Samo šest mjeseci do krajnjeg roka da se ispune sva poglavlja, umjesto priče o evropskoj završnici, u Montenegru je na djelu čudna paraistorijska medijska drama. Čista fikcija. Priča se o Kosovu, nezavisnosti i 2006., četnicima i hibridnim ratovima.  U pauzama se predahne sa (ne) postojećim koncertom Baje malog Knindže. Bruka šta se radi, što bi rekla poslanica PES-a Jelena Nedović

Čovjek bi pomislio da se u zemlji o kojoj uticajni Poltiko ove sedmice piše da ulazi u završnicu pristupanja u EU, govori upravo o tome. O završnici evropskog puta.  Ni riječ. Samo šest mjeseci do krajnjeg roka da se ispune sva poglavlja, u Montenegru je na djelu  čudna paraistorijska medijska drama. Čista fikcija. Priča se o Kosovu, nezavisnosti i 2006., četnicima i hibridnim ratovima.  U pauzama se predahne uz (ne)postojeći koncert Baje Malog Knindže. Dario Vraneš, gradonačelnik Pljevalja je odavno shvatio da se ovdje „sve zaboravi za dva dana“, pa se javno šalio i slagao za koncert. Neka, shvatio je i da mu svašta prođe bez sankcije.

Višedecenijski premijer Crne Gore Milo Đukanović je sedmicu uoči proslave 20 godina od nezavisnosti ugošćen na prijateljskoj TV E. On, dva novinara i par prigodnih pitanja. Sve u svemu, ispalo je da je Đukanović bio ne samo neki sporedni lik koji nije učestvovao u donošenju odluka ranih devedesetih, nego i da je bio Slavko Perović.  Njegova  „suverenistička, građanska, multietnička, proevropska” struja DPS-a pobijedila je 1998. godine. Poslije je bez greške  radio do 2006. i izvojevao Crnoj Gori nezavisnost.  Priznao je „grešku“ zbog napada na Dubrovnik,  saopštivši da se osim Hrvatima trebao izviniti i crnogorskim građanima, posebno onim koji su od početka bili protiv rata. Nije bilo potpitanja, pa je neznaveni gledalac mogao steći dojam da je takvih bilo u vr’ glave desetak. A ne čitav mirovni pokret koji je Đukanović progonio. Izvinjenje žrtvama drugih ratnih zločina u Crnoj Gori, od deportacija pa nadalje, Đukanović nije pominjao. Ni sumnjive privatizacije, pustošenja zemlje, politiku identitetskih podjela.  Opet, nijesu ga ni pitali.

Najavljena su još dva dijela nastavka Đukanovićevog intervjua. Čuda se dešavaju, možda ga priupitaju i za aferu Telekom. Slučaj visoke korupcije koja je vodila do porodice Đukanović, a zbog koje se ove sedmice podijelilo pravosuđe, pa više ne znaš ko je tamo čiji. Sigurno je samo da ne ličimo na zemlju koja „ulazi u završnicu pristupanja u EU“ , i koja će za pola godine zatvoriti poglavlje vladavine prava i borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Ddok je Đukanović pričao bajke o svojoj vladavini, Milan Knežević je krenuo u mitski „institucionalni boj za Kosovo“.  Kao da ga je Vučić podučio.  Za to vrijeme, vlast se bavila prepiskama bivšeg gradonačelnika Podgorice i funkcionera DPS Ivana Vukovića sa neformalnim vlasnikom građevinskog giganta Bemax Aleksandrom Mijajlovićem. Prepiske su dio predmeta Specijalnog tužilaštva protiv Mijajlovića, koje  ga tereti da je organizovao kriminalnu grupu koja je djelovala od 2019. do februara 2024,  i zloupotrebljavala službeni položaj radi uticaja na  vlast, bezbjednosni sektor i medije. Prepiske su nastale prije Mijajlovićevog hapšenja, i sumorna su slika crnogorske političke i medijske scene, umrežene politike, medija i podzemlja u to vrijeme.

Zanimljivo je da su objavljene prepiske dio vlasti u srce takle ne zbog te sumorne slike, nego  zbog Vukovićevog  termina “četnička govna”.  Iako  u prepisci Vuković nije precizirao na koga misli,  političke reakcije su se nizale. Najinteresantnije, problem nije bio u četnici, nego u dodatku. Gospoda četnici bi zvučalo prikladnije.

Posebna drama nastala je zbog psovke u kojoj se pominje ime pokojnog mitropolita Amfilohija. “ U crkvu Vladu da prave… To civilizovani svijet ne poznaje već 300 godina”, napisao je Vuković Mijajloviću, opsovavši potom “sve po spisku, na čelu s Amfilohijem”. Uslijedila je salva reakcija zbog psovki,  majki i pokojnog mitropolita.  Niko o tome što u to doba javni funkcioner i profesor Vuković svoju političku misao dijeli sa vlasnikom najmoćnije građevinske kompanije, koja je i tada bila pod javnim sumnjama za raznorazne nelegalne poslove. Jezik je tu samo prirodno prilagođen.  Gradonačelnik s Mijajlovićem dogovara opremu za bolnicu, političke poteze, medijske politike, sluša Mijajlovićeve komunalne zahtjeve. Konačno dogovara i  traku za trčanje kod kuće.

Bruka šta se radi, što bi rekla poslanica PES-a Jelena Nedović. Poznata po krilatici: Kad si privatni medij ne možeš  reći da radiš za državu i istinu.

Na žalost, ne može se reći da vlast i opozicija danas rade  za državu i istinu. A, bogami, ni za završnicu ulaska u EU.

 Milena PEROVIĆ

Dok Milan Knežević sklapa ironične rime  u parlamentu, zabrinut za moralni pravac  zemlje jer Riki Martin ima muža, i ove sedmice se u Crnoj Gori poje ratnim zločincima. To većem dijelu vlasti ne smeta.Vojnika koji je pjevao četničke pjesme, sve su prilike, službe će koštati to što nije dostavljao doznake za bolovanje, a ne Draža

Dolazi nam Riki Martin i koštaće nas papreno. Ipak, interesantnije od toga što će svjetska muzička zvijezda pjevati u Podgorici na Dan državnosti i napraviti nam rupu u budžetu su ovdašnje reakcije na tu vijest. Ispostavilo se da dobar dio političara, a na žalost i društva sudeći  po komentarima na društvenim mrežama, ne brinu pare,ili Rikijev repertoar od kog znaju samo jednu pjesmu. Nego to što Riki ima muža.

Milan Knežević, partijac poeta, svjetskoj muzičkoj zvijezdi je posvetio  pjesmu i izdeklomovao je  u parlamentu. Na pravom mjestu. Falile su gusle u pozadini. Kneževićevi poetski uzleti pokazali su da on tipuje nakon Bećira na Trinaestojulsku, ne samo rimama, nego i ispravnom orijentacijom.  „Pjeva Riki Martin i dovodi muža. Pravo je pitanje da li Crna Gora zaslužuje neki mnogo pežorativniji naziv nakon ovoga“, prokomentarisao je nakon recitacije. Nije otkrio koji naziv. Ne treba, međutim, mnogo pameti da se razumije da nam neće druge ptice pjevati dok Kneževićev glas bude odjekivao skupštinom.

Poslanika Kneževića niko u parlamentu nije podsjetio da je odavno prošlo vrijeme inkvizicije i da je je Rikijeva seksualna orijentacija, baš kao i Milanova, njegova lična stvar. Ili da je po Ustavu Crne Gore, zabranjeno diskriminisati i širiti mržnju prema pripadnicima svih manjinskih grupa, pa i onih drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Doduše, to je Milan Knežević. On u parlamentu i gdje stigne negira i ratne zločine, a gdje ne bi orijentacije.

Dok Knežević sklapa ironične rime  u parlamentu, zabrinut za    moralni  pravac zemlje, i ove sedmice se u Crnoj Gori poje ratnim zločincima. To većini vlasti ne smeta. Niko ni saopštenje, a kamoli pjesmu.  Snimak dvojice vojnika VSCG koji pjevaju Draži Mihajloviću, završio je na društvenim mrežama. Ministar odbrane Dragan Krapović obavijestio nas je da je jedan od njih od ranije na bolovanju, te da to nije pravdao doznakama, pa je pokrenut postupak da se skrajne iz službe. Doznake će ga, sva je prilika,  na kraju koštati posla, a ne Draža. Poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević saopštio je da taj vojnik već sedam mjeseci ne dolazi na posao, dok radi u ugostiteljstvu, te da njegov njegov nečastan otpust opstruira potpukovnik V.B. Možda i potpukovnik voli da zapjeva.

Protiv drugog vojnika, saopšteno je, pokrenut je postupak za utvrđivanje odgovornosti. Iz Ministarstva je poručeno da „uniforma VCG ne smije biti prostor za veličanje bilo koje ekstremisticke ideologije, velikodržavnog projekta, partijskog djelovanja, niti za podršku licima iz oblasti teškog i organizovanog kriminala”. Dobro zvuči.

Ima i onih koje od svega najviše sjekira Dan državnosti. „Bolja će biti muzika nego što je praznik“, poručio je predsjednik Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović, komentarišući vijest da će 21. maja u Podgorici pjevati Riki Martin. „Baš me briga ko će da im pjeva“. Njima, veli.

Ima i neobičnih vijesti. Riki je uspio da pomiri bivše Frontovce sa susjednom Hrvatskom. Portal Borba, glasilo bivšeg Demokratskog fronta, prenio je tekst hrvatskog portala, što do sada nije zabilježeno.  Prostor je inače  rezervisan za Vučića i njegove domaće izvođače.  Doduše, prenešeni tekst se opet tiče Rikijeve seksualne orijentacije. Hrvatski portal komentarisao je dolazak svjetske muzičke zvjezde u Podgoricu u kontekstu optužbi bjegunca Miloša Medenice da su neki ovdašnji funkcioneri Rikijeve orjentacije.

Bilo bi dobro da u ključnoj godini za ulazak zemlje u Evropu, vlast bude prvenstveno u evropskoj orijentaciji.  To bi konačno donijelo institucije koje rade po zakonu,  i kažnjavaju govor mržnje. Bio on u formi pjesme ili političkog govora.

Milena PEROVIĆ

Nijedan od funkcionera vlasti koji su ove sedmice, pričajući o kulturi sjećanja,  položili vijenac u Murinu, nije se ni pojavio niti progovorio riječ na godišnjice više ratnih zločina devedesetih – Kaluđerski laz , Štrpci, Deportacije, Morinj… Stotine žrtava tih zločina stradale su  samo zbog svojih imena. Dio vlasti ih se baš zato ni dan danas zvanično ne sjeća. Žive su devedesete

Da se sudi samo po domaćim novinskim stupcima s kraja aprila,  moglo bi se zaključiti da je dio ovdašnje vlasti nadljudski posvećen kulturi sjećanja.  U četvrtak, 30. aprila, na 27. godišnjicu stradanja civila u Murinu tokom NATO bombardovanja 1999., nizala su se saopštenja: potpredsjednik  Vlade Momo Koprivica, njegov partijski kolega iz Demokrata, ministar odbrane Dragan Krapović, predsjednik parlamenta Andrija Mandić i njegov koalicioni partner, odskoro  u opoziciji,  Milan Knežević.  I naravno – ministar poljoprivrede  Vladimir Joković .  Većina ih je i lično položila vijenac na spomen obilježju u Murinu.

Tako i treba. Nema se šta dodati njihovim javnim podsjećanjima na stradanja nevinih u Murinu  i pozivima da se  mora njegovati kultura sjećanja. Poimenice su nabrojali i šest žrtava bombardovanja u Murinu, od kojih dvoje djece – Miroslav Knežević, Olivera Maksimović, Julija Brudar, Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojla Komatina.

Ima jedan mali problem. Nijedan od nabrojanih  funkcionera nije rekao ni riječ niti se pojavio na obilježavanju zločina Kaluđerski laz , od čije je godišnjice nije prošlo ni petnaestak dana. Nije ih bilo ni na godišnjici zločina Štrpci. Osim što ih hronično nema na obilježavanju ratnog zločina Deportacija u Herceg Novom, Neke Demokrate su pokenule inicijativu da se jedna od podgoričkih ulica nazove po Pavlu Bulatoviću, ministru policije devedesetih i jednom od najodgovornijih u komandnom lancu za taj zločin. Ćutanje i na godišnjicu ratnog zločina Morinj. Neki od njih, poput Milana Kneževića,  s vremena na vrijeme naprave korak dalje: javno negiraju ovaj ratni zločin.

Kad se pobroje imena ovih zločina iz ratnih devedesetih, sa kojima se Crna Gora još nije suočila, radi se o stotinama ljudi. Uglavnom malo drugačijih imena.  To, ta njihova imena su razlog zbog kojih su izgubili živote. I razlog zbog kojih ih se funkcioner posvećeni „kulturi sjećanja“  ni dan danas, kad je Crna Gora na vratima EU,  zvanično ne sjećaju.

Prošle sedmice Parlament na čelu sa Andrijom Mandićem organizovao je „simbolični program “  za  Dan sjećanja na žrtve logora Jasenovac. Skupština je bila okićena prigodnim obilježjima. Rezoluciju o Jasenovcu, valja se prisjetiti, parlamentarna većina nije usvojila prije dvije godine jer se naprasno sjetila žrtava Drugog svjetskog rata, već kao odgovor na glas Spajićeve Vlade za Rezoluciju UN o Srebrenici. Glasali su u stvari za Aleksandra Vučića i kontra putu Crne Gore u EU. Kontra dobrosusjedskih odnosa sa Hrvatskom. Domaće sramote iz devedesetih u Dubrovniku se uredno – ne sjećaju.

Iako je i u crnogorskom parlamentu usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici, Mandiću nije palo na pamet da organizuje „simbolični program“ u  Skupštini kao sjećanje na žrtve –  više od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.  Da, zbilja, on i njegovi negiraju genocid u Srebrenici.

Ove se sedmice portal Borba,  blizak bivšem DF, zabrinuo  zbog ugrožene sekularnosti države Crne Gore nakon izjave reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića koji je gostujući na RTCG saopštio da vjeruje premijeru Spajiću ali da mora pokazati više snage na putu Crne Gore ka EU.

“U svakoj ozbiljnoj i institucionalno stabilnoj državi, takav istup bi otvorio javnu debatu o principima – ne o tome da li je izrečeno tačno ili netačno, već o tome da li je primjereno da vjerski lideri na ovakav način ulaze u politički prostor”, navodi se u tekstu pod naslovom Dvostruki aršini.  Principijelno su, eto, propustili priliku da otvore javnu debatu kad je mitropolit MPC Joanikije na zvaničnom sastanku sa Mandićem u parlamentu davao naširoko svoj sud o putu zemlje u EU.

Fejzić je na RTCG i ovo rekao: “Suludo je što i dalje moramo da govorimo o zajedničkom životu, o potrebi očuvanja mira, tolerancije, dodajući da bi to trebalo da bude zaboravljena priča koja se podrazumijeva i ne smije dovoditi u pitanje”.

Suludo je. Žive su devedesete.

Milena PEROVIĆ