Rođen je u Zagrebu 1961. Već u prvim razredima srednje škole piše stihove i objavljuje ih u školskim novinama. Tada mu je bilo jasno da će biti pisac. „ Naravno,  zamišljao sam taj posao drugačije – slava i novac. I kako ću u nekom pariškom potkrovlju kucati dok Sana teče. Ali,  ni potkrovlje moje stare kuće nije loše.“  Sa trideset godina objavio je prvu knjigu. Zbirka priča pod nazivom Mišolovka Walta Disneya odmah je privukla pažnju čitalačke pubike. Ferić je progovorio autorskim glasom za koji kaže da je ‘’ dosta brutalan“

Nedelja je. Na Trgu bana Jelačića, na jutarnjoj kafi sa piscem Zoranom Ferićem. Hladno zagrebačko jutro, ali u kafiću je toplo, a Ferić prijatan sagovornik. ‘’ Vi ste jedan od najčitanih i najnagrađevanijih hrvatskih pisaca’’, primjećujem.’’ Među prvih deset’’,  smješka se skromno. ‘’ To se i nije moralo tako odviti, ali eto, silom različitih okolnosti, stekao sam publiku, ali i antipubliku.‘’ Ostavlja utisak čovjeka kome je pisanje mnogo važnije od odjeka.

Rođen je u Zagrebu 1961. Već u prvim razredima srednje škole piše stihove i objavljuje ih u školskim novinama. Tada mu je, kaže, bilo jasno da će biti pisac. „ Naravno,  zamišljao sam taj posao drugačije – slava i novac. I kako ću u nekom pariškom potkrovlju kucati dok Sana teče. Ali,  ni potkrovlje moje stare kuće nije loše.“  Studirao je jugoslavenske jezike i književnost. Oduševljeno čitao prozu pisaca iz Srbije. Danilo Kiš, Borislav Pekić, Mirko Kovač, kasnije Milorad Pavić…’’ Mislili smo da mi u Hrvatskoj nakon Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka nemamo tako jaku prozu. Prije se Hrvatska tog doba mogla ponositi   poezijom’’, priča  Ferić.

Sa trideset godina objavio je prvu knjigu. Zbirka priča pod nazivom Mišolovka Walta Disneya odmah je privukla pažnju čitalačke pubike. Ferić je progovorio autorskim glasom za koji sam kaže da je ‘’ dosta brutalan’’. Bavio se temama i postupcima kojima će se baviti i u sljedećim knjigama. Traumama, obiteljskim odnosima, smrću, seksualnošću i tamnim stranama ljudske psihe. ‘’ Uvijek se šalim i kažem da sam u javnosti potpuno iskren, a da lažem samo svoje najbliže. Svako muljanje je vidljivo i opravdano se kažnjava.’’

Iskreno, progovorio je Ferić i u svom romanu  Putujuće kazalište. Kroz opis njegove porodične istorije, prepoznatljiva su zajednička nam nasljeđa i lomovi dvadesetog vijeka. Autobiografska ispovjest kojom se, ne samo opisuje prošlost, već ukazuje na njenu prisutnost  u svakodnevnici. Niz likova u knjizi opisani su pod  pravim imenima.

Zoranov djed, hirurg i ruski Židov bježeći od boljševika prvo je otišao u Francusku, a potom u Zagreb. Oženio je baku, Hrvaticu  koja je radila u bolnici kao instrumentalka. Djed je  stradao u jednom  od logora NDH, a majčinog ujaka ubili su, kao ustašu, partizani. Roditelji Zoranovog oca živjeli su u Dubici, mjestu  u blizini Jasenovca. Nakon dojave da se ustaše spremaju zaklati  majku Srpkinju, oteti im novac i zlato jer je familija dobro stajala, pobjegli su u Sremsku Mitrovicu.Tamo je Zoranov otac, tada mladić od sedamnaest godina, mobilisan i zajedno sa ruskim vojnicima probijao Sremski front…

‘’ Kako je to uvijek sa tim obiteljskim pričama, one bi šture, ispričane u nekoliko rečenica. Sve ostalo moraš nadoknaditi fikcijom.Pisao sam dozvoljavajući sebi da neke stvari izmislim. Ali i da, zarežem sebe i iskreno ispričam stvari zbog kojih se danas stidim. Poput  tuča i nekog noža upotrebljenog u pijanstvu. ‘’

Tokom posljednjeg rata u Hrvatskoj stradao je bratić Zoranovog oca, njegova supruga i sestra i još pedesetak mještana Dubice. On tih ratnih devedesetih radi kao profesor hrvatskog jezika u mjestu Bedekovčina, u Zagorju.‘’Putovao sam vlakom na posao, dizao se u pet sati ujutro da bih stigao na vrijeme na nastavu. U tom vlaku svašta sam doživljavao. Sjećam se vojnika koji je pokazivao odrezano uho i govorio kako skuplja za ogrlicu…’

Stigao je i voćni čaj, a Ferić nastavlja govoriti. Smireno,  jasno i razgovjetno. ’’ Predavao sam književnost zidarima. Na časovima oni su meni pokazivali noževe, a ja njima svoj. Svi smo bili naoružani. I onda im ja pričam o Petrarki, a oni pitaju jel’ on tu Lauru ….., a ja im kažem da nije. I onda idemo dalje  živeći u strahu koji su svakodnevno pumpali mediji’’.

Ni  Društvo hrvatskih književnika ( DHK) sa stogodišnjom tradicijom nije ostalo imuno na  nacionalizam, politiku i ratna zbivanja. Konkretan povod bila je rasprava u kojoj je učestvovala i pjesnikinja, prevoditeljica, romanospisateljica  Sibila Petlevska, kćerka čuvenog makedonskog slikara Ordana. Jedan od nacionalistički ostrašćenih članova DHK rekao je da Sibilu treba otjerati u Makedoniju.’’ Mislim da je ona, ako je to uopšte i važno, rođena u Zagrebu, ali njeno makedonsko prezime smetalo je tom gadljivom primitivizmu’’ pojašnjava Ferić. Pisac Velimir Visković osnovao je novo društvo. Nazvali su ga Hrvatsko društvo pisaca. ‘’ Na osnivačkoj skupštini prisustvovalo je osamdeset pisaca, značajnijih i poznatijih  autora u odnosu na one koji su ostali u DHK’’, priča Ferić. U dva mandata on će i predsjedavati Hrvatskom društvu pisaca, od 2018. do 2023.

Zoran Ferić  sada  predaje u Osamnaestoj zagrebačkoj gimnaziji. Ovdje se školuju buduće prevoditeljice i prevoditelji pa i ne čudi da se mnogi njegovi učenici bave literaturaturom. ’’ Ne bih to nazvao mojom zaslugom.Moja zasluga je možda jedno dobra i ležerna atmosfera na časovima.Učim ih mnogo više o nekim temeljnim životnim stvarima, nego o literaturi, a pogotovo ne o jeziku. Da ako nešto rade potpuno se tome i posvete i da uvijek slušaju sebe i svoj glas…’’

Ferićeva knjiga Anđeo u ofsajdu objavljena 2000. te cijele godine bila je najčitanije štivo u Hrvatskoj. Ovakva popularnost autoru je otvorila mjesto kolumniste u časopisu Nacional. U Nacionalu je pisao  desetak godina. Nikad o politici. Bilježio je priče poput one o mladiću koji je operisao ljude u Vinogradskoj bolnici,  a da pri tom medicinu nije završio. Ili o ljudima koji plaćaju veliki novac kako bi osigurali da njihova urna nakon kremacije bude odnesena na mjesec…’’ Pisao sam o bizarnim, marginalnim događajima…’’ sjeća se.

Knjige su mu prevedene  na jedanaest jezika. Njemci su preveli sva Ferićeva izdanja sa izuzetkom knjige Dok prelaziš rijeku. Roman  prati ljubavnu vezu između pedesetrogodišnjeg muškarca, pisca i njegove dvadesetogodišnje studentice vajarstva. Ljubav i strast u kojoj književnik zadovoljava mazohističke potrebe svoje mnogo mlađe partnerke podijelili su čitalačku publiku i izazvali burna reagovanja, Roman se, objašnjava  Zoran, naslanja na poznatu priču Marguerite Duras  Ljubavnik.

‘’ Ta knjiga je kasno došla do mene i isprva mi se nije dopadala , ali čitao sam je opet i opet i jako sam je zavolio. Bili su mi zanimljivi i ta djevojčica i taj kineski bankar i to me inspirisalo da napišem roman, ali iz druge perspektive i sto godina kasnije.’’

Kad vas ljudi napadaju, objašnjava Zoran Ferić često nije razlog napada ono što navode kao razlog, nego nešto drugo. „ U vrijeme najžešćih optužbi bio sam poznat i čitan pisac,  predsjednik Hrvatskog društva pisaca i doživljavali su me kao nekog moćnika na književnom polju, a  knjiga se nije dopala dijelu koleginica feministica.Smetalo im je, više nego razlika u godinama, društvena  moć koju  ima muškarac u odnosu na studenticu. Međutim ta razlika moći,  prilično je plitak argument. Muškarac zaista ima društvenu moć u ovom romanu, ali žena, pogotovo mlada žena, ima puno veću moć jer ima mladost…’’

Čitajući njegove stranice imate osjećaj da se Jugoslavija nikad nije raspala. Pripisuju mu da voli Tita i onu veliku Jugoslaviju, a on objašnjava da kad piše o tom vremenu mora koristiti termine i zemlje nazivati onim imenom koje su u to doba imale.’’ To ne znači da sam jugonostalgičan, samo sam objektivan. I moram priznati da sam sretan jer mi je nacionalizam uvijek bio stran. Još kao klincu mi je bilo idiotski razmišljanje da bih se trebao ponositi time što sam Hrvat kad za to nemam nikakve zasluge…’’

Zoranu Feriću se  desi da ga na pijaci,  na ‘’ placu’’, neki čovjek  oslovi pitanjem:  ‘’ Jeste li vi Zoran Ferić’’?.  Ne’’, kratko ogovora Ferić.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Topao i prijatan.  Odiše smirenošću, samopouzdanjem i iskrenošću. Užitak je slušati  pravilnu dikciju dok govori polako i promišljeno i artikuliše i misao i riječ. Tihomir Stanić je tokom preko  40 godina  karijere,  igrao u preko 130 uloga u pozorištu, filmu i na televiziji. Ipak, jedno ime posebno se vezuje za njegovu karijeru.Pisac  Ivo Andrić.Gledajući ga u liku našeg nobelovca stiče se utisak da Stanić ne imitira Andrića.On ga razumije i osjeća

U nikšikom hotelu  Jugoslavija’ na kafi  sa glumcem Tihomirom Tikom Stanićem. Dan prije odspavao je popodne, kaže, pa je tu noć zaspao tek pred zoru. Nije ga to spriječilo da ovo jutro, tačno na vrijeme,  dodje na naš dogovoreni susret. Topao i prijatan čovjek, prva je misao koja se spontano javi. Odiše smirenošću, samopouzdanjem i iskrenošću. Užitak je slušati  pravilnu dikciju dok govori polako i promišljeno i artikuliše i misao i riječ.

Stanić je, tokom preko  40 godina  karijere,  igrao u preko 130 uloga u pozorištu, filmu i na televiziji. Zapamćen je  po  naslovima  kao što su  Montevideo, Bog te video ili Južni vetar, pa  televizijskim serijama  Senke nad Balkanom, ili   Ubice mog oca . Po likovima svjetske klasične literature koje je predstavljao na daskama, Geteovog Mefistofela, grofa Glostera u Kralju Liru, uloge iz djela Pirandela, Čehova, Beketa…Pamtimo ga u ulozi Stevana Sremca, Jovana Sterije Popovića ili Kralja  Aleksandra Obrenovića…

Ipak. jedno ime posebno se vezuje za njegovu karijeru. Pisac  Ivo Andrić. Gledajući ga u liku našeg nobelovca stiče se utisak da Stanić ne imitira Andrića. On ga razumije i osjeća. Stanićev Andrić  nije hladni, daleki intelektualac, već čovjek od krvi i mesa, disciplinovan, ranjiv, zatvoren,  ali strastveno vezan za riječ i misao…

‘’ Jedini smisao glume je razumjeti i sebe dati u službu lika i teksta. Lik  Andrića igrao sam u tv dramama Znakovi, Proljeće na poslednjem jezeru, u drami Razgovor sa Gojom. Ovdje je  Petar Kralj je igrao glavnu ulogu, a ja sam bio opet Andrić.“

Spremajući uloge čitao je mnogo biografija i slušao priče onih koji su poznavali našeg nobelovca i shvatio da je  Andrić i neshvaćen i neprihvaćen, čak i oklevetan. „ Činjenica je da nije prihvatio poziv nacističke Njemačke da se ’41, kao ambasador Kraljevine Jugoslavije skloni na neutralnu teritoriju Švajcarske i bezbjedno provede rat. Bilo je sličnih poziva i iz Hrvatske. Vratio se u Beograd i pod bombama i stalnom opasnošću za sopstveni život sjedio je sa narodom, a izabrao je da pripada tom narodu i toj književnosti. Pisao je svjestan da njegov rukopis može svakog časa biti uništen nekom bombom. Odbio je i da potpiše apel Nedićeve vlade kojim se osudjuje ustanak komunista protiv Nemaca.Odbio je da štampa bilo šta dok traje okupacija.Pričali su da je tvrdica,  a cjelokupan iznos Nobelove nagrade poklonio je unaprjedjenju bibliotečkog fonda u BiH…’’, zadivljeno govori Stanić.

U seriji Nobelovac Stanić osim što opet glumi Andrića, potpisuje režiju, pomoćnik je na scenariju  i izvršni producent projekta. Monodrama koju Stanić izvodi već 24 godine,  nastala po motivima istoimenog romana Na Drini ćuprija, smatra se jednim od najuspješnijih scenskih susreta sa Andrićevim djelom. Izvodjenje koje duže od sat vremena traje bez pauze, publika prati u tišini, kao da sluša živu povijest. A igrao je Stanić ovu monodramu širom regiona i u inostranstvu. Za njega je ova predstava  više od uloge .

Kaže: ‘’ To je razgovor sa Andrićem, istorijom i sopstvenim korijenima.Govorim ovu monodramu dugo i toliko sam je usvojio da ponekad imam osjećaj da sam taj tekst sam napisao.Upravo tako glumac i mora da izgovori, odigra, kaže tekst kao da je on dio njega…’’

Tihomir Tika Stanić rođen je  u Bosni, novembra 1960., u selu Šeškovci blizu Laktaša. Jedan je od tri sina oca Nedeljka i majke Grane.U rodnoj kući živi do šeste godine, a potom nakon tri selidbe po selima Podkozarja i zavšene gimnazije u Banja Luci odlazi na studije u Novi Sad.

‘’ Rodjen sam u školi jer je otac bio učitelj.Sa pet godina sišao sam sa sprata gdje je bio naš stan u učionicu i sjeo u klupu. A,  onda najednom.  iz te lagodnosti preselili smo u drugo selo i škola mi je bila daleko pet kilometara, pa opet selidba, a do škole deset kilometara. Svašta sam u životu doživio i bijedu i blagostanje…’’

Scenario za film Falsifikator, priča o njegovom ocu , pisao je zajedno sa Goranom Markovićem.Učitelj jedne seoske škole pomaže ljudima dajući im lažna svjedočanstva. Šezdesetih zakon je obavezivao, da je i za poslove niske kvalifikacije neophodna školska  svjedožba, a učitelj, u filmu zvan Andjelko,  pobrinuo se da ih dobiju. ‘’ Upravo ljubav prema ocu i razumijevanje njegovih postupaka pomoglo mi je da snažno i istinito donesem tu ulogu i u filmu i u predstavi…’’

Na studije glume odlazi u  Novi Sad, zbog dva razloga.   Djevojka u koju je  bio zaljubljen odlazi u ovaj grad na studije agroekonomije. Uz to, govorilo se, da je konkurencija na  novosadskoj akademiji manja u odnosu na beogradsku.

Danas primjećuje: ‘’ Znam, jer predajem glumu na Akademiji u Beogradu, da bez obzira na tu moju pragmatičnost ne bih bio primljen da nije bilo našeg čuvenog reditelja, Dejana Mijača. U to vrijeme Mijač je predavao režiju u Beogradu,  ali je te godine u Novom Sadu primio klasu glume. On je, uprkos protivljenju cijele komisije,  odlučio da me primi…’’

Tek petnaest godina kasnije  Stanić je saznao za ovu činjenicu. Pitao je tada Mijača zašto je bio za njega.

‘’ Imao si nešto’’, odgovorio je Mijač. .

‘’ Šta sam  imao profesore, sprahfeler, slovo ‘ r ‘ nisam mogao izgovoriti i  ogromnu tremu…’’

‘’ Imao si neku strašnu želju i volju…’’

Neko je izračunao.  u svojoj kraijeri Stanić je odigrao više uloga nego sve njegove kolege sa klase.   Danas,  predavač na Umjetničkoj akademiji praktikuje Mijačev pristup. ‘’ Na prijemnim ispitima pokušavam, poput Mijača, da  kandidatima, koje bi neko odbacio na prvi pogled, pružim šansu, da na taj način vratim dug mom profesoru ali i da pružim mladim ljudima mogućnost da uplove u ovaj poziv koji je, kako Andić kaže, najteži i najbjedniji od svih… Naravno, ako osjetim da  imaju onu strašnu želju i ono nešto. ’’  Velike uloge dobijao je mlad i neiskusan. Već na drugoj godini studija ’81 igra glavnu ulogu u drami Svinjski otac u režiji Zlatka Svibena na beogradskoj televiziji. Privilegija koju su tek rijetki glumci iz Novog Sada imali. Prepoznat je.  Uslijedili su brojni pozivi beogradskih pozorišta za gostovanje.Čak i ponude za stalni angažman, ali Tika je oženjen, misli da njegovoj tadašnjoj supruzi, Belgijanki više prija novosadska ravnica i odbija da se preseli u Beograd.

Bio je član Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Igrajući u sali sa 1000 mjesta naučio je, priča, govoriti glasno pa tako i sada glasom i gestom može dobaciti  daleko. Kultni upravnik Miloš Hadžić u vrijeme kad je Stanić u novosadskom pozorištu,  već je u penziji, ali mladi Stanić upoznao ga je i dobio od njega kompliment za odigranu ulogu. Uz komplimnt i savjet:  ‘’ Bilo bi  pogubno ako se uobraziš.’’ Poslušao ga je. Nikad se uobrazio nije.

Na poziv Ljubomira Draškića, dugogodišnjeg upravnika Ateljea 212 i režisera kultne predstave Radovan treći, Tika Stanić 1987., seli u Beograd.

‘’ Pristao sam, ali kad sam vidio tekst koji sam trebao da igram nije mi se dopao. Draškić mi je samo rekao ‘ sine nemoj da zezaš.Pristao si, sad igraj.‘’

I nije zezao.Nastavio je angažman u Ateljeu 212 i stekao nove i velike prijatelje kojih se danas rado sjeća.

‘’ Svi su skoro pomrli. Bilo mi je lijepo u društvu tih velikih glumaca koji nikad nisu robovali  formi,  niti pridavali značaj svojoj veličini. Bili su dostupni u komunikaciji, pažljivi, divni ljudi. Privatno skromni,  a džinovi  na sceni. Sa Petrom Kraljem sam dugo igrao, putovali smo, pričali. On mi je bio najbliži. Posle sam se družio sa Djuzom Stoiljkovićem, sa Ljubom Tadićem sam bio blizak do njegove smrti… Pa Mira Stupica, Taško Nacić, Milutin Butković…Ljudi koji  su stvorili i održali to pozorište i učinili  da ono uprkos raznim promjenama sistema, zadrži evropski i svjetski duh…’’

Van glume nema puno interesa. Ni ambicija.Sada je kaže tu, da se nadje djeci, i da im pomogne. ’’ Pozorište je privilegija jer vas odvoji od svih onih ružnih stvari koje vam mediji i sredina koja vas okružuje, nameće. Sve sam podredio tome da igram.Sjećam se vremena kad sam svaki dan dolazio u pozorište da budem tu ako zatreba. Često sam kao zamjenski glumac uskakao na predstave da bi se predstava  uopšte održala. Razmišljao sam, nije  važno da li ćete nešto dobro ili loše odigrati, važno je da se ljudi ne vrate kući koji su došli na predstavu…’’   Tihomir Tika Stanić, Glumac. „G“ veliko. Čovjek koji  je ostvario  dječačke snove.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Ispunio je ono što je otac očekivao od njega. Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu čak i prije roka. Vratio se kući u Mostar, i uz prvu zapaljenu cigaretu i popijenu rakiju sa ocem, upitao: ,,Jesi li to htio…’’ ? Zatim je otputovao na prijemni ispit na Akademiju lijepih umjetnosti u Beogradu. Diplomirao je 1978. Danas je jedan od najpoznatijih likovnih umjetnika BiH. Njegov bogat opus uz brojne slike, obuhvata i scenografiju, plakate, ilutracije knjiga i monografije… Sebe naziva stanovnikom svijeta i zatočenikom Sarajeva

Dugo sam kucala na vrata njegovog sarajevskog ateljea. Zvona nema. ,,Ovdje se dolazi samo po pozivu’’. Ni pločice sa imenom, ali komšije znaju da, tu stanuje slikar Adin Hebib.

Do kasno je sinoć slikao, kaže, dok me srdačno uvodi u prostor u kojem stvara. Svuda platna obojena onim, za Hebiba prepoznatljivim ekspresionističkim potezom, jarkim koloritom i gustim nanosima boje. Prijateljska preporuka omogućila je susret. Akademski slikar Adin Hebib sa novinarima razgovara samo povodom svojih izložbi. Izložba u Gradskom muzeju Vukovar nedavno je završena. Jedna u nizu od preko 60, na kojima je Hebib samostalno izlagao između ostalog i u Manhajmu, Baden Badenu, Dizeldorfu, Nju Jorku, Kairu, Bonu, Insbruku, Londonu, Kuvajtu, Getenburgu, Trstu, Oslu, Vašingtonu… A izlagao je i u gradovima bivše Jugoslavije: Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Vukovaru, Zenici, Dubrovniku…

Hebib, je rođen u Mostaru 1955. Prvi komšija i nastavnik u osnovnoj školi bio mu je Jusuf Nikšić, akademski slikar, beogradski student, na kraju i profesor Likovne akademije u Sarajevu. ,,Ćurio sam kroz prozor dok je Jusa radio i divio mu se.’’

Motiv ćupa koji je osnovac Hebib nacrtao na času likovnog oduševio je njegovog nastavnika. ,,Tada je krenulo…’’ kaže Hebib. ,,Prepoznao sam već kao dječak da je umjetnost moj poriv i da bez nje ne mogu da živim’’. Ali, otac, rukovodilac i uspješni privrednik očekivao je da se sin Adin posveti nečem korisnom i praktičnom. ,,Donesi mi nešto od čega možeš hljeb da jedeš, da imaš porodicu…’’

Ispunio je ono što je otac očekivao od njega. Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Beogradu čak i prije roka.Vratio se kući u Mostar, i uz prvu zapaljenu cigaretu i popijenu rakiju sa ocem, upitao: ,,Jesi li to htio…’’? Zatim je otputovao na prijemni ispit na Akademiju lijepih umjetnosti u Beogradu. Diplomirao je 1978.

Poput mnogih mladih i darovitih ljudi odlazio je u svijet da usavrši zanat, da udovolji strasnoj želji za umjetnošću. Učio je od najboljih. U Parizu kod čuvenog profesora Borisa Cikalovskog boravi osamdesetih i specijalizira ekspresionizam. ,,Od Borisa sam mnogo naučio. I kao umjetnik i kao čovjek. Govorio mi je da lud mogu biti samo u ateljeu, ali da sa ljudima moram biti normalan. I upravo sam takav postao’’. Usavršavao je slikarsko umijeće i kod čuvenih profesora u gradovima, Bruges, Innsbruk, Costa Brava, Kairo, Frankfurt, Atlanta, Nju Jork. ,,Umjetnost je kao medicina. Cijeli život moraš se usavršavati i napredovati.’’

Da bi uspio, u roterdamskoj luci istovarao je vreće, engleski usavršavao čuvajući djecu u Londonu, preživljavao kopajući kanale u Njemačkoj… Slikao je na pariškom Monmartru i spavao u haustoru u blizini, čekajući u redu da bi mogao slikati u slavnom pariškom kvartu. Više ni sam ne zna kada je postao prepoznat.

Zastaje i kaže: ,,Evo došli ste u moj atelje. Ustao sam u podne jer sam do ranog jutra slikao. I sad, u mojim sedamdesetim, radim u prosjeku po deset sati dnevno.  U cijelom svijetu teško je biti i opstati kao slobodan umjetnik. Tek nakon dvadeset godina rada počeo sam zarađivati neke pare”.

Danas je jedan od najpoznatijih likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Njegov bogat opus uz brojne slike, obuhvata i scenografiju, plakate, ilutracije knjiga i monografije… Radovi Adina Hebiba nalaze su u domovima državnika Bila Klintona, Žaka Širaka, Milana Kučana, Sulejmana Demirela, Stjepana Mesića … Izloženi u dvoranama i gradskim kućama, Vatikana, Bundes Prezidiumu, Zagreba, Goteborga, Osla, Triesta, Istambula, Martiniquea, Brettena, Sarajeva…

Sebe naziva stanovnikom svijeta i zatočenikom Sarajeva. Likovna kritika je, opisujući njegov rad, zabilježila: ,,Prvo su bila drveća. Zbijena gomila u spektru boja, suprostavljena u žutoj svjetlosti ili raznobojnoj pejsažnoj pozadini… Tu su još i aktovi sa više slojeva boje. Iznutra zrače žestinom mudro vođenog pokreta spremnog izbaciti na površinu tek djelić svojeg punokrvnog zanosa… Stil Adina Hebiba promijenio je rat. O ratn-im godinama nerado govori. ,,To je nezacjeljivanje rana, vraćanje unatrag. Što je juče bilo ne može se stići, a što je sutra, nadati se…’’

Bio je u Egiptu na studijskom putovanju tih devedesetih kada su Bosnom i Sarajevom u kome je tada živio, počeli odjekivati pucnji. Telefonom se čuo sa Davorinom Popovićem i ovaj mu je rekao.’’ Evo neki CNN, j… im ja mater, javljaju da neke čarape pucaju po Sarajevu.’’ Zadnjim avionom iz Kaira, preko Beograda vratio se u Sarajevo. Sarajlije su masovno napuštale grad. ,,Znao sam da je neko sranje, ali nisam znao koliko će to trajati…’’ priča Hebib.

Ranjen, 1993. napustio je Sarajevo. Status prepoznatog i nagrađivanog slikara na evropskim konkursima omogućio mu je privilegovan status u odnosu na izbjegličku proceduru kroz koju su prolazili njegovi sunarodnici.

,,Iz sarajevskog pakla izašao sam avionom Herkules zahvaljujući pomoći tadašnjeg ministra policije Jusufa Pušine.Uspio sam iznijeti i crteže koje sam tih ratnih dana radio u Sarajevu. Slikao sam tačkasto, jer tačke su simbolizovale granate koje padaju na grad. A, padalo je mnogo granata’’.

Žensko tijelo čest je motiv na Hebibovim platnima. Naslikao je preko 600 aktova. Među ljepoticama koje su mu pozirale bile su Severina i violončelistica Ana Rucner. Prvom nagradom Evrope za ,,Studiju akta” nagrađen je 1988. Čuven je i po performansima, slikanja akta ,,uživo’’.U Ljubljani su 2006. zatvorili ulicu na Francuskom trgu, da bi Hebib slikao akt.

Prelijepa beogradska manekenka pozirala mu je gola i na izložbi u sarajevskom Uniticu koju je organizovao 2004. Prisustvovalo je 17 ekselencija, 11 televizija, 700 zvanica.

,,Izložbu sam organizovao na nagovor mog rahmetli kuma, čuvenog reditelja Benjamina Filipovića. ‘Dosta više Londona, Španije i drugih prijestonica. Daj napravi nešto ovdje.’ govorio mi je. I napravio sam. Izložio sam 180 slika, iznajmio prostor najveći u gradu i napravio događaj koji će se pamtiti’’.

Sa neskrivenim ponosom ističe kako mu je kolega slikar Afan Ramić tada rekao: ,,Sad te više niko  stići neće.Neka si im pokazao…”. Račun čaršiji pokazao je. ,,Do tada su govorili, koga taj folira, kao izlaže tamo negdje po Evropi…”

Hebiba poznaju i prepoznaju i po onom čuvenom Starom mostu na Neretvi. Sugrađanin Pero Zubac u prilogu slikareve monografije piše, da je Mostar na Hebibovim slikama koloritno bolji od onog Mostara u njegovim stihovima. ,,Nikada nisam naslikao srušen most, niti ću ga ikad naslikati. To da je srušen zaboravio sam, kao što mnoge stvari u životu treba čovjek da zaboravi. Život ide dalje…’’

Razgovor tiho teče u Hebibovom ateljeu. Slikar se sjeća dana pod onim vedrim i plavim nebom Mostara. Imao je kaže prekrasno djetinstvo, a tome se uvijek vraća i to se i na njegovim platnima odražava. Vedri kolorit rodnog grada zaslužan je i za slikarevu paletu na kojoj nikad nema crne boje. Govori i o svojim brakovima, o svoje šestoro djece i ,,onako iskreno’’ dodaje – oni su njegova najveća remek djela.

U Crnoj Gori ima dosta prijatelja. ’Izlagao sam u Galeriji moderne umjetnosti u Podgorici i taj kratki boravak uvjerio me da ste vi Crnogorci jako gostoljubivi‘’.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO