Daleko od očiju javnosti, mimo parlamentarne ili bilo kakve druge kontrole, odvija se crnogorski ,,posao stoljeća”. Nije tu riječ o autoputu i njegovim (i)racionalnostima, podvodnom elektroprenosnom kablu, novim elektranama ili već zaboravljenim projektima Monte Karlo u Budvi, Dubai na Velikoj Plaži, Marovići na Jazu…Novija je ovo i mnogo ozbiljnija priča.

Moguće već za dvije, a najkasnije za pet godina, znaćemo sudbinu arbitražnih zahtijeva kojima dojučerašnji ,,strateški investitori” od Vlade Crne Gore potražuju naknade vrijedne stotine miliona eura. Zato će, bez obzira na ishod arbitražnih postupaka, ostati nepoznat identitet stvarnih vlasnika koji su skriveni iza razno-raznih of-šor kompanija sa kojima su poslovale vlade pod komandom DPS-ovih premijera: Filipa Vujanovića, Mila Đukanovića, Željka Šturanovića i Igora Lukšića.

Ma koliko ta tajna koštala građane Crne Gore – ceh neće biti mali.

Advokati Centralno evropske aluminijumske kompanije (CEAC), jedne od of-šor ekspozitura milijardera Olega Deripaske preko koje je ruski tajkun gazdovao Kombinatom aluminijuma, saopštili su, sredinom marta, da su protiv Crne Gore pokrenuli arbitražni postupak kojim zahtijevaju 600 miliona eura kao naknadu za pretrpljenu štetu!?

Prema saopštenju CEAC-ovih advokata osnov za tužbu je navodno kršenja Sporazuma o uzajamnom podsticanju i zaštiti investicija koji je, prije desetak godina, zaključen između Republike Kipar i tadašnje Državne zajednice SCG. Odštetni zahtjev se, kažu, zasniva na ,,nezakonitom miješanju Vlade u ulaganja CEAC-a u Kombinat aluminijuma”. Detalji tužbe nijesu poznati, pošto je tajnost postupka jedno od obilježja po kojima se razlikuju arbitražni od sudskih procesa.

Zato se ne zna ni da li će kao olakšavajuća okolnost biti uzeto to što su građani Crne Gore već platili 140-150 miliona eura državnih garancija za kredite koje je iskoristio CEAC (ne i KAP) u prethodne dvije godine. Zapravo, prema danas aktuelnim tumačenjima, tim novcem je plaćeno Deripaskino odustajanje od prvog arbitražnog postupka protiv Crne Gore. Njega su, pred arbitražom u Frankfurtu, advokati tajkuna bliskog režimu Vladimira Putina započeli sredinom 2006. godine, zahtijevajući odštetu veću od 300 miliona eura. Crnogorski zvaničnici su se ovom zahtijevu prvo izrugivali, onda najavljivali kontratužbu, da bi se na kraju zadovoljili Sporazumom o poravnanju, koji je ugovoren i potpisan 2009. godine.

U tom momentu je CEAC kršio praktično sve odredbe do tada važećeg kupoprodajnog Ugovora. Naši zvaničnici to pominju sada. Tada su se pravili i slijepi i gluvi za sve koji su predlagali da se Ugovor sa Deripaskom i njegovim partnerima raskine na štetu kupca (do danas se ne zna ko je vlasnik trećine CEAC-a, pa se ,,osnovano sumnja” da u tom vlasništvu udio imaju i domaći ,,igrači”).

Upravo je taj Sporazum o poravnanju, odnosno njegovo navodno kršenje od strane Vlade, poslužio kao osnov za arbitražni postupak koji je CEAC pokrenuo u novembru prošle godine, zahtijevajući od Crne Gore naknadu od 100 miliona eura. Iz Vlade je, nedugo zatim, ozvaničeno: ,,Ministarstvo ekonomije je 21. novembra primilo od advokata iz kancelarije Graf von Vestflalen iz Njemačke obavještenje o arbitraži kojim su CEAC i En plus grupa počeli arbitražni postupak protiv Crne Gore na osnovu Ugovora o poravnanju koji je zaključen 16. novembra 2009. godine. Za ovaj arbitražni postupak nadležna je ad hoc arbitraža, u vijeću od tri arbitra, sa sjedištem u Beču, pri čemu se postupak vodi na engleskom jeziku”.

,,Arbitražni proces pred sudom u Beču trebalo bi da počne za nekoliko mjeseci i trajaće dugo”, izjavio je Branko Vujović, nekadašnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede, bivši ministar ekonomije, a odnedavno i predsjednik Radne grupe za arbitražne sporove Vlade sa njenim privatizacionim partnerima. ,,Naš zadatak je da prikupljamo informacije koje ćemo ustupiti timu koji će predstavljati Crnu Goru u arbitražnom postupku. Naš posao, za razliku od njihovog, neće biti skup”, optimista je Vujović, ,,ali koliko će sve to da košta još ne znamo. Bitno je reći i da će troškove postupka snositi strana koja izgubi spor.”

Za razliku od Vujovića, pravni stručnjaci kažu da proces međunarodne arbitraže nije ni jednostavan ni predvidljiv. ,,U zemljama Balkana nije lako pronaći ljude koji dovoljno poznaju postupak arbitraže, zato nije rijetkost da se loše procijeni kako će se ona završiti”, upozorava Beograđanin Milan Kovačević, međunarodno priznat konsultant za strana ulaganja i arbitraže. Kovačević objašnjava kako se ,,međunarodne ad hoc arbitraže ugovaraju u zemljama gdje nema dovoljno povjerenja u domaći pravni sistem, tako da je to praksa i u većini ex-jugoslavenskih republika.”

Paralelno sa pričom o stečaju Kombinata aluminijuma i nesporazumima Đukanovićeve Vlade sa njegovim nekadašnjim vlasnicima, u toku je još jedan sličan arbitražni postupak. Bivši vlasnik nikšićke Željezare kompanija MNSS, i sa njom povezana firma Rekupero, od Crne Gore potražuju 72 miliona eura, na ime izgubljenih investicija i kredita odobrenih nikšićkoj kompaniji prije nego što je ona, na zahtjev radnika, otišla u stečaj. Ta arbitraža je počela 17. maja prošle godine u Parizu.

Vlada je, i u ovom postupku zadužila Branka Vujovića da koordinira radom državnih službi i potpomaže, bez tendera, angažovane advokatske timove iz Beograda i Beča. Treba znati kako je upravo on potpisnik Ugovora o poravnanju koje su prethodne vlade potpisale i sa CEAC-om i sa MNSS-om, kada je postalo jasno da kupci privatizovanih preduzeća u Nikšiću i Podgorici nijesu u stanju da ispune preuzete obaveze. Pokazaće se koliko je to bilo mudro. I kome je šta donijelo.

Uglavnom, arbitraže postaju sastavni dio crnogorske privatizacije.

Tačno prije deset godina, u proljeće 2004. godine, Grčki Helenik Petroleum (kupac kotorskog Jugopetrola) najavio je započinjanje postupka pred Arbitražnim tijelom u Londonu zbog, kako je navedeno, ,,nepoštovanje duha i nekih odredbi ugovora o privatizaciji Jugopetrola, što se ogleda kroz osnivanje i početak rada kompanije Montenegro bonus”. Grci su tada najavili da će se ,,u arbitraži razmatrati i, eventualno, revidirati sve tačke privatizacionog ugovora”. I naglasili kako ,,ni po koju cijenu neće napustiti Crnu Goru”. O epilogu tog procesa nikada nijesmo zvanično obaviješteni.

Zato znamo da je ugovorena dokapitalizacija, jedna od najvažnijih odredbi kupoprodajnog ugovora, godinama kasnila zbog trivijalnog propusta u kupoprodajnom Ugovoru za koji je pravnom savjetniku tadašnjeg Savjeta za privatizaciju Marku Harisonu plaćeno tri miliona maraka. Znamo i to da su Branko Vujović i Veselin Vukotić oslobođeni optužbi za kršenje zakona tokom ove privatizacije nakon što su ostali članovi Savjeta posvjedočili kako su važeće zakone kršili – zajedno.

Arbitraže su, potom, pokretali i bivši vlasnici nikšićke Livnice Gati, CEAC, više stranih banaka sa filijalama u Crnoj Gori.

Od avgusta prošle godine, nakon što je postalo izvjesno da parlament ne pristaje na dil po kome bi Vlada EPCG-u oprostila poreski dug veći od 50 miliona eura, mogući arbitražni postupak pominju i predstavnici italijanskog A2A, suvlasnici Elektroprivrede od 2009. godine. Italijani prijete da će u Vašingtonu pokrenuti arbitražni postupak kojim će tražiti naknadu od 526 miliona eura (430 miliona ulaganja i 96 miliona na ime izgubljene dobiti, uglavnom zbog neisplativih aranžmana sa KAP-om).

,,Najavljena arbitraža je samo farsa”, tvrdi predsjednik Udruženja manjinskih akcionara EPCG Vasilije Miličković, upozoravajući ,,Najveći akcionari u A2A su, u stvari, naši domaći tajkuni. Milo Đukanovićev je režiser svih privatizacija i sve je to odrađeno u njegovoj netransparentnoj varijanti…”.

Najave moguće arbitraže stižu i iz Budve. Prema argumentima kojima ministar Branimir Gvozdenović straši poslanike pozicije i opozicije u Skupštini, grčki Adriatik properties (vlasnička struktura te firme je sve veća nepoznanica) kao zakupac hotela Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža tražiće 50 miliona odštete ukoliko mu se, u vidu aneksa ugovora, ne ponude benefiti koji podrazumijevaju višemilionske uštede na ime rente i višedecenijsko produženje zakupa. Spor je, kažu, nastao zbog urbanističkih propusta lokalnih vlasti koje, treba li podsjećati, predvodi – DPS.

Lider PzP Nebojša Medojević jedan je od onih koji ne vjeruju u slučajnosti. ,,Građani Crne Gore moraju shvatiti da je to još jedan u nizu korupcionaških poslova vrhuške režima, koja se u tajnim dilovima sa takozvanim investitorima debelo ugradila u pljačkanje države”, kaže on.

Nadležni iz pravosuđa ćute. A privatizacioni taksimetar neumoljivo otkucava – obistini li se pesimistički scenario po kome bi Crna Gora mogla izgubiti sve započete i najavljene arbitraže, ukupan ceh bi se mogao opasno primaći iznosu od 1,5 milijardi eura. To bi značilo kako je svaki od 700 hiljada stanovnika Crne Gore, samo po ovom osnovu, nekome dužan 2.150 eura. Kome?

Ili je važnije pitanje – da li ste spremni da odluku o tom i tolikom novcu prepustite Đukanoviću, Vujoviću i njihovim, domaćim i stranim, partnerima iz promašenih privatizacionih poslova?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari