Povežite se sa nama

PERISKOP

Predvečerje tivatsko

Objavljeno prije

na

Lagani hod drage žene, poput srne ustreptale, što uz mene kroči kolonadom Porto Montenegra i perivojima cvjetnosti na šetnici iz sna ukradenoj vodi usidrenim jahtama. Pričamo o prijatelju koji sigurno sad negdje jedri svojom brodicom i produbljuje vlastiti, skoro pa stoljetni san o moru. I kada nam se namjerno pogledi susretnu i prozbore snažnije od riječi, našim mislima šeće, slutim to, jednako osjećanje sklada što ga tkaju oleandri minuciozno njegovani i ovdašnjom blagom klimom stalno milovani. Gotovo da ni draga žena ni ja osjetili nismo prelaz iz jahting naselja kao svojevrsnog božjeg dara u ulice, kalete i trgove tivatske drevnosti.

Nikad prezasićena šetačima kamenita ploha tivatskog mola, u pravilu živa, prolama se od svojevrsne promenade djece na trotinetima. Sve nekom umilnom bliskošću obliva zvuk nenametljive drugoplane harmonike što evergrinski, ali tihano upotpunjuje skladno prelaženje užarenog dana u rijetko prijatnu tivatsku noć. Sve je ovdje nekako opušteno, oprirođeno, na način mira usnulih starih kapetana koje, ako spavaju u okolnim kućama, buditi ne bi valjalo, jer morski putovi pa i snovi poslije njih i daleki su i zamorni.

Dva psića što ljubuju na tivatskoj rivi jednako su znak kao i naši ukršteni pogledi, tamo prema Krašićima, čiju povjest mi postdrugosvjetske vojne Lana gorljivo pripovjeda.

Sve je spontano opušteno na način arkadijske mirnoće i sklada. Pitam se čemu trka po obližnjim destinacijama razvikanog masovnog turizma, pored ovakve rajske tišine u kojoj samo zrikavci svojom sonatom upozoravaju da još nismo usnuli. A, ustvari jesmo, usnuli smo u tivatski blagi smiraj, usnuli smo. Našim krvotokom teče povjest ove drevne naseobine koja nema niti daleku, a kamoli blisku vezanost za ostalu bokokotorsku okolicu.

Dok grlim dragu ženu osjećam kako nas Tivat ispraća i blago zbori o svojoj ljudskosti i neljudskosti okolnih poseljačenih, u turbofolk i nekulturu zaronjenih takozvanih prestonica turizma, a ustvari zamarališta neljudskih.

Tivat je čarobna naseobina u kojoj je sve na svome mjestu, nedirnut i usnuo u drevnost ovaj se grad sa naslonjenim Porto Montenegom nudi poput plemenite oaze u nemirnom, u klijentelizam posunovraćenom okolišu, koji karakterišu zgrade građene bez mjere, nedovršene i izlokane ceste, luksuzni hoteli izgrađeni pored potleušica.

Predvečerje je uz hor fenomenalnog zrikavačkog sklada prešlo u noć dok tivatski obrisi, lađe na moru i rijetki odocnjeli prolaznici čine pozadinu čaroliji kojoj je svaki put sve teže odolijevati. Ne mogu niti iskazati veličinu žudnje za ovom urbanom pastoralom. Stalno mi se čini da će iz neke ulice ili kavane tivatske izići truveri i počastiti nas nekim Petrarkinim stihom, Danteovom poetskom uzvišenošću, jer ovdje je vrijeme zastalo da se svi odmorimo, da predahnemo za sutrašnji dan u kojem ćemo se znojiti u redovima golemih trgovačkih molova ili kakvom drugom zgodom stvorenom divljim kapitalizmom.

Doživio sam još jedno darivanje od prirode, ali i ljudi koji su znali i danas jednako znaju sačuvati osjećaj za mjeru u jedinstvenoj tišini bliskosti i punoće ljudskosti.

Čarolije gradskosti na način tivatski traje i trajaće. Unatoč naletu divljeg kapitalizma.

Tako je kad čovjek pobjedi trendove.

Prepuštamo se blagoj melodiji mediteranske noći dok napuštamo grad iz bajke.

Tivat usnuo, spava li spava…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo