Povežite se sa nama

PERISKOP

Predvečerje tivatsko

Objavljeno prije

na

Lagani hod drage žene, poput srne ustreptale, što uz mene kroči kolonadom Porto Montenegra i perivojima cvjetnosti na šetnici iz sna ukradenoj vodi usidrenim jahtama. Pričamo o prijatelju koji sigurno sad negdje jedri svojom brodicom i produbljuje vlastiti, skoro pa stoljetni san o moru. I kada nam se namjerno pogledi susretnu i prozbore snažnije od riječi, našim mislima šeće, slutim to, jednako osjećanje sklada što ga tkaju oleandri minuciozno njegovani i ovdašnjom blagom klimom stalno milovani. Gotovo da ni draga žena ni ja osjetili nismo prelaz iz jahting naselja kao svojevrsnog božjeg dara u ulice, kalete i trgove tivatske drevnosti.

Nikad prezasićena šetačima kamenita ploha tivatskog mola, u pravilu živa, prolama se od svojevrsne promenade djece na trotinetima. Sve nekom umilnom bliskošću obliva zvuk nenametljive drugoplane harmonike što evergrinski, ali tihano upotpunjuje skladno prelaženje užarenog dana u rijetko prijatnu tivatsku noć. Sve je ovdje nekako opušteno, oprirođeno, na način mira usnulih starih kapetana koje, ako spavaju u okolnim kućama, buditi ne bi valjalo, jer morski putovi pa i snovi poslije njih i daleki su i zamorni.

Dva psića što ljubuju na tivatskoj rivi jednako su znak kao i naši ukršteni pogledi, tamo prema Krašićima, čiju povjest mi postdrugosvjetske vojne Lana gorljivo pripovjeda.

Sve je spontano opušteno na način arkadijske mirnoće i sklada. Pitam se čemu trka po obližnjim destinacijama razvikanog masovnog turizma, pored ovakve rajske tišine u kojoj samo zrikavci svojom sonatom upozoravaju da još nismo usnuli. A, ustvari jesmo, usnuli smo u tivatski blagi smiraj, usnuli smo. Našim krvotokom teče povjest ove drevne naseobine koja nema niti daleku, a kamoli blisku vezanost za ostalu bokokotorsku okolicu.

Dok grlim dragu ženu osjećam kako nas Tivat ispraća i blago zbori o svojoj ljudskosti i neljudskosti okolnih poseljačenih, u turbofolk i nekulturu zaronjenih takozvanih prestonica turizma, a ustvari zamarališta neljudskih.

Tivat je čarobna naseobina u kojoj je sve na svome mjestu, nedirnut i usnuo u drevnost ovaj se grad sa naslonjenim Porto Montenegom nudi poput plemenite oaze u nemirnom, u klijentelizam posunovraćenom okolišu, koji karakterišu zgrade građene bez mjere, nedovršene i izlokane ceste, luksuzni hoteli izgrađeni pored potleušica.

Predvečerje je uz hor fenomenalnog zrikavačkog sklada prešlo u noć dok tivatski obrisi, lađe na moru i rijetki odocnjeli prolaznici čine pozadinu čaroliji kojoj je svaki put sve teže odolijevati. Ne mogu niti iskazati veličinu žudnje za ovom urbanom pastoralom. Stalno mi se čini da će iz neke ulice ili kavane tivatske izići truveri i počastiti nas nekim Petrarkinim stihom, Danteovom poetskom uzvišenošću, jer ovdje je vrijeme zastalo da se svi odmorimo, da predahnemo za sutrašnji dan u kojem ćemo se znojiti u redovima golemih trgovačkih molova ili kakvom drugom zgodom stvorenom divljim kapitalizmom.

Doživio sam još jedno darivanje od prirode, ali i ljudi koji su znali i danas jednako znaju sačuvati osjećaj za mjeru u jedinstvenoj tišini bliskosti i punoće ljudskosti.

Čarolije gradskosti na način tivatski traje i trajaće. Unatoč naletu divljeg kapitalizma.

Tako je kad čovjek pobjedi trendove.

Prepuštamo se blagoj melodiji mediteranske noći dok napuštamo grad iz bajke.

Tivat usnuo, spava li spava…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Poeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Darko Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje

 

Upoznali smo se pukom slučajnošću. Na nekoj manifestaciji. Predstavio se, nepatetično, s nekom čudesnom iskrenošću u očima, koje su u ovom prvom susretu tako puno govorile… Samo kratko: Darko Cvijetić…

Naš prvi dijalog  odvijao se vrlo spontano, jer razgovarali smo o teatru, našoj zajedničkoj strasti… U jednom trenutku upitao me da li bih došao režirati u Pozorište Prijedor?! Rekao sam: „Ako mislite da trebam, hoću!?“ Za deset minuta dogovorili smo moju prvu prijedorsku teatarsku postavku. Igrao je u Zločinu i kazni glavnu ulogu Raskoljnikova.

Iako sam do tada imao već izgrađenu teatarsku karijeru, rad sa Cvijetićem bio je jedan od najinspirativnijih… Nakon toga radio sam Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, a potom adaptacije Pavićevih proza Petkutin i Kalina… Opet je Cvijetić igrao glavne, protagonističke uloge…

Intelektualno iznimno premoćan, Cvjetić mi je u ne pretjerano zanimljivom Prijedoru bio i sugovornik i iskreni sapatnik u traženju scenskih rješenja za zavodljivu, inspirativnu, ali i zahtjevnu literaturu koju smo scenski oživljavali….

Ovo je prvi dio priče o poznanstvu i drugovanju sa Darkom Cvijetićem.

Drugi, vezan za književnost, otpočeo je kad mi je plemeniti Darko pokazao svoj raskošan pjesnički opus.

Od tog dana drugovanja i razgovore dijelili smo na razgovore o teatru i diskusije o književnim temama… Upoznajući ga, sve više sam o njemu razmišljao kao o poeti, podrazumijevajući i književnu i teatarsku poetiku.

Radeći na literarnim polifonijama Dostojevskog, Kiša i Pavića dopirao je do mene sve snažnije Cvijetićev estetki rafinman.

Pojava njegovih proza, posebice Šindlerovog lifta, pokazale su mi dubinske sonde kojima Cvijetić dopire do najtananijih slojeva ljudske prirode, posebice u graničnim situacijama ratne kavalkade u njegovom Prijedoru…

Cvijetić je izbio svojim ratnim prozama u sam vrh južnoslavenske književnosti…

Iz dana u dan potvrđivala se moja teza da je Darko Cvijetić ne samo izvorni talenat nego poeta doctus, dakle učeni stvaralac…

Cvijetić je u bh ratnu prozu unio djelić vlastitog tragičkog života, a njegov Crveni neboder sintagma je simbolična na više razina.

Galerija likova je, u stvari, njegov i mikro i makro kozmos, koji je do kraja očuvao uspravnu kralježnicu ovoga svestrano talentiranog stvaraoca.

Poetu u najširem mogućem značenju te riječi moram darivati i epitetima vrhunskog intelektualca.

Ovo sam morao napisati jer Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje.

Ovom čudesnom Prijedorčaninu nedavno je izvedena i teatarska adaptacija proze, pa se osim kao pjesnik, režiser i glumac uspješno ukazao i kao dramatičar.

Sve je to potvrda naslova ovog Periskopa: Darko je stvarno poeta doctus!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Između Marinkovića i Hristića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića

 

Istinski sam bio počastvovan kad je Vojislav Vujanović napisao knjigu o svim oblicima osobnog mi stvaralaštva. Vujanović, koji je bio, u stvari, posljednji ozbiljan kazališni kritičar i teatrolog u Bosni i Hercegovini tako u knjizi Ljubičasti notturno, podnaslovljenoj sintagmom danonoćja Gradimira Gojera, meditirajući o mom kazališno-kritičkom i teatrologijskom djelanju ističe kako je moj način kritičko-teatrologijskog rezoniranja i prosuđivanja najbliskiji tvoračkoj energiji i kritičkim uklonima zasigurno prvog u povijesti hrvatske kazališne kritike Ranka Marinkovića, ali da u svojim tekstovima o kriticici i kritičarima kazališnim preferiram teatrologijsku poetiku Jovana Hristića…

Sve je Vujanović poredao i na svoj način sistematizirao, vjerojatno tačno, što mi itekako imponira, ali…

Kako da ja, kao u ovom slučaju trpni lik, odredim vlastitu poziciju u enigmi koju je svojom prosudbom Vujanović uspostavio?

Objektivno gledajući, više sam isčitavao proze i dramske tekstove Ranka Marinkovića, a kad je tvoraštvo pjesnika, dramskog pisca i kritičara Jovana Hristića u pitanju, oduševljavao sam se ponajprije kutovima iz kojih promatra teatarska ostvarenja, a onda istinskom briljancijom stilskog uobličavanja u literarni tekst njegovih kritičarskih rezona… Hristić je za mene bio i ostao majstor forme koju literarno uspostavlja nakon promatranja teatarskog akta.

Naravno, ni nakon ovih konstatacija ne znam kojoj kritičko-teatrologijskoj poetici sam bliži…

Bilo kako bilo Vujanovićeve prosudbe do dana današnjeg, od promocije Ljubičastog notturna stavljaju me kao autora na slatke muke

Jedno je izvjesno i sigurno: učio sam i danas učim, a biti će tako i dok budem živim dionikom ovoga našeg svijeta, učio sam od istinskih arbitara eleganciorum Ranka Marinkovića i Jovana Hristića!

To moje učilište in continuo dopunjavale su i poetike nekih kritičara i teatrologa iz vremena mog teatrovanja, pa neću da zaboravim niti u ovom Periskopu djela Dalibora Foretića i Joze Puljizevića, Veseljka Tenžere, Feliksa Pašića, nadasve patrijarha srpske teatarske kritike Muharema Pervića i profesora publicističke stilistike koju sam slušao za vrijeme studiranja na sarajevskoj komparativistici Velimira Velje Stojanovića…

Naravski i Vojislava Vujanovića…

Eto, kad vas hvale, čitatelji dragi, ni tada nije lako.

Kojoj poetici sam bliži, Marinkovićevoj ili Hristićevoj ni danas ne znam…

A da mi Vujanovićeva procjena godi, dakako da godi!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Šantić i Ćorović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu

 

Rođen i rastao u Gradu na Neretvi uvijek sam se ponosio književnom tradicijom Mostara. Pored Derviš Paše Bajezidagića, Skendera Kulenovića (koji je jedno vrijeme živio u Mostaru), Ilije Jakovljevića, Ibrahima Kajana, Miše Marića, Gorana Babića i drugih majstora spisateljstva, markantno su mostarsku  književnu i kulturnu scenu obilježila dva klasika: Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.

I obiteljski vezani Šantić i Ćorović dio svojih ljudskih i tvoračkih trajanja proveli su u sad već znamenitoj kući Ćorovića ispod suhodoline i onkraj Lučkog mosta… Danas je upravo to mjesto brojnih mostarskih kulturnih događanja, književnih poglavito, ali i likovnih i glazbenih, a mnoge aktivnosti Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ odvijaju se u ovom objektu.

Oduvijek izražavajući svoju sklonost prema književnim neprolazima Alekse Šantića, u zrelim godištima posebno sam bio osupnut proznim ostvarenjima Svetozara Ćorovića ali, i široj javnosti manje poznatim, njegovim dramskim opusom, zbog kojeg često ističem posebnu žal što taj opus nije doživio još značajniju verifikaciju književne kritike…

Za takav odnos prema Ćoroviću „zaslužan“ je i njegov rodni grad, koji se preko svojih kulturnih i političkih vlasti nije potrudio da njegovu književnost snažnije pozicionira…

Analizirajući prilike i književnu atmosferu tog vremena, profiliram tekstove tako da djela dva velikana mostarske i bh književnosti promatram kao literarni kompozit u kojem podjednaku težinu imaju oba autora.

Naglašavam poetski sloj djela Alekse Šantića, a prozni i dramski sloj stvaralaštva Svetozara Ćorovića, čiji glasoviti roman Stojan mutikaša i antologijske pripovjetke Nov đerdan, Maruša, Jarani ocrtavaju njegovu književnu pojavu sasvim iznimnom.

I radio i televizija obogaćeni su dramatizacijama i adaptacijama Svetozara Ćorovića. Televizijska serija Porobdžije prema njegovim tekstovima bila je i ostala amblematski nezaboravan programski projekat nekadašnje Televizije Sarajevo, a radijske adaptacije takođe su bile reprezentativne u svakom pogledu.

Prema Ćorovićevim dramatiziranim prozama nastale su dvije kazališne predstave u mostarskom teatru. Dramatizacija Pakao u gradu M Mirka Miloradovića sa primjernim uspjehom (režija Bore Grigorovića) je prezentovala Narodno pozorište Mostar na sarajevskom Festivalu malih scena, a ista kazališna kuća festivalske uspjehe je polučila i predstavom Majčina sultanija Svetozara Ćorovića (adaptacija Milosava Marinovića i režija Miloša Lazina).

Pokušaji da se izvan Mostara organizira književna manifestacija u čast Svetozara Ćorovića nisu polučili očekivani rezultat.

Nekadašnja, u jugoslavenskim razmjerama veličanstvena manifestacija Šantićeve večeri poezije posljednjih decenija programski i organizacijski spuštena je na provincijalnu razinu, a Šantićeva nagrada više nema niti približan značaj koji je nekada imala…

Dva velikana književnosti tako su prepušteni na volju  institucija i pojedinaca koji svojim umjetničkim gabaritima nemaju mogućnost da vrate pozornost na antologijska djela kakva objektivno legitimiraju dva najznačajnija mostarska književnika.

Ostaje tek nada da će nove generacije književnih stvaralaca, organizatora, kao i ukupna kulturna javnost učiniti nove i snažnije napore da se Šantiću i Ćoroviću novim valorizacijama, književno-kritičkim, izdavačkim i scenskim uzvrati u mjeri u kojoj su oni zadužili prije svega grad Mostar, ali i Bosnu i Hercegovinu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo