SVIJET
POSLIJE SUSRETA DIONALDA TRAMPA – KIM DŽONG UNA: Istorijski sporazum ili istorijsko rukovanje
Objavljeno prije
8 godinana
Objavio:
Monitor online
Da li je na prvom samitu aktuelnog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i predsjedavajućeg Demokratske Narodne Repulike Koreje (DNRK) postignut istorijski sporazum ili samo istorijsko rukovanje, pokazaće događaji koji će uslijediti. Lideri SAD Donald Tramp i Sjeverne Koreje Kim Džong-un srdačno su se rukovali, razgovarali, osmjehivali jedan drugom i, najvažnije, potpisali sporazum.
Napredak je što je samit u Singapuru u utorak, 12. juna organizovan poslije decenija neprijateljstva. Istorijski, prvi samit lidera dviju zemalja očekivan je s velikim nadama: 65 godina poslije završetka Korejskog rata i 70 godina od osnivanja Sjeverne Koreje, dvije strane traže rješenje za mir. Spor oko nuklearnog odnosno raketnog programa Sjeverne Koreje jedan je od najopasnijih sukoba na svijetu.
Tokom preko pet sati u hotelu Kapela na tropskom ostrvcu Sentosa kraj obala glavnog ostrva grada-države Singapur, predsjednik Tramp i maršal Kim su razgovarali u više mahova, nasamo uz prisustvo samo prevodilaca, te u društvu savjetnika. Na kraju je svečano potpisan sporazum između dvije države koje su tehnički još u ratu. Na Korejskom poluostrvu vlada primirje među davno zaraćenima, Južne Koreje koju su pomagale SAD na čelu trupa Ujedinjenih nacija i Sjeverne Koreje koju su podržavali Narodna Republika Kina, ondašnji Sovjetski Savez i zemlje socijalizma (minus tadašnja Jugolavija).
Deklaracija koju su potpisala dvojica lidera poziva na uspostavljanje novih međusobnih odnosa; izgradnju mira na Korejskom poluostrvu; i predviđa saradnju na povratku posmrtnih ostataka vojnika. Najvažnije, Sjeverna Koreja se ponovo obavezala, kao i prilikom takođe izuzetno značajnog samita Kima s predsjednikom Južne Koreje Mun Đe-inom 27. aprila, da radi na denuklearizaciji Korejskog poluostrva. Denuklearizacija bi trebalo da „veoma brzo počne”, najavio je Tramp koji je zauzvrat Sjevernoj Koreji dao „sigurnosne garancije”, za odustajnje od daljih vojnih vježbi SAD i Južne Koreje.
Predsjednik Tramp se predstavio – prije svega svojim građanima – kao državnik koji je konačno smirio jedan nerješiv sukob. Tramp je proteklih nedjelja porazbijao toliko diplomatskog porcelana da mu je za njegove birače bio potreban neki spoljnopolitički uspjeh. Sada bi to trebalo da bude mir sa Sjevernom Korejom, koji nisu uspeli da ostvare prethodnih 11. predsjednika SAD. Pokazao se pragmatičniji od svih njih, republikanaca i demokrata kada je pristao da se sretne s Kimom i da, u stvari, proces krene s vrha, susretom vođa, a ne diplomata nižeg ranga kakva je do sada bila praksa u međunarodnim odnosima.
No, kao pobjednik prije može da se osjeća 33. godišnji Kim. Za njega je dogovor postignut u Singapuru veliki uspjeh. Probama nuklearnih bombi i raketa, čak interkontinetalnih koje navodno mogu da dosegnu do SAD, probio se do pregovaračkog stola. Tamo je kao čelnik jedne od najizolovanijih država na svijetu, pod najtežim međunarodnim sankcijama, razgovarao na ravnoj nozi s presjednikom globalno najmoćnije zemlje na planeti. Ne želeći da DNRK i njegov režim završe kao Irak ili Libija pod Sadamom Huseinom i Muamarom el Gadafijem oslonio se na nuklearno zastrašivanje.
Prvi i najvažniji korak je učinjen, ali za uspostavljanje povjerenja biće potrebno vrijeme – a opasnosti se kriju u detaljima. To je pokazao i s mukom postignut sporazum s Iranom, koji je Tramp prije mesec dana poništio, uprkos protivljenju najvećeg dijela svijeta.
Samiti Tump-Kim i prethodno dvije Koreje, mogli bi da na Korejskom poluostrvu konačno donesu trajni mir. Za to su zainteresovani Kina i Rusija čiju je podršku Kim veoma rafinirano uspio da obezbijedi, pa su dvije sile-zaštitnice na sastanku na vrhu u Singapuru sjedjele za stolom, samo su bile nevidljive (Kim je do Singapura i natrag putovao avionom kineske nacionalne avio kompnije koji koriste i zvaničnici Pekinga).
Optimizam se temelji naročito na činjenici da su Južna i Sjeverna Koreja same incirale ovaj proces. Najviše zasluga za neočekivani preokret pripada južnokrejskom predsjedniku Munu. On, koji se rodio u logoru sjevernokorejskih izbjeglica u Južnoj Koreji, ne krije da mu je velika želja da ,,uzme za ruku 90. godišnju majku” i odvede je u rodni kraj. Nekadašnji studentski aktivista protiv južnokorejskih diktatorskih generala, pa advokat, branilac boraca za ljudska prava liberalni političar, Mun nastavlja ono što su počeli njegovi prethodnici od kraja devedesetih, Kim De Džung i Ro Mu Hjun. Kim je dobio Nobelovu nagradu za mir 2002. jer je inicirao Sunčanu politiku (naziv pozajmljen iz Ezopove basne Sjeverni vjetar i sunce), a Mun je bio šef kabineta i ključni saradnik predsjedniku Rou. Svima je zajedničko nastojanje da budu uspostavljeni mostovi saradnje sa Sjevernom Korejom koji bi eventualno u budućnosti vodili ujedinjenju starog naroda, jednog od najhomogenijih na svijetu.
Jedan petogodišnji mandat Muna poklopio se s vladavinom veoma mladog sjevernokorejskog vođe koji ima malo drugačiji životni put od svog oca i djeda, Kim Džong-ila i Kim Il Sunga, osnivača prve komunističke dinastije. Kim je obrazovan u Švajcarskoj i vidio je nešto svijeta.
Promijenila se i situacija u okruženju. Kina i zemlje koje koriste njen model ekonomskog razvoja, Vijetnam, Kambodža i Laos u Aziji, ili Etiopija u Africi već su decenijama među nacionalnim privredama s najvišom stopom privrednog rasta u svijetu. Očekuje se da će i DNRK u budućnosti slijediti ,,pekinški konsenzus”.
Mladi vođa, po svemu sudeći, želi da pomjeri fokus na ekonomski razvoj Sjeverne Koreje, a za to mora da u drugi plan stavi program nuklearnog razvoja. Jasno mu je da će nastavi li putem kojim su krenuli djeda i otac u sukobu sa SAD te uzimanjem sredstava iz domaće ekonomije za razvoj vojne industrije, oslabiti privredu. Kim želi da se otvori za svijet i uspostavi trgovinske odnose sa SAD i Japanom, Južnom Korejom i drugim zemljama.
Činjenica je da su dugodišnje sankcije SAD i Zapada protiv Sjeverne Koreje urodile plodom. Tramp je već na početku mandata prošle godine pojačao tvrdu politiku prema Pjongjangu. Sa jedne strane bile su to veoma snažne vojne prijetnje da će uništiti Sjevernu Koreju. Veoma veliki broj ljudi na poluostrvu, u regionu, pa i u svijetu se plašio da bi Tramp mogao učiniti nešto što će izazvati rat.
Čini se da je Tramp želio da promijeni ono što je nazivao ,,starom igrom” u djelovanju sa Severnom Korejom i to sasvim sigurno jeste uradio. Zaprepastio je mnoge specijaliste za spoljnu politiku u Vašingtonu pristavši da se susretne sa Kimom. No, možda će se pokazati da je to bio ogroman korak za koji je trebala smjelost.
Odlučno američko sprovođenje ,,politike maksimalnog pritiska”, jačanje sankcija UN, na koje je pristala i Kina uveliko smanjivši ogromnu trgovinsku razmjenu sa Sjevernom Korejom, natjerali su Kima na neke ustupke. Proglasio je krajem aprila okončanje svih nuklearnih i raketnih proba, Sjeverna Koreja je u maju uništila svoj poligon Pungje-ri za testiranje nuklearnog naoružanja…
Sankcije nisu nužno zaustavile sjevernokorejski raketni ili nuklearni program ali, su definitivno nanijele štetu bazičnoj ekonomiji. Sasvim sigurno su prosječni građani osjećali uticaj sankcija, poput nedostatka nafte, neophodne za tako mnogo stvari u svakodnevnom životu.
Mnogo toga što se događalo od 1. januara ove godine, kada je Kim Džong-un ponudio da pošalje delegaciju u Južnu Koreju tokom zimske Olimpijade i razgovora koji su uslijedili između Sjevera i Juga, uradile su dvije Koreje. Preduzimale su korake bez presedana.
Predsjednik Mun s bliskim savjetnicima i saradnicima za posljednjih mjesec i po dana dva puta se sreo s predsjedavajućim Kimom. Zvaničnici dviju Koreja i mnogo češće. Dvije strane su izašle s nekim veoma jakim obećanjima na riječima u Deklaraciji iz Panmundžomu, koju su Mun i Kim potpisali u aprilu.
Već je urađeno nešto od onoga oko čega su se dva državnika dogovorili. Djeluju veoma odlučno da ovoga puta okončaju ratno stanje, da ostvare mirovni sporazum i okončaju nuklearnu krizu Sjeverne Koreje sa SAD.
Kraj svjetskog policajca
Ukoliko i kada na Korejskom poluostrvu srednjoročno zavlada mir, sve će se glasnije postavljati pitanje kakve perspektive SAD žele u Aziji. SAD ne mogu mnogo toga da suprotstave budućoj supersili Kini, čije su ekonomske veze s azijskim susedima sve tješnje.
No, SAD i dalje sebe vide kao silu reda koja mora da pokaže Kini gde joj je mjesto. Tramp je na samitu u Singapuru još jednom mogao da na velikoj pozornici istakne centralnu ulogu SAD kao svjetske sile. Kada ratni brodovi SAD patroliraju morima, poruka je uvijek ista: mi kontriramo Kini i stojimo uz naše partnere.
No, sve je više sumnji u to da bi SAD – kao prije 65 godina u Korejskom ratu – poslale u borbu mlade vojnike da se na drugoj strani planete bore i umiru za demokratiju i slobodu. Svojom maksimom „Amerika na prvom mjestu”, uvođenjem carina i raskidanjem mnogih ugovora, Tramp ni u Aziji nije stekao veliko povjerenje. Možda je istorijski susret u Singapuru, pored ostale simbolike, označio početak kraja SAD kao svjetskog policajca i sile reda.
Suočeni s prevrtljivcem
Portparol iranske vlade upozorio je sjevernokorejskog vođu Kim Džong-una da bi predsjednik SAD Donald Tramp mogao da poništi nuklearni sporazum postignut sa Sjevernom Korejom. ,,Suočeni smo s čovjekom koji povlači svoje potpise date u inostranstvu”, rekao je Mohamad Baher Nobakt.
SAD su se u maju povukle iz iranskog nuklearnog sporazuma potpisanog 2015. između Teherana i šest svjetskih sila. No, iranski zvaničnik je mislio i na najnoviji Trampov gest kada je poslije odlaska sa samita Grupe sedam (G7) najmoćnijih privreda Zapada u subotu u Kanadi u Tviter poruci napisao da povlači američku podršku sa zajedničkog saopštenja s tog sastanka.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Izdvojeno
IZRAEL NAKON NOVIH PARLAMENTARNIH IZBORA: Kako pomiriti nepomirljive?
Objavljeno prije
7 danana
31 Oktobra, 2026
Netanjahuova koalicija predvođena njegovim Likudom uzela je najviše glasova, ali je sadašnji premijer izgubio vladajuću većinu i njegova politička sudbina zavisi od raspoloženja opozicionih jevrejskih partija. Tik iza je koalicija Gadi Ajzenkota. Istorijski rezultat ostvarile su arapske stranke. Pred Izraelom je nekoliko scenarija. Među njima su i novi izbori, ali i formiranje vlade naconalnog jedinstva kojoj bi ratne kampanje mogle dati vjetar u leđa
Jesen nam je donijela nekoliko izuzetno važnih izbora. Jedni od njih su i oni koji su održani ovog utorka u Izraelu. I to usred ratnih kampanja u koje ih je uvukla posljednja vlada Benjamina Netanjahua. Vjerovatno za to je i odziv bio viši nego na brojnim prethodnim izborima. Rezultati su pokazali potpunu podijeljenost zemlje.
Konačni rezultati, odnosno prebrojavanje svih glasova moglo bi potrajati još nekoliko dana, a posljednji će biti prebrojani glasovi birača koji su glasali van svojih biračkih mjesta. Većina tih glasova dolazi od vojnika na dužnosti.
Dosadašnji premijer je izgubio vladajuću većinu i njegova politička sudbina zavisi od raspoloženja opozicionih jevrejskih partija. Gadi Ajzenkot i veliki dio njegovog bloka podržavaju rat u Gazi i nastojali su da izbore pretvore u referendum o Netanjahuu. Lider opozicije je već pričao da neće koalirati sa arapskim strankama. Jair Golan, vođa Demokrata lijevog centra, manjeg partnera u Ajzenkotovom bloku, pozvao je Ajzenkota da pregovara sa dvije palestinske stranke, Zajedničkom listom i Ra’amom, odnosno Ujedinjenom arapskom listom. Komentatorka Noa Landau u Haaretzu je ocijenila da je Ajzenkot, postavljajući cionizam kao uslov za formiranje koalicije i time isključujući potencijalne partnere, dok premijer to nije činio, upao „u zamku koju mu je Netanyahu postavljao tokom izborne kampanje“.
I pored nekih prognoza, Netanjahu, višestruki premijer Izraela, se pokazao kao tvrd orah. Političke strukture opozicionog kandidata Gadi Ajzenkota nijesu uspjele da pridobiju dovoljan broj glasova za preuzimanje vlasti. Netanjahuova koalicija predvođena njegovim Likudom uzela je najviše glasova, ali trebaće pomoć u sklapanju vlade. Tas na vagi u normalnim okolnostima bile bi ojačane arapske partije koje su postavile rekord u broju osvojenih sjedišta u Knesetu. Netrpeljivost i mržnja će se najvjerovatnije ispriječiti na putu ka ovakvoj koaliciji, a iz nedavne prošlosti možemo i vidjeti kako se sve završilo.
Kada je 2019. arapska lista pružila podršku, bez učešća u vlasti, koaliciji okupljenoj oko Beni Ganca kako bi se iz vlasti izbacio Netanjahu, nekoliko zastupnika je zbog te saradnje napustilo Gancov blok. Ganc će sa Bibijem napraviti kratkotrajnu koaliciju. U međuvremenu se raspala i arapska lista. To je rezultiralo većim brojem arapskih partija i manjim brojem mandata na narednim izborima.
Izraleci su u utorak glasali na šestim parlamentarnim izborima od 2019. godine, nakon višegodišnjeg perioda u kojem ni Netanjahuov tabor, ni njegovi protivnici nijesu uspijevali da obezbijede stabilnu većinu. Nijedna stranka nikada nije osvojila 61 mandat potreban za samostalno formiranje vlade, a ako koalicija ne bude formirana u predviđenom roku, zemlja ponovo izlazi na izbore. Dvije ture izbora održanih 2019. godine završene su političkom blokadom usljed nemogućnosti rješavanja političkih pitanja. Vlada jedinstva Netanjahua i Beni Ganca, formirana poslije trećih izbora 2020. godine, pala je u decembru te godine jer nije usvojila budžet. Koalicija osam stranaka, koju su predvodili Naftali Benet i Jair Lapid, smijenila je Netanjahua 2021. godine. Stranke je prvenstveno ujedinjavao cilj da okončaju njegovu vladavinu. Zbog odlaska poslanika koalicija je izgubila većinu i godinu kasnije raspustila parlament što je obezbijedilo povratak starog premijera. Uslijedili su ratni poduhvati u Palestini, Siriji, Iranu… Bibi je zaokružio cijeli mandat i evo ga sad u trci za još jednim.
Ni posljednje projekcije ne pokazuju jasan put ka formiranju vladajuće koalicije, a ponovljeni izbori postaju sve vjerovatniji. Vlada jedinstva koju bi predvodio Netanjahu, prelazak opozicionih poslanika u njegov tabor i manjinska vlada Gadi Ajzenkota su takođe mogući scenariji, ali izazovi su ogromni. Neočekivano dobar rezultat arapskih stranaka zakomplikovao je koalicione računice obje strane, pa ni Netanjahu, ni Ajzenkot nemaju očigledan put do većine bez njihovog učešća ili podrške. Ovu mogućnost je odavno odbilo nekoliko stranačkih lidera.
U izraelskom parlamentarnom sistemu predsjednik poslije izbora uglavnom povjerava mandat za sastavljanje vlade kandidatu za kojeg se procjenjuje da ima najveće izglede da obezbijedi parlamentarnu podršku. Ako ti pokušaji propadnu, Izrael bi mogao ponovo na izbore, dok bi Netanjahu ostao na funkciji premijera u tehničkom mandatu do formiranja nove vlade.
Pojedini predstavnici opozicionog bloka strahuju da bi Netanjahu mogao pokušati da zaoštri bezbjednosne tenzije. Tako bi otežao nastojanja da bude smijenjen i izvršio pritisak na suparničke stranke da se pridruže vladi za vanredne okolnosti.
Svjetski mediji Netanjahuove riječi nakon izborne noći da cionistička većina mora da se urazumi i ujedini, tumače kao neku vrstu poziva za sastavljanje vlade jedinstva. Ali bez jasnih obrisa koje bi pozicione i opozicione strukture činie takvu tvorevinu. Ajzenkot je više puta obećao da ni pod kojim okolnostima neće biti u vladi s Netanjahuom. Čak je izjavio da bi u toj situaciji već narednog dana podnio ostavku.
Bivši premijer Naftali Benet, lider stranke Beyachad, i Avigdor Liberman, predsjednik nacionalističke stranke Yisrael Beytenu, takođe su isključili mogućnost ulaska u vladu koju bi predvodio Netanjahu. Zbog ovakvog stava lidera prema premijeru, ima analitičara sklonih tezi da će svoje „saveznike“ Likud tražiti u određenim opozicionim poslanicima.
Za sada sve projekcije ukazuju na rascjepkan Kneset u kojem nijedan od glavnih blokova ne može samostalno da vlada. Politička budućnost Izraela zavisi od teških koalicionih pregovora, mogućeg odustajanja od predizbornih obećanja. Ili opet put glasačkih mjesta.
Inače izlasnost je bila visoka. Do 20 sati glasalo je 74,3 odsto birača, najviše u tom terminu još od 1988. Ta brojka je blizu apsolutnog rekorda otkako se 1973. počela voditi evidencija izlaznosti po satima. Izlaznost je znatno porasla u odnosu na 66,3 odsto u istom terminu na izborima 2022. godine.
Netanjahu je na društvenim mrežama objavio niz uzbunjujućih poruka kako bi podstakao svoje birače da glasaju. Na primjer, upozorio je da je izlaznost arapskih birača u oblasti Negev znatno veća od izlaznosti Jevreja. Nije objašnjavao porijeklo ovih podataka. „Morate izaći i glasati”, poručio je. „Na kocki je budućnost naše jevrejske države”, rekao je uz upozorenje da bi pobjeda opozicionih cionističkih i arapskih partija označila kraj jevrejske države kakvu poznaju.
Stanovnici većinski arapskih mjesta na jugu prijavljivali su neuobičajeno duge redove i spor postupak provjere identiteta, što je izazvalo optužbe da je riječ o namjernom pokušaju ometanja glasanja. Jaela Ranan iz tima koji se zalaže za integritet izbora u beduinskoj zajednici izjavila je za Haaretz da ljudi čekaju po nekoliko sati da glasaju.
Prijavljivana su i druga kršenja izbornih pravila. Organizacija Građanski nadzor izbora, koja okuplja oko 20.000 posmatrača na biračkim mjestima radi zaštite integriteta izbora, saopštila je da je primila brojne prijave da članovi biračkih odbora ili predstavnici partija pokušavaju da prebrojavaju birače suprotno smjernicama Centralne izborne komisije. Prema navodima organizacije, prijave su stigle sa 308 biračkih mjesta u 118 naselja širom Izraela. U najmanje 100 slučajeva osobe čije je postupanje dokumentovano identifikovane su kao predstavnici Likuda. Organizacija je takođe navela da su aktivisti partija Agudat Yisrael i Ujedinjeni judaizam Tore tražili od birača da im prijave da su glasali, a u nekim slučajevima i da dostave identifikacione brojeve.
Na redu su pregovori. Za formiranje posljednje vlade Izraela trebalo je 58 dana. Kako će teći novi proces saznaćemo brzo. Iako na prvi pogled djeluje malo vjerovatno, izraelski komentatori posljednjih sedmica razmatrali su još jednu mogućnost. Formiranje vlade nacionalnog jedinstva, u kojoj bi Netanjahu odbacio krajnje desničarske saveznike i ultraortodoksne partije i udružio se sa Ajzenkotom, koji dijeli njegove stavove o mnogim bezbjednosnim pitanjima. Amit Segal, glavni politički analitičar Kanala 12 i novinar koji se smatra bliskim Netanjahu u, ocijenio je da se premijerov poziv vezan za cionističku većinu može protumačiti kao pružanje ruke Ajzenkotu.
I predsjednik Isak Herzog, prema izvještajima nekih izraelskih medija, zagovara okupljanje odlazeće koalicije i opozicije u vladi jedinstva. Jedan od mogućih elemenata pregovora moglo bi biti predsjedničko pomilovanje Netanjahua u vezi sa postupcima koji se protiv njega vode zbog korupcije.
Takav ratni kabinet bio bi naročito moguć ako bi ponovo izbio otvoreni rat sa Iranom. Posljednjih dana pred izbore Netanjahu je nagovijestio tu mogućnost. Generalštab izraelske vojske, prema izvještajima, ne vidi razlog za novu rundu sukoba. No uprkos tome, ovaj ratno-izborni scenario može postati najizgledniji.
Dragan LUČIĆ
Komentari
Izdvojeno
GAĐANJE URAJINE, CILJANJE EVROPE: Moskva zna šta joj treba, Kijev ne zna šta želi
Objavljeno prije
7 danana
31 Oktobra, 2026
Ruski propagandni narativi usmjereni su na prikazivanje EU kao neprijatelja svih naroda koji teže nezavisnosti i prosperitetu. Slabljenje EU svim raspoloživim sredstvima predstavlja relativno novu strategiju. Ipak, ona je već promijenila pristup Moskve ratu u Ukrajini. Iz perspektive Kremlja, EU je postala najopasniji ruski protivnik, ne postoji mogućnost povratka ruskog gasa i nafte na evropsko tržište sve dok EU može uticati na odluke nacionalnih vlada. Dakle, EU bi trebalo da prestane da postoji ili barem da postane slaba i podijeljena
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je 27. oktobra, na sastanku s afričkim novinarima, izjavio da Rusija pomaže zemljama Globalnog juga da okončaju zapadnu dominaciju dugu 500 godina. Međutim, prije pet stoljeća Osmansko Carstvo i Kina bili su moćniji i prosperitetniji od bilo koje evropske zemlje koje su, uzgred budi rečeno, u to vrijeme razdirane vjerskim ratovima. Tvrdnja Lavrova da je Rusija postala važan ekonomski partner afričkog kontinenta nema nikakve veze sa stvarnošću. Strane direktne investicije (SDI) koje su afričke zemlje primile od ruskih kompanija i finansijskih institucija 2025. godine činile su tek nešto više od jedan posto ukupnog iznosa. Većina stranih direktnih investicija u Africi dolazi iz Kine, SAD-a, zemalja Zaljeva i EU (prvenstveno iz Francuske i Nizozemske).
Lavrov je pokušao prikazati Zapad (a prvenstveno EU) kao historijskog neprijatelja afričkih naroda. Budući da Zapad nije u stanju ponuditi strategiju globalnog razvoja koja bi uzela u obzir zahtjeve i potrebe Globalnog juga, ruska retorika nailazi na široko prihvatanje, uprkos tome što je u očiglednoj suprotnosti sa stvarnim činjenicama. Treći forum Rusija-Afrika, koji je počeo s radom 28. oktobra, okupio je 45 šefova država (od ukupno 54 međunarodno priznate zemlje). Čak su i oni kojima nije potrebna ruska vojna pomoć, niti žele ruske nuklearne elektrane, došli u Moskvu. SAD pod Trumpom, kao i EU zbog vlastitih ekonomskih poteškoća, fokusirane su na kratkoročnu ekonomsku dobit. Značajno su smanjile ekonomsku podršku razvoju afričkih zemalja. Zauzvrat, lideri tih afričkih zemalja žele pokazati da postoji alternativa političkim vezama sa Zapadom.
EU ubrzano gubi uticaj u Africi, a Kremlj ulaže maksimalne napore da taj proces ubrza. Moskva to ne čini radi ekonomskih koristi (iako protiv njih nema ništa), već zato što želi da EU oslabi. Čini se da je to glavni cilj ruske vanjske politike – Rusija želi da se EU povuče sa svih strana. Ruski propagandni narativi usmjereni su na prikazivanje EU kao neprijatelja svih naroda (uključujući i evropske narode) koji teže nezavisnosti i prosperitetu.
Slabljenje EU svim raspoloživim sredstvima predstavlja relativno novu strategiju. Ipak, ona je već promijenila pristup Moskve ratu u Ukrajini. Prvobitni cilj bio je uspostavljanje političke kontrole nad Ukrajinom instaliranjem proruske vlade u Kijevu, što je bilo neophodno kako bi se osigurao tranzit ruske nafte i gasa u Evropu. Nakon što Kremlj u tome nije uspio, postavljeni su umjereniji ciljevi. Moskva ih je zvanično iznijela tokom mirovnih pregovora u Istanbulu u proljeće 2022. godine. Kremlj je tada zahtijevao prekid saradnje s NATO-om i priznanje Krima kao dijela Rusije. Vladimir Putin je uvjeren da je ukrajinska vlada bila spremna pristati na te uslove. Prema Putinovim riječima, Boris Johnson, tadašnji britanski premijer, uvjerio je Kijev da bi, nastavkom rata, mogli postići mir pod povoljnijim uslovima.
Putinovi uslovi nisu se značajno promijenili od neuspjeha pregovora u Istanbulu. Razlika je zahtjev da se cijeli Donbas prepusti Rusiji. Ipak, glavna svrha rata značajno se promijenila. EU je znatno smanjila uvoz ruske nafte i plina. Štaviše, namjerava u potpunosti odustati od njih. Osim toga, ruski predsjednik je uvjeren da EU sprečava SAD da izvrše veći pritisak na Ukrajinu kako bi je naveli na prihvatanje ruskih zahtjeva.
Stoga je, iz perspektive Kremlja, EU postala najopasniji ruski protivnik, a ne postoji nikakva mogućnost povratka ruskih ugljikovodika (gasa i nafte) na evropsko tržište sve dok EU može utjecati na odluke nacionalnih vlada. Dakle, EU bi trebala prestati postojati ili barem postati slaba i podijeljena.
Ako Moskva pokušava oslabiti EU, može se očekivati da će Kijev pomoći njenom jačanju. Možda ukrajinska vlada to i želi učiniti, ali njeni postupci produbljuju unutrašnje podjele. Kao prvo, nesposobnost vlasti da suzbije korupciju jača zahtjeve onih političkih snaga koje žele smanjiti ili potpuno ukinuti vojnu i finansijsku pomoć Ukrajini. S druge strane, vodeće zemlje EU ne mogu ostaviti Ukrajinu bez podrške, jer bi to neizbježno dovelo do ruske pobjede.
Drugo, Ukrajina je u neprestanim problemima u odnosima sa susjedima. Nakon što je stranka bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana izgubila na parlamentarnim izborima, napetosti između Ukrajine i Mađarske – koje su bile pojačane nakon što se predsjednik Volodimir Zelenski našalio na račun Orbana – značajno su popustile. No, pojavili su se novi problemi, ovaj put s Poljskom.
Regionalni parlament Lavovske oblasti proglasio je 20. oktobra 2027. godinu godinom Ukrajinske ustaničke armije (UPA). Kao odgovor na to, regionalni parlament poljskog Lublinskog vojvodstva jednoglasno je izglasao prekid saradnje s Lavovskom oblašću, koja se nalazi s druge strane granice. Iako poljska vojna pomoć Ukrajini nije obustavljena, pozicija onih koji traže njeno ukidanje dodatno je ojačala.
Pitanje UPA-e ne bi bilo toliko sporno da ukrajinska vlada nije pokušala iskoristiti kult UPA-e kao sredstvo za ideološko ujedinjavanje ukrajinskog društva. To je Kremlju pružilo priliku da opravda svoju agresiju na Ukrajinu, predstavljajući je kao borbu protiv radikalnog nacionalizma. Osim toga, to duboko vrijeđa poljska nacionalna osjećanja, budući da je UPA 1943. godine pokrenula etničko čišćenje u Volinjskoj oblasti – području koje je prije Drugog svjetskog rata pripadalo Poljskoj. Ubijeno je više od 100.000 ljudi. Ukrajina zavisi od podrške Poljske. Međutim, predstavnici predsjedničke stranke Sluga naroda glasali su za proglašenje „godine UPA-e”.
Najozbiljniji problem za EU stvorio je sam predsjednik Zelenski. Teško je procijeniti želi li on okončati rat što je prije moguće pod određenim uslovima, ili mu je prvenstveno stalo do očuvanja vlastite političke dominacije nakon uspostavljanja primirja. Većina ukrajinskog društva protivi se ideji prepuštanja cijelog Donbasa Rusiji (prema različitim anketama, taj udio iznosi između 56 i 63 posto. Stoga, ako Zelenski želi biti ponovo izabran nakon rata, ne može preuzeti odgovornost za ustupanje onog dijela Donbasa koji je još uvijek pod kontrolom Ukrajine. Bivši glavnokomandujući Oružanih snaga Ukrajine, Valerij Zalužni – koji trenutno obnaša dužnost ambasadora Ukrajine u Londonu – nalazi se u znatno povoljnijem položaju. On nije primoran donositi takve odluke, a u slučaju održavanja izbora, čak i sada bi lako pobijedio Zelenskog.
Američka administracija pronašla je kompromisno rješenje. Predsjednik Zelenski izjavio je 28. oktobra pred novinarima da su SAD predložile uspostavljanje demilitarizovane zone koja bi obuhvatala dio Donbasa pod kontrolom Ukrajine. Američki mirovni okvir predviđa da Ukrajina odustane od kandidature za članstvo u NATO-u, u zamjenu za paket ekonomskih ulaganja. Zlenski bi mogao uvjeriti ukrajinsko društvo da prihvati američke prijedloge, a da pritom ne izgubi izglede za ponovni izbor. Ipak, postoji problem koji bi mogao postati nepremostiva prepreka za provedbu američkog plana. Izviješteno je da Putin insistira na isticanju ruskih zastava u predloženoj demilitarizovanoj zoni. Ako Zelenski pristane na taj uslov, neće imati nikakve šanse protiv Zalužnog na poslijeratnim izborima. A, opet, ukoliko do primirja ne dođe zbog odbijanja Zelenskog, produbit će se nesuglasice unutar EU. Američki predsjednik Donald Trump – koji, čini se, ne gaji simpatije prema Zelenskom – dobit će priliku da postigne dogovor s Vladimirom Putinom bez okončanja rata, što bi u potpunosti odgovaralo Kremlju. To će EU dovesti u tešku situaciju i povećati njenu političku fragmentaciju. Istovremeno, postoje razlozi za vjerovanje da se pregovori o ekonomskoj saradnji između saradnika Trumpa i Putina vode paralelno, putem različitih kanala.
Financial Times je 27. oktobra objavio da američka administracija i Kremlj razgovaraju o zajedničkom američko-ruskom naftnom projektu. Zamjenik šefa kabineta ruskog predsjednika, Maksim Oreškin, izjavio je 28. oktobra da bi SAD i Rusija mogle sarađivati na izgradnji ogromnog postrojenja za tečni prirodni gas (LNG) na Aljasci.
Čini se da je Zelenski shvatio kako mu sukobi s Trumpom – koji je u Ukrajini izuzetno nepopularan – podižu rejting. On često koristi ovu metodu za povećanje popularnosti kada mu podrška počne opadati. Prije tri sedmice ponovo je kritikovao Trumpa zbog njegovog dogovora s Putinom o isporuci dizela. Nedavne ankete, provedene sredinom oktobra, pokazale su da je rejting Zelenskog porastao za najmanje 10 posto (dostigavši 54 posto prema podacima najpouzdanijeg istraživačkog centra). Trump – čije je posredovanje neophodno za okončanje rata koji ugrožava evropsku sigurnost – očigledno se osjetio uvrijeđenim zbog primjedbi Zelenskog. Politički planovi ukrajinskog predsjednika postaju prepreka na putu ka miru. Naravno, manje opasni od Putinovih geopolitičkih ambicija, ali ipak ozbiljni.
Dmitri GALKIN
Komentari
Izdvojeno
BRAZIL ODLUČIO – LULA OPET PREDSJEDNIK: Nova šansa za Južnu Ameriku
Objavljeno prije
7 danana
31 Oktobra, 2026
Izbori su bili u centru pažnje svijeta, a naročito komšija iz SAD-a. Na kraju je pobijedio Luiz Injacio Lula da Silva sa 4,4 miliona glasova više. Flavio Bolsonaro je pobjegao iz zemlje u SAD samo nekoliko sati nakon što su mu brazilske vlasti poništile pasoš. On je pod istragom zbog sumnje za pranje novca. Njegov otac, bivši predsjenik Žair Bolsonaro, već služi zatvorsku kaznu
Luiz Injacio Lula da Silva ponovo je izabran za predsjednika Brazila. Tako je ostvario četvrti mandat. Osvojio je 51,79 odsto glasova, a njegov protivkandidat Flavio Bolsonaro 48,21 odsto iako je bio u prednosti u prvom krugu. Na kraju je Lula pobijedio sa 4,4 miliona glasova prednosti.
Rezultat izbora je objavljen nakon neuobičajene odluke Vrhovnog suda, donijete u nedjelju, kojom je biračkim mjestima dozvoljeno da ostanu otvorena duže nego što je bilo planirano.
Bolsonarova partija je priznala poraz, a sam Bolsonaro uzdržao se od osporavanja Luline pobjede. Doveo je u pitanje izborni proces, rekavši: „Nijesam ja izgubio, nego je sistem pobijedio.”
Sve se ovo događa u vrijeme kada je ugled Vrhovnog suda ozbiljno narušen, nakon što nije odlučio da li da pokrene istragu protiv jednog od svojih sudija. Troje od četvoro Brazilaca smatra da njegove sudije imaju previše moći. Rekordnih 48 odsto nema povjerenja u sud.
Izbori u Južnoj Americi bili su u centru pažnje cijelog svijeta, a naročito komšija iz SAD-a. Dok je predsjednik Donald Tramp tvrdio da drugi krug predsjedničkih izbora u Brazilu djeluje namješteno, drugi svjetski lideri požurili su da priznaju neočekivanu pobjedu predsjednika Lule. Jasno je da bi vladajućim strukturama u Vašingtonu više odgovarao konzervativni Bolsonaro kako bi pejzaž latinske Amerike bio po njihovom guštu. Bolsonarovom pobjedom zaokružili bi niz desničarskih predsjednika na zapadnoj hemisferi, nakon perioda uzastopnih izbornih uspjeha desničara od Hondurasa do Argentine. Međutim, regionalna solidarnost u Latinskoj Americi i poštovanje demokratskih institucija i narodne volje prevagnuli su nad ideologijom i usklađivanjem sa SAD-om.
Državni sekretar Marko Rubio, poput mnogih Amerikanaca kubanskog porijekla, smatrao je Lulinu Radničku partiju saučesnikom u održavanju komunističkih režima na Kubi i u Nikaragvi. Stvaranje obruča konzervativnih, antikomunističkih vlada širom hemisfere, koje bi stale uz SAD protiv tih režima, odavno je san republikanskih administracija i Amerikanaca kubanskog porijekla na Floridi.
A onda koji dan nakon izbora velika vijest. Flávio Bolsonaro napustio je Brazil, uprkos nalogu Vrhovnog suda da preda pasoše zbog istrage o pranju novca. Iako je prethodno obećao da će ostati u zemlji, sa suprugom i dvije kćerke prešao je granicu s Argentinom i privatnim avionom odletio prema Ekvadoru, nastavljajući put ka SAD-u.
Američki State Department potvrdio je da će Bolsonaru i porodici izdati vize, dok je Donald Trump podržao njihov dolazak i ponovio sumnje u regularnost brazilskih izbora, bez iznošenja dokaza. Mediji prenose nepotvrđene tvrdnje da je državni sekretar Marco Rubio organizovao izvlačenje Bolsonara kako bi on iz SAD-a nastavio političku borbu protiv Lule.
Pored istraga o korupciji i pranju novca, brazilske vlasti ispituju navode o stranom finansiranju Bolsonarove kampanje i mogućoj povezanosti američke podrške s pristupom brazilskim strateškim mineralima. Lula je poručio da je Bolsonaro trebalo da ostane i suoči se s pravosuđem. Prisjetimo se i sudbine njegovog oca Žaira Bolsonara koji se sklonio na Floridu poslije izbornog poraza 2022. godine. Bolsonaro stariji danas je u zatvoru. Osuđen je na robiju po više tačaka optužnice među kojima su stvaranje krimnalne organizacije, zloupotreba položaja…
Zbog ovoga je očigledno još značajniji Lulin reizbor. On je tokom kampanje tokom koje je poručivao da Brazil „nije ničije dvorište” i osuđivao strano miješanje. Ovakav rezultat izbora biće dočekan sa odobravanjem u Pekingu. Kina zadržava bliskog partnera u najvećoj ekonomiji Latinske Amerike u trenutku kada se većina zemalja regiona približila Trampovoj administraciji. Brazil je 2025. godine bio najveći primalac kineskih investicija na svijetu.
Kineske kompanije širile su prisustvo u elektroenergetskoj infrastrukturi, prerađivačkoj industriji i rudarstvu. U automobilskoj industriji BYD i Great Wall Motor otvorili su pogone za proizvodnju električnih vozila u Brazilu, a Lula podstiče kineske proizvođače da više angažuju domaće dobavljače i otvaraju radna mjesta.
Mnogi kažu da je Lula prije svega pragmatičar. Uvijek je nastojao da održava dobre odnose sa suparničkim silama. Brazil i SAD već razgovaraju o mogućem trgovinskom sporazumu koji bi mogao obuhvatiti saradnju u oblasti kritičnih minerala, što je jedan od glavnih prioriteta Washingtona u nastojanju da smanji zavisnost od Kine.
Budući da Brazil ima druge najveće rezerve rijetkih zemnih elemenata na svijetu, Lula je otvoren za investicije i iz Kine i iz SAD-a, pod uslovom da pomognu Brazilu da razvije sopstvenu prerađivačku industriju i zauzme više mjesto u lancu vrijednosti.
Nakon pobjede na izborima, dvije najveće latinoameričke ekonomije, Brazil i Meksiko, biće posmatrane kao preostali čuvari ljevice u regionu koji se posljednjih godina uglavnom pomjerio udesno. Međutim, pitanje je da li pripadnost ljevici ili desnici na zapadnoj hemisferi i u svijetu još znači isto što i nekada.
Često gledamo i u Evropi, da se nominalna ljevica i desnica približavaju kroz pragmatične, kratkoročne i populističke politike. Važnija razlika je u tome kako vlade vrše vlast, poštuju demokratske institucije i štite individualne slobode dok ostvaruju rezultate za građane. Brazil i Meksiko zajedno stvaraju više od 88 odsto BDP-a Latinske Amerike. Treba dobro promisliti poteze koje će nova vlada vući u ovom mandatu.
D.LUČIĆ
Komentari

Uncertain Fate of Wars in Ukraine and Iran: Trump Does Not Need Peaceful Solutions Before a Deal with China
BACKGROUND OF MIHAILO ZINČUK’S MISSION IN MONTENEGRO: Helped to be discovered
TRUMP’S AMERICA AND GLOBAL SUBJECTS: Europe Cannot Afford to Become Less Important
Izdvajamo
-
IN ENGLISH6 danaBACKGROUND OF MIHAILO ZINČUK’S MISSION IN MONTENEGRO: Helped to be discovered
-
IN ENGLISH6 danaUncertain Fate of Wars in Ukraine and Iran: Trump Does Not Need Peaceful Solutions Before a Deal with China
-
Izdvojeno4 sedmiceTRAMPOVA AMERIKA I GLOBALNI PODANICI: Evropa ne može sebi priuštiti da postane manje važna
-
DRUŠTVO4 sedmiceSLUČAJ ZLOSTAVLJANJA DJECE U HRANITELJSKOJ PORODICI: Utvrditi odgovornost institucija
-
Izdvojeno4 sedmiceEURO MODEL I PENZIONERI: Starost na minimalcu
-
INTERVJU4 sedmiceSTAŠA BAŠTRICA, IZVRŠNA DIREKTORICA ORGANIZACIJE QUEER MONTENEGRO: Želimo život i slobodu, ne preživljavanje
-
INTERVJU3 sedmiceZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK: Cvijeće zla
-
DRUŠTVO3 sedmiceSLUČAJ CARINE: Vlada vraća plažu u prvobitno stanje, opet
