Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Rasplet

Objavljeno prije

na

Crna Gora je ušla u fazu raspleta: opadanja moći i delegitimizacije vladajuće elite. Pitanje je samo kako i koliko će se otplijetati klupko: hoće li proces ići mirno ili će vlast proizvoditi nasilje. I šta će odnijeti Đukanovića – masovni protesti i neposlušnost, bojkot institucija, prijevremeni izbori, ekonomska depresija, otkazivanje podrške zapada… Prvo sve to: i ovdje se nazire onaj kumulativni efekat koji je doveo do arapskog proljeća. Posljednji izvještaji američkog Stejt departmenta i britanskog Ekonomista slute da je kraj tu.

Proces je krenuo prošle godine. Demonstracijama koje je organizovao MANS, promjenama u opoziciji, stvaranjem novih saveza i partija. To je dovelo do gubitka apsolutne vlasti DPSDP u oktobru. Majstori manipulacije pokušali su da se povrate korupcijom u Nikšiću, ali su predsjednički izbori pokazali da je proces nezaustavljiv.

Afera Snimak je od epohalne važnosti. Ogoljen je sistem zloupotreba moći i krađe izbora koji onemogućava političku konkurenciju, tu suštinu demokratije. Snimak dokazuje da DPS upravlja totalitarnim mehanizmima, da je zadržao poluge iz komunističkih diktatura (partijsko zapošljavanje, diskriminaciju neistomišljenika, kontrolu izbornog procesa u kojem drugi služe za dekor…).

Snimak je podstakao kritičke tonove predstavnika međunarodne zajednice. U kabinetu Štefana Filea sada se, uz ostale uslove, pominju i slobodni izbori i traži istraga. Čak su i čestitke Vujanoviću začinjene podsjećanjima na korupciju, što iskače iz protokolarne uljudnosti.

Vlast prema spolja delegitimišu i očajni rezultati u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije. Poglavlje 23 i 24, po svemu sudeći, neće biti otvoreno ovog proljeća. Brojne optužnice pale su na višim sudskim instancama – Zavala, slučaj Šarić, deportacije. To je ponukalo i Piusa Fišera, prema ovoj vlasti dobronamjernog njemačkog ambasadora, da upita vrhovnu sutkinju šta se dešava. Ključni slučajevi nikada nijesu ni procesuirani, vođeni su van granica, od Barija do Beograda. Kako može biti drugačije kada je pravosuđe u funkciji vlasti i kriminala.

Otvaranje pregovora EU sa Srbijom može donijeti dodatne nevolje Đukanoviću. Zapad mu je tolerisao mnogo, jer je regionalno glumio pozitivca. Dok je unutar slamao slobode i uništavao ekonomiju korupcionaškim dilovima, vodio je spoljnu politiku u saglasju sa zapadom. Saradnjom sa Briselom i Vašingtonom oko Kosova, Srbija prestaje da bude dežurni bandit. To svodi Đukanovića na okvire Crne Gore, tamo gdje najlošije stoji.

Što se proces pregovara sa EU bude zahuktavao, a zahtjevi Brisela povećavali, Đukanovićeve će akcije sve više padati. Nije slučajno početkom sedmice Evropljanima poručio da ih neće bespogovorno slušati. Ne žuri se njemu u EU. Ne procesuira mu se ni Sajo, ni Keljmendi, ni visoka korupcija. Zna gdje bi ga to odvelo.

Na dinamiku promjena uticaće i ekonomija. Neke banke su pred kolapsom. KAP je na vještačkim plućima. Samo tu su Đukanović i partneri napravili štetu od oko milijardu i po zbog dugova koje će nam ostaviti, subvencija i profita koji su isisali otkada je Kombinat predat misterioznoj of šor firmi u kojoj naši vlastodršci, vjerovatno, imaju skrivene akcije.

Država je na ivici bankrota. Zbog enormnih kredita kod komercijanih banaka u posljednjih nekoliko godina iscrpljena je mogućnost zaduživanja na slobodnom tržištu kapitala. Ostaju MMF i Svjetska banka. Njih je vođa godinama izbjegavao jer se plašio uslova. Ministar finansija je u Vašingtonu na teškim pregovorima oko novih zaduživanja. Najavljeno je povećanje PDV-a, a slijede rezanje javne potrošnje, administracije, ukidanje državne pomoći i drugih zloupotreba budžeta koje su hranile Đukanovićevu moć.

I na kraju možda ključni faktor: Miodrag Lekić koji je na izborima, uprkos brutalnoj implementaciji Snimka, ostvario impresivan rezultat. Okupio je opoziciju, pridobio civilni sektor. Pobijedio. Ostalo je, naravno, još posla, prije svega oko podrške manjinskih naroda i međunarodne zajednice.

Subotnji protest na kome su se vijorile različite zastave izbio je prljavoj Đukanovićevoj propagandi priču o sukobima i ugroženosti države. Ako Lekić nastavi da okuplja oko sebe Crnu Goru svih nas i kombinuje različite aspekte nenasilnog otpora, vođa zna – gotov je.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pravda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovniku i Vrhovništvu se, bez ironije, ali zaista bez ironije, kada za to dođe vrijeme, kao minimum, mora obezbijediti, pravo na fer suđenje

 

Pravda za Vrhovnika i Vrhovništvo tridesetogodišnje crnogorske mafiokratije ne traži neko posebno obrazloženje. Dovoljno je samo da se podseti na njene tri glavne dimenzije. Prva i najznačajnija dimenzija ove pravde odnosi se na žrtve. Koje su velike i brojne. Od žrtava magnum krimena strašnih postjugoslovenskih ratova i ratnih zločina 1990-ih, preko žrtava magnum krimena visoke korupcije i organizovanog kriminala, koji su se na ove samo nadovezali, do najnovije generacije magnum krimena protiv izborne volje građana i ustavnog uređenja, koji su bili (i ostali) uslov za produžavanje beskonačne nekažnjivosti. Druga dimenzija ove pravde odnosi se na konačno uspostavljanje vladavine prava. Za čitavo društvo i za buduće generacije. Treća se odnosi na samog Vrhovnika i Vrhovništvo. Kojima se, bez ironije, ali zaista bez ironije, kada za to dođe vreme, kao minimum, mora obezbediti, pravo na fer suđenje.

Posebno obrazloženje, međutim, zaslužuje činjenica da se u pravcu rečene pravde, čak ni godinu i nešto nakon velike tridestoavgustovske smene, od strane nove vlasti, još uvek nije napravio ni jedan jedini, veći i značajniji korak. I to ni nakon cetinjske krize 4-5. septembra 2021, kada je Vrhovnik podsetio na svoje najmračnije dane, sa onim svojim beskrupuloznim pokušajem nasilne promene vlasti, i još beskrupulouznijim guranjem cele Crne Gore na samu ivicu unutrašnjeg nasilja. Pa ni nakon 3. oktobra ove godine, kada su svetlost dana ugledali Pandorini papiri, još jedno flagrantno svedočanstvo o velikom i produženom krimenu našeg Vrhovnika. Umesto hitne parlamentarne, pravosudne i ukupne političke akcije protiv mafiokratije, Pandore i Vrhovnika, međutim, onaj parlamentarni odbor, sa onom svojom čuvenom „gluvom sobom“, sav svoj plam, već u nekoliko navrata, usmerio je na takozvani bezbednosni sektor. To jest na razgorevanje sukoba unutar nove vlasti.

„Čudo neviđeno“ je potrošena i nedovoljna metafora. „Vrhovnikovi spavači“, ili nešto slično, isto tako. Stupor nove vlasti, u obliku evo već godinu, izostajanja bilo kakve ozbiljnije akcije za privođenje Vrhovnika „k poznaniju prava“, iziskuje potpunije i bolje objašnjenje. A u ovom i ovakvom objašnjenju, tri subjekta su glavna. Prvi, sam Vrhovnik, najjednostavniji je. Izbegavanje pravde, za ovoga je bez alternative, čak pre neka vrsta biologije, nego bilo kakve politike. Drugi, Zapad, nešto je složeniji, mada ni on nije posebno težak. Sve do pre neku godinu, ovaj je našeg Vrhovnika koristio kao svoj glavni geopolitički, posebno NATO alat, a od ispunjenja ovog cilja 2017, kao da bi da se od ovoga oslobodi, ali pri tome, u izvesnoj meri, i dalje ostaje podeljen. Šta je u tom pogledu donela poseta Gabrijela Eskobara krajem prve dekade novembra, ostaje da se vidi. Treći subjekt, nova vlast, posebno nova parlamentarna većina, u čitavoj ovoj priči, najsloženiji je, najkomplikovaniji i najteži.

A ovaj subjekt je takav, pre svega, zbog toga što već evo godinu, od sopstvenih takozvanih identitetskih strasti, nikako ne uspeva da konačno, konkretno i delatno pređe, na svoj, ali, još važnije, i na naš, opštegrađanski – najznačajniji zajednički minimum. Na borbu protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala (što je zapravo samo drugo ime za obećanu pravdu). A onda, još više, i zbog toga, što jedan deo nove parlamentarne većine, čak i ne krije, da na svoje redovne političke konsultacije, svako malo, ide direktno na noge aktuelnom srbijanskom vođi i mafiokrati, političkom i mafiokratskom bratu-blizancu ovog našeg. Pa onda, zbog svega ovoga, ima razloga, i za onaj strah, od kojeg zebe najveći broj građana. Da je tridesetog avgusta prošle godine došlo samo do obične političke smene ali ne i suštinske političke promene. Te da će zbog toga, i ova naša pravda, za Vrhovnika, za sve njegove žrtve, i za sve buduće generacije, još morati da (sa)čeka.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Krug

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se prepričavaju stare priče. Nema nijedne zaokružene političke ponude koja bi mogla odgovoriti na krizu svih vidova vlasti i društva

 

,,Plašim se da Zdravko Krivokapić, ukoliko nastavi sa hermetičkim doživljajem političke stvarnosti, može završiti kao Boris Jeljcin”, kazao je prije neki dan Milan Knežević, jedan od lidera DF-a.  Knežević je namjerno ostao nedorečen u poređenju.

Sad  treba da pogađamo na koje je od dramatičnih trenutaka iz Jecinovog vremena Knežević mislio. Ono kad su protiv njega izveli vojsku na ulice. Ili kada je on, tu istu vojsku, izveo protiv njih. Konačno, možda je samo naglas razmišljao o načinu na koji je Boris Jeljcin završio političku karijeru, podnoseći ostavku i prepuštajući vlast  Vladimiru Putinu. Što predsjednik DNP-a očito  priželjkuje, imamo li u vidu njegovu ocjenu da se vlada ,,na dnevnom nivou” suočava sa porazima na unutrašnjem i spoljašnjem planu. A da u njegovom okruženju možemo prepoznati više od jednog kandidata za našeg Putina.

Stvari bi mogle postati jasnije u četvrtak poslije podne,  za kada je premijer  najavio svoje vanredno obraćanje ,,povodom aktuelne političke situacije u državi”. Dok čitate ovaj broj Monitora vi već znate o čemu je, i kako, govorio.

Za sada  možemo da nagađamo da li će se u Krivokapićevom fokusu naći neslavno završeni razgovori o rekonstrukciji njegovog kabineta i naum DF-a da, sa partnerima iz  vladajuće koalicije, formira novu vladu sa novim premijerom; Ili će Krivokapić obznaniti što je saznao tokom razgovora sa američkim izaslanikom Gabrijelom Eskobarom – od sudbine njegove Vlade do eventualnog pojavljivanja naših političkih i poslovnih prvaka na američkoj ,,crnoj listi”. Može premijer i da predoči informacije o skorom (naredne godine) ulasku Crne Gore u EU, koje je onomad, u Beogradu podijelio sa zvaničnicima Srbije, Albanije i Makedonije. O čemu nas je obavijestio albanski premijer.

Ne bi začudilo ni ako Krivokapić javi šta ima novo u SPC-u. Ali bi bilo iznenađenje   ukoliko pokuša da objasni neke poteze svog kabineta. Recimo, imenovanje Nevenke Ćirović za generalnu konzulku Crne Gore u Sremskim Karlovcima.

Ovako odoka, ispada da je riječ o  razmjeni kadrova (radi sticanja novih iskustava) prepoznatih po radikalno desničarskim stavovima i iskazima netrpeljivosti prema drugima i drugačijem. Naše je Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta ,,uvezlo” novu direktoricu Filmskog centra Crne Gore, skoro  direktno sa izborne liste srpskih ljotićevskih Dveri. A Ministarstvo vanjskih poslova,  evo  ,,izvezlo” nekadašnju novinarku pa funkcionerku Demokrata, prepoznatu po govoru mržnje na društvenim mrežama.

Ministrica Bratić nas je obradovala najavom da eventualnom uvođenju vjeronauke u osnovne i srednje škole mora prethoditi široki konsenzus ,,kako u stručnoj zajednici tako i u društvu u cjelini”. A onda precizirala kako to mora sačekati potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Da se zna čija će biti posljednja. Usput se ministarka dotakla i priče o još jednom potencijalno novom predmetu. Seksualnom obrazovanju. Samo što je u njenoj interpretaciji predmet preimenovan u ,,preproduktivno zdravlje”. A to, prema mišljenju upućenih, predstavlja samo dio mnogo kompletnije priče iz prvog naslova. Koja u fokus ne stavlja reprodukciju već ljudska prava i njihovo poštovanje. Ostali smo uskraćeni za stav da li i ta debata zavisi od Temeljnog ugovora i stavova jedne, očigledno privilegovane, vjerske zajednice. Ili od mišljenja koje će predočiti neki od međunarodnih izaslanika. Kad dođemo na red njihove agende.

U Crnoj Gori se prepričavaju stare priče. Nema nijedne zaokružene političke ponude koja bi mogla odgovoriti na permanentnu krizu izvršne i zakonodavne vlasti, probleme u bezbjednosnom sektoru, paralizu pravosuđa koja je dosegla do Ustavnog suda, ili najavljenu reformu poreskog sistema praćenu (ne)održivim povećanjem zarada i eksperimentom sa finansiranjem zdravstvenog sistema… A sve to bi valjalo razriješiti do kraja godine. Ili  u prvim danima naredne.

Poslije silnih optimističkih najava, ostaje još samo da podjetinjimo. Pa da povjerujemo kako će rješenja na dar  donijeti Djed Mraz. Ili, po novome – Božić Bata.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Amanet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima  veći problem od toga što njen premijer koristi funkciju da ispunjava amanete pokojnog mitrpolita Amfilohija, predstavljajući se kao da je na   tlo Crne Gora bačen da ispuni zahtjeve Isusa Hrista, a ne mitropolita koji je huškao na mržnju i negirao nacije. Njen najveći problem je što je  zarobljena između pogubnih politika. Aktulenih i bivših

 

Na trenutak se učinilo da je Krivokapić shvatio. Gostujući u emisiji na Radio-televiziji Srbije (RTS), a tokom zvanične posjete Beogradu, premijer Crne Gore kazao je novinaru da „moraju da se razlikuju dva dijela – ono što nosi u sebi kao vjernik i ono što mora da radi kao državnik“.  Pa se požalio: „Te dvije uloge su prirodne, ali za naš ambijent u kome vjera nije utemeljena, nego je bila zapostavljena, uvijek imate problem”.

Iako je premijer pokušao da ,,problem”, prebaci na istorijsko-društvenu klimu, samo koji minut kasnije, u istoj emisiji, opet je dokazao da je  problem u – njemu. I ne zbog toga što je  vjernik, već  zato što je, kako je i na RTS-u  potvrdio,  u politiku ušao da bi ispunio amanete velikodstojnika jedne vjerske zajednice – SPC-a.

,,Ja nisam imao nijedan politički motiv. Moj motiv je bila zaštita crkve, njene imovine i četiri eparhije”, objasnio je Krivokapić, objašnjavajući kako je od avgusta ispunjavao amanet pokojnog mitropolita Amfilohija. „Meni je  cilj bio zaštita pravoslavnog življa, tako što će se promijeniti Zakon o slobodi vjeroispovijesti, što je i učinjeno”, objasnio je. Od obaveza koje mu je u amanet ostavio mitroplit  Amfilohije, ostalo mu je, kazao je,   ,,samo ona vezana za socijalnu pravdu”.  Nije pojasnio da li se i taj Amfilohijev zadatak  odnosi samo na poklonike SPC-a.  U tom slučaju je  Krivokapić na dobrom putu.

„U Vladi Crne Gore prvi put od Drugog svjetskog rata ima najviše Srba“, pohvalio se premijer. Odlično.  Kad se uračunaju i uhljebi po ,,dubini” koji se od avgusta prošle godine popunjavaju na osnovu istog kriterijuma,  eto, bože, „pravde“. Popravljeno socijalno stanje „njihovih“.

No, Crna Gora ima  još veći problem od toga što je na njenom čelu premijer  koji ispunjava amanete pokojnog mitrpolita Amfilohija, predstavljajući ih kao da je na   tlo Crne Gora bačen da ispuni zahtjeve Isusa Hrista, a ne mitropolita koji je huškao na mržnju i negirao nacije.

Problem je što je  zarobljena između pogubnih politika. Aktulenih i bivših.  Dok je maratonska priča o rekonstrukciji Vlade, iza koje stoji  glad za funkcijama, i dalje na stolu, blokirajući sve refomske procese u zemlji, reforme se ne dešavaju ni u opozicionom bloku. Demokratska partija je ista ona s kraja prošle godine. Njen predsjednik i dalje se oglušuje o pozive da napusti političku scenu i omogući neku normalniju  alternativu. I svojoj partiji i zemlji.

A i što bi išao. Njegovi sumnjvi poslovi, koji su mu  tri decenije bili preči od Crne Gore i javnog interesa, nijesu briga ne samo nereformisanom tužilaštvu, nego ni mnogima u parlamentarnoj većini.

Mjesec nakon izbijanja afere Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) još ispituje činjenice oko afere Pandorini papiri, najnovije u kojoj se pominje Đukanovićevo ime. O namjerama  Specijalnog tužilaštva da se ozbiljno pozabavi ovom istragom, dovoljno govori i to da je ove sedmice u tužilaštvo stiglo Đukanovićevo pisano izjašnjenje o aferi Pandorini papiri. Istovremeno, iz Skupštine nema najave da će se baviti sumnjivim poslovima predsjednika države i pitanjem šta je pokušavao da sakrije iza mreže of-šor kompanija koje je osnivao sa svojim sinom Blažom.  Parlamentarna većina, naime, ni mjesec dana nakon afere ne pominje niti pokreće  parlamentarnu istragu, kontrolno ili konsultativno saslušanje predsjednika.  Kao ni pitanje Tužilačkog savjeta i reforme tužilaštva.

I tako. Državnici  rade za svoje interese. Lične, crkvene,  svejedno. A Crna Gora čeka i čeka  izabranike  koji će raditi u javnom interesu.

 

Milena PEROVIČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo