Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Ruska orhideja?

Objavljeno prije

na

Ostalo je nešto od modernističkog pjesnika iz studentskih dana na Jejlu u Džimu Engltonu, dugogodišnjem šefu kontraobavještajne službe CIA-e, kada je svom prijatelju, novinaru Edvardu Džeju Epstinu, negdje krajem 70-tih godina prošlog vijeka, u jednoj rečenici razotkrio suštinu djelovanja svakog državnog aparata. “Ne zaboravi, Ed”, rekao je, “obmana je stanje uma (state of mind) i um države (mind of state).” U to vrijeme, nakon što je urotom mediokriteta, a moguće i prikrivenih sovjetskih “krtica” otpušten iz CIA-e, Engleton je provodio svoje penzionerske dane, gajeći orhideje u sopstvenom stakleniku.

Orhideja je inače poznata kao “cvijeće obmane” jer nema ništa hranljivo da ponudi insektima od kojih zavisi da bi se razmnožavala. Zbog toga je prirodom prinuđena da vara insekte na najrazličitije moguće načine, od simuliranja mirisa i boje hrane do pretvaranja djelova njenih cvijetova u izgled ženske jedinke ili, čak, suparničkog insekta i rivala. Tako, na primjer, jedna vrsta orhideje koju je Englton pokazao Epstinu ima na laticama nešto što liči na glavu pčele. Ona izaziva instinkt samoodbrane kod osa koje latice probadaju žaokom i time dolaze u kontakt sa polenom orhideje. Na isti način, zatim, taj polen prenose do druge orhideje iste vrste.

Slično je i sa državama. Koliko puta u istoriji su dvije države obmanom isprovocirane u otvoreni sukob ili rat za račun treće države koja je vukla konce sopstvenih interesa? Zbilja, da li je ikad i bilo rata, a da nije bio utemeljen na takvoj matrici? Države nemaju ništa od ljepote orhideja, ali su dovele mehanizme obmane do smrtonosne efikasnosti. U dvadesetom vijeku, žrtve država su prvenstveno postali sopstveni građani i građanke.

Ipak, obmana je, ne smije se zaboraviti, ne samo “um države”, nego i “stanje uma”. Da bi uspjela, onaj koji je obmanut mora biti podložan obmani. Znanje o obmanama otvara mogućnost otpora. To je i jeste cijela poenta.

U vrijeme kada se sprijateljio sa Engltonom, Epstin je pisao knjigu o Li Harviju Osvaldu i ubistvu predsjednika Kenedija. Posebno su ga zanimali tragovi koji su vodili ka Osvaldovim vezama sa sovjetskim i kubanskim obavještajcima. Bilo mu sumnjivo da je, svega tri mjeseca poslije ubistva u Dalasu, na Zapad prebjegao oficir KGB-a Juri Nosenko koji je tvrdio da je lično vodio Osvaldov dosije dok je Osvald živio u Sovjetskom Savezu i da je zaključio da on ne predstavlja nikakav interes za sovjetsku obavještajnu službu. Nasuprot tome, Englton je vjerovao da je Nosenko lažni prebjeg poslat da, govoreći neistine, dezorijentiše i zbuni CIA-u. Međutim, iako godinama zatvoren i ispitivan u tajnom zatvoru, Nosenko nije priznao ništa. Enigma je ostala do današnjeg dana.

Po Engltonovom uvjerenju, kao i po dokazanim kontraobavještajnim uspjesima koje su imali prije, za vrijeme, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, Sovjeti su bili majstori obmane. Dešavalo se čak da se operacije protiv CIA-e finansiraju novcem same CIA-e kao, na primjer, u operaciji WiN u Poljskoj. Neki su čak vjerovali da je i sam raspad Sovjetskog Saveza jedna kompleksna obmana KGB-a da bi njihovi kadrovi, umjesto komunista, preuzeli vlast i zagospodarili privrednim i prirodnim resursima. I, zaista, kada se pogleda profesionalni presjek vrhuške današnje putinovske Rusije, većina je svoju mladost provela radeći za “službu”. A globalni koncenzus je da ne postoje “penzionisani” obavještajci.

Posebno je interesantno da se sada u SAD-u tvrdnje o ruskoj obmani ne tiču kraja mandata jednog predsjednika, već njegovog početka tj. načina na koji je izabran. Skandalozni navodi o ruskoj involviranost u izbor Trampa ne silaze sa naslovnica masovnih medija. Međutim, imajući u vidu otvoreno i javno protivljenje izboru Trampa iz vrha američkih obavještajnih službi, ne radi li se možda o dvostrukoj obmani, obmani da je bila obmana? Jer, ovako, cijela priča, u svojoj predvidljivosti, više liči na suncokret nego na orhideju.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Hrabrost i prkos

Objavljeno prije

na

U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak

 

Trideset godina. Gledam kroz svoju elektronsku arhivu. Napisao sam skoro 100 kolumni za Monitor. Razmišljam. Samo nizanje naslova bi bila dobra skica za noviju istoriju Crne Gore. Precizna indikacija kriminalizovane realnosti i ukradene budućnosti. U kolumnama ima dosta gramšijevskog optimizma volje, ali i strepnje da će se beskonačno ponavljati jedna te ista loša politička konfiguracija.

Tu je zabilježeno sve: i usponi i padovi, i nade i razočarenja. I Monitor koji je trajao i kroz jedno i kroz drugo. Kao sidro koje nemirno more ne može pomjeriti sa mjesta. Niti oduvati oluje ili satrti unutrašnja korozija. Svetionik u nevremenu i putokaz po svjetlosti istorijskog trajanja.

Nažalost, apokaliptična lokalna dešavanja koja su pratila prve godine Monitora postala su sada globalna pojava. Dok su tada u žiži bili ratovi na području bivše Jugoslavije – koja sve više i više izgleda kao ideal budućnosti – sada se kao realna mogućnost najavljuju svjetski sukobi. Dok planeta polako izlazi iz mučnog kaveza iznenadne pandemije, nova ratna žarišta se otvaraju na obodu bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno na Kavkazu i u Centralnoj Aziji. Američki geopolitički strateg Zbignjev Bžežinski je taj region još poodavno označio kao „evroazijski Balkan“ prenoseći sav stereotipni negativizam balkanskih dešavanja na ogromna prostranstva i stotine miliona ljudi. Znači li to da će se upravo tu sukobiti velike svjetske sile u narednim decenijama? Vjerovatno. U isto vrijeme, nije sigurno ni da će sam Balkan zaobići zla kob nasilja, posebno dok njegovom političkom scenom upravljaju nakaradne, mafiokratske, odnarođene političke elite.

Da je u Crnoj Gori jedna takva „elita“ nedavno pretrpjela izborni poraz je velika zasluga Monitora. Godinama je Monitor skupljao, sabirao, čuvao i artikulisao energiju svi malih i velikih pobuna, buntova, štrajkova, odbijanja, suprotstavljanja i neslaganja sa silom i nepravdom u Crnoj Gori. Riječ izrečenu na ulici, riječ koju bi đukanovićevska vlast pokušala da utrne i uguši kao da nikad nije ni postojala ili da je zamijeni nekom svojom, lažnom, tu i takvu riječ, nezaštićenu i ranjivu, Monitor je spašavao i njegovao, uvrštavajući je u svoje naslovne stranice, u svoje tekstove i reportaže, u svoje kolumne i intervjue, i time unosio u vječnost, u panteon humanističkog otpora.

U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak.

Šokatno je to saznanje za Mila Đukanovića i njegovu kamarilu. Pokazali su i dokazali da je izgradnja demokratskog i pravednog političkog sistema u Crnoj Gori za njih lična tragedija. Dok je držala sve uzde vlasti u svojim rukama, ta sada „ožalošćena porodica“ je htjela da uništi Monitor i da ga zbriše sa lica zemlje. Naravno da u tome nisu uspjeli, mada su bili organizovali jake mafijaške formacije ne samo lokalnog, nego i regionalnog političko-kriminalnog podzemlja. Biva to ponekad: svjetlost da pobijedi tamu i da se demoni povuku u noć. I neka znaju: Monitor piše istoriju DPS-a za buduće generacije, a ona druga, hagiografska koju su pripremali dvorski intelektualci i profesori-plagijatori će završiti tamo gdje i zaslužuje po svom intelektualnom dometu i kvalitetu, na metaforičkom smetlištu.

Za mene, dva koncepta, snažno izražena u dva dostojanstvena ljudska stava, definišu Monitor: hrabrost i prkos. Uvijek deficitarni, a uvijek i u svakoj situaciji prijeko potrebni. Monitor ih je imao i ima za sva sadašnja i buduća crnogorska, evropska, planetarna pokoljenja. Kao uzor i kao opomenu.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Internacionalizam ili nestanak

Objavljeno prije

na

Velika kriza kapitalizma dramatično pogoršana pandemijom koronavirusa, čini neophodnim povezivanje globalnih ljevičarskih snaga. Borba za viziju svijeta poslije kapitalizma mora se voditi na svim frontovima. U tom duhu je proteklog vikenda održan prvi samit nove globalne ljevičarske inicijative – Progresivne Internacionale

 

Da proleteri nemaju domovinu, te da je njihova domovina cijela planeta tvrdili su u Manifestu komunističke partije Marks i Engels. Kao ljudi od djela, oni su svoje riječi sproveli u život i formirali prvu ljevičarsku Internacionalu 1864. u Londonu. Sve jači intenzitet ljevičarskog političkog djelovanja i uticaj socijaldemokratskih partija u društvu doveli su do formiranja Druge Internacionale u Parizu 1889. Ubrzo poslije uspjeha boljševičkog prevrata, Lenjin je formirao Treću Internacionalu, poznatiju kao Kominterna, 1919. u Moskvi. Kao izazov Staljinu, Trocki je formirao Četvrtu Internacionalu 1938, a bivši predsjednik Venecuele Ugo Čavez je pokušavao da formira Petu Internacionalu početkom ovog vijeka. Ogromna materijalna i ideološka moć kapitalista uspjela je da osujeti sve ove ljevičarske globalne iskorake.

Međutim, velika kriza kapitalizma kao ekonomskog sistema koja je otpočela 2008, a sada je dramatično pogoršana pandemijom koronavirusa, čini neophodnim ponovno povezivanje svih globalnih ljevičarskih snaga. Borba za viziju svijeta poslije kapitalizma mora se voditi na svim frontovima. U tom duhu je proteklog vikenda (18– 20 septembra) održan prvi samit nove globalne ljevičarske inicijative – Progresivne Internacionale – pod sloganom „internacionalizam ili nestanak.“

Samit se odvijao virtuelno i izlaganja učesnika se mogu naći na internetu. Poznati grčki ekonomista i bivši ministar finansija Janis Varufakis je držao uvodnu riječ. On je predstavio svoju nedavno objavljenu knjigu Drugo sada: Zapisi iz alternativne sadašnjosti u kojoj obrazlaže mogućnost postkapitalističke budućnosti na principima demokratskog socijalizma. Po svom metodološkom pristupu, ova knjiga formalno podsjeća na knjigu mog prijatelja i kolege Milana Popovića Ostaci na kraju vremena. Kao i Popović, Varufakis koristi imaginarne protagoniste koji gledaju na našu sadašnjost iz perspektive bliske budućnosti tj. 2036. Na taj način, Varufakis pokušava da osmisli moguće transformacije globalnog sistema i ukaže kojim putem treba ići da bi se izbjeglo globalno digitalno ropstvo koje nam nameće krupni kapital u savezu sa radikalno desničarskim političkim liderima i pokretima.

Ljevičari sada nemaju samo jednog globalnog oponenta kao prije dvadesetak godina kada je američki ekonomista Pol Krugman pisao o sukobu između „čovjeka Davosa“ (nazvanog po mjestu godišnjeg okupljanja kapitalističke elite) i „čovjeka Sietla“ (nazvanog po alter-globalističkim protestima protiv Svjetske banke i MMF-a održanih u tom gradu 1999). Sada je tu i „čovjek Benona“ (ideologa trampovskog, nacionalističkog populizma). Dok je „čovjek Davosa“ koristio strukturalno, sistemsko nasilje da omogući kontinuirano profitiranje na ugnjetavanju ljudi i eksploataciji resursa, „čovjek Benona“ koristi bukvalno, otvoreno nasilje što lako može dovesti do globalnog razbuktavanja etničkih i rasnih sukoba. Tada bi opet, kao i u svakom ratu, najteže posljedice snosili najugroženiji i najsiromašniji.

Nije nemoguće da se desi takav apokaliptički rasplet gdje, umjesto da spoznaju da pod različitim uniformama kuca jedno te isto srce, proleteri svih zemalja krenu u masovno nasilno razračunavanje. Kao branu od ratnog ludila, Varufakis predlaže lucidan ekonomski plan koji se temelji na ideji da kao što svaka osoba ima jedan glas, što je sada opšte prihvaćeni univerzalni standard, tako i svaki zaposleni i zaposlena (na svim nivoima) treba da posjeduje po jednu akciju firme u kojoj rade. To ne znači da bi im zarada bila ista, ali bi omogućilo pretvaranje firmi u kooperativna preduzeća gdje bi se mogućnost iskorištavanja većine od strane male manjine na vrhu svela na minimum. Ima u ovoj ideji i odjeka jugoslovenskog samoupravnog socijalizma.To je važan dokaz da Jugoslavija neće biti tako lako zaboravljena u analima svjetske istorije kao što su se nadali njeni rušitelji od kojih su neki još na vlasti na Balkanu.

Intelektualna vitalnost Progresivne Internacionale ukazuje da ljevičari nisu „gubitnici istorije.“ Borba za socijalnu pravdu i pravičnu raspodjelu resursa nikad neće stati. Novi modeli i nove organizacije zamjenjuju stare, ali, bilo u fabrici, za plugom, ili za kompjuterom, osnovni cilj ostaje isti – „ko bješe ništa, biće sve.“

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Nezavisna Kalifornija

Objavljeno prije

na

U ovom trenutku, najveći uticaj na dinamiku odnosa između Kalifornije i Vašingtona imaju vrlo zategnuti odnosi između  Trampa i kalifornijskih vlasti na čelu sa guvernerom Gavinom Njusamom. Ako Tramp  pobijedi u novembru, neće biti teško ubijediti većinu Kalifornijaca da kažu „Yes California“

 

Prije tri i po godine, nekoliko mjeseci poslije pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima, napisao sam za Monitor kolumnu posvećenu ideji nezavisnosti Kalifornije pod naslovom California Exit? Bila je to jedna od prvih kolumni na tu temu u Evropi što se potvrdilo njenom popularnošću kada sam je preveo na engleski i postavio na svoj tadašnji blog. Tada sam napisao da je to ideja kojoj vrijeme tek dolazi zbog već tada vidljivog zaoštravanja između kalifornijskih i federalnih vlasti. Takođe sam napisao da pažljivo pratim razvoj suverenističke misli u Kaliforniji, kao i pokrete i političke partije koje je zastupaju. Iako su istraživanja javnog mnjenja već tada ukazivala da podrška za nezavisnost nije nezanemarljiva i da iznosi oko 25 odsto, sama ideja je u javnosti bila predstavljena marginalnim ličnostima sa sumnjivom političkom biografijom tako da nije imala nikakve šanse za uspjeh.

Naime, tadašnji lider glavnog pokreta za nezavisnost pod nazivom Pokret „Yes California“ je bio Luis Marineli, Amerikanac koji je dugo živio u Rusiji i koji je bio u konfliktu sa američkom imigracionom službom oko legalnog statusa njegove žene Ruskinje. Marineli je tada bio otvorio i „ambasadu“ tzv. nezavisne republike Kalifornije u Moskvi. Zbog toga je bilo lako njegovu djelatnost, kao i ideje  Pokreta, predstaviti u medijima kao neku vrstu perfidne ruske obavještajne operacije za podrivanje američke državnosti. Kao rezult, zvanična inicijativa Pokreta za promjenu člana kalifornijskog Ustava koji definiše Kaliforniju kao „nedjeljivi dio“ SAD-a nije uspjela da prikupi oko 600.000 neophodnih potpisa i da se nađe na glasačkom listiću na izborima u novembru 2018. U istom periodu, Marineli je riješio problem sa imigracionom službom i nestao sa političke scene, što ukazuje na mogućnost da je zbilja bio provokator.

Međutim, novo rukovodstvo Pokreta, koje je, za razliku od Marinelija, utemeljeno u Kaliforniji i baštini progresivne demokratske vrijednosti, kao što su besplatna zdravstvena zaštita i besplatno visoko obrazovanje, je tokom prošle godine riješilo da pokrene stvari sa mrtve tačke i da se ponovo angažuje sa sličnom inicijativom. Ovog puta ideja je da se o devoluciji političke moći sa federalnog na kalifornijski nivo glasa na izborima 2024. s tim što bi se konačna nezavisnost ostvarila nekoliko godina poslije toga.

Tim povodom su mediji prenijeli da je Pokret kao glavnog menadžera zaposlio Alastera Keitnesa koji je bio aktivan u pripremi referenduma za nezavisnost Škotske. Keitnes je inače stručnjak za energetsku industriju i kriptovalute. Ekonomski plan za nezavisnu Kaliforniju koji je predstavio u nedavnom intervjuu predviđa da svaki građanin i građanka Kalifornije redovno prima dividendu od prodaje kalifornijskih resursa na svjetskom tržištu. S obzirom na to da Kalifornija ima  jednu od najvećih svjetskih ekonomija (petu po veličini, sa bruto društvenim prihodom od 3,2 triliona dolara prošle godine), ta suma bi omogućila da svako ko živi u njoj ima obezbjeđenu solidnu materijalnu egzistenciju i, kao što se to obično kaže, „život dostojan čovjeka“.

Izgleda i da Holivud, kulturno srce Kalifornije, koji je u svojim ostvarenjima predvidio mnoge političke trendove i lomove, takođe počinje da kuca u ritmu nezavisnosti. Na primjer, u TV seriji Političar čija je druga sezona počela da se prikazuje u junu, jedna od glavnih ličnosti je kandidatkinja koja se u kampanji za guvernera Kalifornije zalaže za nezavisnost. Vjerovatno da bi se ovoj ideji pridao dodatan značaj, ta uloga je povjerena jednoj od najpoznatijih američkih glumica Gvinet Paltrou.

Naravno, u ovom trenutku, najveći uticaj na dinamiku između Kalifornije i Vašingtona imaju vrlo zategnuti odnosi između predsjednika Trampa i kalifornijskih vlasti na čelu sa guvernerom Gavinom Njusamom, prominentnim političarem u okviru Demokratske partije. I Trampov najveći protivnik u Kongresu, Nensi Pelozi, je takođe iz Kalifornije (predstavlja distrikt San Franciska u kome živim). Taj prvenstveno ideološki sukob se sve više preliva u svakodnevni život običnih ljudi. Ukoliko Tramp ponovi pobijedi u novembru, neće biti teško ubijediti većinu Kalifornijaca da kažu „Yes California.“

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo