Česte su ovih dana vijesti o zaplijeni velikih količina droga, naročito kokaina po zemljama Evrope i Latinske Amerike, i hapšenje osoba sa Zapadnog Balkana za koje se sumnja da su bile umiješane u te kriminalne radnje. Uprkos međunarodnoj saradnji policija više zemalja, izgleda da je južnoamerička veza sa srpsko-crnogorskim grupama ,,živa i zdrava.” Mateo Albertini, nezavisni analitičar iz Milana, u studiji Jadranska veza: Veze mafije od Italije do Zapadnog Balkana, postavlja pitanje – da li je trgovina ljudima sljedeća tačka susreta interesa međunarodnih kriminalnih grupa?
Albertini je u studiji ocijenio da je sa stabilizacijom institucija država u regionu, hapšenja osumnjičenih i suđenja u Srbiji i Hrvatskoj, centar mafijaških aktivnosti na Balkanu pomjeren ka Kosovu i Crnoj Gori. Po Albertiniju, ostavka Mila Đukanovića na mjesto premijera Crne Gore u decembru 2010. može pomoći razjašnjenju trenutne situacije u regionu Zapadnog Balkana. On postavlja pitanje – hoće li promjena u Crnoj Gori, gdje je Đukanovića na mjestu premijera zamijenio njegov bivši ministar finansija Igor Lukšić, dovesti do jače međunarodne saradnje i pomoći u kontroli puteva krijumčarenja ljudi i narkotika preko Jadranskog mora?
Hitnost ovog pitanja, smatra Albertini, naglašena je događajima za koje se prije samo godinu mislilo da su nemogući: revolucije u Tunisu i Egiptu, rat u Libiji, ustanci u Siriji i Jemenu kao i nemiri širom Bliskog Istoka i regiona Zaliva. Ovi događaji duboko utiču na stabilnost šireg balkansko-mediteranskog regiona, i Evropa na njih još nema odgovore.
Za sada, teško je predvidjeti kakav bi uticaj nova multinacionalna saradnja mogla imati na italo-balkansku kriminalni put kada se radi o trgovini ljudima. No, postoje pokazatelji da bi vlasti trebalo da budu svjesne potencijala kriminalaca.
Nedavne istrage o kojima je izvještavano u mnogim italijanskim medijima, pokazale su spregu sicilijanskih mafijaških klanova sa kapetanima brodova koji prebacuju u Evropu imigrante iz zona sukoba u Sjevernoj Africi, u zamjenu za velike svote novca.
Preuzimanje kontrole nad „putevima trgovine ljudima” prema Italiji i državama šengenskog prostora moglo bi dati mafijaškoj alijansi između Italije i Balkana veliku moć i, ironično, čak i ulogu u politikama koje se kreiraju u Evropskoj uniji, smatra Albertini.
Po Albertiniju, dok članice EU pooštravaju zakone protiv imigracije (nedavno je predsjednik Evropske komisije Žose Manuel Barozo pomenuo mogućnost „blokiranja” ulaska u Šengen u nekim slučajevima), imigracija je postala biznis, a možda i način da se skrene pažnja sa drugih – i profitabilnijih – vidova krijumčarenja, kao što su pranje novca i narkotici.
Italijanski ekspert primjećuje da će imigranti nastaviti da stižu, kako oni koji bježe od rata u Libiji, tako i uz njih, tipični ekonomski migranti. Napetost zbog konflikata u Africi i Bliskom istoku sigurno će pogoršati postojeći imigracioni priliv iz Turske u Grčku i na Balkan. Imajući u vidu luk nestabilnosti koji se proteže od Maroka pa do Jemena, i smatrajući Evropu sigurnom teritorijom, naročito jugoistočni dio Kontinenta – oni koji tamo „posluju” – jasno su uvjereni u profit, primjećuje Albertini.
Kako ovo može uticati na Balkan? Još nije jasno. Tokom 1990-tih, unosna trgovina predstavljala je krijumčarenje gliserima radnika imigranata iz Afrike u Italiju. Međutim, vlade sa obje strane Mediteranskog mora prekinule su tu praksu i to više ne predstavlja ozbiljan problem.
Relativno malo informacija postoji o tome kakva je trenutna saradnja između italijanske i balkanskih mafija u trgovini ljudima širom Mediterana. No, pošto italijanska mafija kontroliše puteve iz Sjeverne Afrike, ona će povećati svoje profite od ove trgovine zbog tekućih nemira u tom regionu, i, vjerovatno, uspostaviti veze sa krijumčarskim mafijama koje se rađaju u Africi. Po Albertiniju uvijek postoji mogućnost da italijanske grupe prošire saradnju sa balkanskim sindikatima sa narkotika na trgovinu ljudima.
On smatra da bi čitav regionalni obrazac krijumčarenja mogao pretrpjeti promjene, sada kad su Bugarska i Rumunija pred ulaskom u Šengensku zonu, i sve države Balkana osim Kosova imaju bezvizni režim putovanja u Evropu. Nedavno, policija u Makedoniji je otkrila nekoliko ilegalnih imigranata iz Sjeverne Afrike, za koje se vjeruje da su došli preko Grčke. Makedonski političari se žale u javnosti – dok ih diplomate iz uticajnih zemalja privatno podržavaju – da je Grčka po pravilu umiješana u „damping imigranata” slanjem neželjenih stranaca na sjever.
Turska, napominje Albertini, samo vraća imigrante koji su došli iz zemalja sa kojima se graniči. Pošto je Grčka suočena sa bolnim i dugoročnim ekonomskim rezovima, sve je manje i manje posla za imigrante koji su namjeravali da se tamo nastane. Jednostavno rečeno, sve više očajnih ljudi je u pokretu.
Otuda je, po Albertiniju, moguće očekivati zaokret sa tradicionalnih operacija krijumčarenja kojim se prebacuju imigranti iz Azije i Afrike prema Sjevernoj i Zapadnoj Evropi, ka krijumčarenju unutar Evrope. Ilegalni imigranti zaglavljeni u državama sa niskim ili čak negativnim privrednim rastom bili bi krijumčareni u članice Unije u kojima su ekonomske prilike povoljnije. Paradoks takođe predstavlja da će države Balkana što se više budu približavale ulasku u EU i ostvarivale unutrašnju stabilnost biti sve privlačnije imigrantima, primijetio je Albertini.
Ukoliko se jedan ili oba scenarija ostvare, to će predstavljati veliku šansu za balkanske mafijaške grupe različitih nacionalnosti. „One su dobro povezane sa svojim dijasporama i imigracionim grupama u svim evropskim državama”, zaključio je Mateo Albertini.
Umijeće transformacije
Albertini se u svojoj studiji bavio prošlošću, sadašnjošću i budućnošću organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu, njegovom evolucijom i saradnjom sa najvećim mafijaškim sindikatima Italiji. Neke od njegovih ocjena su:
-Za vrijeme i nakon ratova 1990-tih, u najvećem broju zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije smatralo se da je državna moć zasnovana na mješavini „kleptokratije, organizovanog kriminala i navodnog patriotizma”. U tom periodu, državni zvaničnici u Zagrebu, Sarajevu, Prištini, Podgorici, Skoplju i Beogradu prenosili su ogromne sume novca iz državnih izvora na svoje račune i račune svojih lokalnih elita.
– Smatralo se da je propaganda njihov najveći saveznik i njihovo oružje, koju su širili kontrolisani i njima naklonjeni mediji, a potvrđivale skupine intelektualaca, istoričara, akademika. Svi oni su aktivno učestvovali u stvaranju novih nacionalnih mitova. Ova propaganda je bila veoma raširena a njeni se tragovi mogu vidjeti i danas, u istoriji koja se uči u školama i u jeziku svakodnevnog života.
– Mašinerija je bila posvećena prenošenju precizne verzije: vođe su spašavale zemlju i narod od neprijatelja, a svako ko bi osuđivao zločine u stvari je sam bio zločinac. Posljedica toga je da su ljudi, osiromašeni i preplašeni, na izborima potvrđivali vladavinu ovih vođa.
-Tokom ratnih 1990-tih na Balkanu, kriminalne organizacije, mafijaške grupe i lokalne bande su stekle glavnu ulogu u podržavanju političkih lidera, obavljajući prljave poslove i profitirajući od krijumčarenja, crnog tržišta, droge i trgovine ljudima preko obnovljenih granica balkanskih država.
-Tek sredinom posljednje decenije nešto je počelo da se mijenja, uz širu saradnju lokalnih i stranih policijskih službenika i uz veću transparentnost, bacajući svjetlo na ono što je preživjelo sakriveno pod pepelom rata.
– Ova promjena je bila razumljiva iz dva razloga: hapšenja i procesuiranja mnogih ratnih zločinaca su često bila praćena optužbama za trgovinu drogom i pranje novca, kao i imovinu „nelegalno” stečenu tokom rata, uz saglasnost policije i državnih zvaničnika. Istovremeno, institucionalna stabilizacija balkanskih država dala je više slobode isljednicima u istrazi o vezama između politike, novca, i organizovanog kriminala koje su godinama opstajale iza zvaničnih državnih radnji.
– Na Zapadnom Balkanu organizovani kriminal je opstao mijenjajući svoj oblik i metode – baš kao što je i italijanska mafija bila prinuđena da učini tokom 1990-tih. U Italiji, kapoi su shvatili da bombe na javnim mjestima i drska ubistva u sred dana mogu imati povratni uticaj: bijes javnosti i budnost policije. Po Albertiniju posljednje značajno ubistvo koje liči na nekadašnje ponašanje mafije na zapadnom Balkanu desilo se u Hrvatskoj 2008. kada je u cntru Zagreba ubijen vlasnik Nacionala Ivo Pukanić.
– Vrijeme Arkana i Legije je prošlo u potrazi za prototipovima sadašnjih mafijaških vođa na Balkanu, te treba ići za nekadašnjim ratnim zapovjednicima koji su se obogatili pomoći masakra i pljački tokom sukoba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu. U zemljama u kojima promjene na vrhu sve više otežavaju saradnju sa vlašću, mafija je preživjela uronivši u društvo, nastojeći da postane „nevidljiva”, da bi mogla da obavlja poslove krijumčarenja, smatra Mateo Albertini.
Milan BOŠKOVIĆ
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice