Nik Đeljošaj i Nikola Camaj pridružili su se korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude

Četvorica nekadašnjih rukovodilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)  Hašim Tači, Jakup Krasnići, Kadri Veselji i Redžep Seljimi proglašeni su krivim za ratne zločine pred Specijalizovanim sudskim vijećem Kosova koje zasijeda u Hagu (vidjeti antrfile). Tači i Krasnići osuđeni su na 25, Veselji na 18 a  Seljimi na 13 godina zatvora.

Prema prvostepenoj presudi, sud je utvrdio njihovu krivičnu odgovornost za proizvoljno lišavanje slobode 385 ljudi, okrutno postupanje prema njih 49, mučenje 303 osobe i ubistvo 96 ljudi. Optužena četvorica oslobođena su optužbi za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je postojao rasprostranjen ili sistematski napad usmjeren protiv civilnog stanovništva kao takvog, zaključeno je prvostepenom presudom.

Iako izrečena presuda nije pravosnažna, njena objava proizvela je burne reakcije i oprečne komentare u cijelom regionu. Dijelom, razlog leži u činjenici da (nepravosnažno) osuđeni komandanti OVK nijesu obični vojnici, već osobe upečatljivih političkih biografija.

Hašim Tači, nekadašnji komandant i politički lider OVK, poslije rata je bio premijer, a potom i predsjednik Kosova. Funkciju predsjednika napustio je nakon podizanja optužnice Specijalizovanog tužilaštva Kosova kojom je optužen po više tačaka, uključujući ubistva, mučenje i progon. U pritvoru u Hagu nalazi se od novembra 2020. godine. Prema najavama, do kraja septembra pred istim sudom u Hagu, Tačiju treba da počne suđenje zbog zastrašivanja svjedoka tokom postupka dokazivanja optužbi za ratne zločine.

Jakup Krasnići bio je član Generalštaba OVK i Političke direkcije, portparol i zamjenik komandanta. Poslije rata bio je vršilac dužnosti predsjednika Kosova i predsjednik Skupštine. Sud je posebno ukazao na njegova saopštenja, političke govore i naredbe kojima je, prema izrečenoj presudi, podsticao izvršenje zločina.

Kadri Veselji bio je jedan od najviših obavještajnih funkcionera OVK, a poslije rata predsjednik Skupštine Kosova. U dokumentima Specijalizovanog tužilaštva navodi se da je tokom rata bio na čelu obavještajne službe OVK, koja je prikupljala podatke o vojnim i političkim protivnicima.

Redžep Seljimi bio je visoki oficir OVK, član Generalštaba i inspektor Generalštaba, a kasnije i političar i poslanik Samoopredjeljenja u Skupštini Kosova. Prema nalazima prvostepenog vijeća, njegov formalni položaj nije mu davao isti nivo autoriteta nad pripadnicima OVK kao ostaloj trojici osuđenih, ali je sud utvrdio da je Seljimi tolerisao ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Sva četvorica su, prema nalazima vijeća, značajno doprinijela kriminalnim aktivnostima prema ljudima koje su smatrali neprijateljima, odnosno, protivnicima političkih i vojnih ciljeva OVK. Njihova meta, navodi se, bile su osobe za koje se sumnjalo da se povezane sa tadašnjim srpskim vlastima. Među  žrtvama, uz Srbe i Rome, bilo je i Albanaca iz rivalskih političkih i (para)vojnih struktura. Ponajviše članova Demokratskog saveza Kosova Ibrahima Rugove i njegovog vojnog krila FARK.

Objašnjavajući predmet suđenja, predsjedavajući sudija Prvostepenog suda Kosova u Hagu, Amerikanac Čarls Smit, rekao je da se sudski postupak nije vodio o ocjenjivanju legitimnosti OVK i njenih političkih ciljeva, već o utvrđivanju lične odgovornosti optuženih za ono što im je tužilaštvo stavljalo na teret.

„Ovaj sudski postupak odnosi se na postupke i ponašanje optuženih u vezi s ovim predmetom. Ne odnosi se na legitimnost OVK-a i njegov cilj nezavisnog Kosova. Ne radi se o procjeni postupaka jedne strane prema drugoj. Ne radi se o zločinima koje su srpske snage i paravojne formacije nesumnjivo počinile nad kosovskim Albancima. Riječ je isključivo o tome jesu li počinjeni zločini navedeni u optužnici i mogu li optuženi biti smatrani odgovornim za njih“, naveo je Smit dodatno objašnjavajući odluku Suda da četvoricu čelnika OVK-a oslobodi optužbi da su počinili zločine protiv čovječnosti.

„U vezi s postojanjem široko rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo kao uslovom za postojanje zločina protiv čovječnosti, Prvostepeno vijeće utvrdilo je da Specijalno tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je takav široko rasprostranjeni napad na civilno stanovništvo počinjen.“

Objašnjenje sudije sa blizu 40 godina iskustva (radio i na Kosovu od 2010. do 2013. kao sudija EULEX-a i bio član Vrhovnog suda Kosova) nije doprlo do regionalnih političara zainteresovanih za ishod tog postupka. Ili se, makar, to ne vidi iz njihovih komentara izrečene presude.

Potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić presudu opisao kao potvrdu tvrdnje da je OVK bila „zločinačka i teroristička organizacija“, dok je govorio o Kosovu kao o lažnoj državi izgrađenoj na masovnim grobnicama.

Milorad Dodik otišao je još dalje, tvrdeći da je kazna „karikatura pravde“ i da presuda relativizuje zločine nad Srbima. Istovremeno je Tačija opisao kao ideologa i vođu „terorističke organizacije“.

Ni jednom ni drugom nije palo na pamet da naprave paralelu sa, recimo, Republikom Srpskom i njenim političkim i vojnim liderima predvođenim pravosnažno presuđenim ratnim zločincima za genocid Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Nije teško dosjetiti se zašto je takvo poređenje izostalo.

Među prvima nakon izricanja presude oglasio se premijer Albanije Edi Rama. On je na svom zvaničnom nalogu na Fejsbuku objavio mape Evrope pokrivenu vijencem od bodljikave žice, na kojoj je velikim crvenim slovima ispisana reč marre, što u prevodu sa albanskog jezika znači – sramota.

Predsednik makedonskog Sobranja Afrim Gaši je komentarišući presudu rekao da nijedna presuda ne može poreći činjenicu da su Tači, Krasnići, Veselji i Seljimi dio slavnog poglavlja u istoriji Kosova.

Stizale su, sa sličnih adresa, i neke bitno drugačlije poruke.

U saopštenju Lige socijaldemokrata Vojvodine navodi se da je krajnje vrijeme da sva društva na Balkanu prekinu sa sramotnom praksom guranja glave u pijesak i da se otvoreno suoče sa zločinima koje su pojedinci činili u ime njihove nacije. „Ubijanje civila, mučenje i progon nemaju nacionalni predznak, a kukavice koje su u ime celih naroda vršile zverstva moraju da trunu u zatvoru, a ne da se njihova imena skandiraju na ulicama i trgovima“, naveo je portparol Lige Aleksandar Marton.

„Očekivane osuđujuće prvostepene presude vođama OVK su potencijalna opasnost za srpsku zajednicu na KiM zbog izvjesne zloupotrebe političkog trenutka u kom se nalazimo”, rekao je poslanik Pokreta slobodnih građana u Skupštini Srbije Vladimir Pajić ukazujući na njenu upotrebnu vrijednost kod onih koji profitiraju na sukobima i zlu. „Očekujući vrlo neizvjesne izbore u Srbiji kao i nestabilnu vlast na Kosovu vrlo su mogući nepoželjni scenariji od kojih će i Beograd i Priština pokušati da profitiraju“.

Političari iz Crne Gore su dali doprinos demonstraciji različitih standarda i podizanju temperature u interpretacijom  izrečene presude.

„Veoma loša vijest i krajnje nepravedna odluka“, napisao je potpredsjednik Vlade i lider Albanskog foruma Nik Đeljošaj na Fejsbuku. „Danas može biti dan žalosti za Albance“, konstatuje Đeljošaj. „Nikada nijesam vjerovao da sudska odluka može biti ovakva i toliko nepravedna“.

Objašnjavajući napisano, potpredsjednik Vlade navodi da je rat OVK bio  odbrambeni, oslobodilački i pravedan. „Agresor ne može i ne smije biti izjednačen sa onim koji je bio prinuđen da se brani“, insistira Đeljošaj. „Svaki Albanac vjeruje u njihovu nevinost! Sloboda i nezavisnost imaju jedan pečat: OVK i Amerika.“

Nezadovoljstvo presudom iskazao je i potpredsjednik parlamenta Nikola Camaj. „Ova prvostepena presuda ne može biti pravosnažna odluka“, navodi Camaj insistirajući kako je OVK bila oslobodilačka vojska koja je ustala da zaštiti narod Kosova a ne da čini zločine. „Put ka pravdi se nastavlja… Na tom putu očekujemo i računamo na podršku SAD, našeg glavnog partnera i prijatelja u procesu oslobađenja i izgradnje države Kosovo.”

Najvisočije pozicionirani predstavnici albanskih nacionalnih partija u našoj zemlji očito nijesu, prije svojih objava, pročitali ono što je o presudi u Hagu rekao kosovski intelektualac Veton Suroi. On ističe da se presuda Tačiju i ostalima zasniva na principu da „pravednost oslobodilačkog cilja ne čini automatski pravednim svaki postupak učinjen u njegovo ime“. Istovremeno, „osuda pojedinaca za kriminalne radnje ne može se pripisati OVK u cjelini, promijeniti njenu istorijsku ulogu u oslobađanju zemlje niti ukaljati nezavisnost Kosova“.

Ovako su se Đeljošaj i Camaj pridružili korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude.

U Srbiji se posebno čekalo oglašavanje Aleksandra  Vučića. Uz neskriveno nezadovoljstvo šo sud presudom nije htio da uruši kredibilet OVK, predsjednik Srbije je posebnu pažnju u „slučaju Tači“ obratio na Crnu Goru. Kome nije jasno zašto, neka ponovo pročita gore citiranu izjavu Vladimira Pajića. I sagleda širu sliku.

Vučić je poručio: „Jedan koji se drznuo da kaže da je nekome izjavio saučešće, pa više ne smije ni da pogleda uvis, a kamoli nešto drugo u Crnoj Gori, danas je morao da sluša, i svi smo morali da slušamo, crnogorskog ministra Đeljošaja, koji kaže: ‘Svaki Albanac u srcu nosi svetu borbu OVK’. Hoće li zbog toga da zaustave evropske integracije, pošto oni pljuju po presudi i negiraju vladavinu prava? Ili to važi samo za Srbe?“

Prepoznali smo u ovome jednom Andriju Mandića. Čekajući odluku o mogućem razrješenju zbog objave o upućenom telegramu saučešća porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, predsjednik Skupštine može biti zadovoljan što mu društvo u podršci  osuđenima za ratne zločine prave kolege iz vladajuće koalicije. Otprilike, svi smo isti kada su u pitanju naši i njihovi. Svoje ne damo, drugima sudimo. Razlika je – valja ponoviti – Mladić je pravosnažno osuđeni zločinac, za najveći zločin nakon drugog svjestskog rata u Evropi.

Premijer  Milojko Spajić je u nevolji koja nadilazi njegove potencijale da kontroliše procese. Dok je iz njegovog kabineta stigla poruka da poštovanje odluka krivičnih sudova nije stvar političkog izbora „već je temelj vladavine prava i međunarodna obaveza Crne Gore, posebno u kontekstu njenog EU puta“, koalicioni partneri se nadmeću baš u tom umijeću.

„Posebno su opasni pokušaji javnih funkcionera da glorifikuju počinioce ratnih zločina, jer se time vrijeđaju žrtve, podriva proces pomirenja u regionu i usporava put Crne Gore ka Evropskoj uniji“, poručili su iz Spajićevog kabineta, ne pokušavajući da objasne ulogu premijera u cijeloj priči.

Uglavnom, zbivanja i minule i ove sedmice svjedoče koliko je Crna Gora ranjiva kad teme zločina prispiju dnevni red. Da se ne zavaravamo, najviše zbog toga što se nije suočila sa svojim devedesetim.

Specijalni sud nije novi Haški tribunal

Specijalni sud za Kosovo nastao je u skladu sa međunarodnim sporazumom koji je ratifikovala Skupština Kosova, a regulisan je Zakonom o Specijalizovanim vijećima i Specijalizovanom tužilaštvu Kosova. Kako bi se  omogućilo usvajanje takvih zakona, Kosovo je 2015. godine moralo da izmjeni Ustav, odnosno, donese ustavni amandman, navodi BBC u tekstu iz 2019.

Specijalni sud za Kosovo ima zadatak da pred pravdu izvede odgovorne za ratne zločine i druga krivična djela koja su počinjena na Kosovu između 1998. i 2000. godine. Povod za njegovo osnivanje bio je izveštaj iz 2010. godine o navodnoj umiješanosti pripadnika OVK u otmice, ubistva i trgovinu organima, čiji je autor bio tadašnji predstavnik Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope Dik Marti.

Sud je jedinstven po tome što je dio pravosudnog sistema Kosova, ali je njegovo sjedište u Hagu, a među sudijama i tužiocima nema državljana Kosova.

„Jedan od najvažnijih razloga za izostanak kosovskih pravnika među sudijama i tužiocima je strah od curenja informacija i ugrožavanja identiteta zaštićenih svjedoka, koji su u ovim predmetima posebno važni“, kazala je profesorica istorije na Univerzitetu u Utrehtu Iva Vukušić, koja je pratila rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Sama Specijalizovana vijeća objašnjavaju da su „priključena svakom nivou sudskog sistema na Kosovu“ i da odražavaju njegovu sudsku strukturu. To znači da postoje prvostepena vijeća, Apelacioni sud, Vrhovni sud i posebno Specijalizovano vijeće Ustavnog suda.

Zato, presuda od 16. septembra nije kraj procesa.

Baš kao i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ova institucija je privremena i ima konkretan, oročen, mandat. Ugasiće se kada sudski postupci budu okončani.

Zoran RADULOVIĆ

Podrška Mandiću od strane PES-a i Demokrata, daće DPS-u priliku da i teret devedesetih počnu prebacivati na leđa političkih protivnika. Činjenica da su inicijativu podržale BS i albanske partije, da su je potpisali pojedini poslanici koji nijesu opozicija i da će za smjenu glasati i dio ljudi iz vlasti, ukazuje da je pitanje odnosa prema zločinima i zločincima izašlo iz uskih partijskih okvira i interpretacija

Po treći put od kada je izabran za predsjednika Skupštine, krajem oktobra 2023,  Andrija Mandić postaće dio dnevnog reda parlamenta, suočavajući se sa zahtjevom za razrješenje. Povod za skupštinsku inicijativu bila je Mandićeva obavijest na društvenim mrežama da je porodici ratnog zločinca Ratka Mladića izjavio sučešće. Zato bi izjašnjavanje po ovom zahtjevu, najavljeno za 24. septembar, moglo imati mnogo ozbiljniji značaj od još jednog, rutinskog, prebrojavanja između većine i manjine u parlamentu. Ne samo politički.

„Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića“, objavio je Mandić na društvenoj mreži Iks.

Petnaestak dana kasnije, javnost ne zna šta je predsjednik parlamenta napisao u telegramu saučešća povodom smrti osobe pravosnažno osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Osim njegove tvrdnje da u tom tekstu nije bilo ničega suvišnog.

„Uradio sam sve u skladu sa vjerom kojoj pripadam“, pravdao se Mandić, pozivajući se na običaje srpskog naroda koji su na snazi, kako je kazao, i kod naših rođaka Crnogoraca. To je upitna tvrdnja pošto postoje situacije i osobe povodom čije smrti se saučešće ne izjavljuje. Niti se javno prima. One jesu rijetke ali, probajte se prisjetiti, koliko je onih koji su sahranjeni sa teretom pravosnažne presude za genocid?

Mandić je, javno se hvaleći saučešćem, očigledno želio ostvariti političku korist. Jasno je i koju, s obzirom na epitet izdajnika koji mu sve češće i glasnije prišivaju mediji pod kontrolom vlasti u Beogradu. Samo se, može biti, preračunao po pitanju posljedica  tog postupka.

„Iskazivanje pijeteta prema pravosnažno osuđenom ratnom zločincu, posebno prema licu osuđenom za genocid u Srebrenici, nespojivo je sa odgovornošću koju nosi funkcija predsjednika parlamenta države koja je dužna da poštuje presude međunarodnih sudova, njeguje kulturu sjećanja i doprinosi pomirenju i dobrosusjedskim odnosima“, navode podnosioci inicijative za Mandićev opoziv. „Ozbiljnost takvog postupka i njegove posljedice po međunarodni kredibilitet Crne Gore potvrđuju i reakcije naših evropskih partnera…“

Iza zahtjeva ne stoje samo poslanici opozicije. Mandić već zna da će dio parlamentarne većine glasati protiv njega. Svih šest poslanika Bošnjačke stranke, te po jedan poslanik Albanskog foruma i Albanske alijanse potpisalo je inicijativu, pridružujući se opozicionim kolegama iz DPS (16 poslanika), URA (4), ES (3), DUA (1), HGI (1). Njih su, potpisom, podržala i dvojica nezavisnih poslanika Nikola Janović i Miodrag Laković (donedavno takođe dio vladajuće većine u parlamentu). Ukupno 35 potpisa. A inicijatori računaju na još, makar, tri glasa.

Nezavisna poslanica Jevrosima Pejović i poslanik vladajućeg PES-a Seid Hadžić najavili su da će glasati za razrješenje predsjednika Skupštine. Iz Albanskog foruma tvrde da će, slijedeći partijske odluke, za Mandićevo razrješenje glasati i njihov poslanik Nikola Camaj, iako je on odbio da potpiše dokument (inicijativu) zato što je iniciran iz poslaničkog kluba DPS-a.

Činjenica da sa obje strane linije Mandić imamo poslanike koji će, možda, glasati suprotno stavu partije/koalicije koja ih je delegirala u parlament, pokazuje dubinu nastale podjele. Ali i intenzitet partijskih kalkulacija uoči redovnih parlamentarnih izbora zakazanih za sredinu naredne godine. Teoretski, mogući su i vanredni izbori prije dogovorenog roka ali njih nije ralno očekivati. Dominantna većina svjesna je da bi tolika ekskalacija političke krize značajno usporila proces pridruživanja EU.

Andrija Mandić se uzda u tu vrstu računa. Pa ga i potpomaže. „Vjerujem da je ovo njihov posljednji pokušaj da, pod različitim izgovorima, zaustave Crnu Goru u finalnoj fazi procesa pristupanja Evropskoj uniji“, spočitao je oponentima tokom posjete Beču. Nakon što je predočio računicu: „Ne postoji potrebna većina za smjenu predsjednika Skupštine Crne Gore“.

Mandić koalicione partnere iz Demokrata i PES-a podsjeća na zajedničke interese – javne i one o kojima se ne govori. A oni su, po njegovom sudu, veći od problema koji je proizveo pokušavajući da pritvrdi/povrati podršku glasača iz korpusa najtvrđih srpskih nacionalista. Preciznije šovinista, koji se Ratku Mladiću dive ne uprkos zločinima koje je počinio, nego baš zbog njih.

Mandića, za razliku od Milana Kneževića ili Milutina Đukanovića, nijesmo gledali među navijačima koji su klicali nož, žica, Srebrenica. Odnosno, aplaudirali poruci pravac Potočari. On već neko vrijeme pokušava napraviti javni otklon od sličnih demonstracija mržnje i politika tradicionalnih konflikta. Svjestan da igra sa mnogo rizika, na sve ili ništa. Nešto poput Mila Đukanovića s kraja prošlog i početkom ovog vijeka, kada je sebe i svoju partiju (dio koji je ostao pod njegovom kontrolom) prepakivao iz Miloševićevih u evropsko-ruske skute.

Mandić računa da i on ima isto pravo na drugu šansu. To podrazumijeva i o(p)stanak na sadašnjoj funkciji. Uz političko jačanje u budućnosti, ukoliko uspije u naumu evropeizacije glasačkog tijela NSD. Ali i ljudi iz svog okruženja i partijskog vrha. Prema neformalnim naznakma to bi se moglo pokazati kao težak zadatak.

O kompleksnosti Mandićeve tranzicione etape svjedoči i njegov ovonedjeljni izlet u prošlost: „Važno mi je da podsjetim da Andrija Mandić tokom tih nesrećnih devedesetih godina, koje se danas pokušavaju staviti u središte kampanje laži usmjerene protiv mene, nije obavljao nijednu funkciju na kojoj su se donosile ključne političke i državne odluke, niti se u tom periodu aktivno bavio politikom…“. Sjetimo se, isti ovaj čovjek, u parlamentu kome je sada na čelu, krajem 2019. pozivao je „ratne drugove iz 1991. i 1999.“ da budu spremni. A DPS vlastima prijetio da „slobodno računaju na najgore“.

Ozbiljan test Andriju Mandića čeka 24. septembra. Sjednica je zakazana. Po računici predlagača protiv njega će glasati 38 poslanika. Oni smtraju da bi se još po neko mogao pridružiti njihovom zahtjevu. Po onima koji se protive smjeni predsjednika parlamenta, to bi morao biti maksimum podrške zahtjevu opozicije. U prethodnim slučajevima se pokazalo da za Mandićevu smjenu nijesu glasali ni svi oni koji su je inicirali vlastitim potpisom.

I jedne i druge brine to što se za/protiv ne mora glasati. Dovoljno je ne doći na sjednicu pa svojoj strani oduzeti, moglo bi se pokazati, odlučujuće glasove. Za razrješenje predsjednika Skupštine ne treba 41 glas, dovoljna je većina prisutnih ako je obezbijeđen kvorum.

Uplaše li se za ishod glasanja, a ono bi trebalo biti tajno (zaokruživanjem na glasačkom listiću), vođe parlamentarne većine mogu spriječiti neželjeni ishod tako što će svoje poslanika povući sa sjednice. Ili neće doći na nju. Tako bi, pretpostavljaju upućeni, mogli mnogo sigurnije obezbijediti poslušnost poslaničkih klubova većine. Koja je, smtra se, najupitnija u PES-u premijera Milojka Spajića.

Razrješenje Andrije Mandića ne bi, po automatizmu, dovelo do pada Vlade. Ali bi nastavak saradnje bio izuzetno težak. Zato je predstojeće izjašnjavanje neobično težak test i za partnere iz Demokrata i PES-a. Odluku da ne glasaju za razrješenje predsjednika parlamenta PES je obrazložio time što ne žele da „ružna prošlost“ ugrozi budućnost. Naglašavajući da za njih poštovanje međunarodnih presuda nije sporno ni upitno, poslanik PES Boris Pejović je poručio kako njegova partija (pokret) „neće dozvoliti da im opozicija nameće kontekst glasanja“.

I Demokrate su protiv Mandićeve smjene. Jednako se trudeći da dokažu kako ta podrška ne znači odobravanje svega što Mandić radi. U toj logici leži nezgodan  paradoks politike aktuelne vlasti: dok Andrija Mandić provodi svoju političku agendu, PES i Demokrate ga (ne)voljno prate i podržavaju. Takva pozicija ima ozbiljnu političku cijenu. Njihovo glasanje neće se doticati samo telegrama porodici Mladić i „ružne prošlosti“ koje se, danas, svi verbalno odriču. Biće to i svjedočenje tih partija da  su spremne na postupke koji su veoma upitni iz perspektive proklamovanih evropskih standarda i vrijednosti.

Daliborka Uljarević predstojeće glasanje naziva „vrijednosnim skenerom“. Prema njenoj ocjeni, pitanje više nije samo izbor između Mandića ili DPS-a, već odnos prema glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca.

Moglo bi se pokazati kako je za Mandića i njegove koalicione partnere slamka spasa to što je inicijativa za njegovo razrješenje pokrenuta iz DPS. Time su dobili po nekome, još prihvatljiv alibi za njeno odbijanje. I to je mač sa dvije oštrice.

Iz DPS-a sve češće i glasnije konstatuju kako njihovi nasljednici na vlasti više insistiraju na reviziji prošlosti i aboliciji ideološki bliskih zločinaca, nego na sistemskim promjenama i prihvatanju proklamovanih „evropskih“ vrijednosti. Podrška Mandiću od strane PES i Demokrata daće im priliku da i teret devedesetih počnu prebacivati na leđa političkih protivnika. Dok činjenica da su njihovu inicijativu podržale manjinske partije, da su je potpisali pojedini poslanici koji nijesu opozicija i da će smjenu zaokružiti i dio vladajućih ruku, ukazuje da je pitanje odnosa prema zločinima i zločincima izašlo iz uskih partijskih okvira i interpretacija. Bitka za interpretaciju i posljedice saučešća će potrajati, dugo nakon sjednice 24. septembra. Tu bi, možda, i građani mogli tražiti svoju šansu.

Zoran RADULOVIĆ

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa.  Iz te političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih, eto većine i u sadašnjem parlamentu

Vijest da je Ratko Mladić umro u pritvorskoj jedinici u Hagu, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora, dala je povod za novi krug podsjećanja na vrijeme krvavog raspada SFR Jugoslavije i nove/stare interpretacije događaja iz tog doba.

Istorijske činjenice su neosporne: Nekadašnji general JNA, komandant vojske  tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine  dugogodišnji bjegunac od sučeljavanja s pravdom, Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine širom BiH.  Presudu je izrekao Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, pravni nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Utvrđeno je da je Mladić bio ključni pokretač i komandant operacije u Srebrenici u kojoj je sistematski pogubljeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Dokazi su pokazali da je Mladić lično koordinirao snage VRS-a, prisustvovao odvajanju muškaraca od žena i djece u Potočarima te direktno izdao naredbe za masovne egzekucije na više lokacija. Tijela ubijenih potom su, u više navrata, iskopavana i prenošena u nove tajne masovne grobnice, kako bi se priječilo njihovo otkrivanje i prikupljanje dokaza o razmjerama zločina. Presudom je taj zločin definisan kao genocid, s ciljem uništenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Pod direktnom komandom Ratka Mladića provođena je trogodišnja kampanja opsade i terora nad stanovništvom Sarajeva. Grad je bio u potpunoj blokadi 1.425 dana, a njegovi stanovnici izloženi svakodnevnim neselektivnim snajperskim i artiljerijskim napadima. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je više od 11.000 civila, među njima i 1.601 dijete. Mladić je proglašen krivim za kršenje zakona i običaja ratovanja, dok je Sud utvrdio da je primarni cilj ovih napada bio utjerivanje straha.

Jedina tačka optužnice po kojoj je oslobođen, teretila je Mladića za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u šest BiH opština tokom 1992. godine: Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici. Sudsko vijeće je potvrdilo da su na tim područjima počinjeni masovni progon, istrijebljenja, ubistva i mučenja u logorima pod kontrolom vojske RS (Omarska, Keraterma, Trnopolja…), ali su sudije većinom glasova zaključile da prikupljeni dokazi nisu dovoljni da bi se dokazalo krivično djelo genocida.

Suđenje Mladiću dalo je obilje materijala za praćenje transformacije oficira JNA u zlikovca nepojmljivih razmjera.

Početkom ratnog raspada SFRJ sredinom 1991. godine, potpukovnik Mladić je iz Prištine prekomandovan za komandanta 9. (kninskog) korpusa JNA. Tamo je komandovao jedinicama regularne vojske i srpskih paramilicija tokom borbi na prostoru Krajine i dijelu Dalmacije koju je bezuspiješno pokušavao zauzeti.

U jednom od dokumenata prezentovanih tokom suđenja, Mladić pregovaračima hrvatske strane najavljuje „uništenje Zadra, a zatim uništenje ostalih gradova“ na tom dijelu hrvatskog primorja, ukoliko se ne ispune njegovi uslovi. U presretnutom (snimljenom) razgovoru sa pregovaračima iz Šibenika, u septembru 1991., Mladić prijeti: „Sve što je starije od 10 i mlađe od 75 godina nastradaće u Šibeniku i nećemo ostaviti nijednu kuću da stoji.“

Ispuniće gotovo identične prijetnje, četiri godine kasnije, u Srebrenici. U međuvremenu, u martu 1992., Mladić je iz Knina prekomandovan u Sarajevo gdje je, po naređenju tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića, postavljen za komandanta 2. vojne oblasti JNA. Dva mjeseca kasnije, na prijedlog Radovana Karadžića, skupština RS postavlja ga za komandanta Glavnog štaba vojske RS.

„Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, čudio se tada Mladić pred ciljevima projekta etničkog čišćenja srpskog dijela BiH.

Ali je prihvatio postavljenje. I cilj. Na tom položaju ostao je do 1996. godine, nakon čega se dao u bijeg i skrivao od  optužnice Tužilaštva u Hagu. Aktivni oficir Vojske SRJ ostaje do februara 2001. godine, kada je penzionisan ukazom tadašnjeg predsjednika te države Vojislava Koštunice. Uhapšen je tek deset godina kasnije, u kući rođaka u selu Lazarevo blizu Zrenjanina. Selo je, potom, preimenovano u Mandićevo.

Sarajlije su ga upamtile po pokušaju  da ih „raspameti“ neprekidnim  granatiranjem . Tokom suđenja isplivala je još mračnija Mladićeva strana. „Kad god prolazim pored Sarajeva, usput nekoga ubijem…“, hvali se u saputnikovu kameru (kanadski Srbin Milan Lešić), u avgustu 1993. „Idem, razbijam Turke, ko ih jebe!“

Početkom naredne godine, na sjednici Skupštine RS, objašnjava da „neprijatelj sa kojim se suočavamo svakim danom postaje jači… Moja briga je da oni nestanu potpuno“. Genocidu se više nije čudio.

A onda, tri mjeseca pred početak pregovora u Dejtonu kojima je okončan rat u BiH, vojska RS zauzima „sigurnu zonu UN-a“. Mladić kaže: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu Srebrenicu. I napokon je došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Počinje višednevni pokolj koji će imati mjesto u svakoj enciklopediji zločina i beščašča.

Srbija i ovih dana,  masovno slavi Ratka Mladića kao svog heroja. Ni mi nemamo vremena da čekamo istoriju  da se odredi prema načinu na koji  djelovi  crnogorskog  društva pamte i predstavljaju njegov lik i djelo.

“Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića”, objavio je na mreži X predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, neposredno po prispjeću vijesti o smrti osuđenog ratnog zločinca.

Milan Knežević, poslanik i predsjednik DNP koja je, zvanično, i dalje u koaliciji sa Mandićevom NSD, potrudio se više. On je na istoj društvenoj mreži,  uz Mladićevu fotografiju, objavio prigodan stihoklep: „Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.  Hvalospjev zlikovcu ili teška uvreda izrečena na račun Srba isključivo po osnovu njihove nacionalne pripadnosti?

Metodije Ostojić, jedan od dvojice mitropolita SPC koji trenutno službuju u Crnoj Gori smrt Ratka Mladića iskoristio je za žestok napad na neprijatelje svog svetonazora. Narod je, veli Metodije, u Mladiću prepoznao „ne samo velikog Srbina i čovjeka vrijednog poštovanja, nego i sve one divne i svete odlike svetih srpskih ratnika i vitezova…“. A zlo je na onoj drugoj strani. „Vidjeli smo da ga je ovaj bijeli svijet sudio i osudio. Ne njega da osudi, nego cjelokupni srpski rod… Da nas slome i pogaze. Pa da kao i oni služimo tami, mraku, ništavilu, smrti i prolaznosti.“

Zato će  general Ratko, uvjeravao je Metodije Ostojić vjernike na liturgiji u Pivskom manastiru, naći svoje mjesto među svetim srpskim vitezovima.

Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš priskočio je da pritvrdi.  „Vječne slave besmrtnom srpskom generalu“, stoji u njegovoj čitulji. „Hvala ti za sve što si učinio za srpski narod i pozdrav. Hristos Vaskrse Generale“.

Bilo je još toga. Bilo je i više onih koji su Ratka Mladića, nakon vijesti o njegovoj smrti, pokušali staviti u adekvatan istorijsko-civilizacijski kontekst.

Prema Krivičnom zakoniku Crne Gore, onaj ko javno odobrava, negira ili umanjuje težinu ratnih zločina/genocida može biti kažnjen višegodišnjom zatvorskom kaznom. Zakon nije potpuno precizan da li veličenje presuđenih zločinaca predstavlja oblik negacije njihovih zlodjela.

Iz Tužilaštva je saopšteno da oni „prat i ocjenjuju“ da li u radnjama ,,bilo kojih lica” postoje obilježja krivičnog djela. ,,Ukoliko (Tužilaštvo) ocijeni da je potrebno formirati predmet povodom bilo kojeg slučaja, javnost će biti blagovremeno obaviještena”, stoji u odgovoru na novinarski upit. Do obećanog blagovremenog obavještenja ostaće tajna šta Tužilaštvo tačno prati u, recimo, poeziji M.K. ili čitulji D.V. Ako ne pokušavaju da izvagaju intenzitet uznemirenja javnosti do koga, po slovu zakona, mora doći kako bi pomenuto krivično djelo bilo procesuirano.

Ovdašnju javnost, poznato je (ni)je lako uznemiriti podsjećanjem na zločine poslednjeg rata. Zavisno od toga jesu li počinioci, odnosno žrtve, naši ili njihovi. To je jedan od kontinuiteta podjela u Crnoj Gori.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se nestalim spomenikom zlikovca iz Drugog svjetskog rata Pavla Đurišića. Još ga nijesu našli. Dijelili smo se prije i poslije 30. avgusta 2020, skoro kao prije i nakon 21. maja 2006. Ili tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Bez kvi, srećom.

Mnogi će reći kako je temelj tih podjela udaren baš tokom raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj i BiH. Od Dubrovnika i Vukovara do Sarajeva i Srebrenice dio Crne Gore tražio je i borio se za mir. A drugi, tada brojčano ubjedljiva većina, pomagao pokušaj realizacije velikosrpskog projekta. Onoliko i onako kako je ko mogao: neko s puškom u ruci, neko novcem iz tranzitnih poslova, a poneko ratnohuškačkim  govorima iz parlamenta.

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se tih ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa i bijesa.  Sve najavljujući neminovnu pobjedu nad austrugarskim konjušarima, turcima, ustašama i balijama… Ubrajajući među te  neprijatelje  neistomišljenike sa crnogorskim nacionalnim ili državotvornim predznakom.  Iz  velikodržavne političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih sve skupa, eto većine i u sadašnjem parlamentu.

Neki su, u međuvremenu promijenili stranu, drugi nijesu. Konačno, ima i navodno neopredijeljenih, a spremnih da u svakoj podjeli moći budu na pobjedničkoj strani.

Među poklonicima zaostavštine Ratka Mladića, najveću pažnju zavrjeđuje gest Andrije Mandića. Isticanjem svog saučešća predsjednik parlamenta pokušao je ubijediti sljedbenike da ga vlast nije promjenila. Ni omekšala. Ni nedjelju dana nakon gesta koji je naišao na brojne osude domaće javnosti, opozicije ali i evropskih političara, Mandiću je u pomoć pokušao priskočiti partijski kolega Budimir Aleksić. „Izjaviti saučešće onima koji su izgubili bližnjeg nije pitanje političkog opredjeljenja niti bilo kakve kalkulacije, već duboko ukorijenjen čin čovječnosti i tradicije ljudi u Crnoj Gori“, rekao je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, u očiglednom pokušaju sanacije nastale štete. Čisti humanizam.

Mandića je najmanje strah DPS-ove inicijative za njegov opoziv. Čak i da ga smijene, on bi tu smjenu veoma lako investirao  u  prezbornoj kampanji na vanrednim izborima.

Zato će slučaj Mandić (Mladić) u realnom svijetu  poslužiti za pozicioniranje u susret izborima zakazanim za naredno ljeto. Crna Gora će nastaviti da živi sa svojim i tuđim demonima. Tek uz mnogo dodatnog truda, njihova snaga će slabiti.  Do dana kada ovdašnja djeca ne budu tražila odgovor od roditelja – zašto je većinska, službena  Crna Gora,  dok je ubijana Srebrenica bila saveznica Ratka Mladića? I šta su oni tada radili?

Tek kad ustanemo,  vidjećemo koliko smo padali.

Zoran RADULOVIĆ