ALTERVIZIJA
Pozorište senki
Zapanjujuća sličnost, čak identičnost fenomena. Rat, igra senki bez konca i kraja. Samo što je senka 1990-ih bila „odbrana Jugoslavije”, a senka 2000-ih je „odbrana Crne Gore”. A ono ispod senke, sasvim suprotno, 1990-ih nasilno razaranje Jugoslavije i nametanje Velike Srbije, 2000-ih, pa i danas, 2013, dugoročno slabljenje i potkopavanje nezavisnosti Crne Gore i nametanje jedne nasilničke kvazifeudalne oligarhije.
Koja senka, koja maska. Možda i zbog toga što nam je bliža, ova iz 2000-ih odnosno 2013, čak je i mnogo uverljivija, prevarnija i monstruoznija. Pogledajte samo sastav vladajuće koalicije. Uz ratnozločinačku DPS, tu su se postrojile, korumpirale i cementirale sve, ali baš sve stranke koje su tokom ratnih 1990-ih bile antiratne. Uz njih, i najveći broj nevladinih organizacija, čak i onih specijalizovanih za takozvano suočavanje sa prošlošću. I najmoćniji faktori takozvane međunarodne zajednice, SAD Filipa Rikera, EU Jelka Kacina, i ostali.
A sve ovo zbog toga što je vladajuća DPS, kao, promenila politiku iz 1990-ih. A promenila je samo retoriku. Tako, primera radi, i ovih dana, jedan funkcioner jedne manjinske stranke, sve opravdavajući učestvovanje svoje stranke u vladajućoj koaliciji, reče kako ni lider opozicionog DF-a, navodno, nije bio sasvim nedvosmislen u osudi genocida u Srebrenici. Na stranu sada što to uopšte nije tačno, nego je samo prevarni spin vladajućeg režima, još čudnije je da ovom, nekada zaista antiratnom aktivisti, očigledno nije nikakakav problem što je njegova stranka u koaliciji sa strankom i vođom koji su bili i za večnost ostali politički saučesnici najvećeg zločina u Evropi posle Drugog svetskog rata. Kao da je važnija puka retorička osuda, nego sam praktični (zlo)čin.
Nije nikakva misterija niti „viša matematika”, naprotiv stvar je sasvim jednostavna. Najdublji izvor našeg sveukupnog dvadesettrogodišnjeg propadanja, što se tako uspešno skriva iza ovog pozorišta senki, jeste isto toliko dugo nesmenjena i nesmenjiva vlast jedne štetočinske i zločinačke vlasti, partije i oligarhije. Zbog toga su duboko pogrešne ideje i strategije dela opozicije: „Ni vlast ni opozicija”, „Identiteti, instrumentali i vokali”, i „Treća Crna Gora”. Ne zbog toga što opozicija i sama nema ozbiljnih nedostataka, niti zbog toga što himna i ostala takozvana identitetska pitanja nisu važna, pa ni zbog toga što nije moguća i poželjna neka zaista nova i bolja Treća Crna Gora. Nego zbog toga što sve ove ideje i strategije, makar onako kako ih, u poslednjih nekoliko meseci, zastupaju njihovi glavni promoteri, temeljito promašuju aktuelne prioritete. Demokratska smena kriminalizovane DPS vlasti, uslov je svih ostalih uslova, conditio sine qua non unutrašnje dekriminalizacije i demokratizacije, te unutrašnjih i vanjskih integracija Crne Gore.
Srećom, ni ono što bi opozicija u ovom momentu mogla odnosno morala da uradi nije nikakva misterija niti „viša matematika”. Najznačajnija dilema nije bojkot ili učestvovanje, kako se to najčešće simplifikuje, nego je to minimalno usaglašeno zajedničko delovanje, nasuprot stalnom međusobnom nepoverenju i sukobljavanju unutar opozicije. Minimalna koordinacija, pakt o međusobnom nenapadanju u prvom, te podrška zajedničkom opozicionom kandidatu u eventualnom drugom krugu predsedničkih izbora (naravno sve ovo pod uslovom da opozicija prethodno zaključi da je bolje da se na ovim izborima zajednički angažuje nego da ih zajedno bojkotuje), zatim fer suđenja za vrhove DPS vlasti, posebno za napad na temelje ustava koji je tako belodano razotkrila afera snimak, na kraju, ali ne najmanje važno, naprotiv, možda i najvažnije, odlučnost i nepokolebljivost udružene opozicije u ostvarivanju zahteva za formiranje prelazne tehničke vlade i održavanje prvih slobodnih i poštenih parlamentarnih izbora za godinu, najdalje dve. Ovo bi mogao odnosno morao da bude – minimalni program crnogorske demokratske opozicije ovde i danas.
Milan POPOVIĆ
Komentari
ALTERVIZIJA
Deportacije

Saučesništvo Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu: Kosmički/Panteistički aspekt
„Uvijek ću se sjećati očiju moga oca, koje su me gledale kroz prozor od auta s kojim je on nestao … Sjećam se momenta kada sam shvatila da nešto nije u redu, onda kada su nepoznati ljudi počeli da pretresaju kuću u kojoj smo boravili. Sjećam se da se minut prije njihovog dolaska moj otac obrijao i da sam ga ljubila po glatkom obrazu posljednji put … Znam da nikada neću saznati zašto, ali se nadam da ćete mi vi pomoći da saznam kako i gdje. Zahvalna sam svima onima koji pročitaju ove riječi i svima onima koji mi pomognu da nađem kosti moga oca, koji mi dozvole da mu podarim mir, jer on to zaslužuje.“ (Protiv zaborava, Iskazi svjedoka u suđenjima povodom ratnih zločina, Akcija za ljudska prava, Podgorica, 2021)
Ovo je samo jedno od neposrednih svedočenja, datih pred nadležnim crnogorskim sudom, u krivičnom odnosno sudskom postupku u slučaju deportacija izbeglica u Crnoj Gori 1992. Ono najbolje ilustruje četvrti aspekt koji obrađuje ova kolumna. Aspekt kosmičkog panteizma. U kojem između čoveka i kosmosa i čoveka i čoveka nema posrednika. Ni države ni vlasti. Ni crkve ni klera. Samo drugi čovek. Ili, kako je to rekao naš najveći, Luča mikrokozma. Četvrti aspekt nije četvrti zbog toga što je manje značajan od prethodna tri, pravnog, političkog i istorijskog aspekta, naprotiv, on je najznačajniji, ali je četvrti, zbog toga što je za njegovo razumevanje, bilo neophodno prethodno upoznavanje ona prva tri.
Svaka žrtva je nevina, naravno i ona na bojnom polju, ali je najnevinija žrtva koja nema nikakve mogućnosti da se odbrani. Takve su i žrtve deportacija iz 1992. Nenaoružani civili, koji su u Crnoj Gori očekivali zaštitu od ratnog haosa i nasilja. Verujući u ono staro Marka Miljanova, da je zaštita progonjenog, bez obzira na njegovu/njenu veru ili nacionalnost, čovekova najsvetija obaveza. Zbog toga su oni koji su naložili i izvršili deportacije 1992. prekršili ne samo najznačajnije postulate međunarodnog i domaćeg prava, nego i najvrednije elemente sopstvene tradicije. Isto važi i za one koji ovima do današnjeg dana pomažu da izbegnu pravdu. Koja je kosmička i panteistička.
Kada smo ja, Esad Kočan i pokojni Koča Pavlović, 2012. podneli Krivičnu prijavu protiv tadašnjeg crnogorskog vrha i Vrhovnika u slučaju ratnog zločina deportacija 1992, slično i 2014. protiv istih počinilaca u slučaju najvećeg zločina genocida u Srebrenici i šire 1995, tada to nismo učinili iz naivnog očekivanja da će same te vlasti pokrenuti procese i osuditi sami sebe. Ne, naš motiv bio je sasvim drugi. Da svojim krivičnim prijavama, privučemo makar deo čopora režimskih pasa rata, i na taj način, u granicama svojih mogućnosti, pomognemo onima koji su i dalje bili progonjeni kao zveri. Pokojnom Slobodanu Pejoviću, najhrabrijem, nesalomivom svedoku insajderu u slučaju deportacija, i Ibrahimu Čikiću, najhrabrijem, nesalomivom svedoku i žrtvi u slučaju genocida. Naravno, svrha ovih naših krivičnih prijava bila je, i da javno izrazi pijetet prema svim, a posebno prema najnevinijim žrtvama postjugoslovenskih ratova i ratnih zločina.
Tako je i danas. Ja i Esad Kočan ni danas nemamo nikakav višak iluzija. Kada tekstovima u ovoj i prethodne tri kolumne, osumnjičenima iz ondašnjeg crnogorskog vrha, pridružujemo i sudeći Evropski sud za ljudska prava u Strazburu u slučaju sramotnih deportacija iz 1992, to ne činimo zbog naivnog verovanja u promptnu evropsku i svetsku pravdu, mada se pravdi još uvek nadamo, nego to činimo zbog našeg kosmičkog panteizma. Zbog one devojčice s početka ovog teksta. I zbog svih drugih devojčica i dečaka i majki i očeva i braće i sestara i prijatelja stradalih u deportacijama. I zbog samih nevino stradalih. Čije nas duše pomno prate iz kosmosa.
Milan POPOVIĆ
Komentari
ALTERVIZIJA
Deportacije

Saučesništvo Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu: Istorijski aspekt
U prethodna dva broja Monitora, u ovoj kolumni, obrađeni su pravni i politički aspekt, kao dva najaktuelnija aspekta, nedavne negativne i saučesničke odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju ratnog zločina deportacija izbeglica u Crnoj Gori 1992. U današnjoj kolumni, ukratko će biti obrađen i izložen njen istorijski aspekt. To će biti urađeno uz pomoć istorije dugog trajanja Fernana Brodla i teorije svetskog kapitalističkog sistema Imanuela Volerstina.
„Events are dust“. (Događaji su prašina). Ovako je Fernan Brodel izrazio svoj kritički stav prema tradicionalnoj takozvanoj događajnoj istoriografiji. Ali ovaj stav ne treba shvatiti tako kao da događaji uopšte nisu važni, nego da ih kao čestice prašine treba staviti u strukture i duga trajanja kojima pripadaju.
Tako i u našem slučaju. Nedavna negativna i saučesnička odluka suda u Strazburu u slučaju ratnog zločina deportacija izbeglica u Crnoj Gori 1992, kao jedan takav događaj-čestica, deo je dugog polumilenijumskog trajanja svetskog kapitalističkog sistema kao istorijskog sistema, i neodoljivo nas vraća na jedan, njemu blizanački događaj-česticu. Na javno spaljivanje Đordana Bruna od strane tada svemoćne Inkvizicije, na trgu u Rimu, danas događajno veoma daleke, ali istorijski, sistemski i suštinski veoma bliske 1600.
Svojom odlukom u slučaju deportacija u Crnoj Gori 1992. sud u Strazburu se predstavio kao analogon Inkvizicije, koja je osudila Đordana Bruna na javno spaljivanje. Na ostalim sličnostima između Inkvizicije 1600. i suda u Strazburu 2023. dalje se nećemo zadržavati, jer su one prilično očigledne. Zadržaćemo se samo na glavnoj razlici među njima. A ona je istorijska.
Spaljivanje Đordana Bruna od strane Inkvizicije 1600. bio je događaj-čestica koji je označio početak kraja prethodnog, polumilenijumskog, srednjovekovnog, feudalnog, i kraj početka novog, polumilenijumskog, modernog, kapitalističkog istorijskog sistema. Pomaganje nalogodavcima i izvršiocima smrtonosnih deportacija iz 1992. da izbegnu pravdu, od strane, kako izdržati nepodnošljivu ironiju naziva institucije koji sledi, Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu 202., događaj-čestica je koji označava početak kraja svetskog kapitalističkog sistema kao istorijskog sistema, i kraj početka nekog novog polumilenijumskog istorijskog sistema, koji, međutim, može biti bolji, ali i gori, uključiv i nuklearno-ekološku apokalipsu, od svetskog kapitalističkog sistema.
Eto, tek da se zna, koliki i kakav je ulog na koji upozorava odluka suda u Strazburu od 6. aprila 2023. Srećom, uz ovu odluku, koja je, malo je reći, saučesnička, mračna i ubilačka, naša mala i jedina Crna Gora, ali i naša velika i željena Evropska unija, pokazuju i brojne znake borbe i otpora, solidarnosti i empatije, pravdoljubivosti i ljudskosti, ne samo sa najnevinijim žrtvama ratnog zločina deportacija iz 1992. nego i šire i najšire, i, na taj način, ostavljaju nadu, da ipak možemo izbeći nuklearno-ekološku apokalipsu, i izgraditi neki novi i bolji istorijski i svetski sistem nego što je ovaj umirući i odlazeći apokaliptički kapitalizam. Težak je i kritičan moment, pa ćemo zbog toga, na kraju ove kolumne, kao neku vrstu zasluženog javnog isticanja, pohvale i zahvalnosti, još jednom ponoviti imena onih, iz naše male i jedine, ali i iz naše velike i željene, koji su već dali dragocen doprinos rasvetljavanju apsolutne neprihvaljivosti odluke suda u Starzburu od 6. aprila 2023. Nebojša Vučinić, Tea Gorjanc Prelević, Tamara Milaš, Mauricijo Salustro. I Predrag Nikolić, novinar Monitora, koji je vredno sabrao i osnažio njihove glasove.
Milan POPOVIĆ
Komentari
ALTERVIZIJA
Deportacije

Saučesništvo Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu: Politički aspekt
Pre nedelju dana u ovoj kolumni ukratko je izložen pravni odnosno krivično-pravni i međunarodno-pravni aspekt saučesništva iz podnaslova ovog teksta. U današnjoj kolumni ukratko se izlaže njegov politički odnosno kriminalno-politički aspekt. Koji je najznačajniji.
U ovom izlaganju, najpre sledi navođenje četiri relevantna glokalna, to jest istovremeno globalna i lokalna/crnogorska događaja, a zatim njihovo realno i logičko povezivanje. Rezultat će biti dodatna argumentacija za tešku optužbu iz našeg podnaslova.
Prvi relevantan događaj jeste rangiranje Mila Đukanovića na dvadeseto mesto najbogatijih svetskih vladara, u istraživanju jednog od najuglednijih britanskih dnevnih listova The Indepedent 2010., ali i u još nekoliko uglednih zapadnih listova i časopisa posle toga. Za nekoga ko je pre više od trideset godina, u takozvanoj antibirokratskoj revoluciji, startovao u džemperu, zaista impresivno. Na stranu za moment pitanje na koji način je ovaj do ovog bogatstva došao. Ovde se ovaj podatak navodi samo radi toga da se ima na umu, da je reč o osobi koja je i finansijski u stanju, da kupi čak i jednu odluku suda u Strazburu.
Drugi relevantan događaj je tekst Moizesa Naima Mafia States, objavljen u jednom od najprestižnijih spoljnopolitičkih časopisa u SAD Foreign Affaires, u njegovom majsko-junskom dvobroju za 2012. U kojem je epohalna inovacija „integral player“ (integralni igrač), osoba koja je istovremeno vrh države i vrh organizovanog kriminala odnosno mafije. I u kojem je Crna Gora Mila Đukanovića navedena kao jedna od desetak izabranih zemalja. Tek da se zna na šta je sve osoba o kojoj je reč spremna da odbrani svoju celoživotnu pljačku i plen.
Treći relevantan događaj predstavlja početak krivično-pravnog procesuiranja jedne potpredsednice Evropskog parlamenta i sa njom povezanih lica zbog osnova sumnje da je počinila delo visoke korupcije 2022., dakle sasvim nedavno. Ovaj događaj sa našim Vrhovnikom, deportacijama i saučesništvom suda u Strazburu, nema nikakve veze, ali se ovde navodi radi toga, da ukaže na, i za naš slučaj važnu činjenicu, da je visoka korupcija počela da napada i same vrhove Evrope. Ako je mogla jednu potpredsednicu Evropskog parlamenta, zašto ne bi i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.
Četvrti događaj je sama, za ovaj sud, malo je reći, kompromitujuća odluka ovog suda, u slučaju ratnog zločina deportacija u Crnoj Gori 1992. Koja je objavljena samo četiri dana nakon što je jedan od najdugovečnijih autokrata u novijoj istoriji Evrope ubedljivo izgubio predsedničke izbore u Crnoj Gori. Ali se eventualnim skrivenim značenjima ova samo četiri dana, ova kolumna, makar u ovom momentu, neće baviti. Umesto toga, sledi još samo ono povezivanje.
Koje je, ponovimo to i ovde, kao matematika. Zaista, stavite samo četiri navedena događaja, jednog uz drugi. Prvi, od džempera do samog vrha najbogatijih svetskih vladara za samo dvadeset godina, drugi, jedna od najpoznatijih svetskih mafiokratija, treći, bolest visoke korupcije koja je počela da napada i same evropske vrhove, i četvrti, za našeg Vrhovnika, oslobađajuća odluka suda u Strazburu. Kao dva plus dva jednako četiri.
Ono najmanje što iz ove i ovakve političke matematike proizilazi, to su brojni osnovi sumnje, da je, onom svojom odlukom u slučaju ratnog zločina deportacija u Crnoj Gori, i sam Evropski sud za ljudska prava u Strazbura, 6. aprila 2023., postao saučesnik odnosno pomagač počiniocima ovog zločina da izbegnu pravdu. A ono najmanje što Monitor i autor ove kolumne moraju da ponove, to je još jedan javni poziv nadležnim, domaćim i međunarodnim tužilaštvima, da ove osnove sumnje, uzmu u razmatranje.
Milan POPOVIĆ
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
VIJEK OD STRADANJA PORODICE ZVICER U CUCAMA: Sjećanje na srbijanski državni teror
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
FOKUS4 sedmice
HOĆE LI PREŽIVJETI NERADNA NEDJELJA: Imati ili biti
-
INTERVJU4 sedmice
POLITIKA I NASILJE: Nejednaki i kad su žrtve
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
Izdvojeno4 sedmice
PREDIZBORNA TUMBANJA: Na sitno