Povežite se sa nama

HORIZONTI

POSLIJE NAPADA NA POLICIJU I KRVOPROLIĆA NA KOSOVU: Teški  izazovi za Beograd i Prištinu

Objavljeno prije

na

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u kosovskom selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića  Nakon uspostavljanja kontole, kosovska policija je u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana  pronašla  ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Predsjednik Srbije  Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“  i rekao  da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“

 

U ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. septembra u kosovskom selu Banjska,  dobro naoružana paramilitarna jedinica je blokirala most sa dvoje oklopljenih vozila. Kada je stigla patrola kosovske policije da izvidi situaciju otvorena je vatra na njih. Policija je uzvratila vatru i pozvala pojačanje. Kasnije su paramilitarci upali u obližnji manastir Svetog Arhiđakona Stefana iz 14. vijeka odakle su nastavili sukob sa policijom do kasnijeg izvlačenja preko obližnjeg brda i šume i povukli se u Srbiju. Nakon što je policija ušla u manastir pronašla je ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Među zaplijenjenim oružjem su i ručni raketni bacači, granate, eksploziv i ostala oprema koja je dovoljna, prema riječima kosovske policije, za jedinicu od 100 ljudi.

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave  i krvoprolića.

Prva reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prošle nedjelje, nakon informacija o pogibiji jednog i ranjavanju dvojice kosovskih policajaca je za mnoge upućene bila u najmanju ruku čudnovata. Vučićev nastup nije pratila uobičajena teatralnost i samouvjerenost priznavši da je njegovoj administraciji trebalo „mnogo vremena da ispitamo šta se dogodilo, šta se zbivalo jutros, tokom popodneva“. Štaviše, predsjednik je odavao dojam da i dalje nema sve informacije na raspolaganju što je odmah protumačeno kao previd, slučajni ili namjerni, srbijanskih službi. Ipak u svom prvom obraćanju naciji Vučić je zadržao političku prisebnost i osudio ubistvo policajca uz standardnu generičnu konstataciju da je kosovski premijer Albin Kurti „glavni organizator haosa na Kosovu i Metohiji… koji želi rat i skukobe“ navevši broj od 62 akcije policije na pretežno srpskom sjeveru zemlje. Od toga su navodno 56 bile „etnički motivisane“. Međutim, indikativno je da Vučić nije optužio Kurtija za izazivanje krvoprolića na noć između subote i njedjelje. Vučić je dodao i da su „trojica Srba stradala  sa KiM, dvojica od snajperske vatre sa velike udaljenosti, nepotrebno, dvojica su teško ranjena i pretpostavlja se da je četvrto lice stradalo“. Da je i četvrti napadač na policiju preminuo je bila novost je su do tada kosovske službe raspolagale informacijama da su trojica napadača likvidirani u razmjeni vatre. Četvrti je bio zapravo ranjen i kasnije izdahnuo u bolnici u Novom Pazaru u koju je, prema informacijama nezavisnih medija, dopremljeno 6 ranjenih iz istog sukoba. Vučić je opravdao i upad u manastir rekavši da je „naoružana grupa Srba došla do manastira Banjska jer su imali dvojicu povređenih mladića i da su želeli da im pruže pomoć“. Istakao je da crkva „ni na koji način nije bila umešana u incident“. Ubrzo nakon toga Vučićevi mediji u zemlji i regionu su počeli pričati o Srbima koji su se morali organizovati da bi se odupreli „teroru takozvane policije Kosova“.

S druge strane , ministar unustrašnjih poslova (MUP) Kosova Dželal Svečlja je pokazao snimke sa policijskog drona na kojem se među dobro opremljenim i naoružanim milatantima vidi, kako tvrdi, i lice Milana Radoičića koji je potpredsjednik kosovske Srpske liste i lice dovođeno u vezu sa ubistvom kosovskog političara Olivera Ivanovića. Radoičić i njegov kum Zvonko Veselinović su kontroverzni biznismeni na crnoj listi američkog Ministarstva finansija zbog međunarodnog kriminala, trgovine narkoticima, oružjem, reketiranja i političkih iznuda. Obojica imaju tijesne veze sa vladajućom Srpskom naprednom strankom (SNS) i bratom predsjednika Srbije uz veliki broj poslovnih ugovora sa državnim institucijama za koje se sumnja da su koruptivni dilovi. Vučić je nekoliko puta demantovao da njegov brat ima bilo kakve kriminalne veze sa njima nakon što je uslikan u društvu Veselinovića. Takođe je Vučićev kum i takođe kontroverzni biznismen Nikola Petrović uslikan sa obojicom. Balkanska istraživačka reporterska mreža (BIRN) i KRIK su ranije objavili dokument srbijanske policije o narko biznisima Veselinovića. Srpska lista je do bojkota kosovskih institucija i izlaska iz njih bila jedini predstavnik kosovskih Srba sa utjeranim postotkom podrške od preko 99 odsto – na čemu bi im zavidila i Sjeverna Koreja i Rusija. Mnogi smatraju Srpsku listu političkim predstavnikom narko kartela koji suvereno vlada i teroriše neposlušne Srbe na Kosovu. Ranije se Vučić javno zahvalio Radoičiću „što čuva srpstvo…i Srbiju na Kosovu i Metohiji“ mada je drugom prilikom rekao da Radoičić „nije cvećka“ ali ni odgovoran za ubistvo Olivera Ivanovića.

Srbijanski predsjednik nije želio pobliže objasniti otkuda toj grupi militanata oprema i naoružanje za koje je američki ambasador u Prištini rekao da je „vojne klase koja nije dostupna običnom građaninu“. Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ kao i da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“.

U međuvremenu se i nekoliko puta oglasila Eparhija raško – prizrenska na čijoj teritoriji se nalazi manastir. Prvo je dato saopštenje u kom se navodi da je „grupa naoružanih, maskiranih ljudi, upala blindiranim vozilom u sam manastir, pri čemu su provalili manastirsku zaključanu kapiju“.  Kasnije je dato saopštenje da u tom manastiru „nije pronađeno nikakvo oružje“. Međutim, saopštenje je izbrisano i uslijedilo je novo. Priznaje se da su 25. septembra EULEX i kosovska policija izvršili uviđaj u manastiru Banjska i da su „na dva mesta u manastirskom dvorištu nađeni vatreno oružje, pancir i delovi opreme koje su naoružana lica bacila prilikom povlačenja iz manastira“. Eparhija je takođe osudila ubistvo jednog i ranjavanje dva policajca. Međutim u saopštenju od 26. septembra se vidi značajna promjena tona, neki bi rekli usljed straha od državne bezbjednosti i narko kartela koji vlada sjeverom Kosova. U najnovijem saopštenju „naoružana maskirana lica koja su upala u sam manastir probivši kapiju“ su odjednom postali žrtve „najnovijeg stradanja kosovskih Srba na severu KiM, i Eparhija raško-prizrenska svim članovima njihovih porodica izražava iskreno saučešće“.

Dan kasnije je opet progovorio i vrhovni poglavar Srbije rekavši da „ubijeni Srbi“ za njega „nikada neće biti teroristi“ i da su oni bili „porodični ljudi“. Ponovio je i da on ne opravdava ubistvo policajca „bez obzira što on nema šta da radi na severu“ dok će Radoičić „koji nije ranjen“ na neke stvari i pitanja „morati da odgovori“. Ponovljen je i stav da je do ovoga došlo zbog ponašanja Kurtija „koji mrzi srpski narod“ dok su Srbi koji su lojalni i rade u institucijama Kosova „bednici“. U Srbiji, Republici Srpskoj i Republici Kosovo su proglašeni dani žalosti, sa različitim obrazloženjima dok je predsjednica Vjosa Osmani posthumno odlikovala palog policijskog narednika Afrima Bunjakua proglasivši ga „herojem Kosova“.

Premijer Kurti je opisao militante kao „organizovanu profesionalnu jedinicu koja je došla da se bori na Kosovu“ kao i da „država Srbija stoji iza ovog upada“. Nezavisni mediji vide u ovom incidentu veoma povoljan trenutak za Kurtija koji je bio izložen žestokim zapadnim kritikama zbog nepopuštanja povodom formiranja Zajednice srpskih opština (ZSO) i smatran je glavnim kočničarem normalizacije u odnosima između dvije zemlje. Kurtijevi ponekad rigidni stavovi ni malo nisu prijali zapadnim stabilokratama kojima je, osim ad hoc rješenja i mira u regionu, takođe stalo da se održe već plaćene isporuke srbijanske municije Ukrajini – prije svega deficitarnih artiljerijskih granata velikog kalibra. Srbijanska (dobro unovčena) vojna pomoć Ukrajini je, po zapadnim posmatračima, jedan od razloga zašto Sjedinjene Države i EU voljno žmure na ponašanje beogradskih vlasti i razgranate kriminalne mreže. Samo tokom 2022. godine Kurtijeva policija je otkrila i zatvorila na sjeveru Kosova pet laboratorija za drogu i tri laboratorije za rudarenje kripto-valuta pri tome izazvavši bijes mafije i srpskih političara koji su onda optuživali Kurtija da „kidiše na mnogostradalni srpski narod“. Dok su u Prištini bile na vlasti mafijaške strukture proizašle iz bivše gerilske Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) takve vrste poslova i šverc-komerca su se odvijale maltene bez ikakvih problema iako su u Srbiji OVK deklarativno nazivali „terorističkom organizacijom“ i optuživali je za nesumnjive ratne zločine počinjene tokom i poslije rata. Sa izborom nepotkupljivog ali rigidnog i nacionalističkog Kurtija poslovi su počeli da se kvare što mu je donijelo neprijatelje i među OVK mafijašima.

U izjavi za Nova.rs  bivši predsjednik Demokratske stranke, profesor Bojan Pajtić kaže da ono što se desilo u nedjelju odgovara samo Prištini i Moskvi. Pajtić kaže da ovo odgovara Rusiji, „jer im treba bilo kakvo odvlačenje pažnje sa Ukrajine“. Otud Nagorno Karabah, i sada Kosovo. Pajtić smatra da ovo nije moglo da se desi bez znanja BIA-e na čijem čelu je Aleksandar Vulin, takođe pod sankcijama SAD (zbog širenja malignog uticaja Rusije ali i trgovine narkoticima). „Potrebno je samo sabrati dva i dva” zaključuje Pajtić.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SRBIJA, DRAŽI I IZAZOVI POBJEDE: Više ništa isto nije, niti će ikada biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobjeda Studentske liste na izborima tek je prvi korak u formiranju nove vlasti, Srbijom i dalje upravlja mafijaška garnitura, u tehničkom mandatu. Uspostavljanje novog sistema je zahtjevan proces. Ništa ne može da profunkcioniše istoga dana kada se završe izbori. Demokratska i građanska Srbija mora da poštuje procedure, demokratska pravila igre i ne smije biti prečica

 

 

Prošlo je, evo, desetak dana od kako se u Srbiji desila neka vrsta prevratničkog čuda, u kome su građani na izborima izvojevali pobedu nad režimom Aleksandra Vučića i njegove bande. Srbija se formalno oslobodila mafijaške hobotice, koja je skoro 15 godina zemlju držala u ropstvu, ali, sve dok predstavnici Studentske liste (SL) ne budu konstituisali Skupštinu i Vladu, odlazeća garnitura vrši vlast u tehničkom mandatu. Trenutak u kome se nalazimo, sliči Gramšijevom opisu: „Stari svet umire, a novi se muči da se rodi”. Trezveno sagledavanje trenutka u kome se nalazimo neophodno je da bismo optimalno trošili energiju, emocije i planirali buduće korake. Ovo su, smatram, neke od premisa koje moramo imati na umu:

– Vlast oličena u liku i delu Aleksandra Vučića je opaka hobotnica koja se neće lako povući, samo zato što su  kolosalno izgubili izbore. Bili smo na dlaku od građanskog rata, a po mom mišljenju, spasle su nas intervencije iz međunarodne zajednice. Prisiljen da se povuče, Vučić se minut pritajio i već sledećeg dana krenuo da smišlja kako da izazove nemire i razdore u društvu. Dok hodamo tankim ledom mučno je čitati na društvenim mrežama zahteve koje Studentskoj listi  isporučuju oni koji su svaku priliku koristili za omalovažavanje Studenstkog pokreta i svake njihove odluke. U neumerenoj kritici u odnosu na SL, prednjačio je jedan broj ljudi koji odavno ne žive u Srbiji i koji suštinski ne znaju šta se ovde dešava. Nerealna očekivanja dela dijaspore su utoliko neprijatnija jer dolaze od ljudi koji ni jednim gestom nisu doprineli da se stanje u Srbiji promeni. Naravno, ogromna većina ljudi iz dijaspere su podržali SL, što se videlo na dan izbora, a nije tajna da su finansijski, donacijama pomagali studente.

Bila sam kritična prema mnogim potezima i stavovima Studentskog pokreta.   Sada je potreban konsenzus da zemlju pročistimo od kancera koji nas je razarao godinama, zato apelujem na spoj realizma i alternativnosti.

– Sve dok RIK ne da završnu reč, nećemo imati novi saziv Skupštine i Vladu. Sada jedino nesmetano može da radi pravosuđe (kao nezavisna grana vlasti). Tužilaštvo pre svega. Idealno bi bilo da se pokrenu sindikati i da unutar institucija i kolektiva podstaknu procese lustracije i detektovanja ključnih lojalista SNS režima, koji su ih pljačkali i uništavali. Sindikalni aktivisti i bilo koji uposlenik može da postane zvizdač koji uzbunjuje javnost prilikom svake aktivnosti koja ukazuje da se uklanjaju dokazi (što se već dešava).

Ovo je idealno vreme da se pokrenu građani. Neki su već  gestovima dobre volje pokazali želju da državu oslobode nasleđa odlazeće vlasti. Uspostavljanje novog sistema je zahtevan proces. Ništa ne može da profunkcioniše istoga dana kada se završe izbori. Demokratska i građanska Srbija mora da poštuje procedure, demokratska pravila igre i ne sme biti prečica.

– Situacija u medijima je i dalje alarmantna. U najvećem broju slučajeva oni su i dalje zarobljeni, a, ostavke date ovih dana nisu podnesene Upravnim odborima medija. Oni i ne postoje. Ne funkcionišu godinama ni nezavisne institucije, poput Ombudsmana ili Poverenika za zaštitu jednakosti. Zapravo, ne funkcioniše praktično ništa, Srbija nema funkcionalne institucije. Može se slobodno reći da mi već duže nemamo državu i da nas tek čeka proces izgradnje prerogativa uređene države.

– Prilično me iznenađuje verovanje da su sve ovo što nam se dešavalo, a krunisano je pobedom SL, realizovali samo studenti. Hiljade ljudi je na razne načine bilo i jeste uključeno u procese poslednjih meseci. Obučeno je na stotine kontrolora, mobilnih timova i terenaca, a obučavale su ih desetine fenomenalnih ljudi i stručnjaka za izborne procese. Stotine ljudi je radilo na terenu, u kampanji od vrata do vrata, desetine su radili u call centrima i na svaki drugi način, pre svega kroz ulične akcije i „dor to dor” aktivnosti. Građanski zborovi su, do jednoga, bili na nogama, a mnogo manjih stranaka i pokreta je sve svoje resurse stavilo na raspolaganje u ovoj borbi. Da ne govorim o stručnjacima i znalcima iz različitih oblasti, koji svoja znanja i veštine nesebično dele sa studentima i svima koji su uključeni u procese edukacija. Kad se podvuče crta, u ovom procesu je direktno učestvovalo više destina hiljada ljudi, tako da su diletantska „smatranja” da „deca nemaju pojma šta rade i da nemaju plan za budućnost”. Ništa pogrešnije od toga omalovažavajućeg stava. On jedino puno kazuje o onima koji ga promovišu.

Kada govorim o učešću ogromnog broja ljudi u procesima smene ovog toksičnog režima, imam potrebu da ukažem da borba ne traje samo poslednje dve godine. Ova mladost stoji na ramenima svih onih koji su se pobunili protiv ratova 90-ih, na ramenima hrabrih ljudi koji nisu pristajali da ćute o razaranjima i ratnim zločinima,  ljudi koji su svesno prihvatili da budu na marginama i da budu mete režima Slobodana Miloševića i radikala. Ovo što danas vidimo i percipiramo kao mirnu, studentsku revoluciju, tokom ratnih razaranja i raspada Jugoslavije započeli su brojni, izuzetni ljudi koji su pregoreli u svojim nastojanjima da Srbija bude normala država. Netačno je i nečasno da se njihova uloga zanemari i zaboravi.

– Suština svega što smo doživeli i što nas tek čeka, nije tek puko ispunjavanje želja i infantilnih očekivanja „da živimo bolje”, već da kroz izuzetno zahtevne i na momente razarajuće procese, svi učimo i iz sebe izvlačimo snagu za koju nismo ni sanjali da imamo. Suština svega ovoga je da smo kao društvo koje je godinama bilo zapušteno, apatično i razvaljeno, uspeli da slomimo unutrašnje barijere.  Da svoje živote uzmemo u svoje ruke. Mnogima, pa i najblagonaklonijima, ponekad promiče ključni uvid – u poslednje dve godine se desio kumulativni efekat  u kome su se posložila višedecenijska nastojanja da od Srbije načinimo „zemlju za sve naše ljude”. Taj efekat se manifistovao u ove dve godine u kojima smo toliko napredovali, toliko naučili i toliko evoluirali da nam se desio, bukvalno, kvantni skok u nesvesnim matricama. Naše kolektivno nesvesno je napravilo, u nestvarno kratkom vremenu, evolutivni iskorak posle koga ništa u ovoj zemlji neće biti isto.

– Ovo što su mnogi građani Srbije, predvođeni studentima, uradili, ova mirna evolucija/revolucija, to insistiranje na, može se reći, gandijevskim metodama (dok u EU vidimo sasvim drugačije slike) je nešto što nikada ranije nije viđeno na ovim prostorima. Jednoga dana, čak vrlo skoro, ovakav model će se proučavati širom sveta na fakultetima. Imamo razloga da budemo ponosni na našu sjajnu omladinu, i na sve nas koji smo razumeli zahtev vremena. Srbija ovih dana svetu drži čas iz hrabrosti, časti, ali i iz razumevanja demokratskih procesa, kao i ličnog i kolektivnog uzdizanja. Ponoviću: Nikada se nisam osećala ovako ponosnom na Srbiju i sve njene građane i građanke kao ove poslednje dve godine, a ovim poslednjim danima da i ne govorim.

Ne idealizujem ni SL (gde imam bliskih ljudi i sjajnih prijatelja, ali i neke s kojima ni kafu ne bih popila), ni Studentski pokret, ni stanje stvari u  Srbiji, a ni globalno. Glavu iznad vode svih ovih godina držala mi je svest da napredujemo, da se menjamo kao kolektivitet, svest da imamo blistave pojedince koji mogu biti novi lideri, ali i da svako od nas može postati lider u sopstvenom životu ili mikro okruženju. Još nas mnogo teških trenutaka čeka, avet ni blizu nismo onesposobili da nanosi zlo. Mnogi od nas neće biti zadovoljni kadrovskim rešenjima, načinima i metodama kojima će se društveni problemi rešavati, mnogima od nas se neće svideti koketiranje s nacionalističkim nasleđem i demonima prošlosti. Levičarima se neće svideti desničarski kadrovi, a desničari će u nesvest padati od pominjanja nezavisnosti Kosova, genocida u Srebrenici, ratova 90-ih i naše odgovornosti za njih…

Važno mi je i da apelujem na okruženje, posebno na građane Bosne i Hercegovine, kao i Kosova, da ih zamolim za strpljenje i razumevanje procesa oslobađanja Srbije od demona nacionalizma i neofašizma. Srbija se nije kvarila za deset dana, neće se u kratkom roku ni oporaviti. Sve nas čeka bolan proces suočavnja s prošlošću, a za to su potrebne institucije, slobodni mediji i korenite promenene u obrazovnom sistemu. Mladi u Srbiji zaista ne znaju ništa o ratovima 90-ih, ni o ratnim zločinima čiji je vinovnik dražava u kojoj živimo. Nisu imali gde i od koga da nauče. Poslednjih 15 godina, na delu smo imali podmuklu fašizaciju javnog prostora, razaranje medija i obrazovnog sistema, devastaciju kulturnih institucija. Volela bih da komšije vide i bolju stranu onoga što nam se dešava. Desetine mladih na ulicama gradova Srbije kreče grafite mržnje i murale i stensile sa likom Ratka Mladića. Nekome ko je izgubio članove porodice to nije mnogo utešno, ali od nečega mora da se počne. Sigurna sam da će se izlečenje Srbije pozitivno preliti na region. Svima nam je neophodno da konačno počnemo da živimo u boljem okruženju.

Nestrpljivima i bezobalno kritički nastrojenima predlažem da se sete ko i šta nam je bilo preko puta. I šta nas je tako dugo držalo u svojim kandžama. Volela bih da vidim malo više entuzijazma u maštanju i stvaranju bolje Srbije. Reče onomad drug Mahatma – budite upravo vi svet kakvog biste želeli da vidite oko sebe. Priroda, ergo i ljudska društva kao deo prirodnih ustrojstava, ima svoja pravila, svoje procese i vreme potrebno sa zrenje. Prigrlimo svest o tome da smo deo promena, jer univerzum je otvoren samo za one koji smelo koračaju ka budućnosti.

Vreme je za delanje u sebi, na sebi i najbliskijem okruženju. Tako što ćemo upaliti svoja unutrašnja svetla. Tek tada, dugo očekivani dan, tu zoru za novu i bolju Srbiju, nećemo dočekati spolja, jer, svetlo i tama su uvek u nama. A, kada se mnogo svetla upali u nama, onda će i Srbija zasvetleti.

Aida ĆOROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

Nobelovci na crnogorskom terenu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto brojevi ne znače ništa ako se ne upravlja psihologijom tržišta i ne jačaju institucije

 

Crna Gora se nalazi na pragu najambicioznijeg ekonomskog eksperimenta u svojoj modernoj istoriji. Najava Euro modela za 2027. godinu, koji predviđa istorijski skok minimalnih zarada, pokrenula je talas legitimnih pitanja u stručnoj i laičkoj javnosti: da li naša ekonomija može iznijeti ovaj teret bez inflatornog urušavanja? Odgovor na ovo pitanje ne leži u pukim matematičkim formulama, već u oblasti koju proučava savremena ekonomska nauka – u upravljanju očekivanjima i snazi društvenih institucija.

Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju Robert E. Hall i Michael Woodford, nagrađeni su upravo za dokaz da ekonomiju ne pokreću samo trenutni brojevi, već očekivanja koja ljudi i preduzeća imaju o budućnosti. Ako preduzeća očekuju haos, preventivno će podići cijene; ako građani strahuju od održivosti reforme, novac će čuvati umjesto da podstiču potrošnju. Ključ uspjeha svake velike reforme je, dakle, u slanju poruke stabilnosti i predvidljivosti kroz inkluzivan dijalog i institucionalno povjerenje.

Ako Vladin predlog posmatramo kroz aparat Nove institucionalne ekonomije (NIE) i teorijske postulate nobelovaca (2024) Darona Acemoğlua, Simona Johnsona i Jamesa A. Robinsona, pred nama se otvara prostor za ozbiljnu i optimističnu hipotezu. Šta ako je Euro model upravo onaj spoljni, egzogeni šok, naša ekonomska „kritična raskrsnica“ (critical juncture), koja nam je neophodna da izađemo iz višedecenijskog sistema koji je služio privilegovanoj, ekskluzivnoj, uskoj grupi ljudi i zakoračimo u sistem inkluzivnih institucija koji pruža jednake šanse svima, u čemu, kako ovi autori objašnjavaju, i jeste razlika između nacija koje propadaju i nacija koje uspijevaju.

Pregovarački sto kao ekonomska kotva: Prostor za usklađivanje očekivanja Vlade i privrede:  Upravo na tom tragu, aktuelna dinamika između Unije poslodavaca i Privredne komore, sa jedne strane, i Vlade Crne Gore, sa druge, važan je prostor za usklađivanje očekivanja. Glavni mehanizam kompenzacije koji Vlada nudi poslodavcima u okviru „Euro modela“ jeste potpuno ukidanje preostalih doprinosa na zarade, odnosno svođenje poreskog opterećenja na rad na nulu. Iako Vlada nudi nultu stopu doprinosa kao olakšicu, Unija poslodavaca upozorava da ta kompenzacija nije dovoljna da pokrije ogroman skok neto minimalaca i, umjesto predložena tri, predlaže dva, niža, nivoa minimalnih plata.

Ostavljanje prostora da se kroz dalji dijalog ovi stavovi približe donosi Euro modelu realnu šansu iz više razloga:

Zajedničko amortizovanje cjenovnog šoka: Ako konačni dogovor bude inkluzivan i fazan, preduzeća će dobiti neophodno vrijeme da prilagode svoje biznis planove. Umjesto paničnog i naglog podizanja cijena (što Woodfordov mehanizam predviđa u slučaju jednostranih šokova), privreda i država mogu zajednički trasirati put blagog i kontrolisanog prilagođavanja, čime se direktno suzbija spekulativna inflacija.

Institucionalno povjerenje i legitimitet inspekcija: Iz ugla Nove institucionalne ekonomije (NIE), društveni dogovor je najvažnija neformalna institucija. Kada se rješenje postigne konsenzusom, transakcioni troškovi sprovođenja zakona drastično padaju. Država tada dobija puni legitimitet da kroz inspekcijske organe oštro i targetirano kažnjava isključivo one koji krše zajednički dogovor, štiteći tako fer tržišnu utakmicu.

Nedovršena slika konsenzusa: Strah penzionera naspram Vladinih obećanja:  Međutim, istinski društveni pakt nije moguć ako se u obzir ne uzme jedna od najranjivijih, a demografski najmasovnijih grupa – crnogorski penzioneri. Unutar ove populacije tinja nezadovoljstvo i strah da će najavljeno ukidanje ili smanjenje dijela preostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) dugoročno ugroziti stabilnost i redovnost isplata, čineći ih zavisnim od tekućih budžetskih prihoda.

Penzioneri otvoreno signaliziraju spremnost na politički otpor i oponiranje na narednim izborima. Svjesna ovog zapaljivog terena, Vlada i premijer Milojko Spajić su u javnost izašli sa jasnim porukama i setom kompenzacionih mjera sa ciljem da uvjere penzionere u suprotno. Drugim riječima, stabilnost ovog modela Vlada argumentuje jedinstvenim državnim trezorom, prelaskom sa doprinosa na poreze, aktivnim poreskim mjerama i suzbijanjem sive ekonomije, kao i makroekonomskom stabilnošću.

Što se obračuna samih penzija tiče, njegova suštinska logika se ne mijenja, samo se način obračuna bodova prilagođava novom sistemu: zadržava se sistem bodova, garantovana je formula za konverziju iz starog modela na novi, nastavlja se sa godišnjim usklađivanjima sa kretanjem potrošačkih cijena i prosječnih zarada. Dakle, suštinska promjena je u izvoru podataka za formulu – umjesto poreske prijave o uplaćenim doprinosima, koristiće se zvanični podaci o isplaćenim neto platama.

Ekonomska nauka nas uči da verbalna obećanja teško pobjeđuju duboko ukorijenjeni strah od sistemskih promjena. Da bi se politički rizik neutralisao, a Euro model dobio puni legitimitet, Vlada mora pretočiti ove najave u čvrste zakonske garancije i kroz inkluzivan dijalog sa udruženjima penzionera dokazati da stabilnost isplate penzija ostaje neprikosnovena, kroz stabilne izvore finansiranja (oporezivanje dobiti i PDV), čime bi se dugoročno preduprijedili demografski pritisci na penzioni sistem.

Uspjeh reforme direktno zavisi od sposobnosti države da uvjeri najstariju populaciju da nisu žrtvovani zarad statističkog rasta plata zaposlenih.

Podrška Brisela kao operativni vjetar u leđa: Nezavisno od Euro modela, Evropska unija godinama finansira i operativno vodi duboke strukturne reforme u Crnoj Gori koje direktno jačaju kapacitete države da sprovede i kontroliše ovako radikalne ekonomske rezove.

Bez ovih fundamentalnih evropskih projekata, sprovođenje Euro modela u praksi (naročito kontrola tržišta i punjenje budžeta bez doprinosa) bilo bi neizvodivo. Brisel kroz pretpristupnu pomoć (IPA fondovi) i pregovaračka poglavlja najviše radi na četiri ključne oblasti:

  • modernizacija Poreske uprave (digitalizacija sistema i e-fakture),
  • reforma inspekcijskih organa (borba protiv rada na crno i sive ekonomije),
  • unapređenje zvanične statistike (usklađivanje Monstata sa Eurostat standardima),
  • jačanje Uprave carina (kontrola akcizne robe i suzbijanje šverca).

Sve ove oblasti paralelno i sistemski podižu kapacitet države da kontroliše tokove novca, što posredno omogućava stabilnije funkcionisanje i punjenje budžeta u okviru novog ekonomskog modela.

Putokaz za održivu transformaciju: Euro model ne smije biti polje političke polarizacije, već tačka društvenog ujedinjenja, u susret Programu ekonomskih reformi za naredni srednjoročni period. Da bi transformacija bila uspješna, ona mora proći kroz iglene uši pregovora sa poslodavcima, ali i kroz vrata pune finansijske sigurnosti za penzionere, kao i kroz zaokruživanje institucionalnih kapaciteta. Kombinacija otvorenog domaćeg dijaloga i snažne podrške Evropske unije pruža Crnoj Gori istorijsku priliku, pod uslovom da u tom procesu niko ne bude ostavljen iza kolone.

Mirjana KULJAK

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POZADINA  MISIJE MIHAILA  ZINČUKA U CRNOJ GORI: Pomogao da bude otkriven

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon ulaska u Crnu Goru, Zinčuk je na  svom kanalu  crnogorsku graničnu policiju nazivao nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se nalazi pod sankcijama EU. On je morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa. Očigledno je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije jedini Zinčukov neuspjeh. Krajem septembra, zaposleni Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke. Može se pretpostaviti: želio je pokazati da se njegova mreža u Evropi prati i ne može koristiti za tajne operacije

 

 

Devetog oktobra, ruski propagandista Mihail Zinčuk, njegova supruga i troje zaposlenika deportovani su iz Crne Gore, u koju su stigli samo dva dana ranije. Zinčuk vodi nekoliko medijskih projekata, uključujući svoj glavni Telegram kanal Rybar sa gotovo 1,4 miliona pretplatnika (Telegram kanali nisu široko rasprostranjeni u Crnoj Gori, ali su izuzetno popularni u Rusiji). Uprkos svom ukrajinskom prezimenu, Zinčuk je jedan od najuticajnijih profesionalnih huškača na rat, koji poziva na vođenje rata sve do uništenja nezavisne ukrajinske države. Smatra se da je on zadužen za širenje poruka koje odražavaju stvarne stavove „jastrebova“  iz najužeg kruga ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Jedno pitanje ostaje bez odgovora: Zašto je Zinčuk odlučio da dođe u Crnu Goru? Objasnio je da je namjeravao snimiti dokumentarni film o ekonomskim i društvenim poteškoćama s kojima bi se, prema njegovom mišljenju, Crna Gora mogla suočiti nakon pristupanja EU. To objašnjenje je u suprotnosti s njegovim ponašanjem. Ubrzo nakon ulaska u Crnu Goru, na svom kanalu je objavio post u kojem je vrijeđao crnogorsku graničnu policiju, nazivajući je nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se on nalazi pod sankcijama EU. Takva izjava djeluje krajnje glupo, jer je Zinčuk morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa za provođenje zakona. Umjesto da se što duže pretvara da je običan turista, on je počeo ismijavati državnu instituciju od koje zavisi njegov boravak u zemlji.

Očigledno Zinčuk je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije bio jedini Zinčukov neuspjeh posljednjih sedmica. Krajem septembra, zaposlenici Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke nakon što su previše otvoreno razgovarali s lokalnim novinarom. Ono što je djelovalo kao naivna greška, sada se može sagledati u drugačijem svjetlu.

Može se pretpostaviti: Zinčuk je želio pokazati da se njegova mreža u Evropi pomno prati i da se ne može koristiti za tajne operacije. Njega i njegove saradnike lako je identifikovati i razotkriti. Izvještava se da je, nakon izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, došlo do radikalne promjene u pristupu ciljevima i sredstvima tajnih aktivnosti u Evropi. Podrška proruskim političkim snagama ocijenjena je neefikasnom. Odlučeno je da se značajniji uticaj na javno mnjenje može postići društvenom destabilizacijom putem akcija političkih radikala i sabotaža. Zinčuk je možda želio izbjeći učešće članova svoje mreže za dezinformisanje u Evropi u realizaciji takvih planova. A izgledi za njihovo provođenje postali su izraženiji posljednjih sedmica, jer  Putin očigledno vjeruje da je blizu postizanja dogovora sa SAD-om koji bi mu dao odriješene ruke za podrivanje EU. U jednom od svojih nedavnih govora otkrio je da očekuje raspad EU u bliskoj budućnosti, ali je uvjeravao da neće učiniti ništa kako bi ubrzao taj proces. Na osnovu iskustva s dugotrajnom Putinovom vladavinom, može se sa sigurnošću pretpostaviti da, ako on javno tvrdi da neće djelovati, zapravo je već odlučio pojačati svoje aktivnosti.

Vladimir Putin pravi istu grešku u svojoj percepciji američkog predsjednika Donalda Trumpa kakvu je napravio i u odnosu na njegove prethodnike, Baracka Obamu i Joea Bidena. Smatrao je da Obamina mlaka reakcija na aneksiju Krima i izazivanje vojnog sukoba u Donbasu dokazuju da SAD nemaju  namjeru ni resurse da ometaju Rusiju. Ispostavilo se da je Obamina administracija zapravo željela da se Kremlj zaglavi u sukobu u Ukrajini kako bi se narušila ekonomska saradnja između Rusije i Njemačke (te EU u cjelini). Putin je vjerovao da Bidenova administracija neće uvesti ozbiljne sankcije Rusiji niti pružiti značajnu vojnu pomoć Ukrajini. I ponovo je pogriješio. Sada Kremlj želi ukidanje američkih sankcija. Putin očekuje da će to učiniti Trump, jer ga smatra potencijalnim saveznikom u sukobu s EU.

Odnosi između Evropske komisije i aktuelne američke administracije nisu nimalo srdačni. Ipak, američki predsjednik ne želi uništiti EU. On je želi kontrolisati i od nje iznuditi ekonomske ustupke. Putin, kao i mnogi koji su odrasli u SSSR-u, ne vjeruje da se politički sistemi zapadnih zemalja temelje na utvrđenim procedurama i formalnim pravilima. Za razliku od Rusije, njihovim vladama nije potrebna vanjska ekspanzija da bi osigurale legitimitet vlasti; one ga već imaju. Stoga su ciljevi njihove ekspanzije – čak i kada djeluju nedostižno, kao u slučaju trenutne američke administracije – utemeljeni na racionalnim razlozima.

Trump pokušava nagovoriti Putina na dogovor i osigurati američkim korporacijama udio u ruskom izvozu nafte i plina. Američki predsjednik nema ništa protiv vršenja pritiska na Ukrajinu kako bi olakšao pregovore s Kremljem. Ipak, ne može dopustiti Putinu da destabilizira EU, jer je američkom predsjedniku u interesu da evropska potrošnja nafte i plina ostane visoka. To podrazumijeva da evropska ekonomija mora nastaviti stabilno funkcionisati.

Američka administracija već je počela stvarati temelje za opravdavanje predstojeće saradnje s Rusijom. To je ujedno i jedini mogući cilj takozvanog „sporazuma o dizelu” između Washingtona i Moskve, najavljenog 9. oktobra. Količina dizela koju bi Rusija trebala isporučiti SAD-u prema ovom sporazumu zanemariva je. Navedeno je da će Rusija isporučiti 300 hiljada tona u oktobru, 500 hiljada tona u novembru, milion tona nakon toga, te dodatnih 3 miliona tona. Dnevna potrošnja dizela u SAD-u iznosi 500–520 hiljada tona. Stoga ruski izvoz ne može napraviti značajnu razliku.  SAD dnevno izvoze približno 180 hiljada tona dizela. Dakle, privremena zabrana izvoza povećala bi količinu dizela na američkom tržištu mnogo više nego ruski uvoz.

Trumpu nije potreban dizel; potreban mu je primjer spremnosti Rusije da pomogne Americi kad zatreba. Već se zahvalio Rusiji na spremnosti da snabdijeva SAD dizelom, a ukorio je Ukrajinu zbog ignorisanja američkog zahtjeva da obustavi napade na ruske rafinerije. Treba napomenuti da bi ti napadi mogli biti okončani ako bi SAD prestale pružati ukrajinskim snagama obavještajne podatke iz svemira. Čini se da Trumpa ne brinu previše ruske rafinerije. Uspio je pokazati da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne obraća pažnju na američke zahtjeve. Stoga nema razloga za žrtvovanje američkih interesa odustajanjem od profitabilne saradnje s Vladimirom Putinom, koji se pokazao kao američki prijatelj.

A ako se uspostavi saradnja između Moskve i Washingtona, to će donijeti ogromne rezultate. Prvi put je u septembru objavljeno, a 8. oktobra gotovo i zvanično potvrđeno, da Kremlj i američka administracija razgovaraju o prenosu sistema gasovoda Sjeverni tok na američke korporacije.

Prošle godine, govoreći na Generalnoj skupštini UN-a, Trump je pozvao Evropu da odustane od ruskog gasa. Američka administracija sada planira profitirati od njegovog povratka, ali će on  biti u vlasništvu američkih korporacija, a Trump protiv toga neće imati ništa.

Njemačka je s vremenom postala zavisna od ruskog gasa i uvukla veliki dio Evrope u tu zamku. Sada, nakon što je EU uložila bolne napore da prevaziđe tu zavisnost, Donald Trump je uspostavio kontrolu nad energetskim tržištem EU. Prema podacima, 92 posto njemačkog i 59 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU dolazi iz SAD-a. Ako se postigne sporazum s Rusijom (a čini se da je to prilično vjerovatno), američke korporacije će Evropu snabdijevati i gasom iz cjevovoda. Ruski LNG će zasigurno biti uključen u taj aranžman, jer bi njegovo snabdijevanje Evrope moglo biti prekinuto u svakom trenutku ako Trump odluči primijeniti zakon koji mu omogućava uvođenje sankcija zemljama koje uvoze rusku naftu i gas.

Američke korporacije mogle bi učestvovati u eksploataciji ruske nafte i njenom izvozu u Evropu, budući da Rusija ne može povećati eksploataciju svojih naftnih polja na Arktiku sve dok se ne ukinu američke sankcije na opremu za naftnu industriju.

Predstava koju je Trump priredio kako bi opravdao saradnju s Putinom mogla bi se pokazati veoma profitabilnom. Američka administracija će dodatno učvrstiti svoju kontrolu nad evropskom ekonomijom. Istovremeno, sigurnost Evropske unije bit će ugrožena sve većom ruskom aktivnošću, razaranje ukrajinskih gradova će se nastaviti, a aktuelna američka administracija ponovo će odbaciti moralne norme.

Dmitri GALKIN

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo