FELJTON
Napadom do pobjede
„Ničim se ne može opisati strah koji Crnogorci nanose svojim neprijateljima u ratu. Dokle god rat traje odriču se svojih ličnih sklonosti, interesa i međusobne svađe. Umrijeti s oružjem u ruci, smatraju kao Božju naklonost. Stoga se nijedan Crnogorac neće poniziti da od neprijatelja traži milost. Ako je u boju teško ranjen i nemoguće ga je spasiti, drugovi mu odsijeku glavu. Prilikom napada na Klobuk, u kojem su učestvovali Rusi i Crnogorci, jedan je odred ruske vojske bio primoran na odstupanje. Jedan viši ruski oficir iznemogao je i posustao od umora. Istoga trenutka dotrča k njemu jedan Crnogorac i reče mu, vadeći svoj jatagan: „Junak si treba da ti odsiječem glavu. Pomoli se Bogu i prekrsti se…” Uplašen ovim predlogom, oficir, pribravši svu snagu, ustade i pomognut od istog Crnogorca dođe do svog odreda. Sijekući neprijateljima glave, Crnogorci znaju da to isto i neprijatelji rade kad im oni padnu u ruke. Stoga oni iznose iz boja svoje ranjene na leđima. Za vrijeme okršaja služe se nekim uzvicima i dovikivanjem, kojim se sporazumijevaju gdje je najzgodnije napasti neprijatelja. „Tada, iznosi ruski oficir Bronjevski, od kojeg uzimamo ove pojedinosti – nastaje strašan prizor: ljudi trče preko stijena sa potpuno krvavim ljudskim glavama obješenim o vratu, dižući divljačku viku”.
Oružje, komad hljeba i sira, glavica bijelog luka, malo rakije, staro pohabano odijelo, dva para opanaka, to je oprema crnogorskog ratnika. Noću spava ondje gdje se nađe
i, postavivši pušku pored sebe, zaspe kao da je u najljepšoj postelji. Tri-četiri sata odmora dovoljno mu je, te je uvijek spreman da ustane ako do njegovog uva dopre čuveni usklik na uzbunu: „A, ko je vitez” (Moniter, Pariz, 1858.).
Ovakve predstave o crnogorskom ratniku su, iako površne, prilično realno ocrtavale njegov profil na istorijskom fonu etnosocijalnih, geo-političkih i drugih okolnosti.
Iz društvene strukture proizašla je osnovna taktička formacija – četa i plemenska vojska – bataljon, koja je ostala nepromijenjena u toku četiri stoljeća. Osnovna jedinica bila je sposobna za samostalno izvođenje gerilskih dejstava. Ali, ono što je činilo različitom vojnu organizaciju Crnogoraca od organizacije drugih gerilskih vojski u istoriji, jeste to što su osnovne jedinice prostim fizičkim zbrajanjem, jednostavno i brzo, postajale efikasne združene taktičke i operativne formacije za vođenje opsežnih operacija i odlučujućih bitaka, kao i bitaka uništenja, po broju ljudi i tehničkoj opremljenosti daleko nadmoćnijih armija. To je bilo moguće stoga što je crnogorska etnička vojna formacija ostvarila optimalizaciju ljudskih, materijalnih i drugih činilaca rata.
Marševskom poretku Crnogoraca na teritoriji sa mogućim iznenađenjima divili su se strani i školovani oficiri. Kapetan Kovaljski, ruski rudarski inženjer koji je 1838. godine pošao od Cetinja preko Zagarča, Bjelopavlića i Pipera za Zlaticu, nadomak Podgorice i turskih garnizona, imao je kao pratnju mali odred Crnogoraca koji ga je štitio preko opasne teritorije. Kovaljevski je kasnije sa divljenjem pisao kako je zapovjednik njegove pratnje isturao bočna obezbjeđenja, izviđače, prethodnice i osmatrače, tako da je svako iznenađenje bilo potpuno isključeno. Ruski kapetan bio je zadivljen načinom kretanja Crnogoraca.
Kada je crnogorski odred morao prelaziti teritoriju na kojoj su moguća iznenađenja, a nije bio u prilici da prethodno izvrši izviđanje, niti da biva vrijeme i meteo uslove za marš, već je morao krenuti smjesta, onda se kretao u veoma razvučenom marševskom poretku i u više kolona, kako bi eventualno iznenađenje zadesilo jednu od njih, a ostale bile u stanju da joj priteknu u pomoć.
Kolona Katunjana od 1200 boraca, a po drugoj vjerovatnijoj verziji samo 300 boraca, trebalo je da prijeđe Bjelopavlićku ravnicu i pritekne u pomoć Crnogorcima iz Brda koji su se sukobili sa Turcima u selu Slatina, svjeveroistočno od ravnice. Događaj se zbio 1718. godine, a u narodnim pjesmama ostao je spomen na rastegljivost marševskog poretka ovog odreda.
Crnogorska četa je do neslućenih razmjera usavršila zasjedu, inače karakteristični oblik gerilskog djejstva. Zasjede su postavljene tamo gdje ih niko ne očekuje. Prikrivane su i maskirane, tako da ih je bilo gotovo nemoguće otkriti. Vatra se uvijek otvarala na bliskom odstojanju. Zatim bi četa sa kuburama i handžarima jurišala i upadala u marševski ili borbeni raspored neprijatelja i, po pravilu, uvijek odnosila pobjedu.
Velika pokretljivost, neviđena manevarska sposobnost crnogorskog pješaka, te gotovo identičnost marševskog i borbenog poretka, činili su da Crnogorci postanu nenadmašni u izvođenju dejstava iz pokreta, naročito ofanzivnih. Stotine, po obimu malih i po ciljevima ograničenih, turskih kaznenih ekspedicija na pojedina crnogorska sela i krajeve ili katune, kada su i turske čete dejstvovale crnogorskom četnom taktikom doživljavale su neuspjeh upravo zahvaljujući toj odlici crnogorskog vojevanja koju je pored ostalog, omogućavala i vrhunska solidarnost i nenadmašan instinkt za sadejstva boraca i grupa. Otežani sistem komandovanja u ovakvoj vrsti dejstava potpuno su nadoknađivali visoki individualni borački kvaliteti.
Dejstva iz pokreta su najmanje istraženi vid dejstava i skoro da nema pravila koja definišu načela napada ili odbrane iz pokreta i u susretnim bojevima. Koliko je poznato, ovakav vid dejstva niko uspješniji nije vodio od Crnogoraca, pri čemu je, čini se, najvažnija činjenica da se borbeni poredak Crnogoraca u napadu – rasuti streljački stroj – gomila, gotovo nije razlikovao od marševskog poretka.
Napad je bio najomiljeniji vid borbenih dejstava Crnogoraca. Gotovo uvijek su se borili u gomilama, to jest u rasutim streljačkim strojevima koji nijesu dopuštali neprijatelju da ih dočeka u linijskom poretku i na otvorenom zemljištu. Crnogorci su pod zaklonom šuma i rastinja i na ispresijecanom zemljištu napadali u veoma pokretljivim rojevima. I gotovo sve svoje pobjede izvojevali su u bliskoj borbi – prsa u prsa.
U toj vrsti ratovanja Crnogorci su držali primat u Evropi više od četiri vijeka. Ta prednost nadoknađivala je Crnogorcima nadmoć neprijatelja u tehničkoj opremljenosti, snabdjevenosti o obučenosti u rukovanju modernom ratnom tehnikom, kao i brojčanu nadmoć.
Junaštvo Crnogoraca bilo je u saglasju sa ostalim psihofizičkim odlikama- izdržljivošću, upornošću, okretnošću koje su bile rezultat uslova života u datim istorijskim okolnostima. Sve je to doprinosilo razvoju ofanzivne taktike sa naglaskom na borbu prsa u prsa, koja je po formi bila odbljesak srednjovjekovne viteške tradicije, a u suštini izraz psihofizičkih sklonosti, ekonomskih uslova i istorijom odabrenog osnovnog i glavnog oružja Crnogoraca – jatagana. Tako se etnička vojna formacija Crnogoraca nalazila u kvantitativnom i kvalitativnom suglasju sa načinom ratovanja i ljudskim i materijalnim faktorima.
Oprema crnogorskog borca sastojala se, kao što je već rečeno, od tikve za vodu i poluprazne torbice, a oružje od duge puške, jedne ili dvije male puške – kubure, otete ili kupljene za tuđe novce, i jatagana. Iako je efikasnost vatrenog oružja, puške, kubure i revolvera u rukama crnogorskog borca bila dovedena do maksimuma, a streljačka vještina do savršenstva, zbog stalne oskudice u prahu i olovu, te psihofizičkih osobina kao taktike i načina ratovanja, jatagan je bio i ostao glavno i osnovno oružje četiristogodišnjeg rata i revolucije.
Bilo bi suviše spiritistički tvrditi da su individualni borački kvaliteti Crnogoraca mnogo nadmašivali borbe okolnih etničkih sastava ili invazionih armija. Ono što je, međutim, sasvim sigurno jeste činjenica da se, prostim zbrajanjem boraca, osnovnih taktičkih jedinica u združene operativne i strategijske sastave, udarna snaga i borbeni učinak ne samo linearno povećavao, već višestruko multiplicirao. Tako, nešto preko šest hiljada Crnogoraca na Krusima tuče preko 23 hiljade Turaka.
Ima i manje ubjedljivih primjera i izuzetaka, ali je gotovo pravilo da združeni crnogorski sastav uvijek u otvorenoj bici pobjeđuju višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, iako bi, ako se zanemari tradicija u malom ratu, teško bilo ustvrditi da je Crnogorac pojedinačno nadmašio borca neke od armija sa kojima se sukobljavao. Ali, u središtu filozofije taktike, pa i strategije crnogorskog rata bilo je brzo i odlučno rješenje kao jedini izbor.
(Kraj)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore
Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.
Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.
Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner
Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…
Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…
Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…
Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.
Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.
Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.
Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.
Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.
Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.
Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.
Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.
Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.
Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i, po mišljenju mnogih istoričara, jednom od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.
Velikani
Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana. Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…
Ljudi i vremena
Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević, Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.
(Nastaviče se)
Komentari
FELJTON
VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države
Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore
Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.
Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.
U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.
Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta. Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…
Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.
Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.
Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.
Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.
Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.
Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.
„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore
Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.
Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.
Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…
Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.
Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.
Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca. Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…
Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.
Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke. Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.
(Nastaviće se)
Komentari
DAN NEZAVISNOSTI – 16 GODINA POTOM: Orao potkresanih nada
POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika
ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Čerečenje leša javne uprave i institucija
-
FOKUS3 sedmicePOTOMCI FUNKCIONERA, STARATELJI KRIMINALA: Igrajte se, djeco
-
INTERVJU3 sedmiceBLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Država je bila – kriminalac
-
ALTERVIZIJA3 sedmiceKulturni rasizam Zapada
-
Izdvojeno3 sedmiceŠTA JE ZATEKLA, A ŠTA OSTAVLJA BIVŠA VLADA: DPS je bio gori
-
DRUŠTVO3 sedmiceIMPROVIZACIJA VLASTI U TURISTIČKOJ METROPOLI: Budva u rukama povjerenika
-
FOKUS4 sedmice43. VLADA: Stari znanci
-
Izdvojeno4 sedmiceKAKO JE PRIVATIZOVANO PRAVOSUĐE: Medenica u Spužu, saradnici na pozicijama
-
FOKUS2 sedmiceNOVINARKA PROTIV MAFIJE: Olja