Povežite se sa nama

FELJTON

SEDAM PUTA BRODOM OKO SVIJETA (VII): Vrijeme pomorskog romantizma

Objavljeno prije

na

Sve ovo što sam napisao odnosi se na današnje pomorce čiji lični dohoci, vrijeme provedeno na brodu i profesionalna odgovornost ne daju prostora za bavljenje tako glupavim stvarima kao što je to šverc narkoticima. Ljudi koji na međunarodnom tržištu rada zarađuju kao pomorci ne igraju se sa profesijom kao naši stručnjaci u raznim profesijama, koji za pola plate čistača ili mornara na brodu prodaju svoje znanje – a neki i goli obraz!

Da me ne bi kolege pogrešno razumjeli, moram se ukratko osvrnuti i na vrijeme kada smo mi plovili. To vrijeme ja nazivam pomorski romantizam.

Sa socijalističkim platama i moralom išle su i neke mane, koja danas karakterišu skoro sve profesije osim one najprljavije kojom se ljude bave – a to su većina beskrupoloznih političara.

Mi smo sa ono malo valute, kao devizni dodatak, nešto slično dnevnici, kupovali ono čega nije bilo na našem tržištu. Najlonske košulje, čarape, šuškavce… Kasnije se prešlo na piće i cigarete.

Svako je znao ako bude uhvaćen da će izgubiti hljeb. To je, ustvari, bio kontrolisani šverc i tolerisan od strane države. Nekad su na brodove plovili komesari. Kasnije su njihov posao na brodu nastavili partijski i UDBINI špijuni. Obično je to bio neki član posade koji je iz svake luke slao izvještaje. On je kontrolisao i zapovjednika i upravitelja i sve članove posade. Te ljude, s obzirom na njihov primitivni način ponašanja i kao neradnike, nije bilo teško identifikovati. Dakle, sitni šverc je bio uobičajen. Samo rijetki, sa debelim vezama, kupovali su na veliko, koju desetinu baksa cigareta. Kupovali smo radio uređaje, kasetofone, gramofone, Hi – Fi uređaje, televizore crno bijele, pa u boji, firmirane patike, džins… Nešto smo od toga unosili na povlasticu, koju su pomorci uvijek imali, a nešto je švercovano. Sve su to bile sa današnjeg aspekta vrijednosti sitnice. I niko se od toga nije obogatio! Nijedan pomorac u to vrijeme nije imao ni svoju kuću ni auto. I pored šverca i plate i valute. Navešću i primjere „singerica”, na nožni pogon. Ovo više lični na vic. Kupovali bi ih u Americi za tri do pet dolara, a kod nas prodavali po 50 ili 70. U ono vrijeme kupovali smo u Americi džins. Na veliko po cijeni od pet dolara par. U Rusiji smo ih prodavali po 150 – 200 rubalja. Plata doktora ili inženjera u to vrijeme je bila 1490 rubalja mjesečno. Najveći dio te „zarade” je išao na provode. Trošak po glavi za jedan dan sa prvoklasnim provodom je bio otprilike koliko i zarada za jedne farmerke. Evropejski, Pribalitiskij hoteli ekstra klase u Lenjingradu, sa restoranom Sadko, bili su nešto najekskluzivnije što je nudio Sovjetski Savez strancima za reklamu. Koristili smo promociju sovjetskog socijalizna na naš način. Njih komercionalna strana nije interesovala. U to vrijeme, razni polonski, deripaske i kako se sve ne zovu današnji multi milioneri i milijarderi, koji pokupovaše sve po našem primorju, bili su potrčkala pomoraca. Bili smo za njih rokfeleri.

Bilo je to mnogo zanimljivo vrijeme. I veselo. Imao sam njuh da prepoznam agente NKVD-a, da ga dovedem u kabinu i da sa njim razgovaram dva sata.

Ja znam da vi nijeste radnik na brodu i da ne pripadate stručnim ljudima za iskrcaj tereta. Recite mi koga Vi kontrolišete, nas kao posadu ili radnika na brodu?

Nije imao kud. Kad čovjeka gledate pravo u oči i postavite mu takvo pitanje, nema izmicanja i laži. Pa makar bio i Putinov mlađi kolega.

Znate i ja sam, kao i vi član komunističke partije. Nema potrebe da me kontrolišete, kažem mu.

Nije riječ o tome. Ja ću Vam reći iskreno (zamislite špijum pa iskreno!). Mi smo blizu krstarice Aurore, koja je dio naše istorije, dali Čehoslovacima da nam naprave moderni restoran. Da bi mogli na reprezentativan način predstavljati zemlju i dočekivati posjetioce Aurore. Samo dva mjeseca kasnije taj restoran je pošao u vazduh. Bila je to diverzija. Čija? Moramo štititi svoju zemlju.

Bile su to godine hladnog rata i željezne zavjese. Pitao sam ga: je li moguće da u velikom Sovjetskom Savezu ljudi ne smiju ići iz jednog mjesta u drugo bez dozvole policije. Zašto?

Sovjetski Savez je velika zemlja. Malo naseljena. Izložena je raznim neprijateljima. I to je jedan vid kontrole, zaštite. Teško je to objasniti.

Pozdravili smo se kao dva drugara. Nikad se više nijesmno sreli. Rusija je danas napredna zemlja.

Samo oni sa desetine kila medalja na prsima razumiju ovo što pišem. Takav je život!

Sretao sam tamo i naše emigrante iz vremena Informbiroa. Upoznamo se u knjižari. To su mjesta u koja pomorci vrlo rijeko zalaze. Sprijateljimo se. Kod nas disident, pobjegulja. A nekad bio veliki Jole. Prije naše, a sad u egzilu, u SSSR-u, član Ruske akedemije nauka. Ima stan, divnu biblioteku, ugled u sredini u kojoj živi – i bijedu od života. Nesretnog čovjeka nekad vrhunskog intelektualca Crne Gore, gledate pred sobom kao uzgubljen duh. Pričao sam mu iskreno o stvarnom stanju kod nas. Upijao je svaku riječ kao žedan vodu. Vjerovao mi je! I to je za njega bio najveći poraz u životu. Ostao je izgubljeniji nego što je bio. U ponoru iz kojeg nikad neće izaći. I danas mi srce zadrhti kad pomislim za zlu sudbinu toga dobrog čovjeka. Kojega je zabluda, i zlehuda sudbina, dovela tu gdje je. Na putu sa kojeg nema povratka.

Vratimo se švercu pomoraca. Vrlo rijetki su bili oni koji su znali i da reskiraju, mnogo za male pare. Obično su to bili padobranci i na brodu, pretežno iz unutrašnjosti. Flaša viskija košta preko brodskog snabdjevača tri do pet dolara. U Saudijskoj Arabiji prodavana je za 60 dolara. To su velike pare. Ali ako vas uhvate sa jednom jedinom flašom ode vam ruka po šerijatskom zakonu! Za baksu možda i glava. Kad bih doznao da se neko upušta u takav rizik, uložio bih sav moj autoritet da ga odgovorim. Srećom, rijetko smo dolazili u to područje i to samo na ukrcaj bunkera goriva.

Ovaj vid šverca je umro sa posljednjim parnim brodovima. Sa slobodom plovljenja pomoraca na stranim brodovima, liberalizacijom režima i poboljšanjem životnog standarda. Svaki pomorac je dobio društveni stan. Poneko je počeo kupovati i kola. Danas svi pomorci imaju svoje stanove ili kuće. Mnogi debelu ušteđevinu, na stranim bankama. Onu koju je izgubila Crna Gora!

Sa sve kraćim zadržanjem brodova po lukama. Sa ubrzanom modernizacijom poslovanja na tržištu pomorskog prometa. Taj vid dopunske „zarade” nam je omogućavao malo komforniji život. Prevladavanje bijede socijalizma, neslobode. Našim porodicama je obezbjeđivao često pristojan život, za razliku od okruženja. Ali i pored svega ostala je priča o pomorcima i švercu. To danas nije ni za vic a ne za ozbiljnu priču. No, vrijeme i utisak o dobrom životu uz pomoć i takve sitne zarade u to vrijeme bio je istorijski iskorak jedne generacije, izazivao je zavist komšija i sugrađana, bio mit iza kojeg je stojala surova stvarnost, šverc koji danas više liči na šalu. Kao i romantizam u književnosti – bilo pa prošlo. Ostalo je da se priča.

Kao i o našoj profesiji koja je protjerana sa ovih prostora. Ta „čast” danas pripada Milu Đukanoviću, Igoru Lukšiću, Andriji Lomparu…i ostalim političarima i „neplivačima”, stručnjacima koji su služili politici. I da ljudi ne bi zaboravili još jednu sitnicu: iza nas je ostalo oko 800 stanova u kojima živi skoro isto toliko pomorskih porodica. Tako se naše vrijeme neće zaboraviti upravo zbog te činjenice na koju raspikuće, srećom, nijesu mogle uticati da i to unište i rasprodaju. Današnji pomorci žive dovoljno bogato da skoro svaki zapovjednik ili upravitelj stroja, oficiri, pa bezmalo i ostali članovi posada imaju svoje kupljene stanove ili izgrađene moderne kuće. Voze skupa auta. Sve su to postigli svojim teškim, ali časnim radom. I poštovani su svuda u svijetu. Osim u Crnoj Gori!

Šteta za Crnu Goru milenijum prepoznatljivu kao pomorska zemlja. Političari raznih fela od nje su, osim što su državu osiromašili, svojim neznanjem i sebičnošću napravili – državu na moru. Svaki pomorac, bilo kojem vremenu pripadao, od toga se stidi. Ali šta možemo…

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXVI): Ako fiksiramo vlasnike, onda ispadne da pomoć tražimo za sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano je uporno držao plan za pokretanje televizije živim. U pismu od 10. 10. 94. predvidio je televiziju kao sektor holdinga. Kao što sam u prethodnim pismima rekao, ja sam predviđao da će televizija poduže vrijeme raditi sa gubicima. Pokrivanje tih gubitaka prevazilazilo je sadašnje mogućnosti, i Ćanove i Montenegropublica. To znači da bi drugi morali da nam pomažu u održavanju naša tri medija (Monitor, Antena M i televizija). O mom pogledu na taj problem, pisao sam Ćanu.

Ref: cano 33
datum: 19. 12. 94.

… Nakon što sam primio tvoje drugo pismo, tri noći… sam pregledao poslovne knjige iz minulih godina da bih poboljšao evidenciju o doprinosu raznih ljudi Montenegropublicu. Konačno sam napravio materijal (koji je mala dopuna onog što si ti vidio), za našeg advokata g. Ranka Vukotića. On je uzeo da malo izuči propise, nakon čega će sazvati Upravni odbor da se materijal razmotri i donese odluka o vlasničkoj i organizacionoj transformaciji preduzeća. Imao sam još dva sastanka sa Božom Kovačom koji će učestvovati u formiranju rješenja. Što se mene tiče, svako rješenje koje ti prihvatiš za mene će biti odlično, pod uslovom da ne vodi gašenju Monitora. Iz tog ugla gledano, pojavljuje se jedan problem, zbog kojeg ja do sada nijesam htio da fiksiram vlasničke odnose. Naime, kad se to učini, i ti, ili ti i ja, postaneš (postanemo) većinski vlasnik, onda ispadne da pomoć tražimo za sebe. … Zato fiksiranje vlasničke strukture ima smisla jedino ako vlasnici mogu pokrivati gubitke koji su neminovni dok traje ovo zlo vrijeme i obezbijeđivati dalje izlaženje lista bez traženja pomoći. …

Dogovori koje smo ti i ja postigli prilikom tvog posljednjeg boravka ovdje počivali su na tvojoj optimističkoj procjeni da ćeš ti biti u stanju da preuzmeš obaveze većinskog vlasnika, te mojoj procjeni da mogu naći dovoljan broj ljudi da otkupe 49 odsto akcija u radiju i isto toliko u listu. Izgleda, međutim, da smo obojica pogriješili. Ja ću završiti vlasničku transformaciju relativno brzo, ali se time nijedan od problema neće riješiti niti smanjiti. …

b) Antena M. Mi koji sada držimo Montenegropublic, uključujući i tebe na nivou pomoći koju si dao u ’94. godini, nijesmo u stanju da isfinansiramo oba projekta, i radio i list. Ja mislim da je bolje da radio poklonimo nekome, na primjer udruženju nezavisnih novinara, koje mu neće mnogo promijeniti koncepciju, a u stanju je da ga izdržava, nego da ga zatvorimo. Ja bih bio najsrećniji da ti preuzmeš radio, kao jedini vlasnik, bez ikakve nadoknade, naravno. …

Molim te da hitno komentarišeš ovu situaciju i moje stavove.

c) Monitor. … Dužan sam banci kredit od 35.000 din. koji mi je dvaput produžavan, a ne znam kako ću ga vratiti. Za Monitor ću se boriti, makar i kuću u Staroj varoši prodavao, da se ne ugasi. Hoću li uspjeti, ne znam.

d) Televizija. … Neko se žalio na konkursnu proceduru, pa još nijesam dobio ugovor na potpis. Kao što sam rekao, neću ga potpisati. …

Upravni odbor će uskoro zasijedati. Svi su umorni i iscrpljeni i bili bi srećni da se oslobode tereta. Besparica je sve veća, kontrola vlasti u ekonomskom životu sve jača, restaurira se komunizam – da bi se preživjelo mora se sarađivati s vlašću. Sa velikim zadovoljstvom ću pokloniti moj dio u Montenegropublicu, ma koliki on bio, tebi ili nekom koga predložiš, samo da Monitor preživi. Volio bih, doduše, da se vrati ono što je moja porodica uložila u štampariju. Između ostalog i zato što su oni to činili koliko zbog otadžbine toliko i zbog mene. A sad dolazi vrijeme kad od njih moram tražiti pomoć za neke obaveze prema mojoj djeci.

Moja jedinica Katarina dogodine odlazi u SAD, a poslije toga na studije. Tamo ili ovamo, svejedno, treba nešto i njoj da pomognem. Monitor mi je potrošio sve što sam imao i uskoro ću biti jednako imućan kao i 9. marta 1970. kada sam počeo da radim. …

Jedina mi je utjeha što znam da moje iskustvo nije usamljen slučaj. Petar Kočić veli: „Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.”

Javi se,

Miško

Ćano je otvorio kancelariju u Londonu. Naredna dva pisma koja sam mu tamo poslao govore o zasićenju i umoru koji me hvatao.

cano 34
datum: 20. 03. 95.

Dragi Ćano,

Iskustvo s Monitorom i Antenom M pokazuje da je mnogo teže izdržavati neki medij, nego ga osnovati i opremiti. Ova dva proizvode gubitke, ukupno 25-30.000 DIN≈15.000 DEM/mjesečno. Ni sam ne znam kako opstajemo. …

S ovim iskustvom moram biti oprezan kad govorimo o osnivanju televizije. Po mojoj procjeni, mjesecima, a možda i godinama njoj će trebati 30–50.000 DEM mjesečno. … Ove pare TV ne može zaraditi ni u snu sa privredom kakvu trenutno imamo. …

S dnevnom novinom stvari izgledaju bolje. Kad bi se jednom stvorili uslovi za početak, bilo bi je lakše održavati. Naime, projekat predviđa da se najprije opremi naša štamparija tako da može da štampa Monitor i Dnevni Monitor. Kako takva štamparija može i usluge da daje, osnovano pretpostavljam da bi bili u stanju da zaradimo onoliko koliko bi iznosili troškovi štampanja oba Monitora. …

U Kuranu stoji da je svaki čovjek uvijek na gubitku. Na osnovu sopstvenog iskustva čini mi se da je to tačno. Ali, svaki čovjek ima neke stvari koje mu život čine, ako ne smislenim i srećnim, ono podnošljivim. U mom slučaju to je bila knjiga i matematika. Ima više od godinu dana kako često razmišljam … koja je svrha mog trenutnog življenja?

To nije stanje za nove projekte u uslovima pod kojima ja (odnosno mi) to činim(o).

Miško

P.S. Pozdrav Branu i zahvalnost i njemu i njegovoj supruzi za pomoć našem Andreju. (Nedavno sam od Andreja dobio prvo pismo u kojem piše o višku pažnje koju mu je ukazala porodica Pajković.) Pamtićemo i on i ja.

Komentar. Moj sin Andrej je nakon završetka studija u Moskvi otišao u London da usavrši engleski jezik. Brano Pajković i njegova supruga Nina su gostili Andreja u svom stanu i pomogli mu da nađe posao i stan.

cano 35
datum: 22. 03. 95.

Što se tiče dionica sva ulaganja i doprinosi su uredno evidentirani. … Ipak, ja [preregistraciju] odlažem, dok god ti ne budeš u stanju da pokrivaš procenat gubitaka jednak procentu tvog vlasništva. Budući da i dalje moram da prosim, otprilike baš taj dio, ispalo bi da tražim pomoć za tebe, ili za tebe i sebe.

Mislim da bi za dalji razvoj preduzeća bilo najbolje da se stabilizuje, tj. da se ne počinju novi projekti bez jasnih finansijskih garancija. Kupovinu rotacione mašine ja računam u stabilizaciju, jer to, zaista, spašava Monitor i stvara uslove da se pokrene dnevni list, pri čemu neuspjeh tog projekta ne izaziva nikakvu štetu preduzeću. Sve bi se izvelo kao eksperiment. Prikupili bi papir nužan za pola godine-godinu, dali 30 odsto vlasništva novinarima, gotovo nikoga ne bi zapošljavali, pa piši i štampaj. Ako novina bude u stanju da se izdržava, prelazi se u konsolidaciju, ako ne bi, zatvoriš je. Štamparija ostaje kao preduzeće da posluje na profitnoj osnovi, kadro da zaradi više nego što su troškovi štampanja Monitora.

Sa televizijom stvari stoje drugačije. …

Žao mi je što ne reaguješ na moju priču o štampariji i dnevnom listu. Vidim da te televizija fascinira. Međutim, veliku televiziju mi nijesmo u stanju da napravimo dugo vremena, a list jesmo odmah. Bi li ti mogao biti garant za kredite [za štampariju] koje sam pominjao u jučerašnjem pismu?

 

cano 37
datum: 30. 03. 95.

… Molim te da mi odgovoriš na ovakvo pitanje: Ako bih ja dobio od nekih stranih fondacija pomoć od 150.000 DEM za nabavku štamparske mašine koju sam ti pominjao, a nama bude trebalo 280.000 DEM za njenu kupovinu, da li bi ti mogao da učiniš sljedeće. Mi tebi prenosimo cash od tih 150.000 DEM, ti dižeš negdje kredit od 280.000 DEM i uplaćuješ za mašinu. …

Nemoj odlagati odgovor, treba mi zbog razgovora sa finansijerima.

 

Vrijeme je prolazilo. Niti je Ćano obezbijedio sredstva za televiziju, niti sam ja uspio da obezbijedim kredit za kupovinu rotacione štamparske mašine, koja je bila nužna za pokretanje dnevnih novina. Pošto smo pitanje osnivanja televizije i dnevne novine držali otvorenim, posao na transformaciji Montenegropublica i fiksiranja vlasničkih udjela u preduzeću nijesmo završavali. Dodatni razlog za to bili su gubici u Anteni M. Bobo i ja smo radili kao majstori u štampariji da zaradimo jedan dio gubitaka. To bi bilo uzalud da Zoran Mišurović i njegova grupa nijesu nesebično i uz velike žrtve pomagali. U paklu koji sam jedva izdržavao, prorijedio sam pisma koja sam pisao Ćanu. Povremeno smo se sretali kad je on bivao u Podgorici. Ljeto 1995. bilo je prvo od osnivanja Monitora tokom kojeg se nijesmo sreli. Iznenada, početkom septembra dobio sam sljedeće srdito Ćanovo pismo.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXV): Stanje na četvrtu godišnjicu Monitora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Na četvrtu godišnjicu od izlaska prvog broja Monitora imali smo sljedeću situaciju. Štampani tiraž Monitora bio je oko 7.000 primjeraka. (Između 6.500 i 7.500, zavisno od broja.) Remitenda je bila oko 23 odsto. Prodati tiraž oko 5.500. To je bilo višestruko više nego svi nedjeljnici iz Srbije, Hrvatske i Bosne zajedno. Slušanost radija je bila velika. Zbog brda i kamenjara reflektovani signal se mogao čuti na nekim lokalitetima na Cetinju i na putu prema Budvi. Ljudi su vozili od Budve prema Cetinju do mjesta gdje mogu da čuju Vijesti Antene M, Monitor i Antenu M demaskirali su režimsku ,,istinu” o ratu i političkoj situaciji na teritoriji bivše Jugoslavije. U kontakt emisijama učestvovalo je na desetine ljudi koji su osuđivali politiku i propagandu režima i osporavali izvještavanje Pobjede i RTCG.

Finansijska situacija je bila znatno bolja nego na treću godišnjicu osnivanja Monitora. Iako su zbog stabilizacije dinara, znatno porasle plate, honorari i cijena štampanja lista, iz istih razloga prihod od prodaje tiraža imao je veću vrijednost. I pokrivao značajni dio troškova lista. Monitor je bio počeo da dobija i međunarodnu pomoć. Imali smo još Ćanovu pomoć i prihod od štamparije. To nam je dalo mogućnost da tokom prve polovine godine poveliki dio investicija za pokretanje radija obezbijedimo sami. Međutim, nakon pokretanja radija, rashodi su postali znatno veći od prihoda. Pomoć od evropskih fondacija za radio stanicu u početku nijesmo imali, jer su one finansirale projekte, a ne samu stanicu. Montenegropublic je imao gubitke. Pošto se Ćanova pomoć smanjivala, za pokrivanje gubitaka stajala je na raspolaganju štamparija i osnivači. Štamparija nije bila dovoljno opremljena, pa je tržište na koje je orijentisana bilo ograničeno. Pomoć osnivača takođe se nije mogla povećati.

Ćano je i dalje bio uvjeren da će obezbijediti sredstva za pokretanje televizije. Vlast je odlučila da poveća dažbine za licence za elektronske medije. Blokirala nam je licencu za televiziju koju smo imali i uputila nas na konkurs za frekvencije koji je bila raspisala. Nakon pokretanja lokalnog radija u Podgorici, Ćano je razmišljao o pokretanju radija u Nikšiću. U Nikšiću je između dva rata Stojan Cerović izdavao list Slobodna misao (1922-1942). Ćano je želio da nikšićka radio stanica nosi isto ime. Stanje stvari krajem novembra 1994. prikazano je u sljedećem pismu.

Ref: cano 30
14. 11. 94.

Dragi Ćano,

Sve izgleda prosto dok si ti u blizini sa svojim sugestivnim optimizmom. Surova stvarnost izgleda ovako:

Ako se tužim zbog TV-frekvencije, spor ću možda dobiti, ali i morati da platim troškove zakupa retroaktivno za cijelu godinu, što iznosi 36.000 dinara. Ako konkurišem za istu frekvenciju, vjerovatnoća da je ponovo dobijemo je veoma velika. U svakom slučaju, bilo da se sudimo bilo da je dobijemo na konkursu, od sljedećeg mjeseca moralo bi se plaćati 10.000 dinara mjesečno za zakupninu TV-frekvencije. Od prvog decembra i radio frekvencija poskupljuje, koštaće 3.000 dinara.

Gubici Montenegropublica u ovom trenutku iznose 35.000 dinara + 30.000 neisplaćeni l.d. i honorari za oktobar…

Fax o radiju Slobodna misao je nečitljiv. (…) Da bi oni mogli da preuzimaju vijesti od nas, morali bi se kupiti uređaji – linkovi za dotur signala iz Podgorice u Nikšić. Druga varijanta je da njihove vijesti budu sat iza naših, pa da im se šalje gotov tekst da ga pročitaju.

Vidim da će to, ipak, biti radio sa samostalnim programom, što znači da treba kupovati gotovo sve iznova… Biće nužno investirati između 40 i 80.000 DEM, zavisno od toga koliko opreme … imaju momci s kojima ulaziš u posao. Koji dio ovoga ti možeš da daš, ne znam. U svakoj varijanti, za frekvenciju bi se moralo konkurisati na ovom konkursu koji je otvoren do 18.11, ako se planira sa početkom rada u narednih pola godine. (…)

Sa sve manje snage i volje (pročitaj Rakićev Dolap),

Miško

P.S. (dopisano rukom) Realno, naše snage u ovom trenutku su dovoljne samo za održavanje Monitora.

Razvod sa Prevalitanom

Kad sam u pismu od 30. 09. napisao da naši partneri u radiju imaju finansijske probleme (i ne obezbjeđuju dogovorenih 50 odsto troškova), nijesam razumio zašto je do toga došlo samo dva i po mjeseca od kad je radio počeo sa radom. Kasnije sam imao jedan razgovor o Anteni M sa Slavkom Perovićem. Tada sam shvatio u čemu je stvar. Moj zamjenik kojeg su imenovala braća Vučinić (u suštini, Slavko) bio je Čarli Ilić, a zamjenik kojeg sam ja imenovao Darko Šuković. Njih dvojica su se dogovarali o programu. Ja sam se uzdržavao od miješanja. Ponešto sam savjetovao kad bih vidio da novinaru-voditelju u nekoj emisiji fali nekog znanja. Slavko nije bio zadovoljan programom i ,,količinom” prisustva Liberalnog saveza na radiju. Na kraju tog neprijatnog razgovora, u kojem me optužio o paktiranju sa Milom Đukanovićem, tražio je da mu prodamo Antenu M. Želio je da ima radio koji je u 100 odsto vlasništvu Liberalnog saveza. Koji će se uređivati po njegovim uputstvima i s njegovim tekućim nadzorom. Odgovorio sam da ja nemam ovlašćenje za takvu odluku jer nijesam ni jedini ni glavni vlasnik. Mogu da provjerim šta misli Ćano i drugi vlasnici. Pošto ih ima dosta, potrajaće dok ne budem mogao da mu dam odgovor. Slavku se žurilo. Prevalitana je predložila da se razdružimo i mi smo to prihvatili. Braća Vučinić i ja smo se trudili da se raziđemo bez svađe. Napravili smo diobeni bilans, sproveli ga, i razišli se. O tome sam informisao Ćana.

Ref: cano 31
21. 11. 94.

Dragi Ćano,

Budući da se nijesi javio iz Milana, odlučih da te ovim putem obavijestim o promjenama u radiju.

U prošli utorak, Upravni odbor je donio odluku da se raskine ugovor sa Prevalitanom. To ima dvije posljedice. Prva je, ono što si želio – vraćanje radija u potpunosti u sistem Montenegropublica, ne samo formalno, već i faktički. Druga posljedica je da će partner uskoro odnijeti svoju opremu, i mi ćemo morati da prestanemo sa radom, nadam se privremeno. (…)

Javi se hitno.
Miško

Privremeno rješenje za radio je nađeno kupovinom amaterske miksete za studio (o trošku štamparije). U decembru nam je priskočila u pomoć Soros fondacija za otvoreno društvo. Potpisali smo s njima ugovor koji je predvidio da oni kupe profesionalnu miksetu i ustupe je nama na korišćenje. Kroz izvjesno vrijeme (ne sjećam se kad) mikseta je stigla i ponovo smo imali studijske uslove kao i ranije. Tokom nekoliko mjeseci kupili smo i drugu opremu koja nam je nedostajala zbog odlaska Prevalitane.

Ćano je uporno držao plan za pokretanje televizije živim. Sljedeći isječci iz mojih pisama govore o zasićenju koje je obuzimalo i njega i mene.

Ref: cano 32
datum: 03. 12. 94.

… 2. U četvrtak u 9 sati bio sam na licitaciji za frekvenciju za televiziju. Za našu frekvenciju nije se niko prijavio, pa ćemo je, po svoj prilici, ponovo dobiti. Ubrzo, kroz nedjelju – dvije, biće nam ponuđen ugovor o zakupu frekvencije koji će predviđati plaćanje 10.000 din. mjesečno. Bez čvrstih tvojih garancija, ja ugovor neću potpisivati. (Naravno, to će imati za posljedicu gubitak frekvencije). I ovako sam pred bankrotstvom. Hitno mi javi šta sa ovim da radim.

  1. Situacija sa radiom me je omela da završim transformaciju Montenegropublica. (…) Ranku Vukotiću sam prenio sadržaj našeg razgovora. (…)
  2. Moram da ti napomenem da si bio obećao Monitoru do kraja godine 40.000 DEM, a do sad si dao samo 21.000.
  3. Mislim da moraš hitno djelovati. Ja ne mogu izdržavati dva medija. Ali ne bih želio da ih gasim ni po koju cijenu. (Karić banka i Palma iz Beograda su na prekjučerašnjem konkursu učestvovale sa zahtjevom da im se izdaju radio i TV-frekvencije za pokrivanje cijele Crne Gore.)

Po mojoj evidenciji, počev od novembra 1994. Ćano nam više nije slao pomoć, tako da je suma od 21.000 DM koju sam pomenuo u prethodnom pismu, bila ukupna Ćanova pomoć za 1994. To je bilo gotovo četiri puta manje nego 1992. godine. Antenu M sam par mjeseci održavao prihodima od štamparije i od grantova koje je Monitor dobio od nekoliko evropskih fondacija. Pošto sam teret održavanja Monitora od početka novembra prenio na Željka, njemu se nije sviđalo to što prilive koji dolaze Monitoru trošim na radio. Pribojavao se da mogu ugroziti list. Dogovorili smo se da ja obezbjeđujem sredstva za pokrivanje gubitaka koje je imao radio. Kako zarada od štamparije nije bila dovoljna, morao sam ponovo da tražim pomoć od osnivača. Glavni teret preuzeo je Zoran Mišurović i njegova grupa. Preračunavanje osnivačkih udjela koje sam započeo po dogovoru s Ćanom, postalo je sporno.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXIV):  Novo rukovodstvo u Monitoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Kad smo radio pustili u rad „izdušio” sam. Osjećao sam umor i zasićenost. Zbog finansijskih problema, ponekad mi je sve izgledalo uzaludno. Radio mi je donio i dodatna radna opterećenja. Moje univerzitetske kolege iz DA su uredno slušali Antenu M i tražili da se otklanjaju nedostaci koje su registrovali. Pošto prema radiju nijesam imao afinitet, povećano kumulativno opterećenje sve teže sam podnosio. Posao je tražio da uvedem nove ljude u poslove koje sam do tada ja obavljao, bez obzira što su sredstva kojima smo raspolagali bila skromna.

Već sam govorio da se Željko Ivanović isticao smislom za biznis koji nijesu imali ostali novinari. Bio je mnogo vještiji od mene u osmišljavanju komercijalnih projekata i projekata koje su razni Evropljani bili spremni da finansiraju. Predložio sam mu da on uzme da vodi Monitor. Jasno je bilo da ne mogu da mu ponudim adekvatnu nagradu za taj posao. Razgovarali smo više puta u avgustu i septembru dok nije pristao. Esad je, kao i ja, bio na granici snage. Zahvaljujući njegovom perfekcionizmu, formirali su se svestrani visoki standardi za Monitorove tekstove. Ne samo profesionalno-novinarski, već i u kulturi iskaza. Iako smo imali puno vrhunskih autora, nijesu svi ispunjavali Esadove zahtjeve. Esad je želio da iz svakog teksta izvuče maksimum. Zbog finansijskih ograničenja nije tražio pomoćnika. Radio je samoubilački dan i noć. Smatrao je da je četvrta godišnjica trenutak kad i njega treba da zamijenimo. Željko je tražio da novog urednika imenujemo po njegovom izboru. Bio mu je potreban neko ko će sa razumijevanjem pratiti njegove projekte, čiji cilj je bio dalje povećanje tiraža i prihoda. Naviknut na Esadov perfekcionizam, plašio sam se mladalačkih eksperimenata. Ali kad je predložio racionalnog Ljubišu Mitrovića, prihvatio sam. Ćana sam o tome obavijestio u narednom pismu.

Ref: cano 27
30. 09. 94.

Dragi Ćano,
Čuo sam da si tokom boravka u Milanu imao probleme sa pritiskom. Kako si sada? Bez obzira na tvoj mladalački entuzijazam, u tvom uzrastu i načinu života nužna je višestruko veća pažnja i ljekarska kontrola nego što ti sebi daješ.

Ja sam dobro, a i dobro mi je ovdje. Sve sam mlađi, bogatiji i pametniji. Život oko mene buja. Kultura i civilizacija su sve očiglednije.

Cijelo ljeto sam ostao u Podgorici, dvodnevni boravak sa tobom na Divčibarama je jedini odmor koji sam imao.

Poslovi izgledaju ovako: Otvaranje radija i razvoj štamparije donijeli su obim poslova koji me prisilio da napravim pomoćne službe. Trenutno imamo 15 stalno zaposlenih, među njima 9 novinara. Honoraraca smo imali više od 120 u posljednjem mjesecu. Naš partner u radiju ima finansijske probleme …

Procjenjujem da štamparija neće biti u stanju da pokriva više od 7–8.000 mjesečno. (U ovom mjesecu smo radili 240 sati, što je maximum maximorum u postojećim uslovima). Zato je ovakva situacija neodrživa, tim prije što u toku narednih mjeseci moram da primim u stalni radni odnos bar još pet novinara. Neodrživa je i zbog toga što niko ne daje nikakvu novčanu pomoć, osim ti. (Vlado Nikaljević nam je obezbijedio posao za štampariju na kojem smo zaradili gore pomenutu sumu.)

Ja, takođe, nijesam u stanju više da radim kao do sada. Od premora često ne mogu da spavam. Prvi put u životu uzimam tablete za umirenje. Zato sam napravio sljedeći plan, za koji tražim tvoju ocjenu i saglasnost. Naime, mislim da Montenegropublic treba pretvoriti u holding kompaniju, koju bi činili Monitor, Antena M i štamparija. Montenegropublic bi u Monitoru zadržao 51odsto a ostatak prodao i sa kupcima dijelio gubitke Monitora… Budući da u štampariju, osim tebe i mene („mene” se odnosi i na moju porodicu i jednog prijatelja) niko nije uložio nijedan dinar, i da za nju niko nije davao nikakvu pomoć, predlažem ovakvu njenu podjelu: 30 odsto Montenegropublic, 30 odsto Stanislav Koprivica, 29 odsto Miodrag Perović, 11 odsto Dragica Ponorac. (Ti i ja bi se dogovorili da naš dio profita dajemo Monitoru ili Montenegropublicu narednih pet godina ili do kraja naših života.) Predlog konačne podjele dionica u centrali – Montenegropublicu osmisliću i predložiti naknadno…

Nekoliko ljudi kod kojih sam testirao ideju, među njima je i Milan Mrvaljević, kupili bi po 5 odsto Monitora (Milan možda i 10 odsto).

Jedna informacija: U Monitoru sam već imenovao novog glavnog urednika (Ljubiša Mitrović) i direktora (Željko Ivanović) i moje ime se od naredne ili od one druge nedjelje (kad će biti četvorogodišnjica) više neće pojavljivati u impresumu.

Javi se.

Srdačan pozdrav Veri.
Tvoj,
Miško

Ref: cano 28
8. 10. 94.

Dragi Ćano,
Po dogovoru, danas očekujem tvoje pismo (fax). U posljednjem telefonskom razgovoru stekao sam utisak da ti neki moji predlozi nijesu sasvim po volji. Budući da se radi o novim rješenjima, na koje me prinuđuje situacija, … moguće je da neke stvari nijesam osmislio do kraja, i, pogotovo, da nijesam pogodio kvantitativne odnose. Zato bi bilo dobro da se osvrneš na sve predloge i prokomentarišeš i ono što nijesam pomenuo ili precizirao. Na primjer, šta ćemo sa televizijom? Pravo na frekvenciju gubimo 28. januara ako do tada ništa ne uradimo. (Minimalno rješenje, koje omogućuje da se neki program emituje, košta 300.000 DEM u cashu.) …

Javi se ranije ako treba da razgovaramo. No, bez obzira na razgovor, treba mi pisani trag o tvojim stavovima.
Miško

 

10. 10. 1994.

Dragi Miško,

Pažljivo sam pročitao tvoja pisma. Moj mladalački entuzijazam ostaje i dalje uporno i tvrdoglavo.

Ovih dana se osjećam izvrsno. Uzimam lijek Tamare Vasiljevne Varabjove već 15 dana.

Monitor je objavio o njoj članak. Na osnovu tog članka danas me zvao potpredsjednik Vlade Krunoslav Vukčević; traži lijek za Rista. …

Ovo dosad je bio moj kratak zdravstveni bilten.

Poslovni nije kao zdravstveni. Vodim tešku borbu, ali sam i dalje optimista. Ovog mjeseca sve treba da postane izvjesno. Postoji ukaz predsjednika Jeljcina da se dugovi moraju platiti.

Poslova imamo, ali je teško zatvoriti sve rupe, curi na mnogo strana. No, i pored svega toga uvjeren sam da će kapetan isploviti na brodu, a osoblje će biti prepolovljeno.

Prelazimo na značajnije (za tebe) stvari. Slažem se da se Montenegropublic pretvori u holding kompaniju, koju sačinjavaju: Monitor, Antena M, Televizija, Štamparija.

Govoriš da Montenegropublicu pripadne 51 odsto od Monitora. Predlažeš podjelu akcija za štampariju. Takođe predlažeš za Antenu M … Prethodno se mora znati koliko ko sačinjava u Montenegropublicu i svim ostalim pogonima buduće holding kompanije.

Za štampariju ne treba izjednačavati – ti i ja po 29 odsto (? nečitljivo). Jedan procenat dodaj kome hoćeš: ili Montenegropublicu ili Dragici.

Miško, vrlo je važno da se sve reguliše zakonskim propisima i čistim odnosima. Ti moraš više od mene da znaš crnogorsku sredinu koja će izmisliti stvari i gdje ne postoje. Obojica smo to već doživjeli. I ljudi kojima si najviše učinio okreću otrovne strijele i okreću ti leđa. Koliko istine u onoj poslovici: „Zašto me napada, ništa mu dobro nijesam napravio”.

Potpuno te razumijem što si umoran, i ne bih se čak ni ljutio da me ponekad pošalješ u …

Nijesam saglasan da se odričemo u bilo čiju korist, o tome ćemo naknadno donositi odluku – u čije ćemo se svrhe odricati. Slažem se da se proda dio Monitora, odnosno da se uđe sa akcijama. Mi se ne možemo ustručavati što su naše akcije najveće u cjelosti i pojedinačno i u Montenegropublicu i u svim pogonima.

Za vrijeme mog boravka u Podgorici razgovaraćemo detaljnije o svemu.

Dragi Miško, stalno me progoni misao o Građanskom forumu. Osjećam sa te strane kritike i neprijatnosti. Molim te razmisli na koji način da sazovemo Građanski forum i izvršimo novi izbor predsjednika. Zločinci se obično vraćaju na mjesto zločina. Ja bih želio da se tamo vratimo i ponovo oglasimo. Što ti misliš?

Molim te dostavi mi specifikaciju za televiziju. Definitivna moja odluka je da je kupujemo, naročito ako se radi o sumi koju si naveo – cca 350.000 DEM. Molio bih te da to bude najminimalnije.

Srdačno te pozdravljam, tebe i tvoju porodicu.
Ćano

Za Građanski forum smatrao sam da je to mrtav konj i u usmenoj komunikaciji rekao Ćanu da u eventualnom obnavljanju aktivnosti ne računa na mene. U vezi sa transformacijom Montenegropublika u holding iskrsli su problemi o kojima će biti riječi docnije.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo