Ispunio je ono što je otac očekivao od njega. Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu čak i prije roka. Vratio se kući u Mostar, i uz prvu zapaljenu cigaretu i popijenu rakiju sa ocem, upitao: ,,Jesi li to htio…’’ ? Zatim je otputovao na prijemni ispit na Akademiju lijepih umjetnosti u Beogradu. Diplomirao je 1978. Danas je jedan od najpoznatijih likovnih umjetnika BiH. Njegov bogat opus uz brojne slike, obuhvata i scenografiju, plakate, ilutracije knjiga i monografije… Sebe naziva stanovnikom svijeta i zatočenikom Sarajeva

Dugo sam kucala na vrata njegovog sarajevskog ateljea. Zvona nema. ,,Ovdje se dolazi samo po pozivu’’. Ni pločice sa imenom, ali komšije znaju da, tu stanuje slikar Adin Hebib.

Do kasno je sinoć slikao, kaže, dok me srdačno uvodi u prostor u kojem stvara. Svuda platna obojena onim, za Hebiba prepoznatljivim ekspresionističkim potezom, jarkim koloritom i gustim nanosima boje. Prijateljska preporuka omogućila je susret. Akademski slikar Adin Hebib sa novinarima razgovara samo povodom svojih izložbi. Izložba u Gradskom muzeju Vukovar nedavno je završena. Jedna u nizu od preko 60, na kojima je Hebib samostalno izlagao između ostalog i u Manhajmu, Baden Badenu, Dizeldorfu, Nju Jorku, Kairu, Bonu, Insbruku, Londonu, Kuvajtu, Getenburgu, Trstu, Oslu, Vašingtonu… A izlagao je i u gradovima bivše Jugoslavije: Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Vukovaru, Zenici, Dubrovniku…

Hebib, je rođen u Mostaru 1955. Prvi komšija i nastavnik u osnovnoj školi bio mu je Jusuf Nikšić, akademski slikar, beogradski student, na kraju i profesor Likovne akademije u Sarajevu. ,,Ćurio sam kroz prozor dok je Jusa radio i divio mu se.’’

Motiv ćupa koji je osnovac Hebib nacrtao na času likovnog oduševio je njegovog nastavnika. ,,Tada je krenulo…’’ kaže Hebib. ,,Prepoznao sam već kao dječak da je umjetnost moj poriv i da bez nje ne mogu da živim’’. Ali, otac, rukovodilac i uspješni privrednik očekivao je da se sin Adin posveti nečem korisnom i praktičnom. ,,Donesi mi nešto od čega možeš hljeb da jedeš, da imaš porodicu…’’

Ispunio je ono što je otac očekivao od njega. Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu čak i prije roka.Vratio se kući u Mostar, i uz prvu zapaljenu cigaretu i popijenu rakiju sa ocem, upitao: ,,Jesi li to htio…’’? Zatim je otputovao na prijemni ispit na Akademiju lijepih umjetnosti u Beogradu. Diplomirao je 1978.

Poput mnogih mladih i darovitih ljudi odlazio je u svijet da usavrši zanat, da udovolji strasnoj želji za umjetnošću. Učio je od najboljih. U Parizu kod čuvenog profesora Borisa Cikalovskog boravi osamdesetih i specijalizira ekspresionizam. ,,Od Borisa sam mnogo naučio. I kao umjetnik i kao čovjek. Govorio mi je da lud mogu biti samo u ateljeu, ali da sa ljudima moram biti normalan. I upravo sam takav postao’’. Usavršavao je slikarsko umijeće i kod čuvenih profesora u gradovima, Bruges, Innsbruk, Costa Brava, Kairo, Frankfurt, Atlanta, Nju Jork. ,,Umjetnost je kao medicina. Cijeli život moraš se usavršavati i napredovati.’’

Da bi uspio, u roterdamskoj luci istovarao je vreće, engleski usavršavao čuvajući djecu u Londonu, preživljavao kopajući kanale u Njemačkoj… Slikao je na pariškom Monmartru i spavao u haustoru u blizini, čekajući u redu da bi mogao slikati u slavnom pariškom kvartu. Više ni sam ne zna kada je postao prepoznat.

Zastaje i kaže: ,,Evo došli ste u moj atelje. Ustao sam u podne jer sam do ranog jutra slikao. I sad, u mojim sedamdesetim, radim u prosjeku po deset sati dnevno.  U cijelom svijetu teško je biti i opstati kao slobodan umjetnik. Tek nakon dvadeset godina rada počeo sam zarađivati neke pare”.

Danas je jedan od najpoznatijih likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Njegov bogat opus uz brojne slike, obuhvata i scenografiju, plakate, ilutracije knjiga i monografije… Radovi Adina Hebiba nalaze su u domovima državnika Bila Klintona, Žaka Širaka, Milana Kučana, Sulejmana Demirela, Stjepana Mesića … Izloženi u dvoranama i gradskim kućama, Vatikana, Bundes Prezidiumu, Zagreba, Goteborga, Osla, Triesta, Istambula, Martiniquea, Brettena, Sarajeva…

Sebe naziva stanovnikom svijeta i zatočenikom Sarajeva. Likovna kritika je, opisujući njegov rad, zabilježila: ,,Prvo su bila drveća. Zbijena gomila u spektru boja, suprostavljena u žutoj svjetlosti ili raznobojnoj pejsažnoj pozadini… Tu su još i aktovi sa više slojeva boje. Iznutra zrače žestinom mudro vođenog pokreta spremnog izbaciti na površinu tek djelić svojeg punokrvnog zanosa… Stil Adina Hebiba promijenio je rat. O ratn-im godinama nerado govori. ,,To je nezacjeljivanje rana, vraćanje unatrag. Što je juče bilo ne može se stići, a što je sutra, nadati se…’’

Bio je u Egiptu na studijskom putovanju tih devedesetih kada su Bosnom i Sarajevom u kome je tada živio, počeli odjekivati pucnji. Telefonom se čuo sa Davorinom Popovićem i ovaj mu je rekao.’’ Evo neki CNN, j… im ja mater, javljaju da neke čarape pucaju po Sarajevu.’’ Zadnjim avionom iz Kaira, preko Beograda vratio se u Sarajevo. Sarajlije su masovno napuštale grad. ,,Znao sam da je neko sranje, ali nisam znao koliko će to trajati…’’ priča Hebib.

Ranjen, 1993. napustio je Sarajevo. Status prepoznatog i nagrađivanog slikara na evropskim konkursima omogućio mu je privilegovan status u odnosu na izbjegličku proceduru kroz koju su prolazili njegovi sunarodnici.

,,Iz sarajevskog pakla izašao sam avionom Herkules zahvaljujući pomoći tadašnjeg ministra policije Jusufa Pušine.Uspio sam iznijeti i crteže koje sam tih ratnih dana radio u Sarajevu. Slikao sam tačkasto, jer tačke su simbolizovale granate koje padaju na grad. A, padalo je mnogo granata’’.

Žensko tijelo čest je motiv na Hebibovim platnima. Naslikao je preko 600 aktova. Među ljepoticama koje su mu pozirale bile su Severina i violončelistica Ana Rucner. Prvom nagradom Evrope za ,,Studiju akta” nagrađen je 1988. Čuven je i po performansima, slikanja akta ,,uživo’’.U Ljubljani su 2006. zatvorili ulicu na Francuskom trgu, da bi Hebib slikao akt.

Prelijepa beogradska manekenka pozirala mu je gola i na izložbi u sarajevskom Uniticu koju je organizovao 2004. Prisustvovalo je 17 ekselencija, 11 televizija, 700 zvanica.

,,Izložbu sam organizovao na nagovor mog rahmetli kuma, čuvenog reditelja Benjamina Filipovića. ‘Dosta više Londona, Španije i drugih prijestonica. Daj napravi nešto ovdje.’ govorio mi je. I napravio sam. Izložio sam 180 slika, iznajmio prostor najveći u gradu i napravio događaj koji će se pamtiti’’.

Sa neskrivenim ponosom ističe kako mu je kolega slikar Afan Ramić tada rekao: ,,Sad te više niko  stići neće.Neka si im pokazao…”. Račun čaršiji pokazao je. ,,Do tada su govorili, koga taj folira, kao izlaže tamo negdje po Evropi…”

Hebiba poznaju i prepoznaju i po onom čuvenom Starom mostu na Neretvi. Sugrađanin Pero Zubac u prilogu slikareve monografije piše, da je Mostar na Hebibovim slikama koloritno bolji od onog Mostara u njegovim stihovima. ,,Nikada nisam naslikao srušen most, niti ću ga ikad naslikati. To da je srušen zaboravio sam, kao što mnoge stvari u životu treba čovjek da zaboravi. Život ide dalje…’’

Razgovor tiho teče u Hebibovom ateljeu. Slikar se sjeća dana pod onim vedrim i plavim nebom Mostara. Imao je kaže prekrasno djetinstvo, a tome se uvijek vraća i to se i na njegovim platnima odražava. Vedri kolorit rodnog grada zaslužan je i za slikarevu paletu na kojoj nikad nema crne boje. Govori i o svojim brakovima, o svoje šestoro djece i ,,onako iskreno’’ dodaje – oni su njegova najveća remek djela.

U Crnoj Gori ima dosta prijatelja. ’Izlagao sam u Galeriji moderne umjetnosti u Podgorici i taj kratki boravak uvjerio me da ste vi Crnogorci jako gostoljubivi‘’.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Džekov rodni kraj je pitomo bihorsko selo Godijevo pored Bijelog Polja. Tamo gdje su rasle one  dobre kruške, jabuke i šljive, ali i značajna imena umjetničkog svijeta. ” To je kraj  za koji kažu da ima oblik amfiteatra, pa izgleda kao slika obješena u zraku”, opisuje slikar. Potiče iz  porodice u kojoj je, već u devetnaestom  vijeku,  bilo pet fakultetski obrazovanih ljudi. „Sada nas, u  porodici ima sedmoro sa likovnom akademijom“, kaže Džeko Hodzić

Među betonskim blokovima sarajevskog naselja Alipašino Polje,  na petom spratu jedne od zgrada, nalazi se atelje akademskog slikara Džeka Hodžića. Reski miris slikarskog terpentina, brojne slike obješene ili naslonjene na zidovime, rijetki predmeti… Ovo je prostor gdje nastaju djela jednog od najautentičnijih slikara naše regije.

Džeko je srdačan i gostoljubiv. ” U mom kraju uvijek je bilo da se gost  smjesti na šiltete, a potom prvo pita da li je gladan. Čak i prije nego se ponudi kafa ili čaj….” A Džekov kraj je pitomo bihorsko selo Godijevo pored Bijelog Polja. Tamo gdje su, rado se on sjeća, rasle one dobre kruške, jabuke i šljive, ali i značajna imena umjetničkog svijeta. ” To je kraj  za koji kažu da  ima oblik amfiteatra, pa izgleda kao slika obješena u zraku”, opisuje slikar.  Rođen je  1950. godine . u porodici u kojoj je, već u devetnaestom  vijeku bilo pet fakultetski obrazovanih ljudi.” Govorilo se, kod Hodžića je knjiga”, ponosno priča Džeko.

Razgovor i sjećanja teku. ”  Ovdje je rođen   pop Cvetko, poznat po tome što je radio ikonostas manastira u Nikoljcu. Prvi slikar sa ovih prstora koji je studirao u Parizu moj je rođak Sabahudin Hodžić. Radio je kao urednik  Ošišanog ježa. Iz našeg bratstva  je  Duda koja je radila epolete na nošnjama i uniformama u Carigradu. Sada nas, u  porodici, ima sedmoro sa likovnom akademijom. Ćerke mog brata najuspješnije su. Njihove kreacije nose na dodjeli Oskara i Gremija.”

Predstavljaju ga kao jednog od najznačajnijih  crnogorskih slikara koji zivi i radi van Crne Gore duže od pedeset godina. Džeko za sebe jednostavno kaže : ” Ja sam slikar i čovjek. Živim umjetnost. Rođenjem pripadam Crnoj Gori, živim u Bosni i ovdje sam se afirmisao…”

Na pitanje kad je počeo slikati, ili kad je otkrio da ima talenat, nema odgovor. ” Ne znam da li sam ja otkrio umjetnost ili ona mene” , kaže uz blagi osmjeh koji stalno treperi na njegovom licu. Roditelji su, kako je bio dobar đak, vidjeli u njemu budućeg inžinjera, ali mladi Džeko, oduševljen da postoji škola u kojoj će učiti crtati i slikati,  odlazi u Peć i upisuje Srednju umjetničku školu. Tek kad je, godinama kasnije,  sa njim  i njegovim kolegama Milanom  Ćeranićem , Muradifom Ćerimagićem Zelom  i Mustafom Skopljakom , tada studentima Pedagoške akademije u Sarajevu,  Fikret Novalija snimio razgovor u studentskom domu u kojem su živjeli, majka je smekšala.   ” Ujutro je pozvala komšinice na kafu i hurmašice da se pohvali. A meni halalila. To je bilo veliko, program koji je emitovan u večernjem terminu na prostoru cijele bivše Jugoslavije”.

Pedagošku akademiju u Sarajevu Džeko Hodžić je upisao 1970. godine. Na Likovnu akademiju u Beogradu nisu ga primili. ” Kako nisam položio ”, pita se slikar i danas. Ubijeđen je da su ” puštali po dvoje talentovanih, a ostale preko veze”. Više uspjeha imao je na sarajevskoj Likovnoj akademiji gdje je odmah po njenom osnivanju 1972. godine prešao sa Pedagoške. Učio je od velikih:  Mersada Berbera, Alije Kučukalića, Zdenka Grgića, Nade Pivac, Bora Aleksića…

Učio, naučio i upisao se među najpoznatije bosanskohercegovačke umjetnike. Izlagao je 102 puta na  samostalnim i 601 put na kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu.Izlagao je u svim zemljama bivše Jugoslavije ali i u  Bugarskoj, Rumuniji, Turskoj, Grčkoj, Cipru, Egiptu, Italiji, Austriji, Slovačkoj, Poljskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Luxemburgu, Nizozemskoj, Norveškoj, Švedskoj, Kanadi, Sad- u, Švajcarskoj. Njegov umjetnički rad četrnaest puta je nagradjivan. Izuzetan likovni opus ovog slikara čine na hiljade slika različitih tehnika, crteža, akvarela, pastela, akrila, ulja, kolaža i asamblaža. Posebno se ističe njegov ciklus  Oteta zemlja  kojim izražava protest protiv nepravdi nad autohtonim narodima poput Palestinaca, Aboridžana i Indijanaca.

” Ja znam samo ovo da radim. Moja umjetnost je moj svijet i u njemu plivam, letim, lebdim, levitiram…  Neću da idem saditi šljive ili kopati krompir jer to ne znam. Slikam i ne prilagođavam se nikom. Ako se to nekom sviđa, u redu, ako  ne sviđa,  opet u redu…Od svakog ciklusa koji radim ostavljam po par radova koji su mjerilo, ona stepenica koju moj sledeći rad mora da nadvisi. Kompozicijski, koloristički ili tematski. Mi umjetnici ne možemo da mijenjamo svijet, mi možemo samo da opomenemo. Moj zadatak je da opominjem…” priča slikar.

Cijeli njegov  ciklus ilustracija je ovih riječi. Svjestan zla, stradanja i patnje čovjeka, Džekova  umjetnost, tvrdi dekanesa Likovne akademije u Sarajevu Dubravka Pozderac Lejlić , ” nijemi je vapaj jednog svjedoka sumraka čovjekova uma i djela, a njegovo vlastito djelo svjedočanstvom je toga civizacijskog sunovrata…”.

Tokom rata u Sarajevu boravio je u Sloveniji i Njemačkoj. Pošao je tamo, sjeća se, ” sa svojim koferom i sa njim  se i vratio.” Nije dopustio da čak ni najveći među njemačkim umjetnicima utiču na njegov rad. Ostao je svoj i nastavio na svoj autentični način da stvara.

Ne razgovaramo o strahotama rata. Stradanje, destrukciju, palež, smrt, mučenja, potpuno pomućenje uma pretočio je u djelo. „U likovni jezik duboko ekspresivnog i snažnog emocionalnog utiska”, piše Dubravka Pozderac Lejlić. Poput onih na, crtežima Grafičke mape  ratnog Sarajeva 1992.do 1994., koji nisu samo zabilješka događaja nego prije svega unutrašnja likovna ekspresija vremena, smrti i užasa. Tih 150 crteža punih bola likovno su svjedočanstvo teškog vremena.

Kaže:  ” I kao čovjek i kao umjetnik ja sam protivnik rata. Žao mi je svakog poginulog ljudskog bića bez obzira sa koje strane bio i na kojem dijelu svijeta živilo.  Na strani sam mira i ljubavi jer, ko ubije nevinog čovjeka kao da je ubio cio svijet…”

Džeko Hodžić ponovo živi i stvara u Sarajevu. Iz Njemačke u kojoj je uspješno izlagao i gdje je ostala njegova supruga, sin, ćerka i unuci, vratio se. ” Možda bih tamo imao više novca, ali bio bih prazan. Ovo ovdje je moj narod, moj svijet, ovdje u ovom otvorenim i tolerantnom gradu, mogu stvarati.”

Na štafelaju je golemo platno,  a na njemu simetrično pričvrćena četiri manja. Na sredinu platna obješena slikarska paleta, ispod nje četka za slikanje, ispod nje humus iz kojeg nastavlja korijen drveta. Sve na slici je simbolično. I  čovjek sa pogledom uprtim u zemlju koji predstavlja  umjetnika koji ulazi u atelje baš kao što vjernik ulazi u bogomolju,  zemlja iz  koje se crpi hrana, plodovi drveta koji simboliziraju Džekovo stvaralaštvo…

Slika je jedna u nizu onih koje će predstavljati seriju umjetnikovih autoportreta smještenih u vrijeme nastajanja svjetova. Džeko priprema i knjigu koja će objediniti stihove i tekstove u kojima je pisano o njemu.A inspirisao je petnaestak pjesnika.

Nakon ovog kratkog druženja sa slikarom Džekom Hodžićem odgovor na pitanje, čime ih je inspirisao, potpuno je jasan. Džeko nije samo slikar, on je i pripovjedač, čarobnjak boja i čuvar emocija koje oblikuju svijet.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

„Krečili smo atelje”, kaže ćerka  Luke Tomanovića  dok me provodi kroz prostor u kome su nastajala neka od najvažnijih djela vajarstva  u Crnoj Gori. Svuda  se osjeća prisustvo stvaraoca koji je čitav život, drvo, kamen ili bronzu pretvarao u djela koja imaju dušu i emociju. Ljiljanine oči zaiskre mješavinom tuge i ponosa: ” Njegov atelje je  bio više od radnog prostora, mjesto okupljanja umjetnika, prijatelja i učenika.Ovdje su vođeni  beskonačni razgovori o umjetnosti, životu, budućnosti…”

U ateljeu vajara Luke Tomanovića dočekala me njegova ćerka  Liljana Tomanović Ponomarev.  Po brojnim sklupturama izrađenim u drvetu, bronzi ili kamenu prebačene su bijele plahte.” Krečili smo atelje”, kaže Ljiljana dok me provodi kroz prostor u kome su nastajala neka od najvažnijih djela vajarstva  u Crnoj Gori.

Zastajemo pored nekoliko manjih modela koje je Tomanović  pravio  kao skice za veće radove.Energija, strast i majstorska ruka vajara očigledna je. Tu je i minijaturni model, jedne od njegovih najpoznatijih djela, skulptura „ bezmetkića”.  Statue, visoke preko dva metra, savršeno uklopljene u zelenilo i kamen hercegnovskog okruženja. Na zidu je i portret njenih roditelja, rad slikarke Milene Šotre, na polici komplet sabranih djela Ive Andrića, u kožnom povezu i sa posvetom autora Luki Tomanoviću. ” Ne bih Andrića nazvala tatinim prijateljem, ali  imali su uzajamno poštovanje. Družili su se i šetali zajedno…” govori Ljiljana.

Svuda  se osjeća prisustvo stvaraoca koji je čitav život, drvo, kamen ili bronzu pretvarao u djela koja imaju dušu i emociju.Ljiljanine oči,  na tren,  zaiskre nekom mješavinom tuge i ponosa dok se sjeća: ” Njegov atelje je oduvijek bio više od radnog prostora, mjesto okupljanja umjetnika, prijatelja i učenika.Ovdje su se vodili beskonačni razgovori o umjetnosti, životu, budućnosti..  Dolazili su i mladi stvaraoci da se posavjetuju ili čuju kritiku na svoje radove,  ili tek da prisustvuju živim razgovorima i intelektualnim susretima.“

Kada je počela da shvata da su očevi  prijatelji važni ljudi i da je odrastanje u tom i takvom okruženju, privilegija? ” Nikad”, spremno odgovara.” Vjerujte nikad nisam imala osjećaj privilegovanosti. Naravno, uživala sam u posjetama  Branka Ćopića ili Dušana Kostića, pisaca čije su knjige bile tada glavna školska lektira…Ili u razgovorima, kojima sam kad sam odrasla mogla prisustvovati”.

Ljiljana je često odlazila  u kuću Iva Andića u Novom.Spremala se da upiše kostimografiju,  a  Andrićeva supruga, Milica Babić, kostimograf Narodnog pozorišta u Beogradu, rado joj pomagala da spremi prijemni ispit. Pamti  i danas  riječi kojima je Milica prokomentarisala njen maturski rad, ljubavnu poeziju Jovana Dučića. ” Kad si mlad voliš Dučića, a kad sazriješ kao žena, Milana Rakića”.

Blagi smiješak je na Ljiljaninom licu  dok oživljava uspomene: ” Milica je bila vrlo pametna, stabilna žena.Odlazila sam često kod nje, gledala je moje crteže, davala sugestije, a onda bi nam se, sa sprata, pridružio Andrić. ‘ Dobar dan Ljiljana, šta radiš, kako si ?’, pitao je tihim glasom. Milica bi se okrenula prema meni i pitala: ‘ Je li lijep čika Ivo danas?’  Ponosna jer ga je uspjela nagovoriti da omiljeno odijelo u kojem bi najradije proveo dan, zamijeni plavim farmerkama, crvenom polo majicom i teget espadrilama koje je obuo na bosu nogu. ‘To me Milica tjera da se ovako obučem’, govorio je. ”

Ljiljana Tomanović je rođena  1948. u Titogradu. Ovdje je njen otac, Bokelj, službovao, ovdje upoznao Ljiljaninu majku Ljubicu Vukičević, ovdje se i oženio.  U Herceg Novi porodica Tomanović se preselila  1953. Luka Tomanović imenovan je za  direktora Umjetničke škole u Herceg Novom, pa je  Ljiljana do završetka gimnazije ovdje živjela. Potom seli u Beograd.

Kostimografiju nije upisala.Studirala je i diplomirala francuski jezik i književnost na Filološkom fakutetu, a potom nastavila usavršavanje u Francuskoj na fakultetu u Grenoblu. Pohađala je i postdiplomske studije sociologije kulture na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

” Katedra francuskog bila je u duhu ovog jezika.Slobodna, otvorena, liberalna.Sa profesorima smo se družili, odlazili na izlete, putovali do Novog Sada, na Frušku Goru, usput jeli riblju čorbu iz kazana na obalama Dunava…”

Predavali su joj profesori poput Slobodana Vitanovića, velikog poznavaoca francuskog baroka i klasicizma, koji je po pozivu, predavao nekoliko semestara na univerzitetima u Bordou i pariškoj Sorboni. Slušala je i predavanja  profesora Ratka Božovića .Intelektualca čije riječi su se, onih devedesetih, pamtile  i ponavljale:  ”Znanje podrazumijeva moral, savjest, gradjansku slobodu i hrabrost da se ona brani, dobrotu i aktivizam za bolje društvo i sve one viteške vrline koje čine dostojanstvo i integritet čovjeka”.

Diplomu postdiplomskih studija na Fakulteta političkih nauka nije stekla.Položila je sve ispite i kako kaže ” ostvarila cilj da proširi znanje iz društvenih nauka.”

Radno mjesto profesorice u Desetoj beogradskoj gimnaziji, zamijenila je poslom prevoditeljice. U tom svojstvu nekoliko  godina boravila je u Maroku i Džibutiju. Ali, devedesetih SRJ je pod sankcijama, zatvara se inostrana firma za koju Ljiljana radi . Dane prinudnog odmora  koristi da sortira  papire na kojima je godinama bilježila  doživljaje i  razmišljanja. Zemlja se raspada, ratuje se,  a ona se pita i preispituje. ” Niste u ratu, a  pogodjeni ste. Sve je izmijenjeno,  a vi se  pitate  ko ste i kojim jezikom govorite.”

Razgovor sa Ljiljanom liči na susret dugogodišnjih prijateljica. Otvorena je i iskrena.

Sjetila se  susreta sa očevim kolegom: ” Predstavio me kao ćerku Luke Tomanovića. Zapitala sam se tada da li ja imam svoje ime, identitet. Osjećala sam da imam talenat i da i sama mogu nesto ostvariti…”

Počela je da piše. ” Mićo ovo ti je odlično”, rekao je profesor Božović kome je pokazala rukopis svog prvog romana . Pohvala profesora, koji je tokom karijere razvio reputaciju jednog od vodećih intelektualaca na Balkanu, bila je Ljiljani velika  podrška i ohrabrenje. Kvalitet njenog rada prepoznao je i Radomir Uljarević i kao izdavač Oktoiha  objavio njen prvi roman,  Moja sestra Erika  2001. Za ovaj roman  dobila je nagradu Petar Kočić. Nastavlja. Objavljuje roman  Igre i ogledala   ,  porodični psihološki roman koji autorku potvrdjuje kao značajno ime u savremenoj srpskoj književnosti.  Njen roman Učenica profesora Džojsa, objavljen  2012. ulazi u   najuži izbor za  NIN-  ovu nagradu. Roman  Umjetnik i muza, iz 2019., inspirisan je likovima njenih roditelja i njihovih porodica.” Ovo je moja posveta njima”, kaže.

U porodičnoj  tradiciji, bogatoj i dugoj, nalazi  likove i teme  za svoju literaturu.” Oslanjam se na tradiciju kako ne bih krenula od nule, nego nadograđujem nešto novo, pomjeram granice u granicama svojim mogućnosti” , objašnjava  Ljiljana.

U toj tradiciji su i kontinentalna Crna Gora i Primorje. Majka Ljubica rodjena je Podgoričanka,  otac rodjen u Lepetanima.” U našoj kući spojili su se  i partizani i kraljevski oficiri.”  Stric Ljiljaninog oca dr Lazar Tomanović  istorijska je  ličnost, čovjek od povjerenja kralja Nikole. Tokom kraljevine  bio je predsjednik Vlade, Suda , Ministar inostranih poslova, urednik lista Glas Crnogoraca.  Lazar je doveo Sima Matavulja u Novi.

Ljiljana sa mužem, potomkom ruskih emigranata, živi na relaciji  Beograd, Petrovac na Mlavi, Herceg Novi. Udata ćerka već je napustila roditeljski dom.

Lidija  KOJAŠEVIĆ SOLDO