HORIZONTI
Sarajevska prekompozicija

Objavljeno prije
12 godinana
Objavio:
Monitor onlinePostdejtonska priča o Sarajevu itekako je indikativna za kompleksnu cjelovitu sliku Bosne i Hercegovine. Grad Sarajevo prije rata činilo je deset opština. Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, njih devet, odnosno njihovi najveći i centralni dijelovi, pripali su Federaciji BiH. U Republici Srpskoj ostale su samo Pale. Preostalih devet opština konstituišu jedan od deset kantona Federacije BiH: Kanton Sarajevo. Administrativnu cjelinu po imenu Grad Sarajevo čine pak četiri centralne gradske opštine: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad (dakle, bez Ilidže, Vogošće, Hadžića, Ilijaša i Trnova). I za živog Alije Izetbegovića, u samom Gradu Sarajevu SDP je u pravilu bio jači od SDA. Nekako se bila ustalila praksa da u Kantonu Sarajevo vlada SDA, ali da u Gradu vlada SDP.
U još uvijek aktuelnom mandatu gradskog vijeća, na čelu Grada Sarajeva je SDP-ovac Alija Behmen. U Kantonu je pak najprije vladala (kratkotrajna) koalicija SDP-SDA, a nakon što je SDP odlučio da na svim nivoima uđe u pakt sa SBB-om Fahrudina Radončića, tako je neko vrijeme bilo i u Kantonu Sarajevo. SDA je, međutim, uz pomoć nekoliko malih stranka uspjela srušiti kantonalnu vlast SDP-a i SBB-a i postaviti svoju. Ipak, u nekom simboličkom smislu, još je značajnija činjenica da bi od februara i u Gradu Sarajevu vlast trebala preuzeti koalicija koju predvodi SDA. Ovih dana je, naime, obznanjeno da je formirana većina u Gradskom vijeću, a većinu ima koalicija okupljena oko SDA, a u njoj su još Stranka za BiH, Stranka penzionera, Socijaldemokratska unija (SDU) i Naša stranka.
Ono što je posebno interesantno jest činjenica da su se bloku okupljenom oko SDA priklonile SDU i Naša stranka. SDU je partija nastala od SDP-ovih nezadovoljnika, ogorčenih politikom Zlatka Lagumdžije. U njoj su neki od SDP-ovih prvoboraca poput Mire Lazovića ili Ive Komšića, predsjednika Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u ratnom periodu, odnosno člana Predsjedništva države u istom vremenu. Kad smo kod ratnih članova Predsjedništva BiH, SDU-ov prijedlog za novog gradonačelnika Sarajeva, nasljednika Alije Behmena jest Stjepan Kljujić, još jedan ratni član Predsjedništva. Kljujić je nekad bio predsjednik HDZ-a BiH, ali se sukobio sa Matom Bobanom i Franjom Tuđmanom zbog sklonosti cjelovitoj Bosni i Hercegovini. Pomenuta većina u Gradskom vijeću stoji iza tog prijedloga tako da je prilično izvjesno da će već u februaru gradonačelnik Sarajeva postati Stjepan Kljujić.
Ovaj personalni izbor je višestruko indikativan. Najprije, prvi put nakon rata na mjestu gradonačelnika Sarajeva će se naći neko ko nije Bošnjak. U simboličkom smislu to nije beznačajno. Iz nekakve formalne (ili formalističke) patriotske perspektive, Kljujiću bilo ko teško može pronaći zamjerku. Osim funkcije člana ratnog Predsjedništva BiH, Kljujić je bio i prvi predsjednik Olimpijskog komiteta (nezavisne) Bosne i Hercegovine. U gradu koji je svoju najveću mirnodopsku globalnu i masmedijsku slavu doživio organizujući Olimpijske igre, ta funkcija nipošto nije beznačajna. Iako je SDP godinama najsnažnije insistirao na multietničnosti kao karakteristici vlastite politike, ima nečeg znakovitog u tome da će koalicija oko SDA postaviti nebošnjaka na mjesto gradonačelnika Sarajeva, i to u vremenu kad je, kao nikad ranije, Sarajevo izrazito, ali zbilja izrazito, većinski bošnjački grad. Zlatko Lagumdžija, lider SDP-a, preuzeo je u posljednjih godinu-dvije, ili čak nešto više, funkciju jastreba bošnjačke politike, nespremnog za kompromis, osim ako iz njega ne izvlači ličnu korist i ćar. Sulejman Tihić, lider SDA, je čovjek kompromisa, a i prepuštanje gradonačelničke funkcije u Sarajevu Kljujiću je dobra ilustracija toga.
Muharem BAZDULJ
Komentari
IZDVOJENO
HORIZONTI
OČUVANJE VLASTI KAO DRŽAVNA POLITIKA: Malo na Zapad, malo na Istok

Objavljeno prije
4 danana
27 Juna, 2025
U ponedjeljak je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao da su zaustavili sav izvoz municije. Nezavisni domaći i strani analitičari smatraju da se radi o pokušaju očuvanja apsolutističke vlasti kroz pažljivo balansiranje između Istoka i Zapada. U tom ga balansiranju prati i predsjednik crnogorske Skupštine i lider vučićevske Nove srpske demokratije Andrija Mandić
Istog dana kada je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio da Srbija više ne izvozi municiju u inostranstvo, javno se oglasila ruska Vanjska obavještajna služba (SVR) sa suprotnim tvrdnjama. Press služba SVR-a je prošlog ponedjeljka navela da je „ukrajinska vojska veoma zahvalna srpskim proizvođačima oružja i municije za njihov doprinos održavanju borbene sposobnosti“.
SVR se poziva na izvore u Kijevu po kojima “srpska preduzeća vojno-industrijskog kompleksa, uprkos sve većem pritisku Moskve na Beograd, povećavaju izvoz vojnih proizvoda u zoni sukoba između „’kolektivnog Zapada’ i Rusije”. Ruska obavještajna služba tvrdi da Srbija dotura oružje Ukrajini „zahvaljujući korištenju indirektnih shema snabdijevanja“ preko NATO zemalja. Šalje se municija velikog kalibra veoma deficitarna u Ukrajini. Navodi se da je nedavno fabrika Krušik Valjevo prodala nekoliko velikih serija kompleta za sklapanje rakete od 122mm za višecjevne bacače rakete (VBR) Grad češkoj firmi Poličske Strojarni. Eling iz Loznice je poslao komplet istih raketa bugarske firme EMKO, kao i mine od 120mm. SVR tvrdi da su „u Srbiji dobro svjesni stvarnih korisnika“ i da će „njihove rakete i granate ubijati ruske vojnike i stanovnike ruskih naselja“. Ruska obavještajna služba zaključuje da je „žalosno što sada tradicije prijateljstva i međusobne pomoći ustupaju mjesto žeđi za profitom i kukavičkim multivektorizmom“.
Ovo je drugo saopštenje kojim Rusija opominje Srbiju zbog slanja municije Ukrajini. SVR je 29. maja prvi put, direktno i otvoreno, optužio Srbiju da šalje „stotine hiljada granata za VBR-ove i haubice, kao i milione metaka za pješadijsko oružje“. U poslu su najveće državne kompanije Jugoimport SDPR, Krušik, Sloboda, Prvi Partizan ali i privatne firme Zenitprom , Sofag, Reyer DTI, itd. „Njihovi pokrovitelji“, saopštava SVR, vjerovatno aludirajući na porodicu Vučić, „ žele da se obogate na krvi bratskih slovenskih naroda“.
Zenitprom i Sofag su, prema pisanju BIRN-a i N1, firme povezane sa Slobodanom Tešićem , poznatim trgovcem oružja na američkoj crnoj listi i finansijerom Vučićeve SNS. BIRN je ranije pisao da je Zenitprom, čiji je formalni vlasnik Goran Tukić (bivši funkcioner državnog Jugoimport SDPR-a), korišten za zaobilaženje američkih sankcija Tešiću. Sofag je vlasništvo Tešićeve ćerke.
Vučić je na prve optužbe izjavio da neke stvari u saopštenju SVR nisu istinite ali da će on naložiti stopiranje ugovora o prodaji oružja i municije kod kojih postoji sumnja o zloupotrebi i slanju na ukrajinsko ratište. Rekao je i da je o tome razgovarao s predsjednikom Vladimirom Putinom tokom posjete Moskvi za Dan pobjede, te da je Srbija s Rusijom ustanovila radnu grupu „kako bi ustanovili sve činjenice“.
Ranije su i formalno Vlada Srbije i Ivica Dačić u svojstvu ministra inostranih poslova negirali izvoz oružja za Ukrajinu, uprkos snimcima srbijanskih granata sa serijskim brojevima prikazanih s obje strane u Donbasu. Srbijanska vlast je dobijala i kritike zbog izvoza municije u Izrael zbog ratnog stanja i teških razaranja u pojasu Gaze. Zbog deficita artiljerijskih granata od 155 mm prijeko potrebnih Ukrajini, čije potrebe vojna industrija NATO-a ne može zadovoljiti, američka administracija je povlačila nedostajuće količine sa zaliha u Izraelu i Južnoj Koreji. Američke zalihe u Izraelu su naknadno popunjavane poružbinama iz Srbije uz sve druge vidove vojne saradnje između Srbije i Izraela. Teroristički napad Hamasa iz Gaze na Izrael 7. oktobra prošle godine i ulazak Hezbolaha (južni Liban) u sukob je pokazao nužnost držanja velikih zaliha municije.
U ponedjeljak je predsjednik Srbije na sjednici proširenog kolegija načelnika Generalštaba rekao da su zaustavili sav izvoz municije i da za dalje trebaju „specijalne odluke ako će nešto da ide, municija ide u naše kasarne i naše stokove“. Naglasio je da od tog izvoza u Srbiji direktno živi 24 hiljade ljudi, a indirektno oko 150 hiljada. Predsjednik „da ih ostavi bez hleba neće“. Britanski Fajnenšal tajms objavio je 23. juna prošle godine procjene da je Srbija preko drugih zemalja, od početka ruske agresije, u Ukrajinu izvezla municiju vrijednu oko 800 miliona eura.
Nezavisni domaći i strani analitičari smatraju da se ne radi o Vučićevoj brizi da 150 hiljada usta ne ostane bez hleba, već o očuvanju apsolutističke vlasti kroz pažljivo balansiranje između Istoka i Zapada. Srbija je okružena NATO zemljama i većina robne razmjene otpada na države članice EU i NATO. Nedavno zaključenje dila za nabavku francuskih borbenih aviona Rafal i raniji dilovi o eksploataciji litujuma u dolini Jadra govore o tome da Prva familija Srbije nastoji osigurati svoju vlast od eventualnih akcija rušenja sa strane Zapada.
Istovremeno, Srbija ima duboke istorijske i ideološki srodne veze sa Rusijom koja pod Putinom doživljava uskrsnuće staljinističkog terora nad neistomišljenicima. Nesporna je i privrženost znatnog dijela srbijanskog naroda i crkve (SPC) „majci Rusiji“. Patrijarh Porfirije je nedavno pohodio Kremlj gdje ga je Putin smjestio u sobičak (po kremaljskim mjerilima) pokriven kamerama. Snimci sa patrijarhovim izjavama lojalnosti KGB-ovskom sistemu vrijednosti su kasnije pušteni u javnost. Srbija je jedina zemlja kandidat za EU koja nije uvela sankcije Rusiji nakon agresije na Ukrajinu. Narativ medija pod kontrolom braće Vučić je ekstremno proruski.
Ono o čemu se malo ili ni malo ne priča, čak i u opozicionim medijima, je slanje topovskog mesa, ne malog broja dobrovoljaca proruski nastrojenih da ratuju za paravojne ili regularne ruske formacije protiv Ukrajine. Početkom prošle godine je došlo do pobune srpskih vojnika 119. strjeljačkog puka sa sjedištem u Rjazanu zbog konstantnog ponižavanja i maltretiranja, o čemu je pričao Dejan Berić na svom Youtube kanalu. Berić je kao posrednik doveo ne mali broj dobrovoljaca koji su potpisivali ugovore sa Ministarstvom odbrane. Jedan sagovornik Monitora, koji je želio ostati anoniman zbog bezbjednosti, uspio je da se vrati u naš region. Kaže da je ratovao za rusku vojsku i bio svjedok pogibija brojnih srpskih vojnika koji su nakon pobune početkom 2024. godine slani u tzv. šturm (jurišne) odrede. Oni su, po njegovim riječima, gurani u samoubilačke napade zajedno sa pripadnicima manjinskih naroda Rusije i oslobođenim zatvorenicima kako bi Ukrajinci istrošili što više svoje deficitarne municije i otkrili položaje. Preko 80 odsto „šturmovaca“ pogine u prvih mjesec dana na frontu.
Kaže da BIA zna da je ratovao za Rusiju ali ni njega ni druge ne diraju iako je odlazak na ratišta krivično djelo u Srbiji. U zamjenu, BIA traži da ne učestvuju u opozicionim ili studentskim protestima u Srbiji i da se nigdje javno ne eksponiraju. Navodno, Rusija za svakog poginulog vojnika plaća 125 hiljada eura, dok članovi porodice poginulog imaju pravo na rusko državljanstvo i orden. Porodica jednog poginulog srpskog vojnika koja živi u Crnoj Gori (identitet poznat redakciji) je do sada neuspješno pokušavala preko ruske ambasade u Beogradu da dobije njegovo tijelo i finansijsku kompenzaciju.
Da se i u Crnoj Gori neki političari uspješno prilagođavaju potrebama međunarodnog balansiranja i slijeđenja politike Srbije govori primjer predsjednika Skupštine i lidera vučićevske Nove srpske demokratije (NSD) Andrije Mandića. U autorskom tekstu za američki mjesečnik Nešenal intrest Mandić piše da u „eri rastućih globalnih tenzija i redefinicije međunarodnih saveza, Crna Gora vidi strateško partnerstvo sa SAD-om kao svoj glavni prioritet“. Nudi Americi „pouzdano savezništvo“ u „skladu sa smjerom vanjske politike koji su signalizirali predsjednik Donald Trump i njegov tim“. Dalje se navodi da „predsjednik Trump uživa veliku popularnost u Crnoj Gori, a javna podrška jačim vezama sa SAD-om je konstantno pozitivna“.
U tekstu, Mandić čak naziva Crnu Goru „svojom matičnom zemljom“ (home country) i crnogorsku vojsku svojom. Piše da se zemlja maltene u nebo vinula s novim reformama nakon smjene „korumpiranog i autokratskog režima Mila Đukanovića“. Osim ovakvog ciljanog teksta, Mandić se vrlo mudro postavio u odnosu na Izrael i izraelsku politiku. Dok su crnogorske diplomate u UN-u pod premijerom Dritanom Abazovićem i Milojkom Spajićem maltene redovno glasale za rezolucije osuda Izraela (što nije čak ni Srbija uradila) dotle je Mandić, kako saznajemo iz neformalnih diplomatskih izvora, redovno slao poruke izraelskoj ambasadi da se on ne slaže sa tim.
Prilikom posjete Izraelu Mandića je primio uz protokolarne počasti i predsjednik Izraela Isak Hercog. Predsjednik Skupštine je takođe posjetio i memorijal žrtava Holokausta Jad Vašem i zapisao svoj „bol zbog miliona nedužnih žrtava“ krajem februara ove godine. To mu neće kasnije smetati da nedavno ode u Sloveniju i pokloni se sjenama velikosrpskih naci-kvislinga koji su hvatali Jevreje i isporučivali ih nacistima i o čijim „djelima“ postoje svjedočanstva u Jad Vašemu.
Vlast i privilegije su iznad svake ideologije.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
BOSNA I HERCEGOVINA I CRNA GORA 30 GODINA OD DEJTONA: Od Republike Srpske prave državu, od Crne Gore Republiku Srpsku

Objavljeno prije
1 mjesecna
31 Maja, 2025
Predsjednik RS, Milorad Dodik poziva na stvaranje saveza srpskih zemalja u koji bi ušla i Crna Gora. Posebno je rado viđen gost šefa parlamenta Andrije Mandića. Blok vučićevskih partija zagovara ideju da se u Crnoj Gori, kao i u BiH, uvede u maltene svim odlučivanjima nacionalni ključ čime bi paralisali državnu upravu. U tome imaju podršku dvojice arhijereja SPC koji otvoreno promovišu ideje srpskog sveta. Ne postoji institucija u zemlji ni partija u vlasti koja se smije javno se usprotiviti SPC projektu srbizacije orkestriranom od Vučića
Američki grad Dejton i obližnja vazdušna baza Rajt Paterson su prošlog vikenda bili domaćini parlamentarcima zemalja NATO pakta. Parlamentarna skupština NATO-a se sastala u Dejtonu povodom obilježavanja 30 godina od dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini (BiH). Karakter toga rata je ponovo bio predmet rasprava nakon govora crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića koji je otišao na poziv šefa američke delegacije pri NATO Parlamentarnoj skupštini – kongresmena Majkla Tarnera.
Milatović je u govoru naglasio zahvalnost Americi za njenu odlučujuću ulogu u postizanju mira u BiH i regionu. Ocijenio je da je ta uloga dovela do kraja “razarajućeg građanskog rata u Bosni i Hercegovini”. BiH mediji su odmah reagovali ukazujući da se konstatacijom o građanskom ratu negira agresiju i svoje države koja je tada bila satrap Miloševićeve Srbije u sklopu SRJ. U naknadnoj pameti, kabinet Milatovića je na zvaničnoj stranici prenio njegov govor uz izostavljanje riječi “građanski” pored riječi “rat”. Ostali djelovi govora su bili u skladu sa strateškim opredjeljenjima Crne Gore kao članice NATO pakta i prvog kandidata za članstvo u Evropskoj Uniji (EU). Milatović je naglasio i očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Kod kuće je reagovao Suljo Mustafić, predsjednik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori. “Milatović ne bi trebalo da relativizira činjenice i u istu ravan dovodi odgovornost aktera sukoba…i trebao bi znati da rat u BiH nije bio građanski rat već brutalna agresija na međunarodno priznatu državu”, poručio je Mustafić. Tokom agresije na BiH se desio i genocid u Srebrenici, podsjetio je Mustafić.
Paradoksalno, između ostalih reakcija, stigla je i ona iz najjače opozicione stranke – Demokratske partije socijalista (DPS). DPS se oglasila s ocjenom da je Milatovićeva fraza “relativizacija ratnih zločina i pokušaj istorijskog revizionizma” i “grubo izvrtanje istorijskih činjenica” uz ruganje žrtvama sistematskih zločina i genocida. DPS je pozvao Milatovića da povuče revizionističku izjavu uz izvinjenje žrtvama rata i njihovim porodicama. Ovakav poziv bi možda imao smisla da su DPS i njen lider Milo Đukanović to isto učinili kada su napustili politiku služenja velikosrpskom projektu jer su uvidjeli da njihov dotadašnji gazda Slobodan Milošević gubi rat. Upravo se Đukanović hvalisao na predizbornim skupovima da je pomagao “braću” bosanske Srbe krišom od Miloševića koji im je nametnuo blokadu zbog neposlušnosti. Bivši ratni ministar Republike Srpske (RS) Momčilo Mandić je javno pohvalio Đukanovićevu pomoć u gorivu i municiji koji su omogućili osvajanje Srebrenice. Šta se poslije desilo je opšte poznato. Đukanović nikad nije pozvan u tužilaštvo da objasni uloge Miloševićevog satelita u agresiji na Hrvatsku, BiH i pogotovo deportacije bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore vlastima RS-a od kojih je ogromna većina kasnije brutalno pobijena.
U utorak je Milatović u posebnom reagovanju pojasnio da je od početka mandata nekoliko puta isticao da u potpunosti prihvata i poštuje odluke međunarodnih sudova, koji su nesporno utvrdili da je sukob u BiH imao i karakter međunarodnog oružanog sukoba. Pokušaj da se predsjednik predstavi kao neprijatelj BiH i nepoštovalac žrtava “predstavlja političku manipulaciju DPS-a koja je bila aktivni učesnik ratnih dešavanja 90-ih, i koja iz prve ruke zna sve o karakteru tog rata, kome je doprinijela svojim politikama”, navodi se u reagovanju. Međunarodni sud pravde (ICJ) je u presudi iz 2007. u predmetu „BiH protiv Srbije i Crne Gore“ u paragrafu 401 naglasio da je bosanski “sukob suštinski bio unutrašnji po karakteru iako je bilo učešća sa strane”.
Da se rat u djelovima BiH odvijao još 1991. napadom Jugoslavenske narodne armije (JNA) pod kontrolom Beograda (čiji privezak je bila i Crna Gora) još tokom Dubrovačke operacije je svima poznato u Crnoj Gori. Veliki broj crnogorskih rezervista je upućen i u Hercegovinu da bi presjekli Dubrovnik i Pelješac s leđa i time pomogli srbijanskim trupama koje su zapele u Slavoniji. Bahatost, nasilje i pljačke crnogorskih rezervista su isprovocirale i sukob u Mostaru i djelovima Hercegovine nastanjenje hrvatskim stanovništvom. U jesen 1991. godine se dogodio i čuveni sastanak Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu u kome je, po svjedočenjima upućenih, dogovorena podjela BiH.
Kada je BiH na proljeće 1992. god. na referendumu izglasala nezavisnost i postala međunarodno priznata država, Milošević je bio spreman i granicu je ponovo prešao Užički i Podgorički korpus. Ono na što velikosrpski planeri nijesu računali je da će Sarajlije svih nacionalnosti uspjeti organizovati kakvu takvu odbranu i odbaciti JNA koja je prodrla u centar grada sve do gradske vijećnice. Nakon toga novoformirana Vojska Republike Srpske (VRS) je podvrgla Sarajevo trogodišnjoj opsadi i teškim razaranjima. U jednom trenutku Beograd i VRS su držali pod kontrolom 70 odsto teritorije BiH. Beograd je osvojio i etnički očistio sav pojas uz Drinu osim Goražda. U dogovoru sa Zagrebom i Beograd je preuzeo i čitavu bosansku Posavinu sa velikim udjelom hrvatskog stanovništva, osim uskog pojasa oko Orašja. Stvoren je i tzv. Koridor kod Brčkog koji će povezati istočne i zapadne teritorije RS-a. Kasnije će Srbija kompenzirati Hrvatskoj Posavinu sa predajom Zapadne Slavonije i tzv. Srpske Krajine. U rat protiv BiH se 1993., po očiglednom dogovoru sa Beogradom, uključila i Hrvatska sa regularnom vojskom i jedinicama bosansko-hercegovačkog Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Armija BiH je ovoga puta iznenadila velikohrvatske planere koji su mislili da će nožem u leđa natjerati BiH u kolaps. HVO je do nogu potučen u centralnoj Bosni.
Kako je rat odmicao došlo je do sve veće radikalizacije sve tri strane uključujući i većinsku bošnjačku. Sukob sve više poprimao etnički i vjerski karakter. Rat je završen na jesen 1995. god. zahvaljujući odlučnom američkom angažmanu. Prvo je administracija Bila Klintona natjerala Hrvate da sklope primirje sa BiH vojskom. Nakon toga su uslijedili vazdušni udari na pozicije VRS-a i onda zajednička ofanziva HVO-a i BiH Armije u zapadnoj Bosni. Beograd je tada poslao elitne jedinice da podrže demoraliziranu VRS i raspadajuće linije fronta. U trenutku kada se Republika Srpska našla pred vojničkim slomom i kada su hrvatske i bosanske jedinice došle na 30 km od Banja Luke Amerika se opet umiješala. Naredila je Zagrebu i Sarajevu da ne ulaze u Banja Luku i obustave ofanzivu. I dan danas američki političari iz tog vremena raspravljaju da li je učinjena greška što je RS ostavljena u životu i što je Beograd praktično nagrađen polovinom BiH teritorije. Alternativa je bila ogromna humanitarna katastrofa i više od pola miliona izbjeglica koje bi preplavile Srbiju mimo 200 hiljada hrvatskih Srba koji su pobjegli iz tzv. Krajine.
Na koncu, mirovni sporazum koji su potpisali Milošević, Tuđman i Izetbegović u Dejtonu je donio prestanak rata i ujedno opstanak i priznanje Republike Srpske koja je zvanično postala entitet BiH.
Većina Bosanaca i Hercegovaca ukazuje da je Dejtonski sporazum prekinuo rat ali nije donio stabilnost i prosperitet BiH kao državi. Politčko donošenjo odluka u zemlji je uvijek skopčano sa teškim nalaženjem kompromisa sve tri strane, često uz međunarodne pritiske. Rukovodstvo RS-a predvođeno predsjednikom Miloradom Dodikom (koji je došao na vlast zahvaljujući američkoj podršci) je od prošle godine pokrenulo niz protivustavnih poteza i donijelo zakone kojima se suspenduje i/ili zabranjuje rad pojedinih BiH državnih institucija na teritoriji RS-a. Počelo se sa zabranom primjenjivanja odluka Ustavnog suda BiH, pa zabranom rada BiH sudova i tužilaštva i Agencije za državnu istragu i zaštitu (SIPA). Dodik je nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i raspisana je nacionalna potjernica za njim. EU I SAD su osudile poteze RS-a i poslale vojna pojačanja u BiH tako da je vrhuška oko Dodika na kraju odustala od najekstremnije opcije.
Dodik istovremeno poziva na stvaranje saveza srpskih zemalja u koji bi ušla i Crna Gora. Rado je viđen gost kod političara vučićevskog bloka partija u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP) i posebno šefa parlamenta Andrije Mandića koji tokom posjete Dodika nije htio istaći zastavu BiH. Blok vučićevskih partija zagovara ideju da se u Crnoj Gori, kao i u BiH, uvede u maltene svim odlučivanjima nacionalni ključ ili konsenzus etničkih grupa čime bi paralisali državnu upravu. U tome imaju nedvojbenu podršku i dvojice arhijereja Srpske crkve (SPC) koji otvoreno podržavaju ideje srpskog sveta sakriveni iza episkopskih mantija i pozlaćenih krstova. Za sada ne postoji niti jedna institucija u zemlji ili partija koja koalira u vlasti koja se smije javno usprotiviti SPC projektu srbizacije orkestriranog od Aleksandra Vučića. Govor Milatovića od 26. maja iz Dejtona je naslovljen “Zapadni Balkan na istorijskoj prekretnici”.
Opet i iznova…
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
JOŠ JEDAN MITROPLIT SPC U CRNOJ GORI: Nagrada za lojalnost Vučiću

Objavljeno prije
1 mjesecna
23 Maja, 2025
Episkop nikšičko – budimljanski Metodije Ostojić dobio titulu mitropolita. Time je Crna Gora uz Joanikija dobila i drugog mitropolita, sa političkim reperkusijama, po uvjerenju mnogih. Oba mitropolita ostaju vjerni ideji pansrpstva i podaništva Kremlju
Kasno prošlog petka objavljena je vijest, koju su potom prenijeli svi mediji. Episkop nikšičko – budimljanski Metodije Ostojić dobio titulu mitropolita. Time je Crna Gora dobila i drugog mitropolita, sa političkim reperkusijama, po uvjerenju mnogih.
U saopštenja Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske crkve (SPC) nije bilo detalja o novoj Metodijevoj tituli osim da je postao član Svetog Sinoda (crkvene vlade) kao “Njegovo Preosveštenstvo Episkom budimljansko – Nikšički”. Međutim, u saopštenju Sabora se navodi da je poklonjena pažnja pitanjima i dopunama Ustava SPC “koji se tiču naziva eparhija i titulature episkopa”. Na sajtu eparhije do sada nije bilo titularne promjene.
Da je Metodije ipak postao mitropolit moglo se zaključiti na osnovu izvještaja medija pod kontrolom porodice Vučić. U srijedu je vijest potvrdila i Mitropolija crnogorsko – primorska (MCP) u odgovoru Vijestima. MCP je rekla da je odluka Sabora o proglašenju Metodija mitropolitom “prirodna i logična imajući u vidu odluke o titulaciji arhijereja koje su donijete na prošlogodišnjem zasjedanju”. Iz MCP su još pojasnili da je budimljanska episkopija jedna od prvih episkopija koju je osnovao Sveti Sava, i da je u 15. vijeku uzdignuta na stepen mitropolije sve do sredine 17. vijeka”. Takođe sadašnja Metodijeva eparhija “pokriva veliki dio nekadašnje Istočnohercegovačke mitropolije Pećke Patrijaršije, čiji je mitropolit bio Sveti Vasilije Ostroški”.
Ovakvo saopštenje MCP-a je sporno iz nekoliko razloga. Iako je prošlogodinje zasjedanje Sabora arhijereja donijelo pravu inflaciju novih titula velikog broja episkopa, Metodijevo promaknuće baš u ovom trenutku je indikativno. Takođe veza ove eparhije sa nekadašnjom mitropolijom hercegovačkom i mitropolitom Sv. Vasilijem (koji je bio lojalan rimskom papi – kako je i sam napisao u svom pismu Klementu X 1671.god.) je u najmanju ruku upitna.
Mitropolitska titula Metodiju je došla nakon okupljanja episkopa u manastiru Ostrog 12. maja na dan Svetog Vasilija Ostroškog. Domaćin na liturgiji je bio crnogorski mitropolit Joanikije Mićović čijoj jurisdikciji i pripada manastir Ostrog. Sa njim su sasluživali mitropolit Jeronim iz Grčke, arhiepiskop diseldorfsko-berlinski i mitropolit njemački Grigorije Đurić, episkop istočnoamerički Irinej Dobrijević, episkop bihaćko-petrovački Sergije Karanović, episkop latinoamerički Kirilo Bojović i dioklijski Pajsije Đerković. Liturgiji je prisustvovao i srbijanski ambasador Nebojša Rodić (nekadašnji šef srpske UDB-e i ministar odbrane). Ako se izuzme grčki gost i izrazito vučićevski nastrojen Sergije, svi ostali arhijereji su percipirani kao opozicija srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i njegovom patrijarhu Porfiriju Periću.
Grigorije njemački je održao glavnu besjedu nakon čitanja Jevanđelja. Nakon liturgije je održana litija kroz Nikšić (koji pripada Metodijevoj jurisdikciji). Litiju je predvodio Joanikije. Društvo su im pravili hercegovački mitropolit Dimitrije Rađenović, istočnoamerički Irinej i dioklijski Pajsije. Uz njih su hodali i potpredsjednik Vlade Milun Zogović, gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević i predsjednik gradske skupštine Nemanja Vuković. Odsustvo sa litije domaćina – episkopa Metodija je bilo očigledno. Metodije se nije ranije pojavio ni na liturgiji u gornjem manastiru Ostroga.
Kada su Joanikije, Grigorije njemački, Irinej američki, Dimitrije hercegovački i još dva episkopa poslali javno protestno pismo krajem februara zbog prljave kampanje državnih glasila i režimskog episkopa Davida Perovića protiv srpskih studenata – među potpisnicima opet nije bilo Metodija. Štaviše, Metodije čak nije pokušao ni simulirati episkopsku neutralnost u politici kako nalaže Sveto Pismo. On je početkom decembra 2024. godine javno podržao nositeljicu liste vučićevskog bloka partija (NSD-DNP) Jelenu Božović na lokalnim izborima u Beranama (koje su zvanično sjedište i njegove eparhije). Kada je nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević upriličio let balonom za rukovodstvo Nove srpske demokratije (NSD) uključujući i lidera Andriju Mandića, u partijskom društvu se opet našao vladika Metodije.
Prošle godine je Andrija Mandić objavio da je NSD proslavila svoju krsnu slavu i svetitelja zaštitnika Sv. Vasilija Ostroškog u Andrijevici. Tom prilikom je Mandić uručio Metodiju povelju i najveće stranačko odlikovanje – Orden Marka Dakovića za “njegovu predanu borbu za prava srpskog naroda u Crnoj Gori”. Metodije je odgovorio NSD-u: “ Srećan sam što ste u meni prepoznali svoga brata i poslenika na istom srpskom i pravoslavnom poslanju dodjelom ovog milog mi ordena”. Marko Daković je bio prvi predsjednik Kluba crnogorske univerzitetske omladine u Beogradu, agenture koju je vlast tadašnje Kraljevine Srbije uspostavila sa ciljem rušenja Crne Gore kao države. Daković se javno profilirao kao izdajnik zemlje i kasnije kao srbijanski kvisling prilikom uništenja Crne Gore.
Da je vladika Metodije brat na “srpskom poslanju” je javno poznato. Otvoreni je podržavalac srpskih fašističkih kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata kojima rado drži javne parastose i veliča ih kao božje služitelje i mučenike. Paradoksalno, Metodije je istovremeno i veliki podržavalac restaljinizirane Rusije Vladimira Putina i boljševičkih metoda vladanja protiv kojih su se nekada borili Metodiju mili četnici. Rado je viđen gost u Moskvi o čijim komunističkim zločinima protiv crkve i ponovnom podizanju spomenika progoniteljima crkve ni on ni Joanikije ne smiju ni zucnuti. Naprotiv, Metodije je nekoliko puta javno veličao kremaljski režim.
U Moskvu na Dan pobjede 9. maja vladika Metodije nije otišao ali su zato i on i Joanikije bili zastupljeni preko crnogorskih pravoslavnih bratstava Stupovi i Miholjski zbor bez čijih arhijerejskih blagoslova oni sigurno ne bi otišli. Predstavnici ovih paracrkvenih bratstava su bili dio “svesrpske delegacije iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore” kako bi obilježili Dan pobjede nad nacizmom “na poziv administracije Rostovske oblasti”. Miholjski zbor, sa kojim Metodije ima tradicionalno tijesne veze, je u saopštenju koje prenosi portal IN4S “posebno pozdravio dolazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjednika RS-a Milorada Dodika na paradu u Moskvi”. Istovremeno je izraženo žaljenje “što nijedan zvanični predstavnik iz Crne Gore” nije bio tamo. U saopštenju je osuđen poziv predsjednika Jakova Milatovića “posljednjem izdanku nacizma u Evropi” ukrajinskom predsjedniku Vladimiru Zelenskom da posjeti Podgoricu. Ova, tobože pravoslavna organizacija, se pohvalila da je svojim pristustvom u Rusiji sačuvala obraz Njegoševe Crne Gore.
Na portalu Metodijeve eparhije se navodi da je ona osnovana 1219. godine od strane Svetog Save. Isto za sebe tvrdi i Mitropolija crnogorsko – primorska koja je kao takva prvi put osnovana 1931. godine ukazom srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Ipak, u odjeljku o povijesti eparhije se navodi da je “tokom svog postojanja mijenjala granice i nazive ali i svoja sjedišta”. Sadašnja eparhija je osnovana odlukom Arhijerejskog sabora 23. maja 2001. godine tako što je otkinuto više od pola crnogorske Mitropolije kojom je vladao Amfilohije Radović i od nje napravljena nikada do tada poznata budimljansko – nikšićka eparhija. Obuhvatila je 52 odsto crnogorske teritorije sa oko 40 odsto stanovništva.
U to doba, nakon NATO intervencije i gubitka Kosova, u Beogradu se računalo da bi Crna Gora mogla krenuti putem nezavisnosti koju bi, u neko doba mogla slijediti i crkva u Crnoj Gori. Stoga je odlučeno da se crnogorska teritorija što više iscjepka. Proces čerečenja crnogorske mitropolije je zapravo počeo odmah nakon stvaranja nakazne Kraljevine SHS i osnivanja SPC-a 1920. godine, po prvi put u istoriji – iako Beograd tvrdi da je to bilo u doba Svetog Save. Tada su, od nekada jedinstvene i nezavisne crnogorske crkve otkinuta Pljevlja, dio Bijelog Polja i Metohija. Kasnije je od mitropolije otkinuta i Sutorina i Igalo i dato hercegovačkoj episkopiji. Sadašnja mitropolije je svedena na 40 odsto državne teritorije. Nije isključeno, da jednoga dana, ukoliko Joanikije nastavi neposlušnost Prvoj familiji Srbije, eparhija budimljansko – nikšička dobije status mitropolije i da se od MCP otkine još teritorije. Ovako Metodije ostaje samo titularni mitropolit.
Za utjehu je njihovim sljedbenicima i Beogradu da oba mitropolita ostaju vjerni ideji pansrpstva i podaništva Kremlju (i njegovoj KGB ruskoj crkvi).
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 dana
Sloboda vladanja
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 4 dana
Sloboda kao provokacija
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Napredak i nepovjerenje
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Duboki kapital
Milan Popović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Hljeba i blokada
Zoran Radulović

Novi broj


SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS

UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
BUDVA I KADRIRANJE: „Projektna“ podrška DPS-a – u foteljama
-
DRUŠTVO4 sedmice
AGENCIJA ZA SPREČAVANJE KORUPCIJE: Pokušaj vraćanja na staro
-
Izdvojeno4 sedmice
RUSIJA-UKRAJINA – RED PREGOVORA, RED DRONOVA: Šta ako mir nije opcija
-
FOKUS3 sedmice
IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku
-
DRUŠTVO3 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
FOKUS4 sedmice
MILAN PAUNOVIĆ- INSAJDERSKE PRIČE: Tajne trojke
-
DRUŠTVO3 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Na početku