Povežite se sa nama

FOKUS

Premijer otišao oligarh ostaje

Objavljeno prije

na

,,Donio sam odluku da podnesem ostavku na dužnost predsjednika Vlade Crne Gore”, saopštio je Milo Đukanović na konferenciji za novinare najavljenoj kao „redovna godišnja”. Đukanović je, ujedno, obznanio i ime nasljednika – Igor Lukšić.

Potom se požalio na navodne insinuacije o motivima ostavke i, kako je rekao, neadekvatna poređenja sa sličnim gestom nekadašnjeg hrvatskog premijera Iva Sanadera: „Odlazim čiste savjesti i uzdignuta čela, zadovoljan onim što sam sa mojim timom uradio”, pohvalio se Đukanović pred TV kamerama.

I Sanader je, doduše, već sjutradan odgovarajući kao pritvorenik na pitanja koruških parlamentaraca o svojoj ulozi u aferi Hipo banka poručio: ,,Savjest mi je čista”. Usput da pomenemo, prvo pitanje koje su Sanaderu postavili Austrijanci bilo je vezano za njegov prošlogodišnji odlazak sa mjesta premijera i predsjednika vladajućeg HDZ-a.

GOSPODAR BEZ OBAVEZE: Tek, slučaj Đukanović i slučaj Sanader liče. Doskorašnji crnogorski premijer nije ponovio grešku kolege iz Zagreba. Za razliku od Sanadera, Đukanović je odlučio da „makar još dvije godine” zadrži dizgine kojim se upravlja vladajućom partijom. To, faktički, znači i svim najvažnijim političkim i ekonomskim procesima u Crnoj Gori. I za to će biti odgovoran isključivo sudu svoje partije. I, eventualno, parterima iz privatnih biznisa.

Sjetimo se, samo, kako je malo nedostajalo nekadašnjem predsjedniku DPS Momiru Bulatoviću 2007. godine da sa te pozicije zagospodari Crnom Gorom, iako su protiv njega bili: premijer Đukanović, njegova vlada, skupštinska većina, policija i tužilačko-pravosudni aparat i tzv. međunarodni faktor… Većinu tih poluga danas kontroliše – Milo Đukanović lično. Očuvanje partijskog prvenstva važno je kao zalog da će takvo stanje potrajati.

O aktuelnim odnosima unutar vladajuće koalicije dovoljno govori vijest o ostavci potpredsjednika Vlade Svetozara Marovića. Jedva zabilježena o domaćim medijima, kao privezak glavnih vijesti o promjenama na premijerskom tronu. Marović je, svjestan pripadajuće pozicije, jednoj stranoj novinskoj agenciji saopštio da je ostavka njegova „lična odluka koju je ranije najavio”. Što je nama u Crnoj Gori promaklo, valjda pod utiskom njegove nedavne izjave da neće otići skupa sa Đukanovićem pošto „ne voli ni odlaske, ni pakete”. Sada će, slobodan tereta državnih funkcija, na miru čekati odluku Ranke Čarapić o slučaju Zavala. Ako u međuvremenu ne izblijedi sjećanje na vrijeme kada se i Svetozar Marović, skupa sa Đukanovićem (i izgleda jednako uspješno) odmarao od državnih funkcija baveći se vlastitim biznisima.

Vratimo se predsjedniku vladajuće partije – Milu Đukanoviću i njegovom snu. „Ja sam ekonomista i nadam se da ću u budućnosti ostvariti svoj senzibilitet za biznis”, hvalio se pred đacima 2003. godine. Već tada, to je bila jedina starosna grupa kojoj je dvadesetogodišnji gospodar Crne Gore mogao prodati priču o svojim ekonomskim uspjesima. Ako izuzmemo razne tranzite. Đukanović se i u privatnom biznisu pokazao jednako neuspješnim. Otud javni i tajni apeli da država nađe način i pomogne njegovom Univerzitetu i Prvoj banci.

Suštinsko pitanje glasi: koliko će Crnu Goru koštati povratak među biznismene čovjeka koji, istovremeno, kontroliše: vladajuću partiju, Vladu, Skupštinu, Vrhovni sud, Državno tužilaštvo, Centralnu i Prvu banku, Agenciju za sprječavanje pranja novca i Komisiju za sprječavanje konflikta interesa, ANB, Upravu policije i Poresku upravu…

JADI MLADOG PREMIJERA: Djeleći sa javnošću impresije o vlastitoj veličini Đukanović je, u utorak, pomenuo kako mu se čini „da je za ove dvije decenije Crna Gora preskočila vjekove”. Ako vam ovo liči na neskromno samohvalisanje, onda nijeste pročitali ono što je, sjutradan, u Pobjedi o Milu Đukanoviću zapisao Blagota Mitrić – profesor, doktor, akademik… „Ne samo što mu je Bog dao državno – političku harizmu, koja je preporodila Crnu Goru, već ga je i priroda obdarila zavidnim oratorstvom, fenomenalnom političkom pragmatičnošću i, što ne reći, rijetkim izdankom prave crnogorske muške ljepote”, kiti Mitrić sa suzom u oku.

Nazdravlje Đukanoviću i ožalošćenom Mitriću, činjenice nijesu saglasne njihovim utiscima. Može se, na primjer, Đukanoviću priviđati sve i svašta, ali ekonomski pokazatelji Crne Gore pod njegovom vlašću gori su, ili jedva jednaki sa onima s početka posljednje decenije prošlog vijeka.

Bruto društveni proizvod, prosječna plata, broj zapošljenih… Sve ove brojke su na približno istom nivou kao i 1990. godine. Jednako, nakon svih tenderskih, berzanskih, vaučerskih, burazerskih i inih privatizacija i pljački danas iz crnogorskog budžeta platu i penziju prima više ljudi nego što je to bilo prije 20 godina. Ali, danas i KAP i Željezara platu, kada je primaju, primaju iz državnog budžeta. Ili na njegov račun.

Posljednje, uostalom, što je Đukanović kao premijer uradio pred televizijskim kamerama bilo je presijecanje crvene trake i otvaranje još nezavršenog puta Risan – Žabljak. Simbolično, i sasvim u duhu njegovih 20 godina u kojima su interesi moćnih bili važniji od svih pravila i zakona.

Na oproštajnoj konferenciji za štampu pobrajao je renovirane domove zdravlja i škole sagrađene tuđim parama (što nije pominjao) ali ne i ono što je obaćavao prije tri-četiri godine kada se prvi put opraštao sa državnom funkcijom i na nju vraćao: zemlju bez nezapošljenih, pristojnu zaradu, auto put, marine, luke i pruge, milijarde uložene na prestižnim lokacijama na Crnogorskom primorju.

Bivši premijer više ne pominje ni berzanske milionere ni budvanske investitore u nekretnine, ni prebogate kupce iz Rusije i Britanije spremne da basnoslovno plate svoje parče zemlje u Crnoj Gori. Kao što ne pominje ni svoju Prvu banku koja preživljava zahvaljujući novcu iz državnog budžeta, ni poreske olakšice i carinske kredite koje je njegovim poznanicima i prijateljima velikodušno dijelio ministar finansija – budući premijer.

OBEĆANJE LUDOM RADOVANJE: Za letimičan pregled Đukanovićevih obećanja malo bi bila dva-tri toma knjiga. Samo autoput bi zauzeo stotine stranica. Njegova izgradnja, objašnjavao je, nema alternativu. Uoči prvih izbora u nezavisnoj državi otvorena je dionica puta od Kolašina do Mateševa, kao ,,prvi korak moderne sjeverne magistrale”. Sjećate li se: ,,Ovo je samo nastavak crnogorske državne priče kada su putevi u pitanju. Priče koja se ne provjerava, već kojom se putuje”. Doputovali smo do u Gornje Mrke. I tamo zaglavili, evo drugu godinu.

A Đukanović nam, još jednom, obećava. Ovaj put kaže da je našao pravog kandidata za svog nasljednika. Uz argument: ja sam bio još mlađi od Igora Lukšića kada sam postao premijer.

Zbog budućnosti ove zemlje valjalo bi da se tu završi svaka sličnost između bivšeg i budućeg premijera Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ 

HRONOLOGIJA NAJAVLJENE OSTAVKE
Vašington, Brisel, kriminal i ostalo

Nije bilo pritisaka Brisela na Mila Đukanovića, izjavio je Štefan File komesar Evropske unije za proširenje, dan nakon što je naš premijer obavijestio naciju da odlazi iz Vlade. Đukanović je tokom oproštajne konferencije govorio da je ostavka lični čin, da su poređenja sa sudbinom Iva Sanadera i priče o pritiscima Zapada da napusti državnu poziciju, samo konstrukcije krvožednih medija.

Može biti, ali da poređamo činjenice. Stub Đukanovićeve vlasti bila je podrška sa strane. Čvrsta ruka Slobodana Miloševića dovela ga je na vlast 1990. Sukob sa političkim ocem 1997/98. preživio je zahvaljujući Vašingtonu i Briselu.

Kasnije je izdržao udare duvanske i afere SČ. Početkom dvijehiljaditih je na trenutak izgledalo da gubi podršku Amerike, zbog uloge ambasadora Viljema Montgomerija u slučaju Nacional. Činilo se da ga napuštaju i Britanci, čiji je ambasador Čarls Kroford isticao da je glavni problem Crne Gore organizovani kriminal, šverc i korupcija.

Đukanović je poslije pada Miloševića, ušao i u sukobe sa Briselom, oko obnavljanja crnogorske nezavisnosti i referenduma. Umalo na izborima nije izgubio vlast. Sa svega procenat, dva pobijedio je snage za zajednicu. Odgodio je rješavanje državnog pitanja, pristao na privremeni labavi savez sa Srbijom i sklopio primirje sa Zapadom.

Poslije izglasavanja nezavisnosti 2006. godine, Đukanović je na spoljnopolitičkom planu vukao poteze u potpunom saglasju sa Vašingtonom. Crna Gora ulazi u Partnerstvo za mir, a uprkos protivljenju Brisela potpisuje sa Amerikom sporazum o prihvatanju kontroverznog zakona o neizručivanju američkih vojnika Međunarodnom sudu za ratne zločine. Podgorica priznaje Kosovo i šalje prve trupe u Avganistan.

Uporedo, napreduju integracije u EU. Premijer Željko Šturanović u oktobru 2007. potpisuje Sporazum o stabiliziciji, Đukanović predaje aplikaciju, a nedavno dolazi i status kandidata.

Ipak, i pored intenzivnih veza sa SAD, prva informacija o Đukanovićevom napuštanju Vlade dolazi upravo odatle. I to 2009, pola godine nakon pobjede vladajuće koalicije na vanrednim martovskim izborima i manje od godinu nakon dolaska Baraka Obame na čelo Amerike. (Đukanović je u predsjedničkoj utrci podržavao Obaminog republikanskog protivnika Džona Mek Kejna, koji je boravio u Crnoj Gori na jahti Đukanovićevog ruskog partnera Olega Deripaske).

U septembru 2009. podgorički dnevnik Dan objavio je navodni zapisnik američke strane sa njujorškog sastanka Mila Đukanovića sa Džejmsom Stajnbergom, zamjenikom državne sekretarke Hilari Klinton. „Nakon što bude siguran da je pristupanje EU na stabilnom kursu, da ekonomija u Crnoj Gori napreduje i da je na pravom putu, nadajući se, u roku od godinu dana, on (Đukanović) planira da napusti funkciju premijera”, pisalo je prema navodima Dana u zapisniku sa sastanka. U istom dokumentu navodi se i da je Stajnberg izrazio Đukanoviću zabrinutost SAD zbog tretmana novinara i zloupotrebe suda u donošenju presuda medijima. Ali i zbog dovođenja u vezu ,,zvaničnika na visokom nivou” sa organizovanim kriminalom i korupcijom.

Ambasada SAD u Podgorici demantovala je autentičnost zapisnika. DPS je negirala tvrdnje o Đukanovićevom o povlačenju. Ali, samo nekoliko sedmica kasnije u intervjuu Rojtersu, crnogorski je premijer najavio odlazak sa državne pozicije. Poslije toga sreo se u Americi sa Hilari Klinton.

Do sastanka Đukanović-Stajnberg došlo u jeku združene akcije policija SAD, Italije i Srbije, oko presijecanja šverca kokaina iz Latinske Amerike u Evropu, koji je vodio klan Pljevljaka Darka Šarića. U oktobru 2009. zaplijenjeno je preko dvije tone kokaina, najviše zahvaljujući akcijama američke DEA, koja je godinama pratila grupu Darka Šarića. Krajem prošle godine srpsko tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv Šarića i saradnika.

Prema tvrdnjama italijanskog tužioca kokainski klan koristio je infrastrukturu stvorenu tokom šverca cigareta između dvije obale Jadrana devedesetih. Premijer Milo Đukanović je od tužilaštva u Bariju bio osumnjičen kao šef organizovane mafijaške skupine, koja je švercovala cigarete devedesetih. Đukanovića je od procesa spasio imunitet. Njegov je slučaj arhiviran, ali se italijansko pravosuđe još bavi premijerovim prijateljima, među kojima su Veselin Barović, Branislav Mićunović i Stanko Subotić Cane.

Đukanović je prošle godine imao nevolje i zbog dva procesa koja se vode u regionu. Jedan, u Beogradu, protiv Stanka Subotića Caneta. Drugi, u Zagrebu, za ubistvo Iva Pukanića i Nika Franića. Đukanovićev kum i insajder, Ratko Knežević, kao svjedok u zagrebačkom procesu direktno je optužio duvanski kartel – Đukanovića i Subotića, za Pukanićevo ubistvo, čiji je Nacional otvorio aferu šverca cigareta. Sam Pukanić bio je svjedok tužilaštva u Bariju.

Još u decembru prošle godine, špekulisalo se da će Đukanović čim Crna Gora bude dobila status kandidata, morati da napusti funkciju, jer je to dio paketa Zapada. Ma šta da File danas govori, Brisel nije skrivao da će se Crna Gora bez dugogodišnjeg premijera lakše integrisati. Sedam evropskih ulova za otvaranje pregovora, nijesu ništa drugo do demontiranje sistema korupcije i organizovanog kriminala na kome počiva Đukanovićeva moć.

Stvarno, možda su sve ovo samo konstrukcije krvožednih novinara. Vođa je umoran, zato ide. I treba mu odati priznanje: otići dobrovoljno sa hipotekama od Dubrovnika do Šarića, od KAP-a do Prve velika je hrabrost. Uporedite sa tim Sanaderove grijehove, izgledaju kao dječja igra.

Milka TADIĆ- MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo