Povežite se sa nama

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VI): Između tišine i istine

Objavljeno prije

na

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Salaši, u beskraju panonske nizije, plodne i peskovite zemlje, sa bezbroj termalnih izvora i jezera, gordo i ponosno, kao figure na šahovskoj tabli, prkose od birvaktile, vaktu i zemanu. Kao nemi svedok vremena i dubinska istina života, u njhovom srcu i srce Vojvodine i svemira diše. (Pre Drugog svetskog rata, u okolini Subotice bilo je 11000, u Srbobranu 900 salaša. U bečejskom ataru, između 1890. i 1910. godine registrovano je 638 salaša. U Čeneju, između dva rata bilo je oko 440 salaša. Interesantan je i podatak da je do kraja devetnaestog veka na salašima živela čak polovina stanovnika Subotice, Radovan Balać, dnevni list „Danas“, 19.11.2021. godine). Odvajkada skriveni u prvobitnoj tradiciji, koja je svet zahvatala osećanjem nužnosti i opstanka, salaši se doimaju kao umetničke projekcije gorke istine o čovekovoj muci i tegobnom životu. Osećajni i otvoreni za svaku emociju, ni sami ne znaju koliko toga u sebi poseduju i skrivaju. U dubini istine koju salaši znaju o sebi, nastaje svet iz kojeg se ne može lako i brzo izaći; to je narativ o kojem se može naslućivati, i svet koji se između tišine i istine može lakše razumeti. Svima je zajedničko da je posvećenost životu u kojem su zaglavljeni, a određuje njihov svetonazor, jača od zdravorazumskog odnosa prema svetu i prirodi koji ih okružuju.

Pišem o salašima proteklih vekova, stalno nastanjenim, iako se dosta toga može podvesti i na one koji su bili samo sezonska staništa. U pokušaju skidanja vela tajne sa ove autentične pojavnosti, za koju sam mislio da je poznajem i razumem, očekivao sam gustinu i punu zbilju u pojašnjenju ovog fenomena, ali sam naišao na proređenu stvarnost i dosta praznine. Doduše, kultura zna da istina o bilo kojoj pojavi nema samo jednu stranu, a ta topla i ušuškana gnezda stoje iznad moje radoznalosti i ljudi kojima se diče, kao što ljudi stoje iznad svog rodnog mesta kojim se ponose. Ugrađeni u temelje tradicije, duhovnog i materijalnog nasleđa, tapiju na multietničnom prostoru Vojvodine oduvek su imali ljudi autentične istorije i kulture, puni duševnosti, koji teško podnose svaku promenu, svaku drugu stvarnost, tuđe navike. Čovekovo uzdizanje iznad zavičaja, pa samim tim i iznad salaša, nije samo prirodna činjenica, već duhovna dimenzija.

Salaši su mala svetla, orjentiri, oblici energije, ognjišta, mesta okupljanja i raskrsnice, sunašca pod nebrojivim zvezdama, svetli grobovi koje život i smrt, svetlost i senke dele. Taj ambijent, odakle se osmatraju sve četiri strane sveta, sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, samo je na tom prostoru celovit, osoben, moćan. Svaki poseduje svoj mali svet: svet traganja, stvaranja i otkrića, svet dobrote, istine, lepote i duhovnosti, ali i sumorno mesto svakodnevice mladih ljudi. Iz takvog ambijenta se rađaju talenat, vrline i sposobnosti, iskušenja, melanholija, gostoljublje. Uz posvećenost, odricanje i požrtvovanje, između neba i zemlje, nade i očekivanja, salaš su gradili poput mrava ili ptice koja pravi gnezdo: zrno po zrno, slamčicu po slamčicu, grančicu po grančicu. Bila je to čovekova potreba da se vine u njemu nedostupne prostore i da u njima potraži promenu, blagoslov, zbilju i radost, utehu i smisao, za svoj i život svoje porodice. („Komšija je salašarima uvek bio nešto više i važnije nego onima na selu i gradu“ – „Naš salaš“). Od prostora praznine, pravili su naseobine sudbine, i svoj jedini raj iz koga ih niko ne može isterati.

Ta neobična salašarska filozofija života uklanja svakodnevnu žurbu, nervozu, na neki ljupki način uvodi vas u smireniji i drugačiji poredak stvari. U suživotu i simbioza čoveka i okoline, odnosno čoveka i prirode, naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti, pune ljudske radosti.

Etimološko poreklo reči salaš nalazimo u mađarskoj imenici szallas, koja ima više značenja: smeštaj, mesto, zgrada, pokretno naselje, farma. Pored ovih, ova mađarska reč ima i druga značenja: stati, osvojiti, okupirati, leteti. U širem smislu, salaš je poljsko imanje s kućom i pomoćnim objektima (staje, ambari, čardaci), dok je u građevinskom smislu – tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje. Slični pojmovi su bačija i majur. U analogiji sa sličnim objektima u kulturi zapadnih zemalja, bio bi to ranč ili farma. Gledano istorijski, kulturološki, tradicijski, semantički, etimološki, salaši su individualna gazdinstva, zatvorenog tipa, izdvojeni iz ruralno-urbanog kompleksa, u kome sve proizilazi iz unutrašnjih doživljaja članova domaćinstva i prirode.

Imanja na kojem se nalazio salaš bila su velika, što za vojvođanske prilike i nije toliko značajno. Parcele su, najčešće, bile veličine od pet do dvadesetak hektara. Salaši su prvobitno bili letnja staništa stočara, a vremenom su postajali stalne naseobine imućnih poljoprivrednika. Po osnovu primarne delatnosti, mogu se podeliti na stočarske, poljoprivredne, vinarske i mešovite salaše. Vinarskih je bilo najmanje, i uglavnom su se nalazili na peskovitom zemljištu, pogodnom za gajenje vinove loze. Doduše, nema salaša gde se nije držala stoka. Salaši se razlikuju i po tome što su jedni bili nastanjeni cele godine, a drugi samo u sezoni poljoprivednih radova.( Pojedini publiciste dele ove naseobine na dva tipa: salaš polutana ( vlasnik je bio imućniji seljak polutan) i salaš farmskog tipa (vlasnik je bio biroš – najamnik).

Stalno nastanjeni salaši, funkcionalni, svedenih oblika, uramljeni topolama, jasenom i bagrenjem, imali su, manje više, identične sadržaje. Veličina kuće za stanovanje (uglavnom prizemne), zavisila je od imovnog stanja domaćina. Kako dobri poznavaoci prilika u Vojvodini kažu, bio je to „prepoznatljiv tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje, bez puta, vode i struje“. Mogle su biti dvodelne ili trodelne, najčešće bez podruma, sa većom verandom, sa stubovima ili ogradom od metala ili drveta. Građene su od prirodnog materijala koji se mogao naći na tom prostoru ili u bližoj okolini: čerpić, nepečena cigla, sušena na vetru i suncu, i tzv „pleter“ smesa (isitnjena slama i trska, zemlja (glina) i voda). Ono čemu su posebno poklanjali pažnju bili su spoljni zidovi kuće, sa malim prozorima, i fasadom okrečenoj u belo. (Ovakvo krečenje imalo je dvostruku funkciju: estetsku i dezinfekcionu). Termoizolacija im je bila prioritet: zimi da čuva unutrašnju toplotu, a leti da hladi. Sve do sredine prošlog veka, krovovi su bili od trske, a potom sa crepom. Prilikom izgradnje kuće vodilo se računa o tome da „začelje bude okrenuto severu, a čelo, na jugu“. Na tako podignutoj kući prozori i vrata bili su na južnoj strani, gde se formira dvorište. Inače, postoje tri tipa takvih objekata: „ kuća na brazdu“, „preko kuće“ i „kuće na lakat“. (Salašarske kuće viših socijalnih slojeva nosile su pečat i obeležja bogatstva i raskoši i, kao takve, ličile na minijaturne dvorce). Na čelu kuće, do krova, ugravirana godina izgradnje objekta. Na krovu visok odžak. Dabome, ovakvom univerzalom konceptu kuće svaka nacionalna zajednica je dodavala nešto svoje, čime je bila originalna i posebna. U suštini, sve salašarske kuće za stanovanje imale su isti koncept svrhe i sadržaja.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXXII): Izuzetne žene kroz crnogorsku povijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorović, urednik Dragan B. Perović

 

 

Često se mjesto i uloga žene u razvoju crnogorskog društva površno posmatraju. Uz preuzimanje stereotipa o patrijarhalnom društvu, greške dolaze i otuda što se o nekim pojavama sudi iz današnje vizure, bez uzimanja u obzir konteksta vremena. Ponekad se za tumačenje pojedinih ličnosti uzimaju njihove predstave iz narodnog ili književnog stvaralaštva, a ne fakta i dokumenta. Često se na osnovu toga izvlače zaključci o ponižavajućem mjestu žene u crnogorskoj porodici i nepoštovanju od strane muškog roda. Čini se da je to velika zabluda, da su to jednosmjerni i krajnje nekritički stavovi. Pogotovu što smatramo da su žene bolji dio našeg društva.

Kada govorimo o pogrešnim percepcijama, da se ukratko osvrnemo na termin čoek-žena. Neka novija gledišta, u skladu sa savremenim tokovima i pogledima na ravnopravnost polova, neopravdano smatraju da je riječ u uniženju ženskog roda, jer se ističe da su samo rijetke vrijedne poštovanja. Pogrešno, jer u suštini tu nije riječ o muško – ženskim odnosima. Riječ je o etičkoj kategoriji, specifičnoj za crnogorsko društvo, a to je riječ „čojstvo”, koja uz „slobodarstvo” čini jednu od okosnica crnogorskog identiteta. Možda sintagma nije baš najsrećnije izabrana, ali zasad nema bolje. Biti „čovjek” je vrhunska kategorija i ne vezuje se za pol, već za odlike ljudskosti, moralnosti i uzvišenosti.

Surovost životnih prilika i istorijskih okolnosti nijesu ostavljali ni prostora ni vremena za javnu manifestaciju tananijih ośećanja. Zbog toga je žena bila u muškoj sjenci. Međutim, na drugoj strani postojala je utemeljena svijest o značaju žene kao stuba kuće. Nije čudo što je u Crnoj Gori posebno mjesto imao kult majke, možda najbolje izražen kada je Ivan Crnojević podigao 1484. godine crkvu, tj. Cetinjski manastir na Cetinju, čime faktički počinje samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve. Gospodar Ivan je crkvu podigao po uzoru na katoličku crkvu Svete Bogorodice, u kojoj je bio našao utočište u Italiji.

Problem je što se u Crnoj Gori ne njeguje kultura śećanja na pravi način, pa su zato mnoge istorijske ličnosti i događaji, bez obzira da li je riječ o ženama ili muškarcima, ostali bez adekvatnog valorizovanja i priznanja. Knjiga „Žene Crne Gore“ predstavlja svojevrsni priručnik, koji nam sublimisano daje pregled milenijumske vertikale ženske duhovnosti u Crnoj Gori. Ođe se nalaze primjeri ljubavi i ljepote, otmenosti, moralnog integriteta i iskonske ratničke snage žena, koje služe za pouku i poduku. Kada se pogleda ovaj autorski izbor i kratke biografije važnih žena iz crnogorske povjesnice, mogu se uočiti neke zanimljivosti i okvirno napraviti određene srodne cjeline. Nezavisno od toga da li je riječ o ženama rođenim u Crnoj Gori ili o onima koje su došle i svoju sudbinu vezale za nju, prihvatajući Crnu Goru kao svoju rodnu grudu, sve one zavrjeđuju naše duboko i iskreno poštovanje. Zadobile su ga svojom iskazanom ljubavlju, požrtvovanjem i angažovanjem.

Zbog toga je ovaj ilustrovani istorijski pregled, sa crtežima koji oživljavaju likove naših heroina, mali dio vraćanja duga zaslužnim ženama. Svojim imenom i podvizima upisale su se u besmrtnost, bez obzira da li su kraljice, plemkinje, svetice, revolucionarke/borkinje, humanitarke, umjetnice ili obične žene iz naroda.

Veće interesovanje za život žena u Crnoj Gori srijećemo tokom XIX vijeka. Tada je naša zemlja bila jedna od tema evropske javnosti, jer je bilo pomodno traganje za egzotičnim destinacijama. Uz mnogo romantičarskih priča o „vanvremenskom“ junačkom i slobodoljubljivom plemenu, ostale su i neke crtice o ženama i njihovom položaju. Bili su to pretežno anegdotski zapisi i śedočenja o žrtvovanju, čuvanju časti i zavjeta. Tu matricu je kasnije slijedio i veliki broj domaćih autora.

U jednom putopisu nailazimo na vrlo interesantno zapažanje. Putopisac navodi da ga je začudilo kako su Crnogorke slobodne u ophođenju, jer nemaju straha od razgovora sa strancima. Zaključio je da to dolazi odatle što su izuzetno poštovane i zaštićene i da se zato ne plaše da im se nešto loše može desiti. Znalo se da bi se i za najmanju uvredu koju bi im neko uputio mogla glava izgubiti. Bile su uvažavane majke, sestre, bračni drugovi. Žena je čuvar doma, prenosilac moralnih nazora, slobodarske iskre i revnosti. Spremna na najveću žrtvu za odbranu ognjišta i očuvanju tradicije. Kao takve samoorganizovale su se i formirale crnogorsku „bijelu vojsku“, koja je bila svojevrsna sanitetska i intendantska služba koja je pratila crnogorsku vojsku u bojevima.

Svojevremeno je M. Vujačić, u svojoj knjizi „Znamenite Crnogorke u narodnom pamćenju: Žene od kamena“, zapisao: „Njihova lica su bila posebne divlje ljepote, nosile su u sebi snagu i ćutanje kamena, na njima su počivale kuće, narod i slava i hrabrost Crnogoraca. Muškarci su bili zaduženi za odbranu časti i slobode, a one za sve ostalo, za svijeću u domu, za vatru na ognjištu, za toplinu koja grije i okuplja, za gajenje slobodarskog duha u djeci. Žena u staroj Crnoj Gori je bila mitska žena, muza bitaka i proročica pobjeda, njenu ratničku i iskonsku snagu slave pjesme, priče i legende.“ Svoj iskaz je potkrijepio opisom jednog etnografa, koji je naveo da su Crnogorke, ako nijesu namučene teškim životom, „nesporno najotmeniji tip južnoslovenske žene”. Dodao je i da rijetko đe ima običnih žena i seljanki, „koje bi bile sa više vrlina i prirodno otmenije nego što su Crnogorke”.

Odvojeno, na početku knjige stoji ilirska kraljica Teuta, čije istorijsko-mitološko nasljeđe traje kroz tri milenijuma. Jedan dio priče o njoj vezan je i za teritoriju današnje Crne Gore, o čemu śedoče mnoge legende i lokaliteti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXXI): Bokeljske umjetnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Maja PERFILJEVA – Pjesnikinja, slikarka, profesorica književnosti, tekstopisac.

Maja je rođena u braku između Crnogorke iz Tivta i ruskog emigranta sa dalekog istoka Rusije, koji je preko Kine – Šangaja doplovio u Jadransko more. Njen otac je postao član elitne pomorske akademije u Dubrovniku, odakle je kao mlad kadet uplovio u Tivat, đe je upoznao svoju buduću ženu. Vjenčali su se 1939. godine, a u braku su dobili tri ćerke Asju, Maju i Danicu. Majina majka je poticala iz ugledne tivćanske porodice, tadašnjeg gradonačelnika Tivta. U Tivtu je provela rano đetinjstvo, početkom i tokom Drugog svjetskog rata porodica po prekomandi počinje da se seli, prvo u Dubrovnik, jer je njen otac tamo službeno raspoređen. U Dubrovniku i Splitu Maja završava osnovnu i srednju školu. No, zavičaj joj je zauvijek ostao u srcu.

Tome svjedoči i činjenica da je sa 10 godina napisala svoju prvu pjesmu i to posvećenu Boki Kotorskoj. Sa 16 godina objavila je prvi put pjesmu u nekom časopisu. Bio je to časopis „Polet“, a pjesma ljubavnog karaktera.

Ljubav prema pisanju i knijževnosti izrazila se i u želji da studira književnost. Nakon studija, jedno vrijeme radila je kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Sve vrijeme pisala je pjesme.

Na Splitskom festivalu 1966. godine pobjeđuje sa pjesmom „Bokeljska noć“ u muzičkom izvođenju Vice Vukova. Ova pjesma obilježila je i njenu karijeru, te postala nezvanična himna istoimene manifestacije koja se održava u Boki Kotorskoj. Pisala je tekstove za brojne muzičare na prostoru bivše Jugoslavije i Engleske.

Prekretnicu u njenoj karijeri čini susret sa sarajevskom muzičkom grupom „Indexi“ na čijem je koncertu čitala svoje pjesme. Saradnju sa grupom nastavila je kroz angažman tekstopisca. Tako Maja Perfiljeva postaje zaslužna za tekstove nekih od najvećih hitova na prostoru bivše Jugoslavije, a u izvođenju grupe „Indeksi“. Riječ je o tekstovima za pjesme „Da sam ja netko“, „Sanjam“, „Hej ti“, „Bila si ti, bila je ljubav“… Osim za Indexe, Maja je pisala i za Josipu Lisac, Duška Lokina, Borisa Novkovića, Miša Kovača, Marinu Perazić, Gabi Novak, The Shadows…

Maja Perfiljeva autorka je i nekoliko zbirki poezije koje su promovisane širom Crne Gore i Hrvatske. Bavila se slikanjem, naročito na svili, a imala je i nekoliko izložbi. Rado se vraćala Crnoj Gori u kojoj je provodila i po pola godine, a Boka Kotorska i njen zavičaj zauvijek su joj ostali neiscrpan izvor inspiracije.

Borka PAVIĆEVIĆ – Dramaturškinja, kolumnistkinja i kulturna aktivistkinja, direktorica Beogradskog dramskog pozorišta, osnivačica Centra za kulturnu dekontaminaciju.

Rođena je u Kotoru od oca Vuka Pavićevića, prof. etike i akademika CANU-a i majke Sonje, nastavnice iz Kotora. Otac Vuko radio je u Načelstvu prosvjete Crne Gore gdje je, između ostalih aktivnosti, išao i u inspekciju po crnogorskim školama. Prilikom jednog obilasku kotorskih škola upoznao je učiteljicu Sonju s kojom se kasnije oženio. Kako Borka navodi u intervjuima, njena majka je poslije udaje prestala da radi, jer njen otac nije htio da se priča da ju je on preko veze zaposlio. Tako je nekad bilo, ljudi su držali do principa. Borka je odrastala u kući na Trgu, u kojoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila napravljena apoteka.

Govorila je da je u Kotoru, gradu u kom je provela mnoga ljeta, kao đevojčica trčala mulom kad god bi ugledala prugu, kako su onda zvali brod. Kasnije je njim često putovala do Rijeke, đe je njen otac kupio kuću u čuvenoj Umjetničkoj koloniji.

Tada su brodovi dobijali imena po Aleksi Šantiću, Vladimiru Nazoru, Njegošu, sad umesto njih morem plove kruzeri. Nedostaju mi oni dani, starice u crnini koje sjede na kućnim pragovima i pletu, a mi đeca koliko god puta da prođemo pored njih uredno ih pozdravimo.

Kao studentkinja uključila se u Beogradu u čuvene studentske demonstracije 1968. i to kao jedini ,,maoista”. Uzela je aktivno učešće u demonstracijama zbog kojih je imala i nesporazum s ocem. On je smatrao da studenti svojim zahtjevima usporavaju ekonomske reforme. Da je bio u pravu, kao i za neke druge stvari, shvatila je mnogo kasnije. Diplomirala je dramaturgiju na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju 1971. godine.

Radila je u različitim pozorištima i bila radno angažovana na prostoru cijele bivše Jugoslavije – od Beograda, Splita, Skoplja, do Zenice i Ljubljane. Osnovala je nekoliko teatara, bila umjetnička direktorica Beogradskog narodnog pozorišta. Osnovala je Centar za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu đe je obavljala direktorsko mjesto sve do smrti. Pokrenula je festival ,,Mirdita, dobar dan” koji u fokus stavlja albanske stvaraoce i umjetnike i njihova gostovanja u Beogradu.

Bila je učesnica Civilnog pokreta otpora i aktivno se zalagala za antiratne principe. Učestvovala je u svim antiratnim demonstracijama 1991. godine i akcijama u Beogradu i drugim jugoslovenskim gradovima, u saradnji s jugoslovenskim organizacijama koje su se zalagale za demokratizaciju i razvoj civilnog društva u Srbiji i regionu. Bila je i članica Udruženja slobodnih intelektualaca od osnivanja. Pisala je i objavljivala kolumne. Autorka je tri zbirke eseja i dobitnica više nagrada i priznanja, među kojima je i nagrada Evropske kulturne fondacije ,,Ruts” 2009. godine. Dobitnica je nagrade Hirošima fondacije za mir i kulturu (2004.). Nosilac je Ordena legije časti Republike Francuske (2002.).

U Ateljeu 212, u dramaturškom odjeljenju, radila je 10 godina (1970–1981.), i u BITEF-u 20 godina. Dramaturškinja u pozorištima u Zenici, Splitu, Skoplju, Ljubljani, Subotici i Beogradu (1978–1991.).

Osnivačica je teatra Nova osećajnost u staroj beogradskoj Pivari (1981.). Učesnica pokreta KPGT (Kazalište, pozorište, gledališče, teatar, 1984–1991.). Umjetnička direktorica Beogradskog dramskog pozorišta do 1993. godine. Osnivačica i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (od 1994. godine). Kolumnistkinja u časopisu ,,Susret”, u nedeljniku ,,Vreme” od njegovog osnivanja, i u dnevnom listu ,,Danas”. Objavila je tri zbirke eseja: „Na eks – Postdejtonska moda” (Novi Pazar, 1998.), „Moda” (Beograd, 1994.) i „Glava u torbi” (Beograd, 2017.) – kao i tekstove u mnogobrojnim časopisima, zbornicima, dnevnim i nedjeljnim novinama.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Svetlana Lola Miličković/Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXX): Prva dirigentkinja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Darinka MATIĆ MAROVIĆ – Prva žena koja je postala profesionalna dirigentkinja, prva žena rektorka Univerziteta umetnosti u Beogradu.

Darinka Matić Marović, iako rođena u Herceg Novom, odrastala je i do kraja života ostala vezana za Kotor, odakle potiču njeni roditelji. Njen otac, profesionalni vojnik je nestao u Drugom svjetskom ratu, pa je na majku pao sav teret podizanja, vaspitavanja i školovanja dvoje đece – Darinke i njenog brata Stevana.

Darinka je još u đetinjstvu iskazala interesovanje i talenat za muziku. Tako je majka šalje na privatne časove klavira, a zatim i u Nižu muzičku školu u Kotoru. Darinkin talenat je ubrzo i prepoznat pa ona nastupa sa džez orkerstrom Boke kotorske sa samo 13 godina.

Bila je izuzetno nadarena ne samo za muziku, već i sport. Bavila se gimnastikom, veslanjem, streljaštvom, te plivanjem. U plivanju se pokazala izuzetno dobro, pa je bila i prvakinja Crne Gore za svoj uzrast u ovoj disciplini. Prvakinja za svoj uzrast bila je i u gimnastici i gađanju iz puške. Iako u teškoj materijalnoj situaciji, Darinkina majka je naročito brinula o tome da njena đeca dobiju valjano obrazovanje. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Kotoru.

Darinka upisuje studije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Muzičke studije na nastavnom odsjeku završila je 1959. godine, a potom završava i odsjek dirigovanje. Još kao student radila je kao saradnik u baletskoj školi “Lujo Davičo”, a igrala je i folklor u društvu “Branko Krsmanović”. Nakon studija, jedno vrijeme radila je u muzičkoj školi i na Fakultetu muzičke umetnosti. Već na početku svoje karijere Darinka je bila čudo tadašnje Jugoslavije. Često je isticala kako je studirati dirigovanje, za ženu, u to vrijeme bilo nezamislivo. Čak je i njen profesor Vuk Dragović govorio: “Daro, šteta što nijesi muško”, zato što je do tada bila privilegija da muškarci budu dirigenti.

Na inicijativu svog profesora, Vojislava Ilića, osnovali su ženski akademski hor pod nazivom “Kolegijum muzikum”. Ovaj hor činile su studentkinje Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, a Darinka je bila dirigentkinja. Ovaj hor vodila je do kraja svog života, a svoj život posvetila je podučavanju mladih ljudi i dirigovanju.

Bila je prva žena koja je dirigovala različitim orkestrima i filharmonijama, na različitim svjetskim mjestima – od Amerike i Kanade do Grčke. Austrije, Engleske. Sarađivala je sa svjetski poznatim imenima poput Zubin Mehta i Enrio Morikone. Bila je i prva žena koja je obavljala funkciju dekanice Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu. Osim toga, Darinka je i prva žena rektorka Univerziteta umetnosti u Beogradu i to u šest mandata. Do kraja života ostala je vezana za Boku Kotorsku i njen Kotor, aktivno je učestvovala u osnivanju muzičke akademije u Titogradu 1980. godine na kojoj je bila angažovana punih trideset godina kao profesorica Horskog dirigovanja i Dirigovanja. Dala je ključni doprinos svim značajnim muzičkim projektima u Crnoj Gori, vodila je simfonijski orkestar RTV Crne Gore na danima kulture Crne Gore u Rusiji, vodila je međunarodne ljetnje škole za gudače u Baru i Kotoru koje su organizovane sa Muzičkom akademijom i festivalima Kotor art i Barski ljetopis. Gotovo je nemoguće pobrojati sve umjetničke, stručne i društvene nagrade i priznanja koje je dobila. Među najznačajnijim nagradama su: Trinaestojulska nagrada, Orden rada sa srebrnim vijencem, Sedmojulska nagrada, Vukova nagrada i mnoge druge. Bila je dobitnica počasnog doktorata Univerziteta Crne Gore.

Međunarodni festival KotorArt i manifestacija Don Brankovi dani muzike 2021. godine uspostavili su nagradu “Darinka Matić Marović”. Ova nagrada dodjeljuje se umjetnicima i umjetnicama koji su dali poseban doprinos muzičkoj umjetnosti.

 

Zagorka GOLUBIN MIKIĆ, Melanija Meke ANDRIĆ ERDEVIČKI, Tia ČAMDŽIĆ DOŽIĆ, Natalija BAJKOVIĆ – Ženski plivački tim Jadrana je u Jugoslaviji pozicionirao Crnu Goru visoko na ljestvici uspješnih sportista, plivača i plivačica. Krajem pedestih godina dvadesetog vijeka, u Jadranu je formirana odlična plivačka ekipa, koja je na Prvenstvu Jugoslavije u Splitu 1958. godine osvojila 3. mjesto.

Istorijski uspjeh postignut je u Sloveniji 1959. godine kada je održano Državno prvenstvo u plivanju. Tada je Jadran na Kranju osvojio šampionsku titulu, kao prvi klub iz Crne Gore kome je to pošlo za rukom.

Melanija Meke Erdevički Andrić, Tinda Mađar, Tia Čamdžić, Ljiljana Stanišić Zloković, Natalija Bajković Vukotić, Zagorka Golubin Mikić, Slobodanka Bobe Klisura Vukčević, Mirjana Samardžić, Biljana Katurić Tušup i Natalija Vulić ispisale su tada stranice istorije crnogorskog plivanja.

Najsjajnije su bile Tia, Natalija, Zagorka, Melanija i Ljiljana, koje su Jadranu tada donijele pet zlatnih medalja i rekord države u mješovitoj štafeti, što je na koncu takmičenja i odlučilo ko će biti šampion. Njihov rekord dugo niko nije mogao da obori.

U to vrijeme ostale republike su imale zatvorene bazene i bolje uslove za treninge. U Herceg Novom to nije bio slučaj i preko zime su vodile profesionalno isplanirane, ozbiljne i jake treninge pod rukovodstvom iskusnog stručnjaka Ivana Ivice Zubera, a prema riječima plivačica ta ozbiljnost im je pomogla da i one treninzima pristupe ozbiljno i zahvaljujući takvom pristupu postigle su najveće uspjehe kako u crnogorskom tako i u jugoslovenskom plivačkom sportu.

Tada su uvedeni obavezni ljekarski pregledi, vitamini, planski i ozbiljni treninzi preko zime, a preko ljeta plivačice su izvodile jako naporne treninge ujutru i uveče od 7 do 10 h.

Tia Dožić (Čamdžić) je 1959. godine imala svega 15 godina, kada je u Sloveniji osvojila titulu najbrže jugoslovenske plivačice. Naredne godine Tia je izabrana za najboljeg sportistu Crne Gore zbog sjajnog vremena i rekorda Jugoslavije na 100 metara delfin stilom, a prema tadašnjim svjetskim plivačkim zapisima bila je među prvih osam u svijetu.

Njihov doček u Herceg Novom bio je veličanstven – sugrađani su ih nosili na rukama kao izraz sreće i zadovoljstva zbog donešene titule.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo