Povežite se sa nama

FELJTON

Rat najpotrebnije zanimanje

Objavljeno prije

na

Ubijanje neprijatelja u boju, bez obzira na mjesto i vrijeme, shvatano je kao prirodno pravo, a sopstvena smrt u boju kao sveta dužnost koja je zbog tako dugotrajnog stanja svijesti postala etničkim obilježjem. Stoga se dug život i starost sama po sebi nije smatrala naročitom srećom i čašću. Odnos prema sopstvenom životu i smrti u ratu nalazio se u istoj etičkoj ravni sa odnosom prema neprijatelju. Sve u okviru prirodnog prava na čast i život. Brojni primjeri drugačijeg značenja podvođeni su pod opsežnu kategoriju otpadništva.

Uslovi života Crnogoraca bili su takvi da i u vrijeme potpunog mira čovjeku prijeti strah za opstanak. Živjelo se na ivici gladi ili u stalnom strahu od nje. Podaci o gladi u Crnoj Gori veoma su brojni. Od gladi se umire, ili se zbog nje napušta zemlja, često i izdaje. Slaba ljetina zbog suše i pomor stoke od gladi su redovita pojava. Uz to su išle i razne druge nedaće. Tako se postepeno formirala svijest da od rada i nema naročite koristi, naročito od težačkog posla. Ali, čovjek pod oružjem nije se mirio sa sudbinom i nije mirno čekao smrt od gladi, kada je sve što mu je za život nedostajalo posjedovao neprijatelj i neprijateljski raspoloženi susjed.

“Crnogorcu (je) glavno i najpotrebnije zanimanje rat “, pisao je Vuk
Karadžić. Nije slučajno kazao „najpotrebnije”, jer se u tom društvenom okviru razvijala i nastajala četa.

„Temelje ratovanja u prvom redu predstavljaju opšti uslovi života naroda”, pisao je u jednom predavanju 1876. godine pruski generalštabni kapetan Maks Jen. Kod Crnogoraca u 17. i 18. vijeku rat je opšti društveni okvir, produkcioni odnos i izraz društvene filozofije, morala i kulture.

Crnogorci nekoliko stoljeća ratuju za svoje vitalne interese, odbranu nezavisnosti i slobode, ali za plijen u stoci, hrani, odjeći, oružju, novcu… To je osnovni oblik egzistencije koji određuje totalitet društvenog bića. To je ono poglavlje u nacionalnoj istoriji koje se u narodnim pjesmama zove četovanje. Upadi na neprijateljsku teritoriju zarad pljačke prvenstveno, ali i iz drugih pobuda, kao i ugrožavanje neprijatelja uopšte na okupiranoj teritoriji, bio je oblik permanentnog rata kojim su se bavili svi sposobni muškarci (ostalim oblicima privređivanja bavile su se uglavnom žene). To vojevanje imalo je sve odlike gerilskog rata. Svejedno da li je riječ o upadu u neprijateljsku zonu ili odbijanju sličnog upada neprijatelja.

Ali, prevashodni cilj četovanja je održavanje golog života, iako Medaković veli „u četu ne idu samo siromasi, već i od prvih kuća ljudi”. Četa je bila osnovna društvena i produkciona jedinica: „Četa može biti od 20 do 5000 ljudi”. To je zavisilo od težine zadataka i obima operacije koju je valjalo izvesti, poslije čega su se čete razilazile svojim domovima sa dijelom plijena. Načelo raspodjele dobro predstavljeno u narodnoj pjesmi: „najboljemu kao najgoremu”, u potpunosti je odgovaralo društveno-istorijskoj situaciji. Za izuzetan doprinos pri izvršavanju zadatka mogao je starješini čete – četovođi, ili nekom drugom četadžiji, biti određen i poseban dodatak od ratnog plijena: sablja, puška, konj, dolama, toke i slično, ali je o tome odlučivala jedinica.

Brojna dokumenta svjedoče o ekonomskim efektima i značaju četne privrede, koja će kroz nekoliko stoljeća podsticati i trgovinu sa stanovništvom Boke Kotorske i Primorja, oblasti koja se nalazila u sastavu Venecije. Osnov za trgovinu bio je uglavnom višak ratnog plijena. „Obim te trgovine bio je znatan, a izvanredno je počeo rasti tridesetih godina spomenutog (18.) stoljeća”… „kako se po tim podacima izvanredno vidi cifre izvoza mesa i sira koje se penju i do milion libara mesa i 500 hiljada libara sira”.

Ekonomski potencijali zemlje nijesu omogućivali takav obim trgovine jer su resursi bili toliko siromašni da nijesu garantovali ni zadovoljenje najnužnijih životnih potreba stanovništva. Ova svjedočenja kazuju da su se Crnogorci veoma malo bavili zemljoradnjom. Mihail Tarasov je, na primjer, zapazio 1766. godine da se Katunjani uopšte ne bave zemljoradnjom. Crnogorski seljak slobodnog dijela zemlje držao je po malo sitne stoke, po neku kravu i, veoma rijetko, vola. Konja je imao tek po koji istaknuti glavar i to uglavnom kao znak društvenog prestiža, ne kao izraz potrebe i mogućosti. Rijetki su bili i magarci i mazge. Krajem 17. vijeka u Crnoj Gori nije bilo više od 55.000 grla sitne stoke, to jest oko 20 grla po domaćinstvu. Podlovćenska Crna Gora imala je oko 600 tovarnih grla, ili jedno tovarno grlo na pet kuća. Sjeverna crnogorska plemena i stanovništvo Hercegovine bili su barem dvostruko imućniji. Stočni fond je zato često stradao od najezda vojski, epidemija, suša i snjegova. Stoga je Crnogorac neprestano živio na ivici gladi ili u njenom očekivanju. Četa je bila jedini spas, privredna djelatnost istorijske nužde koja je mijenjala stvarnu ekonomsku situaciju crnogorskog seljaka.

U jednom plijenu Cuca i Ozrinića 1751. godine, otetom od nikšićkih Turaka, bilo je „strukah i japundžah 400, a suviše mačah i noževah, i dolamah i kopčaj srebrenijeh i pistolah i konja osedlanijeh”. U testamentu jednog Crnogorca koji nije bio glavar navodi se prilično bogata pokretna imovina. „Pervo puške: vela jedna i mala druga, i dolama, koret od veluda s pucima od srebra, treći od saje s pucima od srebra, četvrti od magoline, kapa vela, dvije od vele svike i jedna od valuda i petnaest putaca od srebra i preglica od srebra i dva prstena, jedna kurdelja i nož, dvoje dokolenicah, dvoje haćah, tri arkula, dva gunja, sukna trinaest lakat, dvije struke i kaban, tri bijela… dvije košulje, postava lakata 13 i po, lana litarah 20…”.

Četna privreda bila je ona osnova na kojoj će tokom 18. vijeka otpočeti klasno raslojavanje svojstveno svim građanskim društvima nakon faze revolucije.

„Četovanja Crnogoraca su stara koliko i njihova istorija, ali sve do početka 18. vijeka ta pojava nije imala znatniju ulogu u političkom i društvenom životu zemlje” – piše Gligor Stanojević. A zapravo od tada se samo može pouzdanije pratiti njegov značaj i uloga, to jest četovanje tada doživljava svoj najveći uspon i epsku katarzu.

Crnogorske čete, uglavnom katunske, kreću se prema Hercegovini, Boki Kotorskoj i dubrovačkoj teritoriji, a na istoku do obala Skadarskog jezera i prema turskim posjedima u Zeti.

Mlečani još tada shvataju da je glavni razlog crnogorskog četovanja siromaštvo zemlje, kako to precizno definiše kotorski providor Đovani Albrici 1743. godine. Crnogorci „okruženi brdima u kojima zbog neplodnosti zemlje ubiraju oskudne plodove, prinuđeni su da pribjegavaju nasilju kojim nadoknađuju svoje životne potrebe”. Negdje u isto vrijeme Krivošijani se pravdaju i pišu kotorskom providuru: „Nemamo hljeba u ovom kamenju, drugo nemamo do drvo, jer Turci sijeku naše glave. Za ljubav božju uzvišeni principe pošaljite nam žito sa bilo koje strane jer seljaci nešega sela da bi živjeli iz nužde moraju da pljačkaju svuda gdje nađu plijen”. Kao i Krivošijani, koji su onda bili pod mletačkom vlašću, razloge četovanja u siromaštvu vidi vladika Vasilije, duhovni i politički vođ slobodnog dijela zemlje.

„Crnogorci su hrabar narod ali pritiješnjeni životnom nuždom u neplodna brda gdje stanuju rado izlažu život svim različitim okušajima i ne vjeruju u drugo osim u golu očiglednost, koja donosi ishranu njihovim porodicama”. Ekonomska nužnost je, dakle, još onda shvaćena kao ključ za razumijevanje četovanja iako „Crnogorci nijesu za sebe nikada priznavali da otimaju iz nužde, nego iz osvete i junaštva”.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XVIII): Mandićev dnevnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Dao sam tih dana brojne intervjue, odgovarajući pritom na obvezatno pitanje hoćemo li organizirati novu udrugu; vidio sam da imamo masovnu podršku medija i kulturne javnosti, ali istodobno bio svjestan koliko je teško ni iz čega organizirati udrugu koja će imati dugoročnu budućnost, a ne biti samo jednokratni prosvjedni čin. Ako pokrenem to, bilo mi je jasno da ću morati osobno uložiti golem trud, malo je pisaca koji imaju organizacijske sposobnosti i koji su spremni dugotrajno, uporno i anonimno boriti se da novo društvo dobije sve potrebne papire, prostorije za tajništvo, da očuvamo časopise koje namjeravamo prenijeti iz starog društva, pokrenemo nove aktivnosti…

U kolovozu 2002. odlučio sam konačno pokrenuti osnivanje nove udruge. Znao sam da me čekaju godine rada, upornog, ne samo intelektualnog, čak sam i prenosio namještaj kad smo se useljavali: Naravno, sve bez kune novčane naknade. Prvi smo sponzorski novac dobili od grupacije Atlantic, zatim neki mali iznos i od Ministarstva kulture (SDP-ov ministar bio je Antun Vujić, s kojim nisam bio u najboljim odnosima, nikad nisam mogao znati kad će stvarno pomoći, kad opstruirati; Vujiću je bilo jako stalo da ga se ne doživi kao nekoga to je protiv starog Društva; uvijek se nastojao dopasti nacionalistima).

Sâm sam pisao i umnožavo pozivnice za Inicijativnu skupštinu, a potom i za Osnivačku (koja je održana u Zagrebačkom kazalištu mladih), poslao ih poštom uz pomoć svojih kolega iz Konzora (koji su otisnuli i prvi tekst Statuta HDP-a). Nije tada e-mail još bio u širokoj upotrebi, trebalo je sve staviti u koverte i otići na poštu.

Igora Mandića nisam imao posebno u vidu kad smo osnivali HDP; njega sam doživljavao kao inokosnika, na kojega se ne može računati u kolektivnim akcijama. Međutim, sâm mi se javio da hoće biti u našem novom društvu:

– Pa ne misliš valjda da ću ja ostati s onim nacionalistima u DHK-u? S Hitrecom i Stamaćem?

Počeo je redovito dolaziti na sastanke redakcije Književne republike, jer su na njih dolazili i suradnici koji nisu navedeni u impresumu časopisa; sviđala im se atmosfera, mogućnost da sudjeluju u zanimijivim intelektualnim razgovorima. Prihvatio je izazov kad sam mu predložio da govori na simpoziju u povodu 110. obljetnice Krležina rođenja 2003. godine, koji sam organizirao u prostoru Društva u Basaričekovoj 24. Kroz zafrkanciju sam mu rekao da očekujem kako će o Krleži govoriti afirmativno.

Ma, nema problema, Igor je u Zbogom, dragi Krleža zapravo kritički govorio o fenomenu krležijanstva i o ideološkoj monomaniji.

Danas ima puno bolje mišljenje o Krleži, pa čak i o Titu. Da, čak i o Titu je Mandić počeo govoriti pozitivno, ne samo u internim prijateljskim razgovorima, već i u intervjuima, osobito u kontekstu njegove uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Početkom 2002. godine prihvatio sam poziv jedog kruga sarajevskih pisaca (Vojka Smiljanić Đikić, Marko Vešović, Enver Kazaz, Zdravko Grebo, Nikola Kovač, Tvrtko Kulenović i dr.) da budem glavni urednik regionalnog časopisa Sarajevske sveske, koji je okupio ugledne intelektualce iz čitave bivše zajedničke države. Financilali su nas zaklada Otvoreno društvo i ambasade zemalja EU, prije svega onih skandinavskih. Ideja je bila da se uspostave mostovi suradnje, da se stvori prostor kulturne suradnje po uzoru na Skandinaviju. Izlazili smo dvaput godišnje, u vrlo obimnim dvobrojevima. Dogovorili smo se da u svakom broju imamo i rubriku Dnevnik, u kojoj će prominentni intelektualci komentirati zbivanja u šestomjesečnim razdobljima između izlaženja dvobrojeva. Ne bi to smjela biti samo lokalna zbivanja već nešto što bi zanimalo publiku u svim krajevima nekadašnje zemlje. Po mogućnosti, autori su trebali biti široko poznati.

Osobno sam među prim autorima predložio Igora Mandića, što je na sastanku redakcije jednoglasno prihvaćeno. Igor je napisao zanimjiv dnevnik i meni se učinilo da tu imamo zametak nečega što bi moglo biti dobra knjiga.

– Hajde, nastavi s pisanjem dnevnika, ali ne tako da samo opisuješ i komentiraš aktualna zbivanja; neka ti aktualna zbivanja budu poticaj da se prisjetiš događaja iz prošlosti, neka to bude neka vrsta spuštanja sondi u prošlost, volio bih da to bude kombinacija dnevnika, memoara i autobiografije. Objavljivat ćemo nastavke (okvirni opseg trideset kartica, desetak nastavaka) u Književnoj republici. Dobivat ćeš solidan honorar, a na kraju će sve biti objavljeno i u knjizi. Nastoj da uspomene budu provokativne, vidiš Guntera Grassa kako je nemilosrdan i prema samome sebi, on bi ti mogao biti uzor!

Svidjela mu se ideja, potreban mu je novac nakon umirovljenja; ipak će imati dupli honorar, prvo časopisni od Književne republike, potom akontacija za knjigu. Zapravo, u dvije godine to je jedva nešto više nego što je mjesečno dobivao u Vjesniku kao glavni urednik, ali to je najbolje što mu se u tom trenutku ukazuje. Ako se knjiga bude prodavala kao što sam bio uvjeren da hoće, mogao bi i nešto dodatno zaraditi. To će se naposjetku i obistiniti, ali u tom trenutku je još daleka budućnost. Njegove knjige kritika i eseja unatoč njegovoj osobnoj popularnosti nisu izlazile u astronomskim nakladama (ne računajući Bračnu kuhinju, koju je sa Slavicom objavio 1989. u Grafičkom zavodu Hrvatske, ali ni ona zbog skorašnjeg rata i raspada zajedničkog tržišta neće doživjeti očekivanu nakladu).

Nije mu samo novac motiv, tu je bio izazov novog žanra, nešto najbliže klasičnoj pripovijednoj prozi. Mandić se prvi put okušava kao pravi, punokrvni literat. To nisu zasebne kolumne ili kritike; poglavlja koja piše fokusirana su prema ideji knjige od samog početka.

U početku se Mandić pribojavao da njegov život nema dovoljno provokativnog štofa za zanimijivu autobiografiju. Zapravo nevjerojatno, on koji je svima djelovao toliko narcisoidno, pravi ekshibicionist, čovjek koji je u životu susreo toliko zanimijivih ljudi plašio se kako nema dovoljno uzbudljiv život iz kojega se može izvući zanimijiva autobiografija!

Shvatio sam da mu je potrebna urednička pomoć; nalazili smo se i ja bih ga naveo da mi priča o različitim zgodama iz svojega života; nije se samo on ispovijedao, i ja sam govorio o sebi; tako su razgovori bili opušteniji, djelovalo je kao prijateljsko uzajamno povjeravanje, a ne baš, ,,rad na knjizi”. Naravno, pokušao sam ga što nenapadnije usmjeriti na one zgode iz njegova života koje su nosile literarni potencijal. Ne znam uspijevam li to kad sam pišem, ali kao urednik sam sposoban u tuđim životina prepoznati zgode koje imaju književni potencijal.

Neverojatno, Igora je trebalo uvjeravati kako je njegov život dovoljno atraktivan da bude tema knjige. A ne samo da je bio, nego će se pokazati da Igor zna o njemu i pisati vještinom ponajboljih literata.

U tajništvo Književne republike počeli su navraćati zainteresirani tražeći primjerke časopisa koje nisu uspjeli pronaći u knjižarama; zanimali su ih baš Igorovi zapisi. Komentirao je tu Igor aktualna zbivanja, ali se prisjećao i svojih davnih susreta s Momom i Arsenom, pisao je o danima koje je proveo u Dubrovniku na Ljetnim igrama, o svojim robinzonskim ljetovanjima, o gastronomskim drugovanjima s nizom poznatih osoba našega kulturnoga života.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XVII): Od danas više nema govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Bio je to naporan period; vjerojatno su ti egzistencijalni problemi pridonijeli stanovitim zdravstvenim problemima; Igor je u svojoj šezdesetoj preživio blaži moždani udar, koji – na sreću – nije ostavio trajne poslijedice. Pisao je i dalje bez zastoja.

U toj fazi prvi put postajem urednik jedne Mandićeve knjige: Za našu stvar, 1999. godine u Konzoru. lako se činilo, nakon petnaestak već objavljenih knjiga, da se radi o starom rutineru, vidio sam Mandića autora na djelu, pisca koji vro brižno čuva svoje stare tekstove, komponira ih u knjižnu cjelinu, pažijivo čita otiske knjige, brine se o osmišljavanju naslovnice. A poslije se s urednikom vrlo brižno dogovara o promociji. Pedantan. Baš pravi profesionalac. Naslov te knjige novinskih feljtona odabrao je da bi se narugao fanatičnim borcima ,, za našu stvar “, onima koji istodobno još fanatičnije mrze „one druge” i njihovu „stvar”.

A onda je došla smjena vlasti 2000. godine. Na vlast je došla Račanova koalicija. Smijenjen je hadezeovski glavni urednik Vjesnika, a za novoga je postavljen Igor Mandić. Materijalna situacija mu se bitno popravila jer je glavni urednik Vjesnika bio plaćen u rangu vrhunskih menadžera. Igor nikad ranije nije bio glavni urednik, čak ni urednik rubrike; uvijek je bio pisac koji je kod kuće pisao svoje komentare i kritike, pa ih donosio u redakciju u kojoj se nije predugo zadržavao. Kasnije, kad se pojavio telefaks, u redakcije je zalazio jos rjeđe. Zapravo, nikad nije bio ni novinar koji se rado družio s kolegama, zalazio u iste kafiće, zabavijao svojim verbalnim bravurama društvo, kao što je to činio negov vjenčani kum Tenžera. Igorovi su tekstovi sjedočili da se radi o duhovitom čovjeku, javni nastupi na televiziji i na tribinama potvrđivali da se radi o vještom govorniku, kojemu nikad ne nedostaje govorničkog štofa; ponekad se čak činilo kako se radi o ekshibicionistu. Ali zapravo je on bio introvert, koji se najbolje osjećao u društvu supruge Slavice, od koje se sve rjeđe odvajao; ona ga je pratila i na putovanjima, a najčešće i prigodom izlazaka u grad.

Igor je kao glavni urednik malo mijenjao u kadrovskom sastavu redakcije; uklonio je samo Maju Freundlich, izrazito desničarsku političku komentatoricu. Od većine ostalih urednika i novinara samo je zatražio da izbjegavaju ostrašćen nacionalistički pristup u interpretacijama tema te da analizi unutarnje politike izbjegna navijački odnos prema hrvatskim strankama. Doveo je nekoliko vanjskih lijevih i liberalnih komentatora, ali i većina će se zatečenih novinara bez problema prilagoditi novim političkim trendovima.

Pričala mi je jedna novinarka kulturne rubrike kako je dotadašnja urednica Kulture Vesa Kusin sva izbezumljena otišla na sastanak s novim glavnim urednikom, jer je svojedobno napadala Igora zbog njegova nedomoljubnog puta u Beograd. Očekivala je zapravo da će već na prvom sastanku kolegija nove redakcije biti smijenjena. Ali Igor je nije degradirao, samo ju je upozorio, kao i sve druge članove kolegija, da ubuduće izbjegavaju ostrašćeni nacionalizam i nesnošljivost.

Kusinka se sva sretna vratila u redakciju Kulture i obznanila novinarima: – Ostajem na čelu Kulture! I da znate, od danas više nema govora mržnje!

Igor je i glavnom uredništvu novina pokušao utisnuti svoj osobni pečat, poticao je kreativniji pristup obradbi tema, naglašeniju individualnost. I sâm se rado pojavijivao na stranicama lista, ne toliko autorskim tekstovima koliko foto-vijestima vezanim za transformaciju novina i ulogu glavnog urednika u svemu tome. Stjecao se dojam da se nešto u tom listu, koji je tragično propadao (s nakladom ispod deset tisuća primjeraka) ipak konačno pokrenulo.

Kako poznajem novinare iz tog lista, moram reći kako mi se činilo da je većina vjesnikovaca imala povoljan dojam o Igoru, trudio se, puno vremena provodio u redakciji, radio s novinarima na člancima. Samo, neki su od njih prigovarali kako je previše ovisan o mišjenju svoje žene. Kad god ima neki važniji članak, šalje ga faksom Slavici i onda pažljivo sluša njezin sud. Bilo im je to neobično, jer Igor ima veliki novinarski autoritet, čak karizmu, a sad ispada kako mora pitati svoju ženu za mišljenje.

Činilo mi se kako je dobro da ga prijateljski upozorim da ne naziva Slavicu pred drugim novinarima i ne šalje joj članke na ocjenu, time ruši svoj autoritet. Odgovorio mi je kako on nema što tajiti, da je njegova žena pametnija i bolje razumije politiku od većine njegovih novinara (ma, iskreno, od cijelog redakcijskog kolegija), njoj najviše vjeruje. Osim toga, njega unutarnja politika toliko i ne zanima, Slavica o tome puno više zna, uvijek rado sasluša njezino mišljenje.

Hm, Igor – antifeminist, koji ne poštuje žene?!

Očekivao sam da će Igor uspjeti podići nakladu Vjesnika; pokazalo se da je to ipak lažan dojam; naklada je i dalje bila preniska, a Vlada je htjela da Vjesnik postane samoodrživ. I dalje je stvarao gubitke; kad kola godinama idu nizbrdo, teško ih je pokrenuti uzbrdo. Nakon nešto više od osam mjeseci, Igor je morao dati ostavku! Prekratak rok su mu dali, ali očito među političarima nije imao adekvatnu podršku, kao da su jedva čekali da ga smijene.

Doživio je to kao veliki osobni neuspjeh, a pogodilo ga je i to što je ostao bez velike uredničke plaće te se ponovno morao snalaziti na nesigurnom novinskom tržištu. Ostao je u Vjesniku kao tekstopisac, kolumnist do ispunjenih uvjeta za starosnu mirovinu; po njegovim riječima, želio je ostati i dulje, ali nova mlada i ambiciozna glavna urednica Andrea Latinović poslala ga je u mirovinu.

OSNIVANJE DRUŠTVA PISACA: Godina 2002. bila je važna u mojem životu, te godine došlo je do raskola u Društvu hrvatskih književnika; na Izbornoj skupštini DHK-a došlo je do skandala: jedan netalentirani književnik, a veliki domoljub, nekoć istaknuti hadezeovac-barakaš Ante Matić (načelnik općine Susedgrad 1990. godine), ponesen impulsom hadezeovskih prosjeda na splitskoj rivi u potporu generalu Mirku Norcu, odlučio je „uvesti malo reda” u DHK-u: na skupštini je brutalno napao predsjednicu PEN-a Sibilu Petlevsku, prozivajući je zbog makedonskog prezimena njezina oca. Otkud njoj pravo da bude na čelu hrvatskih kulturnih organizacija? I da provodi hrvatsku kulturnu politiku?

Izletio sam za govornicu i strastveno branio kolegicu.

S užasavanjem sam ustanovio kako se istaknuti članovi DHK-a, poput Dubravka Jelčića i Ante Stamaća, podrugljivo smijulje uživajući u performansu njihova kolege Matića. Uživaju u tom javnom silovanju naše kolegice!

Potom je na samim izborima Slavko Mihalić, kao predstavnik tvrde nacionalističke struje DHK-a, dobio uvjerjivu prednost pred Draženom Katunarićem, koji je predstavljao liberalnu struju Društva. Neki od predstavnika liberalne struje, ujedno prijatelji Sibile Petlevski, zahtijevali su da joj novoizabrana Uprava uputi pismo isprike. Međutim, isprike nije bilo, odnosno bila je toliko evazivna da se uopće nije mogla shvatiti kao isprika.

Duboko ogorčeni, pisci s autoritetom (poput Nedjeljka Fabrija,Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića, Zeljke Čorak i dr.) počeli su davati ostavke na članstvo u Društvu. Meni se činilo da je besmisleno samo prosvjedno dati ostavku. Time će se Dražen Katunarić odreći Europskoga glasnika, ja Republike, kojih je izdavač DHK, a svi skupa ćemo ostati bez porezne olakšice i bez ikakve mogućnosti organiziranog djelovanja. Umjesto da kaznimo svoje protivnike, kaznit ćemo sebe!

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XVI): Otkaz u Slobodnoj Dalmaciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Došao je tih dana k meni u Leksikografski zavod, očito je želio čuti moj komentar. Bio je dobro raspoložen, vrlo brižno, dendijevski odjeven, namirisan. Očito je poveo neki svoj rat, odvažno, bez uzmicanja, htio mi je pokazati kako se ne boji. Ja sam prihvatio njegov veseo, zafrkantski ton pričanja o tome kako mu je bilo u Beogradu. Nije tajio da uživa u izazivanju histerije. Ipak sam ga upozorio:

– Igore, nisi li pak malo pretjerao. Još bi ti oprostili što se družis i dalje s Momom Kaporom, ali to da se u Beogradu bolje jede, e, to ti neće oprostiti. Bojim se da bi zbog toga i posao mogao izgubiti, ne bi me nimalo iznenadilo!

– Misliš da će mi dati otkaz u Slobodnoj?! – Igora kao da je zatekla ta mogućnost (naime, 1993. godine napustio je Vjesnik i prešao u splitsku Slobodnu Dalmaciju), zar će u zrelim godinama ostati bez sigurnosti stalnog posla?

Kad je odlazio, pridružio sam mu se, morao sam na sastanak izvan Zavoda. Dok smo silazili, naletjeli smo na skupinu djelatnika Zavoda; mi smo se spuštali, oni penjali reprezentativnim kamenim stubištem Leksa. Očito smo naletjeli na one nacionalno osvještenije, ništa nisu govorili, dobacivali, ali u Igora su buljili s neskrivenim bijesom i mržnjom. Pa, i u mene, jer s kim se ja to družim, koga im dovodim u Zavod.

Mene je to sve pomalo zabavijalo, jer u biti mi nisu mogli ništa; mogao bi mi u Zavodu eventualno glavni ravnateli Brozović nešto naškoditi, ali on me profesionalno cijeni, potreban sam mu, a zna da nismo politički istomišljenici i to tolerira. Žao mi je bilo Igora, ali on je tako savršeno mirno, uspravno brodio svojim širokim ramenima i snažnim sportskim prsnim košem, savršeno skrojenim sakoom. Dendi, baš onako splitski, faca.

Kao da se sva ta virtualna pljuvačka mržnje kojom su ga zasipali, onako, kao niz neki teflon kotrljala mimo njega. Nedodirjiv, svoj!

Međutim, moj strah da bi mogao dobiti otkaz bio je opravdan; uručili su mu ga vlasnik firme Miroslav Kutle i glavni urednik, mislim da je to bio Josip Jović. I tako se u svojoj pedeset i sedmoj godini Igor Mandić našao na Zavodu za zapošljavanje.

Igorova gostovanja u Beogradu i njegovo izazivačko pokazivanje bliskosti sa spskim piscima te naglašen interes za cjelokupnu kulturu naroda s kojim smo donedavno ratovali nisu se našli samo na meti novinara i dežurnih politikanata. Igor je o tom pitanju vodio i osobnu polemiku s teoretičarom do čijeg je mišljenja držao, kojega je slijedio, posebno u svojim tekstovima o Krleži. Mandić je doista bio najradikalniji i najdosljedniji nasjedovatelj Stanka Lasića i njegovih stavova o aporiji između mladog i starog Krleže.

Očito su njih dvojica vodili bogatu korespondenciju u kojoj su komentirali mnoga pitanja književnog i političkog života. Moram reći da je Lasić i meni s vremena na vrijeme slao pisma ispisana sitnim slovima na bijelim karticama. Nije mu smetalo što nisam redovito odgovarao; kako se pojavio e-mail, odvikao sam se od pisanja pisama i uporno čekao da se Stanko modernizira, a on je uporno pisma pisana rukom slao poštom.

Ni Igor se nije služio elektronskom poštom, pisao je na pisaćem stroju sve do svoje smrti, kao jedan od posljednjih Mohikanaca; tako su njih dvojica ustrajno ramjenjivali svoja klasična pisma.

Koliko god su se slagali oko Krleže, o pitanju srpsko-hrvatske suradnje mislili su posve različito. U jednom su trenutku očito obostrano donijeli odluku kako njihova rasprava prelazi razinu osobne razmjene mišljenja i da bi bilo dobro da s njom upoznaju širu javnost. Izabrali su reviju MH Vijenac da bi prezentirali svoje stavove.

Raspravijali su o temi budućnosti međunacionalnih odnosa na području bivše Jugoslavije, posebno između Srba i Hrvata. Hoće li u budućnosti postojati uzajamni interes za djela koja izlaze preko granice, hoće li se ikad uspostaviti zajedničko kulturno tržiste bar dijelom nalik na ono koje je postojalo?

Stanko Lasić je svoje skeptične stavove o budućnosti hrvatsko–srpskih odnosa izrazio sljedećom tezom: „Što se danas u srpskoj književnosti događa, pojma nemam. Ne zbog toga što ne bih mogao znati, nego jednostavno zbog toga što me suvremena književna zbivanja u Srbiji ne zanimaju… Ta je književnost u mojim preokupacijama dobila status bugarske književnosti i daleko je ispod onoga što mi govore druge europske knjizevnosti, kao recimo španjolska, danska, nizozemska, da ne spominjem talijansku, francusku ili englesku književnost. Naravno, dogodi li se nesto u bugarskoj, tj. srpskoj, makedonskoj književnosti, što se diže iznad opće prosječnosti tih literatura ili me direktno pogađa, prvi ću biti spreman da to što prije pročitam. Ali, u načelu, srpska (bugarska) književnost samo je jedna od malih europskih književnosti za koje ne vidim posebnih razloga da uđu u prostor moga studiranja književnih fenomena, odnosno u onu sferu u kojoj se književnost identificira s visokim duhovnim uzitkom. Bugarska je književni prostor zanimijivosti, ali ne duhovne nužnosti.”

Mandić se Lasiću uprotivio tvrdeći da nas sa srpskom književnošću povezuje dugogodišnje prepletanje, uzajamno čitanje te jezična bliskost u sklopu novoštokavskog dijasistema.

Svima je bio iznimno zanimijiv stav uzajamnog poštovanja između dvojice poznatih temperamentnih polemičara. Pisali su vrlo tolerantno, s puno uzajamnog uvažavanja, o temama zbog kojih su „glave padale”. I naposjetku dopustili da njihova interna polemika postane općom svojinom.

Naravno, u svim medijima bivše Jugoslavije sljedećih će tjedana biti prenošeni citati iz polemike, posebno ovaj Lasićev o tome kako je za njega ubuduće srpska književnost isto što i bugarska. Ideje iz te polemike, uostalom, cirkuliraju u kulturnoj javnosti i do danas.

Zanimijivo, u kulturnoj javnosti više su naklonosti izazvale Igorove teze, bilo je čak i upješnog ironiziranja Lasićevih stavova (poput Arkzinova pokretanja edicije Bulgarica, u kojoj su tiskane knjige iz srpske književnosti).

U tim polemikama, koje su se realizirale prije svega na stranicama Vijenca, ali i drugih novina, i sâm sam sudjelovao. Naime, stava sam da sa srpskom književnošću dijelimo vrhunske zajedničke pisce poput Petra Preradovića, Ive Andrića, Vladana Desnice, pa do Bore Ćosića i Mirka Kovača, što s bugarskom književnošću nemamo u naslijeđu. Također, u zajedničkom književnom tržištu prepoznajem niz prednosti i za pisce i za nakladnike. Nažalost, to se tržište, unatoč jezičnoj bliskosti, nije nikad u potpunosti realiziralo.

Za razliku od Igora, koji je nastavio neprekidno pisati i o knjigama objavijenim u Srbiji, ja sam postupno odustao od pisanja o knjigama koje nisu izlazile u Hrvatskoj. Te su knjige, uostalom, sve rjeđe stizale do mene.

Mislim da Igor nije dugo koristio naknadu za nezaposlene među koje su ga smjestili Kutle i Jović. Vrlo brzo je počeo kao honorarac surađivati u novinama, zanimljivo, ne samo u lijevima poput Ferala i Novog lista, već i u desničarskoj Panorami. Povremeno su ga zvali i na televiziju, na kojoj su već počeli uskraćivati honorare, osobito onima koji su nastupali u političkim kontakt-emisijama.

Često ga je pozivao Nenad Ivanković potkraj devedesetih u svoju emisju Press klub. Igor je inzistirao da mu se plaćaju honorari za te nastupe. I plaćali su mu; koliko god ga nisu voljeli, uvijek je govorio zanimijivo, atraktivno, podizao je gledanost emisija.

Ivanković, premda politički antipod Mandiću, omogućio mu je da piše i kolumnu za Vjesnik, koja mu je bila glavni izvor prihoda (iako ne znam je li ga Ivanković i stalno uposlio u Vjesniku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo