Gore djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli mjesec bio je najgori jul sa rekordnim brojem požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine. Sagorijevanje tla dovelo je do ispuštanja 343 megatone ugljen dioksida, a u mnogim područjima vrhunac sezone požara se tek očekuje

Svijet se opasno pregrijava. Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma.

U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja, objavili su iz Programa za posmatranje Zemlje Evropske unije.

Gore djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli mjesec bio je najgori jul sa rekordnim brojem požara, kažu naučnici, od kada su se ove situacije počele satelitski snimati od 2003. godine. Neobično je i to što je Evropa, uprkos intenzivnom kišnom periodu krajem proljeća i početkom ljeta, dobila drugi najtopliji jun u istoriji mjerenja.

Sagorijevanje tla dovelo je do ispuštanja 343 megatone ugljenika, a sezona požara tek će dostići vrhunac u mnogim područjima. Količina ispuštenog ugljen dioksida veća je otprilike za petinu od prethodnog globalnog vrhunca za jul, koji je postavljen 2014.  Više od polovine dolazi iz dvije regije – Sjeverne Amerike i Sibira.

Evropa takođe gori. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je i Turska. Zemlje EU poslale su 14 vatrogasnih aviona i 1300 spasilaca koji su pomagali u gašenju razornih požara širom Sredozemlja. „Mobilizujemo jednu od najvećih evropskih vatrogasnih operacija u istoriji jer više požara zahvata nekoliko zemalja istovremeno“, rekao je povjerenik EU za upravljanje krizama Janez Lenarčič.

Ove godine izgorjela je osam puta veća površina od prosjeka, podaci su Evropskog informacionog sistema o šumskim požarima. 

Na grčkom ostrvu Rodos požari su zaprijetili Dolini leptira i prisilili evakuaciju tri obližnja kampa. Najgore je prošlo ostrvo Evija. Vatrogasci i lokalno stanovništvo danima su se borili sa velikim požarima na ovom ostrvu istočno od Atine. Grčki premijer Kirjakos Micotakis u televizijskom obraćanju naciji izvinio se zbog propusta načinjenih u suzbijanju požara. Rekao je da će izgorjela područja biti pošumljena s drvećem otpornijim na vatru. Micotakis je rekao da je 586 požara buknulo u svim krajevima Grčke. Više od 2.600 ljudi do sada je evakuisano sa Evije, drugog najvećeg ostrva u zemlji.

Procjenjuje se da je najmanje 300 domova uništeno u požaru, koji je takođe uništio veliki broj preduzeća, farmi i šumskog zemljišta. Na Eviji je plamtjelo više od 50.000 hektara borove šume, dok se uništavanje na Peloponezu opisuje kao neprocjenjivo. Ovog utorka 21 selo Peloponeza je evakuisano.

Iz lokalne uprave Evije bijesni su na vlasti u Atini zbog nedovoljne pomoći. „Vikali smo, ali oni nisu slušali“, rekao je u ponedjeljak za grčku televiziju Gjorgos Stamoulos, zamjenik gradonačelnika u Mantudiju jednom od mjesta na ostrvu. „Ukupno se naša opština prostire na 5.840 hektara, a 4.500 je izgorjelo. Oko 1.000 domova je izgorjelo. Gdje će vlada smjestiti sve ove ljude koji su ostali bez domova?“

Micotakis je medijima kazao da je odobrio dodatni budžet od 500 miliona eura za finansiranje pomoći i obeštećenja za građane. Najveći posao biće potreban za revitalizaciju uništenog ostrva. Mnogi mještani tužni su zbog činjenice što za svog života neće ponovo vidjeti bujnu vegetaciju koja je krasila njihovo ostrvo.

Meteorološka predviđanja za Grčku donose podatke o novim toplotnim talasima i jakim vjetrovima.

Nacionalna vatrogasna služba Italije saopštila je da je provela više od 800 operacija, uključujući 250 na Siciliji i više od 100 u Pulji i Kalabriji. U Pulji je šuma Difesa Grande u Gravini gorjela više od četiri dana, a ugljenisano je ostalo 200 hektara ove teritorije. Italijanski vatrogasci objavili su da su u subotu bili na 800 intervencija, uključujući 106 u Apuliji, 120 u Kalabriji i 188 na Siciliji. Tijela civilne zaštite ove zemlje upozorila su u ponedjeljak na nove požare, jer temperature u nekim djelovima zemlje dosežu 45 stepeni celzijusa.

Regionalna vlada Sicilije proglasila je vanredno stanje na šest mjeseci zbog požara koji ovog ljeta haraju ostrvom, prenose novinske agencije.

Turska se takođe bori s razornim požarima.  Više od 150.000 hektara – uključujući cijela sela – već je nestalo u plamenu širom zemlje.

Temperature u turskom mediteranskom rizortu Marmarisu u utorak su dosegle istorijski maksimum od 45,5 stepeni celzijusa.

Ekološke grupe i opozicioni zastupnici u Turskoj izrazili su bojazan da bi šume oštećene požarom mogle izgubiti svoj zaštićeni status. Malobrojni kritičari režima izrazili su bojazan da bi predsjednik Redžep Tajip Erdogan mogao iskoristiti svoja ovlašćenja i izgorjela područja pretvoriti u građevinska zemljišta. Vlada je odlučno odbacila ovakve tvrdnje i najavila pošumljavanje oštećenih područja.

Veliki problem ova zemlja je imala u savladavanju požara koji je zahvatio područje na jugozapadu Turske. Termoelektrana i obližnja stambena područja evakuisana su protekle srijede, jer je plamen zahvatio i unutrašnjost elektrane.

Mnoge regije u Rusiji gorjele su nedjeljama, a područje oko Jakutska na krajnjem sjeveroistoku posebno je pogođeno. Požari su pokrili ukupnu površinu od više od 3,5 miliona hektara.

Ruska šumarska agencija saopštila je da turobni bilansi predstavljaju drugu najgoru sezonu požara od početka vijeka.

Više hiljada požara bjesni i u SAD-u i Kanadi. Tradicionalno najalarmantnije stanje je u državi Kaliforniji na Zapadnoj obali SAD-a. Jeziva je činjenica da tipična sezona požara u tom dijelu još nije ni počela. Dixie, kako je nazvan ovaj kalifornijski požar, drugi je po veličini u istoriji države i potpuno je uništio grad Grinvil. Dodatne probleme stvaraju vrtlozi pepela i žeravice.

Stručnjaci se slažu da su klimatske promjene glavni faktor ovako učestalih i jakih požara. Brojni izvještaji upozoravaju da čovjek uništava prirodu ne samo efektima emisionih gasova, već i nemarom i namjernim izazivanjem požara.

Naučnici napominju da zagađenje ugljendioksidom raste strahovitom brzinom.   Ključni prag u borbi protiv zaustavljanja klimatskih promjena – ograničavanje globalnog zagrijavanja na 1,5 stepeni celzijusa do kraja vijeka – biće dostignut već u sljedećih 15 godina.

Ove podatke objavio je ovog ponedjeljka Međunarodni savjet za klimatske promjene (IPCC). Izvještaj su odobrili delegati iz 195 zemalja, a oslanja se na preko 14.000 naučnih radova.

Ovo je prvi veliki naučni pregled o klimatskim promjenama još od 2013. godine. Izvještaj će biti svojevrsna uvertira u ključni samit o klimi koji će se održati u Glazgovu. UN-ov samit, COP26, koji će okupiti lidere 197 zemalja, smatra se kritičnim trenutkom da se klimatske promjene stave pod kontrolu.

Ističući trendove porasta broja i intenziteta požara neki naučnici naveli su kao ekstreman primjer činjenicu da je u Finskoj ovog ljeta takođe došlo do naglog porasta požara.

U mnogim djelovima svijeta strepe od onoga što će se tek desiti ove godine. Oči naučnika su naročito uprte u Afriku i Južnu Ameriku gdje tek predstoji period pogodan za vatrene stihije.

CRNA GORA

Nakon što je prošle sedmice veliki požar zahvatio najpopularnije podgoričko izletište, brdo Goricu, akcije vatrogasaca nijesu prestajale. Služba zaštite i spašavanja glavnog grada do daljnjeg nastavlja sa dežurstvom na brdu Gorica kao i redovnim obilascima brda Ljubović, područja Lješanske nahije i ostalih kritičnih lokacija. Nakon požara od nedjelje, služba obilazi i opožareno Malo brdo. Iz službe su saopštili da su u periodu od 7–11. avgusta imali 57 intervencija vezanih za požare.

Više od dvadeset dana nikšićki vatrogasci su danonoćno na terenu. Najveći problemi javljaju se ovih dana u Župi, Banjanima, Trepči, Broćancu, na Pustom liscu… Raširenost požara po najvećoj opštini Crne Gore, otežava posao ekipama na terenu. Strahuje se od reaktiviranja požara na deponiji Mislov do. Problem od prije desetak dana, kada je gorjela ova „privremena“ deponija na ulazu u Nikšić, alarmirao je javnost. Na hitnost rješavanja odlaganja smeća ukazali su i iz lokalne Službe zaštite i spašavanja.

U posljednjih desetak dana Služba zaštite i spašavanja Opštine Pljevlja imala je izuzetno veliki broj intervencija, uglavnom po selima, gdje su se javljali požari na otvorenom i u šumskim kompleksima. Požar iz reona planine Bunetina u ovoj opštini proširio se i na dio zone Nacionalnog parka Durmitor. Zbog nepristupačnosti terena rad lokalnih službi je izuzetno otežan, javili su iz Nacionalnih parkova Crne Gore. „Zbog nepristupačnosti terena i jakog vjetra, u ovom trenutku požar je jedino moguće ugasiti iz vazduha,“ kazala je ove srijede direktorica NPCG Jelena Kljajević i apelovala na hitnu akciju svih subjekata sistema kako bi se u potpunosti ugasila vatrena stihija i spriječilo širenje požara kanjonom rijeke Tare. Iz NPCG su dan ranije javili da je požar koji je zahvatio i dio NP Prokletije stavljen pod kontrolu.

U nedjelju je bilo kritično i u Katunskoj nahiji. Požari su se javljali u selima međusobno udaljenim po više kilometara. Akciju gašenja su pojačali i vojni helikopteri.

I kolašinski vatrogasci i radnici Uprave za šume imali su pune ruke posla na više lokacija, a na brdu Ključ se intervenisalo šest puta.

Javnost najviše brinu vijesti o podmetnutim požarima. Podgorička i nikšićka policija lišila je slobode nekoliko osoba za koje se sumnja da su podmetnule požare. Mediji su prenijeli da postoji sumnja i da je požar na Malom brdu podmetnut. „Dok naše kolege danonoćno čuvaju Goricu i Ljubović, neko je ‘iskoristio priliku’ i podmetnuo požar na Malom brdu”, napisao je gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković na Tviteru.

Da piromani ne djeluju samo u pošumljenim područjima, pokazao je i video snimak na kome se vidi pokušaj podmetanja požara u podgoričkoj Staroj varoši.

I u Pljevljima je lokalna služba zaštite i spašavanja primijetila slučajeve namjernog izazivanja požara. Uputili su poziv građanima da preduzmu mjere iz njihove nadležnosti kako bi se takvom ponašanju stalo na kraj. „U suprotnom, može doći do katastrofalnih požara, kao što imamo primjere sa zemljama u okruženju”, poručili su iz pljevaljske Službe zaštite i spašavanja.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića nakon 18 godina završen je dvanaestogodišnjim zatvorskim kaznama za obojicu. Ovom presudom, pišu brojni mediji, se na sudu ukazuje na odgovornost rukovodstva Srbije za zločine u ratovima devedesetih

Završen je ponovljeni proces protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića  Frenkija tuženih zbog progona, ubistava, deportacija i prisilnog premještanja nesrpskog stanovništva tokom ratova od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj i Bosni. Mehanizam za krivične sudove u Hagu izrekao im je presude od po 12 godina zatvora.

Prva, oslobađajuća presude je donijeta 2013. Četiri godine kasnije poslije žalbe tužilaštva, suđenje je ponovljeno i zatražene doživotne kazne zatvora. U procesu je saslušano 145 svjedoka i predstavljeno oko 6.300 dokaznih materijala.

Predsjedavajući Sudskog vijeća Barton Hol je objavio da je dvojac iz SDB-a proglašen krivim za podržavanje i pomaganje u krivičnim djelima ubistava, deportacije i progona u opštini Bosanski Šamac u Bosni i Hercegovini. Istovremeno optuženi nijesu osuđeni za „planiranje i naređivanje bilo kog drugog krivičnog djela iz optužnice”.

Dok se čeka objavljivanje kompletne presude, mediji su prenijeli da je pretresno vijeće utvrdilo da su, i Stanišić i Simatović znali za kampanju progona, ubistava i deportacije nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u periodu navedenom optužnicom (od 1991. do 1995. godine), ali da nijesu bili dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Optužnica se odnosila na tzv. SAO Krajinu, Baranju, Zapadni Srem, Slavoniju, i nekoliko opština u BiH – Bijeljinu, Zvornik, Sanski Most.

Kako prenosi N1, Pretresno vijeće smatra da sistemski obrazac krivičnih djela koje su srpske snage izvršile protiv nesrpskih civila predstavlja najuvjerljiviji dokaz koji ukazuje na postojanje zajedničke zločinačke svrhe.

Iz razloga navedenih u presudi, pretresno vijeće je uvjereno da je bar od avgusta 1991. postojao UZP, sa svrhom da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa određenih područja. „Presudom je potvrđeno da su u UZP-u, čiji je cilj bio uspostavljanje teritorije sa srpskom dominacijom kroz nasilne progone i masovne zločine, učestvovali politički, vojni i policijski vrh Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine”, ovo je izjava sudije izvjestioca koju su prenijeli mediji. A Njujork Tajms konstatuje: „Iako sud nije imenovao nijednu osobu, advokati koji su prisustvovali suđenju smatraju da se ova izjava, između ostalog, odnosila i na predsjednika Slobodana Miloševića”.

Aljo Hasančević, predstavnik Udruženja logoraša u Doboju kaže za detektor.ba da je krivica osuđenih za zločin u Bosanskom Šamcu mnogo veća od onog što se moglo čuti tokom izricanja presude. Prema njegovim riječima, na ovaj način čini se da rukovodioci DB-a nijesu planirali zločine u ovim mjestima, nego njihovi potčinjeni, te im je tako značajno smanjena uloga u zločinačkom poduhvatu u BiH kojim je rukovodila Srbija.

Kako stižu rekacije iz regiona, vidi se da su sve strane nezadovoljne ili djelimično zadovoljne rješenjem. Po nekima, u pitanju je kompromis.

„Vijeće je izgleda reklo – mi moramo naći način da opravdamo to što smo im sudili dva puta”, izjavio je Vejn Džordaš, Stanišićev branilac.

„Kako je rečeno na sudu – Stanišić i Simatović su bili svjesni zločinačkog poduhvata, ali sami u njemu nisu sudjelovali, iako su ga pomagali i pripremali. Oni (sud) govore o zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji su proveli srpski funkcioneri – ne navodeći imena”, rekao je hrvatski analitičar Žarko Puhovski za RSE izražavajući skepsu oko eventualnog učinka presude na stanje odnosa u regiji.

Iz regiona uobičajene slike.

Iz Srbije se, na očekivan način, oglasio ministar policije Aleksandar Vulin: „Haški tribunal je napravljen da bi sudio Srbima, odnosno da bi sudio Srbiji”, rekao je on za TV Pink i napomenuo da je to zajednički stav i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić i njega lično.

Sociolog iz Sarajeva Miro Lazović za Slobodnu Bosnu ocjenjuje drugačije: „Presuda Stanišiću i Simatoviću je šamar današnjoj Srbiji i srbijanskoj politici koja bježi od odgovornosti za ono što se dešavalo u BiH”.

Premijer Hrvatske Andrej Plenković iako je pozdravio presudu, njome nije zadovoljan. „Ovakva odluka izaziva nezadovoljstvo i zato jer je u presudama protiv Milana Babića i Milana Martića za zločine počinjene na državnom području  Hrvatske, utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, u kojem su uz najviše dužnosnike Srbije, predvođene Slobodanom Miloševićem, sudjelovali i Jovica Stanišić i Franko Simatović”, navodi se u saopštenju Ministarstva pravde Hrvatske.

Urednik nedjeljnika Vreme Filip Švarm je rekao za Al Jazeeru  da je za njega  najvažnije da su Simatović i Stanišić znali šta rade paravojne formacije u Krajini u Hrvatskoj i u BiH. „ Ako su znali za zločine, trebali su učiniti sve da ih spriječe. Oni to, iz razloga koji su poznati samo njima, nijesu uradili”, zaključuje Švarm.

Hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina kazao je za N1 da je nesumnjivo rečeno da nisu odgovorni za veliki plan. „Kao nekome ko to ne gleda kao pravnik ovo zvuči nejasno, jer su u nekoliko situacija uspjeli dokazati da čak jedinice koje su nazvane po jednom od njih dvojice bile tamo, izabrali su ih, brinuli se oko svega…“. Jakovina  misli da presudom nijesmo dobili odgovore na najbitnija pitanja. Ko je finansirao, otkud su ti ljudi dolazili. Ljudi na čelu obavijesnih struktura nisu dolazili kao privatni pojedinci. (…) Dobili smo nekakvu tačku koja je sigurno bolja od oslobađajuće presude, spašen je i nekakav obraz Mehanizma“.

Istraživačica Međunarodnog humanitarnog prava Iva Vukušić s Univerziteta u Utrehtu za detektor.ba kaže da se ovdje neposredno govori i o ulozi države. „Nešto što smo čuli u više navrata tokom ovog suđenja i prvog suđenja jeste uloga Srbije u finansijskom podupiranju i koordinaciji operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, kaže Vukušić.

Za Natašu Kandić, prenosi RSE,  sada nema izgovora da se Slobodan Milošević ne nalazi na listi među učesnicima UZP i da su Stanišić i Simatović doprinijeli ostvarenju ciljeva UZP – stvaranju homogenih srpskih teritorija bez stanovništva koje pripada drugim nacionalnim grupama.

Slično presudu komentariše direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić. On ukazuje da je resor Državne bezbjednosti funkcionisao unutar MUP-a Srbije, što znači da postoji direktna veza Vlade Srbije sa zločinima u BiH kao što postoji i direktna odgovornost institucije predsjednika Srbije za zločine DB u BiH, naročito tokom 1992. godine. „Za neke od najstrašnijih zločina su odgovorne jedinice koje je formirao, obučio, opremio i u BiH uputio i podržavao resor DB-a“, poručio je Suljagić.

Gardijan piše da je ova presuda istorijska najviše zbog onoga što će reći o tajnoj ulozi Beograda u bosanskom sukobu 1992. i 1995. i o pravnoj odgovornosti tajnih državnih sponzora paravojnih grupacija. „Ovaj slučaj protiv dvojice visokih srpskih dužnosnika je lakmus test kojim se dokazuje beogradska orkestracija etničkog čišćenja u Bosni i Hrvatskoj tokom ranih 1990-ih”, rekao je Dejvid Šefer, bivši američki izaslanik za pitanja ratnih zločina i potpredsjednik Američkog društva za međunarodno pravo.

Dodatno uznemiruje suđenje iza zatvorenih vrata. „Bilo je to najzatvorenije i najnetransparentnije suđenje koje sam ikad vidjela pred Tribunalom i Mehanizmom“, kaže Iva Vukšić.

Po Filipu Švarmu  posebno je važan međunarodni element, jer su optuženi po prirodi svojih funkcija morali biti u kontaktu sa stranim službama. Švarm pretpostavlja da je tu bilo kompromisa, te da je to možda jedan od razloga za zatvorena ročišta.

Postupak protiv Stanišića i Simatovića trajao je 18 godina i najduži je u istoriji suda. Pravna priča još nije gotova, jer i odbrana i tužilaštvo imaju pravo na žalbu.

Miloševićevi ljudi na terenu

Jovica Stanišić, rođen 1950, počeo je da radi u SDB 1975. godine. Do kraja 1991. godine nalazio se na položaju zamjenika načelnika DB, a de facto je bio prvi čovjek DB-a i prije zvaničnog imenovanja na dužnost načelnika, odnosno šefa, na kojoj se nalazio od 31. decembra 1991. do 27. oktobra 1998. godine.

Franko Simatović – Frenki, takođe rođen 1950. počeo je da radi u DB-u 1978., gdje je na raznim poslovima radio do 2001. godine. Tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica, kako se navodi, on je djelovao po ovlašćenju Stanišića. Frenki je po mnogima bio Stanišićeve oči, uši i desna ruka. Osim što su ih smatrali „Miloševićevim ljudima na terenu“, na suđenju je moglo da se čuje i da su kod njih komandanti različitih jedinica – poput Arkana i Legije – „redovno dolazili na konsultacije”.

Milošević je 1995. na mirovne pregovore u Dejton vodio i Stanišića što je potvrdilo da se radi o čovjeku od povjerenja. Tri godine kasnije smijenjen je sa pozicije načelnika DB-a, a negdje u to vrijeme dolazi do mimoilaženja sa Miloševićem. Osim sumnji da se sastajao sa opozicijom u Srbiji, Milošević je smatrao da je Stanišić održavao veze i sa stranim obavještajnim službama, uključujući CIA.

Stanišić se penzionisao u julu 2000. godine, a u decembru 2001. i njegova desna ruka, Simatović. Optužnica Haškog tribunala stigla im je 2003. godine.

Adam Veber, jedan od haških tužilaca u njihovom predmetu, istakao je da su Stanišić i Simatović „iskre koje su zapalile kuću”.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Nedavno objavljena knjiga njemačkog publiciste i novinara Mihaela Martensa o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ otkriva malo poznate detalje o spektakularnom obavještajnom radu ambasade Kraljevine Jugoslavije u Berlinu uoči i nakon početka Drugog svjetskog rata

U 3 sata i 15 minuta  22. juna 1941, njemački radio vezisti su poslali kodni signal Dortmund za 3 miliona njemačkih vojnika nagomilanih uz granicu Sovjetskog Saveza u dužini od 2.900 km. Time je otpočeo Slučaj Barbarosa – kako se kodno zvala invazija na Sovjetski Savez. Dojučerašnji saveznici, koji su zajedno počeli Drugi svjetski rat napadom na Poljsku i raskomadali istočnu Evropu, od toga trena su smrtni protivnici. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin i njegova Crvena armija su zatečeni nespremni jer nisu očekivali rat prije nego Njemci dotuku Veliku Britaniju i time izbjegnu fatalni rat na dva fronta kao 1914. Crvena armija je bila daleko brojnija po ljudstvu i naoružanju od Njemačke i njenih saveznica. Međutim, njemačka avijacija je samo u prva tri dana rata zbrisala preko 3.900 sovjetskih borbenih aviona, od kojih je ogromna većina uništena na zemlji, uz gubitak od svega 78 svojih. Nakon šest dana rata, njemačke oklopne jedinice su već bile u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, pošto su munjevito razbile i uništile 5 sovjetskih armija.

Sva dotadašnja upozorenja Moskvi o predstojećem napadu Staljin je odbacivao kao provokacije Britanije i njenih saveznika kojima je, po njegovom ideološkom ubjeđenju, cilj bio da ga uvuku u rat za kapitalističke i imperijalističke ciljeve. Staljin je doprinio nespremnosti svog carstva za rat jer je u čistkama i montiranim suđenjima krajem 30-ih poubijao preko 30.000 visokih oficira zamijenivši ih partijski podobnim ali vojnički nesposobnim kadrom. Od pet maršala Sovjetskog Saveza samo su dva sačuvali glave na ramenima dok je samo jedan armijski general, od ukupno 16, preživio čistke. Od ukupno 57 komandanata korpusa, 50 su pogubljeni kao „narodni neprijatelji i kontrarevolucionari“ uz koje su likvidirana i 154 divizijska generala od ukupno 186.

Njemački vođa Adolf Hitler je 18. decembra 1940. godine izdao u najvećoj tajnosti Direktivu br. 21  kojom se naređuju pripreme i glavni pravci invazije. Međutim, nije se ni završila kalendarska 1940. godina a iz jugoslovenske ambasade u Berlinu je stigao u Beograd izvještaj da Njemačka priprema vojni pohod na Rusiju.

Ambasador u nacističkoj Njemačkoj je od aprila 1939. godine jugoslovenski pisac i kasniji nobelovac Ivo Andrić. Osoblje ambasade je malobrojno i čini ga svega 15 zaposlenih. Jedan od njih je i četrdesetdvogodišnji vojni ataše i pukovnik Vladimir Vauhnik koji je stigao u Berlin nekoliko mjeseci prije Iva Andrića. Vauhnik je bivši pitomac austro-ugarske vojne gimnazije u Mariboru. Tokom Prvog svjetskog rata je ranjen i povučen u pozadinu. Po osnivanju Jugoslavije završava generalštabnu školu u Beogradu i kasnije prestižnu višu vojnu školu u Francuskoj. Prije nego je poslat u diplomatsku službu u Njemačku, radi kao profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu gdje predaje vojnu strategiju. Osim maternjeg slovenačkog govori još pet jezika, uključujući i njemački bez akcenta. Odmah po dolasku u Berlin Vauhnik je razvio živopisnu objavještajnu aktivnost koja će mu donijeti divljenje i samih Njemaca.

Krajem 1940. godine na prijemu kod Maršala Njemačkog Rajha i drugog čovjeka države Hermana Geringa uspio je od njega samog kroz ćaskanje dobiti podatak da će Njemačka do polovine proljeća 1941. godine imati 200 divizija na raspolaganju. S obzirom na to da je protiv Britanije dovoljno svega 40-ak divizija, Vauhnik je logički zaključio da je toliko povećanje Vermahta (njemačke armije) uvertira u rat protiv Rusije. Ubrzo njegove procjene potvrđuje slovački vojni ataše u Berlinu koji mu saopštava da im Njemci traže da „spreme dvije divizije za operacije na Istoku“.

Ubrzo će u Beograd početi da stižu vrlo precizni podaci o proizvodnji lovaca, bombardera, tenkova i druge moderne vojne opreme sa detaljnim tehničkim karakteristikama. Takođe Vauhnik šalje iscrpne izvještaje o njemačkim vojnim transportima prema granici sa Rusijom kao i operativne planove protiv Jugoslavije i Grčke. On poimenice navodi njemačke divizije sa matičnim brojevima koje su određene za glavni udar na Balkan i kasnije na Rusiju . Vauhnik je, nakon martovskog puča u Beogradu, 1. aprila 1941. godine, poslao kraljevskom generalštabu informaciju da slijedi njemački napad na Jugoslaviju 6. aprila.

Glavešine u Beogradu ne čitaju ni Andrićeve ni Vauhnikove izvještaje. One izvještaje koje letimično pregledaju smatraju za budalaštine vojnog atašea koji pokušava da se dokazuje i skreće pažnju na sebe. Zbog toga nije ni proglašena masovna mobilizacija pred njemački napad niti su preduzete mjere za evakuaciju civilnog stanovništva Beograda i drugih gradova pred dojavljeno bombardovanje.

Vauhnik direktno obavještava ruskog vojnog atašea u Berlinu general-majora Tupikova koji prenosi informacije o pripremanju napada sovjetskom obavještajcu i ambasadoru Vladimiru Dekanozovu. Vauhnik preko švedske ambasade šalje i upozorenja Britancima koji onda javljaju Moskvi. Sve je uzalud, u Moskvi tretiraju informacije kao lažne jer London želi da ih uvuče u rat sa Njemačkom.

Ipak se našao neko ko je ozbiljno shvatio Vauhnika. Njemci imaju tajnog agenta u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu koji šalje dekodirane izvještaje natrag u Berlin. Hitlerov šef tajne službe Valter Šelenberg će 1956. godine u svojim memoarima posvetiti čitavo poglavlje Vauhniku. Šelenberg će napisati da Vauhnik „u svom tajnom izvještaju ima tako sveobuhvatno i tačno znanje o našem vojnom i političkom planiranju da smo lomili glavu o porijeklu njegovog materijala. Jedan od ovih izvještaja smo pokazali feldmaršalu Kajtelu koji je sa tim odmah uzbuđeno otišao kod Hitlera…“. Hitler se našao u čudu i odmah naredio da se Vauhnik stavi pod danonoćni nadzor.

Šelenberg objašnjava da im i pored stalnog praćenja i prisluškivanja telefona nije bilo jasno kako Vauhnik dolazi do informacija jer je od osoblja imao samo dva jugoslovenska vodnika na raspolaganju. Nisu zapaženi ikakvi kontakti Vauhnika ili njegovih ljudi sa visokim funkcionerima i generalima Trećeg Rajha koji bi, po pretpostavci Hitlera i sigurnosnih službi, odavali povjerljive informacije.

Mihael Martens u svojoj knjizi o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ navodi, pozivajući se na arhivske podatke njemačke tajne službe, da to što Vauhnik „sjajno izgleda i održava ljubavne veze sa tri žene istovremeno“ isljednicima u početku ne djeluje sumnjivo – sve dok nisu počeli podrobnije da motre na te ljubavnice.

Najmlađa Vauhnikova ljubavnica Juta je ćerka vlasnika kafane u Berlin-Lihterfeldeu gdje su redovni gosti bili oficiri iz obližnje kasarne SS-a (oružano krilo  nacističke partije) koji su uz piće pričali o svačemu. Juta je te razgovore bezazleno prenosila Vauhniku kome su poslužili na vrijedan izvor informacija. Nakon odlaska Jute iz stana, kod Vauhnika bi oko ponoći dolazio službenik jugoslovenske ambasade i preuzimao kriptovani izvještaj na slanje.

Druga ljubavnica Vauhnika je bila sestra njemačkog generala koji se kretao u krugovima teške industrije i Vermahta i koja je isto tako bezazleno prenosila priče o dešavanjima u tim kružocima. Treća ljubavnica je bila zapostavljena žena jednog inžinjera visoko pozicioniranog u vojnoj industriji. Informacije koje je dobijao preko kreveta je upoređivao sa drugim izvorima. Ciljano je postao prijatelj sa činovnicima srednjeg ranga za koje je procjenjivao da imaju bolji pregled brojki u glavi od generala i funkcionera Vlade kojima prenose informacije. Šelenberg navodi, kao i Martens, da je Vauhnik „podrobnom analizom berlinskih tračeva u svim društvenim slojevima uspio da sakupi izvrstan obavještajni materijal“. Šelenberg uz dužno divljenje zaključuje da je Vauhniku bilo „dovoljno da dobije odgovore na sporedna i naizgled bezazlena pitanja i da izvuče bitne zaključke“ uključujući i tačne podatke o mjesečnoj proizvodnji tenkova svih vrsta.

I Andrić i Vauhnik su nastojali da održe što prijatnije veze sa Njemačkom, na šta su podsticali i kolebljivi probritanski Beograd u nadi da će Jugoslavija time kupiti vrijeme do Hitlerovog napada na Sovjetski Savez, koji je bio neminovan. Njihov rezon je bio da će kad Njemačka uđe u rusko blato, Jugoslavija lakše disati.

Andrić, Vauhnik kao i čitava ambasada su internirani pa vraćeni u zemlju koje više nije bilo. Vauhnik je kao Slovenac postao državljanin Rajha jer je dio Slovenije gdje je rođen anektirala Njemačka. Nacističke vlasti su ga poštedjele slanja u logor ili nečeg goreg što je navodno bio dokaz poštovanja koje je uživao u obavještajnim krugovima. Poslije rata se odselio a Argentinu gdje je živio tihim životom i umro 1955.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari