Povežite se sa nama

MONITORING

PRIVATIZACIJE NA MEĐUNARODNIM ARBITRAŽAMA: Skriveni partneri potražuju milijardu

Objavljeno prije

na

Daleko od očiju javnosti, mimo parlamentarne ili bilo kakve druge kontrole, odvija se crnogorski ,,posao stoljeća”. Nije tu riječ o autoputu i njegovim (i)racionalnostima, podvodnom elektroprenosnom kablu, novim elektranama ili već zaboravljenim projektima Monte Karlo u Budvi, Dubai na Velikoj Plaži, Marovići na Jazu…Novija je ovo i mnogo ozbiljnija priča.

Moguće već za dvije, a najkasnije za pet godina, znaćemo sudbinu arbitražnih zahtijeva kojima dojučerašnji ,,strateški investitori” od Vlade Crne Gore potražuju naknade vrijedne stotine miliona eura. Zato će, bez obzira na ishod arbitražnih postupaka, ostati nepoznat identitet stvarnih vlasnika koji su skriveni iza razno-raznih of-šor kompanija sa kojima su poslovale vlade pod komandom DPS-ovih premijera: Filipa Vujanovića, Mila Đukanovića, Željka Šturanovića i Igora Lukšića.

Ma koliko ta tajna koštala građane Crne Gore – ceh neće biti mali.

Advokati Centralno evropske aluminijumske kompanije (CEAC), jedne od of-šor ekspozitura milijardera Olega Deripaske preko koje je ruski tajkun gazdovao Kombinatom aluminijuma, saopštili su, sredinom marta, da su protiv Crne Gore pokrenuli arbitražni postupak kojim zahtijevaju 600 miliona eura kao naknadu za pretrpljenu štetu!?

Prema saopštenju CEAC-ovih advokata osnov za tužbu je navodno kršenja Sporazuma o uzajamnom podsticanju i zaštiti investicija koji je, prije desetak godina, zaključen između Republike Kipar i tadašnje Državne zajednice SCG. Odštetni zahtjev se, kažu, zasniva na ,,nezakonitom miješanju Vlade u ulaganja CEAC-a u Kombinat aluminijuma”. Detalji tužbe nijesu poznati, pošto je tajnost postupka jedno od obilježja po kojima se razlikuju arbitražni od sudskih procesa.

Zato se ne zna ni da li će kao olakšavajuća okolnost biti uzeto to što su građani Crne Gore već platili 140-150 miliona eura državnih garancija za kredite koje je iskoristio CEAC (ne i KAP) u prethodne dvije godine. Zapravo, prema danas aktuelnim tumačenjima, tim novcem je plaćeno Deripaskino odustajanje od prvog arbitražnog postupka protiv Crne Gore. Njega su, pred arbitražom u Frankfurtu, advokati tajkuna bliskog režimu Vladimira Putina započeli sredinom 2006. godine, zahtijevajući odštetu veću od 300 miliona eura. Crnogorski zvaničnici su se ovom zahtijevu prvo izrugivali, onda najavljivali kontratužbu, da bi se na kraju zadovoljili Sporazumom o poravnanju, koji je ugovoren i potpisan 2009. godine.

U tom momentu je CEAC kršio praktično sve odredbe do tada važećeg kupoprodajnog Ugovora. Naši zvaničnici to pominju sada. Tada su se pravili i slijepi i gluvi za sve koji su predlagali da se Ugovor sa Deripaskom i njegovim partnerima raskine na štetu kupca (do danas se ne zna ko je vlasnik trećine CEAC-a, pa se ,,osnovano sumnja” da u tom vlasništvu udio imaju i domaći ,,igrači”).

Upravo je taj Sporazum o poravnanju, odnosno njegovo navodno kršenje od strane Vlade, poslužio kao osnov za arbitražni postupak koji je CEAC pokrenuo u novembru prošle godine, zahtijevajući od Crne Gore naknadu od 100 miliona eura. Iz Vlade je, nedugo zatim, ozvaničeno: ,,Ministarstvo ekonomije je 21. novembra primilo od advokata iz kancelarije Graf von Vestflalen iz Njemačke obavještenje o arbitraži kojim su CEAC i En plus grupa počeli arbitražni postupak protiv Crne Gore na osnovu Ugovora o poravnanju koji je zaključen 16. novembra 2009. godine. Za ovaj arbitražni postupak nadležna je ad hoc arbitraža, u vijeću od tri arbitra, sa sjedištem u Beču, pri čemu se postupak vodi na engleskom jeziku”.

,,Arbitražni proces pred sudom u Beču trebalo bi da počne za nekoliko mjeseci i trajaće dugo”, izjavio je Branko Vujović, nekadašnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede, bivši ministar ekonomije, a odnedavno i predsjednik Radne grupe za arbitražne sporove Vlade sa njenim privatizacionim partnerima. ,,Naš zadatak je da prikupljamo informacije koje ćemo ustupiti timu koji će predstavljati Crnu Goru u arbitražnom postupku. Naš posao, za razliku od njihovog, neće biti skup”, optimista je Vujović, ,,ali koliko će sve to da košta još ne znamo. Bitno je reći i da će troškove postupka snositi strana koja izgubi spor.”

Za razliku od Vujovića, pravni stručnjaci kažu da proces međunarodne arbitraže nije ni jednostavan ni predvidljiv. ,,U zemljama Balkana nije lako pronaći ljude koji dovoljno poznaju postupak arbitraže, zato nije rijetkost da se loše procijeni kako će se ona završiti”, upozorava Beograđanin Milan Kovačević, međunarodno priznat konsultant za strana ulaganja i arbitraže. Kovačević objašnjava kako se ,,međunarodne ad hoc arbitraže ugovaraju u zemljama gdje nema dovoljno povjerenja u domaći pravni sistem, tako da je to praksa i u većini ex-jugoslavenskih republika.”

Paralelno sa pričom o stečaju Kombinata aluminijuma i nesporazumima Đukanovićeve Vlade sa njegovim nekadašnjim vlasnicima, u toku je još jedan sličan arbitražni postupak. Bivši vlasnik nikšićke Željezare kompanija MNSS, i sa njom povezana firma Rekupero, od Crne Gore potražuju 72 miliona eura, na ime izgubljenih investicija i kredita odobrenih nikšićkoj kompaniji prije nego što je ona, na zahtjev radnika, otišla u stečaj. Ta arbitraža je počela 17. maja prošle godine u Parizu.

Vlada je, i u ovom postupku zadužila Branka Vujovića da koordinira radom državnih službi i potpomaže, bez tendera, angažovane advokatske timove iz Beograda i Beča. Treba znati kako je upravo on potpisnik Ugovora o poravnanju koje su prethodne vlade potpisale i sa CEAC-om i sa MNSS-om, kada je postalo jasno da kupci privatizovanih preduzeća u Nikšiću i Podgorici nijesu u stanju da ispune preuzete obaveze. Pokazaće se koliko je to bilo mudro. I kome je šta donijelo.

Uglavnom, arbitraže postaju sastavni dio crnogorske privatizacije.

Tačno prije deset godina, u proljeće 2004. godine, Grčki Helenik Petroleum (kupac kotorskog Jugopetrola) najavio je započinjanje postupka pred Arbitražnim tijelom u Londonu zbog, kako je navedeno, ,,nepoštovanje duha i nekih odredbi ugovora o privatizaciji Jugopetrola, što se ogleda kroz osnivanje i početak rada kompanije Montenegro bonus”. Grci su tada najavili da će se ,,u arbitraži razmatrati i, eventualno, revidirati sve tačke privatizacionog ugovora”. I naglasili kako ,,ni po koju cijenu neće napustiti Crnu Goru”. O epilogu tog procesa nikada nijesmo zvanično obaviješteni.

Zato znamo da je ugovorena dokapitalizacija, jedna od najvažnijih odredbi kupoprodajnog ugovora, godinama kasnila zbog trivijalnog propusta u kupoprodajnom Ugovoru za koji je pravnom savjetniku tadašnjeg Savjeta za privatizaciju Marku Harisonu plaćeno tri miliona maraka. Znamo i to da su Branko Vujović i Veselin Vukotić oslobođeni optužbi za kršenje zakona tokom ove privatizacije nakon što su ostali članovi Savjeta posvjedočili kako su važeće zakone kršili – zajedno.

Arbitraže su, potom, pokretali i bivši vlasnici nikšićke Livnice Gati, CEAC, više stranih banaka sa filijalama u Crnoj Gori.

Od avgusta prošle godine, nakon što je postalo izvjesno da parlament ne pristaje na dil po kome bi Vlada EPCG-u oprostila poreski dug veći od 50 miliona eura, mogući arbitražni postupak pominju i predstavnici italijanskog A2A, suvlasnici Elektroprivrede od 2009. godine. Italijani prijete da će u Vašingtonu pokrenuti arbitražni postupak kojim će tražiti naknadu od 526 miliona eura (430 miliona ulaganja i 96 miliona na ime izgubljene dobiti, uglavnom zbog neisplativih aranžmana sa KAP-om).

,,Najavljena arbitraža je samo farsa”, tvrdi predsjednik Udruženja manjinskih akcionara EPCG Vasilije Miličković, upozoravajući ,,Najveći akcionari u A2A su, u stvari, naši domaći tajkuni. Milo Đukanovićev je režiser svih privatizacija i sve je to odrađeno u njegovoj netransparentnoj varijanti…”.

Najave moguće arbitraže stižu i iz Budve. Prema argumentima kojima ministar Branimir Gvozdenović straši poslanike pozicije i opozicije u Skupštini, grčki Adriatik properties (vlasnička struktura te firme je sve veća nepoznanica) kao zakupac hotela Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža tražiće 50 miliona odštete ukoliko mu se, u vidu aneksa ugovora, ne ponude benefiti koji podrazumijevaju višemilionske uštede na ime rente i višedecenijsko produženje zakupa. Spor je, kažu, nastao zbog urbanističkih propusta lokalnih vlasti koje, treba li podsjećati, predvodi – DPS.

Lider PzP Nebojša Medojević jedan je od onih koji ne vjeruju u slučajnosti. ,,Građani Crne Gore moraju shvatiti da je to još jedan u nizu korupcionaških poslova vrhuške režima, koja se u tajnim dilovima sa takozvanim investitorima debelo ugradila u pljačkanje države”, kaže on.

Nadležni iz pravosuđa ćute. A privatizacioni taksimetar neumoljivo otkucava – obistini li se pesimistički scenario po kome bi Crna Gora mogla izgubiti sve započete i najavljene arbitraže, ukupan ceh bi se mogao opasno primaći iznosu od 1,5 milijardi eura. To bi značilo kako je svaki od 700 hiljada stanovnika Crne Gore, samo po ovom osnovu, nekome dužan 2.150 eura. Kome?

Ili je važnije pitanje – da li ste spremni da odluku o tom i tolikom novcu prepustite Đukanoviću, Vujoviću i njihovim, domaćim i stranim, partnerima iz promašenih privatizacionih poslova?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo