Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Povratak na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Osnova legitimnosti autoritarnih režima su istorijske ideološke misije. Komunizam je imao za cilj – diktaturu protelarijata, fašizam – diktaturu „superiorne” nacije. Kad rad na ostvarivanju cilja postane svakodnevni život građana, glavni problem autoritarnih režima postaje njihov legitimitet. Crnogorski autoritarni režim je formiran na ideologiji velikosrpskog nacionalizma krajem 1980-ih. Kad je taj istorijski projekat propao, režim je bio prinuđen da prihvati druga dva istorijska cilja da bi preživio – nezavisnost Crne Gore i evroatlanske integracije. Kako je prvi cilj ostvaren, a drugi u junu treba da uđe u nepovratnu – finalnu fazu, režim je izgubio svoj raison d'etre. Korupcija i katastrofalna ekonomska situacija u društvu zaoštrile su pitanje njegovog opstanka.

Neobrazovana i bahata oligarhija koja ga vodi nije u stanju da odgovori zahtjevima vremena, pa legitimitet pokušava da obnovi novom pričom o ugroženosti Crne Gore. Odlučila je da povrati crnogorsko društvo na mjesto zločina u kojem je režim rođen i krene ispočetka sa nacionalizmom promijenjenog znaka. S crnogorskim umjesto velikosrpskog u čije ime je režim vodio ratove i vršio zločine. Đukanović je to nazvao duhovnom obnovom.

Petar Veliki kad je evropeizovao „varvarsku Rusiju”, na prijeme je dolazio sa berberinom koji je neposlušnim bojarima na licu mjesta frizirao bradu i kosu po evropskoj modi. Po ugledu na Petra, Đukanović sprovodi duhovnu obnovu s Džejom umjesto berberina i cio Dvor pada u evropski trans uz „ala bih te ala, zakitio mala”. Miloprež svjedoči da je na jednoj dvorskoj zabavi premro od straha da gomilu u transu ne zaboli u duši Kosovo. Kad se desi da nema Džeja&co, onda na dvorskim svečanostima solira Fićo, ali umjesto partija na klaviru (Tito), pjeva arije iz novokomponovanih djela i onda trči do Amfilohijeve ruke da je u zanosu – grli i ljubi.

Groteskna duhovno obnovljena folklorna figura je stažista iz AB revolucije, jedini predsjednik socijaldemokratske partije na svijetu koji se vozi blindiranim kolima. Mali Ranko melodramski stavlja ruku na srce dok se izvodi himna, da ko od DPS duhovnika ne pomisli da bi Milić bio bolji koalicioni partner od njega.

Sa ovakvom ekipom ne bojte se od crnogorskog nacionalizma. Propašće kao i velikosrpski jer je jednako provincijalan i jednako izaziva osjećaj tjeskobe svakom ko je u stanju da vidi dalje od svoje avlije. Duhovna antikolonijalna obnova znači – modernizovanje sopstvene tradicije koju ovi velikani nijesu u stanju da predvode.

Da će napraviti štetu – hoće. Karl Poper, koji je zbog jevrejskog porijekla morao napustiti Austriju 1937, kaže da je svaki nacionalizam zlo i da jevrejski nacionalizam nije izuzetak. Moja malenkost je prije dvadeset godina pisala da je velikosrpski nacionalizam kao protivnik crnogorskog identiteta i samouprave istorijska konstanta s kojom crnogorski independisti moraju računati narednih dvije stotine godina, ali da to ne smije biti razlog za crnogorski nacionalizam. Uspješan odgovor na velikosrpski nacionalizam nije lojalnost vladaru, koja je karakterisala epohu prije formiranja nacija, i oktroisani crnogorski nacionalizam, već Crna Gora u kojoj će se ostvarivati ideali oko kojih se okupljaju moderne nacije: jednakost, solidarnost, sloboda. Uz imperativ da moralne dužnosti individue moraju biti usmjerene na sva ljudska bića a ne samo na pripadnike svoje nacije.

Stoga ni Andrija Mandić koji navija za Srbiju kad igra protiv njegove Crne Gore ne smije biti izgovor za crnogorski nacionalizam. Crnogorski mandići i perovići često imaju iste očeve i, gotovo neizbježno, iste đedove. Uspješna nacionalna politika će donijeti da među novim naraštajima bude manje onih koji navijaju za susjednu ulicu kad igra protiv njihove ulice. Kao što veliki broj današnjih independista navija drugačije od svojih očeva iz 1918.

U vrijeme nekretninskog buma 2007. i 2008. godine politika Beograda prema nacionalnom pitanju u Crnoj Gori bila je ista kao i danas, ali režim na to nije obraćao pažnju jer je izgledalo da je Crna Gora jaka i stabilna. Ovo pokazuje da jedina uspješna nacionalna politika jeste ona koja Crnu Goru čini uspješnom državom. Da glavna prijetnja crnogorskoj nezavisnosti nije ni Beograd ni navijanje za Srbiju, no crnogorski kleptokratski režim koji proizvodi materijalno i duhovno siromaštvo i potire ideale građanskog društva.

Miodrag PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Do dna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama

 

Ko u iznajmljenom avionu, ko na biciklu ili za govornicom, a svi o našem trošku, političari su nam i ove sedmice pokazali da njihova sebičnost i diletantizam nemaju granica. I da su, sva je prilika, takvi kakvi su postali najveća prepreka svakoj normalnosti u Cnoj Gori. I realna egzistencijalna prijetnja svima nama.

Radije, ipak, koje slovo o događajima koji nijesu dobili zasluženu pažnju. Možda i zato što su nam političke igre gladi i moći toliko otupile osjećanja i reflekse da ne reagujemo ni onda kada bi morali to uraditi. Zbog sebe.

Savo Niković, odbornik u Herceg Novom, požalio se na sjednici lokalnog parlamenta na „vrlo bahate smećare romske nacionalnosti“ sa kojima, kaže, ništa drugo ne možete uraditi osim da im se zamjerite. I gospon Savo se tim „biranim riječima“ zamjerio, izgleda, samo organizacijama koje promovišu i štite prava Roma u Crnoj Gori.

Ostali su, dosljedni aktuelno modifikovanim principima čojstva i junaštva, prećutali izrečene uvrede. Neko da sačuva svoga Sava. Neko da izbjegne podsjećanje na svojega Aca (ljetošnja kampanja Crna Gora bez podjela u kojoj su se, uz parove u narodnim nošnjama, našle fotografije dvojice, može biti, Roma u narandžastim „komunalnim“ uniformama). A velika većina – zato što ih nije briga za tamo neke marginalne, obespravljene manjine i grupe. Imamo mi, zna se, dosta prečih briga i muka – od Donjecka do Vindzora – da ne glavoboljamo o riječima nekih, da parafraziramo, vrlo bahatih političara odvratnih svjetonazora. I onako, nije bila priča o nama. Za sada.

Gdje su nestali tolerancija i solidarnost?

Nikšićanin Vladimir Božović upisao se u knjigu žalosti u ambasadi Velike Britanije u Podgorici. U pitanju je „njegova ekselencija ambasador Srbije u Crnoj Gori“, predočio je svojoj publici dio ovdašnjih medija pod kontrolom vlasti u Beogradu. Znamo, zapravo, da se Božović već neka 22 mjeseca lažno predstavlja, pošto ambasador ne može biti neko kome je zemlja domaćin uskratila gostoprimstvo i donijela odluku o njegovom protjerivanju. On se neko vrijemo, uz podršku zvanične Srbije, oglašavao iz Beograda: „Ambasador Republike Srbije sam ja, i tako će ostati dok Republika Srbija ne odluči drugačije“. Da bi ljetos  svoje „diplomatske aktivnosti“ vratio na teritoriju Crne Gore.

Uzalud su i beogradske diplomate objašnjavale: „Kad ga neka zemlja protjera, on više nije ambasador za tu zemlju, a po pravilima nije ni za nas”. A Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova u tehničkoj vladi, tražio je još 12. avgusta od MUP-a da lažnog ambasadora udalji iz Crne Gore i izrekne mu zabranu ulaska u zemlju. „Persona non grata Vladimir Božović, kontinuirano vrijeđa građane Crne Gore i nipodaštava njen međunarodno-pravni subjektivitet“, navodi se u saopštenju Ministarstva vanjskih poslova.

Šest nedjelja kasnije rad je da se zapitamo – da li Crnu Goru i njene građane nipodaštava lažni ambasador ili državne institucije koje nijesu u stanju da poštuju međunarodne protokole i vlastite odluke. I da konstatujemo da, uz sve ostale probleme, imamo i krizu samopoštovanja.

U sličnom kontekstu, a sa istim zaključkom: vijest da je sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Mijajlo Backović sjedeći ispratio intoniranje državne himne, kao počasni gost na svečanosti povodom Dana opštine Nikšić, nije iznenadila nikoga. Već viđeno. I nikada sankcionisano. Valjda je postalo uobičajeno da jedni iskazuju nepoštovanje i prezir prema Ustavu, a drugi prema državnim simbolima. Svako čini koliko može.

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da strpljivo čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vrijednosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Obično sjećanje moglo bi pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I one odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku

 

Na ostrvu Visu otkrivena je spomen ploča admiralu JNA Vladimiru Baroviću. U Hrvatskoj nijesu zaboravili oficira, Crnogorca, koji je odbio da ubija civile. Zamjenik komandanta Vojno-pomorske oblasti je sebi oduzeo život. Metkom u sljepoočnicu. Istog dana kada je preuzeo dužnost.

Admiral je kao komandant 5. vojno-pomorskog sektora u Puli, dogovorio i realizovao povlačenje oko 12.000 vojnika JNA sa područja na kome su, voljom političara i politike, postali nepoželjni. „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, saopštio je tada Barović.

Samo dan-dva nakon smrti admirala, tadašnji DPS je izvršio naređenje Slobodana Miloševića i njegovih poslušnika iz Generalštaba i otpočeo osvajačko-pljačkaški pohod na Dubrovnik. Rat za mir.

Ravno četvrt vijeka zvanična Crna Gora nije proslovila o admiralu Baroviću. Onda se, u jeku predizborne kampanje 2016, tadašnji predsjednik Filip Vujanović odlučio da admirala posthumno odlikuje Ordenom za hrabrost. Porodica je odbila da učestvuje u toj predstavi, orden je predat zvaničnicima Vojske CG. „Admiral nije želio da izda naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i naselja, da se ubijaju nevini ljudi, shvatio je da mu crnogorska etika i vrijednosti to ne dopuštaju”, kazivao je Vujanović. Sebe i svoje partijske saborce iz tog vremena nije pominjao.

Zato svake godine iz Brisela i Strazbura podsjećaju da ratni zločini počinjeni na teritoriji Crne Gore još nijesu dobili adekvatan sudski epilog.

I SPC je ovih dana dijelila odlikovanja. Jedno od njih dobio je Vojislav Šešelj, u Hagu presuđeni ratni zločinac. „Ja sam ponosan na sve svoje pripisane ratne zločine i zločine protiv čovečnosti i u budućnosti sam spreman da ih ponovim”, izjavio je Šešelj komentarišući presudu.

I drugi su ponosni na njegova zlodjela. Orden koji mu je, u ime kolega iz Sjeverne Amerike, predao vladika Irinej, treće je odlikovanje SPC „profesoru, doktoru, četničkom vojvodi i pobedniku Haškog tribunala”. (Citat iz jednog od obrazloženja.)

Odlikovao ga je i Amfilohije Radović. On je Šešelju 2015. godine uručio Orden zlatnog lika Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca. Povod je bio Šešeljev povratak iz Haga nakon nepravosnažne oslobađajuće presude (preinačena u osuđujuću). U obrazloženju stoji da je Šešelj orden zaslužio „za kosovsko rvanje i služenje Zakonu Svetom Božije Pravde u odbrani od ‘pravde’ Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom“. Amfilohije i njegovi nasljednici iz Mitropolije crnogorsko-primorske sličnim riječima blagosiljaju zlodjela i na redovnim parastosima Pavlu Đurišiću, Draži Maihailoviću i njihovim sljedbenicima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića”. Tako je 1996.  godine, svu ovu priču u jednu rečenicu, za sva vremena, sažeo književnik Momir M. Marković.

Zašto su nam danas admiral Barović i vojvoda Šešelj toliko važni? O čemu svjedoči način na koji se kao država i društvo odnosimo prema njima i njihovim djelima? I gdje nas je to dovelo?

„Uvažavajući doprinos SPC u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore”, naša Vlada i SPC su ljetos potpisale Temeljni ugovor. Prethodno je prva (Krivokapićeva) vlada tzv. većine od 30. avgusta dogovarana u odajama Ostroškog manastira. Pod patronatom pokojnog mitropolita. Svjedočimo pokušajima da se obnovi tada ugovoreni „brak iz računa” avgustovske većine. Vidimo koliko je u tom poslu sebičnih, alavih, ciničnih. Koji, izgovarajući se državnim i nacionalnim brigama, vode računa isključivo o vlastitim interesima. Dok se država i njene institucije urušavaju jedna po jedna. Ove nedjelje smo, zvanično, ostali i bez Ustavnog suda. Odlaskom Miodraga Iličkovića u penziju Ustavni sud više nema kvorum za održavanje sjednica.   

Na drugoj strani – đaci iste škole. Dok organizuje koaliciju suverenista pokušavajući da povrati vlast, Milo Đukanović u inostranstvu pravda svoj lanac ofšor kompanija iz Pandora papira. Objašnjavajući da je prirodno to što privatni biznis želi voditi sa mjesta gdje su porezi manji nego u državi koju je trideset godina vodio i pljačkao.

Kad se zbroji, suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Pamćenje bi moglo pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pamćenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je što  Đukanović još nije politička istorija. Bez obzira na to  što su se najbrutalniji napadi na medije desili u njegovo, a ne Abazovićevo doba, on se danas predstavlja kao branitelj medijskih sloboda. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, predstavljao mirotvorcem. To mu je pošlo za rukom, jer je ovo društvo spremno na zaborav. A oni koji  ga smjenjuju ne mijenjaju njegove obrasce

 

„Abazovićeva Vlada biće upamćena po najbrutalnijim napadima na slobodu govora i medija”, saopštio je ove sedmice predsjednik države Milo Đukanović. U čije su se vrijeme dešavali najbrutalniji napadi na slobodu govora i medija. I ostali nerasvijetljeni.

U doba Đukanovićevog DPS-a ubijen je Duško Jovanović, dogodili su se brojni napadi na imovinu, novinare, urednike i osnivače medija koje nije mogao da kontroliše – Monitor,Vijesti, Dan… Nijedan od tih napada nikada nije ni verbalno osudio. Medije i kritičare koje nije mogao da kontroliše nazivao je ,,medijskom mafijom”, i miševima koje treba deretizovati . Pod njegovom kontrolom, dio medija pretvorio se u batinu za deretizaciju nepodobnih. Njegove vlade dijelile su novac iz državne kase podobnim medijima. Njegovi prijatelji i članovi porodice sipali su tužbu za tužbom protiv kritičkih medija, kako bi ih ekonomski iscrpile.

Problem je, međutim, što  Đukanović, bez obzira na sve to, još nije politička istorija. Danas se predstavlja kao branitelj medijskih sloboda i Evropejac. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, u kojima je takođe bio na vlasti i odgovoran, predstavljao mirotvorcem i faktorom mira i stabilnosti u regionu. I što mu je to pošlo za rukom. Bez obzira na deportacije bosanskih izbjeglica, agresiju na Dubrovnik i brojne druge ratne zločine koji su ostali nekažnjeni. Jer je ovo društvo spremno na zaborav.

Đukanović ni danas, bez obzira na avgustovske izbore i pad DPS-a, nije politička istorija. Ne samo zbog toga što i dalje vrši jednu od najvažnijih funkcija. Nego zbog toga što politička alternativa, avgustovski pobjednici, nijesu demontirali njegov tridesetogodišnji sistem, ali ni ponudili istinsku alternativu Đukanovićevom načinu vladanja. Zadržali su političko zapošljavanje, nepotizam, identitetska trvenja.. Bavili se identitetskim pitanjima a ne onim od kojih se živi i istinskom demokratizacijom društva, i pokazali, baš poput Đukanovića, da im je na prvom mjestu politički rejting i interes.

Ni u njihovo doba nijesu riješeni brojni slučajevi napada na medije i novinare. A dogodili su se novi. Ni u njihovo doba nije promijenjen mehanizam koji omogućava političku kontrolu javnog servisa. I oni znaju da javno kažu da neki medij treba ugasiti. Kao onda kada se premijer Abazović našalio da treba ugasiti Gradsku televiziju.

Da su se dogodile istinske promjene, danas se Đukanović ne bi mogao praviti da je neko drugi. Baš kao što se avgustovski pobjednici prave da  za ovo društvo planiraju neki potpuno drugačiji sistem od Đukanovićevog.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo