FELJTON
Napadom do pobjede

Objavljeno prije
16 godinana
Objavio:
Monitor online
„Ničim se ne može opisati strah koji Crnogorci nanose svojim neprijateljima u ratu. Dokle god rat traje odriču se svojih ličnih sklonosti, interesa i međusobne svađe. Umrijeti s oružjem u ruci, smatraju kao Božju naklonost. Stoga se nijedan Crnogorac neće poniziti da od neprijatelja traži milost. Ako je u boju teško ranjen i nemoguće ga je spasiti, drugovi mu odsijeku glavu. Prilikom napada na Klobuk, u kojem su učestvovali Rusi i Crnogorci, jedan je odred ruske vojske bio primoran na odstupanje. Jedan viši ruski oficir iznemogao je i posustao od umora. Istoga trenutka dotrča k njemu jedan Crnogorac i reče mu, vadeći svoj jatagan: „Junak si treba da ti odsiječem glavu. Pomoli se Bogu i prekrsti se…” Uplašen ovim predlogom, oficir, pribravši svu snagu, ustade i pomognut od istog Crnogorca dođe do svog odreda. Sijekući neprijateljima glave, Crnogorci znaju da to isto i neprijatelji rade kad im oni padnu u ruke. Stoga oni iznose iz boja svoje ranjene na leđima. Za vrijeme okršaja služe se nekim uzvicima i dovikivanjem, kojim se sporazumijevaju gdje je najzgodnije napasti neprijatelja. „Tada, iznosi ruski oficir Bronjevski, od kojeg uzimamo ove pojedinosti – nastaje strašan prizor: ljudi trče preko stijena sa potpuno krvavim ljudskim glavama obješenim o vratu, dižući divljačku viku”.
Oružje, komad hljeba i sira, glavica bijelog luka, malo rakije, staro pohabano odijelo, dva para opanaka, to je oprema crnogorskog ratnika. Noću spava ondje gdje se nađe
i, postavivši pušku pored sebe, zaspe kao da je u najljepšoj postelji. Tri-četiri sata odmora dovoljno mu je, te je uvijek spreman da ustane ako do njegovog uva dopre čuveni usklik na uzbunu: „A, ko je vitez” (Moniter, Pariz, 1858.).
Ovakve predstave o crnogorskom ratniku su, iako površne, prilično realno ocrtavale njegov profil na istorijskom fonu etnosocijalnih, geo-političkih i drugih okolnosti.
Iz društvene strukture proizašla je osnovna taktička formacija – četa i plemenska vojska – bataljon, koja je ostala nepromijenjena u toku četiri stoljeća. Osnovna jedinica bila je sposobna za samostalno izvođenje gerilskih dejstava. Ali, ono što je činilo različitom vojnu organizaciju Crnogoraca od organizacije drugih gerilskih vojski u istoriji, jeste to što su osnovne jedinice prostim fizičkim zbrajanjem, jednostavno i brzo, postajale efikasne združene taktičke i operativne formacije za vođenje opsežnih operacija i odlučujućih bitaka, kao i bitaka uništenja, po broju ljudi i tehničkoj opremljenosti daleko nadmoćnijih armija. To je bilo moguće stoga što je crnogorska etnička vojna formacija ostvarila optimalizaciju ljudskih, materijalnih i drugih činilaca rata.
Marševskom poretku Crnogoraca na teritoriji sa mogućim iznenađenjima divili su se strani i školovani oficiri. Kapetan Kovaljski, ruski rudarski inženjer koji je 1838. godine pošao od Cetinja preko Zagarča, Bjelopavlića i Pipera za Zlaticu, nadomak Podgorice i turskih garnizona, imao je kao pratnju mali odred Crnogoraca koji ga je štitio preko opasne teritorije. Kovaljevski je kasnije sa divljenjem pisao kako je zapovjednik njegove pratnje isturao bočna obezbjeđenja, izviđače, prethodnice i osmatrače, tako da je svako iznenađenje bilo potpuno isključeno. Ruski kapetan bio je zadivljen načinom kretanja Crnogoraca.
Kada je crnogorski odred morao prelaziti teritoriju na kojoj su moguća iznenađenja, a nije bio u prilici da prethodno izvrši izviđanje, niti da biva vrijeme i meteo uslove za marš, već je morao krenuti smjesta, onda se kretao u veoma razvučenom marševskom poretku i u više kolona, kako bi eventualno iznenađenje zadesilo jednu od njih, a ostale bile u stanju da joj priteknu u pomoć.
Kolona Katunjana od 1200 boraca, a po drugoj vjerovatnijoj verziji samo 300 boraca, trebalo je da prijeđe Bjelopavlićku ravnicu i pritekne u pomoć Crnogorcima iz Brda koji su se sukobili sa Turcima u selu Slatina, svjeveroistočno od ravnice. Događaj se zbio 1718. godine, a u narodnim pjesmama ostao je spomen na rastegljivost marševskog poretka ovog odreda.
Crnogorska četa je do neslućenih razmjera usavršila zasjedu, inače karakteristični oblik gerilskog djejstva. Zasjede su postavljene tamo gdje ih niko ne očekuje. Prikrivane su i maskirane, tako da ih je bilo gotovo nemoguće otkriti. Vatra se uvijek otvarala na bliskom odstojanju. Zatim bi četa sa kuburama i handžarima jurišala i upadala u marševski ili borbeni raspored neprijatelja i, po pravilu, uvijek odnosila pobjedu.
Velika pokretljivost, neviđena manevarska sposobnost crnogorskog pješaka, te gotovo identičnost marševskog i borbenog poretka, činili su da Crnogorci postanu nenadmašni u izvođenju dejstava iz pokreta, naročito ofanzivnih. Stotine, po obimu malih i po ciljevima ograničenih, turskih kaznenih ekspedicija na pojedina crnogorska sela i krajeve ili katune, kada su i turske čete dejstvovale crnogorskom četnom taktikom doživljavale su neuspjeh upravo zahvaljujući toj odlici crnogorskog vojevanja koju je pored ostalog, omogućavala i vrhunska solidarnost i nenadmašan instinkt za sadejstva boraca i grupa. Otežani sistem komandovanja u ovakvoj vrsti dejstava potpuno su nadoknađivali visoki individualni borački kvaliteti.
Dejstva iz pokreta su najmanje istraženi vid dejstava i skoro da nema pravila koja definišu načela napada ili odbrane iz pokreta i u susretnim bojevima. Koliko je poznato, ovakav vid dejstva niko uspješniji nije vodio od Crnogoraca, pri čemu je, čini se, najvažnija činjenica da se borbeni poredak Crnogoraca u napadu – rasuti streljački stroj – gomila, gotovo nije razlikovao od marševskog poretka.
Napad je bio najomiljeniji vid borbenih dejstava Crnogoraca. Gotovo uvijek su se borili u gomilama, to jest u rasutim streljačkim strojevima koji nijesu dopuštali neprijatelju da ih dočeka u linijskom poretku i na otvorenom zemljištu. Crnogorci su pod zaklonom šuma i rastinja i na ispresijecanom zemljištu napadali u veoma pokretljivim rojevima. I gotovo sve svoje pobjede izvojevali su u bliskoj borbi – prsa u prsa.
U toj vrsti ratovanja Crnogorci su držali primat u Evropi više od četiri vijeka. Ta prednost nadoknađivala je Crnogorcima nadmoć neprijatelja u tehničkoj opremljenosti, snabdjevenosti o obučenosti u rukovanju modernom ratnom tehnikom, kao i brojčanu nadmoć.
Junaštvo Crnogoraca bilo je u saglasju sa ostalim psihofizičkim odlikama- izdržljivošću, upornošću, okretnošću koje su bile rezultat uslova života u datim istorijskim okolnostima. Sve je to doprinosilo razvoju ofanzivne taktike sa naglaskom na borbu prsa u prsa, koja je po formi bila odbljesak srednjovjekovne viteške tradicije, a u suštini izraz psihofizičkih sklonosti, ekonomskih uslova i istorijom odabrenog osnovnog i glavnog oružja Crnogoraca – jatagana. Tako se etnička vojna formacija Crnogoraca nalazila u kvantitativnom i kvalitativnom suglasju sa načinom ratovanja i ljudskim i materijalnim faktorima.
Oprema crnogorskog borca sastojala se, kao što je već rečeno, od tikve za vodu i poluprazne torbice, a oružje od duge puške, jedne ili dvije male puške – kubure, otete ili kupljene za tuđe novce, i jatagana. Iako je efikasnost vatrenog oružja, puške, kubure i revolvera u rukama crnogorskog borca bila dovedena do maksimuma, a streljačka vještina do savršenstva, zbog stalne oskudice u prahu i olovu, te psihofizičkih osobina kao taktike i načina ratovanja, jatagan je bio i ostao glavno i osnovno oružje četiristogodišnjeg rata i revolucije.
Bilo bi suviše spiritistički tvrditi da su individualni borački kvaliteti Crnogoraca mnogo nadmašivali borbe okolnih etničkih sastava ili invazionih armija. Ono što je, međutim, sasvim sigurno jeste činjenica da se, prostim zbrajanjem boraca, osnovnih taktičkih jedinica u združene operativne i strategijske sastave, udarna snaga i borbeni učinak ne samo linearno povećavao, već višestruko multiplicirao. Tako, nešto preko šest hiljada Crnogoraca na Krusima tuče preko 23 hiljade Turaka.
Ima i manje ubjedljivih primjera i izuzetaka, ali je gotovo pravilo da združeni crnogorski sastav uvijek u otvorenoj bici pobjeđuju višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, iako bi, ako se zanemari tradicija u malom ratu, teško bilo ustvrditi da je Crnogorac pojedinačno nadmašio borca neke od armija sa kojima se sukobljavao. Ali, u središtu filozofije taktike, pa i strategije crnogorskog rata bilo je brzo i odlučno rješenje kao jedini izbor.
(Kraj)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Snaga ljubavnog pisma bila je impresivna i presudna. Strast i čežnja fokusirane naracije, u ritualizovanom poretku života, bila je dovoljna za žensku osećajnost. Moć pisma je da pokrene dobru energiju i otvori dubinsku istinu života, u kojima se skrivaju tragovi veličanstvene hipersenzibilnosti i skrivene podsvesti. U potrazi za voljenim bićem, lepota reči, njena postojanost i upornost, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Darovi srca i duše, sugestivna jasnoća i uverljivost igre, postaju trajnost odnosa vrednog smisla života i srećne budućnosti. Pisma su se pisala dok krvni sudovi nisu stizali da prate nalete unutrašnjih tokova emocije; plamen steže golim rukama, izvesnost živi od neizvesnosti. Iz tamnih i skrivenih tokova podsvesti sudaraju se nada i očajanje. Nad njima plešu anđeo gordosti i demon propasti. Bio je to izazov podeljene realnosti kod svakog aktera koji je pisao i slao pismene poruke. Nit koja prožima sva pisma bila su inspirisana najsnažnijom silom koja pokreće svet – ljubavlju.
Istorija je prepuna zanimljivih pisama koja se odnose na izjavljivanje ljubavi. Nema slavnog imena koje se nije našlo na spisku autora i pošaljioca. Kako su voleli i o ljubavi pisali štampane su mnogobrojne antologije u milionskim tiražima, u kojima su se našla njihova najlepša ljubavna pisma na jednom mestu: Najlepša ljubavna pisma slavnih muškaraca; Najromantičnija ljubavna pisma slavnih pisaca; Najlepša ljubavna pisma izuzetnih žena; Pisma velikih književnika; Ljubavna pisma poznatih ličnosti; Najlepša ljubavna pisma svih vremena... Neki tragovi ovih pisama ostaće zauvek neizbrisivi. U silnoj raskoši i lepoti poetsko-proznih izraza, svako pismo je imalo svoju doslednost, jasnoću i dostojanstvenost, sa poetikom koja se prelivala iz najsenzibilnijih osećanja njihovih stvaralaca, od njihovih običnih dana u njihove neobične stihove, iz njihovih ingenioznih stihova u nežna, kratka i duga, setna i drhtava ljubavna pisma.
U ambijentu koji je bio sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, ta tradicionalna utemeljena pojavnost imala je i neka svoja nepisana pravila. U brzopletom i naivnom pohodu osvajanja ženskih srca, pisma su više slali muškarci nego devojke. Ipak, bez literarnog talenta, kakav zahteva jedno ljubavno pismo, devojke su za to angažovale svoje najbolje drugarice koje su bile veštije u građenju pesničkih slika. („Pisala sam za najboljeg druga, komšiju, za rođaka. A ja, nikad ne napisah svom dečku jedno emotivno i srceparajuće pismo. Strah da otvoreno pokažem šta osećam ili da mi neće biti adekvatno uzvraćeno, bili su razlozi za takvu moju apstinenciju“, ističe anonimna čitateljka, u jednom ženskom časopisu. „Od dara za pisanje moj drug je imao olovku i blok za jamb. Pišući za njega pisma postala sam tajni obožavalac njegove djevojke, a kasnije i supruge“, beleži u svojoj ispovesti na svoju mladost, M. A. iz Podgorice). Ako pisma nisu slata poštom, onda su njihovi prenosioci bile diskretne i poverljive osobe. Bez straha da će to pismo pročitati neko nepoželjan, devojke su bile opuštene i staložene. U suprotnom, zastiđene moralnošću koja je striktno određivala granice normalnog, otvaraju se ona poslednja vrata koja je u svakoj bajci rizično, i po život opasno, otvarati. Zato je uručenje pisma bilo, koliko tvorevina duha, toliko sreće i veštine; to je trebalo biti nevidljivo i sitnim zvezdama na nebu. „Kad pošaljem pismo poštom, sama od sebe bežim, a kad se pojavi poštar sama sebe sustižem“. („Po slanju pisma osetiš kako dodiruješ svoju samoću, kako ti se telo javlja, kosti od mesa razdvajaju. Duša te drma, potresa; odazivaš se na glasove za koje nisi znao da u tebi, ućutkani, u živom zaboravu traju, uveren u realnost bola, u zbilju patnje i suza“, seća se autor ljubavnog pisma iz Beograda). Ako su poslata poštom, poštari su nastojali da čuvaju devojačke tajne. To je bila njihova otmenost i normalnost. Inače, za takve namene birale su se najlepše koverte, dok je papir, veštim devojačkim crtežima, više ličio na slikarsko platno sa najlepšim motivima tanane osećajnosti. ,,Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris pisma, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala na ružičaste, žute ili crvene listove“, objašnjava poznata slikarka svoju tehniku pisanja. Jednostavnim jezikom rečeno, kreativnost je bila polazna tačka svakog ljubavnog pisma. Svi ti rituali su prenošeni sa kolena na koleno.
Ova čežnjiva komunikacija, sa skrivenim duhovnim korenjem svog nadahnuća, nije bila obična. U njoj se ukrštala večnost, sugestivna jasnoća i uverljiva igra. Dovoljno za uživanje, premalo za potpunu sreću. Kakva je radost, strepnja i nadanja, držati u rukama neotvoreni koverat. Dakako, postoje i pisma posle kojih ne sviće. Ono što sadrži pismo pisano rukom, a što internet nikako ne može preneti, jeste vreme – vreme onoga ko piše i vreme onoga ko čeka pismo. To vreme nosi u sebi slojeve ličnog i prostornog pamćenja. „Neuporediv je osećaj iščekivanja pisma da ti stigne. Kao da hodaš po nečijim stopama u snegu do tople kuće, u kojoj ćete se jednom već susresti uživo. Ta pisma, puna darova srca i emocije, ljudske radosti i nezasite romantike, bila su mi značajnija od svih imejl, ili sms prepiski“. (,,Vazda mi je bilo drago zavući se u mamine stvari (normalno dok je ona na poslu) i čitati pisma koje je stari pisao dok je bio u vojsci“… Ovim pismima devojke i mladići branili su malo zemlje pod nogama i malo sunca u očima; ona su bila čovekova uteha za izgubljeni raj, ali i mera emocije srca i duše. Ona su bila sveta mesta u kojem je život dobijao svoje obrise kroz poetiku koja je prevazilazila mogućnosti njihovih stvaralaca. (Prema svedočenju pojedinih pesnikinja, one su svoj talenat prepoznale i preko pisanja ljubavnih pisama). Oni su svojom autentičnom kreativnošću i tajnim šapatom branili svoju mladost, šćućurene zvezde i mesec iznad sebe, ali i pokazivali ponorne tokove pometenog stanja duha i duboke emotivne neispunjenosti. (,,U njih sam utkala toliko emocije da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me poplave“, napisala je jedna umetnica).
Živimo u delikatnom vremenu, u licemernom svetu koji je iz različitih razloga zaboravio neke dobre temeljne ljudske vrednosti. I sve to ne bi bilo toliko tragično, da ljubav, kao vrednost života, nije doista ugrožena, iako najbolje odražava prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Gde nestade romantično, tajno i nepoznato, izvorno, nedirnuto, nevino, nehajno i naivno. Kao antropološka činjenica, ljubavna pisma su bila neponovljivi poetsko – lirski narativ i iskaz dragocene vrednosti, koji na literaran i stvaran način ispovedaju i trasponuju život u mikroesej, te se, ne bez razloga, smatraju delom naše pisane književne tradicije.
Digitalizacija, društvene mreže, savremena sredstva za komunikaciju podržavaju neke druge slike, nezamislive generacijama od pre samo nekoliko decenija. Današnji čovek je dresiran da racionalno promišlja o izazovima savremenog trenutka, u kojem bi „velike“ reči i patetične izjave delovale neprimereno. Živi se brzo, pa ko će pisati dugačko pismo, čekati danima da bude uručeno i onda još čekati na odgovor. Gde je i u kakvom mimohodu ljubav zalutala, gde je romantika nestala? Zanemarila se lepota, duh i duša stvaranja, koji u svim vremenima nastaju iz metafizičkog beskraja.
Ako ne u živoj komunikaciji, ljubavna pisma žive pokorno u senci svojih najbližih srodnika, starije generacije. Negde na tavanu, u podrumu, u nekoj kartonskoj kutiji ili staroj komodi. Ona se u tišini samoće, prepuna posthumne ljubavi, ne predaju, budući da u njima, kao u malim skrivenim tajnama, prošlost još uvek živi. Kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, te senke sećanja biće uvek moćne, nadahnjujuće i nostalgične.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (IV): Romantična vrlina prošlosti

Objavljeno prije
2 sedmicena
27 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
„Moje prvo ljubavno pismo, koje sam poslala, bilo je jako tužno. Sećam se kako sam danima, prvo razmišljala, a potom i smišljala, da svoja osećanja prenesem na papir i da to liči na nešto. Uz mnogo snebivanja, muke, dilema, i dosta znoja, pismo je, na kraju, napisano i poslano. Danima u nestrpljenju čekala na odgovor koji nikada nije stigao“. Ovako piše na svom blogu poznata slikarka, opisujući svoje nevolje kada su muškarci i žene jedni drugima svoje intimne i ljubavne poruke iznosili u pismima. Jetka i iskrena ispovest o jednom romantičarskom narativu kojeg je vreme definitivno prebrisalo.
Noseći u svom biću aromatične asocijacije svoga vremena i sopstveni emotivni univezum dosledne mere ukusa, razumevanja i vrednovanja, ovaj iskustveni prtljag prošlosti, uzdrhtale emocionalne rascvetalosti bio je intimni koordinatni sistem ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, snova i stvarnosti. Izrastao, kako iz nužnosti za ljubavlju, tako i iz individualne kreacije takve potrebe, jače i od koristi i od razuma, postaje neodvojiv deo svake tradicije. Kao sklonište i utočište, kao trajna uspomena na mladost, ljubavna pisma su važan deo sociokulturnog, antropološkog, sociološkog i tradicijskog nasleđa. Ona su i značajan izvor informacija o vremenu u kojem su nastajala, a mogu biti vredna građa etnolozima, istoričarima, umetnicima. Kao znamenje samog života, ona su i trag hiljadugodišnje istorije čovečanstva. U antičkoj književnosti, ona su bila poseban vid retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama. Ta neobična filozofija života bila je druga priroda naših predaka, iako prikrivena, zaklonjena, pritajena.
Kao aktivno mesto života, njihov početak se vezuje za pronalazak pisma i pismenosti. Koliko je stara istorija pismenosti, toliko je stara i ova epistolarna forma. Pisma su od davnina savladavala razdaljine i spajale emocije, prenoseći poruke različitog sadržaja. Dugi niz vekova to je bio jedini vid kontakta među onima koji nisu zajedno. Od „Solomonove pesme“ koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, preko drevne prepiske indijskog cara i carice, nezavisno od kultura i generacija, ona su bila glas intimnosti, i izraz bliskosti između dvoje ljudi. U težnji da ljubav tumače snagom svoje poetske raskoši, izražavala su najtananija i najintimnija osećanja. Kao nemi svedoci vremena, takva pisma predstavljaju riznicu ogromnog planetarnog bogatstva osećanja u originalnoj formi. U tim živopisnim slikama jednog sveta, koji će za većinu nas ostati fizički nedostupan, sve je bilo ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u istinsku lepotu pravih vrednosti. U potrazi za ljubavlju i za svim onim što pokreće svakog čoveka, pisma su im omogućavala da izraze skriveni aspekt svog bića, da podele tajni šapat svojih duša. Bio je to najkraći, najjednostavniji i najefikasniji način da se pronađe put do emocija, snažnih doživljaja i sveta otvorenih mogućnosti. („Zahvaljujući pismima, moj unutrašnji život je bio bogatiji; emocije nisam držala pod ključem. Ljubav mi je bila uzvraćena“, pohvalila se čitateljka jednog časopisa).
Skupljajući sećanja, od zbunjenosti, smetenosti do potpunog stasavanja, kroz senovitost potisnutih uspomena, tadašnji momci, puni individualne anarhije, znali su da nema te lepote koja se neće izložiti zavodljivoj slabosti briljantno napisanog ljubavnog pisma, tj. iskazane duboke emocije. Savršeno oblikovane misli u svoj svojoj lepoti bila je garancija njihovog uspeha. Za razliku od momaka, devojke su, odrastajući u ambijentu tradicionalnih shvatanja, ređe bile inicijatori kontakta sa momcima preko pisama. Takva njihova iskušenja mogla su imati posledice po cenu njihove časti i ponosa, zbog čega su svoju skučenost bojile strpljenjem, a svoju osujećenost nadom. Čiste od mnogo čega, njihova čednost nikad nije bila oslobodjena od predrasuda. Ako su želele da prenesu poruku, morale su da nađu kreativan način da je sakriju. U takvim okolnostima devojke su imale svoje „strategije“ i rituale, pomoću kojih su momcima kradom dodavale svoja kratka pisamca ili slale šifrovane poruke. (U Londonu je 1977. godine objavljen priručnik za dame, u kojem se, između ostalog, objašnjava kako se preko lepeze mogu slati ljubavni signali. Inače, šifrovane poruke su se stavljale u goblenima, zidnim tapiserijama, umetničkim slikama, pesmama…)
„Kad se djevojka i momak vole i nemaju prilike da ašikuju, šalje jedno drugome znakove ljubavi. Ti su znakovi od strane devojke: jabuka i u nju usađen karanfil, kita cvijeća, svezana svilom i zlatom u znak da njih dvoje jedno uz drugo pristaju, ko zlato na svilu i da se nerazrješivo svežu. Komadić od hasure znači, da je djevojka momku od srca hasret (rada);komadić ugljena, da joj srce za njim crni kao ugljen; zrno kafe znači, da bi rado sa njim posjedila, razgovarala i kahvu popila. Jagluk (marama) znači da jaduje za njime i da će suze roniti, ako joj se iznevjeri. Osim toga znači i selam“. (Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, „Dobra knjiga“, Tuzla, 2021).
I kao što se svaka varoš nije mogla zamisliti bez bogomolje i kafane, ni ljubavna pisma nisu mogla zaobići zavodljivu melodiju srca koja vole. Kakav god bio – život u sjaju i raskoši, sivilu, oskudici i povremenoj tuposti, ljubav je suverena sila koja ima moć da preobražava stvarnost. Pisma su povezivala život, ljude, sreću, bol, mladost, nadu, brigu, godine; pusta usta, gola duša, niko te ništa ne pita. U njima se život, kakav god bio, prikazuje ili iscrpljuje – na jednom ramenu anđeo, na drugom đavo. Ljubavna pisma su bila svetla, orjentiri i ognjišta pod nebrojivim zvezdama; bogatila su ljudsko postojanje, umnožavala živote. U ovim narativima, ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, ona su životu pridodavala dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, lepote, ostvarenosti. Između topline i večnosti, sreće i vesele nade, bilo je i tuge i očaja.
Bila je to gotovo nevidljiva, ali sveprisutno naglašena običajnost, nešto nedovoljno definisano a, opet, rasprostranjeno; nešto što se ne izdvaja i ne izdiže iznad života, već čini njegov sastavni deo, savremenim generacijama teško dokučivo i shvatljivo. Struktuirana u kulturulošku pojavnost romantičarske tradicije, kao metafora ranjivosti duše i kulturnih korena, ljubavna pisma danas figuriraju kao umetnička projekcija romaneskne književnosti. Pročišćenim i svedenim stilom, stoje na braniku poezije velike lepote, te najfinijeg i najrazumljivijeg književnog jezika, koji u svakom pogledu može biti uzor. Najlepši stihovi, sročeni u ovim pismima, nikad neće biti pročitani. Bio je to šapat davnog, primarnog oblika, osvetljen fenomenologijom gorke istine i sama istina o čovekovoj potrazi za ljubavlju i srećom. U ovim pismima, ali i lakoći njihovog razumevanja i uživanja, traje emocija surove nežnosti u svedenom ritualu, najbliža dramskoj napetosti, kojom se zadržava pažnja sevdalisanja ili serenadisanja. Lepotu romantičnih osećanja u ljubavnim pismima mnogih slavnih ljudi nikad neće moći da zamene internet i savremena digitalna tehnologija. („Ti si veća od nebesa, ti si veća od zemlje, ti za koju je otkupninu bio sam Stvoritelj svijeta. Ali, što je on vidio u tebi, pitam se, kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog poslednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Šta li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu“, Pjer Abelar Eloizi Abelar (Heloise et Abelard). „Kamo sreće da volim Boga, kao što volim tebe“, bio je odgovor Eloize (prepiska iz XII veka).
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (III): Veliki riality show

Objavljeno prije
3 sedmicena
20 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Generacijsku decu, koja su odrastala sa milionima svojih vršnjaka širom Jugoslavije, karakterisala je vedrina igre, slavljenje života i humor koji donosi rasterećenje. Mladost bez nade ne može da se razvija, a kamoli da u zrelom dobu rešava neke teške probleme. „Dan mladosti se proslavljao izuzetno organizovano, svečano, masovno, u svim djelovima zemlje. Brojne i raznovrsne programe – masovni ispraćaji, govori, tv prenosi – tokom dva tri mjeseca, priređivali su pretežno mladi – pioniri i omladina- ali su učestvovali i stariji, a posebno vojska. Bio je to jedan od najvažnijih državnih praznika. Kroz desetine raznovrsnih programa, u kojima su učestvovale na hiljade mladih, dolazilo je do masovnog druženja i njihovog zbližavanja, a to je doprinosilo ostvarivanju duha zajedništva i bratstva i jedinstva. Bio je to pravi veliki riality show. U krajnjem, sve je to bilo u funkciji afirmacije zajedničkog života svih građana, u svim republikama Jugoslavije“, zapisao je istaknuti crnogorski novinar i publicista Danilo Burzan.
Više od tri i po decenije, Tito je bio nezaobilazna figura iz detinjstva, mladosti i zrelog doba najvećeg broja Jugoslovena. O njemu skoro da sve znamo: napisane su silne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Urastao u svoj istorijski trenutak, kao osvedočeni antifašista i partizanski vođa, Tito je bio brend, jednako koliko i Jugoslavija; čovek misije koji je uvek verovao u moć energije mladosti, i to je posebno naglašavao. Državnik magične energije ispisao je realan bajkoliki životni scenario ostvarenog životnog podviga. („Jednom prilikom, na svečanom ručku u Diseldorfu, predsednik nemačke vlade upita predsednika Tita: „Čujem, gospodine predsedniče, da ste bili jedan od prvih gastarbajtera iz vaše zemlje u Nemačkoj i da ste tada, pred Prvi svetski rat, razmišljali o tome da se iselite u Ameriku. Šta bi bilo sa vama i sa vašom zemljom i sa Evropom, da ste tada otišli preko okeana? Bio bih milioner, odgovorio je Tito“, Ivan Ivanji, JBT i njegovo doba, „Vreme“, maj 2011). Ogromna većina takvih istorijskih veličina, jednako poput uglednih domaćina, kojima je čast bila ispred života, a obraz iznad svakog bogatstva, posle svoje smrti „zasluže“ čitave knjige ispunjene sa mnogo klevete, pakosti, prostote, raznih falsifikata, od pseudo ekspertskih znalaca i narcisoidnih manipulatora, koji tako namire sebe prodajom u visokim tiražima. U takvim manipulacijama svaki zdrav razum bi ustuknuo pred ogromnim talasom gluposti, u kojoj mnoge stvari liče na mržnju. Ljudi imaju jednu večnu, neutaživu želju da vrše nasilje nad interpretacijom prošlosti, a u svakom ludilu je svaka istina obesnažena. Takvima je teško doći do istine, osim one kojom su okovani. Naravno, pred nama je prošlost satkana od niti sećanja i redefinisanja istorije i simbola iz mladosti, odnosno bogati dvosmisao viđenja, te zato prošlost treba gledati i analizirati vrlo pažljivo i odgovorno. O ljudima, istoriji i vladarima, ljubavi i prijateljstvu ne treba imati iluzija.
Štafeta mladosti je zamišljena kao opštejugoslovenska manifestacija i, kao takva, „predstavljala je sinonim za masovnost i raznovrsnost telesnog i duhovnog razvoja najšireg sloja građanstva, bez obzira na klasnu, versku i nacionalnu pripadnost. Prenošenjem štafete, povezivani su svi koji su je držali u ruci, ali i oni koji su je samo videli i pozdravili. Okupljanjem ljudi oko zajedničke „stvari“, ujedinjavale su se široke mase i tako se identifikovao zajednički nacionalni identitet“. Pragmatično prilagođena kulturnom miljeu i najmasovnijem društvenom sloju, sa veštim spojem autoritarne svesti i tradicionalizma, štafeta mladosti je svojim zamahom, obimom i strategijom, decenijma prekrivala smisao društvenog života u Jugoslaviji. Kao manifestantna dramska forma i društvena činjenica, poput religioznog obreda, ovaj fenomen je postao neizbežni deo istorije privatnog života i snažnih ličnih doživljaja, iako je svako od njih bio istureni statista, u kojima su ova iskustva oblikovana po strogim pravilima igre. Sve je u toj neobičnoj priči, potencirane atmosfere, bilo besprekorno složeno, s ciljem stvaranja idealizovane slike o bliskosti jednog autoritarnog režima sa narodom a, pre svega, sa omladinom. Smisao iskušenja kroz koje zajedno prolaze, sjedinjuje razdvojene krajnosti. Doduše, sem prvih desetak godina posle rata, bilo je to doba stabilne države i socijalne jednakosti, u kome je svako mogao da se bori i izbori za pravdu, porodicu, za krov nad glavom, za spokojnu noć i da putuje gde želi, sa crvenim pasošem, koji je bio simbol toga vremena. Raznovrsnost svega u tadašnjoj zemlji bila je naša vrednost i prednost. Raspad Jugoslavije je bukvalno svima na ovom prostoru prelomio živote, zaustavio sve društvene procese, zatvarajući sva individualna, kolektivna i zajednička vrata iza sebe.
S ove vremenske distance, štafeta i Dan mladosti, kao onovremeni damar i tanani društveni refleks, ostaju najlepše uspomene mnogih učesnika takvih manifestacija. U njih su utkane priče detinjstava, važnih trenutaka, nezaboravnih ljubavi, velikog drugarstva i prijateljstva, koje je bilo uzvišeno, solidarno, puno poštovanja i najlepših manira. Da bi ovaj fenomen dobio adekvatnu analizu, moraju se okolnosti čitati u novom ključu, uz potpuno sagledavanje opštih istorijskih i društvenih procesa. Ne treba naglašavati, ni idealizovati, ali ne treba ni zaboraviti koliko su simbolično stilizovani realiteti značili tom vremenu. I zato u ovoj naraciji ima nečeg neodoljivog u oživljavanju neke konekcije koja daje raskošan vez emocija i uspomena, koje današnje i buduće generacije neće biti u stanju da razumeju. I baš zato, ovaj društveni obrazac govori jezikom nedovršenosti, nudeći mogućnost novih čitanja, otkrića i tumačenja, produbljenih analiza.
Autentična ideja poimanja karaktera i smisla jugoslovenskog društvenog i kulturnog prostora još uvek je i te kako živa i bliska osećajnosti mnogih malih, običnih ljudi. I danas posle mnogo godina od ukidanja štafete i Dana mladosti, bivši junaci ili njihovi potomci uzalud traže sebe u krhotinama prošlosti, obilazeći dvadeset petog maja „Kuću cveća“ i Muzej „25 maj“, donoseći cveće i štafete sa porukama iz svih republika zemlje koja više ne postoji, afirmišući recepciju da snove i uspomene ne ruše priče, već mi sami. Odanost jednoj ideji koja je želela da spoji nacije, religije, običaje i strahove, svojstvene svim jugoslovenskim građanima, podjednako, kroz stvaranje jedne idealizovane slike o svom predsedniku, završila se njegovim krajem. Da je imala drugi smisao, poruku i cilj, možda bi njena egzistencija trajala i danas.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
FOKUS4 sedmice
IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku
-
INTERVJU2 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja