Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug. A suština tog rebusa je produktivnost

Javnost je sa zanimanjem iščekivala odgovor premijera Milojka Spajića na nevolje koje su mu proizveli bivši i sadašnji koalicioni partneri, od Andrije Mandića i Nika Đeljošaja do Milana Kneževića. Premijer je, iznenadno, pažnju nacije zaokupio novom ekonomskom čarolijom.

Od januara minimalna neto zarada za radna mjesta predviđena za zapošljene sa osnovnim i nižim obrazovanjem trebala bi da bude 1.000 eura, za ona sa srednjim obrazovanjem 1.250, a sa visokim 1.400 eura. Novim odricanjem države od naplate poreza i doprinosa na zarade, porasle bi i plate zaposlenih koji već zarađuju više od budućeg minimalca, obećao je premijer.

Ni penzioneri, prema njegovim najavama, neće ostati kratkih rukava. Od 2027. penzije bi se usklađivale četiri umjesto tri puta godišnje, prosječna bi u aprilu trebala biti veća od 600, dok bi minimalna „značajno” prešla 500 eura. Da prekrate čekanje, premijer je penzionerima obećao po 100 eura u decembru. „Za zimu”.

To je, uglavnom sve što smo o Euro modelu, kao novom ekonomskom programu koji je Spajić predstavio prošlog četvrtka, saznali iz zvaničnih izvora. Uz informaciju da je prethodno istog dana (prošli četvrtak) Vlada na telefonskoj sjednici pribavila saglasnost za izmjenu šest zakonskih rješenja kojima se obezbjeđuju uslovi za njegovu primjenu. Riječ je o zakonima o radu, porezu na dohodak fizičkih lica, doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, penzijskom i invalidskom osiguranju, porezu na dobit pravnih lica i finansiranju lokalne samouprave.

Predočeni recept podsjeća na programe Evropa sad I i II. Rast zarada dominantno pomognut odricanjem države od dijela poreza i doprinosa i velikim povećanjem minimalne zarade. Samo, ovoga puta nepoznatih je mnogo više, pa jedno od najčešće postavljanih pitanja minulih dana glasi: da li je najava Euro modela planirani početak nove ekonomske reforme ili start političke kampanje vladajuće većine pred period u kome će njena unutrašnja stabilnost biti na ozbiljnim probama?

Euro model nije planiran Programom rada Vlade za 2026. Nema ga u važećoj Fiskalnoj strategiji niti u Smjernicama makroekonomske i fiskalne politike usvojenim u julu, upozoravaju iz NVO Institut alternativa.

Uz šest zakonskih predloga nijesu objavljene ni procjene uticaja tih propisa – RIA, izvještaji o sprovedenim javnim raspravama i mišljenja nadležnih ministarstava. Zato je javnost ostala uskraćena za zvanične projekcije posljedica Euro modela po državni budžet, Fond PIO i lokalne samouprave.

Nobjavljivanje ne mora da znači da ta dokumentacija ne postoji. Ali, ono što prati premijerovu promociju programa sluti na tako nešto. Posebno kada sagledamo poziciju Ministarstva finansija koje bi moralo biti njegov srce i mozak.

„Moje kolege su jako brzo analizirale zakone. Izvinjavam se što će meni biti potrebno nekoliko dana”, kazao je ministar finansija Novica Vuković objašnjavajući zašto nije podržao predloženi paket izmjena zakona. „Kako to procedura nalaže, Ministarstvo finansija će imati vrlo jasno izjašnjenje kroz cijeli proces“. Samo što ga još nema, iako su zakoni koji treba da promijene javne finansije, uslove poslovanja u Crnoj Gori i (moguće) postojeći sistem penzionog osiguranja krenuli u proceduru izmjena i dopuna.

Spajić nudi objašnjenje. Crna Gora se, kaže, mora pripremiti za ulazak na jedinstveno tržište EU. Veće zarade treba da zadrže radnike i podstaknu povratak dijaspore. Euro model bi, po ocjenama njegovih partijskih sljedbenika, trebalo da bude i odgovor na aktuelni rast troškova života.

Premijer tvrdi da je reforma „pažljivo isplanirana i u potpunosti pokrivena“. Računa na rast potrošnje i zaposlenosti, suzbijanje sive ekonomije, povratak dijaspore, rashodnu disciplinu i nove poreske mjere. Dodatni prihod očekuje i od efikasnijeg oduzimanja nezakonito stečene imovine i oporezivanja praznih nekretnina.

Nije objavljeno koliko bi svaki od tih rezervnih izvora budžetskih prihoda trebalo da donese. Institut alternativa konstatuje da nema tabele, projekcije po godinama niti broja uz koji bi stajao izvor i metodologija.

Dostupna računica pokazuje da povećanje zarada neće svuda funkcionisati kao u primjeru koji je Spajić predočio kao potvrdu predloženog modela. On se pozvao na primjer neto plate od 1.600 eura, za koju poslodavac sada izdvaja 1.980 eura. Od januara bi, uz isti trošak, radniku mogao isplatiti oko 1.870 eura. Razliku između sadašnje i najavljene neto plate, u ovom slučaju, daje država odričući se dijela poreza i preostalih doprinosa koji još nijesu ukinuti programima Evropa sad I i II.

Slikovit primjer. Ali, Spajić nije slučajno odabrao iznos neto zarade koji je van opsega projektovanih minimalnih zarada. Pošto je ta priča malo komplikovanija. I znatno skuplja iz perspektive poslodavca.

Zaposlenom koji danas prima 600 eura, a čije radno mjesto pripada budućoj kategoriji od 1.000 eura, plata mora porasti za 400 eura ili 66,7 odsto. Ako treba da dobije 1.250, rast je 650 eura ili više od 108 odsto. Zaposlenom koji sada prima 800, a novi minimum mu bude 1.400 eura, zarada raste 600 eura ili 75 odsto.

Ta razlika ne može da se pokrije iz poreza i doprinosa kojih država može da se odrekne. Institut alternativa računa da kod prelaska sa 600 na 1.000 eura poslodavcu trošak raste oko 360 eura mjesečno. Drugi objavljeni obračuni pokazuju da je kod prelaska sa 600 na 1.250 eura minimalne zarade dodatni trošak približno 640 eura mjesečno, odnosno oko 7.700 godišnje po zaposlenom.

Spajićev primjer sa platom od 1.600 eura jeste istinit, ali ne opisuje položaj poslodavca koji danas isplaćuje minimalac. Jednostavno, u slučaju zarada koje su sada veće od planiranih minimalaca, država povećanje obezbjeđuje odricanjem od svojih prihoda. U drugom, a on je dominantan u Crnoj Gori, račun najvećim dijelom stiže poslodavcu.

Tu počinju strahovi privrede. I dvije različite priče o ovonedjeljnom sastanku Spajića sa predstavnicima Unije poslodavaca.

Premijer je poslije razgovora saopštio da su „dogovorili korake – kako da se Euro model primijeni u Crnoj Gori“. Na pitanje novinara koji su to koraci, nije dao direktan odgovor. Predsjednik Unije poslodavaca Slobodan Mikavica imao je drugačiju poruku.

„Plašim se jednog prelomnog trenutka koji će nastupiti 1. januara za mnoga preduzeća“, kazao je Mikavica, upozoravajući da će posebno biti pogođene male firme i da je privredi potrebno vrijeme da popravi produktivnost i pripremi se za najavljenu promjenu platnog modela. Nezvanično, iz Unije poslodavaca zatraženo je da se pregovori o programu i njegova priprema odlože za „poslije izbora”, a da njegova primjena ne krene prije januara 2028. godine.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Maja Baćović upozorava na osnovni nesklad: „Rast minimalne zarade od preko 60 odsto u periodu kad proizvodnja u Crnoj Gori raste tri, a produktivnost stagnira, ili čak i blago pada u nekim djelatnostima, nema uporište u ekonomskoj teoriji, a ni empiriji.“

I napominje: „Ono što je možda i važnije je da li privreda može da iznese toliko rast zarada.“ Ako ne može, upozorava Baćović, rast troškova rada prenosi se na cijene, slabi konkurentnost, a posljedica može biti smanjenje proizvodnje i zaposlenosti. Veće zarade istovremeno podstiču potrošnju i uvoz.

Prema preliminarnoj računici Vijesti, ukidanjem doprinosa za PIO i nezaposlenost država bi godišnje izgubila oko 430 miliona eura prihoda. Istovremeno bi zbog većih plata u javnom sektoru, penzija i socijalnih naknada rashodi mogli porasti za oko 310 miliona. Prema toj računici, uz neke uštede, neto fiskalni efekat bio bi minus od približno 670 miliona eura godišnje. Toliko, ilustracije radi, iznose dva-tri godišnja kapitalna budžeta. Na papiru, pošto u stvarnosti, po pravilu, bude manje.

Vlada očekuje da dio manjka nadoknadi većom potrošnjom i poreskim prihodima, ekonomskim rastom, suzbijanjem sive ekonomije i drugim mjerama. Detaljnu računicu koja bi potvrdila ta očekivanja još nije objavila.

Možda najdublja promjena Euro modela ipak nije u zaradama nego u penzijama.

Sadašnji sistem polazi od toga da se u radni staž računa vrijeme za koje je uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Budući da bi, prema prošlonedjeljnom Vladinom prijedlogu, stopa doprinosa bila nula, novi model mora razdvojiti radni staž od stvarne uplate doprinosa. Važeći zakon, nasuprot tome, izričito vezuje staž osiguranja za period rada „za koji je uplaćen doprinos“.

U toj magli, mnogi vide put ka promjeni modela penzionog osiguranja i uvođenju jedinstvene „socijalne penzije“, koja se prima kada korisnik dostigne određenu starosnu dob, nezavisno od godina rada.

Nulta stopa doprinosa, sama po sebi, ipak ne znači da nestaje osnovica za obračun buduće penzije. Zarada može ostati evidentirana i služiti za određivanje budućeg penzijskog prava. Ali nestaje neposredna finansijska veza između plate i finansiranja penzijskog sistema: ako od zaposlenog više ne stiže novac za PIO doprinos, novac za isplatu penzija mora doći iz drugih državnih/budžetskih prihoda.

Otuda i pitanje šta takav rez znači za princip na kome je sistem do sada počivao i za vezu između uplata, staža i budućeg penzijskog prava. Još jedno od pitanja na koje nijesmo dobili odgovor.

Ekonomistkinja Mila Kasalica ističe da je taj problem započet još programom Evropa sad 2, kada su smanjeni doprinosi za PIO, a da ga Euro model dodatno produbljuje. „Već se 2024, kad su se smanjili doprinosi za PIO, ubacila hidrogenska bomba u ono što se odnosi na minuli staž. Sad će ta bomba da napravi devastaciju do kraja“, kaže Kasalica, uz procjenu da posljedice neće biti kratkoročne. „Ako se ovo usvoji, uticaće na tržišta rada sljedećih 10 godina.“

Negativan račun Euro modela mogao bi stići i opštinama.

Prema objavljenom predlogu, razvijenim opštinama bi udio u porezu na dohodak bio smanjen sa 40 na 30 odsto, a sjevernim opštinama, Tuzima i Zeti sa 89 na oko 66,75 odsto. Egalizacionom fondu bi od poreza na motorna vozila pripadalo 75 umjesto 100 odsto, od poreza na nepokretnosti 15 umjesto 20, a od naknada za igre na sreću 30 umjesto 40 odsto.

Tako građanin može dobiti veću platu, a njegova opština manje novca za puteve, vodovod, komunalne usluge i investicije. Med i žuč vladinog političko/ekonomskog projekta.

Ostaje pitanje koliko će veća plata stvarno vrijedjeti. Tu već imamo neko iskustvo.

U 2021, neposredno prije Evrope sad I, prosječna godišnja neto plata bila je 532 eura, a kvadrat novogradnje 1.194 eura. Stan od 60 kvadrata koštao je 71.640 eura, odnosno, oko 135 prosječnih plata. U julu ove godine prosječna neto zarada iznosila je 1.037 eura, dok je u drugom kvartalu prosječni kvadrat novogradnje dostigao 2.557 eura. Stan od 60 kvadrata košta 153.420 eura. Za njega treba oko 148 prosječnih mjesečnih plata.

Plate su od 2021. gotovo udvostručene. Stan od 60 kvadrata, mjeren brojem prosječnih zarada potrebnih za njegovu kupovinu, nije postao dostupniji. Naprotiv: odnos se pogoršao sa približno 135 na 148 prosječnih mjesečnih plata za njegovu kupovinu.

To ne znači da su Evropa sad I i II isključivo odgovorni za rast cijena. Mnogo je tu bilo faktora. Pokazuje nešto drugo: rast plate i rast standarda nijesu ista stvar.

Ako Euro model u kratkom roku ubaci veliki dodatni novac u potrošnju, a domaća proizvodnja roba i usluga ne poraste približno istom brzinom, dio će završiti u većem uvozu, a dio može završiti u cijenama.

Tada će zaposleni i penzioneri zaista imati veća primanja. Pitanje je koliko će za njih moći da kupe. I šta će biti sa spektrom javnih usluga, od obrazovnog i zdravstvenog sistema do bezbjednosti i(li) infrastrukture.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Mirjana Kuljak, ne negirajući opasnost od rasta cijena, inflacije, budžetskog deficita, vjeruje da postoji izlaz. Povećane zarade mogu biti gorivo za produktivniju ekonomiju, investicije, inovacije i preduzetništvo. U suprotnom…

„Ovo je zapravo plaćanje računa iz prošlosti. Da bismo uopšte jednog dana imali zdravu i normalnu ekonomiju, država je morala grubo da se umiješa, uništi stari klijentelistički model i vrati ekonomsku nezavisnost građanima, jer gladan i ucijenjen radnik ne može biti slobodan građanin ni na tržištu, ni na izborima”, smatra Kuljak. Predočava i opcije:

„Država je administrativno podigla uloge, a mi se suočavamo sa brutalnom istinom – ako ove plate ne odbranimo radom, inovacijama, preduzetništvom i stvaranjem realne vrijednosti, poješće ih inflacija… Ili ćemo platiti preskupi ceh dosadašnjeg neproduktivnog ponašanja i doživjeti kolaps, ili ćemo ovaj trenutak iskoristiti kao gorivo da se konačno prebacimo na produktivni kolosijek. Vrijeme uskočke ekonomije je isteklo. Ili postajemo društvo koje stvara i preuzima odgovornost za sopstveni život, ili nestajemo u sopstvenoj iluziji standarda.”

Postajemo ili nestajemo, dakle. Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug.

Suština tog rebusa je produktivnost. Država može administrativno povećati cijenu rada. Ne može administrativno povećati vrijednost koju taj rad proizvodi. Iskustvo Evropa sad I i II pokazuje koliko je važno razlikovati rast nominalne zarade od rasta realnog standarda.

Može li Euro model biti treća sreća? Za odgovor su potrebne precizne projekcije i računice. One koje Vlada još nije pokazala.

Zoran RADULOVIĆ

Nik Đeljošaj i Nikola Camaj pridružili su se korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude

Četvorica nekadašnjih rukovodilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)  Hašim Tači, Jakup Krasnići, Kadri Veselji i Redžep Seljimi proglašeni su krivim za ratne zločine pred Specijalizovanim sudskim vijećem Kosova koje zasijeda u Hagu (vidjeti antrfile). Tači i Krasnići osuđeni su na 25, Veselji na 18 a  Seljimi na 13 godina zatvora.

Prema prvostepenoj presudi, sud je utvrdio njihovu krivičnu odgovornost za proizvoljno lišavanje slobode 385 ljudi, okrutno postupanje prema njih 49, mučenje 303 osobe i ubistvo 96 ljudi. Optužena četvorica oslobođena su optužbi za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je postojao rasprostranjen ili sistematski napad usmjeren protiv civilnog stanovništva kao takvog, zaključeno je prvostepenom presudom.

Iako izrečena presuda nije pravosnažna, njena objava proizvela je burne reakcije i oprečne komentare u cijelom regionu. Dijelom, razlog leži u činjenici da (nepravosnažno) osuđeni komandanti OVK nijesu obični vojnici, već osobe upečatljivih političkih biografija.

Hašim Tači, nekadašnji komandant i politički lider OVK, poslije rata je bio premijer, a potom i predsjednik Kosova. Funkciju predsjednika napustio je nakon podizanja optužnice Specijalizovanog tužilaštva Kosova kojom je optužen po više tačaka, uključujući ubistva, mučenje i progon. U pritvoru u Hagu nalazi se od novembra 2020. godine. Prema najavama, do kraja septembra pred istim sudom u Hagu, Tačiju treba da počne suđenje zbog zastrašivanja svjedoka tokom postupka dokazivanja optužbi za ratne zločine.

Jakup Krasnići bio je član Generalštaba OVK i Političke direkcije, portparol i zamjenik komandanta. Poslije rata bio je vršilac dužnosti predsjednika Kosova i predsjednik Skupštine. Sud je posebno ukazao na njegova saopštenja, političke govore i naredbe kojima je, prema izrečenoj presudi, podsticao izvršenje zločina.

Kadri Veselji bio je jedan od najviših obavještajnih funkcionera OVK, a poslije rata predsjednik Skupštine Kosova. U dokumentima Specijalizovanog tužilaštva navodi se da je tokom rata bio na čelu obavještajne službe OVK, koja je prikupljala podatke o vojnim i političkim protivnicima.

Redžep Seljimi bio je visoki oficir OVK, član Generalštaba i inspektor Generalštaba, a kasnije i političar i poslanik Samoopredjeljenja u Skupštini Kosova. Prema nalazima prvostepenog vijeća, njegov formalni položaj nije mu davao isti nivo autoriteta nad pripadnicima OVK kao ostaloj trojici osuđenih, ali je sud utvrdio da je Seljimi tolerisao ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Sva četvorica su, prema nalazima vijeća, značajno doprinijela kriminalnim aktivnostima prema ljudima koje su smatrali neprijateljima, odnosno, protivnicima političkih i vojnih ciljeva OVK. Njihova meta, navodi se, bile su osobe za koje se sumnjalo da se povezane sa tadašnjim srpskim vlastima. Među  žrtvama, uz Srbe i Rome, bilo je i Albanaca iz rivalskih političkih i (para)vojnih struktura. Ponajviše članova Demokratskog saveza Kosova Ibrahima Rugove i njegovog vojnog krila FARK.

Objašnjavajući predmet suđenja, predsjedavajući sudija Prvostepenog suda Kosova u Hagu, Amerikanac Čarls Smit, rekao je da se sudski postupak nije vodio o ocjenjivanju legitimnosti OVK i njenih političkih ciljeva, već o utvrđivanju lične odgovornosti optuženih za ono što im je tužilaštvo stavljalo na teret.

„Ovaj sudski postupak odnosi se na postupke i ponašanje optuženih u vezi s ovim predmetom. Ne odnosi se na legitimnost OVK-a i njegov cilj nezavisnog Kosova. Ne radi se o procjeni postupaka jedne strane prema drugoj. Ne radi se o zločinima koje su srpske snage i paravojne formacije nesumnjivo počinile nad kosovskim Albancima. Riječ je isključivo o tome jesu li počinjeni zločini navedeni u optužnici i mogu li optuženi biti smatrani odgovornim za njih“, naveo je Smit dodatno objašnjavajući odluku Suda da četvoricu čelnika OVK-a oslobodi optužbi da su počinili zločine protiv čovječnosti.

„U vezi s postojanjem široko rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo kao uslovom za postojanje zločina protiv čovječnosti, Prvostepeno vijeće utvrdilo je da Specijalno tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je takav široko rasprostranjeni napad na civilno stanovništvo počinjen.“

Objašnjenje sudije sa blizu 40 godina iskustva (radio i na Kosovu od 2010. do 2013. kao sudija EULEX-a i bio član Vrhovnog suda Kosova) nije doprlo do regionalnih političara zainteresovanih za ishod tog postupka. Ili se, makar, to ne vidi iz njihovih komentara izrečene presude.

Potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić presudu opisao kao potvrdu tvrdnje da je OVK bila „zločinačka i teroristička organizacija“, dok je govorio o Kosovu kao o lažnoj državi izgrađenoj na masovnim grobnicama.

Milorad Dodik otišao je još dalje, tvrdeći da je kazna „karikatura pravde“ i da presuda relativizuje zločine nad Srbima. Istovremeno je Tačija opisao kao ideologa i vođu „terorističke organizacije“.

Ni jednom ni drugom nije palo na pamet da naprave paralelu sa, recimo, Republikom Srpskom i njenim političkim i vojnim liderima predvođenim pravosnažno presuđenim ratnim zločincima za genocid Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Nije teško dosjetiti se zašto je takvo poređenje izostalo.

Među prvima nakon izricanja presude oglasio se premijer Albanije Edi Rama. On je na svom zvaničnom nalogu na Fejsbuku objavio mape Evrope pokrivenu vijencem od bodljikave žice, na kojoj je velikim crvenim slovima ispisana reč marre, što u prevodu sa albanskog jezika znači – sramota.

Predsednik makedonskog Sobranja Afrim Gaši je komentarišući presudu rekao da nijedna presuda ne može poreći činjenicu da su Tači, Krasnići, Veselji i Seljimi dio slavnog poglavlja u istoriji Kosova.

Stizale su, sa sličnih adresa, i neke bitno drugačlije poruke.

U saopštenju Lige socijaldemokrata Vojvodine navodi se da je krajnje vrijeme da sva društva na Balkanu prekinu sa sramotnom praksom guranja glave u pijesak i da se otvoreno suoče sa zločinima koje su pojedinci činili u ime njihove nacije. „Ubijanje civila, mučenje i progon nemaju nacionalni predznak, a kukavice koje su u ime celih naroda vršile zverstva moraju da trunu u zatvoru, a ne da se njihova imena skandiraju na ulicama i trgovima“, naveo je portparol Lige Aleksandar Marton.

„Očekivane osuđujuće prvostepene presude vođama OVK su potencijalna opasnost za srpsku zajednicu na KiM zbog izvjesne zloupotrebe političkog trenutka u kom se nalazimo”, rekao je poslanik Pokreta slobodnih građana u Skupštini Srbije Vladimir Pajić ukazujući na njenu upotrebnu vrijednost kod onih koji profitiraju na sukobima i zlu. „Očekujući vrlo neizvjesne izbore u Srbiji kao i nestabilnu vlast na Kosovu vrlo su mogući nepoželjni scenariji od kojih će i Beograd i Priština pokušati da profitiraju“.

Političari iz Crne Gore su dali doprinos demonstraciji različitih standarda i podizanju temperature u interpretacijom  izrečene presude.

„Veoma loša vijest i krajnje nepravedna odluka“, napisao je potpredsjednik Vlade i lider Albanskog foruma Nik Đeljošaj na Fejsbuku. „Danas može biti dan žalosti za Albance“, konstatuje Đeljošaj. „Nikada nijesam vjerovao da sudska odluka može biti ovakva i toliko nepravedna“.

Objašnjavajući napisano, potpredsjednik Vlade navodi da je rat OVK bio  odbrambeni, oslobodilački i pravedan. „Agresor ne može i ne smije biti izjednačen sa onim koji je bio prinuđen da se brani“, insistira Đeljošaj. „Svaki Albanac vjeruje u njihovu nevinost! Sloboda i nezavisnost imaju jedan pečat: OVK i Amerika.“

Nezadovoljstvo presudom iskazao je i potpredsjednik parlamenta Nikola Camaj. „Ova prvostepena presuda ne može biti pravosnažna odluka“, navodi Camaj insistirajući kako je OVK bila oslobodilačka vojska koja je ustala da zaštiti narod Kosova a ne da čini zločine. „Put ka pravdi se nastavlja… Na tom putu očekujemo i računamo na podršku SAD, našeg glavnog partnera i prijatelja u procesu oslobađenja i izgradnje države Kosovo.”

Najvisočije pozicionirani predstavnici albanskih nacionalnih partija u našoj zemlji očito nijesu, prije svojih objava, pročitali ono što je o presudi u Hagu rekao kosovski intelektualac Veton Suroi. On ističe da se presuda Tačiju i ostalima zasniva na principu da „pravednost oslobodilačkog cilja ne čini automatski pravednim svaki postupak učinjen u njegovo ime“. Istovremeno, „osuda pojedinaca za kriminalne radnje ne može se pripisati OVK u cjelini, promijeniti njenu istorijsku ulogu u oslobađanju zemlje niti ukaljati nezavisnost Kosova“.

Ovako su se Đeljošaj i Camaj pridružili korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude.

U Srbiji se posebno čekalo oglašavanje Aleksandra  Vučića. Uz neskriveno nezadovoljstvo šo sud presudom nije htio da uruši kredibilet OVK, predsjednik Srbije je posebnu pažnju u „slučaju Tači“ obratio na Crnu Goru. Kome nije jasno zašto, neka ponovo pročita gore citiranu izjavu Vladimira Pajića. I sagleda širu sliku.

Vučić je poručio: „Jedan koji se drznuo da kaže da je nekome izjavio saučešće, pa više ne smije ni da pogleda uvis, a kamoli nešto drugo u Crnoj Gori, danas je morao da sluša, i svi smo morali da slušamo, crnogorskog ministra Đeljošaja, koji kaže: ‘Svaki Albanac u srcu nosi svetu borbu OVK’. Hoće li zbog toga da zaustave evropske integracije, pošto oni pljuju po presudi i negiraju vladavinu prava? Ili to važi samo za Srbe?“

Prepoznali smo u ovome jednom Andriju Mandića. Čekajući odluku o mogućem razrješenju zbog objave o upućenom telegramu saučešća porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, predsjednik Skupštine može biti zadovoljan što mu društvo u podršci  osuđenima za ratne zločine prave kolege iz vladajuće koalicije. Otprilike, svi smo isti kada su u pitanju naši i njihovi. Svoje ne damo, drugima sudimo. Razlika je – valja ponoviti – Mladić je pravosnažno osuđeni zločinac, za najveći zločin nakon drugog svjestskog rata u Evropi.

Premijer  Milojko Spajić je u nevolji koja nadilazi njegove potencijale da kontroliše procese. Dok je iz njegovog kabineta stigla poruka da poštovanje odluka krivičnih sudova nije stvar političkog izbora „već je temelj vladavine prava i međunarodna obaveza Crne Gore, posebno u kontekstu njenog EU puta“, koalicioni partneri se nadmeću baš u tom umijeću.

„Posebno su opasni pokušaji javnih funkcionera da glorifikuju počinioce ratnih zločina, jer se time vrijeđaju žrtve, podriva proces pomirenja u regionu i usporava put Crne Gore ka Evropskoj uniji“, poručili su iz Spajićevog kabineta, ne pokušavajući da objasne ulogu premijera u cijeloj priči.

Uglavnom, zbivanja i minule i ove sedmice svjedoče koliko je Crna Gora ranjiva kad teme zločina prispiju dnevni red. Da se ne zavaravamo, najviše zbog toga što se nije suočila sa svojim devedesetim.

Specijalni sud nije novi Haški tribunal

Specijalni sud za Kosovo nastao je u skladu sa međunarodnim sporazumom koji je ratifikovala Skupština Kosova, a regulisan je Zakonom o Specijalizovanim vijećima i Specijalizovanom tužilaštvu Kosova. Kako bi se  omogućilo usvajanje takvih zakona, Kosovo je 2015. godine moralo da izmjeni Ustav, odnosno, donese ustavni amandman, navodi BBC u tekstu iz 2019.

Specijalni sud za Kosovo ima zadatak da pred pravdu izvede odgovorne za ratne zločine i druga krivična djela koja su počinjena na Kosovu između 1998. i 2000. godine. Povod za njegovo osnivanje bio je izveštaj iz 2010. godine o navodnoj umiješanosti pripadnika OVK u otmice, ubistva i trgovinu organima, čiji je autor bio tadašnji predstavnik Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope Dik Marti.

Sud je jedinstven po tome što je dio pravosudnog sistema Kosova, ali je njegovo sjedište u Hagu, a među sudijama i tužiocima nema državljana Kosova.

„Jedan od najvažnijih razloga za izostanak kosovskih pravnika među sudijama i tužiocima je strah od curenja informacija i ugrožavanja identiteta zaštićenih svjedoka, koji su u ovim predmetima posebno važni“, kazala je profesorica istorije na Univerzitetu u Utrehtu Iva Vukušić, koja je pratila rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Sama Specijalizovana vijeća objašnjavaju da su „priključena svakom nivou sudskog sistema na Kosovu“ i da odražavaju njegovu sudsku strukturu. To znači da postoje prvostepena vijeća, Apelacioni sud, Vrhovni sud i posebno Specijalizovano vijeće Ustavnog suda.

Zato, presuda od 16. septembra nije kraj procesa.

Baš kao i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ova institucija je privremena i ima konkretan, oročen, mandat. Ugasiće se kada sudski postupci budu okončani.

Zoran RADULOVIĆ

Podrška Mandiću od strane PES-a i Demokrata, daće DPS-u priliku da i teret devedesetih počnu prebacivati na leđa političkih protivnika. Činjenica da su inicijativu podržale BS i albanske partije, da su je potpisali pojedini poslanici koji nijesu opozicija i da će za smjenu glasati i dio ljudi iz vlasti, ukazuje da je pitanje odnosa prema zločinima i zločincima izašlo iz uskih partijskih okvira i interpretacija

Po treći put od kada je izabran za predsjednika Skupštine, krajem oktobra 2023,  Andrija Mandić postaće dio dnevnog reda parlamenta, suočavajući se sa zahtjevom za razrješenje. Povod za skupštinsku inicijativu bila je Mandićeva obavijest na društvenim mrežama da je porodici ratnog zločinca Ratka Mladića izjavio sučešće. Zato bi izjašnjavanje po ovom zahtjevu, najavljeno za 24. septembar, moglo imati mnogo ozbiljniji značaj od još jednog, rutinskog, prebrojavanja između većine i manjine u parlamentu. Ne samo politički.

„Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića“, objavio je Mandić na društvenoj mreži Iks.

Petnaestak dana kasnije, javnost ne zna šta je predsjednik parlamenta napisao u telegramu saučešća povodom smrti osobe pravosnažno osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Osim njegove tvrdnje da u tom tekstu nije bilo ničega suvišnog.

„Uradio sam sve u skladu sa vjerom kojoj pripadam“, pravdao se Mandić, pozivajući se na običaje srpskog naroda koji su na snazi, kako je kazao, i kod naših rođaka Crnogoraca. To je upitna tvrdnja pošto postoje situacije i osobe povodom čije smrti se saučešće ne izjavljuje. Niti se javno prima. One jesu rijetke ali, probajte se prisjetiti, koliko je onih koji su sahranjeni sa teretom pravosnažne presude za genocid?

Mandić je, javno se hvaleći saučešćem, očigledno želio ostvariti političku korist. Jasno je i koju, s obzirom na epitet izdajnika koji mu sve češće i glasnije prišivaju mediji pod kontrolom vlasti u Beogradu. Samo se, može biti, preračunao po pitanju posljedica  tog postupka.

„Iskazivanje pijeteta prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu, posebno prema licu osuđenom za genocid u Srebrenici, nespojivo je sa odgovornošću koju nosi funkcija predsjednika parlamenta države koja je dužna da poštuje presude međunarodnih sudova, njeguje kulturu sjećanja i doprinosi pomirenju i dobrosusjedskim odnosima“, navode podnosioci inicijative za Mandićev opoziv. „Ozbiljnost takvog postupka i njegove posljedice po međunarodni kredibilitet Crne Gore potvrđuju i reakcije naših evropskih partnera…“

Iza zahtjeva ne stoje samo poslanici opozicije. Mandić već zna da će dio parlamentarne većine glasati protiv njega. Svih šest poslanika Bošnjačke stranke, te po jedan poslanik Albanskog foruma i Albanske alijanse potpisalo je inicijativu, pridružujući se opozicionim kolegama iz DPS (16 poslanika), URA (4), ES (3), DUA (1), HGI (1). Njih su, potpisom, podržala i dvojica nezavisnih poslanika Nikola Janović i Miodrag Laković (donedavno takođe dio vladajuće većine u parlamentu). Ukupno 35 potpisa. A inicijatori računaju na još, makar, tri glasa.

Nezavisna poslanica Jevrosima Pejović i poslanik vladajućeg PES-a Seid Hadžić najavili su da će glasati za razrješenje predsjednika Skupštine. Iz Albanskog foruma tvrde da će, slijedeći partijske odluke, za Mandićevo razrješenje glasati i njihov poslanik Nikola Camaj, iako je on odbio da potpiše dokument (inicijativu) zato što je iniciran iz poslaničkog kluba DPS-a.

Činjenica da sa obje strane linije Mandić imamo poslanike koji će, možda, glasati suprotno stavu partije/koalicije koja ih je delegirala u parlament, pokazuje dubinu nastale podjele. Ali i intenzitet partijskih kalkulacija uoči redovnih parlamentarnih izbora zakazanih za sredinu naredne godine. Teoretski, mogući su i vanredni izbori prije dogovorenog roka ali njih nije ralno očekivati. Dominantna većina svjesna je da bi tolika ekskalacija političke krize značajno usporila proces pridruživanja EU.

Andrija Mandić se uzda u tu vrstu računa. Pa ga i potpomaže. „Vjerujem da je ovo njihov posljednji pokušaj da, pod različitim izgovorima, zaustave Crnu Goru u finalnoj fazi procesa pristupanja Evropskoj uniji“, spočitao je oponentima tokom posjete Beču. Nakon što je predočio računicu: „Ne postoji potrebna većina za smjenu predsjednika Skupštine Crne Gore“.

Mandić koalicione partnere iz Demokrata i PES-a podsjeća na zajedničke interese – javne i one o kojima se ne govori. A oni su, po njegovom sudu, veći od problema koji je proizveo pokušavajući da pritvrdi/povrati podršku glasača iz korpusa najtvrđih srpskih nacionalista. Preciznije šovinista, koji se Ratku Mladiću dive ne uprkos zločinima koje je počinio, nego baš zbog njih.

Mandića, za razliku od Milana Kneževića ili Milutina Đukanovića, nijesmo gledali među navijačima koji su klicali nož, žica, Srebrenica. Odnosno, aplaudirali poruci pravac Potočari. On već neko vrijeme pokušava napraviti javni otklon od sličnih demonstracija mržnje i politika tradicionalnih konflikta. Svjestan da igra sa mnogo rizika, na sve ili ništa. Nešto poput Mila Đukanovića s kraja prošlog i početkom ovog vijeka, kada je sebe i svoju partiju (dio koji je ostao pod njegovom kontrolom) prepakivao iz Miloševićevih u evropsko-ruske skute.

Mandić računa da i on ima isto pravo na drugu šansu. To podrazumijeva i o(p)stanak na sadašnjoj funkciji. Uz političko jačanje u budućnosti, ukoliko uspije u naumu evropeizacije glasačkog tijela NSD. Ali i ljudi iz svog okruženja i partijskog vrha. Prema neformalnim naznakma to bi se moglo pokazati kao težak zadatak.

O kompleksnosti Mandićeve tranzicione etape svjedoči i njegov ovonedjeljni izlet u prošlost: „Važno mi je da podsjetim da Andrija Mandić tokom tih nesrećnih devedesetih godina, koje se danas pokušavaju staviti u središte kampanje laži usmjerene protiv mene, nije obavljao nijednu funkciju na kojoj su se donosile ključne političke i državne odluke, niti se u tom periodu aktivno bavio politikom…“. Sjetimo se, isti ovaj čovjek, u parlamentu kome je sada na čelu, krajem 2019. pozivao je „ratne drugove iz 1991. i 1999.“ da budu spremni. A DPS vlastima prijetio da „slobodno računaju na najgore“.

Ozbiljan test Andriju Mandića čeka 24. septembra. Sjednica je zakazana. Po računici predlagača protiv njega će glasati 38 poslanika. Oni smtraju da bi se još po neko mogao pridružiti njihovom zahtjevu. Po onima koji se protive smjeni predsjednika parlamenta, to bi morao biti maksimum podrške zahtjevu opozicije. U prethodnim slučajevima se pokazalo da za Mandićevu smjenu nijesu glasali ni svi oni koji su je inicirali vlastitim potpisom.

I jedne i druge brine to što se za/protiv ne mora glasati. Dovoljno je ne doći na sjednicu pa svojoj strani oduzeti, moglo bi se pokazati, odlučujuće glasove. Za razrješenje predsjednika Skupštine ne treba 41 glas, dovoljna je većina prisutnih ako je obezbijeđen kvorum.

Uplaše li se za ishod glasanja, a ono bi trebalo biti tajno (zaokruživanjem na glasačkom listiću), vođe parlamentarne većine mogu spriječiti neželjeni ishod tako što će svoje poslanika povući sa sjednice. Ili neće doći na nju. Tako bi, pretpostavljaju upućeni, mogli mnogo sigurnije obezbijediti poslušnost poslaničkih klubova većine. Koja je, smtra se, najupitnija u PES-u premijera Milojka Spajića.

Razrješenje Andrije Mandića ne bi, po automatizmu, dovelo do pada Vlade. Ali bi nastavak saradnje bio izuzetno težak. Zato je predstojeće izjašnjavanje neobično težak test i za partnere iz Demokrata i PES-a. Odluku da ne glasaju za razrješenje predsjednika parlamenta PES je obrazložio time što ne žele da „ružna prošlost“ ugrozi budućnost. Naglašavajući da za njih poštovanje međunarodnih presuda nije sporno ni upitno, poslanik PES Boris Pejović je poručio kako njegova partija (pokret) „neće dozvoliti da im opozicija nameće kontekst glasanja“.

I Demokrate su protiv Mandićeve smjene. Jednako se trudeći da dokažu kako ta podrška ne znači odobravanje svega što Mandić radi. U toj logici leži nezgodan  paradoks politike aktuelne vlasti: dok Andrija Mandić provodi svoju političku agendu, PES i Demokrate ga (ne)voljno prate i podržavaju. Takva pozicija ima ozbiljnu političku cijenu. Njihovo glasanje neće se doticati samo telegrama porodici Mladić i „ružne prošlosti“ koje se, danas, svi verbalno odriču. Biće to i svjedočenje tih partija da  su spremne na postupke koji su veoma upitni iz perspektive proklamovanih evropskih standarda i vrijednosti.

Daliborka Uljarević predstojeće glasanje naziva „vrijednosnim skenerom“. Prema njenoj ocjeni, pitanje više nije samo izbor između Mandića ili DPS-a, već odnos prema glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.

Moglo bi se pokazati kako je za Mandića i njegove koalicione partnere slamka spasa to što je inicijativa za njegovo razrješenje pokrenuta iz DPS. Time su dobili po nekome, još prihvatljiv alibi za njeno odbijanje. I to je mač sa dvije oštrice.

Iz DPS-a sve češće i glasnije konstatuju kako njihovi nasljednici na vlasti više insistiraju na reviziji prošlosti i aboliciji ideološki bliskih zločinaca, nego na sistemskim promjenama i prihvatanju proklamovanih „evropskih“ vrijednosti. Podrška Mandiću od strane PES i Demokrata daće im priliku da i teret devedesetih počnu prebacivati na leđa političkih protivnika. Dok činjenica da su njihovu inicijativu podržale manjinske partije, da su je potpisali pojedini poslanici koji nijesu opozicija i da će smjenu zaokružiti i dio vladajućih ruku, ukazuje da je pitanje odnosa prema zločinima i zločincima izašlo iz uskih partijskih okvira i interpretacija. Bitka za interpretaciju i posljedice saučešća će potrajati, dugo nakon sjednice 24. septembra. Tu bi, možda, i građani mogli tražiti svoju šansu.

Zoran RADULOVIĆ