FOKUS
PRIVEDEN SVETOZAR MAROVIĆ: Đukanovićev Sanader

Očigledno unaprijed isplanirano i dogovoreno privođenje Svetozara Marovića, nekadašnjeg državnog (SFRJ, SRJ, SCG, CG) i političkog (SK i DPS) funkcionera iz samog jezgra tadašnjih centara moći, iznenadilo je samo najnaivnije i neupućene.
Dobro obaviješteni sve ovo najavljuju od sredine ljeta. U avgustu je podnijeto 13 krivičnih prijava protiv uticajnih Budvana/Budvanki i njihovih poslovnih partnera iz zemlje i inostranstva „zbog zloupotrebe položaja” . Među njima Marovićevi čine jaču trećinu: sin, ćerka, brat, strina i tašta privedeni su, neko prije neko kasnije, pred isljednike.Tužilaštvo ih je sve teretilo da su kao kriminalna grupa koja je djelovala duže vrijeme oštetili gradsku kasu za više od 10 miliona eura.
Oprezni su slijed događaja shvatili prije nekih mjesec dana, kada je specijalni državni tužilac Milivoje Katnić, gostujući u emisiji Načisto na TV Vijesti, kazao da je identifikovan šef organizovane kriminalne grupe u Budvi i najavio da će uskoro istraga biti proširena i na njega u slučajevima platoa na Jazu i TQ Plaza.
Svima je bilo jasno o kome govori kada pominje „organizatora” u gradu koji su poodavno prozvali Svetozarevo na moru.
Pažljivima nije promaklo kako je, samo koji dan kasnije, prvi čovjek DPS-a i predsjednik Vlade Milo Đukanović sa naglašenom ravnodušnošću komentarisao dešavanja u trouglu Budva – Podgorica – Spuž. „Činjenica da je jedan broj istaknutih članova DPS-a već obuhvaćen istragom povodom određenih predmeta u Budvi nije prijatna, ali to je sve u zoni lične odgovornosti svakog od nas pojedinačno, počev od mene pa do svakog drugog čovjeka koji se nađe u takvoj poziciji”, rekao je premijer. Poruka je bila krajnje nedvosmislena: sami pali – sami se ubili.
Istovremeno je predsjednik DPS-a iskoristio novinarsko pitanje zbog čega Marović ne prisustvuje sjednici Savjeta za praćenje sprovođenja izbornog programa, da partijskoj bazi pošalje poruku: ,,Svetozar Marović me pozvao i izvinio se što neće biti prisutan sjednici Savjeta zbog nekih lakših zdravstvenih problema. To je jedini razlog, meni poznat. Ne vjerujem da ima prostora za spekulaciju. Sa Svetozarom Marovićem sam u redovnom kontaktu i u tom kontaktu ne primjećujem da je došlo do bilo kakvog pomjeranja u odnosima Svetozara Marovića prema DPS-u i politici te partije kojoj je upravo Svetozar Marović darivao dobar dio sebe u proteklim decenijama”.
Da probamo da čitamo između redova: To što je S.M. pozvao i izvinio se M.Đ. pokazuje da hijerarhija unutar ove (državotvorne, političke, kriminalne) grupe nije i ne smije biti narušena. Kada kaže „jedini razlog, meni poznat”, Đukanović precizira kako on nije dužan da zna sve. Ipak opominje: „nema prostora za spekulacije”. Za kraj je ostavljena, kako bi rekli, poruka lične prirode: sa S.M. je „u redovnom kontaktu” (svi iz njihovog okruženja znaju da to nije tačno) i „ne primjećuje da je došlo do bilo kakvog pomjeranja” u odnosima S.M. prema DPS-u… Ovo je u vezi sa ranije pomenutom „zonom lične odgovornosti”. Đukanović opominje Marovića i njegove da paze šta rade. Da ne bi na dnevni red došla i neka još bolnija pitanja. Status (ne)legalno stečene imovine, na primjer.
Ne morate biti pravnik da bi vam palo u oči kako tužilaštvo i pravosuđe, i ono koje je prije pet godina procesuiralo aferu Zavala, i sadašnje koje toj priči dodaje nova tri-četiri poglavlja vrijedna 10 ili 20 miliona eura, nijesu pokrenuli postupak blokade i(li) privremenog oduzimanja imovine osumnjičenih, optuženih i osuđenih aktera ovih afera. Iako su u nekim drugim slučajevima bili mnogo odlučniji po tom pitanju (suđenje Dušku Šariću i Jovici Lončaru, ili proces koji se vodi protiv Safeta, Mersudina i Amine Kalić).
Zvanično – finansijska istraga još traje. Nezvanično: Katnić i VDT Ivica Stanković nijesu jedini od kojih zavisi koliko će te istraga trajati. Posebno dok je Specijalno tužilaštvo, bez sebi podređenog i lojalnog policijskog odjeljenja, osuđeno na „spoljnu saradnju” sa Markovićevom policijom, Lazovićevim vještacima i drugim ekspertima iz zemlje i inostranstva.
Posmatračima je cijela priča postala sumnjiva u momentu kada se, neposredno nakon što je Crna Gora dobila poziv da započne pristupne pregovore i postane 29-a članica NATO-a, u zapadnim medijima pojavila procjena da ovu pozivnicu vlast u Podgorici mora platiti i prinošenjem krupne žrtve na oltar borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Dobar izbor nametao se, sam po sebi.
Skeptike je, konačno, razuvjerilo saznanje da S.M. nije na popisu partijskih koordinatora koji će po crnogorskim opštinama voditi predstojeću izbornu kampanju. Znajući da u DPS-u nema važnijeg posla od izbora, bilo je jasno da se u vladajućoj partiji, makar za narednu godinu, ne računa na usluge Svetozara Marovića. Ta poruka bila je poprilično jednoznačna.
Od kada znamo da će Marović poslovne sastanke u Kanu i Milanu zamijeniti prinudnim boravkom u Spužu?
Neko će reći da je prosvjetljenje doživio čitajući Pravila ćutanja Momira Bulatovića, i sve ono što je o tadašnjem kumu imao da kaže nekadašnji predsjednik Crne Gore i, prema vlastitom priznanju, utemeljivač švercerske (tranzicione) ekonomije kao državnog poslovnog modela u vrijeme sankcija UN prema Crnoj Gori i Srbiji (tzv. SRJ)
Drugi će se pozvati na aferu Nacional, kao na nešto što im je otvorilo oči po pitanju ovozemaljskih interesovanja Svetozara Marovića. Pokojni Ivo Pukanić i njegovi saradnici iz Nacionala tvrdili su da organizatori šverca duvana Maroviću mjesečno plaćaju 200 hiljada maraka, ,,samo da ne smeta”. Na novinarsku radoznalost Marović je uzvratio opaskom da ne vidi razlog zašto bi komentarisao pisanje Nacionala, kada se u tom serijalu pominje ,,samo u jednoj rečenici”!?
U radu na neautorizovanoj poslovnoj biografiji Marovića najdalje je otišla NVO MANS. Oni su, u proljeće 2008. godine, javnosti predočili šemu uticaja koja je pokazala da u tom momentu on ,,direktno i preko rodbinskih i političkih veza” kontroliše rad sedam javnih preduzeća i institucija na teritoriji opštine Budva, ,,od kojih šest imaju nadležnosti i poslove vezane za prostorno planiranje, izgradnju objekata i nekretnine”. Istovremeno je, izbrojali su u MANS-u ,,Marović, preko članova najuže porodice i sa njima poveznih lica, odnosno kćerkama kompanija, povezan sa 22 privatne kompanije od kojih se čak deset bavi građevinarstvom i nekretninama, a dvije su of-šor firme sa Britanskih Djevičanskih ostrva, odnosno Kipra”.
U tom izvještaju je, prilično detaljno, obrađen najveći dio onoga što je tema razgovora koji se ove jeseni, o Budvi, vode u podgoričkom tužilaštvu. Konačno, MANS je pomogao da javnost sazna i za sumnje da je Marović, odnosno njegova supruga Đurđina, na tajnom računu u švajcarskoj filijali HSCB banke imala 3,8 miliona eura koje on kao javni funkcioner nije prijavio Komisiji za sprječavanje konflikta interesa. Započeta istraga ovdašnjeg tužilaštva je, kažu, blokirana zbog opstrukcije švajcarskih finansijskih vlasti. Što ne znači da, uz valjan podsticaj iz nekog od centara moći, neće biti istjerana do kraja. Ili ubijena skroz – na skroz.
Sve bi se to, mogla svrstati u dječje bolesti ovdašnje političko-ekonomske tranzicije, pa bi se i dalo kompenzovati na ovaj ili onaj način, da nije bilo Marovićevog smrtnog grijeha – sumnje u nelojalnost.
Vratimo se pet godina unazad. Ljeto 2010. Đukanović više ne može da sakrije pripreme za novo povlačenje sa vlasti. Dok on za nasljednika priprema Igora Lukšića, njegov zvanično najbliži saradnik u partiji i vladi – sve glasnije i glasnije, obećava promjene. Čim ovaj ode.
Nije tu priču trebalo posebno razrađivati pošto je u Hrvatskoj, praktično istovremeno, tekla akcije detronizacije, a zatim i hapšenja bivšeg premijera i predsjednika vladajuće HDZ Iva Sanadera.
Marović je, neoprezno i bez dovoljne diskrecije, obećavao državni obračun sa tajkunima bliskim Đukanoviću nakon što on i Filip Vujanović, najkasnije 2013. godine, preuzmu partijsku i izvršnu vlast. Po svoj prilici, nešto slično radio je i predsjednik države. Svoje mjesto u tom aranžmanu tražio je, i mislio da ga je pronašao, dio vladajućeg političko-ekonomskog establišmenta iz redova ministara, gradonačelnika, poslanika, direktora javnih preduzeća (neki su danas u penziji, neki u pritvoru, treći služe kaznu angažovani u izvršnoj vlasti, tako da ih Šef u svakom trenu ima na oku).
Tu je negdje Đukanović odlučio da spoji korist i zadovoljstvo.
Prvi indikator budućih događaja bilo je saznanje da Marović nije obaviješten o svom odlasku iz Vlade. Pa je izjavio da iz izvršne vlasti neće otići skupa sa Đukanovićem pošto „ne voli ni odlaske, ni pakete”. Koji dan kasnije je, jednoj stranoj novinskoj agenciji, saopštio da je ostavka na mjesto vicepremijera njegova „lična odluka koju je ranije najavio”.
Crnogorski mediji jedva su zabilježili tu vijest. Njih su puno više interesovali maskirani specijalci koji su, u osvit zore, banuli na vrata nekoliko (tada) uticajnih Budvana i započeli priču koja i danas traje.
Neki je zovu obračun protiv korupcije i organizovanog kriminala. Drugi kažu da je riječ o specifičnom vidu porodičnog nasilja. Kao što to obično biva, u pravu su i jedni i drugi. Đukanović će već ovlastiti nekoga da nam predoči zvaničnu interpretaciju događaja. I novi radni raspored.
Filozof u biznisu
Svetozar Marović je završio Pravni fakultet u Podgorici, navodi se u njegovoj zvaničnoj biografiji objavljenoj na sajtu DPS-a.
Slijedi spisak funkcija: pravnik u SO Budva, predsjednik Saveza socijalističke omladine Budve, direktor Uprave prihoda SO Budva, predsjednik Saveza socijalističke omladine Crne Gore, član Predsjedništva CK SK Crne Gore, član Predsjedništva Crne Gore, generalni sekretar DPS-a, poslanik u Vijeću građana Skupštine SR Jugoslavije, poslanik u Skupštini Crne Gore. Za predsjednika Skupštine Republike Crne Gore biran je tri puta uzastopno, prvi put 1994.godine. Od 2008. do 2010. bio je potpredsjednik Vlade u kabinetu Mila Đukanovića.
Bio je prvi i posljednji predsjednik Državne zajednice Srbija i Crna Gora, navedeno je na sajtu DPS-a: ,,Marović je autor imena Demokratske partije socijalista”. I još: ..Idejni je pokretač i suosnivač festivala Grad teatar u Budvi, Trga pjesnika, Dana alternativne medicine i Probeach soccer tour…”.
Danas ne piše, iako se zna, da je Marović i autor slogana Rat za mir pod kojim su crnogorski rezervisti otišli da ruše i pale jugoistočnu Hrvatsku – od Debelog brijega do Dubrovnika.
Mimo zvanične biografije, analitičari su u njemu odavno prepoznali umijeće ,,mirenja nepomirljivog”, poput spajanja ,,ideološkog jezuitizma i profiterskog biznisa – Tome Akvinskog i Caneta Subotića”, o čemu piše Željko Ivanović u knjizi Crnogorski Diznilend.
Po dolasku iz Beograda, u ljeto 2006. godine, Marović je najavio kako će „naći već neki način da pripomogne porodične finansije”. Početkom sljedeće godine najavljuje: ,,Upravo završavam sa svojim poslovnim prijateljima neke aktivnosti na pripremi formiranja Internacionalne Mediteran grupe”. Prema onome što je Marović predočio Danu, planirano je bilo da se buduća kompanija bavi ,,zdravstvenim uslugama, otvaranjem najmodernijeg dijagnostičkog centra u Budvi i Crnoj Gori, investicijama u turizam, infrastrukturnim poslovima i finansijskim menadžmentom”. Ostalo je samo na priči.
Marović je, ipak, koliko iste te 2007. godine i zvanično postao milioner. Do velikog novca došao je kupovinom akcija Prve banke, po povlašćenim uslovima. Tako je firma Moninvest u kojoj je bio suvlasnik, za samo jedan dan zaradila tri miliona eura. Marović je, navodno, za vijest saznao iz novina.
Priču o Zavali i Miraxu, koja ga je istovremeno pratila, komentarisao je sa mnogo manje razumijevanja i entuzijazma. ,,U pitanju je prljava kampanja koja se već mjesec dana vodi protiv mene, moje porodice, mojih prijatelja, partije kojoj pripadam i grada u kojem živim”, nabrajao je Marović, objašnjavajući da je cilj tih diskvalifikacija političke prirode. Tri godine kasnije, u decembru 2010, pokazalo se da je tužilaštvo značajno suzilo krug aktera te priče. Možda i previše.
Da li tužilaštvo pod komandom tandema Stanković-Katnić sada ispravlja tu nepravdu ili ide nekim novim tragom, saznaćemo nakon izlaska ovog broja Monitora.
Marović se o svojim poslovima posljednji put oglasio negdje sredinom 2008. godine. ,,Ja se trudim da ne idem na šalter i čekam platu”, pohvalio se tada, ,,Trenutno pomažem svome sinu (Milošu Maroviću) koji se bavi biznisom na jedan novi način. Ove mlađe generacije su mnogo efikasnije i brže od nas ali nekako, u krajnjem, svakako uspijevam da se snađem u realnom svijetu…”.
Onda je Svetozar Marović shvatio da su stvari otišle predaleko. I zaćutao. Kasno?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima
Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.
Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.
Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.
Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.
Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.
Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.
Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.
Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.
Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.
Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.
Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.
Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.
Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.
To je samo vrh piramide.
Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).
Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.
SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.
Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).
Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.
Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.
I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.
U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.
U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.
Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak
Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.
„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.
Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.
Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.
Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).
Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.
Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.
Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.
„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.
Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.
Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.
Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).
Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.
Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.
Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.
Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.
U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.
I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.
Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.
Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.
Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.
Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).
Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.
Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.
Rebus
Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).
Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom