjeta Evrope kroz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, da je zaštita izvora informacija pravilo, a da izuzeće postoji samo u zakonom predviđenim okolnostima, u slučajevima kada su alternativne mjere za otkrivanje informacija iscrpljene”, tvrdi ministar kulture Aleksandar Bogdanović.

Ne  mareći, kako se ovdje „alternativne mjere“ lako i brzo iscrpljuju. Pa poslanik očas posla bude „stavljen u zatvor“ zato što nije htio da otkrije  ko mu je rekao za navodnu korupciju istih tih tužilaca pred kojima je trebao da svjedoči. „To ne predstavlja ni pokretanje krivičnog postupka ni pritvor, već mjeru prinude za ispunjenje građanske dužnosti“,  podučili su nas iz Višeg suda. Precizirajući kako „ta mjera traje dok svjedok ne pristane da svjedoči, najduže dva mjeseca“. Prema prvim tumačenjima, pošto Zakon o medijima nema propisane kazne za novinare koji u tužilaštvu ostanu dosljedni u poštovanju prava na anonimnost svojih izvora, na njih će se primjenjivati upravo pomenuta mjera prinude. Do dva mjeseca.

Ili će biti patriotski da u zatvor pošaljemo one koji su nam ukazali na činjenice: da u ugovoru o gradnji prve dionice auto-puta nema petlje Smokovac, električnih i vodovodnih instalacija; da su nam kontaminiranu piletinu iz Brazila podvaljivali kao domaću; da Vlada pola godine  „ne zna“ da su njeni namještenici pravosnažno osuđeni za zloupotrebu službenog položaja; da Đukanović nije sam sebi, vlastitom čašću i ugledom, garantovao višemilionski kredit već su to uradili oni koji su se obogatili pod njegovom vlašću, za vrijeme „ničim izazvanih sankcija“; da je njegov brat uz pomoć njegove vlade uzeo desetak miliona naših para – ni za šta. I da zato nije odgovarao niko…

Kad sljedeći put u neku redakciju stigne snimak policijske torture na našim  ulicama, treba li da ga objavimo ili da tužiocu potkažemo snimatelja/dostavljača koji je bilježeći nepočinstvo doveo u pitanje nacionalnu bezbjednost? Ako nam medicinski radnici, ponovo, prijave da u bolnicama nema dovoljno zaštitne opreme,  a mi to potvrdimo i objavimo, znači li da smo skupa udarili na javno zdravlje? Šta tačno znači „ugrožavanje teritorijalnogi integriteta“ od strane novinarskih izvora (riječ nasilno se ne pominje) kada je novina koju čitate za trideset godina svog izlaženja promijenila četiri različite države?

Još jedna batina je u rukama vlasti. One koja se bez pardona deklariše kao neprijatelj uzbunjivača/zviždača spremnih da ukažu na nezakonitosti i  zloupotrebe; koja krije podatke o trošenju novca iz državnog budžeta, detalje o angažmanu Vladinog aviona, identitet onih koji su trgujući nekretnine kupili crnogorsko državljanstvo…

Usvojeni Zakon o medijima je oruđe u rukama onih koji šireći strah pokušavaju pacifikovati neposlušne novinare i njihove izvore – građane spremne da brane javni interes. Neće valjda uspjeti. Šta su dva mjeseca spram decenija koje su nam već uzeli.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vlast skuplja od života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme je da biramo život, da on postane svetinja. A ne monopole svjetovnih i duhovnih vladara. Koji poslije svakog međusobnog sukoba izlaze jači. I nedodirljiviji

 

Možda jednom i bude napisan optimističan novinarski tekst. Danas ne može. Izbori su tu, raspisani, odigraće se, ne samo bez elementarnih uslova da budu fer i demokratski nego u ambijentu još dubljih podjela. Za to su se pobrinuli i vlast, ali i njeni partneri s druge strane. Crkva i Vlada su odigrali još jedne neuspješne pregovore. Predizborna kampanja svela se na „odbranu države” ili „odbranu svetinja”. Dok se, u stvari, brane samo već uspostavljeni monopoli. To je jedina svetinja o kojoj danas brinu i vlastodršci i njihovi strateški partneri. O tome koliko su bitni životi podanika koji treba da sačuvaju te monopole, govori i to da ni smrtonosna epidemija ne može zaustaviti masovna okupljanja. Ni sekularna ni crkvena.

Vlada i Mitropolija saopštile su ove sedmice da dogovora oko Zakona o slobodi vjeroispovjesti nema i neće biti. Stvar se sada, sa spornih više članova Zakona, svela na problem registracije Mitropolije. Vlast tvrdi da Mitrpolija iz nejasnih razloga ne želi da se registruje, i da na taj način ne poštuje ovu državu i njene propise. Mitropolija, sa svoje strane – da će, ako se registruje, njena imovina prije datuma registracije biti upitna. Vlada tvrdi da je registracija obavezna, a Mitropolija da je „dobrovoljna”. Osim što je po ko zna koji put jasno da Crna Gora nije pravna država u kojoj su pravila jasna i važe za sve, te da se o njima ne može pregovarati, očito je još nešto. Da, u stvari, ne pregovaraju ekspertski tim Mitropolije i stručni tim Vlade o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, jer bi se, da je tako, odavno dogovorile. Već da to Đukanović i mitropolit Amfilohije po ko zna koji put odmjeravaju  moć. Preko leđa građana, udaljavajući ovu zemlju od jedinog pravog puta – građanskog, modernog društva jednakih. Jedan bi državu da nastavi da vodi kao privatni posjed u kom životare osiromašeni podanici ogrnuti crnogorskim zastavama, a drugi da nastavi da održava svoje zemaljske i duhovne monopole, negirajući crnogorski identitet, i ne odričući se ratne istorije iz vremena kad su današnji rivali bili saborci.

Opozicija Đukanoviću koji, kao da se ruga, građanima nudi modernu i evropsku Crnu Goru, danas izgleda nekadrija, neorganizovanija i bezidejnija nego na prošlim izborima. Od bojkota su opozicioni lideri odustali lako, kao da ih 30. avgusta čekaju otvorene kapije i DPS na koljenima. Nijesu uspjeli da uobliče minimum zajedničke platforme o tome šta nude građanima u opustošenoj zemlji dan poslije izbora. Ako čudom pobijede.

Crnogorska opozicija ostavlja utisak da je ništa ne može odvratiti od izlaska na Đukanovićeve uslove u kojima je mnogo puta izgubila. Nijednog zajedničkog sastanka nije bilo kako bi opozicioni lideri razgovarali o tome da se izbori makar odlože zbog haranja epidemije. Odgovarati ih od izlaska na izbore po svaku cijenu više nema smisla. Energiju treba preusmjeriti na drugi kolosjek. Tražiti da za svoj izborni učinak podnesu račun. Ako Đukanović odnese pobjedu i na ovim izborima, vrijeme je i da opozicioni lideri podnesu ostavke zbog još jednog poraza. To treba biti ustanovljeno pravilo igre. Društvo mora ustanoviti minimalni ceh optimističkog ulaska u izbornu trku bez osnovnih preduslova. Potpis sa ostavkama, koje će se u slučaju poraza aktivirati 31. avgusta, bio bi znak potrebe za samopoštovanjem. I opozcionih lidera i njihovih birača. Bila bi to poruka opozicionih partija da imaju svijest o odgovornosti za  nepoštovanje ugovora sa građanima o neizlasku na izbore po pravilima i notama koje propisuje režim. To bi značilo da je od sporazuma o budućnosti i od onih veličanstvenih protesta ostalo bar nešto živo.

I građani polažu test odgovornosti za svoju sudbinu. Vrijeme je da „obični ljudi” nametnu svoje teme. Da se umreže. Da svoje sudbine uvrste u dnevni red društvenih zbivanja. Da postanu novinarske priče.  Da sudbina profesorice Jadranke Milošević, koja je bila spremna da zbog filozofske olimpijade izgubi i život, ionako izgubljen u ovoj zemlji poniženih, podstakne raspravu u društvu o tome šta želimo i šta su nam prioriteti. Ne čekajući da sve naše male ljudske priče u svoje planove uvrste predstavnici političke klase. Ova kriza mora probuditi najranjivije, da se oglase. Vrijeme je biramo život. Da on postane svetinja.

Iskustvo imamo. Svrstavajući se, kao pokorno stado, ojačavamo  monopole svjetovnih i duhovnih poglavara. Koji poslije svakog međusobnog sukoba izlaze jači. I nedodirljiviji.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo