Povežite se sa nama

FELJTON

Rat najpotrebnije zanimanje

Objavljeno prije

na

Ubijanje neprijatelja u boju, bez obzira na mjesto i vrijeme, shvatano je kao prirodno pravo, a sopstvena smrt u boju kao sveta dužnost koja je zbog tako dugotrajnog stanja svijesti postala etničkim obilježjem. Stoga se dug život i starost sama po sebi nije smatrala naročitom srećom i čašću. Odnos prema sopstvenom životu i smrti u ratu nalazio se u istoj etičkoj ravni sa odnosom prema neprijatelju. Sve u okviru prirodnog prava na čast i život. Brojni primjeri drugačijeg značenja podvođeni su pod opsežnu kategoriju otpadništva.

Uslovi života Crnogoraca bili su takvi da i u vrijeme potpunog mira čovjeku prijeti strah za opstanak. Živjelo se na ivici gladi ili u stalnom strahu od nje. Podaci o gladi u Crnoj Gori veoma su brojni. Od gladi se umire, ili se zbog nje napušta zemlja, često i izdaje. Slaba ljetina zbog suše i pomor stoke od gladi su redovita pojava. Uz to su išle i razne druge nedaće. Tako se postepeno formirala svijest da od rada i nema naročite koristi, naročito od težačkog posla. Ali, čovjek pod oružjem nije se mirio sa sudbinom i nije mirno čekao smrt od gladi, kada je sve što mu je za život nedostajalo posjedovao neprijatelj i neprijateljski raspoloženi susjed.

“Crnogorcu (je) glavno i najpotrebnije zanimanje rat “, pisao je Vuk
Karadžić. Nije slučajno kazao „najpotrebnije”, jer se u tom društvenom okviru razvijala i nastajala četa.

„Temelje ratovanja u prvom redu predstavljaju opšti uslovi života naroda”, pisao je u jednom predavanju 1876. godine pruski generalštabni kapetan Maks Jen. Kod Crnogoraca u 17. i 18. vijeku rat je opšti društveni okvir, produkcioni odnos i izraz društvene filozofije, morala i kulture.

Crnogorci nekoliko stoljeća ratuju za svoje vitalne interese, odbranu nezavisnosti i slobode, ali za plijen u stoci, hrani, odjeći, oružju, novcu… To je osnovni oblik egzistencije koji određuje totalitet društvenog bića. To je ono poglavlje u nacionalnoj istoriji koje se u narodnim pjesmama zove četovanje. Upadi na neprijateljsku teritoriju zarad pljačke prvenstveno, ali i iz drugih pobuda, kao i ugrožavanje neprijatelja uopšte na okupiranoj teritoriji, bio je oblik permanentnog rata kojim su se bavili svi sposobni muškarci (ostalim oblicima privređivanja bavile su se uglavnom žene). To vojevanje imalo je sve odlike gerilskog rata. Svejedno da li je riječ o upadu u neprijateljsku zonu ili odbijanju sličnog upada neprijatelja.

Ali, prevashodni cilj četovanja je održavanje golog života, iako Medaković veli „u četu ne idu samo siromasi, već i od prvih kuća ljudi”. Četa je bila osnovna društvena i produkciona jedinica: „Četa može biti od 20 do 5000 ljudi”. To je zavisilo od težine zadataka i obima operacije koju je valjalo izvesti, poslije čega su se čete razilazile svojim domovima sa dijelom plijena. Načelo raspodjele dobro predstavljeno u narodnoj pjesmi: „najboljemu kao najgoremu”, u potpunosti je odgovaralo društveno-istorijskoj situaciji. Za izuzetan doprinos pri izvršavanju zadatka mogao je starješini čete – četovođi, ili nekom drugom četadžiji, biti određen i poseban dodatak od ratnog plijena: sablja, puška, konj, dolama, toke i slično, ali je o tome odlučivala jedinica.

Brojna dokumenta svjedoče o ekonomskim efektima i značaju četne privrede, koja će kroz nekoliko stoljeća podsticati i trgovinu sa stanovništvom Boke Kotorske i Primorja, oblasti koja se nalazila u sastavu Venecije. Osnov za trgovinu bio je uglavnom višak ratnog plijena. „Obim te trgovine bio je znatan, a izvanredno je počeo rasti tridesetih godina spomenutog (18.) stoljeća”… „kako se po tim podacima izvanredno vidi cifre izvoza mesa i sira koje se penju i do milion libara mesa i 500 hiljada libara sira”.

Ekonomski potencijali zemlje nijesu omogućivali takav obim trgovine jer su resursi bili toliko siromašni da nijesu garantovali ni zadovoljenje najnužnijih životnih potreba stanovništva. Ova svjedočenja kazuju da su se Crnogorci veoma malo bavili zemljoradnjom. Mihail Tarasov je, na primjer, zapazio 1766. godine da se Katunjani uopšte ne bave zemljoradnjom. Crnogorski seljak slobodnog dijela zemlje držao je po malo sitne stoke, po neku kravu i, veoma rijetko, vola. Konja je imao tek po koji istaknuti glavar i to uglavnom kao znak društvenog prestiža, ne kao izraz potrebe i mogućosti. Rijetki su bili i magarci i mazge. Krajem 17. vijeka u Crnoj Gori nije bilo više od 55.000 grla sitne stoke, to jest oko 20 grla po domaćinstvu. Podlovćenska Crna Gora imala je oko 600 tovarnih grla, ili jedno tovarno grlo na pet kuća. Sjeverna crnogorska plemena i stanovništvo Hercegovine bili su barem dvostruko imućniji. Stočni fond je zato često stradao od najezda vojski, epidemija, suša i snjegova. Stoga je Crnogorac neprestano živio na ivici gladi ili u njenom očekivanju. Četa je bila jedini spas, privredna djelatnost istorijske nužde koja je mijenjala stvarnu ekonomsku situaciju crnogorskog seljaka.

U jednom plijenu Cuca i Ozrinića 1751. godine, otetom od nikšićkih Turaka, bilo je „strukah i japundžah 400, a suviše mačah i noževah, i dolamah i kopčaj srebrenijeh i pistolah i konja osedlanijeh”. U testamentu jednog Crnogorca koji nije bio glavar navodi se prilično bogata pokretna imovina. „Pervo puške: vela jedna i mala druga, i dolama, koret od veluda s pucima od srebra, treći od saje s pucima od srebra, četvrti od magoline, kapa vela, dvije od vele svike i jedna od valuda i petnaest putaca od srebra i preglica od srebra i dva prstena, jedna kurdelja i nož, dvoje dokolenicah, dvoje haćah, tri arkula, dva gunja, sukna trinaest lakat, dvije struke i kaban, tri bijela… dvije košulje, postava lakata 13 i po, lana litarah 20…”.

Četna privreda bila je ona osnova na kojoj će tokom 18. vijeka otpočeti klasno raslojavanje svojstveno svim građanskim društvima nakon faze revolucije.

„Četovanja Crnogoraca su stara koliko i njihova istorija, ali sve do početka 18. vijeka ta pojava nije imala znatniju ulogu u političkom i društvenom životu zemlje” – piše Gligor Stanojević. A zapravo od tada se samo može pouzdanije pratiti njegov značaj i uloga, to jest četovanje tada doživljava svoj najveći uspon i epsku katarzu.

Crnogorske čete, uglavnom katunske, kreću se prema Hercegovini, Boki Kotorskoj i dubrovačkoj teritoriji, a na istoku do obala Skadarskog jezera i prema turskim posjedima u Zeti.

Mlečani još tada shvataju da je glavni razlog crnogorskog četovanja siromaštvo zemlje, kako to precizno definiše kotorski providor Đovani Albrici 1743. godine. Crnogorci „okruženi brdima u kojima zbog neplodnosti zemlje ubiraju oskudne plodove, prinuđeni su da pribjegavaju nasilju kojim nadoknađuju svoje životne potrebe”. Negdje u isto vrijeme Krivošijani se pravdaju i pišu kotorskom providuru: „Nemamo hljeba u ovom kamenju, drugo nemamo do drvo, jer Turci sijeku naše glave. Za ljubav božju uzvišeni principe pošaljite nam žito sa bilo koje strane jer seljaci nešega sela da bi živjeli iz nužde moraju da pljačkaju svuda gdje nađu plijen”. Kao i Krivošijani, koji su onda bili pod mletačkom vlašću, razloge četovanja u siromaštvu vidi vladika Vasilije, duhovni i politički vođ slobodnog dijela zemlje.

„Crnogorci su hrabar narod ali pritiješnjeni životnom nuždom u neplodna brda gdje stanuju rado izlažu život svim različitim okušajima i ne vjeruju u drugo osim u golu očiglednost, koja donosi ishranu njihovim porodicama”. Ekonomska nužnost je, dakle, još onda shvaćena kao ključ za razumijevanje četovanja iako „Crnogorci nijesu za sebe nikada priznavali da otimaju iz nužde, nego iz osvete i junaštva”.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo