Povežite se sa nama

PERISKOP

Sjećajući se

Objavljeno prije

na

Odlučih sebi prirediti putovanje uspomenama. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko gradili u Bugojnu.   Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta BiH  stvorila je  Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.Vrilo je u republici lutkarstva

 

Dok našim životima dominira strah od nevidljivog neprijatelja, Kovida 19, i vrlo vidljivog neprijatelja oličenog u sljedbenicima ustaške ideologije, koji namjeravaju u sarajevskoj katedrali Srca Isusova komemorirati blajburške žrtve (čitaj: ustaške zločince!), a potom vjerovatno uskrsavati mitologiju baziranu na koljačkoj filozofiji u rasponu od Maksa Luburića do samog poglavnika Ante Pavelića, nisam mogao izdržati taj karusel grozničavih slika života koji nam je suđen.

Odlučih samom sebi prirediti putovanje uspomenama, ispunjeno dragim ljudima i stvarnim junacima i protagonistima života po mjeri čovjeka. Ispunjavam ovaj Periskop vremenom lutkarske republike koju smo u doba jugoslavensko, prije  nesretnih ratova, gradili u Bugojnu, bosanskom gradu sa do tada neviđenim razvojnim usponima, s privredom koja je imponirala, s logikom zajedničkog života i međusobnim razumjevanjem  građana, bez ijednog ozbiljnijeg problema. Iz današnje perspektive sve to izgleda kao nestvarni san.

Velim, lutkarska republika. Najuzornije napravljena asocijacija teatara u Jugoslaviji, Zajednica profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine, stvorila je prvo Susrete pozorišta lutaka BiH, a potom Bijenale jugoslovenskog lutkarstva.

Magija lutkarstva  opsjedala je i mlado i staro, Bugojanci su se naprasno zaljubili u čarobni svijet lutkarizirane mašte, odnosno lutkarski ostvarenih snova na sceni. Ponosan sam što sam bio selektorom i umjetničkim direktorom Prvog bijenala jugoslovenskog lutkarstva, jer mala čuda lutke donosili su majstori ove drevne umjetnosti iz Zadra, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Niša… Lutkarska republika širila se po okolnim gradovima, nije ostala tek i samo privilegijom izvrsnih domaćina – Bugojanaca. Zapamtio sam nazive nekih sela, poput Ćipuljića, u koje je magija teatarsko-lutkarske umjetnosti došla prvi put u istoriji tih malih bh. varošica.

Sedam dana od ranog jutra, pa opet do sljedećeg još ranijeg jutra, trajale su predstave, radionice, okrugli stolovi, savjetovanja, lutkarski seminari, druženja, izložbe, poetske i prozne književne seanse. Strujala je energija u koju su svi ansambli, sudionici festivala, unosili goleme emocije i radost stvaranja. Mala lutkarska čuda Velimira Hitila, Ante Hrkača, Nevenke Filipović, Nene Rodić slijevala su se u mozaik lutkarstva in continuo.

Nezaborav su činili teoretski simpozijski razgovori o fenomenu ove grane teatarske umjetnosti.

Sa sjetom se sjećam ozbiljnih ljudi koji su stajali iza niza lutkarskih, spektaklom ispunjenih soareja. Široki osmijeh Adema Krivdića, neiscrpna energija organizatora Radoslava Zoranovića, Nede Pozderac, ozbiljnost i seriozna priprema svakog događaja Edija Majarona, Branislava Kravljanca, redovito prisustvo nenadmašnog direktora tadašnjeg Jugoslavenskog festivala djeteta iz Šibenika, Drage Putnikovića, ništa manje redoviti Podgoričani, Beli i Vanja Popović, sve je to  lučilo šarm jugoslovenske kulturne šarenice i predanost da svi zajedno što više učimo i naučimo od naših gostiju iz Poljske, Bugarske, Češke. Vrilo je u republici lutkarstva, bugojanskoj.

Svi smo bili u funkciji jednog jedinog cilja: unaprijediti lutkarstvo podjednako na svim jugoslovenskim prostorima.

I trajalo je to sve dok surovi bogovi rata nisu napravili fajront u najljepšoj republici lutkarstva koju su djeca voljela, a odrasli se beskrajno zaljubljivali u ta lutkarska čuda.

Nema više Dalibora, Zorana, Adema, Nevenke…

Ni Bugojno nije što je nekada bilo.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Pjesnik Mostara u Ekseteru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mišo Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje, ali i sudbine hiljada drugih Mostaraca. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim…

 

Mišu Marića,pjesnika i novinara tko ne poznaje taj ne zna ništa o Mostaru,a bojim se da malo ili ništa zna o književnosti…Rodjen u Bosanskoj krajini,afirmiran u negdanjoj mostarskoj Slobodi ,zaslužan za česte posjete dvojice velikana književnosti iz Vojvodine, Pere Zupca i Mike Antića gradu na Neretvi ovaj je pjesnik,u mladosti i bohem,najprije uspio izgraditi ozbiljan pjesnički profil, a zatim pomoći i brojnim hitmejkerima bosanskohercegovačkim da njihova muzika dobije odgovarajuće stihove…

Tačno je da je Kemal Monteno za života bio ne samo odličan interpretator zabavne muzike nego i cijenjen i tražen,u jugoslavenskim razmjerama, kompozitor. Monteno nikada nije dvoumio kada je u njegovoj imaginaciji”prozujala” melodija koja mu se doimala kao budući hit…Sjedao je Kemica u kola, pa”trkom” u Mostar, na Rondo kod svoga Mišela… Dok ih kelner poslužuje u čuvenoj “dašćari” na Rondou Monteno otpjeva Mariću melodiju…Prisustvovao sam jednom karakterističnom detalju;koliko su se dva stvaraoca”mirisala”, koliko je bila snažna kemija medju njima,Marić, naprasno, prekida Montena i počinje već recitirati stihove…Tako su nastali brojni hitovi.Malo je poznato da je Kemal Monteno inače veliki navijač Fudbalskog kluba Sarajevo (uostalom otac mu Aldo bio je zaposlenik na stadionu Koševo, gdje je popularni kantautor i odrastao)  komponirao himnu mostarskog Veleža. Naravno na molbu svoga mostarskog jarana Miše Marića…

Samo onaj tko je dobro poznavao”predratnog”Marića mogao je i danas može ispričati nevjerojatno duhovite skaske i dijaloge ove dvojice umjetnika…Nažalost svih nas koji smo bili i ostali istinski vjernici LJEPOTE Montenova se životna storija okončala prerano…A Marić je pred fašizmom morao odseliti u engleski Ekseter. Pjesnik koji je tako raspjevano govorio o mostarskom suncu,Neretvi,o Aleksi Šantiću morao je u egzil u daleki hladni i kišoviti Ekseter…Povremena tugom”ovijena” pisma koja iz tog engleskog grada stižu govore koliko je pjesnik tužan zbog tragične svoje ,ali i sudbine hiljada drugih mostaraca.Zamuklo je ono”cvrkutavo” pero Miše Marića. Vremešan pjesnik Mostara samuje u maglinama i kišama engleskim. Eto, pa ne napiši ovo Gojeru kao skicu druga mi dobrog, predobrog…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo