Povežite se sa nama

FELJTON

SEDAM PUTA BRODOM OKO SVIJETA (VII): Vrijeme pomorskog romantizma

Objavljeno prije

na

Sve ovo što sam napisao odnosi se na današnje pomorce čiji lični dohoci, vrijeme provedeno na brodu i profesionalna odgovornost ne daju prostora za bavljenje tako glupavim stvarima kao što je to šverc narkoticima. Ljudi koji na međunarodnom tržištu rada zarađuju kao pomorci ne igraju se sa profesijom kao naši stručnjaci u raznim profesijama, koji za pola plate čistača ili mornara na brodu prodaju svoje znanje – a neki i goli obraz!

Da me ne bi kolege pogrešno razumjeli, moram se ukratko osvrnuti i na vrijeme kada smo mi plovili. To vrijeme ja nazivam pomorski romantizam.

Sa socijalističkim platama i moralom išle su i neke mane, koja danas karakterišu skoro sve profesije osim one najprljavije kojom se ljude bave – a to su većina beskrupoloznih političara.

Mi smo sa ono malo valute, kao devizni dodatak, nešto slično dnevnici, kupovali ono čega nije bilo na našem tržištu. Najlonske košulje, čarape, šuškavce… Kasnije se prešlo na piće i cigarete.

Svako je znao ako bude uhvaćen da će izgubiti hljeb. To je, ustvari, bio kontrolisani šverc i tolerisan od strane države. Nekad su na brodove plovili komesari. Kasnije su njihov posao na brodu nastavili partijski i UDBINI špijuni. Obično je to bio neki član posade koji je iz svake luke slao izvještaje. On je kontrolisao i zapovjednika i upravitelja i sve članove posade. Te ljude, s obzirom na njihov primitivni način ponašanja i kao neradnike, nije bilo teško identifikovati. Dakle, sitni šverc je bio uobičajen. Samo rijetki, sa debelim vezama, kupovali su na veliko, koju desetinu baksa cigareta. Kupovali smo radio uređaje, kasetofone, gramofone, Hi – Fi uređaje, televizore crno bijele, pa u boji, firmirane patike, džins… Nešto smo od toga unosili na povlasticu, koju su pomorci uvijek imali, a nešto je švercovano. Sve su to bile sa današnjeg aspekta vrijednosti sitnice. I niko se od toga nije obogatio! Nijedan pomorac u to vrijeme nije imao ni svoju kuću ni auto. I pored šverca i plate i valute. Navešću i primjere „singerica”, na nožni pogon. Ovo više lični na vic. Kupovali bi ih u Americi za tri do pet dolara, a kod nas prodavali po 50 ili 70. U ono vrijeme kupovali smo u Americi džins. Na veliko po cijeni od pet dolara par. U Rusiji smo ih prodavali po 150 – 200 rubalja. Plata doktora ili inženjera u to vrijeme je bila 1490 rubalja mjesečno. Najveći dio te „zarade” je išao na provode. Trošak po glavi za jedan dan sa prvoklasnim provodom je bio otprilike koliko i zarada za jedne farmerke. Evropejski, Pribalitiskij hoteli ekstra klase u Lenjingradu, sa restoranom Sadko, bili su nešto najekskluzivnije što je nudio Sovjetski Savez strancima za reklamu. Koristili smo promociju sovjetskog socijalizna na naš način. Njih komercionalna strana nije interesovala. U to vrijeme, razni polonski, deripaske i kako se sve ne zovu današnji multi milioneri i milijarderi, koji pokupovaše sve po našem primorju, bili su potrčkala pomoraca. Bili smo za njih rokfeleri.

Bilo je to mnogo zanimljivo vrijeme. I veselo. Imao sam njuh da prepoznam agente NKVD-a, da ga dovedem u kabinu i da sa njim razgovaram dva sata.

Ja znam da vi nijeste radnik na brodu i da ne pripadate stručnim ljudima za iskrcaj tereta. Recite mi koga Vi kontrolišete, nas kao posadu ili radnika na brodu?

Nije imao kud. Kad čovjeka gledate pravo u oči i postavite mu takvo pitanje, nema izmicanja i laži. Pa makar bio i Putinov mlađi kolega.

Znate i ja sam, kao i vi član komunističke partije. Nema potrebe da me kontrolišete, kažem mu.

Nije riječ o tome. Ja ću Vam reći iskreno (zamislite špijum pa iskreno!). Mi smo blizu krstarice Aurore, koja je dio naše istorije, dali Čehoslovacima da nam naprave moderni restoran. Da bi mogli na reprezentativan način predstavljati zemlju i dočekivati posjetioce Aurore. Samo dva mjeseca kasnije taj restoran je pošao u vazduh. Bila je to diverzija. Čija? Moramo štititi svoju zemlju.

Bile su to godine hladnog rata i željezne zavjese. Pitao sam ga: je li moguće da u velikom Sovjetskom Savezu ljudi ne smiju ići iz jednog mjesta u drugo bez dozvole policije. Zašto?

Sovjetski Savez je velika zemlja. Malo naseljena. Izložena je raznim neprijateljima. I to je jedan vid kontrole, zaštite. Teško je to objasniti.

Pozdravili smo se kao dva drugara. Nikad se više nijesmno sreli. Rusija je danas napredna zemlja.

Samo oni sa desetine kila medalja na prsima razumiju ovo što pišem. Takav je život!

Sretao sam tamo i naše emigrante iz vremena Informbiroa. Upoznamo se u knjižari. To su mjesta u koja pomorci vrlo rijeko zalaze. Sprijateljimo se. Kod nas disident, pobjegulja. A nekad bio veliki Jole. Prije naše, a sad u egzilu, u SSSR-u, član Ruske akedemije nauka. Ima stan, divnu biblioteku, ugled u sredini u kojoj živi – i bijedu od života. Nesretnog čovjeka nekad vrhunskog intelektualca Crne Gore, gledate pred sobom kao uzgubljen duh. Pričao sam mu iskreno o stvarnom stanju kod nas. Upijao je svaku riječ kao žedan vodu. Vjerovao mi je! I to je za njega bio najveći poraz u životu. Ostao je izgubljeniji nego što je bio. U ponoru iz kojeg nikad neće izaći. I danas mi srce zadrhti kad pomislim za zlu sudbinu toga dobrog čovjeka. Kojega je zabluda, i zlehuda sudbina, dovela tu gdje je. Na putu sa kojeg nema povratka.

Vratimo se švercu pomoraca. Vrlo rijetki su bili oni koji su znali i da reskiraju, mnogo za male pare. Obično su to bili padobranci i na brodu, pretežno iz unutrašnjosti. Flaša viskija košta preko brodskog snabdjevača tri do pet dolara. U Saudijskoj Arabiji prodavana je za 60 dolara. To su velike pare. Ali ako vas uhvate sa jednom jedinom flašom ode vam ruka po šerijatskom zakonu! Za baksu možda i glava. Kad bih doznao da se neko upušta u takav rizik, uložio bih sav moj autoritet da ga odgovorim. Srećom, rijetko smo dolazili u to područje i to samo na ukrcaj bunkera goriva.

Ovaj vid šverca je umro sa posljednjim parnim brodovima. Sa slobodom plovljenja pomoraca na stranim brodovima, liberalizacijom režima i poboljšanjem životnog standarda. Svaki pomorac je dobio društveni stan. Poneko je počeo kupovati i kola. Danas svi pomorci imaju svoje stanove ili kuće. Mnogi debelu ušteđevinu, na stranim bankama. Onu koju je izgubila Crna Gora!

Sa sve kraćim zadržanjem brodova po lukama. Sa ubrzanom modernizacijom poslovanja na tržištu pomorskog prometa. Taj vid dopunske „zarade” nam je omogućavao malo komforniji život. Prevladavanje bijede socijalizma, neslobode. Našim porodicama je obezbjeđivao često pristojan život, za razliku od okruženja. Ali i pored svega ostala je priča o pomorcima i švercu. To danas nije ni za vic a ne za ozbiljnu priču. No, vrijeme i utisak o dobrom životu uz pomoć i takve sitne zarade u to vrijeme bio je istorijski iskorak jedne generacije, izazivao je zavist komšija i sugrađana, bio mit iza kojeg je stojala surova stvarnost, šverc koji danas više liči na šalu. Kao i romantizam u književnosti – bilo pa prošlo. Ostalo je da se priča.

Kao i o našoj profesiji koja je protjerana sa ovih prostora. Ta „čast” danas pripada Milu Đukanoviću, Igoru Lukšiću, Andriji Lomparu…i ostalim političarima i „neplivačima”, stručnjacima koji su služili politici. I da ljudi ne bi zaboravili još jednu sitnicu: iza nas je ostalo oko 800 stanova u kojima živi skoro isto toliko pomorskih porodica. Tako se naše vrijeme neće zaboraviti upravo zbog te činjenice na koju raspikuće, srećom, nijesu mogle uticati da i to unište i rasprodaju. Današnji pomorci žive dovoljno bogato da skoro svaki zapovjednik ili upravitelj stroja, oficiri, pa bezmalo i ostali članovi posada imaju svoje kupljene stanove ili izgrađene moderne kuće. Voze skupa auta. Sve su to postigli svojim teškim, ali časnim radom. I poštovani su svuda u svijetu. Osim u Crnoj Gori!

Šteta za Crnu Goru milenijum prepoznatljivu kao pomorska zemlja. Političari raznih fela od nje su, osim što su državu osiromašili, svojim neznanjem i sebičnošću napravili – državu na moru. Svaki pomorac, bilo kojem vremenu pripadao, od toga se stidi. Ali šta možemo…

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Kod Krleže na Gvozdu  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

No, protekla je i ta godina dana, vratio sam se u Zagreb, i činilo mi se kako enciklopedija nije puno odmakla. Valjalo mi se baciti na posao. Ceciću je postalo jasno da dolazi do zagušenja u leksikografskoj centrali u Zavodu: tekstovi dolaze iz republičkih i pokrajinskih redakcija, ali tek ih treba redigirati, usklađivati, potrebna je jača ekipa.

Uskoro po mojem povratku, pozvao me u svoj kabinet: dogovorio se s Krležom da se osnuje posebna Redakcija za zajedničke tekstove, ja ću biti imenovan glavnim urednikom; neka sastavim tim ljudi koji će raditi sa mnom. Moram reći da me njegova ponuda zatekla: u dvadesetdevetoj godini postajem glavni urednik; znam da je u tome bilo mnogo više Cecićeve uloge nego Krležine, ali svejedno, ponuda je imponirala.

No, valjalo je raditi, baš raditi. Doista, nakon tih promjena u proljeće je prva knjiga drugoga izdanja Jugoslavike bila pred izlaskom. Još prije izlaska knjige novine su naveliko pisale o projektu, a zagrebačko OKO i beogradske Književne novine objavile su temate s probranim tekstovima iz enciklopedije.

Prije nego što će enciklopedija biti poslana u tisak, Cecić je odnio Krleži supericu, neka glavni urednik još jednom prolista izdanje koje potpisuje. Vratio se zadovoljno s Gvozda:

-Pozvao nas je Krleža da dođemo k njemu, reći će nam svoje dojmove o novom izdanju!

Osim Cecića i mene u timu koji će posjetiti Gvozd bili su Žarko Domljan, novoizabrani pomoćnik direktora i šef ilustratorskog tima enciklopedije, te Igor Gostl, sekretar Centralne redakcije.

Naravno, bio sam uzbuđen, ne samo što ću ponovo vidjeti Krležu, nego i taj mitski stan u Gvozdu, koji je postao pojam. Svi smo se kao pomalo podrugivali (o, i on je bio na Gvozdu, mo'š mislit događaja!), ali kad dobiješ i sam taj poziv, malo ti se noge odsijeku.

Krleža nas je dočekao sjedeći u stolici. Znao sam da su ga noge već posve izdale, da se teško kreće. Matvejević mi je pričao kako se Krleži nekoliko puta dogodilo da padne i ne može ustati, osobitno noću, kad nema vozača Jože i kućne pomoćnice Ivke. Bela ga ne čuje, i on tako satima leži na podu.

Očito, nije želio da gledamo njegovu tjelesnu nemoć. Joža ga je prethodno posjeo u stolicu i on nas dočekuje sjedeći. Blijed je, koža malo opuštena; prije dvadesetak godina bio je korpulentan, preko 110 kila, a vjerojatno nije viši od 170 cm. Negdje sam pročitao, čini mi se u Davnim danima, da u prvoj regrutaciji za Prvoga svjetskog rata 1914. godine nije primljen u vojsku zbog nedovoljne težine, imao je samo 48 kilograma. A sada je vjerojatno četrdesetak kilograma lakši nego u doba svoje najveće tjelesne kilaže, tako da se oko ušiju i na podbratku vide vrećice opuštene kože.

Pozvao nas je da mu se pridružimo za stolom. Izrazio je zadovoljstvo knjigom koju je pogledao, odmah zatim relativiziravši svoju pohvalu (a sve je to uzaludan posao, samo je glupost ovdje vječna!).

Dok sam ga gledao onako zgurenog, otromboljenog u stolici, u prevelikom sivom sakou, činilo mi se kako je to tijelo potpuno ispražnjeno od energije, tijelo umornog čovjeka koji se pripremao za odlazak. Međutim, kada je počeo govoriti, dojam se posve promijenio. Glas je bio u posvemašnoj diskrepanciji s tom staračkom figurom: mladićki visok glas, tenor; govorio je jasno, čisto, bez zastajkivanja, zasipao nas podacima. Zapravo je taj dvosatni razgovor bio više Krležin solilokvij, u koji smo se mi sramežljivo povremeno ubacivali nekom kratkom replikom ili pitanjem, nego prava konverzacija.

Očito je pažljivo pročitao članke ,,Albanci” i ,,Albansko-jugoslavenski odnosi”.

-U prvom izdanju smo imali samo članak ,,Arbanasko-južnoslavenski odnosi”. To je vrlo osjetljiva materija. Pedesetih nismo ni pomišljali da zasebno obradimo povijest te naše najbrojnije nacionalne manjine. Ne znam kako je u Beogradu i sada prošlo ovo rješenje s posebnom odrednicom o povijesti Albanaca, o njihovoj kulturnoj tradiciji, jeziku, književnosti. Utoliko više što se govori o jedinstvenom korpusu albanske nacije, bez izdvajanja jugoslovenskih Albanaca kao zasebnog etničkog korpusa. Iako je Marko Ristić, kao glavni urednik srpske redakcije pedesetih nastojao obuzdati nacionalističke ispade, otpori prema tematiziranju albanskog pitanja bili su toliko jaki da smo se dogovorili kako bi najbolje bilo da cjelokupnu problematiku apsolviramo u članku o odnosima Arbanasa i Južnih Slavena.

Zanimljivo je kako je Krleža oštroumno anticipirao problem s kojim ćemo se suočiti samo godinu dana kasnije. Nakon demonstracija Kosovara u Prištini 1981, u srpskom tisku i javnosti je krenuo val preispitivanja dotadašnje politike prema Kosovu i Albancima. Beogradski NIN je iz broja u broj secirao članke iz naše enciklopedije optužujući najprije glavnog autora tih natuknica prištinskog profesora Ali Hadrija i urednika kosovske redakcije Esada Mekulija za separatizam i velikoalbanski integralizam, zatim i Srpsku redakciju za pretjeranu popustljivost, a potom i cijelu Centralnu redakciju za zatvaranje očiju pred albanskim separatizmom.

Krleža je tada već bio potpuno na izmaku snage, umrla mu je i Bela; bio je potpuno nezainteresiran za probleme enciklopedije, ostavio nas je same da se snalazimo u tim novim jugoslovenskim kreševima. Ali čak i da je 1981. bio i u boljoj fizičkoj formi, mlađi i poletniji, više ne bi imao onaj autoritet kojim je ranije operirao, a koji je umnogome bio vezan za Titovu podršku i zaštitu, dolazila su nova vremena bez neupitnih autoriteta.

Ali tada, za našeg sastanka u proljeće 1980, Krleža je još bio živo zainteresiran za Jugoslaviku. Znao je da u drugom svesku dolazi na red veliki članak ,,Bosna i Hercegovina”. S njom je vezano i pitanje definiranja nove nacije, tada smo je zvali ,,Muslimani” (u ratu se samodeklarirala kao bošnjačka nacija). Zanimljivo, za razliku od svojega prijatelja Tuđmana, Krleža je smatrao da Muslimani kao entitet imaju vlastiti kulturni identitet i da je dobro da ga u enciklopediji afirmiramo.

Pričao je puno i o Makedoncima, spominjući i svoj boravak u Skoplju 1937, vraćajući se u vrijeme kada su i Makedonci bili takva nacija u nastajanju. Sipao je kao iz rukava podatke o makedonskoj povijesti.

Moram priznati da sam bio fasciniran i memorijom i verbalnom energijom: kakav raskorak između onemoćaloga, bolesnog tijela i moćnog i još uvijek živahnog i brzog mozga. Prisjetio sam se jednog eseja iz knjige Marka Ristića Krleža (1954) u kojem on piše o Krležinoj vještini govorenja, o umijeću konverziranja. Doista, i u svojoj osamdeset i šestoj godini Krleža je bio fascinantan usmeni pripovjedač.

Krležu više nisam osobno susretao, pisao sam kasnijih godina o njemu, proučavao posebno njegove ,,marginalije”, redaktorske bilješke nastale na marginama leksikografskih tekstova, jer Krleža je malo osobno redaktorski intervenirao, ali napisao je na stotine komentara, čak malih eseja, pokazujući doista neviđenu erudiciju.

Zapravo sam postupno ulazio u Krležin svijet, pogotovo kad je Krležin nasljednik na direktorskoj dužnosti Ivo Cecić godine 1985. naručio od mene personalnu enciklopediju o Krleži, prvu takvu u nas, zapravo prvu u svijetu (koliko mi je poznato) o piscu iz XX stoljeća. Sljedećih godina pročitao sam svaki Krležin tekst više puta, proučio temeljito sve njegove časopise. I bio često zadivljen tom energijom, tim intelektom, tom verbalnom bujicom. To ne znači da sam se u svemu s njim slagao, da nisam ponekad prepoznavao i isprazno fraziranje, njegovo prenemaganje, njegove zablude.

Ali, sve u svemu, fascinantan intelekt, impozantno književno djelo; u trenutku kad sam došao u Krležin zavod i rasuo svoje mladenačke radove pred Cecića i Opitza nisam ni slutio kako će mi Krleža obilježiti život; gotovo četiri desetljeća u njegovu Zavodu, knjige, na desetine eseja, rasprava, kritika o njemu, dvije krležološke knjige, enciklopedija, priređivanje njegovih dijela… Vrijedilo je, čini mi se.

A mislim da nisam izdao ni Borgesa, koji je tako volio enciklopedije, postavši pomalo i krležijanac.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: ,,Oslobađanje” od vojske (V)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića

 

Nije to mogao raditi ni Cecić: imao je dosta posla oko vođenja Zavoda, a taj ,,trubadurski” rad mu nije ni ležao. Mladen Jiroušek koji je to znao, jer je slične stvari radio u prvom izdanju, brojao je mjesece do mirovine. Osim toga, Ceciću je kao čovjeku koji je prošao brojna kadrovska rešenja bilo jako važno da na to mjesto ne dođe netko tko je stručni i politički prejak i tko bi ga mogao ugroziti u njegovim ,,nasljedničkim” aspiracijama.

Tako sam se ja kao dvadesetšestogodišnjak, zapravo kao početnik, našao u situaciji koordinatora koji dobiva u svoje ruke sve abecedarije, formira grupe srodnih natuknica, korigira broj redaka, radi sinopsise tzv. kompleksnih članaka, za koje sve republičke i pokrajinske redakcije prišu priloge. Recimo, za članke ,,Arhivi” ili ,,Biblioteke” svaka redakcija obrađuje građu sa svojega područja, ali netko mora napisati uvodnu definicjiju pojma i odrediti opseg (retkarinu)svakog pojedinačnoga republičkog priloga. Također, koordinator treba dati precizne instrukcije i provesti pomnu redakturu kako bi pojedini prilozi bili zasnovani na istom pristupu, a duljina priloga bila logična te kako se informacije ne bi preklapale. To je sve postalo moja svakodnevna zadaća, zapravo statusno nesravnjiva s niskom titulom mlađega stručnog suradnika. Ali ja sam se entuzijastično bacio na posao. Bio sam mlad, imao golemu energiju, za mjesec dana znao sam čitav abecedarij enciklopedije napamet. Sedamnaest tisuća natuknica! I mogao sam bar približno reći koliko je redaka predviđeno za koju natuknicu.

Uočivši kakav posao radim, a znajući kako ga ničim ne mogu ugroziti, Cecić je vrlo brzo inicirao moje unapređenje pa sam nakon samo godinu dana šegrtovanja u statusu mlađeg stručnog suradnika prebačen u nekoliko stepenica viši status urednika. Ujedno sam dobio i pravo da dolazim na sjednice Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije, na kojima su se okupljali glavni urednici i sekretari svih redakcija, redom predsjednici akademija, rektori, istaknuti znanstvenici, političari, generali…

Na nekoliko takvih sjednica 1977. godine došao je i Krleža. Sjednice na koje je on dolazio održavane su u hotelu Palace, u koji je (uz Esplanadu) Krleža i nerijetko zalazio. Teško je hodao, stoga su zavodsaki ljudi izbjegavali prikladniju i prostraniju podrumski dvoranu hotela, pa su sastanci održavani u manjoj dvorani uz hotelski restoran u prizemlju.

Gledao sam sa zanimanjem, krišom, kako Krleža dolazi u dvoranu. Hodao je sam, bez pomoći vozača Jože, oslanjajući se o štap; nije podnosio pomisao na to da bi netko mogao opaziti njegovu tjelesnu nemoć. Hotel Palace mu je odgovarao jer u prizemlju i restoranu ima masivne noseće stupove, raspoređene svakih pet-šest metara. Te stupove koristio je za uzimanje predaha. Napravio bi pet-šest koraka, išao je zapravo dosta brzim, iako teturavim korakom; pritaljio bi se iza stupa kako bi ga što manje ljudi vidjelo, prikupio ponovno snagu, i zaletio se do sljedećeg spasonosnog stupa.

Naše sjednice su trajale satima, uz pauzu za ručak: Krleža bi obično bio samo na jutarnjoj sesiji. Ako ne bi sam govorio na početku, uključio bi se nakon uvodnih izlaganja. Informirao bi nas kako su pojedini problemi koji iskrsavaju u izradi drugoga izdanja rješavani u prvome. Nije bio u potpunosti zadovoljan prvim izdanjem enciklopedije; očigledno je smatrao kako je ono bilo rezultat niza kompromisa. Suočavao se permanentno s partikularnim tendencijama pojedinih republika da nametnu svoje viđenje povijesti i interpretaciju aktuelnoga trenutka, a s druge strane, kritički je govorio i o integralističkim i unutarističkim tendencijama koje bi najradije prebrisale sve nacionalne posebnosti. Sjećam se da se jednom dosta iscrpno pozabavio temom Prvoga svjetskog rata i njegovim tretmanom u I izdanju, a posebno se osvrnuo na lik feldmaršala Svetozara Borojevića, koji ga je očito istodobno i fascinirao i odbijao.

Koliko sam primijetio, na tim sastancima nije dulje pojedinačno razgovarao s pojedinim urednicima, ali znam da je neke urednike zvao k sebi, u stan na Gvozdu, da u miru i opuštenije razgovaraju. Kasnije su oni nama prepričavali svoje razgovore. Potkraj 1977. Krleža je posve prestao dolaziti u Leks, a i na naše sjednice. S nama iz Zavoda koji smo radili u enciklopediji komunicirao je isključivo preko Cecića.

Ja sam, pak, postajao sve važniji kotač u golemoj mašineriji enciklopedije. Abecedarij smo nekako uspjeli srediti, ali prva knjiga novog izdanja rađala se mukotrpno, rok izlaska neprekidno se prolongirao. Tako je došla i 1978. godina. U proljeće sam dobio poziv za vojsku.

-Pa, što ti Velimire nisi odslužio vojsku? – zapanjeno me upitao Cecić kad sam mu rekao da sam dobio poziv i kako sam raspoređen u Požarevac.

-Ajme, muku mu Irudovu, pa što ćemo sada? Kad će nam izaći prva knjiga ako ti sada odeš?!

-Pa, ako imate neku vezu da me oslobodite, bio bih vam zahvalan! – rekao sam u šali.

Doista mi se nije odlazilo u vojsku: upravo sam se oženio, tek mi se rodio sin, radim posao koji volim, imam dobru plaću. I sve moram prekinuti na godinu dana! Godinu dana bačenih u vjetar! Znam da ni enciklopedija neće moći bez mene; naprosto, ja sam pogonski zupčanik. Teško će naći nekoga da me zamjeni, svatko će se morati dugo uvoditi u posao.

  • Razgovarat ću ja s Krležom, možda on može nešto učiniti!

Prošlo je nekoliko dana, Cecić mi je rekao kako je razgovarao s Krležom, on mu je obećao da će nešto pokušati srediti s generalom Nikolom Ljubičićem, tadašnjim sekretarom (danas bismo rekli ministrom) obrane. Ako me se ne može osloboditi obveze, neka me se rasporedi u Zagreb pa, kad mi se završi obuka, neka dolazim u Zavod i radim na enciklopediji.

Nadao sam se da će Cecić to srediti s Krležom, ali ostalo je premalo vremena. Nikakvih vijesti s Gvozda nije bilo.   Nije bilo druge: ja sam nevoljko otputovao u Požarevac, javio se u kasarnu. Ujutro su me ošišali, dobio sam uniformu… I stajao sam izgubljeno u spavaonici sa šatorskim krilom natrpanim svim tim prokletim sivomaslinastim stvarima koje ,,dužim”. Odjednom je došao dežurni čete, moram se javiti komandantu brigade.

-Koji je sad to vrag, što si učinio?-komentirao je sebi u bradu dok me pratio pukovniku!

Pukovnik me dočekao ljubazno pozdravivši, nekako nevojnički, obraćao mi se s ,,Vi”, nezamislivo da se jedan pukovnik tako obraća običnom vojniku.

-Druže Viskoviću, stigao mi je jutros telegram od saveznog sekretara za narodnu odbranu da vas otpustim iz vojske. Pisao mu je drug Krleža, obrazložio je kako ste mu jako potrebni u radu na Enciklopediji Jugoslavije. Na preostaje mi ništa drugo nego da naređenje izvšim!

Bio sam zapanjen, zbunjen:

-Što da radim sad? Upravo sam zadužio opremu?

-A vratite nazad opremu u magacin! I idite kući! Ni meni se ovo još nikad nije dogodilo!

Vratio sam se u Zagreb, radostan, povjerovavši da me Krleža oslobodio vojske za sva vremena.

Ah, slobodan kao ptica, izljubio sam ženu i sina!

Otišao sam se sljedeći dan javiti u Vojni odsjek, ali referent nije pokazao ni trunku milosrđa:

-A što ti misliš da se tako lako možeš osloboditi obaveze prema svojoj domovini. Neće te ni tvoj Krleža spasit’! Ti ćeš meni otić’ u vojsku u jesenjem roku, novembarska klasa!

Ajme, bolje bi bilo da me Krleža nije ni vadio iz vojske, dobio sam pola godine poštede, a izgubio dva dana koja sam proveo na putu i u kasarni u Požarevcu! I ponovo prolaziti svu muku prilagodbe. A za tih pola godine sigurno enciklopedija neće izići! Vratio sam se zavodskim poslovima, pomalo razočaran raspletom, ali laskalo mi je da se Krleža potrudio i intervenirao za mene.

U studenom sam doista otišao u vojsku, ovaj put u Valjevo na obuku, a potom u počasni Gardijski puk na Dedinju u Beogradu. Ništa nije bio od rasporeda u Zagreb; general Fabijan Trgo, šef Vojnoistorijskog instituta JNA, govorio je da će me prebaciti u Institut, ali to se izjalovilo. Zapravo, najviše mi je koristilo to što sam dobar plivač pa sam u ljeto 1979, četrdesetak dana trenirao na Tašmajdanu, oslobođen od iscrpljujućih počasnih straža, pripremajući se za Armijsko prvenstvo. Povremeno sam pozivan na sastanke Centralne redakcije, pa sad zamislite kad se iz one vojničke oskudne i sive svakodnevice nađete u kakvom dubrovačkom ili brijunskom hotelu gdje se održava redakcijska sjednica.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Susret sa Krležom (IV)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića

 

Odnio sam Jiroušeku knjigu, a on mi je pomalo svečano rekao:

-I direktor bi vas htio vidjeti!

Na svu sreću, imao sam na sebi sako, a i nije bilo vremena da se prepadnem pred tim nenadanim pozivom; otišao sam odmah Krleži.

-Sjedite, kolega! Pratim ovo što pišete o Kišu, on je veliki Matvejevićev prijatelj, upoznao me je Predrag s njim. Zapravo mi se Kiš javlja već godinama; izgleda da ga je fascinirala Lasićeva knjiga o sukobu na ljevici i način kako je Stanko prikazao moju ulogu u tom sukobu!

-Ne mislim da je samo to posrijedi, vidio sam u intervjuima da vas spominje, uz Andrića i Crnjanskog, kao jednoga od svojih književnih uzora.

-Pisao mi je i u ime Udruženja književnika Srbije, zvao me na njihove Oktobarske susrete, ali meni je u ovim godinama komplicirano odlaziti na takve skupove. A mislim da ste u OKU dobro razjasnili njegov književni postupak, ne može se tu govoriti o plagiranju, dobro je da ste ga uzeli u obranu. Njegova je Grobnica za Borisa Davidoviča jedno zrelo djelo o staljinskim vremenima i žrtvama. To je tema koja i mene proganja, još od tridesetih godina, kada sam čitao Panaita Istratija, a i doznao za tužne sudbine svojih drugova u staljinističkim čistkama. Ma, to se zapravo skriva u pozadini sukoba na ljevici.

Naravno, golicalo me je pitanje da li je Krleža vidio što sam ja pisao o njemu. Ali nisam se usuđivao pitati; nisam baš bio siguran da bi mu se svidjelo. Naime, u tematskom broju Književne istorije prije četiri godine, u povodu njegova osamdesetog rođendana, pisao sam o Krležinu odnosu prema Franu Galoviću, jednom od rijetkih hrvatskih pisaca koje je nedvosmisleno hvalio (osobito njegovu kajkavsku liriku). Ja sam, međutim, upozorio na začudnu podudarnost nekih fragmenata Galovićeve protoavangardističke pripovjetke Ispovijed i Krležine Hrvatske rapsodije. Ipak, naposljetku nisam izdržao, pitao sam ga je li vidio taj temat u kojem je bilo nekoliko zanimljivih krležoloških priloga. Pokazalo se da je Krleža ne samo imao taj temat u rukama (vjerojatno mu ga je redakcija poslala ili mu je donio Mate Lončar, koji je početkom sedamdesetih dosta surađivao s Krležom), već da poznaje tekstove,. Posebno je pohvalio tekst Mirjane Miočinović Kiš o dramskom opusu, a i činjenicu da se u broju pojavljuje nekoliko mladih istraživača, uključujući i bibliografa Gojka Tešića.

-Znam da iza svega toga stoji Mate Lončar! Samo on je mogao postići da mi u Beogradu posvete toliku pažnju! – napomenuo je.

A zatim dodao komentirajući moj tekst:

-Nisam hotimično imitirao Galovića, ali očito mi se negdje urezao u sjećanje. To vam je negdje na ovoj crti književnih nasljedovanja o kojima pišete u svojim tekstovima o Kišu.

Napuštajući Krležin ured prisjetio sam se kako mi je govorio Saša Vereš:

-Znate, ja kad odlazim iz Krležina ureda uvijek pazim da mu ne okrenem leđa!

Smijao sam se Sašinoj servilnosti: kako napustiti ured a da se ne okreneš, zamišljao sam Sašu kako hoda natraške. Ja se sada ne mogu sjetiti jesam li hodao natraške (hm, nisam znao gdje mi je dupe, gdje mi je glava). Bio sam duboko impresioniran, Imao sam osjećaj kao da sam razgovarao sa živim spomenikom, dijelom povijesti.

Mjesec dana nakon toga susreta s Krležom, dobio sam službeno rješenje o rasporedu u redakciju II izdanja Enciklopedije Jugoslavije. To je bila jedina enciklopedija koju je on i službeno potpisivao kao urednik. Zna se da je čitao sva zavodska izdanja; sačuvane su i njegove redaktorske bilješke vezane za Opću enciklopediju, Likovnu, Muzičku, ali kao glavni urednik potpisao je samo Enciklopediju Jugoslavije.

Ne znam je li sam Krleža utjecao na moje raspoređivanje u Jugoslaviku, bojim se da bi sebi pridao preveliku važnost takvom tvrdnjom, ali – opet – nije mi krivo povjerovati. Imenovanje je uslijedilo ipak neposredno nakon razgovora s njim, nije nemoguće da sam ostavio dobar dojam.

Prvo izdanje te enciklopedije u 8 svezaka izlazilo je između 1955. i 1971. godine. Leksikografski zavod je zapravo utemeljen 1950. godine ponajprije sa zadaćom izdavanja takve, državne enciklopedije. Inicijator, konceptualizator, lider projekta u svakom pogledu bio je Krleža. Pedesetih godina Krleža je gotovo prestao objavljivati književne tekstove, jer se potpuno bio posvetio Zavodu i Jugoslavici. Tek potkraj pedesetih, kada je rad na enciklopediji ušao u kolotečinu i više nije zahtjevao apsolutni angažman, vratio se književnosti i objavio Areteja, treću knjigu Banketa u Blitvi i Zastave.

Sredinom sedamdesetih Krleža je već bio bolestan i umoran, razmišljao je i o povlačenju iz Zavoda. Govorilo se kako će ga zamijeniti Predrag Matvejević; ta govorkanja su bila aktualna i u trenutku kada sam ja primljen u Zavod. Međutim, to je nailazilo na otpor većine zavodskih urednika, koji – iskreno rečeno – politički zaziru od anacionalnog ljevičara Matvejevića. Dakako, tu je glavna prepreka bio Ivo Cecić, koji upravo tada osmišljava novo izdanje Jugoslavike, puno ambicioznije od prvoga. Pa nije on došao u Zavod da bi opsluživao Matvejevića!

Sada bi osim temeljnoga latiničnoga izdanja, po Cecićevoj zamisli trebalo izlaziti još i ćirilično, zatim izdanja na slovenskom, makedonskom, albanskom i mađarskom. Stvorena je kompleksna mreža republičkih i pokrajinskih redakcija, uz pridodane Vojnu i Partijsku redakciju (koje su pokrivale građu vezanu za NOB i povijest SKJ). Sve je to izdašno financirano samoupravnim sporazumom koji su potpisala izvršna vijeća svih republika i pokrajina. Dosta veliki troškovi svih tih izdanja pokrivani su tim sredstvima, a planirane su dosta velike naklade pojedinačnih izdanja (recimo, naklada prve knjige latiničnog izdanja bila je čak 60 tisuća primjeraka). Strateg cijeloga tog pothvata bio je Cecić, koji je vrlo spretno operirao Krležinim imenom znajući da će ono otvoriti sva politička vrata. Naravno, bilo je nemoguće da Cecić pripusti bilo koga da još za Krležina života zauzme direktorsku fotelju. Najprije jer niko doista nije mogao nadomjestiti neprijeporni Krležin kulturni i politički autoritet, a naravno da je Cecić s pravom razmišljao i o mogućnosti da sam jednoga dana naslijedi Krležu, ali sve dok je veliki bard živ, Zavodu je potreban njegov autoritet.

U cijeloj toj Cecićevoj konstrukciji bio je uočljivo da nedostaju zavodski urednici koji će koordinirati tu složenu mrežu deset redakcija. Nekoć su svi prilozi i iz republičkih i posebnih redakcija stizali u ruke Krleži i njegovim pomoćnicima Zvonku Tkalecu i Mladenu Jiroušeku (u ranim pedesetima su kao sekretari Jugoslavike nakratko radili i autoriteti ranga Petra Šegedina i Josipa Torbarine), a vrlo često se u koordinatorsko-uredničke poslove uključivao i Mate Ujević. Taj čvrsti tim, međutim, sada više nije postojao. Krležini su suradnici iz prvog izdanja otišli u mirovinu ili pomrli. A trebao je netko preuzeti pojedinačne abecedarije koji su pristizali iz redakcija, pregledati ih, uskladiti, korigirati. Krleža je još pokazivao zanimanje za zbivanja u toj glavnoj zavodskoj enciklopediji, ali bilo je nezamislivo da mukotrpno satima pažljivo iščitava gomile građe koja je pristizala.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo