Povežite se sa nama

FELJTON

SEDAM PUTA BRODOM OKO SVIJETA (VII): Vrijeme pomorskog romantizma

Objavljeno prije

na

Sve ovo što sam napisao odnosi se na današnje pomorce čiji lični dohoci, vrijeme provedeno na brodu i profesionalna odgovornost ne daju prostora za bavljenje tako glupavim stvarima kao što je to šverc narkoticima. Ljudi koji na međunarodnom tržištu rada zarađuju kao pomorci ne igraju se sa profesijom kao naši stručnjaci u raznim profesijama, koji za pola plate čistača ili mornara na brodu prodaju svoje znanje – a neki i goli obraz!

Da me ne bi kolege pogrešno razumjeli, moram se ukratko osvrnuti i na vrijeme kada smo mi plovili. To vrijeme ja nazivam pomorski romantizam.

Sa socijalističkim platama i moralom išle su i neke mane, koja danas karakterišu skoro sve profesije osim one najprljavije kojom se ljude bave – a to su većina beskrupoloznih političara.

Mi smo sa ono malo valute, kao devizni dodatak, nešto slično dnevnici, kupovali ono čega nije bilo na našem tržištu. Najlonske košulje, čarape, šuškavce… Kasnije se prešlo na piće i cigarete.

Svako je znao ako bude uhvaćen da će izgubiti hljeb. To je, ustvari, bio kontrolisani šverc i tolerisan od strane države. Nekad su na brodove plovili komesari. Kasnije su njihov posao na brodu nastavili partijski i UDBINI špijuni. Obično je to bio neki član posade koji je iz svake luke slao izvještaje. On je kontrolisao i zapovjednika i upravitelja i sve članove posade. Te ljude, s obzirom na njihov primitivni način ponašanja i kao neradnike, nije bilo teško identifikovati. Dakle, sitni šverc je bio uobičajen. Samo rijetki, sa debelim vezama, kupovali su na veliko, koju desetinu baksa cigareta. Kupovali smo radio uređaje, kasetofone, gramofone, Hi – Fi uređaje, televizore crno bijele, pa u boji, firmirane patike, džins… Nešto smo od toga unosili na povlasticu, koju su pomorci uvijek imali, a nešto je švercovano. Sve su to bile sa današnjeg aspekta vrijednosti sitnice. I niko se od toga nije obogatio! Nijedan pomorac u to vrijeme nije imao ni svoju kuću ni auto. I pored šverca i plate i valute. Navešću i primjere „singerica”, na nožni pogon. Ovo više lični na vic. Kupovali bi ih u Americi za tri do pet dolara, a kod nas prodavali po 50 ili 70. U ono vrijeme kupovali smo u Americi džins. Na veliko po cijeni od pet dolara par. U Rusiji smo ih prodavali po 150 – 200 rubalja. Plata doktora ili inženjera u to vrijeme je bila 1490 rubalja mjesečno. Najveći dio te „zarade” je išao na provode. Trošak po glavi za jedan dan sa prvoklasnim provodom je bio otprilike koliko i zarada za jedne farmerke. Evropejski, Pribalitiskij hoteli ekstra klase u Lenjingradu, sa restoranom Sadko, bili su nešto najekskluzivnije što je nudio Sovjetski Savez strancima za reklamu. Koristili smo promociju sovjetskog socijalizna na naš način. Njih komercionalna strana nije interesovala. U to vrijeme, razni polonski, deripaske i kako se sve ne zovu današnji multi milioneri i milijarderi, koji pokupovaše sve po našem primorju, bili su potrčkala pomoraca. Bili smo za njih rokfeleri.

Bilo je to mnogo zanimljivo vrijeme. I veselo. Imao sam njuh da prepoznam agente NKVD-a, da ga dovedem u kabinu i da sa njim razgovaram dva sata.

Ja znam da vi nijeste radnik na brodu i da ne pripadate stručnim ljudima za iskrcaj tereta. Recite mi koga Vi kontrolišete, nas kao posadu ili radnika na brodu?

Nije imao kud. Kad čovjeka gledate pravo u oči i postavite mu takvo pitanje, nema izmicanja i laži. Pa makar bio i Putinov mlađi kolega.

Znate i ja sam, kao i vi član komunističke partije. Nema potrebe da me kontrolišete, kažem mu.

Nije riječ o tome. Ja ću Vam reći iskreno (zamislite špijum pa iskreno!). Mi smo blizu krstarice Aurore, koja je dio naše istorije, dali Čehoslovacima da nam naprave moderni restoran. Da bi mogli na reprezentativan način predstavljati zemlju i dočekivati posjetioce Aurore. Samo dva mjeseca kasnije taj restoran je pošao u vazduh. Bila je to diverzija. Čija? Moramo štititi svoju zemlju.

Bile su to godine hladnog rata i željezne zavjese. Pitao sam ga: je li moguće da u velikom Sovjetskom Savezu ljudi ne smiju ići iz jednog mjesta u drugo bez dozvole policije. Zašto?

Sovjetski Savez je velika zemlja. Malo naseljena. Izložena je raznim neprijateljima. I to je jedan vid kontrole, zaštite. Teško je to objasniti.

Pozdravili smo se kao dva drugara. Nikad se više nijesmno sreli. Rusija je danas napredna zemlja.

Samo oni sa desetine kila medalja na prsima razumiju ovo što pišem. Takav je život!

Sretao sam tamo i naše emigrante iz vremena Informbiroa. Upoznamo se u knjižari. To su mjesta u koja pomorci vrlo rijeko zalaze. Sprijateljimo se. Kod nas disident, pobjegulja. A nekad bio veliki Jole. Prije naše, a sad u egzilu, u SSSR-u, član Ruske akedemije nauka. Ima stan, divnu biblioteku, ugled u sredini u kojoj živi – i bijedu od života. Nesretnog čovjeka nekad vrhunskog intelektualca Crne Gore, gledate pred sobom kao uzgubljen duh. Pričao sam mu iskreno o stvarnom stanju kod nas. Upijao je svaku riječ kao žedan vodu. Vjerovao mi je! I to je za njega bio najveći poraz u životu. Ostao je izgubljeniji nego što je bio. U ponoru iz kojeg nikad neće izaći. I danas mi srce zadrhti kad pomislim za zlu sudbinu toga dobrog čovjeka. Kojega je zabluda, i zlehuda sudbina, dovela tu gdje je. Na putu sa kojeg nema povratka.

Vratimo se švercu pomoraca. Vrlo rijetki su bili oni koji su znali i da reskiraju, mnogo za male pare. Obično su to bili padobranci i na brodu, pretežno iz unutrašnjosti. Flaša viskija košta preko brodskog snabdjevača tri do pet dolara. U Saudijskoj Arabiji prodavana je za 60 dolara. To su velike pare. Ali ako vas uhvate sa jednom jedinom flašom ode vam ruka po šerijatskom zakonu! Za baksu možda i glava. Kad bih doznao da se neko upušta u takav rizik, uložio bih sav moj autoritet da ga odgovorim. Srećom, rijetko smo dolazili u to područje i to samo na ukrcaj bunkera goriva.

Ovaj vid šverca je umro sa posljednjim parnim brodovima. Sa slobodom plovljenja pomoraca na stranim brodovima, liberalizacijom režima i poboljšanjem životnog standarda. Svaki pomorac je dobio društveni stan. Poneko je počeo kupovati i kola. Danas svi pomorci imaju svoje stanove ili kuće. Mnogi debelu ušteđevinu, na stranim bankama. Onu koju je izgubila Crna Gora!

Sa sve kraćim zadržanjem brodova po lukama. Sa ubrzanom modernizacijom poslovanja na tržištu pomorskog prometa. Taj vid dopunske „zarade” nam je omogućavao malo komforniji život. Prevladavanje bijede socijalizma, neslobode. Našim porodicama je obezbjeđivao često pristojan život, za razliku od okruženja. Ali i pored svega ostala je priča o pomorcima i švercu. To danas nije ni za vic a ne za ozbiljnu priču. No, vrijeme i utisak o dobrom životu uz pomoć i takve sitne zarade u to vrijeme bio je istorijski iskorak jedne generacije, izazivao je zavist komšija i sugrađana, bio mit iza kojeg je stojala surova stvarnost, šverc koji danas više liči na šalu. Kao i romantizam u književnosti – bilo pa prošlo. Ostalo je da se priča.

Kao i o našoj profesiji koja je protjerana sa ovih prostora. Ta „čast” danas pripada Milu Đukanoviću, Igoru Lukšiću, Andriji Lomparu…i ostalim političarima i „neplivačima”, stručnjacima koji su služili politici. I da ljudi ne bi zaboravili još jednu sitnicu: iza nas je ostalo oko 800 stanova u kojima živi skoro isto toliko pomorskih porodica. Tako se naše vrijeme neće zaboraviti upravo zbog te činjenice na koju raspikuće, srećom, nijesu mogle uticati da i to unište i rasprodaju. Današnji pomorci žive dovoljno bogato da skoro svaki zapovjednik ili upravitelj stroja, oficiri, pa bezmalo i ostali članovi posada imaju svoje kupljene stanove ili izgrađene moderne kuće. Voze skupa auta. Sve su to postigli svojim teškim, ali časnim radom. I poštovani su svuda u svijetu. Osim u Crnoj Gori!

Šteta za Crnu Goru milenijum prepoznatljivu kao pomorska zemlja. Političari raznih fela od nje su, osim što su državu osiromašili, svojim neznanjem i sebičnošću napravili – državu na moru. Svaki pomorac, bilo kojem vremenu pripadao, od toga se stidi. Ali šta možemo…

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XII):  Referendumi, rat u BIH, sankcije i inflacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Uzalud je bilo što se protiv referenduma izjasnilo petnaestak političkih partija i organizacija. Među njima i Građanski forum, čiji članovi su bili neki od najznačajnijih crnogorskih umjetnika dvadesetog vijeka (Dado Đurić, Vojo Stanić, Živko Nikolić, Mirko Kovač), više od pet narodnih heroja (Komnen Cerović, Boško Đuričković, Veljko Milatović, Vlado Dapčević, Vlado Kapičić), dva bivša predsjednika vlade (Rade Brajović, Vuko Vukadinović), na desetine profesora univerziteta. Uzalud su bili mitinzi i protesti na kojima su govorili novi politički prvaci i studenti. Pučistička vlast je na zasijedanju Skupštine Crne Gore 23. februara 1992. promijenila zakon o referendumu i promptno zakazala referendum za nedjelju dana kasnije. Crnogorske independističke partije su pozvale građane da bojkotuju referendum. Prvog marta održani su referendumi o nezavisnosti u Crnoj Gori i BIH (ovaj je počeo 29. februara). Bulatović i Đukanović (koji je još 1991. izjavio da „najviše mrzi stopostotne Crnogorce”) intenzivnom kampanjom i pritiskom izveli su na glasanje 66 odsto građana. Od toga je 96 odsto reklo „da” ratu i razaranjima, vjerujući u obmanu da spasavaju Jugoslaviju. Srbi u Bosni su bojkotovali referendum, pa je izlaznost bila 63 odsto. Od toga je za nezavisnost glasalo 99,7 odsto. Pošto je izlaznost bila manja od zakonom traženih 2/3, Srbi nijesu priznali referendum. Već 1. marta došlo je do pucnjave, koja se smatra početkom rata u BIH. U sukob se uključila JNA. Uskoro je sukob poprimio oblik agresije Srbije (odnosno srpsko-crnogorske JNA) na BIH.

U martu 1992. javila se Dragica sa informacijom da je nabavila dvije stare štamparske mašine oko kojih bi mogla da se organizuje štamparija o kojoj sam joj govorio tokom januarske posjete Parizu. Tražila je da ja organizujem transport iz Francuske u Crnu Goru. Nije umjela da objasni karakteristike mašina, pa nijesam bio siguran da mašine odgovaraju našim potrebama, ali po logici „darivanom konju se zubi ne gledaju”, spojio sam je s Ćanom. Dragica mu je dala papire po kojima su mašine bile poklon i Ćano je dao nalog da Montex organizuje njihov prevoz. Tako je stigla mašina Marinoni ML 29 stara 32 godine i mašina Miller TP 36 stara devet godina. Obje za crno-bijelu štampu. Marinoni je bila u radnom stanju, a Miller nije. Međutim, Marinoni je imala format C0, najveći u štamparstvu. Takve mašine su ekonomične samo kad se štampa u velikim tiražima, reda sto hiljada. Opslužuje je nekoliko radnika i mora da ima tzv. mašine za doradu koje savijaju taj veliki format na format knjige ili časopisa. Mora da je prati nož za rezanje papira velikog formata itd. Tiraž Monitora bio je daleko ispod tiraža za koji bi cijena jednog primjerka lista bila prihvatljiva.  Pošto se u Crnoj Gori nije ništa štampalo u velikim tiražima u crno-bijeloj štampi, mašinu Marinoni prevezli smo u skladište fabrike radijatora u Danilovgradu, s nadom da ćemo naći nekog štampara izvan Crne Gore koji štampa velike crno-bijele tiraže, koji bi je kupio. Preduzeće Montimpex Establishment  imalo je zbog mašine Marinoni troškove od 20.500 DM (≈70.0000 FF), koje je planiralo da da kao ulog u preduzeće Montenegropublic. To ulaganje ja nijesam prihvatio jer nijesam želio da druga preduzeća stiču pravo učešća u upravljanju medijima. Evidentirao sam ovaj iznos kao Ćanov doprinos.

Za mašinu Miller trebalo je kupiti neke vitalne rezervne djelove. Kasnije je ispalo da se ne može dovoljno „podmladiti”, već da se mora upotrebljavati kao mašina formata B2 iako je formalno bila formata B1. Kako je Monitoru stalno rastao tiraž, list se nije mogao štampati na ovoj mašini jer bi štampanje trajalo dva dana (i noći). To bi smanjilo aktuelnost lista. Planirao sam da mašinu osposobimo za komercijalne usluge, a iz zarade da pomažemo Monitor. Za to nam je bio potreban nož i mašine za doradu. Pošto nijesmo imali sredstava, a Ćano nije bio raspoložen za ulaganje u štampariju, pitanje štamparije sam odložio.

Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 30. maja Jugoslaviji su uvedene sankcije, za koje su režimi u Beogradu i Titogradu govorili da su „nepravedne i ničim izazvane”, jer „Srbija (Jugoslavija) nije u ratu”. Pošto krnja Jugoslavija nije imala ekonomiju koja može da izdrži dva rata, savezna država je počela da štampa novac. Krajem proljeća-početkom ljeta počeo je da se osjeća porast inflacije. Očekivao sam da će inflacija još više rasti. Sa dugačkim intervalima isplate od strane distributera štampe, to će izazvati smanjivanje realne vrijednosti zarade od tiraža. Ćano, od koga je i tako zavisila egzistencija Monitora, morao bi da poveća pomoć. Kako su se za Montex promijenili uslovi poslovanja na teritoriji bivše Jugoslavije i na njegovom glavnom tržištu u Istočnoj Evropi i Rusiji, počeo sam da brinem. Ćano je plaćao svakih nekoliko mjeseci, ali je to u prosjeku bilo više od dogovorenih 2.500 dolara mjesečno. Ćano (neko preduzeće iz sistema Montex) uplatio je bilo u februaru na račun Montenegropublica 10.000 dolara, a u maju još 10.000 dolara. Odlučio sam da višak sredstava koji se pojavio u tom trenutku sačuvam tako što ću formirati rezerve papira, čija cijena sa isporukom u Podgorici je poslije uvođenja sankcija porasla. Planirao sam da nabavim papir slovenačkog ili evropskog proizvođača jer je bio mnogo boljeg kvaliteta od onog iz Sremske Kamenice, koji je nabavljala Pobjeda. Od fondacija koje su bile spremne da pomognu, pomoć se lakše mogla dobiti ako i mi učestvujemo u troškovima kupovine. Zatražio sam od dvije fondacije da sa svakom udružimo sredstva i kupimo po šleper papira (ukupno 48 tona). Za tiraž koji smo imali polovinom 1992. to je bilo više od jednogodišnjih potreba. Činjenica da smo mi trebali da obezbijedimo 50 odsto sredstava je bila odlučujuća i kupovina je dogovorena. To nas je koštalo oko 15.000 dolara.

Zbog ovog avansiranja imali smo problema u pokrivanju redovnih troškova. Ćano je sa simpatijom gledao na moju štedljivost i pripreme za rvanje sa finansijskim nedaćama, pa je dodatnim sredstvima pomogao u pokrivanju troškova redakcije (od juna do kraja septembra 11.000 dolara+5.000 DM≈23.500 DM). U poslovnoj evidenciji stoji da je u decembru mjesecu Ćano za papir platio još 7.500 dolara. Carinu i prevoz za sve isporuke papira platila nam je Montex banka (po dogovoru Ćana i Vuka Vukadinovića). Mislim da je to bilo 4.000–5.000 dolara. Tako je Ćanova pomoć u 1992. bila približno 75.000 DM.

S rezervama papira koje smo obezbijedili zahvaljujući Ćanovoj pomoći, bio sam siguran da će Monitor preživjeti najmanje godinu dana. Nadao sam se da ću honorare i tekuće troškove nekako podmirivati iz prodaje tiraža, pretplate i pomoći od Ćana i sponzora. U tom trenutku nijesam pretpostavljao da će inflacija u 1993. porasti do 300.000 procenata, što je jedna od nekoliko najvećih inflacija u ljudskoj istoriji. Veća nego čuvena inflacija u Njemačkoj od 1918–1923. Da će to razoriti ekonomiju i potpuno obezvrijediti zaradu od prodaje tiraža.

Tokom proljeća 1992. stalno je rastao tiraž Monitora. Esad i redakcija su radili s entuzijazmom. Krajem proljeća stalni član redakcije postao je Darko Šuković, koji je pisao pod pseudonimom Marko Vuković. (Mislim da je par tekstova napisao i 1991.) Početkom 1993. Darko će početi da potpisuje svoje tekstove pravim imenom.

Brutalnost s kojom je režim izveo referendum bila je predmet više Ćanovih i mojih razgovora. Govorili smo da nema te vlasti na svijetu koji bi se odrekla svoje države tako lako kao crnogorska vlast. Ni naroda koji bi za to glasao. Ja sam povremeno govorio o značaju koji bi imala dnevna novina i televizija za osvješćivanje naroda. On bi obično ćutao.

Pošto organizatori Londonske konferencije nijesu prihvatili naš zahtjev da predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju (o kojoj sam gore govorio) imaju zvanične predstavnike na konferenciji, Ćano se dogovorio s liberalima da jedna grupa nas ode u London da u nezvaničnim kontaktima sa učesnicima konferencije „zagrijava” crnogorsko pitanje. I uspostavi lične veze koje bi nam omogućile lakšu komunikaciju sa važnim adresama u budućnosti. Dogovorili smo u pisanoj korespondenciji više susreta s ljudima koji su bili savjetnici onih koji donose odluke. Zadužili smo nekoliko naših ljudi da pripreme materijal o crnogorskom pitanju koji ćemo na tim razgovorima dijeliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo