Postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića nakon 18 godina završen je dvanaestogodišnjim zatvorskim kaznama za obojicu. Ovom presudom, pišu brojni mediji, se na sudu ukazuje na odgovornost rukovodstva Srbije za zločine u ratovima devedesetih

Završen je ponovljeni proces protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića  Frenkija tuženih zbog progona, ubistava, deportacija i prisilnog premještanja nesrpskog stanovništva tokom ratova od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj i Bosni. Mehanizam za krivične sudove u Hagu izrekao im je presude od po 12 godina zatvora.

Prva, oslobađajuća presude je donijeta 2013. Četiri godine kasnije poslije žalbe tužilaštva, suđenje je ponovljeno i zatražene doživotne kazne zatvora. U procesu je saslušano 145 svjedoka i predstavljeno oko 6.300 dokaznih materijala.

Predsjedavajući Sudskog vijeća Barton Hol je objavio da je dvojac iz SDB-a proglašen krivim za podržavanje i pomaganje u krivičnim djelima ubistava, deportacije i progona u opštini Bosanski Šamac u Bosni i Hercegovini. Istovremeno optuženi nijesu osuđeni za „planiranje i naređivanje bilo kog drugog krivičnog djela iz optužnice”.

Dok se čeka objavljivanje kompletne presude, mediji su prenijeli da je pretresno vijeće utvrdilo da su, i Stanišić i Simatović znali za kampanju progona, ubistava i deportacije nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u periodu navedenom optužnicom (od 1991. do 1995. godine), ali da nijesu bili dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Optužnica se odnosila na tzv. SAO Krajinu, Baranju, Zapadni Srem, Slavoniju, i nekoliko opština u BiH – Bijeljinu, Zvornik, Sanski Most.

Kako prenosi N1, Pretresno vijeće smatra da sistemski obrazac krivičnih djela koje su srpske snage izvršile protiv nesrpskih civila predstavlja najuvjerljiviji dokaz koji ukazuje na postojanje zajedničke zločinačke svrhe.

Iz razloga navedenih u presudi, pretresno vijeće je uvjereno da je bar od avgusta 1991. postojao UZP, sa svrhom da se većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa određenih područja. „Presudom je potvrđeno da su u UZP-u, čiji je cilj bio uspostavljanje teritorije sa srpskom dominacijom kroz nasilne progone i masovne zločine, učestvovali politički, vojni i policijski vrh Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine”, ovo je izjava sudije izvjestioca koju su prenijeli mediji. A Njujork Tajms konstatuje: „Iako sud nije imenovao nijednu osobu, advokati koji su prisustvovali suđenju smatraju da se ova izjava, između ostalog, odnosila i na predsjednika Slobodana Miloševića”.

Aljo Hasančević, predstavnik Udruženja logoraša u Doboju kaže za detektor.ba da je krivica osuđenih za zločin u Bosanskom Šamcu mnogo veća od onog što se moglo čuti tokom izricanja presude. Prema njegovim riječima, na ovaj način čini se da rukovodioci DB-a nijesu planirali zločine u ovim mjestima, nego njihovi potčinjeni, te im je tako značajno smanjena uloga u zločinačkom poduhvatu u BiH kojim je rukovodila Srbija.

Kako stižu rekacije iz regiona, vidi se da su sve strane nezadovoljne ili djelimično zadovoljne rješenjem. Po nekima, u pitanju je kompromis.

„Vijeće je izgleda reklo – mi moramo naći način da opravdamo to što smo im sudili dva puta”, izjavio je Vejn Džordaš, Stanišićev branilac.

„Kako je rečeno na sudu – Stanišić i Simatović su bili svjesni zločinačkog poduhvata, ali sami u njemu nisu sudjelovali, iako su ga pomagali i pripremali. Oni (sud) govore o zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji su proveli srpski funkcioneri – ne navodeći imena”, rekao je hrvatski analitičar Žarko Puhovski za RSE izražavajući skepsu oko eventualnog učinka presude na stanje odnosa u regiji.

Iz regiona uobičajene slike.

Iz Srbije se, na očekivan način, oglasio ministar policije Aleksandar Vulin: „Haški tribunal je napravljen da bi sudio Srbima, odnosno da bi sudio Srbiji”, rekao je on za TV Pink i napomenuo da je to zajednički stav i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić i njega lično.

Sociolog iz Sarajeva Miro Lazović za Slobodnu Bosnu ocjenjuje drugačije: „Presuda Stanišiću i Simatoviću je šamar današnjoj Srbiji i srbijanskoj politici koja bježi od odgovornosti za ono što se dešavalo u BiH”.

Premijer Hrvatske Andrej Plenković iako je pozdravio presudu, njome nije zadovoljan. „Ovakva odluka izaziva nezadovoljstvo i zato jer je u presudama protiv Milana Babića i Milana Martića za zločine počinjene na državnom području  Hrvatske, utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, u kojem su uz najviše dužnosnike Srbije, predvođene Slobodanom Miloševićem, sudjelovali i Jovica Stanišić i Franko Simatović”, navodi se u saopštenju Ministarstva pravde Hrvatske.

Urednik nedjeljnika Vreme Filip Švarm je rekao za Al Jazeeru  da je za njega  najvažnije da su Simatović i Stanišić znali šta rade paravojne formacije u Krajini u Hrvatskoj i u BiH. „ Ako su znali za zločine, trebali su učiniti sve da ih spriječe. Oni to, iz razloga koji su poznati samo njima, nijesu uradili”, zaključuje Švarm.

Hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina kazao je za N1 da je nesumnjivo rečeno da nisu odgovorni za veliki plan. „Kao nekome ko to ne gleda kao pravnik ovo zvuči nejasno, jer su u nekoliko situacija uspjeli dokazati da čak jedinice koje su nazvane po jednom od njih dvojice bile tamo, izabrali su ih, brinuli se oko svega…“. Jakovina  misli da presudom nijesmo dobili odgovore na najbitnija pitanja. Ko je finansirao, otkud su ti ljudi dolazili. Ljudi na čelu obavijesnih struktura nisu dolazili kao privatni pojedinci. (…) Dobili smo nekakvu tačku koja je sigurno bolja od oslobađajuće presude, spašen je i nekakav obraz Mehanizma“.

Istraživačica Međunarodnog humanitarnog prava Iva Vukušić s Univerziteta u Utrehtu za detektor.ba kaže da se ovdje neposredno govori i o ulozi države. „Nešto što smo čuli u više navrata tokom ovog suđenja i prvog suđenja jeste uloga Srbije u finansijskom podupiranju i koordinaciji operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, kaže Vukušić.

Za Natašu Kandić, prenosi RSE,  sada nema izgovora da se Slobodan Milošević ne nalazi na listi među učesnicima UZP i da su Stanišić i Simatović doprinijeli ostvarenju ciljeva UZP – stvaranju homogenih srpskih teritorija bez stanovništva koje pripada drugim nacionalnim grupama.

Slično presudu komentariše direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić. On ukazuje da je resor Državne bezbjednosti funkcionisao unutar MUP-a Srbije, što znači da postoji direktna veza Vlade Srbije sa zločinima u BiH kao što postoji i direktna odgovornost institucije predsjednika Srbije za zločine DB u BiH, naročito tokom 1992. godine. „Za neke od najstrašnijih zločina su odgovorne jedinice koje je formirao, obučio, opremio i u BiH uputio i podržavao resor DB-a“, poručio je Suljagić.

Gardijan piše da je ova presuda istorijska najviše zbog onoga što će reći o tajnoj ulozi Beograda u bosanskom sukobu 1992. i 1995. i o pravnoj odgovornosti tajnih državnih sponzora paravojnih grupacija. „Ovaj slučaj protiv dvojice visokih srpskih dužnosnika je lakmus test kojim se dokazuje beogradska orkestracija etničkog čišćenja u Bosni i Hrvatskoj tokom ranih 1990-ih”, rekao je Dejvid Šefer, bivši američki izaslanik za pitanja ratnih zločina i potpredsjednik Američkog društva za međunarodno pravo.

Dodatno uznemiruje suđenje iza zatvorenih vrata. „Bilo je to najzatvorenije i najnetransparentnije suđenje koje sam ikad vidjela pred Tribunalom i Mehanizmom“, kaže Iva Vukšić.

Po Filipu Švarmu  posebno je važan međunarodni element, jer su optuženi po prirodi svojih funkcija morali biti u kontaktu sa stranim službama. Švarm pretpostavlja da je tu bilo kompromisa, te da je to možda jedan od razloga za zatvorena ročišta.

Postupak protiv Stanišića i Simatovića trajao je 18 godina i najduži je u istoriji suda. Pravna priča još nije gotova, jer i odbrana i tužilaštvo imaju pravo na žalbu.

Miloševićevi ljudi na terenu

Jovica Stanišić, rođen 1950, počeo je da radi u SDB 1975. godine. Do kraja 1991. godine nalazio se na položaju zamjenika načelnika DB, a de facto je bio prvi čovjek DB-a i prije zvaničnog imenovanja na dužnost načelnika, odnosno šefa, na kojoj se nalazio od 31. decembra 1991. do 27. oktobra 1998. godine.

Franko Simatović – Frenki, takođe rođen 1950. počeo je da radi u DB-u 1978., gdje je na raznim poslovima radio do 2001. godine. Tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica, kako se navodi, on je djelovao po ovlašćenju Stanišića. Frenki je po mnogima bio Stanišićeve oči, uši i desna ruka. Osim što su ih smatrali „Miloševićevim ljudima na terenu“, na suđenju je moglo da se čuje i da su kod njih komandanti različitih jedinica – poput Arkana i Legije – „redovno dolazili na konsultacije”.

Milošević je 1995. na mirovne pregovore u Dejton vodio i Stanišića što je potvrdilo da se radi o čovjeku od povjerenja. Tri godine kasnije smijenjen je sa pozicije načelnika DB-a, a negdje u to vrijeme dolazi do mimoilaženja sa Miloševićem. Osim sumnji da se sastajao sa opozicijom u Srbiji, Milošević je smatrao da je Stanišić održavao veze i sa stranim obavještajnim službama, uključujući CIA.

Stanišić se penzionisao u julu 2000. godine, a u decembru 2001. i njegova desna ruka, Simatović. Optužnica Haškog tribunala stigla im je 2003. godine.

Adam Veber, jedan od haških tužilaca u njihovom predmetu, istakao je da su Stanišić i Simatović „iskre koje su zapalile kuću”.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Nedavno objavljena knjiga njemačkog publiciste i novinara Mihaela Martensa o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ otkriva malo poznate detalje o spektakularnom obavještajnom radu ambasade Kraljevine Jugoslavije u Berlinu uoči i nakon početka Drugog svjetskog rata

U 3 sata i 15 minuta  22. juna 1941, njemački radio vezisti su poslali kodni signal Dortmund za 3 miliona njemačkih vojnika nagomilanih uz granicu Sovjetskog Saveza u dužini od 2.900 km. Time je otpočeo Slučaj Barbarosa – kako se kodno zvala invazija na Sovjetski Savez. Dojučerašnji saveznici, koji su zajedno počeli Drugi svjetski rat napadom na Poljsku i raskomadali istočnu Evropu, od toga trena su smrtni protivnici. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin i njegova Crvena armija su zatečeni nespremni jer nisu očekivali rat prije nego Njemci dotuku Veliku Britaniju i time izbjegnu fatalni rat na dva fronta kao 1914. Crvena armija je bila daleko brojnija po ljudstvu i naoružanju od Njemačke i njenih saveznica. Međutim, njemačka avijacija je samo u prva tri dana rata zbrisala preko 3.900 sovjetskih borbenih aviona, od kojih je ogromna većina uništena na zemlji, uz gubitak od svega 78 svojih. Nakon šest dana rata, njemačke oklopne jedinice su već bile u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, pošto su munjevito razbile i uništile 5 sovjetskih armija.

Sva dotadašnja upozorenja Moskvi o predstojećem napadu Staljin je odbacivao kao provokacije Britanije i njenih saveznika kojima je, po njegovom ideološkom ubjeđenju, cilj bio da ga uvuku u rat za kapitalističke i imperijalističke ciljeve. Staljin je doprinio nespremnosti svog carstva za rat jer je u čistkama i montiranim suđenjima krajem 30-ih poubijao preko 30.000 visokih oficira zamijenivši ih partijski podobnim ali vojnički nesposobnim kadrom. Od pet maršala Sovjetskog Saveza samo su dva sačuvali glave na ramenima dok je samo jedan armijski general, od ukupno 16, preživio čistke. Od ukupno 57 komandanata korpusa, 50 su pogubljeni kao „narodni neprijatelji i kontrarevolucionari“ uz koje su likvidirana i 154 divizijska generala od ukupno 186.

Njemački vođa Adolf Hitler je 18. decembra 1940. godine izdao u najvećoj tajnosti Direktivu br. 21  kojom se naređuju pripreme i glavni pravci invazije. Međutim, nije se ni završila kalendarska 1940. godina a iz jugoslovenske ambasade u Berlinu je stigao u Beograd izvještaj da Njemačka priprema vojni pohod na Rusiju.

Ambasador u nacističkoj Njemačkoj je od aprila 1939. godine jugoslovenski pisac i kasniji nobelovac Ivo Andrić. Osoblje ambasade je malobrojno i čini ga svega 15 zaposlenih. Jedan od njih je i četrdesetdvogodišnji vojni ataše i pukovnik Vladimir Vauhnik koji je stigao u Berlin nekoliko mjeseci prije Iva Andrića. Vauhnik je bivši pitomac austro-ugarske vojne gimnazije u Mariboru. Tokom Prvog svjetskog rata je ranjen i povučen u pozadinu. Po osnivanju Jugoslavije završava generalštabnu školu u Beogradu i kasnije prestižnu višu vojnu školu u Francuskoj. Prije nego je poslat u diplomatsku službu u Njemačku, radi kao profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu gdje predaje vojnu strategiju. Osim maternjeg slovenačkog govori još pet jezika, uključujući i njemački bez akcenta. Odmah po dolasku u Berlin Vauhnik je razvio živopisnu objavještajnu aktivnost koja će mu donijeti divljenje i samih Njemaca.

Krajem 1940. godine na prijemu kod Maršala Njemačkog Rajha i drugog čovjeka države Hermana Geringa uspio je od njega samog kroz ćaskanje dobiti podatak da će Njemačka do polovine proljeća 1941. godine imati 200 divizija na raspolaganju. S obzirom na to da je protiv Britanije dovoljno svega 40-ak divizija, Vauhnik je logički zaključio da je toliko povećanje Vermahta (njemačke armije) uvertira u rat protiv Rusije. Ubrzo njegove procjene potvrđuje slovački vojni ataše u Berlinu koji mu saopštava da im Njemci traže da „spreme dvije divizije za operacije na Istoku“.

Ubrzo će u Beograd početi da stižu vrlo precizni podaci o proizvodnji lovaca, bombardera, tenkova i druge moderne vojne opreme sa detaljnim tehničkim karakteristikama. Takođe Vauhnik šalje iscrpne izvještaje o njemačkim vojnim transportima prema granici sa Rusijom kao i operativne planove protiv Jugoslavije i Grčke. On poimenice navodi njemačke divizije sa matičnim brojevima koje su određene za glavni udar na Balkan i kasnije na Rusiju . Vauhnik je, nakon martovskog puča u Beogradu, 1. aprila 1941. godine, poslao kraljevskom generalštabu informaciju da slijedi njemački napad na Jugoslaviju 6. aprila.

Glavešine u Beogradu ne čitaju ni Andrićeve ni Vauhnikove izvještaje. One izvještaje koje letimično pregledaju smatraju za budalaštine vojnog atašea koji pokušava da se dokazuje i skreće pažnju na sebe. Zbog toga nije ni proglašena masovna mobilizacija pred njemački napad niti su preduzete mjere za evakuaciju civilnog stanovništva Beograda i drugih gradova pred dojavljeno bombardovanje.

Vauhnik direktno obavještava ruskog vojnog atašea u Berlinu general-majora Tupikova koji prenosi informacije o pripremanju napada sovjetskom obavještajcu i ambasadoru Vladimiru Dekanozovu. Vauhnik preko švedske ambasade šalje i upozorenja Britancima koji onda javljaju Moskvi. Sve je uzalud, u Moskvi tretiraju informacije kao lažne jer London želi da ih uvuče u rat sa Njemačkom.

Ipak se našao neko ko je ozbiljno shvatio Vauhnika. Njemci imaju tajnog agenta u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu koji šalje dekodirane izvještaje natrag u Berlin. Hitlerov šef tajne službe Valter Šelenberg će 1956. godine u svojim memoarima posvetiti čitavo poglavlje Vauhniku. Šelenberg će napisati da Vauhnik „u svom tajnom izvještaju ima tako sveobuhvatno i tačno znanje o našem vojnom i političkom planiranju da smo lomili glavu o porijeklu njegovog materijala. Jedan od ovih izvještaja smo pokazali feldmaršalu Kajtelu koji je sa tim odmah uzbuđeno otišao kod Hitlera…“. Hitler se našao u čudu i odmah naredio da se Vauhnik stavi pod danonoćni nadzor.

Šelenberg objašnjava da im i pored stalnog praćenja i prisluškivanja telefona nije bilo jasno kako Vauhnik dolazi do informacija jer je od osoblja imao samo dva jugoslovenska vodnika na raspolaganju. Nisu zapaženi ikakvi kontakti Vauhnika ili njegovih ljudi sa visokim funkcionerima i generalima Trećeg Rajha koji bi, po pretpostavci Hitlera i sigurnosnih službi, odavali povjerljive informacije.

Mihael Martens u svojoj knjizi o Ivu Andriću „U požaru svjetova“ navodi, pozivajući se na arhivske podatke njemačke tajne službe, da to što Vauhnik „sjajno izgleda i održava ljubavne veze sa tri žene istovremeno“ isljednicima u početku ne djeluje sumnjivo – sve dok nisu počeli podrobnije da motre na te ljubavnice.

Najmlađa Vauhnikova ljubavnica Juta je ćerka vlasnika kafane u Berlin-Lihterfeldeu gdje su redovni gosti bili oficiri iz obližnje kasarne SS-a (oružano krilo  nacističke partije) koji su uz piće pričali o svačemu. Juta je te razgovore bezazleno prenosila Vauhniku kome su poslužili na vrijedan izvor informacija. Nakon odlaska Jute iz stana, kod Vauhnika bi oko ponoći dolazio službenik jugoslovenske ambasade i preuzimao kriptovani izvještaj na slanje.

Druga ljubavnica Vauhnika je bila sestra njemačkog generala koji se kretao u krugovima teške industrije i Vermahta i koja je isto tako bezazleno prenosila priče o dešavanjima u tim kružocima. Treća ljubavnica je bila zapostavljena žena jednog inžinjera visoko pozicioniranog u vojnoj industriji. Informacije koje je dobijao preko kreveta je upoređivao sa drugim izvorima. Ciljano je postao prijatelj sa činovnicima srednjeg ranga za koje je procjenjivao da imaju bolji pregled brojki u glavi od generala i funkcionera Vlade kojima prenose informacije. Šelenberg navodi, kao i Martens, da je Vauhnik „podrobnom analizom berlinskih tračeva u svim društvenim slojevima uspio da sakupi izvrstan obavještajni materijal“. Šelenberg uz dužno divljenje zaključuje da je Vauhniku bilo „dovoljno da dobije odgovore na sporedna i naizgled bezazlena pitanja i da izvuče bitne zaključke“ uključujući i tačne podatke o mjesečnoj proizvodnji tenkova svih vrsta.

I Andrić i Vauhnik su nastojali da održe što prijatnije veze sa Njemačkom, na šta su podsticali i kolebljivi probritanski Beograd u nadi da će Jugoslavija time kupiti vrijeme do Hitlerovog napada na Sovjetski Savez, koji je bio neminovan. Njihov rezon je bio da će kad Njemačka uđe u rusko blato, Jugoslavija lakše disati.

Andrić, Vauhnik kao i čitava ambasada su internirani pa vraćeni u zemlju koje više nije bilo. Vauhnik je kao Slovenac postao državljanin Rajha jer je dio Slovenije gdje je rođen anektirala Njemačka. Nacističke vlasti su ga poštedjele slanja u logor ili nečeg goreg što je navodno bio dokaz poštovanja koje je uživao u obavještajnim krugovima. Poslije rata se odselio a Argentinu gdje je živio tihim životom i umro 1955.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Dokumentarni film novinara Branimir Zekića „Teret Mirka Graorca“, i slučaj o kojem je film, komentarišu se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25, odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Drajfusu

Novinar Branimir Zekić napravio je vrlo upečatljiv dokumentarni film „Teret Mirka Graorca“. U četvrtak, 17. veljače, prikazan je na Aljazeeri, paralelno ga je prenosio i portal Novosti, može se vidjeti na youtube i na dalmatinskiportal.hr, a film i slučaj o kojem je film, komentira se na mnogim portalima. Onima koji pamte suđenje Mirku Graorcu od prije 25 odnosno 20 godina, film je oživio sjećanja; za mnoge koji za slučaj čuju prvi put, film kao da opisuje hrvatsku verziju suđenja Dreyfusu. Postoje neke manje bitne razlike – sudi se hrvatskom policajcu, a ne francuskom časniku; policajac je Srbin, a ne Židov; optužen je i osuđen za ratni zločin, a ne za veleizdaju; premlaćivali su ga na ispitivanju, a ne samo javno sramotili; odležao je u zatvoru deset, a ne pet godina… Ali uloge koje su u tim procesima imale tajna policija i javna politika su slične. Glavni svjedok protiv Graorca bio je tadašnji šef SIS-a u Splitu Vlado Ugrin. On je premlaćivao Graorca na ispitivanju, a kasnije, kad je odlučeno da se Graorca optuži za zločine počinjene 1992. u logoru Manjača, Ugrin je, između pet poredanih osoba, „prepoznao“ Graorca kao zapovjednika vanjske straže u Manjači.

Svjedoci optužbe protiv Dreyfusa bili su pripadnici francuske obavještajne službe.

Mediji su bombastičnim naslovima i apodiktičkim tvrdnjama stvarali javno mnijenje mjesecima prije suđenja, „Krvnik iz Manjače raskrinkan u Splitu“, „U Manjači zločinac, u Splitu dragi susjed“, Slobodna Dalmacija, svibanj 1995; „Veleizdaja: Hapšenje židovskog časnika A. Dreyfusa“, „Izdajnik priznao“, La Libre Parole, novembar 1894.

Vojni sud u Splitu naložio je 1995. da Graorac bude pritvoren i ispitan od vojnog suca istražitelja. Glavna rasprava održana je na Županijskom sudu u Splitu 1996. Mirko Graorac osuđen je na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina zatvora i protjerivanje iz Hrvatske. Sud je donio takvu presudu bez i jednog materijalnog dokaza koji bi teretio okrivljenika, a odbivši da sasluša i jednog svjedoka obrane i ne provjerivši ni jednu Graorčevu tvrdnju, od toga da ga je ispitivao i premlaćivao V. Ugrin koji ga je kasnije „prepoznao“, do toga da je Graorac vrijeme za koje ga se tereti njegovao bolesne roditelje u selu Bajinci, a poslije njihove smrti molio biskupa Komaricu da mu pomogne vratiti se u Hrvatsku.

Vojni sud u Parizu osudio je 1895. Dreyfusa na maksimalnu zatvorsku kaznu, doživotni zatvor, te na praktično protjerivanje iz Francuske, na Đavolji otok u Južnoj Americi. Jedini dokaz koji je tužilaštvo iznijelo protiv Dreyfusa bio je nepotpisani, rukom pisani list papira, oko kojeg su postojala suprotna mišljenja grafologa da li ga je pisao Dreyfus ili ne.

Vrhovni sud RH uvažio je žalbu Graorčevog odvjetnika Nenada Bobana, ukinuo presudu i vratio predmet Županijskom sudu u Splitu na ponovno suđenje. Ali ne iz razloga koje je isticala obrana. U svom rješenju iz veljače 1998, Vrhovni sud navodi da je Županijski sud „pogrešno utvrdio činjenično stanje.“ „Naime sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su u ‘Manjači’  bili i ratni zarobljenici pripadnici HV-a.“ Prema Vrhovnom sudu takvo tvrđenje „moglo bi imati dalekosežne posljedice“. To, međutim, odgovara iskazima nekih svjedoka koji o sebi govore kao o časnicima HV-a. Tako npr. V. Ugrin u glavnoj raspravi 4. ožujka 1996. kaže: „U trenutku zarobljavanja ja sam bio satnik HV-a (..) i danas sam djelatnik MORH-a.“ Vrhovni sud u svom rješenju dalje tvrdi: „Optuženik je u inkriminirano vrijeme bio na dužnosti zapovjednika vanjske straže rezervne milicije RS u ‘Manjači’ u čemu su bili suglasni gotovo svi saslušani svjedoci, čije navode optuženik niti ne pokušava osporiti.“ To je naprosto notorna neistina. U svim svojim izjavama, i u istrazi i na glavnoj raspravi, M. Graorac tvrdi da u ‘Manjači’ nikad nije bio, da nije ni znao za ‘Manjaču’ i da je u periodu za koji ga se tereti bio uz svog bolesnog oca zbog kojeg je i došao u svoje rodno selo Bajince. Dakle, u svom rješenju kojim se predmet vraća na ponovno suđenje, Vrhovni sud je ne samo „pogrešno utvrdio činjenično stanje“ nego je i prejudicirao krivnju optuženika.

Poslije niza novinskih članaka koji su jasno pokazali da su dokazi protiv Dreyfusa fabricirani, posebno poslije priznanja visokog časnika francuske vojske da je na sudu lagao i sam, poslije, falsificirao dokument koji dokazuje Dreyfusovu krivnju, Vrhovni sud RF ukida, 1899. presudu Dreyfusu ali ga tretira kao krivca i vraća predmet na vojni sud. Kao razlog prejudiciranja Dreyfusove krivnje Vrhovni sud navodi, između ostalog, da Dreyfus nije osporio svjedočenje časnika koji ga je privodio na prvo suđenje i koji je tvrdio da mu je tom prilikom Dreyfus priznao izdaju. To je bila neistina; Dreyfus je cijelo vrijeme tvrdio da nije kriv.

U novom procesu na Županijskom sudu u Splitu 2000. godine, Graorac je ponovo osuđen, ali sada na 15 godina zatvora i bez progona iz Hrvatske.

U novom procesu na Vojnom sudu u Rennsu 1899. godine, Dreyfus je ponovo osuđen, ali sada na 10 godina zatvora i bez progona iz Francuske. Da bi se smirila uzavrela situacija oko tog slučaja, Dreyfusu je ponuđena ‘predsjednička milost’, oslobađanje uz prešutno prihvaćanje krivnje. Dreyfus, teško narušenog zdravlja poslije zatvora na Đavoljem otoku, prihvaća pomilovanje. Ali novine su nastavile donositi sve više činjenica, a sve su ukazivale da je Dreyfus nevin osuđen u jednom procesu koji je bio kombinacija odricanja od sudske nezavisnosti na račun političke podobnosti i konstrukcije lažnih dokaza.

Poslije objavljivanja članaka koji su iznosili činjenice, a sve su ukazivale da je proces Graorcu vođen krajnje pristrano, Graorac je premješten na odsluženje kazne iz Lepoglave u zatvor kod Banja Luke; taj premještaj je bio moguć jer je Graorac rođen u BiH, a dva puta mu je odbijena molba za hrvatsko državljanstvo iako je ispunjavao sve uvjete. Poslije odsluženja dvije trećine kazne, 10 godina zatvora, Graorac je oslobođen i odlazi živjeti u svoje rodno selo. Dok je bio u zatvoru, njegova supruga, koja se cijelo vrijeme borila da dokaže njegovu nevinost, umrla je u Splitu, a djeca su se odselila u Englesku i Irsku. Ali članci s novim činjenicama i novim svjedočenjima, koji svi ukazuju da je Graorac nevin osuđen, nastavljaju izlaziti. Između ostalog i intervju s nekadašnjim Graovčevim odvjetnikom po službenoj dužnosti Nenadom Bobanom, gdje Boban iznosi da mu se njegov ratni drug, visoki časnik HV-a koji je na sudu svjedočio da je Graorca vidio u Manjači, povjerio prije 15 godina da Graorca prije suđenja nikad nije vidio ali je htio podržati tvrdnje Vlade Ugrina.

Tu sličnosti između ta dva slučaja, za sada, prestaju.

Francuske pravosudne institucije, pod pritiskom javnosti i, konačno, odlučne da riješe taj sve teži teret francuskog pravosuđa, ponovo istražuju slučaj i 1906, 12 godina poslije hapšenja, u potpunosti rehabilitiraju Dreyfusa.

Županijski sud u Splitu dva puta je, 2010. i 2020. godine, odbio reviziju procesa Graorcu i sada, 26 godina poslije početka tog procesa, o obnovi suđenja odlučuje se na Vrhovnom sudu. Interes javnosti koji je film „Teret Mirka Graorca“ pobudio, možda doprinese da se cijeli slučaj ponovo ne prepusti zaboravu u nekim prašnjavim sudskim fasciklima.

Pred Županijskim sudom u Splitu na pijedestalu stoji božica pravde s povezom preko očiju, s uzdignutom rukom i ispruženim prstom upozorenja. Ovisno o kutu pod kojim se gleda, taj ispruženi prst može izgledati kao srednji.

Zoran PUSIĆ

Komentari