Pisci svijeta Branke Bogavac, knjiga je koja pripada onim staništima u kojim riječi ne miruju, već grade mostove i postaju susret. One gore od uvjerenja, „šumore poput krošnji koje pamte vjetrove epoha“ i predstavljaju susret jezika, kultura, ljudi i njihovih sudbina. Susretanja čovjeka sa čovjekom

Kada se riječi sretnu, one progovore. Kada progovore, kao potoci zažubore. Raj sam oduvijek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku, H.L.Borhes

„Riječ je stvaralac, jer ‘na početku bješe riječ’. Ona je stvorila svijet imenujući ga, ističući ga, predajući ga dalje. Uvijek sam smatrao da su vrijedni jedino oni tekstovi koji se mogu upisati u kamen, oni koji bi se držali kao predmeti postavljeni među predmete prirode, na vazduhu, na suncu, na kiši i vjetru. To je upravo slučaj sa natpisima: upisati svoju memoriju, pošto je pisani znak superiorniji od riječi. Pisanje je poništavanje vremena. Ono što je napisano uvijek je tu“, izjavio je Fransis Ponž, slavni francuski pjesnik i stvaralac, u razgovoru sa Brankom Bogavac. To je onaj koji je privukao pažnju Albera Kamija koji mu je poslao rukopis Mita o Sizifu, a Žan Pol Sartr posvetio značajnu recenziju za zbirku Čovjek i stvari.

Pronaći smislenost vlastitog stvaralaštva u vremenu je imati komunikaciju sa čovjekom, vremenom življenja i sa samim sobom. To je ono trojstvo koje u nama potiče biće na stvaralački čin. Onaj izraz koji će nadživjeti svog stvaraoca. Razgovori Branke Bogavac su obrazac kako se može kritički prilaziti djelima velikih pisaca, a istovremeno čuvati njihovo stvaralačko i ljudsko dostojanstvo. Nizom delikatnih i temeljno prosijanih pitanja, sa finim smislom za nijansu, Brankina verbalna energija i zanosna retorika ima antologijske plamsaje.

Pisci svijeta Branke Bogavac, knjiga je koja pripada onim staništima u kojim riječi ne miruju, već grade mostove i postaju susret. One gore od uvjerenja, „šumore poput krošnji koje pamte vjetrove epoha“ i predstavljaju susret  jezika, kultura, ljudi i njihovih sudbina. Susretanja čovjeka sa čovjekom.

Kao tkalja koja zna da ljepota ne nastaje od jedne niti, nego od njihovog skladnog preplitanja, Branka iz različitih zborenja, kultura i sudbina plete jedinstvenu priču o čovjeku koji piše, čovjeku koji čita. Svaki razgovor ostaje cjelina za sebe, a tek zajedno oni postaju veliki dijalog epohe.

Intervjui sa 20 pisaca, iz 14 zemalja, sa četiri kontinenta okupljenih pod istim koricama, nijesu tek niz, to su 20 različitih pogleda na vrijeme, istoriju, slobodu, ljubav, izgnanstva, umjetnost i odgovornosti umjetnosti. Branka Bogavac ovdje nije samo sagovornik, ona je most između njih i čitalaca, tihi posrednik koji zna da pravo pitanje nije ono koje traži samo odgovor, nego i ono koje otvara unutrašnji svijet pisca.

Kada riječi progovore, ko’ potoci zažubore – teku bez zastajanja i poniranja, bez retoričke buke, ali sa onom unutrašnjom snagom koja dolazi iz iskrenosti. Svaki Brankin intervju prerasta u malu ispovijest, svako pitanje bude povod za sjećanje, svaka misao svjedočanstvo vremena. Ovdje se ne govori samo o književnosti i umjetnosti. Govori se i o životu koji je književnošću oblikovan. U tome je magija ovih razgovora.

Ne slučajno, većina razgovora za ovu knjigu nastaju u Parizu, gradu svjetlosti, na  raskršću ideja. Odatle Branka Bogavac vodi komunikaciju sa svojim sagovornicima koji se šire daleko izvan granica Francuske. Glas Horhea Amada, Ernesta Sabata, Antonija Tabukija, Frederika Begbedea, Pola Ostera i drugih, ne ostaje zatvoren u salonima evropske kulture. Njihove riječi putuju do Crne Gore, do Balkana, do svakog čitaoca koji vjeruje da dobra knjiga ne poznaje granice.

U tome je posebnost edicije Razgovori u Parizu. Ona ne donosi samo intervjue, ona donosi vrijeme koje traje. U ovoj epohi brzih informacija, i „devalvacije riječi“, Branka bira strpljenje razgovora, umijeće slušanja, koje postaje jednako važno kao i umijeće pisanja. Zato njeni sagovornici ne zvuče kao književni autoriteti na promociji vlastitih djela, već ljudi koji pred čitaocem otvaraju samobitnosti svoga Ja, iskazuju svoje stavove, a njihove tajanstvene riječi lete, što bi Krleža rekao „kao papirnati leptirići na vjetru stvarnosti“.

U tim razgovorima, riječ je čas ko mač oštra, čas utočišno tiha. Nekada daje sliku stradanja. Nekad razotkriva istorijske zablude, čuva najnježnije uspomene. Pisci govore o odrazu sa ogledala plamenih dešavanja njihovih epoha, o diktaturama, progonima, slobodi, identitetu, ljubavi, smrti, stvaranju, potvrđujući da velika književnost uvijek nastaje na mjestu gdje se čovjek suoči sa sopstvenom istinom.

Branka Bogavac razumije da se pisac ne upoznaje samo kroz njegove riječi, nego i kroz tišinu između dvije rečenice, kroz osmijeh, anegdotu ili pitanje koje potakne sjećanje što spontano bljesne, a nije zapisano niti u jednom retku njihova djela.

Upravo zato ovi razgovori imaju toplinu koju naučni eseji i biografske studije često ne mogu dosegnuti. To su dijalozi u kojima se tvorci pisane riječi približavaju čovjeku, a obični čitalac postaje njihov ravnopravni sagovornik.

Stoga su  razgovori – Pisci svijeta, knjiga povjerenja u riječ. Vjera da dijalog može biti prostor razumijevanja, riječ pjesnička može nadživjeti ideologije, a književnost ostati najdublji iskaz ljudske istine, te kroz Brankine zapise dobiti novu aktuelnost i redefinisati ono što vrijedi sačuvati u savremenom dobu.

„Unio sam malo svjetlosti u apsurd ljudske egzistencije. U centru se nalazi razjapljena praznina, a mi smo okolo. Pravimo mreže od riječi koje bacamo preko te praznine“ riječi su grčkog stvaraoca Vasilisa Vasilikosa.

Za Frederika Begbedea, pisanje je čin neposlušnosti a njegova prava domovina je literatura, a Đerđ Konrad, poznati mađarski pisac u razgovoru sa Brankom tvrdi: „Kad bih mogao da izaberem između Boga i literature, izabrao bih literaturu.

Pisanje Mišelu Bitoru je najvažniji dio njegova života, iako kaže „pisanje je mučenje, ali mučenje bez koga ne bih mogao biti radostan“ .

„Da bi neko bio pjesnik nije dovoljno da bude obdaren nešto življom osjetljivošću od osrednje“, kaže Ponž, „nego je potrebno da bude sposoban da zna da uživa u riječima, da ih voli kao da su žive, da postoje kao predmeti spoljašnjeg svijeta koje ga uzbuđuju“ .

Kada zatvorimo posljednju stranicu ove knjige, ostaje osjećaj da se nijesmo oprostili od 20 pisaca, nego ih tek počeli upoznavati. Njihove riječi nastavljaju da žive kao žuboravi potoci koji se ulivaju u veliku rijeku svjetske književnosti, a Branka Bogavac ostaje njihov tihi hroničar, neumorni putnik, svjedok tome da se najveći susreti ispoljavaju na nivou pisane riječi jedinstveno, zorno i u razgovoru. Branka arheološki iskopava sjećanja svojih sagovornika složenih u slojevima geologije pamćenja.

Zaista, kada se riječi sretnu, one progovore. Kada progovore, kao potoci zažubore, noseći sa sobom i vrijeme, i ljude, i istinu o epohama koje traju. A sve što nije zapisano, kao da se nije ni desilo, jer pisac i pjesnik „mora biti korisniji od bilo kog građanina svog plemena“ (Fransis Ponž).

Po riječima našeg velikog pjesnika, akademika i istoričara literature, Sretena Perovića „tačno je da je književnost po porijeklu nacionalna a po značenju baština cijelog čovječanstva, ali, zar bi pisci sa kojima je Branka razgovarala (i čiji intervjui se nalaze u njenim knjigama) bili tako značajni i tako univerzalni da nijesu donosili osoben svijet?!“ Osoben, kao što je Branka Bogavac osobena u svom stvaralačkom izrazu.

Zorica JOKSIMOVIĆ

Odraz višedecenijske opsjednutosti da se očuva ono što je u kolektivnoj memoriji sklono zaboravu, a živo u predanju i kulturno-istorijskom sjećanju

Veselin Vesko Milović, decenijama aktivan u nevladinom sektoru, pokrenuo i uređivao više internet portala. Dvije decenije učestvovao u radu, a posljednje  decenije glavni i odgovorni urednik jedinstvenog portala za prezentovanje crnogorske umjetnosti, kulture i nasljeđa, pod nazivom Montenegrina.net. Zbirka Pjesme iz četiri ćoška duše Veselina Milovića predstavlja treći dio pjesničkog niza koji je započet zbirkama Da li ti je neko reko i Kad sunce izlazi, čime ove tri knjige čine svojevrsnu pjesničku trilogiju. Zajedničko im je: okrenutost čovjeku i njegovom lirskom biću.

Značenjski okvir naslova zbirke Pjesme iz četiri ćoška duše upućuju na snažan  simbolički okvir kome odgovaraju četiri tematska ciklusa zbirke: djetinjstvo i nepatvorena veza sa prirodom, ljubav kao intimna istina – ljubav data u legendama i narodnim predanjima kroz doživljajno iskustveno, kao i pričanje o malom čovjeku suočenim sa izazovima savremenog doba. Svaki od tih „ćoškova“ ima tačke slobode, svoje slike, tonove i omeđenosti, a pri tom, zajedno stanuju u toj „sobi“ gdje diše ljudsko iskustvo. „Ćošak“ kao priziv onoga što je skrajnuto i tiho – mjesto je odakle se posmatra sa pažnjom i promišlja. Lirski subjekat upravo sa takvog mjesta govori: bez uljepšavanja i sa jasnim moralnim stavom. Inspirativni talas ga ne zapljuskuje iz centra transparentnosti, već sa uglova života: iz škole, porodice, doma, domovine, prirode, narodnog predanja, svijesti i savjesti. Naslov se može čitati i kao obuhvat čovjeka u njegovoj punoći kroz sve četiri strane, u sva četiri pravca, a na temelju prostora gdje se susreću različiti glasovi: djetinjstva, mladosti, zrelog doba i starosti, koje se, iako dolaze iz različitih „ćoškova“ , stapaju u jednu pjesničku zaokruženost.

„Kakvom god zamislili i otkrivali dušu, neka umjetnička djela bave se njenom težinom, bar četvoro očiju gledajući na stvari, promjene, selidbe, zamjene…, bolje sagledavaju svaku (s)tvar. Tako i reflektori nove zbirke Veska Milovića osvjetljavaju četiri ćoška neprolaznih i njima dodatih aktuelnih pozicija iz kojih se sagledavaju okviri, t(okovi) i promjene (is)trajavanja u savremenosti“, istakla je pjesnikinja Stanka Stanojević Rađenović u predgovoru ove zbirke.

U čitanje zbirke Pjesme iz četiri ćoška duše Veselina Milovića, uvodi nas pjesma Domovina, koja nije samo uvodnik, već predstavlja njen temeljni poetski iskaz koji polazi od unutrašnjeg intimnog doživljaja pripadnosti. Domovina je taj treptaj rođen u srcu, u zagrljaju, u suzi radosnici, povratku… Ona je „majčino krilo“, „Uspjeh u školi“, „zelena trava“, „Čista rijeka“. „Domovina je ko nježna ruka“ i „zagrljaj bližnjeg“, prostor emocionalne sigurnosti i moralnih vrijednosti, ona je univerzalna i lična istovremeno.

Nasuprotot ovoj, u pjesmama Crna Gora i Lovćen domovina dobija jasno istorijsko, geografsko nacionalno i lično obilježje – na četiri ćoška. Ovdje više nije riječ samo o osjećaju, već i o prostoru ispisanim slobodom, žrtvovanjem i trajanjem. Crna Gora je zemlja surove (divlje) ljepote, krša i drače, čija oštrina „razum brusi, moral jača“ dok svaki kamen biva spomenik istorije i otpora. Uz domovinu se ovdje ne tihuje, već se brani, ponosi se njome i uzdiže jasno.

Pjesmom Lovćen predstavljen je vrhunac tog ličnog i kolektivnog doživljaja, simbol duhovnog uzleta, slobode i mudrosti. To je mjesto sa kojeg se jasnije vidi i razumije. Ne slučajno, vladika i vladar Crne Gore, Petar II Petrović Njegoš  je kucnuo tri puta o lovćenski kamen i ostavio amanet:  „Ovdje ćete me sahraniti“.

Kao što je u Milovićevoj Domovini  srce središte pripadenosti, u pjesmi Lovćen to je  vrh – tačka moralne i duhovne visosti. Bez Lovćena nema Crne Gore, kao što bez osjećaja nema ljubavi prema domovini. Značenjskim motivima, pjesme se dopunjuju. Domovina predstavlja tihu, ličnu stranu ljubavi prema zavičaju, dok Crna Gora i Lovćen nose emociju snažnog kolektivnog i istorijskog naboja. Zajednički im je motiv prirode kao temelja identiteta – bilo da je ona zemlja i trava, ili krš i planina dati preko ideje slobode kao imperativa vrijednosti. Tako Milovićeva poezija pokazuje da domovina istovremeno živi u srcu pojedinca i u memoriji kamena. Njena slikovita punoća nastaje kada se spoje: emocija ličnog i istorijska svijest, tišina povratka i glas koji odjekuje sa vrhova.

Prigušena dinamika Milovićeve poezije klizi kroz bujajuća sjećanja, a njegova pjesnička riječ biva u zaletu. Malo šta joj izmiče iz vidokruga očiju i misli. Posebno  pjenušava je bujica prvog ciklusa pjesama za djecu i odraslu djecu. Odlikuje ga jednostavan, razigran i topao ton. Pjesme su bliske dječijem iskustvu, ispunjene maštom, humorom i vedrinom bezbrižnosti onog vremena kada je mali, veliki čovjek bio bliži prirodi, imao želje, kada su se poštovale moralne vrijednosti  bez upitanosti. Iako naizgled, kao da su  pisane dječijom rukom, Milovićeve pjesme su lagane, one nose vaspitnu poruku – promovišu dobrotu, radoznalost, iskrenost i prijateljstvo.

Lirski univerzum Veselina Milovića nije samo plod intuitivnog lirskog darovanja, već i opsežnog kulturno-istorijskog interesovanja koje, dugi niz godina snažno artikuliše i van poetskog polja. Kao osnivač i dugogodišnji urednik sajta Montenegrina.net – platforme posvećene kulturi i kulturno-istorijskom nasljeđu Crne  Gore – Milović nije samo hroničar tradicije, već i aktivni čuvar pamćenja i promoter bogate crnogorske baštine. Njegov internetski projekat egzistira kao prostor na kojem se susreću kulturna dešavanja, spomenici kulture, pričanja, legende, poezija i proza savremenih stvaralaca, a i druge kulturno istorijske vrijednosti koje čine identitet jednog naroda.

Vjerujem da u tom kulturno-izražajnom kontekstu nastaju i pjesme inspirisane legendama: o Pavinom polju, ulcinjskoj Servantesovoj ljubavi, Risnu i Teuti, o Svetom Tripunu. Teme ovih pjesama nijesu slučajno ni površno odabrane. One su odraz Milovićeve višedecenijske opsjednutosti da se očuva ono što je u kolektivnoj memoriji sklono zaboravu, a živo u predanju i kulturno-istorijskom sjećanju. Time se njegova poezija i kulturni aktivizam upliću u uzajamni dijalog: dio onoga što na Montenegrini biva dokumentovano i prezentovano javnosti, u zbirci postaje lirički medijum emocije i značenjskog oživljavanja, tako da kulturna baština dobija novi glas kroz poetski izraz tematski omeđen  na „četiri ćoška“ : ljubav, sjećanje, identitet i pripadnost.

Ovo povezivanje govori i da Milović ne piše samo o ljubavi kao ličnoj impresiji, već i o onoj ljubavi koja traje kroz legende, kroz kamen i more, kroz priče koje narod pamti, lično i kolektivno sjećanje. Njegovo dugogodišnje uredničko iskustvo na polju kulture pronalazi prirodni nastavak u poeziji, u kojoj predanje i sjećanje dobija svoj prirodni glas, a ova dvosmjerna uloga, i kao pjesnika, i kao kulturnog aktiviste – daje zbirci dublji smisao.

Pjesme iz četiri ćoška duše postaju mjesto susretanja: ličnog i kolektivnog, zbilje i sjećanja, čovjeka zrele dobi i u njemu razigranog dječaka, pjesničkog izraza sa kulturnom odgovornošću, čineći jedno lijepo poetsko davanje.

Zorica JOKSIMOVIĆ

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu

„Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovo pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti šta znači svaka od njih ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija… Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim, Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga“. Ovo riječi su iz Mediteranskog Brevijara Predraga Matvejevića . Sličnim poetskim hukom, i crnogorski gospar, Boris Jovanović Kastel daruje nam mediteransko kulturološki kaleidoskop,  Otac tvoj Mediteran .

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu. Dok  su se nizale besjede: „Ples i pijanstvo smrti“, „Dvije minđuše iz muzeja u Palermu“,  „Mediteran Evropi“, „Epizoda sa Posejdonom“…  prostorom su kružile ptice i svojom pjesmom ušivale sumrak na rubovima neba.

U tim trenucima činilo se da prostor, u svom prirodnom okruženju, ne samo sluša, već i odgovara, u saglasju. Harmonija koja se te večeri stvorila nije bila unaprijed komponovana, niti dogovorena – bila je iskonska, kada su pjesnik i priroda govorili istim jezikom. U toj Kući pomorske memorije,  riječ postaje zvuk i slika, a ptice –  saputnice poezije. I vjerujem da je i to istinski Mediteran: mjesto gdje  stih diše uz poj ptice kao Kastelova „Beskrajna pjesma“ „ na kolutu papira nedovršena“.

Pjesma „Voda“ jedna je od onih  strukturalnih poveznica koje spajaju mediteransku simboliku , arhetipsku figuru majke (stvoriteljice, mučenice, svetice) i kolektivno iskustvo patnje i postojanosti. Kastelova „voda“ nije samo element prirode –  ona je životnica, zaštitnica, svjedokinja, stradalnica.  Govori da je njena briga nevidljiva, ali presudna. Ona oprašta, iako je ljudi izdaju, ona šuti – a čovjek glasnogovori;  voda trpi – čovjek razara. Ovdje se jasno upućuje i na ljudsku moralnu sljepoću:

„ Ćutala je voda, svetica

                                   Prekrivajući usta talasa dlanom

                                  Dok su oštrili bajonete,

                                  Psovali apostole

                                  I kitili se ukradenim lentama.“   

„Voda“ govori o kapacitetu Mediterana da voli, nosi i čuva čovjeka, ali i o: ljudskoj nezahvalnosti i zaboravu svetosti prirode. Kao posljednji moralni stub, ona štiti sve dok može, a kad više ne može, ostaju „uvele dojke“, simbol isušene i iscrpljene majke Zemlje. More Mediterana, pjesma o njemu i govor njemu, neodvojivi su.

„ More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u pričama koje su ispričali: upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme“, kaže  Matvejević .

Kastelova poezija plovi tim vodama. Mi smo joj okrenuti licem, na putu k njoj. Na njegovoj mapi puteva „ kad odem od sebe/ vratiću se sebi“ događa se  čin nošenja sebe kao vlastitog prtljaga, pokazujući da, gdje god da se zaputi, Mediteran ide s njim: u mirisu majčine dušice, vijavice, u sjenama slovenske mitologije, u feničanskoj krvi što još struji u bršljanu starog vijeka. Sve se to miješa s fjakom  i formira gustu mrežu identiteta koju ne možeš presjeći. Čovjek se može igrati bijega , može poželjeti novo rođenje, ali na kraju ga „tegovi sa kantara riblje pijace“  prizemljuju.

Ako je Gaston Bašlar s pravom pisao o pjesnicima vode, vazduha, vatre, gdje je  reduktivnim interpretativnim  metodama imenovao zlatnu rudu poetsko – značenjskog rasipništva,  o Borisu Jovanovaću Kastelu može se govoriti kao  pjesniku vode i Mediterana. Motiv putovanja vodenim prostorima pjesnik proživljava kao opsesivnu životnu i pjesničku temu. Tolika je snaga njenog prisustva i  mnogostrukost njenog upornog obnavljanja da se može reći: ona je njega izabrala.

U zbirci Otac tvoj Mediteran,  progovara glas strasnog prizivača transcendencije onog „ zaumnog svijeta“ iz davno prošlih vremena koji je, zahvaljujući Kastelovoj riječi, proslovio.

„Nazvao si poeziju vijaduktom

Između mita i istine

I otišao u zaborav, Oktavio.

Ako je istorija ispjevana prošlost

A istina suza

Na korici knjige u pustinji                      

Onda će more naježeno pred nama

Biti oratorijum iskupljenja“….

( Iz pjesme Oktavio)

I u ranijim pjesničkim iskazima Kastel  poziva na „putovanje“ geografskim daljinama i  umjetničko – filosofskim svjetovima, na put vodama Mediterana zadat

kao prava mjera egzistencijalnog, moralnog i duhovnog iskušenja – onako kako bi

poetski bio preveden Kantov  zahtjev: „Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama“.

Plovidba i „hod nevidovni“ nemaju kod Kastela karakter apstraktnog drumskog nepregleda, to je put pema unutra, upravo onakav kakvog ga vidi i Mak Dizdar ,/ „odakle smo tamo zaista odavno/ u sebe ovakvi došli, u sebe ovakve /kakvi se nismo/ni skrili/ ni snili/ na duboko oranje bez pluga/ i žitku sjetvu/tamo gdje je već uzorano/ono što nikad orano nije/gdje je već posijano/bez sijača tamo/ hajdemo/                      Mak Dizdar – pjesnička zbirka „Modra rijeka“.

Tek kada se shvati da i Kastelov pjesnički put vodi prema unutra –  prema svim bunarima,  rijekama i morima, svim vodama čovjekovovog bića –  može se njegovo putovanje onovremenskim i ovovremenskim prostorima Mediterana shvatiti kao njegova trajna pjesnička preokupacija pretočena u riječ  vremenu i vječnu.

Zorica JOKSIMOVIĆ

.