Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Ruska orhideja?

Objavljeno prije

na

Ostalo je nešto od modernističkog pjesnika iz studentskih dana na Jejlu u Džimu Engltonu, dugogodišnjem šefu kontraobavještajne službe CIA-e, kada je svom prijatelju, novinaru Edvardu Džeju Epstinu, negdje krajem 70-tih godina prošlog vijeka, u jednoj rečenici razotkrio suštinu djelovanja svakog državnog aparata. “Ne zaboravi, Ed”, rekao je, “obmana je stanje uma (state of mind) i um države (mind of state).” U to vrijeme, nakon što je urotom mediokriteta, a moguće i prikrivenih sovjetskih “krtica” otpušten iz CIA-e, Engleton je provodio svoje penzionerske dane, gajeći orhideje u sopstvenom stakleniku.

Orhideja je inače poznata kao “cvijeće obmane” jer nema ništa hranljivo da ponudi insektima od kojih zavisi da bi se razmnožavala. Zbog toga je prirodom prinuđena da vara insekte na najrazličitije moguće načine, od simuliranja mirisa i boje hrane do pretvaranja djelova njenih cvijetova u izgled ženske jedinke ili, čak, suparničkog insekta i rivala. Tako, na primjer, jedna vrsta orhideje koju je Englton pokazao Epstinu ima na laticama nešto što liči na glavu pčele. Ona izaziva instinkt samoodbrane kod osa koje latice probadaju žaokom i time dolaze u kontakt sa polenom orhideje. Na isti način, zatim, taj polen prenose do druge orhideje iste vrste.

Slično je i sa državama. Koliko puta u istoriji su dvije države obmanom isprovocirane u otvoreni sukob ili rat za račun treće države koja je vukla konce sopstvenih interesa? Zbilja, da li je ikad i bilo rata, a da nije bio utemeljen na takvoj matrici? Države nemaju ništa od ljepote orhideja, ali su dovele mehanizme obmane do smrtonosne efikasnosti. U dvadesetom vijeku, žrtve država su prvenstveno postali sopstveni građani i građanke.

Ipak, obmana je, ne smije se zaboraviti, ne samo “um države”, nego i “stanje uma”. Da bi uspjela, onaj koji je obmanut mora biti podložan obmani. Znanje o obmanama otvara mogućnost otpora. To je i jeste cijela poenta.

U vrijeme kada se sprijateljio sa Engltonom, Epstin je pisao knjigu o Li Harviju Osvaldu i ubistvu predsjednika Kenedija. Posebno su ga zanimali tragovi koji su vodili ka Osvaldovim vezama sa sovjetskim i kubanskim obavještajcima. Bilo mu sumnjivo da je, svega tri mjeseca poslije ubistva u Dalasu, na Zapad prebjegao oficir KGB-a Juri Nosenko koji je tvrdio da je lično vodio Osvaldov dosije dok je Osvald živio u Sovjetskom Savezu i da je zaključio da on ne predstavlja nikakav interes za sovjetsku obavještajnu službu. Nasuprot tome, Englton je vjerovao da je Nosenko lažni prebjeg poslat da, govoreći neistine, dezorijentiše i zbuni CIA-u. Međutim, iako godinama zatvoren i ispitivan u tajnom zatvoru, Nosenko nije priznao ništa. Enigma je ostala do današnjeg dana.

Po Engltonovom uvjerenju, kao i po dokazanim kontraobavještajnim uspjesima koje su imali prije, za vrijeme, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, Sovjeti su bili majstori obmane. Dešavalo se čak da se operacije protiv CIA-e finansiraju novcem same CIA-e kao, na primjer, u operaciji WiN u Poljskoj. Neki su čak vjerovali da je i sam raspad Sovjetskog Saveza jedna kompleksna obmana KGB-a da bi njihovi kadrovi, umjesto komunista, preuzeli vlast i zagospodarili privrednim i prirodnim resursima. I, zaista, kada se pogleda profesionalni presjek vrhuške današnje putinovske Rusije, većina je svoju mladost provela radeći za “službu”. A globalni koncenzus je da ne postoje “penzionisani” obavještajci.

Posebno je interesantno da se sada u SAD-u tvrdnje o ruskoj obmani ne tiču kraja mandata jednog predsjednika, već njegovog početka tj. načina na koji je izabran. Skandalozni navodi o ruskoj involviranost u izbor Trampa ne silaze sa naslovnica masovnih medija. Međutim, imajući u vidu otvoreno i javno protivljenje izboru Trampa iz vrha američkih obavještajnih službi, ne radi li se možda o dvostrukoj obmani, obmani da je bila obmana? Jer, ovako, cijela priča, u svojoj predvidljivosti, više liči na suncokret nego na orhideju.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Obavještajni postmodernizam

Objavljeno prije

na

Izaziva nevjericu to da mogu postojati intelektualne, epistemološke veze između umjetnosti i CIA.Stereotip prekaljenog obavještajca i stereotip osjetljive pjesničke duše nekako ne idu zajedno.No, kako pokazuju desetine deklasifikovanih dokumenata iz arhiva CIA, ove veze ne samo da postoje nego su, u određenim vremenskim periodima, bile i izuzetno čvrste.

 

Postmodernizam je pravac u kulturi zasnovan na radikalnom skepticizmu koji odbacuje postojanje univerzalnih istina. Većina teoretičara vezuje nastanak postmodernizma za društveno-političke procese u drugoj polovini 20. vijeka, posebnoza hladnoratovsko sukobljavanje između dva ideološka bloka. U tom smislu, posebno je interesantna studija američkog profesora Timotija Melija pod naslovom Tajna sfera: tajnost, fikcija, i država nacionalne bezbjednostikoju je objavio Univerzitet Kornel 2012 godine.

Mnogima će na prvi pogled izgledati iznenađujuće da Meli pronalazi jedan od najvažnijih uzroka geneze i širenja postmodernističkog pogleda na svijet u funkcionisanju institucija nacionalne bezbjednosti tj. obavještajnih službi. Izaziva nevjericu to da mogu postojati intelektualne, epistemološke veze između umjetnosti i CIA.Stereotip prekaljenog obavještajca i stereotip osjetljive pjesničke duše nekako ne idu zajedno.

Međutim, kako pokazuju desetine deklasifikovanih dokumenata iz arhiva CIA, ove veze ne samo da postoje nego su, u određenim vremenskim periodima, bile i izuzetno čvrste. I nije  samo u pitanju materijalna povezanost koja se odrazila u tome što je CIA tajno, ali vrlo izdašno finansijski pomagala izdavanje velikog broja anti-komunističkih časopisa i knjiga i organizovanje akademskih konferencija i umjetničkih izložbi širom svijeta za vrijeme trajanja Hladnog rata. Piter Fin i Petra Kuve su 2014. godine objavili knjigu o tome kako je CIA sponzorisala štampanje i osmislila distribuciju Pasternakovog romana Dr. Živago koji je zatim dobio Nobelovu nagradu za književnost. Postoje i istraživači koji u ovom svijetlu vide čak i prevod i distribuciju Đilasovih knjiga, posebno Nove klase. Često se citira izjava jednog od čelnika CIA da su knjige „najvažnije oružje strateške propagande dugog trajanja.“Ali kakve veze sve to ima sa postmodernizmom? Ni Pasternak ni Đilas nisu bili njegovi pobornici.

Radi se o tome da je način funkcionisanja CIA na bazi memoranduma Savjeta za nacionalnu bezbjednost (NSC4A; NSC10/2; NSC68) dozvolio čitav niz intervencija u međunarodne političke procese u formi tajnih operacija koje su zatim skrivane od američkog javnog mnjenja kroz manipulativne psihološke tehnike, uključujući i tzv. „uvjerljivo osporavanje.“ Tu se na djelu pokazao glavni paradoks američkog hladnoratovskog djelovanja – zaštita demokratskog sistema kroz nedemokratske prakse. Kako pokazuje Meli u svojoj studiji, ovakvi postupci američke vlasti,kada bi eventualno procurijeli u javnost krozobavještajne neuspjehe, poput onog u Zalivu svinja 1961. godine, postepeno su doveli do stvaranja društvene klime sumnje i skepticizma.Ovakvo stanje stvari se brzo reflektovalo u književnom stvaralaštvu i ostalim umjetničkim djelatnostima. Narativne tehnike koje su isticale fragmentarnost znanja i ukazivale na prisutnost opskurnih sila su postale popularne. Nerazriješene kontroverze oko ubistva predsjednika Džona Kenedija u Dalasu u novembru 1963. godine su još više uvećale društveno nepovjerenje i nesigurnost. Roman Libra američkog pisca Dona Delila predstavlja možda najbolje književno oslikavanje ovih entropijskih procesa.

Meli tvrdi da zbog toga što su „činjenice“ u javnom diskursu sve više i više postajale fikcija, kulturni status  fikcije je počeo da se transformiše. Umjetnička fikcija – romani, pozorišne predstave, filmovi, televizijski serijali – postali su ne samo izvori „informacija“ o društveno-političkim procesima, nego i eksplicitni faktori uticaja na njih.Tako pripadnici političke elite, kao i obični građani,komentarišu aktuelna politička dešavanja kroz prizmu umjetničke fikcije. Drugim riječima, kao što je tvrdio Gi Debor, fiktivni spektakli konstituišu „realnost“ i istina nestaje kao smislena odrednica.

Nije zbog toga čudno što se povećava broj političkih lidera iz svijeta šou biznisa.To je zakonomjerno u postmodernom svijetu spektakla. Kao i za vrijeme Hladnog rata, manipulativno djelovanje obavještajnih službi,od Vašingtona i Londona pa do Moskve i Pekinga, takođe igra važnu ulogu. Međutim, u igri sa ogledalima, nema i ne može biti pobjednika. Onaj koji vara i sam biva prevaren. Ne postoji tačka oslonca.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Solidarnošću protiv nadzora

Objavljeno prije

na

Država, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata

 

Početkom ove godine britanska ljevičarska izdavačka kuća Pluto Press objavila je zbirku članaka univerzitetskih profesora i aktivista posvećenu borbi protiv političke represije i nezakonitog obavještajnog nadzora (nadgledanja) u tzv. liberalnim demokratijama pod naslovom Aktivisti i država nadzora: što možemo naučiti od represije.

Znajući za moju angažovanost na polju obavještajnih studija, američki profesor Geri Rot me zamolio da napišem prikaz ove knjige za akademski portal H-Net. Rado sam prihvatio, posebno zbog toga što ova knjiga daje konkretne dokaze političkog licemjerja vladajućih zapadnih elita koje neprestano (i sa pravom) pronalaze povrede ljudskih sloboda kod svojih geopolitičkih protivnika, ali zato vješto kriju da se slične stvari dešavaju i na domaćem terenu. Drugim riječima, knjiga pokazuje da suština problema prevazilazi okvire političke ideologije date elite (bilo da je ona liberalna ili konzervativna) i da se tiče same birokratizovane, hijerarhijske strukture upravljanja koja predstavlja osnovu svih postojećih državnih formi.

Država kao takva, ma gdje se ona nalazila, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim (čak i kada ne zagovaraju revolucionarne metode), uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata. Represija im biva nametnuta kao konačna sudbina, a mehanizmi koji se koriste uključuju psihološka i fizička sredstva prijetnje i prinude, u rasponu od demonizacije karaktera do eliminacije ličnosti.

Sve ovo, naravno, nije nikakva misterija i nije ono zbog čega je ova knjiga bila napisana i objavljena. Poenta knjige nije analiza postojeće situacije već to što u njoj intelektualci i aktivisti koji se ovdje i sada, svakodnevno, bore za progresivniju, bolju budućnost artikulišu svoje iskustvo i znanje za generacije koje dolaze. Jedan od najvažnijih zaključaka knjige je da svaka uspješna kampanja za širenje postojećih prava i sloboda ima, između ostalog, i snažno izražen međugeneracioni (višegeneracioni) karakter. Ona, u isti, zajednički front, dovodi i mlade i stare, i početnike i veterane, i one koji su na početku i one koji su na kraju svog radnog vijeka.

Još jedna važna karakteristika uspješnih kampanja protiv državnih zloupotreba moći je čvrsta saradnja između nevladinih organizacija, koje posjeduju specijalističko znanje vezano za određene društveno-političke anomalije, i širih društvenih pokreta (sindikata, političkih partija, itd.). Moć ovakve društvene konfiguracije protiv korumpiranog i represivnog državnog aparata se mogla vidjeti i u Crnoj Gori tokom protekle decenije. Nema razloga da se slične stvari ne ponove i u bliskoj budućnosti, posebno imajući u vidu elan ovogodišnjih okupljanja pod sloganom „Odupri se“.

Jasno je, međutim, da bez snažne dimenzije međunarodne saradnje, ni borbe protiv lokalnih moćnika ni rezultati tih borbi ne mogu biti dugotrajno održivi. Upravo zbog toga su socijalistički pokreti od samog početka pridavali izuzetnu pažnju međunarodnom povezivanju tj. Internacionali. Tako je Marks, iako je Manifesto komunističke partije pisao sam (uz malu pomoć Engelsa), u predgovoru tvrdio da je Manifesto rezultat zajedničkog rada komunista različitih nacionalnosti koji su se sastali u Londonu i da će odmah biti objavljen na šest evropskih jezika. I posljednja rečenica Manifesta – “proleteri svih zemalja, ujedinite se“ – šalje istu poruku. To je, uostalom, i jedina adekvatna i racionalna strategija kada nema sumnje da represivni državni aparati i kapitalisti već stoje čvrsto objedinjeni u aktivnostima odbrane statusa kvo.

U jednom članku u knjizi, aktivistkinja Evelin Lubens navodi podatak da od blizu 60 javnosti poznatih infiltracionih operacija britanske policije, samo dvije nisu bile usmjerene na ljevičarske organizacije. Isto tako, javno dostupna statistika pokazuje da FBI mnogo češće targetira manjinske radikalne organizacije (npr. Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca) nego organizacije povezane sa bjelačkim nacionalizmom.

Jasno je, dakle, ko se smatra neprijateljem broj jedan. Sa jedne strane, to je znak za veliki oprez. Ali sa druge, psihološki mnogo važnije, to je priznanje straha vlasti pred energijom koja se akumulira kao u tamnim oblacima pred oluju.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Samit ili tvit

Objavljeno prije

na

Trampu najviše odgovora da stanje do izbora ostane isto kao sada. Čućemo puno  bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.  Demokratska partija,  temeljno razjedinjena, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu

 

Iako su predsjednički izbori tek u novembru 2020. godine, u Americi je već počela predsjednička kampanja. Liberalni mediji, kakvih je većina na nacionalnom nivou, jasno su stavili do znanja da će i skriveno i otvoreno, i formalno i neformalno, raditi na tome da Donald Tramp ne bude izabran na još jedan predsjednički mandat. Na primjer, prve televizijske debate između predsjedničkih kandidata i kandidatkinja Demokratske partije su organizovane upravo za vrijeme samita G-20 u Japanu kada se Tramp sretao saostalim svjetskim liderima i očekivao da bude u centru pažnje američke javnosti. Tako su se u medijskom prostoru simultano pojavile dvije udarne vijesti, jedna vezana za domaću, unutarameričku, a druga za inostranu, međunarodnu tematiku. Domaća zbivanja, kao što je uvijek slučaj na pretežno parohijalnoj, američkoj političkoj sceni, zasjenila su ova druga. Tako su Trampovi susreti ostali u sjenci (i prašini) žučne debate između bivšeg potpredsjednika Džoa Bajdena i senatorke iz Kalifornije Kamale Haris, a u vijestima lokalne televizijske stanice u San Francisku o njima nije bilo ni riječi.

U isto vrijeme, ne može se reći da se u toku Trampovih samitskih susreta desilo išta od suštinske važnosti. Nije bilo nikakvih dramatičnih obrta. Razmijenjeni su osmjesi i protokolarne izjave, a za medijsku diskusiju i tumačenje nije preostalo ništa osim anegdota o personalnom ponašanju lidera (na veselje tabloidne štampe). To, na primjer, da je Tramp pio koka-kolu, a Putin čaj iz sopstvenog termosa, da je Angela Merkel kasnila na zajedničku večeru, da se Žan-Klod Junker bespomoćno osvrtao, itd. Jasno je da je iz navedenog teško izvući zaključke o sudbini Svjetske trgovinske organizacije ili dogovora o smanjenju broja nuklearnih bojevih glava. Pitanje je da li konkretni rezultati mogu opravdati toliko potrošenog novca poreskih obveznika.

A, opet, možda bi bilo previše radikalno potpuno odbaciti ideju svrsishodnosti ovakvih samita. Razgovarati sa nekim licem u lice je još uvijek  najbolji način da se procijeni karakter, a često i da se pronikne u namjere, sagovornika. Čini se da upravo Tramp igra na takvu ličnu, emocionalnu crtu odnosa između lidera. Tako, na primjer, dok je najavljivao uvođenje trgovinskih sankcija protiv Kine, nije propustio da ponovi kako mu je kineski predsjednik Si Đinping veliki prijatelj. Isto tako, Tramp često na tviteru zna da pohvali „predivna“ pisma koja dobija od sjevernokorejskog autokrate Kim Džong-Una, a na ovom samitu je čak nazvao Putina -koga velika većina američkih političara smatra đavolovim šegrtom, ako ne i samim đavolom -„odličnim momkom.“

Nije do kraja jasno da li Tramp zaista vjeruje u to što kaže ili vjeruje da drugi vjeruju ili vjeruje da drugi vjeruju da on vjeruje. Ipak, na isti način, on gradi odnose i sa svojim biračima. Zbog toga i koristi tviter da najavi važne odluke i tako ih istog momenta dostavlja na desetine miliona personalnih adresa. Tviter demokratizuje pristup informacijama. Milijarderi i beskućnici, lobisti i disidenti, svi dobijajuTrampov tvit u isto vrijeme. Kao od nekog bližnjeg.

Vrlo je moguće da Trampovu dalju političku sudbinu opredijeli neki događaj ili odluka koja se tiče spoljne politike. Direktna vojna intervencija u Venecueli ili duži rat protiv Irana (što ne isključuje munjevito uništenje iranskih nuklearnih pogona) bi se negativno odrazili na njegov rejting. Trampu najviše odgovora da stanje stvari do izbora ostane isto kao sada. Ne vjerujem da će pregaziti ijedan Rubikon ili baciti kocku koju ne bi mogao kasnije uzeti nazad. Čućemo naravno dosta bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.

Sa druge strane, Demokratska partija za sada ne pokazuje znake  koherentne i inspirativne političke platforme. Još uvijek temeljno razjedinjena između neoliberalno-elitne frakcije koju oličava Bajden i lijevo-populističke koju predstavljaju senatori Berni Senders i Elizabet Voren, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo