Jedne olujne noći, na trošna i crvotočna vrata bijedne udžerice, plašljivo je kucnula nečija ruka. Niko od ukućana, odjevenih u dronjke, ne ustade da otvori. Domaćin je džarnuo vatru u gvozdenom šporetu, crnim ispucanim rukama otkinuo jednu krivu granu sa mokrog panja vrbe koji je naplavila rijeka i ubacio ga u vatru. Dok je vlažna vrbova kora cvrčala, a bijela pjena u mjehurićima kapala na žar, domaćin promrsi sebi u zapuštenu bradu:
– Neka kuca koliko god hoće. Ko lupa šakom neće mu se otvoriti.
– Nije lupao šakom. Neko je kucnuo prstom. – oglasi se domaćinova žena. Bila je to debela sredovječna žena, u čistoj izblijedjeloj haljini prepunoj zakrpa. I dodade: – Čini mi se da je to bio neki dobar i skroman čovjek. Kucnuo je samo srednjim prstom! Ustani i vidi ko je to došao u ovaj pozni čas.
Domaćin je pogleda ispod oka. Navikao je da se pouzda u svoju ženu jer je ona skoro uvijek bila u pravu. Ako ne u svemu, onda kad god bi im se mišljenja razilazila. Osim toga, odavno je navikao da je posluša. Njihova kćerka, mlada, ljepuškasta djevojka koja je sjedila na pohabanoj fotelji u uglu sobe i zaneseno tipkala po tastaturi mobilnog telefona, prenu se na onaj dio majčinog komentara u kom se spominje mogućnost da je pred vratima ,,dobar i skroman čovjek”, spusti telefon u krilo, popravi malo kosu i ispravi se u iščekivanju.
Njen otac uvede u kuću mladog momka pokislog do gole kože, koji je izgledao i pristojan i dobar. Pristojnost mu je davalo elegantno odijelo od tako dobrog štofa, da se nije izgužvalo ni od ovakvog pljuska; da je dobar, moglo se zaključiti po zbunjenosti i snebivanju što je u gluho doba sebi dozvolio da uznemiri nepoznate ljude.
– Ja sam po zanimanju radnik. Prekjuče sam na lotu dobio veću sumu. Kupio sam jedno dobro očuvano polovno auto i ovo odijelo i krenuo na kraće putovanje, da se malo odmorim. Oluja me zatekla u blizini, baš kada mi je nestalo i benzina. Pokucao sam da pitam ima li neka benzinska pumpa u blizini.
Otac i mati se pogledaše. Njihova kćerka već je bila stasala za udaju ali nikako nisu mogli da za nju nađu pravu priliku: pristojnog i dobrog momka, ali da bude radnik, kao što su i oni. Nikako nisu bili spremni da kćer udaju za nekog od onih bogatih snobova, sinova političara, ili ne daj Bože, za razmaženog nasljednika kakvog tajkuna.
Sva ustreptala, kćerka je ustala i sa svojim najgracioznijim gestom poželila dobrodošlicu mlađanom gostu.
Poslije skromne večere, gosta su zadržali da prenoći u njihovom skromnom domu – lokalna pumpa nije bila daleko ali u ovo doba noći i tako nije radila. Dok je gost otišao do svog auta da uzme stvari, domaćin se odmah povjerio svojoj ženi:
– Momak mi se mnogo sviđa. Bio bi odlična prilika za našu kćerku. Ali kako da znamo da je on zaista radnik, a ne neki od onih bogatih probisvjeta!?
– I meni se dopao. Naravno da moramo provjeriti ko je on. Ne brini, ja sam smislila kako da sigurno utvrdimo istinu.
U šupi gdje je mladi gost trebalo da prenoći, domaćica je na pod spustila jedan tanak, ofucan dušek napunjen vunom, zatim je preko toga nabacala nekoliko vreća sa ugljem, neku gvožđuriju u kartonskim kutijama a na vrh je preko gole šper ploče, prostrla olinjalo ćebe.
Kada je momak ujutro ušao u sobu sa šporetom, zatekao je porodicu svojih domaćina na okupu. Otac je bio svježe obrijan; majka je obukla svoju najbolju haljinu na kojoj nije bilo nijedne zakrpe; kćerka je osjećala neopisivo prijatno uzbuđenje, a njena gusta kestenjasta kosa blistala je svježe oprana poslednjim ostacima šampona.
– Kako ste spavali!? – upita ga domaćica.
– Moram priznati ne baš najbolje. Svu noć sam osjećao da ležim na mekom udobnom vunenom dušeku. A ja na to nisam navikao. Sav sam slomljen od tog mekog dušeka.
Presrećni domaćini se pogledaše. Sada su znali da je momak zaista radnik i da je prava prilika za njihovu kćer. Jer samo radnicima danas smeta svaka udobnost. Samo radnici nisu navikli na normalne uslove života. I samo radnicima je dobro i ono što je za sve ostale nedopustivo loše.
Ferid MUHIĆ