Povežite se sa nama

FELJTON

Vojska koja spava na zemlji

Objavljeno prije

na

Organizacija i struktura crnogorskog društva u potpunosti je odgovarala geopolitičkom položaju zemlje, stiješnjene među neprijateljski raspoloženim susjedima, u teško prohodnim krševima i planinama koje su je odvajale od svijeta, a i sama plemena jedno od drugog. „Černaja Gora jest opšti izbor naroda. Njima su ot istoka i od sjevera i ot juga gradovi turski, a ot primoru gradovi principovi. Mjesto od stolice mitropolita od Skenderije i primorja jest meždu njima na Cetinje…” U oskudici vode i životnih namirnica, bez puteva, bila je to jedina zemlja na Balkanu gdje se nijesu mogla koristiti kola kao prevozno sredstvo. Bez utvrđenja i gradova (Cetinje je, pored Manastira, imalo do kraja 18. vijeka tek desetak kuća). Sitne parcele posne zemlje i mala stada sitne stoke bila se jedino čime se Crnogorac mogao baviti kao privrednom aktivnošću. Društvo je višestruko bilo lišeno mogućnosti da proizvodi višak vrijednosti. Bez ikakvih mogućnosti za razvoj nauke, zanatstva, trgovine… za kojima, na kraju krajeva, nije bilo istorijske nužde. Pa, ipak, manje je poznato, postizani su uspjesi u vidarstvu, što je rezultat istorijske nužde i neprekidnog ratnog stanja u kojem se zajednica nalazila. A uspješno se štitila i od kuge, spaljivanjem kuća, leševa, čak i bolesnika. Crna Gora je zemlja koja je najmanje stradala od epidemija kuge na Balkanu.

U tom razdoblju Crna Gora će najnespornije domete ostvariti na planu ratne vještine i taktike, koja će se i na osnovu slobodne inicijative bogatstvom formi iskazivati kao narodno stvaralaštvo.

Takav red stvari nije u suprotnosti sa istorijskim zakonitostima. Svaka revolucija, po pravilu, svoju konkurentnost mora dokazati na društveno-političkom planu. Osnovni instrument kojim revolucija razrješava bitne društvene i političke konflikte jeste rat. „Rat nije ništa dugo do državna politika produžena drugim sredstvima”.

Stoga svaka društveno-ekonomska formacija prvi napredak, u fazi revolucionarnih previranja, mora pokazati u načinu vođenja rata i ratnoj vještini. Taj se napredak po pravilu temelji na novim društvenim odnosima. Svaki Crnogorac bio je ratnik.

Opisujući način ratovanja Crnogoraca Viala de Somier kaže: „U ratnim pohodima Crnogorci ne vode sobom ni mazge, niti kakva kola. Spavaju na zemlji, po stijenama, nepokriveni i izloženi sezonskim promjenama na koje su navikli, te im to stoga ne pričinjava nikakve rđave posljedice na njihovo zdravlje”.

Načelni sistem snabdijevanja Crnogoraca u ratu zasnivao se na ratnom plijenu, kako tekućih potreba, tako i minimalnih rezervi. Ako se, pak, radilo o opsadama, dugotrajnim ratnim operacijama koje su angažovale veći borački sastav, a nije se ukazivala prilika za plijenom, onda su kao intendantske kolone stupale na scenu žene sa tainom i priručnim sanitetskim materijalom za borce, ponekad potpomognute manjim grupama mladih boraca koji bi ih štitili preko nesigurnih teritorija. Spomen na takav način snabdijevanja Crnogoraca na bojištu ostavio je, pored drugih, Arso Pajović, novinar iz Novog Sada u ratu 1876-1878. kao i mnogi drugi. I u narodnom predanju i poeziji ostaje je vrijedan spomen na intendantske kolone i sanitetsko obezbjeđenje crnogorske vojske.

Sve do 1876. crnogorska vojska nije imala nikakve inženjerijske, sanitetske ni logorske opreme. Nema sumnje da je pored sistema snabdijevanja vojske u ratu i naročiti način mobilizacije, koji se zasnivao na davanju znaka za uzbunu, doprinosio uspješnosti crnogorskog četiristogodišnjeg rata. Pucanj i poklič „Ko je Crnogorac!” bili su dovoljni da za nekoliko sati saberu i uvedu u bitku svu boračku snagu plemena i nahije, a za neznatno duže vrijeme i čitave zemlje. Spiridion Gopčević, opisujući način mobilizacije za rat, kaže da je cjelokupni borački sastav zemlje, uprkos bijednom stanju pješačkih staza, već idućeg dana mogao biti koncentrisan i spreman na dejstvo u ma kom kraju zemlje. Mobilizacijske mogućnosti slobodnog dijela zemlje kretale su se, od početka 16. do kraja 19. vijeka – u zavisnosti od veličine slobodne teritorije, ostvarenog jedinistva, snage oslobodilačke ideje i drugog – od nekoliko hiljada boraca sposobnih za odlučna ofanzivna dejstva, do tridesetak i više hiljada boraca sposobnih za odlučna ofanzivna dejstva. U slučaju krajnje nužde u očajničkoj borbi, kada se oružja laćaju i djeca od 10 godina i žene, taj je broj mogao biti i dvostruko veći.

Suština crnogorske vojne formacije, koja je proizilazila iz društvene strukture, činila je da se prostim zbrajanjem taktičkih jedinica stvaraju združeni operativni i strategijski sastavi – vojska koja je za četiri stoljeća neprekidnog rata u energičnim ofanzivnim dejstvima izvojevala dosta slavnih bitaka.

„Ova vojska, ako se tako može nazvati skup neorganizovanih ljudi, broji otprilike 15.000 ljudi, tj. Čitavo sposobno muško stanovništvo Crne Gore, jer se ovdje svaki čovjek rađa kao vojnik. Kada crnogorsko dijete osjeti da ima dovoljno snage da ponese pušku tada mu je roditelji i predaju. Od tada on se s njom više ne rastaje, kao ni od drugog oružja, čak ni pri obavljanju najmiroljubivijih poslova. Od oružja nosi pištolje, jatagane i fišekliju. Crnogorci stalno vježbaju svoju sposobnost u rukovanju oružjem, te se zbog toga smatraju kao veoma spretni strijelci. Naviknuti na oskudicu i mučan život, oni vedro podnose i najteže marševe. Hitro se penju i po najstrmijim liticama, a opkope i provalije koje bi drugi vojnici mogli prijeći samo preko mostova oni prelaze jedino pomoću svojih dugačkih pušaka. Najzad, oni bez roptanja podnose glad, žeđ i svaku drugu oskudicu. Ako u boju neprijatelj počne bježati oni ga hitro gone, zamjenjujući veoma uspješno konjicu koja ne može biti upotrebljena u ovoj krševitoj zemlji. Pošto se u Crnoj Gori nalaze na svakom koraku klisure i klanci, u kojim se može šaka hrabrih ljudi odupirati čitavoj vojsci, oni se ne plaše iznenadnih napada, nego naprotiv iskorištavaju pogodnosti koje im pruža topografija zemljišta na kojem žive, od svog neprijatelja slome gerilskim načinom ratovanja…

Ako se u nadmoćnosti, skrivaju se po jarugama, a nekoliko dobrih strijelaca izdvajaju, koji – povlačeći se – namamljuju neprijatelja na zasjede. Tada, oslanjajući se na svoju snagu i hrabrost, odlažu puške i prihvataju se sabalja. Ako su, naprotiv, malobrojni, zauzmu položaje po vrhovima stijena pa odatle izazivaju neprijatelje uvredama. Napade izvode naročito noću, a taktika im se sastoji u dobrom nišanjenju iza nekog drveta ili kamena. Pošto pucaju ležeći to ih neprijateljska zrna teško pogađaju, dok naprotiv njihovi meci silno proređuju redove regularnih trupa. Svojom čudnom vještinom i sigurnim pogledom uspijevaju oni da pucaju i bježeći”, objavio je Moniter, Pariz 1858. godine.

 

Plemenska vojna formacija

Prema propisu iz 1870. godine, crnogorska oružana sila slobodnog dijela zemlje imala je 16.700 boraca, od 16 do 60 godina starosti. Ali, tokom 19. vijeka Crna Gora je mogla da računa i na još desetak hiljada boraca iz neoslobođenih krajeva u kojima je Cetinje držalo stalno potpaljen fitilj ustanka. Poslije velikog rata 1976-1878. godine, kada je slobodna teritorija znatno proširena, uvećao se i brojni sastav armije borcima iz novooslobođenih krajeva. Tako će Crna Gora u ratove početkom 20. vijeka ući sa armijom od preko 30 hiljada boraca. Crnogorska vojska je bila, zavisno do stepena modernizacije države i vojske, koje su otpočele s knjazom Danilom, a nastavljene s knjazom i kraljem Nikolom, svrstana u desetine, čete ili stotine i batalione, brigade i divizije. Ali, suština crnogorske plemenske vojne formacije, čiju je osnovu činila četa i plemenska vojska ili batalion, u svim modernizacijama ostala je potpuna nedirnuta. Do 1851. godine crnogorska vojska nije imala pravilima propisanu organizaciju i formaciju.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo