Povežite se sa nama

REGION

REHABILITOVANJE MILANA NEDIĆA: Hitlera hvalio na sva usta

Objavljeno prije

na

Napeto je bilo u ponedjeljak pred zgradom Višeg suda u Beogradu. Na ročištu po zahtjevu za rehabilitaciju Milana Nedića (1878-1946) , predsjednika kolaboracionističke vlade Srbije tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945), okupili su se pristalice i protivnici njegovog lika i djela koji su se satima uzajamno vrijeđali. Policija je razdvajala dvije grupe – antifašiste i desničare. Na jednoj strani transparent ,,Smrt fašizmu, sloboda narodu”, zastave SFRJ, SKOJ i komunistička obilježja – na drugoj natpis ,,Spasavanje Srba nije zločin”, paneli sa likom saradnika nacističke Njemačke Dimitrija Ljotića i američka ,,južnjačka zastava” koja se povezuje sa ekstremističkim i rasističkim organizacijama. Na kraju su se svi razišli bez većih incidenata.

Nekoliko dana ranije je održan pomen na 70. godišnjicu Nedićeve smrti, koji se 1946. čekajući suđenje ubio skokom sa trećeg sprata zatvora OZNA u Beogradu.

Postupak pravne rehabilitacije Nedića, počeo je 7. decembra 2015, sedam godina pošto su zahtjev podnijeli Srpski liberalni savjet, Udruženje političkih zatvorenika i žrtava komunističkog režima i porodica Nedić. Nedićevi potomci traže da bude poništena uredba Vlade FNRJ iz 1949, kojom se narodnim neprijateljima oduzimaju imovina i građanska prava.

Nedićevi potomci su, prije tri godine podnijeli zahtjev Agenciji za restituciju da im bude vraćena imovina oduzeta poslije rata. Tamo im je, međutim, ukazano da postoji akt tadašnje Državne komisije za ratne zločine koja je Nedića označila kao saradnika okupatora i da bez njegove sudske rehabilitacije imovinu ne mogu vratiti. I prema odredbama aktuelnog Zakona o rehabilitaciji, usvojenog 2011, ne mogu biti rehabilitovani i nemaju pravo na vraćanje oduzete imovine pripadnici kvislinških formacija koji su izvršili, odnosno učestvovali u izvršenju ratnih zločina.

U srpskoj javnosti, kako političkoj, tako i stručnoj, pa i široj, ocjene o istorijskoj ulozi Milana Nedića su oprečne. Nedić je za jedne ,,spasilac srpskog naroda”, ,,srpska majka”, za druge kvisling koji je servisirao Njemce u svim njihovim zločinima.

Svojevremeno je u Srbiji, na talasu antikomunizma, otvoren slučaj Nedić provokativnom predstavom u Zvezdara teatru poznatog dramaturga Siniše Kovačevića, a u glavnoj roli čuvenog glumca Bate Stojkovića.

Revizionisti istoričari poput Koste Nikolića, Bojana Dimitrijevića i drugih pravdaju Milana Nedića jer je bio „ličnost tragična”, da se „žrtvovao za narod” spasavajući ga od zvjersko-nacističkih represalija koje su „šumci” izazivali svojim napadima na okupatora. Istoričar srednje generacije Bojan Dimitrijević, koji je svojevremeno bio savjetnik Borisu Tadiću kao ministru odbrane Srbije i Crne Gore, nedavno je izjavio da je Nedić bio svjestan da će stradati kao žrtva svoje blage duše i samilosti, pa bilo ko da pobijedi u ratu: saveznici sa komunistima ili ravnogorci.

Nasuprot onima koji tvrde da je Nedić neopravdano proglašen izdajnikom ili onima koji stavljaju znak pitanja na njegovu istorijsku ulogu u Srbiji, nalazi se grupa istoričara koji nemaju nikakve sumnje da je on bio saradnik okupatora koji je omogućio Njemcima, između ostalog, da istrijebe Jevreje, prosto pravi fašista, koji je dao sve od sebe da Srbiji nađe mjesto u budućoj Evropi pod nacističkom vlašću. Takvi ističu da je Nedić nepokolebljivo vjerovao u njemačku pobjedu, divio se Hitlerovoj moći, učestvovao u Holokaustu, u Porajmosu (genocidu nad Romima), u borbi protiv pokreta otpora (partizana), koji je srpski narod izložio strašnim mjerama zastrašivanja, kažnjavanja i nespretnim pokušajima nacifikacije.

Nedić, zaslužni visoki oficir iz Prvog svetskog rata je sa mjesta ministra vojnog Kraljevine Jugoslavije bio je smijenjen 1940. jer je zastupao ideju priključenja silama Osovine i predlagao ustupanje jugoslovenskih teritorija tim silama, ne bi li umirio Njemačku. Krajem avgusta 1941, Njemačka je dovela generala Nedića i njegovu „Vladu narodnog spasa” na vlast u Srbiji.

Dok su Njemci između septembra i novembra 1941. vršili masovne odmazde u Mačvi, Kragujevcu i Kraljevu, po Beogradu i mnogim drugim djelovima Srbije, u kojima je stradao i ogroman broj Srba – Nedić se u više navrata obraća javnosti preko radija, novina i na javnim skupovima ponavljajući da „Njemačka nije naš neprijatelj”, „Satrite odmetnike i razbojnike”, „Ustaj i brani svoje ognjište od komunističkih pljačkaša, razbojnika i odmetnika”.

Preko ustanove „Zemlja i rad” svake nedjelje Nedić je primao grupe srpskih domaćina i držao im predavanja, pri čemu kletve protiv neprijatelja nisu obuhvatale samo komunističke „horde”, nego i Engleze i Amerikance. Nedić i ljudi oko njega će te stavove ponavljati tokom čitavog rata.

Nedić i njegovi ideolozi su razvili neku vrstu srpskog fašizma oslonivši se na Dimitrija Ljotića (1891-1945), koji je imao primitivnu viziju staleške organizacije srpskog društva sa seljakom u njenom središtu.

Zvanični razlog zbog čega je obrazovana Nedićeva vlada bilo je što brže gušenje ustanka u Srbiji. Da bi postigle taj rezultat Nedićeva Srpska državna straža i ostale snage su koristile njemačke metode, među kojima su hapšenja, interniranja, mučenja i strijeljanja. Do kraja rata, po raspoloživim izvorima, kvislinzi su potpuno samostalno internirali oko 4.500 ljudi zbog njihovih antifašističkih aktivnosti i od toga strijeljali 1.400.

Nedićev Ministarski savjet je 5. avgusta 1942. donio uredbu o prinudnom vaspitanju omladine u zavodu u Smederevskoj Palanci. Mladi uhapšeni kao komunisti bili su internirani u taj logor i bili izloženi prinudnoj fašizaciji.

Poseban vid Nedićevog trogodišnjeg djelovanja, koji je samo djelimično istražen, je njegova uloga u ekonomskoj eksploataciji Srbije i masovnoj upotrebi prinudnog rada za njemačke potrebe. Njemci su koristili robovski rad svuda u Evropi, ali je u Srbiji on bio jedna od osnova funkcionisanja ne samo velikih rudničkih kompleksa kao Bor i Trepča, nego i funkcionisanja dobrog dijela privrednog aparata. Takođe, kvislinška vlast je pozivala i podsticala na dobrovoljno prijavljivanje za rad u Trećem Rajhu.

Nedić je vođu Rajha Adolfa Hitlera hvalio na sva usta od početka, ali je uspio da se s njim sretne tek 18. septembra 1943, tokom zvanične posjete Berlinu, a i to tek na intervenciju nacističkog ministra spoljnih poslova fon Ribentropa. Tada je Hitler obećao da će razmisliti o velikoj Srbiji, obećanje koje je kasnije izbjegao. Nedić i njegova kvislinška ekipa su, međutim, do kraja predlagali Rajhu bilo neku „krnju Jugoslaviju”, bilo „veliku Srbiju”.

Saveznici nisu bili impresionirani Nedićem i njegovom ekipom, pa su ih – što je i logično – iz bijega u Austriji izručili novim pobjedničkim vlastima u Jugoslaviji. Pripadnici OZNA-e, tvrdi se, nisu gurnuli Nedića kroz prozor, jer OZNA za to nije imala nikakvog interesa. Naprotiv, ionako mu nije ginula kazna, kao ni Vidkunu Kvislingu u Norveškoj ili maršalu Petenu u Francuskoj (ovaj je istina umro od starosti u zatvoru).

Kritički nastrojeni istoričari upozoravaju da je istorijski revizionizam jedan od aspekata nacionalističke ideologije – jedan od njenih nosećih stubova, jer prošlost ili slika o njoj pruža legitimacijsku osnovu za savremenost. Razlozi Nedićeve rehabilitacije su naravno politički, a ne istoriografski. Taj proces se opasno približava svom potpunom ostvarenju.

Pogrom Jevreja

Nedić i Ljotić, inače rođaci, osnovali su niz ustanova u Srbiji po uzoru na one iz nacističke Njemačke; uveli su i nacističku terminologiju – rasnu prije svega, u kojoj su Srbi smatrani „arijevcima”. ,,Srpski narod”, kaže Nedić, ,,je pozvan da na Balkanu bude čuvar i žandarm za centar Evrope, tj. za Rajh i njegove evropske planove”. Između oktobra 1941. i maja 1942, preko 80 odsto jevrejske populacije u Srbiji je ubijeno u logorima, masovnim strijeljanjima ili upotrebom gasa (vozila dušegupke koja su kružila Beogradom). Srpska kvislinška vlast, naročito u Beogradu, nadzirala je Jevreje, starala se da oni nose žute trake, da ne ulaze u javne lokale, da ne koriste tramvaje, da ne idu na pijace prije 10 ujutro… Zajedno sa njemačkim vlastima bio je organizovan prinudni rad Jevreja. Nedićeva Specijalna policija je vodila preciznu evidenciju o raspoloživoj robovskoj jevrejskoj radnoj snazi: kada bi neki Jevrejin iz logora bio strijeljan, na poleđinu njegovog kartona se upisivalo „LS”, odnosno „Logor Streljan”, kako bi bilo jasno da sjutradan neće moći da krene na prinudni rad. Nedićeva vlada dobiće na „poklon” svu jevrejsku imovinu koju Njemci nisu uspjeli da prodaju.

Rehabilotovanje ratnih zločinaca

Proces rehabilitovanja ratnih zločinaca i kolaboracionista, kao izraz demokratske, neoliberalne i antikomunističke Srbije, je počeo sa šabačkim sudom koji je „rehabilitovao” dva žandarma, stradala 7. jula 1941 u Beloj Crkvi u puškaranju sa Žikicom Jovanovićem Špancem. Njima i nije bilo suđeno nego su poginuli u borbi! Uslijedile su rehabilitacije na lokalnom nivou ratnih zločinaca i pripadnika kolaboracionističkih i kvislinških formacija. Višegodišnja veličanja četnika i njihovo magično pretvaranje u antifašističke borce je dovelo do rehabilitacije Draže Mihailovića, koja je, opet omogućila sadašnju situaciju oko Milana Nedića. Više od dvije decenije se pojavljuju gomile tužnih i opasnih publikacija i tvrdnji koje pozitivno ocjenjuju Nedićevu ulogu u tadašnjoj Srbiji. Godine 1993, u jeku ratova na razvalinama Jugoslavije, Srpska akademija nauka i umetnosti objavila je svoj kapitalni projekat Sto najznamenitijih Srba. U ideološki jasno profilisanoj koncepciji i sadržini,koja je trebalo da pokaže ,,postojanje” i mnogovjekovnu nepromjenljivost tzv. nacionalnog bića, urednici zbornika su izostavili Koču Popovića, a uključili Milana Nedića. Vlada Vojislava Koštunice će ostati upamćena što je sliku ratnog zločinca i Hitlerovog dobrovoljnog saveznika okačila u sjedištu Vlade Srbije u Nemanjinoj. Ministri u toj vladi su javno poručivali da bi na pomen Milana Nedića trebalo stajati mirno. Po analogiji, ukoliko je Nedić ,,bio legitimni” predsjednik vlade, s pravom na fotografiju u društvu sa ostalim premijerima ove zemlje, uz to i rehabilitovan, onda je od 1941. do 1944. Srbija bila pravna država, a partizani koji su se protiv te vlasti borili – banditi.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MASAKR U RAČKU NAKON 25 GODINA: Srbija slavi policijsku akciju i optužuje Zapad za zavjeru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vazdušni udari NATO  koji su uslijedili dva i po mjeseca poslije zločina u kosovskom selu Račak, su nakon 78 dana primorali srbijanske trupe da napuste Kosovo.  U Srbiji su se povodom godišnjice tragedije u Račku oglasile dežurne srpske patriote ponavljajući zvanične navode beogradskih vlasti  o uništenim „šiptarskim teroristima“ i „briljantnoj operaciji srpskih snaga bezbjednosti“, okrivljujući šefa  Kosovske verifikacione misije Vilijama Vokera da je montirao stradanje albanskih civila

 

Malo koji događaj u novijoj jugoslovenskoj istoriji izaziva toliko burnih reakcija u Srbiji kao pominjanje sela Račak i masakra albanskih  civila koji se tamo dogodio 15. januara 1999. godine. Račak je praktično bio uvod u otvoreni sukob sa NATO. Prošli ponedjeljak je bio prilika da se srpski mediji u zemlji i regionu pod kontrolom predsjednika Aleksandra Vučića i njegove stranke „prisete uspešne akcije srpske policije protiv šiptarskih terorista“ i „laži širenih protiv Srbije kako bi se opravdalo otimanje Kosmeta“. Bivši komandant srbijanske Žandarmerije Goran Radosavljević Guri koji je komandovao akcijom u selu se pojavio na udarnim televizijskim terminima objašnjavajući da „smo znali da u njemu (u selu) nema civila, već da su tu samo teroristi smešteni u jednoj kući i u školi“. Prema Guriju „likvidirana  je jedna velika teroristička grupa“ a šef Kosovske verifikacione misije (KVM) Vilijam Voker je „u toku noći ušao sa teroristima u Račak gde su doneli tela sa drugih lokacija, nama je bilo jasno da je to montaža“. Na državnim medijima se pojavila i bivša istražna sutkinja u slučaju Račak Danica Marinković koja je rekla da je „jedina istina da su toga dana poginuli pripadnici terorističke organizacije OVK, a da je verzija o masakru izmišljena kao povod za bombardovanje SRJ“. Rekla je da je „velika pobjeda Srbije to što je u Hagu odbačena optužnica za Račak“ iako to nije tačno.  Marinkovićeva je u oktobru prošle godine objavila i  knjigu o tom slučaju, koja je  predstavljena prvo u Moskvi  gdje je „do detalja opisala slučaj Račak“ i „djelovanje američkog špijuna Vilijama Vokera“. Uključile su se i druge dežurne srpske patriote ponavljajući navode vlasti u Beogradu o uništenim „šiptarskim teroristima“.

Na Kosovu su organizovani skupovi sjećanja na žrtve i ponovljeni zahtjevi za procesuiranjem odgovornih. Kosovski premijer Albin Kurti je kazao da „narod i Republika Kosovo ne opraštaju zločine koje je Srbija počinila tokom rata, ni u Račku ni bilo gdje drugo“. Predsjednica  Vjosa Osmani je rekla da je „15.  januar ‘99. godine uzdrmao temelje ljudske svijesti svuda u demokratskom svijetu“ i da se radi o jednom „od najstrašnijih masakra koji se dogodio u Evropi krajem 20. vijeka“. Pohvalila je tadašnjeg OEBS-ovog ambasadora Vilijama Vokera rekavši da je njegovo „snažno svjedočenje okrenulo čitav naš napor za slobodu protiv Miloševićevog genocida“. Vazdušni udari su uslijedili dva i po mjeseca poslije tragičnih događaja u Račku , su nakon 78 dana primorali srbijanske trupe da napuste Kosovo.

Račak je selo u opštini Štimlje u centralnom dijelu Kosova.  U mirnodopskom vremenu selo je brojalo nešto preko dvije hiljade stanovnika. Tokom 1998. dolazi do inteziviranja gerilske borbe Kosovara protiv srbijanskog režima nakon operacije policije u martu u Drenici kada je likvidirana gerilska grupa Adema Jašarija. U operaciji je ubijen i veliki broj civila, među njima znatan broj djece, žena i starih. Od tada se mnogi Kosovari vraćaju iz inostranstva da bi pružili oružani otpor srbijanskom državnom teroru. Srbija je u ljeto 1998. pokrenula široku ofanzivu protiv gerilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) koje je smatrala teroristima. Tokom operacija oko dvije hiljade stanovnika se dalo u zbjegove bojeći se represija. OVK je početkom januara 1999. pojačala aktivnosti u opštini Štimlje. Tri srbijanska policajca su ubijena u zasjedi 8. januara a 10. januara je ubijen i pripadnik Operativne grupe (OPG) srpskog MUP-a Svetislav Pržić. U selu je tada živjelo oko 350 civila a prisutne su bile i jedinice OVK. Muhamet i Lutfi Bilali iz Račka su se vratili iz Švajcarske 98. da bi se borili za nezavisno Kosovo. U rano jutro 15. januara srbijanska policija podržana teškom artiljerijom Vojske Jugoslavije (VJ) je upala u selo i brzo skršila otpor OVK jedinica koje su odstupile iz sela. Osam pripadnika OVK je ubijeno dok su pružali odstupnicu civilima, među njima i Lutfi Bilali, kako je njegov brat Muhamet ispričao 2019.god. Al Džaziri. Nakon toga srbijanske snage su, po ustaljenom obrascu krenule u pretres kuća.  Grupa od 30-tak civila koja se sklonila u veliku kuću Sadika Osmanija, izvedena je u dvorište i žene i djeca su odvojeni od muškaraca. Muškarci su prebijeni o onda odvedeni do obližnje jaruge gdje je većina ubijena iz neposredne blizine tako što im je uglavnom pucano u glavu ili potiljak. Četvoro mještana su uspjeli pobjeći od kojih su neki ranjeni prilikom bijega. U selu je ubijeno 18 ljudi, među kojima i starci od 76 godina i 99 godina. Najmlađa žrtva je dječak od 13 godina. Ubijene su i dvije žene. Kada je kanadski diplomata i šef KVM došao u selo zatekao je jeziv prizor i optužio srpske vlasti za zločin. Odmah je proglašen personom non grata i protjeran iz zemlje. Glavna tužiteljica Haškog Tribunala Luiz Arbur je vraćena sa granice i nije joj dopušteno da izvrši uviđaj.

Nakon odlaska KVM i Vokera seljani su pokupili tijela i odvezli ih u džamiju u Račku. Dva dana kasnije policija je ušla u selo i odnijela leševe u mrtvačnicu u Prištini. Načelnik Instituta za sudsku medicinu u Prištini Slaviša Dobričanin je 25. januara saopštio da su obavljene obdukcije dvadeset i jednog tijela. Navodno nijedno od tijela nije imalo znakove masakra. Srbijanske vlasti su tvrdile da su svi ubijeni teroristi i da je tim srpsko-bjeloruskih patologa i forenzičara utvrdio je krajem januara da je 37 od 40 obduciranih tijela imali tragove baruta kojima je navodno potvrđeno da se radilo o vojnicima OVK, tj. teroristima.

Finski patološki tim je kasnije preuzeo dužnost OEBS-a se ogradio od Dobričaninovih izjava i 26. januara izrazio zabrinutost da je došlo do namještanja  dokaza. Kasnije je objavljen i nalaz finskog tima koji je predvodila Helena Ranta. Ona je odbacila srbijansko – bjeloruske nalaze o tragovima baruta rekavši da su oni koristili nepouzdane i zastarjele metode testova koje „redovno daju lažno pozitivne rezultate zbog mnogih drugih supstanci, uključujući đubriva, duvan, urin i kozmetiku“ i da je taj metod „naučno beskoristan“.  Tim je svoje početne nalaze objavio 17. marta. U uvodu je naglašeno da to nije stav tima, već samo Helene Ranta. U izvještaju je zaključeno da „nema dokaza da su žrtve bile nešto drugo osim nenaoružanih civila i da su vjerovatno ubijene tamo gdje su ih kasnije pronašli međunarodni posmatrači”. Na tvrdnje srpskih vlasti da su uniforme OVK zamijenjene civilnom odjećom je navedeno da „na obdukcijskim nalazima (npr. rupe od metaka, zgrušana krv) i fotografijama prizora, malo je vjerovatno da se odjeća mogla promijeniti ili skinuti.” Dr Ranta je svjedočila na kasnijem suđenju Slobodanu Miloševiću, navodeći da izvađeni meci, čaure i ulazne i izlazne rane ukazuju na to da su žrtve ubijene tamo gdje su njihova tijela pronađena i otprilike u isto vrijeme, suprotno srpskim tvrdnjama. Istraživanje Human Rights Watch-a (HRW) je potvrdilo da se radilo većinom o ubijenim civilima uz mogućnost da su likvidirani i neki pripadnici OVK koji su se prije toga predali.

Kosovski Albanaci su nakon godina počeli priznavati da je Račak bio i vojni sukob koji je prethodio odmazdi srpske specijalne policije, prevashodno zbog smrti člana OPG jedinice. U Srbiji nema pomaka. Nema  priznanja da se nešto drugo desilo mimo likvidacije „terorista“.

      Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOSOVO, NOVA GODINA STARI IZAZOVI: Kako doskočiti kriminalu zamotanom u nacionalne zastave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi posmatrači su bezumne napade na građane srpske nacionalnosti tokom božićnih praznika ocijenili kao zlokobni znak da se situacija na Kosovu neće lako smiriti uprkos nedavnom uklanjanjanju barikada na sjeveru

 

Početkom ove godine kosovski premijer Albin Kurti je u  Facebook objavi sumirao rezultate svoje Vlade u prethodnoj godini dajući naglasak na vladavinu zakona na čitavoj teritoriji zemlje. Da će i ova godina biti puna izazova vidjelo se na Badnji dan i Božić po julijanskom kalendaru. Prvo su u selu Gotovuši kod Štrpca ranjeni 11- godišnji Stefan Stojanović i 21-godišnji Milan Stojanović dok su se vraćali kući sa badnjakom. Srbijanski mediji su javili da je na njih iz vozila u pokretu pucao 33-godišnji Albanac  pripadnik Kosovske bezbjedonosne službe (KBS). Napadač je brzo uhapšen od strane kosovske policije, a zvaničnici Kosova su osudili napad. Napad su osudili i predstavnici EU i okolnih zemalja uključujući i crnogorskog ministra pravde Marka Kovača. Nepuni dan kasnije je napadnut od strane albanskih mladića Stefan Tomić iz sela Klokote koji se vraćao kući sa ponoćne božićne liturgije. Sjutradan je u  Štrpcima došlo do protesta a put  Štrpci – Uroševac je blokiran. Srbijanski državni mediji su orkestarski napali  kosovske institucije i označili napad kao sistematski teror nad Srbima. Kancelarija za Kosovo i Metohiju Vlade Srbije je izdala zapaljivo saopštenje u kojem iznosi da je „napad direktna posledica antisrpske politike Aljbina Kurtija koji svojim ponašanjem i potezima ohrabruje sve one koji žele srpsku krv, čak i na Božić“.

Medijsku salvu  iz Srbije je donekle poremetila majka ranjenog dječaka Zorica Stojanović koja je izjavila na N1 televiziji da napadač nije zapravo ciljao u njenog sina i rođaka već je pucao u asfalt i onda se metak odbio i prošao kroz šaku njenog sina i rame drugog mladića. Ovo objašnjenje je izostalo iz državnih medija u Srbiji, a ona se našla na meti kritika na pojedinim društvenim mrežama. Mnogi posmatrači su ove bezumne napade ocijenili kao zlokobni znak da se situacija na Kosovu neće lako smiriti uprkos nedavnom uklanjanjanju barikada na sjeveru koje je uslijedilo nakon hapšenja dvojice Srba, bivših policajaca kosovske policije koji su osumnjičeni za napad na prostorije izborne komisije na sjeveru. Prije toga je dugo vladala napetost i blokade zbog odluke Kurtijeve Vlade da nametne RKS (Republika Kosovo) tablice vlasnicima vozila na dominantno srpskom sjeveru što je dovelo do napuštanja kosovskih institucija svih Srba lojalnih Beogradu i lokalnih Srpskoj listi. Spor oko tablica za auta je krajem novembra privremeno riješen u Briselu uz aktivnu medijaciju Evropske komisije. Kao  veliki izazov preostaje rješavanje pitanja Zajednice srpskih opština (ZSO) kako je dogovoreno Briselskim sporazumom iz 2013. godine. Sadašnja kosovska Vlada uporno odbija formiranje ZSO uprkos zahtjevima Amerike i EU, jer se navodno krši time Ustav zemlje koji ne dozvoljava udruživanje po etničkoj osnovi. Analitičari smatraju da se Kurti plaši formiranja nove Republike Srpske na sjeveru zemlje iako Briselski sporazum predviđa daleko manje ingerencije ZSO nego što to ima Dodikov entitet u Bosni i Hercegovini. Kurti insistira da prije bilo kakvog razgovora o srpskoj autonomiji mora doći do priznanja Kosova od strane Srbije i sprovođenje zakona zemlje na čitavoj teritoriji Kosova, što Beograd decidno odbija.

U  Facebook objavi poslije Nove godine premijer Kosova je potencirao da će izgradnja vladavine zakona i institucija ostati prioritet njegove Vlade. Naveo je da su izgrađena 4 policijska objekta (stanice) na problematičnom sjeveru Kosova. Akcijama državnih organa je zatvoreno 16 „ilegalnih puteva“ koji su koristile kriminalne grupe za šverc svega i svačega preko Srbije. Zatvoreno je i 5 laboratorija za preradu droge čija vrijednost sa opremom se mjeri „stotinama miliona“ eura.

Osim narko- nfrastukture pale su i 3 laboratorije za „rudarenje“ kriptovaluta po čemu se sjever „proslavio“ u zapadnim medijima proteklih godina. Elektronski uređaji koji stvaraju kriptovalute, prvenstveno bitkoine, troše ogromne količine električne energije koju je na sjeveru, do prošle godine, slabo ko plaćao. Vlada Kosova je još ranije uvela zabranu proizvodnje ovog digitalnog novca kao mjeru za smanjenje potrošnje električne energije. Zbog krize na svjetskom tržištu, Kosovo se našlo pred velikim izazovima da osigura redovno snabdijevanje strujom, zbog čega su na snagu stupile znatno skuplje tarife koje su uništile ekonomsku rentabilnost proizvodnje bitcoina u ostatku zemlje. Posao je ostao isplativ  jedino na sjeveru. Međutim, osim policijskih akcija, česti nestanci struje početkom prošle godine su dovodili do prekida „rudarenja“ na sjeveru Kosova gdje su mnoge porodice rentirale nekretnine za prilično visoke sume kriminalnim klanovima koji bi u njima smještali neophodnu elektroniku za proizvodnju digitalnog novca.

Ovakve policijske akcije su od strane zvaničnog Beograda i njemu lojalne i  lokalne Srpske liste (SL) proglašavane „napadima na Srbe“ i „željom prištinskih institucija da se sever očisti od Srba“. Potpredsjednik SL-a Milan Radoičić zajedno sa njegovim kumom i kontroverznim biznismenom Zvonkom Veselivocićem i još 11 Srba su stavljeni na crnu listu američkog Ministarstva finansija u decembru 2021. Navodi se da su „upleteni u široku mrežu podmićivanja kosovskih i srpskih zvaničnika iz bezbjedonosnog sektora koji su im omogućili nedozvoljeni promet roba, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije”. SL je odgovorila da se radi o „klevetama“ zato što je Radoičić „dokazani patriota i nosilac otpora okupaciji severa Kosova“.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tada je izjavio da „ako ima ozbiljnih optužbi, biće ispitane“ i negirao da on i Srpska napredna stranka imaju ikakve veze sa njima. Procurele fotografije njegovog brata Andreja sa Veselinovićem je okarakterisao kao „pokušaj kriminalizacije“ njegove porodice i da „ne vidi problem“ u tome što se njegov brat sreo sa Veselinovićem dva ili tri puta. Međutim, novinari KRIK-a i OCCRP-ja su još početkom 2019, došli do izvještaja srpske policije i bezbjedonosnih službi u kojima je Veselinović  označen kao vođa grupe koja se bavi švercom droge, oružja i nafte, zelenašenjem i pranjem novca. Ubijeni srpski političar iz Kosovske Mitrovice Oliver Ivanović je bio česti kritičar razgranatog kriminala na sjeveru Kosova. Radoičić je među osumnjičenima za organizaciju Ivanovićevog ubistva.

Akcije policije i zatvaranje laboratorija za drogu i za „rudarenje“ bitcoina u dijelu Kosova sa albanskom većinom su takođe dočekane na nož od strane opozicionih partija čiji šefovi su bili u rukovodećoj strukturi Osbodilačke vojske Kosova (UCK) tokom rata za nezavisnost 1998 -1999. Alijansa za budućnost Kosova (AAK) bivšeg premijera Ramuša Haradinaja i Demokratska partija Kosova (PDK) bivšeg predsjednika države Hašima Tačija koji se nalazi u pritvoru suda u Hagu zbog optužbi za ratne zločine, su kritičari svega što nova Vlada radi. Liderstva ovih partija su tokom duge vlasti često optuživana za organizovani kriminal i korupciju, i njihovi poslovi sa drogom, cigaretama, trafikingom ljudi i teška korupcija su dobro dokumentirani u procurelim izvještajima obavještajnih službi NATO-a i njihovih trupa na Kosovu. Većina tih optužbi, osim onih za ratne zločine, nikada nije procesuirana radi „stabilnosti i mira u regionu“ pa je samo nekoliko ljudi u okruženju Tačija i Haradinaja odgovaralo. Optužbe i istrage za kriminal protiv ključnih ljudi Oslobodilačke vojske Kosova bivaju automatski proglašene za napad na Kosovo i njegovu borbu za slobodu i nezavisnost.

Interesantno, nekadašnji specijalni savjetnik premijera Ramuša Haradinaja i vlasnik Exclusive grupe iz Gnjilana koja se bavi proizvodnjom i distribucijom cigareta Gazmend Abraši je počasni konzul Crne Gore na Kosovu. Abraši je ostao počasni konzul i nakon izbora nove ne-DPS Vlade u decembru 2020. Kada je Albin Kurti prvi put izabran za premijera Kosova u februaru 2020. godine jedan od njegovih prvih poteza je bio ukidanje povlastica Abrašiju u prometu cigareta koje mu je darovao Haradinaj. Taj Kurtijev potez je izazvao bijes u duvanskim krugovima u regionu, a navodno i u DPS-u. U maju prošle godine Abraši je bio domaćin na biznis forumu koji je organizovao za predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića prilikom njegove posjete Kosovu. Đukanović se, kako su mediji javili, sreo i sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani (koja ima protokolarna ovlašćenje), ali ne i sa premijerom Kurtijem.

Kurti i njegov Pokret Samoopredjeljenje (LV) su dolaskom na vlast u proljeće 2021. godine takođe naslijedili i impotentno „nezavisno pravosuđe“ kao što je bio i slučaj sa Crnom Gorom nakon izbora 30. avgusta 2020. Promjene u pravosuđu su teške i zahtijevaju puno vremena dok većina  građana svih nacionalnosti očekuju promjene i bolji život umjesto nacionalističkih histerija i barikada.    

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BARIKADE NA KOSOVU: Vučićev kec u rukavu i izgovor za sve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na sjeveru Kosova postavljene su barikade na više lokacija 10. decembra i blokirani granični prijelazi Jarinje i Brnjak. Razlog za blokade je hapšenje bivšeg kosovskog policajca Dejana Pantića. Ministar unutrašnjih poslova Kosova Dželjalj Svečlja je kazao da je  Pantić priveden zbog „organizovanja terorističkog napada u Sjevernoj Mitrovici i Zubinom Potoku na prostorije Centralne izborne komisije“  koje su demolirane uz upotrebu oružja i eksplozivnih naprava

 

„U srijedu je na sjeveru Kosova kod sela Rudare, u blizini Zvečana, održan veliki mirni protest Srba zbog jednostranog ponašanja prištinskih vlasti“. Tako izvještavaju državni srbijanski mediji. Na skupu na kom je razvijena srpska zastava dugačka 250 metara je poručeno da im „niko ne može oduzeti Kosovo i Metohiju, jer je ono srce Srbije“.

Na sjeveru Kosova, u opštinama Zvečan, Leposavić i Zubin Potok gde većinski živi srpsko stanovništvo, postavljene su barikade na više lokacija 10. decembra u popodnevnim časovima i blokirani granični prijelazi Jarinje i Brnjak koje su vlasti privremeno zatvorile zbog loših sigurnosnih procjena. Razlog za blokade je hapšenje bivšeg kosovskog policajca Dejana Pantića koji je skinuo policijsku uniformu 5. novembra sa drugim Srbima koji su počeli bojkot kosovskih institucija po očiglednom nalogu beogradskih vlasti. Prije dva dana, predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić je poručila da su Srbija i Kosovo „na ivici oružanog sukoba zahvaljujući jednostranim potezima Prištine“ i pozvala je civilni sektor da se oglasi „povodom torture koju proživljavaju Srbi na KiM“.

Ministar unutrašnjih poslova Kosova Dželjalj Svečlja je potvrdio da je Pantić priveden zbog kako je naveo „organizovanja terorističkog napada u Sjevernoj Mitrovici i Zubinom Potoku na prostorije Centralne izborne komisije“ koje su demolirane 6. decembra uz upotrebu oružja i eksplozivnih naprava.

Kosovske vlasti su pokušale raspisati vanredne izbore u sjevernim opštinama za 18. decembar, nakon bojkota institucija i ostavki gradonačelnika, ali su kasnijom odlukom odgođeni za april 2023. godine, dijelom i zbog pritiska međunarodne zajednice. Izborima se protivi Srpska lista koja ima podršku Beograda ali i jake veze sa organizovanim kriminalom i švercom na sjeveru. Srpska lista (SL) je formirana 2013. godine uz podršku Beograda i od tada je na gotovo svim lokalnim ili parlamentarnim izborima dobijala i do 99 odsto glasova što je rezultat kojim se još Sjeverna Koreja može hvaliti. EU posmatračka misija je tada objavila da je Srpska lista „uvela monopol na politički život među Srbima“ i da su zabilježeni slučajevi zastrašivanja i pritiska na birače. Potpredsjednik SL-a Milan Radoičić je na crnim američkim i britanskim listama zbog sumnji u umiješanost u međunarodni kriminal i korupciju. SL je odgovorila da se radi o „klevetama“ zato što je Radoičić „dokazani patriota i nosilac otpora okupaciji severa Kosova“. Ubijeni srpski političar Oliver Ivanović je slao česte kritike i upozorenja na razgranati kriminalni švercerski sistem koji je na sjeveru organizovala beogradska vlast uz pomoć lokalnih mafijaško-udbaških struktura. Radoičić je među osumnjičenima za organizaciju Ivanovićevog ubistva. Ivanović je tada primijetio da takve strukture imaju odlične prijateljske i poslovne odnose sa Kosovskim političarima proizašlim iz ratne Oslobodilačke vojske Kosova (UCK) koju Srbija deklarativno smatra „terorističkom organizacijom“.

Formalni povod za sadašnju pobunu protiv kosovskih institucija je bila ranija odluka Vlade u Prištini da pokrene proces preregistracije automobila sa tablicama koje za gradove na Kosovu izdaje Srbija. Kosovske vlasti smatraju takve poteze Beograda nelegalnim i premijer Albin Kurti je ljetos najavio politiku reciprociteta prema Beogradu jer Srbija sa druge strane ne dozvoljava vozilima sa kosovskim tablicama da uđu na njenu teritoriju već izdaje privremene tablice kojima se prekrivaju simboli RKS (Republika Kosovo). Takođe kosovski državljani koji ulaze u Srbiju sa RKS dokumentima imaju konstantne probleme suprotno Briselskom sporazumu, pa je i tu Vlada Kosova namjeravala uvesti reciprocitet. Kompromis je uz medijaciju Brisela postignut krajem novembra kada je komesar za vanjsku politiku EU Žozep Borelj obznanio postignuti dogovor. Kosovo neće kažnjavati vlasnike auta sa tablicama koje je Srbija izdala, a Srbija će prestati sa izdavanjem takvih tablica i neće više izdavati privremene tablice za kosovska vozila koja ulaze u Srbiju.

Nakon dogovora u Briselu premijer Kurti je na upražnjena mjesta u kosovskoj Vladi postavio Srbe koji nisu po volji Beograda čime je izazvao gnjev srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Vučić je na presu izuzetno oštro kritizirao odluku Kurtija da za kosovskog ministra za zajednice i povratak postavi Nenada Rašića. „Izabrali su najgori srpski ološ, sa dna kace, Rašića i Radu Trajković, ne postoje gori, koji ničije poverenje u Srbiji nemaju, ali imaju povjerenje Aljbina Kurtija i zapadnih agentura… oni žele progon, protjerivanje i nestanak Srba na KiM“. Za Kurtija je rekao da je „teroristički ološ“ a da je EU pokazala „jedan antisrpski odnos“. Vučić je u znak protesta objavio da neće ići na samit EU- Zapadni Balkan u Tiranu jer će se tamo „pričati gluposti i lupetati“.

Kurti nikada nije bio član za Srbiju „terorističke“ UCK i bio je sve vrijeme bavljenja politikom ogorčeni protivnik mafijaških struktura UCK kao i njihove saradnje sa srbijanskim državnim organizovanim kriminalom. Sud Slobodana Miloševića je u političkom procesu osudio Kurtija na 15 godina zatvora „zbog ugrožavanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije i zavere da se počine neprijateljske aktivnosti povezane sa terorizmom. Oslobođen je iz srbijanskog zatvora u decembru 2001. zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice na tadašnjeg predsjednika Vojislava Koštunicu koji je potpisao pomilovanje.

Otkako je po drugi put izabran za premijera Kosova krajem marta 2021. godine mladi građanski aktivista Albin Kurti je naletio na još uzburkanije more političkih izazova nego prvi put kada je postao premijer u februaru 2020. god. Tada je njegova Vlada opstala samo 4 mjeseca nakon što je koalicioni partner Demokratska liga Kosova (LDK) promijenila stranu pod pritiskom administracije Donalda Trampa i oborila Vladu zajedno sa Demokratskom partijom Kosova (PDK) tadašnjeg predsjednika države Hašima Tačija. Nakon što je Tači završio u pritvoru u Hagu zbog optužbi za ratne zločine i nakon što su opet održani izbori na kojima je Kurtijev Pokret Samoopredjeljenje (LVV) osvojio preko 50 odsto glasova, izgledalo je da će Kurti imati lakšu situaciju da sprovede obećane reforme. To se prije svega odnosilo na demontažu korumpiranog sistema za koji je optuživao bivše šefove Oslobodilačke vojske Kosova (UCK). Stagnacija zemlje u maltene svim oblastima i ogromno nezadovoljstvo naroda mu je dalo vjetar u leđa.

Međutim, ingerencije Vlade i Skupštine Kosova da razmontira korumpirani sudski sistem su ispale puno veća prepreka nego što je njegova partija očekivala. Akcije prekida šverca droge, cigareta i energenata na sjeveru donijeli su mu neprijateljstvo bivših komandanata UCK i srpskih političara koji su ga optužili da želi da „protera sve Srbe“. Na vanjsko političkom planu Kurti je naišao na sporu briselsku tehnokratiju u sprovođenju institucionalnih reformi. Njegovi nekad izrazito ljevičarski ali i istovremeno nacionalistički stavovi o ujedinjenju sa Albanijom i slikanje pored karti Velike Albanije mu sigurno nisu donijele simpatije ni u Briselu ni u Vašingtonu. Kosovo je nedavno predalo aplikaciju za članstvo u EU. Međutim, ostalo je još 5 članica EU koje ne priznaju Kosovo kao samostalnu državu a Španija je odmah objavila da će blokirati i sami razgovor o aplikaciji Kosova za članstvo. Sa druge strane, Srbija je ubrzo nakon kosovske aplikacije odlučila opet pokazati mišice i zatražila je povratak hiljadu pripadnika srbijanskih snaga bezbjednosti na Kosovo shodno rezoluciji 1244 UN-a iz 1999. godine. Iako Beograd zna i javno je priznao da nema šanse da se ijedan vojnik vrati na Kosovo, sami zahtjev za povratak je bio gest kuražnosti i rastućeg samopouzdanja srbijanskog rukovodstva koje računa da na stratešku poziciju Srbije na Balkanu i dobre odnose i sa Briselom i sa Moskvom.

Na kraju, građani Kosova su sada jedina zemlja u Evropi čiji građani ne mogu putovati u EU bez viza. Brisel je obećao ukidanje viznog režima do početka 2024. godine, ali obični građani kažu da je to ko zna koje obećanje do sada.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo