Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Mati Revolucije

Objavljeno prije

na

U obavezna štiva za diskusiju na jednom od predmeta koji predajem na Univerzitetu San Franciska, uključio sam roman Mati Maksima Gorkog. Nekada dio školske lektire u zemljama socijalističkog bloka, taj roman o duhovnom jačanju i emancipaciji ugnjetenog i obespravljenog pojedinca kroz revolucionarni kolektiv je danas skoro zaboravljen. To, naravno, nije slučajno.

Neoliberalna obrazovna politika zahtijeva da se onemogući bilo kakvo promišljanje mogućnosti uspješnog kolektivnog rada i solidarnosti. Mladi se uče da tretiraju kolektiv kao nužno zlo. Nemilosrdni individualizam zaljubljen u sopstvenu refleksiju u ogledalu se slavi kao vrlina. Čovjek je čovjeku vuk. I tom stavu nije dopuštena ni teorijska ni praktična alternativa. Postoji samo upozorenje i prijetnja – ako nisi vuk, onda si nečije jagnje.

Po tom danas dominatnom narativu ispada da su Gorki, Lenjin i drugi revolucionari koji su se borili za mogućnost drugačijeg političkog, ekonomskog i društvenog uređenja bili slabi poznavaoci ljudske prirode. Međutim, ako su zaista bili tako naivni, kako su onda uspjeli da dođu na vlast i od jedne tehnološki zaostale imperije na marginama Evrope stvore veliku svjetsku silu? Infantilizacija sovjetske revolucionarne priče je samo jedan od aspekata decenijskog ideološkog rata Kapitala protiv anti-kapitalističke sistemske alternative. To je posebno važno istaći u ovom mjesecu stogodišnjice Oktobarske revolucije.

Računica Kapitala je prosta. Atomizovani pojedinci ne mogu promijeniti ni same sebe, a kamoli društvo, politiku, kulturu. Što se društvo više dijeli, to su veći beznadežnost, jad, i konformizam. Digitalni mediji i društvene mreže su samo još više produbili ove negativne trendove. Poznato je da je Internet napravljen za potrebe američkog vojno-industrijsko-obavještajnog kompleksa, mada je, vremenom, baš kao i nuklearno oružje koje je takođe proizvod istih ruku, postao polje boja suprostavljenih geopolitičkih agendi. Međutim, to je borba sličnih protiv sličnih u kojoj nema nikakvog kvalitativnog iskoraka iz obruča militantnog nacionalizma.

Namjerno, brutalno demonizovanje i omalovažavanje internacionalističke kolektivne borbe za socijalnu pravdu je znak da je Kapital prepoznao svog najmoćnijeg neprijatelja. Globalna mreža malih, ali čvrstih kolektiva posvećenih pojedinaca je način da se stvori kultura otpora statusu kvo i razvije imaginacija potrebna da bi se izgradilo alternativno uređenje. Postojeće partije Ljevice (pa čak i one koje, kao grčka Siriza i pokret Bernija Sendersa u okviru američke Demokratske partije, za trenutak izgledaju drugačije) su u toj borbi nedovoljne, a možda i neupotrebljive. Kako se brzo otkrije kada se približe vlasti, one su sve do jedne cinično integrisane u postojeći neoliberalni sistem koji, kao najstrašniju jeres, odbacuje ne samo poželjnost, nego i mogućnost dubokih društvenih promjena. Mora se, dakle, krenuti sa nulte tačke.

Suština romana Mati je upravo u tome da revolucionarna nulta tačka nije i mrtva tačka. Pelagija, majka revolucionara Pavela Vlasova, se od žene surovo tretirane od strane porodice i društva (nepismena, rano udata, često tučena od strane pijanog muža, itd.), uz podršku socijalističkog kružoka njenog sina, preobražava u samouvjerenu i hrabru agitatorku revolucije koja širi zabranjene letke pred očima režimskih špijuna i policajaca. Dok je ranije jedva iz kuće izlazila, sada sa prkosom i gordošću gleda u oči cijeli represivni aparat. U njenom slučaju se vidi snaga i moć čvrstog, posvećenog revolucionarnog kolektiva. Po mom mišljenju, kroz proces njene emancipacije, Gorki opisuje slobodarski društveni model ne samo za tadašnju Rusiju i Evropu, nego i za svijet današnjice.

Obradovalo me da su i moji američki studenti na ovaj način percipirali značaj romana. Nekima od njih se čak vratila vjera u ljude. To je sigurno nešto što će im itekako biti potrebno kao osnova za društveno djelovanje u teškim, kriznim danima koji se naziru na američkom horizontu.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Pouke obavještajke

Objavljeno prije

na

Bivša tajna agentica,  Amarilis Foks,   je 2019. objavila  memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige

 

Amarilis Foks je iznenadila CIA-u. Ova bivša tajna agentica je u oktobru 2019.objavila svoje memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji principijelno ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige. Upravo se to prije četiri decenije desilo njenom kolegi Frenku Snepu zbog obavljivanja knjige o angažovanju CIA u Vijetnamu. Vrhovni sud SAD-a je tada donio odluku da je Snep izazvao “nenadoknadivu štetu“zbog iznošenja u javnost određenih informacija i primorao ga da sav profit (300,000 dolara) uplati u budžet CIA.

Još nije poznato kakav će epilog biti u slučaju Foks, ali je jasno da ona uopšte ne haje. Po medijskim navodima, ona je već prodala prava za serijsku obradu knjigeteleviziji Apple. Možda je razlog njenog samopouzdanog ponašanja i to što se prije dvije godine udala za unuka Roberta Kenedija, najpoznatijeg brata američkog predsjednika Džona F. Kenedija, pripadnika jedne od najmoćnijih porodica na američkoj političkoj sceni.

Po mom mišljenju, u knjizi nema nekih do sada javnosti nepoznatih operativnih podataka zbog kojih bi CIA trebala da bude posebno zabrinuta. Kao i mnogi drugi, Foks je bila zavrbovana od strane CIA još dok je bila studentkinja postdiplomskih studija na univerzitetu Džordžtaun u Vašingtonu. Imala je svega 22 godine. Kratko vrijeme je provela kao analitičarka povjerljivih podataka o islamističkim terorističkim organizacijama, a onda je, po sopstvenoj želji, prebačena u operativce. Poslije višemjesečne pripreme na tzv. Farmi gdje se budući operativci uče praksi obavještajnog rada, upućena je na tajni zadatak u inostranstvo. Zadatak je zahtijevao kreiranje lažnog identiteta i lažne profesije nevezane za američku diplomatsku službu. To joj je omogućilo veću slobodu djelovanja, ali je bilo i mnogo opasnije zbog toga što nije posjedovala diplomatski imunitet u slučaju mogućeg razotkrivanja.

Lažni identitet koji je kreirala Foks je bila trgovina umjetninama koja se na globalnom nivou često prepliće sa trgovinom oružjem. Da bi zamela sve veze sa SAD, Foks se preselila u Šangaj i tamo registrovala svoju kompaniju. Poslije nekog vremena, konačno se upoznala sa trgovcem oružjem(porijeklom iz Mađarske) koji joj je pomogao da uspostavi kontakt sa islamističkim organizacijama u Pakistanu. U pakistanskom gradu Karačiju se dešava i najdramatičniji događaj u knjizi. Foks uspjeva da nagovori lidera jedne terorističke organizacije da odustane od namjere da detonira radioaktivnu bombu na gradskom trgu. Tu dolazi do izražaja i glavna pouka knjige.Ona se tiče pristupa koji je doveo do konačnog uspjeha misije.

Naime, Foks tvrdi da CIA pristupa borbi protiv terorizma na pogrešan način koji situaciju čini još gorom nego što ona jeste.Umjesto da pokuša da razumije drugu stranui da shvati njihovu motivaciju, CIA koristi brutalnu silu. Za nju je druga strana samo običan cilj za likvidaciju. To kao da nisu ljudi, što više ubijenih, to bolje. Međutim, zaključak do kojeg je kroz svoje iskustvo obavještajnog rada došla Foks je da primjena sile može da zaustavi na neko vrijeme, ali ne i da potpuno iskorijeni neprijateljstvo. Ubijene zamijenjuju u stroju njihovi bliski. Krug smrti se samo širi. Mir postaje sve manje i manje moguć.

Glavni razlog za to je da, kako kaže Foks, “svi za sebe vjeruju da su dobri momci, a oni to i jesu,iz sopstvene perspektive“. Drugim riječima, sukobi se ne mogu umiriti i prevazići nadjačavanjem, nego samo kroz priznanje jednakog statusa drugoj strani i uspostavljanjem povjerenja. Tako je Foks došla do uspjeha u Karačiju. Kao u poznatoj optičkoj iluziji, dva lica, koja na prvi pogled izgledaju suprostavljeno, su ustvari dio jedne te iste vaze. Stvari koje nas zbližavaju ima mnogo više od onih koje nas dijele.

Nažalost, nedavno ubistvo iranskog generala Solejmanija pokazuje da CIA iz knjige svoje bivše agentice nije izvukla ama baš nikakvu pouku.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Oči u oči sa 2020-tom

Objavljeno prije

na

Vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može  se suprostaviti snazi harizme nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo, a desničarski ekstremi postaju normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože

 

Džonson, Netanjahu, Tramp. Već je izvjesno da će političke sudbine ova tri nacionalistička lidera obilježiti narednu godinu. Ukoliko uspiju da opstanu na svojim liderskim pozicijama i izvedu ono što su naumili, svijet će idućeg decembra izgledati mnogo drugačije nego što izgleda danas. Stihija političke i ekonomske fragmentacije koju su stavili u pogon će onda skoro sigurno dostići rušilačke razmjere.

Vrlo je moguće da će biti i nasilnih sukoba, vjerovatno na Bliskom Istoku, mada ni otvaranje novih/starihkriznih žarišta u Istočnoj Evropi i Centralnoj Aziji ne bi trebalo potpuno zanemariti. Jasno je da se vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može suprostaviti snazi harizme ovih nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo (to i nije bio neki brod), a desničarski ekstremi sve više postaju nova normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože.

Nije, naravno, slučaj da elita neoliberalnog establišmenta ne nudi neku alternativu. Globalni liberalni mediji na primjer propagiraju novi međunarodni ekonomski pristup zasnovan na smanjenju upotrebe fosilnih goriva i ekologizmu. Njihov simbol je švedska aktivistkinja Greta Tunberg. Je li se iko iznenadio što je časopis Tajm odabrao upravo nju da bude ličnost godine? Tramp je odmah pokušao da cijeli postupak ismije na tviteru jer dobro zna ko su mu glavni ideološki neprijatelji. Međutim, životni stil Tunberg se toliko razlikuje od „širokih narodnih masa“ da ona teško može da ih prevrbuje od nacional-populista, a upravo o tome se ovdje radi. Bivšim radnicima i radnicama propalih krupnih industrijskih sistema i na Zapadu i na Istoku električna vozila i vjetroelektrane ne izgledaju kao rješenje životnih problema. Oni griješe što ne brinu o klimatskim promjenama, ali njihov glas ide za onog ko im obećava posao ili povećanje plata i penzija. To je naravno šarena laž. Džonson, Netanjahu i Tramp samo imaju uvjerljiviji marketing.

A gdje je u sadašnjem trenutku „treći put“? Ima li ga uopšte ili nam ostaje, nažalost, jedino odluka između lošeg i goreg? Evropski pokret DIEM25, osnovan od strane Janisa Varufakisa i Srećka Horvata, koji mnogi vezuju upravo za ovakav politički pristup, nedavno je donio većinsku odluku da na britanskim parlamentarnim izborima pomogne kampanju laburista. Svi sada znamo da ta priča nije imala srećan kraj. Očigledno je da DIEM25 mora osmišljavati štošta novo i drugačije. Varufakis je ove godine postao poslanik u parlamentu Grčke. Iako tvrdi da nije digao ruke od opšte-evropskog projekta, nacionalni parlament je, po prirodi stvari, okrenut ostvarivanju nacionalnih interesa. Kako će Varufakis djelovati u slučaju da interesi Grčke budu u konfliktu sa interesima DIEM25? To nije nimalo naivna etička dilema.

Po mom mišljenju, to znači da oni koji žele da radikalno mijenjaju postojeći globalni sistem moraju formirati i sopstveneglobalne političke strukture. To i jeste bio smisao Marksove i Engelsove Internacionale. Ipak, najobuhvatniju razradu je ova ideja imala za vrijeme trajanje lenjinovske Treće Internacionale (1919-1943), mnogo poznatije pod imenom Kominterna. Kao neka vrsta „crvene paučine“, Kominterna je pokrivala cijeli svijet i njeni članovi i operativci su dali nemjerljivi doprinost razvoju ljevičarske misle i uspjehu ljevičarskih režima. Prije desetak godina, tadašnji predsjednik Venecuele Ugo Čavez je promovisao ideju formiranja Pete Internacionale (poslije neuspješne Četvrte Internacionale koju je formirao Trocki kao međunarodnu kontru Staljinu). Bilo je tada dosta novca od nafte i međunarodna situacija je bila naklonjenija, ali nije mnogo urađeno na povezivanju. Sada, geopolitički gledano, Latinska Amerika nema političkih i ekonomskih kapaciteta da predvodi taj proces. U Venecueli Maduro možda broji posljednje dane na vlasti, a Morales je u Boliviji jedva izvukao živu glavu. Potrebna je moćna država kao sponzor, a takve nema na vidiku.

Može li nas 2020. iznenaditi? Može ako podbace Džonson, Netanjahu i Tramp.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

„Jogurt revolucija“ u Americi?

Objavljeno prije

na

Suština  duboke krize američkog političkog sistema je vezana za Trampov pokušaj da od oligarhijskog sistema napravi monarhistički. Iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinacne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Najgore za stabilnost države će biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa

 

Da li je paradoksalno govoriti o pravilima vlasti?Svakodnevna politička dešavanja ukazuju na to da svaka vlast krši pravila koja je obavezna da primijenjujeako se kose sa interesima vlastodržaca. Ključno pravilo vlasti je izgleda da vlast nema drugih pravila osim sopstvenog opstanka. Postoje, međutim, dvije osnovne strukture vlasti: monarhističko-feudalna i oligarhijska. Svaka od ovih struktura ima svoja pravila. Ono što dovodi do sticanja i gubljenja vlasti u monarhističkim i oligarhijskim sistemima nije isto. U knjizi Stepenice na nebo dvoje ruskih publicista Mihail Hazin i Sergej Šeglov detaljno opisujuove različite prakse. Slični zaključci se mogu naći i u knjizi američkog profesora Džefrija Pfefera Moć: zašto je neki ljudi imaju, a neki ne.

Uopšteno govoreći, monarhistički politički sistemi su rasprostranjeni na prostoru kontinentalne Evroazije (Rusija, Kina, možemo ubrojiti i Crnu Goru), dok su oligarhijski bliži zapadnoj Evropi, posebno Velikoj Britaniji, i SAD-u. U monarhističkom sistemu (kao što mu i samo ime kaže) jedna osoba na vrhu donosi sve ključne odluke, a najvažnija stvar za političko napredovanje je biti pozitivno ocijenjen od strane te osobe. Vezanost za osobu na vrhu mnogo je važnija od privrženosti bilo kakvoj tradiciji ili ideologiji. Međutim, ovakva struktura nije dugoročno stabilna. Vrhovni lider je, kao i svi ljudi, smrtan, pa uvijek ostaje otvoreno pitanje nasljednika.Po pravilima sistema, nasljednik će dovesti svoje, vrlo vjerovatno, potpuno nove ljude. Zbog toga Hazin i Šeglov pišu da oni kojidrže privilegovane položaje u monarhističkom sistemu stalno imaju na umu narodnu poslovicu„na vrijeme izdati znači pravilno predvidjeti.“ Ne sumnjam da upravo ova sintagma trenutno muči mnoge u DPS-u.

U oligarhijskom sistemu, postoji nekoliko centara moći koji dijele istu tradiciju, ideologiju ili sistem vrijednosti. Zbog toga se u oligarhijskom političkom sistemu može napredovati i bez posebne privrženosti jednoj osobi.  Postoji, međutim, i ovdje jedno važno pravilo. Slabiji centri moći formiraju koalicije između sebe da bi se suprostavili onom centru koji je u datom trenutku najjači. Zbog toga je oligarhijski sistem mnogo fleksibilniji i izdržljiviji nego monarhistički. Nijedan vlastodržac nije dovoljno jak da iza sebe ostavi potop. Inače, Velika Britanija je uvela oligarhijski pristup i kao okosnicu svoje geopolitike. Vjekovima je pravila koalicije sa slabijim silama na evropskom kontinentu kako bi matirala onu koja je bila najjača. Možda najupečatljiviji primjer je koalicija sa Francuskom i Rusijom protiv Njemačke uoči Prvog svjetskog rata.

Po mom mišljenju, suština postojeće duboke i ozbiljne krize američkog političkog sistema je vezana za pokušaj predsjednika Donalda Trampa da od oligarhijskog političkog sistema napravi monarhistički. Iz toga proizilazi Trampova opsesija oko lojalnosti svojih saradnika. To objašnjava i činjenicu učestalih otpuštanja ili ostavki.Tramp se konzistentno ponaša kao monarh. I naravno promoviše samo one za koje misli da su njemu lično apsolutno odani. Nije teško zamisliti da u Bijeloj kući vlada atmosfera neprestanog straha oko trajanja na određenoj funkciji. Vladajuća američka politička klasa nije navikla na ovakav odnos. Zbog toga pripadnici oligarhijskog Establišmenta koji kontrolišu američku medijsku scenu stalno Trampu spočitavaju rušenje tradicionalnih političkih vrijednosti, kako u spoljnoj tako i u unutrašnjoj politici. Trampa nije briga za elitni konsensus. Za sebe misli „država, to sam ja“.

Istorijsko iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinac, makako harizmatičan on bio, ne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Tramp preko tvitera i čestih političkih mitinga pokušava da uspostavi direktnu emotivnu vezu sa običnim stanovništvom. Kao i Ronald Regan, i on pokazuje odlike čovjeka od „teflona“. Nijedan skandal se ne lijepi dovoljno dugo da ga sruši. Skandal oko Ukrajine je, međutim, samo vrh ledenog brijega. Mislim da oligarhija sprema mnogo ozbiljnije stvari za prvu polovinu iduće godine, a posebno ljetnje mjesece. Najgore za stabilnost državeće biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo