Evropska komesarka za proširenje Marta Kos je, uz čestitke, upozorila da „najteži dio tek predstoji”. Čeka nas još 21 poglavlje u 2026. godini (uz najzahtjevnija – vladavina prava, borba protiv korupcije) i izrada Nacrta pristupnog ugovora. Ako bi sve išlo zadatom dinamikom onda bi se 2027. godine ušlo u proces verifikacije od strane 27 članica. Vrata Unije bi se, hipotetički, mogla otvoriti 2028. Vjerovatno posljednji put „na mnogaja ljeta”. U predloženom budžetu EU za 2028-2034 od gotovo dvije hiljade milijardi eura nema stavke za nove članice

Na Međuvladinoj konferenciju s EU 16. decembra Crna Gora je do sada napravila najveći korak na putu ka članstvu u evropskoj porodici.  Zatvoreno je pet poglavlja. Ukupni skor je 12 poglavlja od ukupno 33. Evropska komesarka za proširenje Slovenka Marta Kos je, uz čestitke,  upozorila da “najteži dio tek predstoji”. Čeka nas još 21 poglavlje u 2026. godini  (uz najzahtjevnija oko vladavine prava, te borbe protiv korupcije) i izrada Nacrta pristupnog ugovora. Ako bi sve išlo zadatom dinamikom onda bi se 2027. godine ušlo u proces verifikacije od strane 27 članica. Vrata Unije bi se, hipotetički, mogla otvoriti 2028. godine. Vjerovatno posljednji put “na mnogaja ljeta”.

U predloženom budžetu EU za 2028-2034. od gotovo dvije hiljade milijardi eura nema stavke za nove članice koje bi ušle u sedmogodišnjem periodu. Istina, postoje opredijeljene 43 milijarde kao dio Instrumenata predpristupne pomoći (tzv. IPA fondovi) kao i “rezerva za Ukrajinu” od 100 milijardi koja je izuzeta iz fondova proširenja. Međutim, Evropska komisija (EK) navodi se da će “suštinski troškovi stvarnog prijema novih članica zahtijevat zasebne, buduće finansijske aranžmane ili reviziju ovog proračuna kada rokovi pristupanja postanu jasniji”.

Politička mapa Evrope ubrzano se mijenja. Francusku u aprilu 2027. godine čekaju strateški važni predsjednički izbori čiji rezultat bi mogao ne samo zaustaviti proširenje nego i ozbiljno dovesti u pitanje sadašnju EU. Njemačka se takođe suočava sa sve jačim desnim populizmom proruske i otvoreno anti-EU Alternative za Njemačku (AfD). Desničarske vlade Mađarske i Slovačke već zadaju glavobolje Briselu.

To se moglo vidjeti istog  dana kada je Crna Gora zatvarala pet poglavlja. Savjet EU za vanjske poslove u Briselu nije usvojio zaključke o proširenju EU zbog mađarskog veta. Mađari nisu podržali ocjenu napretka Ukrajine ka EU iako su je podržale sve ostale članice. Deklaracija o proširenju trebalo je obuhvatati i stavove o zemljama Zapadnog Balkana, Turske, Moldavije i Gruzije. Nakon mađarske blokade, nacrt zaključaka Savjeta je postao zaključak Predsjedništva EU sa podrškom 26 država članica. Njemački državni ministar za Evropu Ginter Krihbaum ocijenio je mađarsko ponašanje  kao „sve destruktivnije“ koje „koči Evropsku uniju“.

Osim olujnih vjetrova u EU, Crnoj Gori će trebati dobra navigacija kroz potencijalna minska polja odnosa sa susjednim zemljama ali i u domaćem dvorištu. Srbijanski vladar Aleksandar Vučić je iznio ideju da sve države Zapadnog Balkana zajedno uđu u EU. Kako ideja nije oduševila Brisel on je otkazao učešće Srbije na samitu Zapadni Balkan – EU 17. decembra. “Prvi put u poslednjih 13 ili 14 godina ni ja, ni bilo ko drugi, nećemo otići” rekao je Vučić. Takvu odluku je donio da niko drugi ne bude kriv i da Vlada ne trpi bilo kakve pritiske. Po Ustavu Srbije vlada vodi unutrašnju i spoljnu politiku zemlje dok predsjednik ima ceremonijalne ovlasti. Ponovio je i da će Srbija nastaviti evropski put dok je on predsjednik, a “posle ćemo videti”.

Međutim, jasno je da su Vučić i njegov brat Andrej (koji formalno nema državne funkcije) odavno odustali od evropskog puta (osim pristupa IPA fondovima) i da žele druge odvratiti od EU. Oni  godinama u državnim i privatnim medijima vode kampanju protiv EU uz spinovanje teorija zavjera – što je konačno konstatirano i u EK. Posljednjih  pola godine mediji braće Vučić u Crnoj Gori su takođe krenuli u kampanju protiv Crne Gore u EU nazivajući članstvo “sluganstvom Briselu” i ponovnim “zabijanjem noža u leđa” Srbiji i Rusiji.

Dugogodišnji njemački dopisnik i univerzitetski predavač Tomas Braj je krajem novembra objavio analizu da se 2024. godine Vučić naciji obratio više od 300 puta putem televizije – vjerovatno svjetski rekord! U prvih sedam mjeseci 2025. godine, već se pojavio preko 250 puta.

U novembru je bilo izvjesno da klaster 3 neće biti otvoren sa Srbijom zbog loših rezultata u vladavini prava, normalizaciji odnosa sa Kosovom i odnosa sa Rusijom. Srbiji se zamjera i izostanak reakcije na upad u Banjsku  (Kosovo) diverzanata naoružanih od Vojske Srbije i predvođenih narko bosom bliskim Prvoj familiji. U tekstu za ekspertski Südosteuropa Mitteilungen Braj  navodi se da je “široko rasprostranjeno uvjerenje da je nasilje sredstvo za rešavanje privatnih i javnih konflikta” u Srbiji. Najviši nivoi vlasti ga tolerišu, pa čak i podstiču, što se vidi u primjeru nasilja nad studentima, prijetnje sudijama i tužiocima ako ne postupaju po željama predsjednika itd.

Nastojanja braće Vučić da preko BIA i bliskih kriminalnih kartela radikaliziraju situaciju u Crnoj Gori nijesu za sada odnijela prevagu.  Nije prevagu odnijela ni instrumentalizacija dijela SPC i  tzv srpskih političara  u širenju istorijskog revizionizma (i veličanja naci-kvislinga), uz priče o statusu srpskog jezika. Ljetos su izbjegnuti sukobi u Gornjem Zaostru koje su priželjkivali  kriminalci i provokatori povezani sa BIA-om. Noć prije nego su zatvorena poglavlja u Briselu, na zidu ambasade BiH u Podgorici osvanuli su fašistički grafiti. “Generale hvala ti za Srebrenicu”, Kafa slatko Mladić Ratko” i 4S su bili ispisani ćirilicom.

Policija je obavila uviđaj, a Ministarstvo vanjskih poslova osudilo ovaj čin. Zahvaljući obznanjenim telefonskim prepiskama  potvrđeno je  da su za ranije anti-muslimanske i anti-bošnjačke grafite nakon 30. avgusta 2020. odgovorne miloističke narko-udbaške strukture. Da li se sada radi o provokacijima kriminalaca u režiji BIA- ili o nečemu drugom – dužne su da ustanove naše bezbjednosne službe.

Milo Đukanović je  javno pozdravio zatvaranje poglavlja nazvavši ga “veliki iskorak koji Crnu Goru približava ostvarenju ključnog strateškog cilja – članstva u EU”. On je na mreži X napisao da “dijeli zadovoljstvo građana… kao i državnih zvaničnika i svih… angažovanih na ispunjavanju kriterijuma”.

Koliko je Crna Gora stvarno ispunila kriterije je vrlo upitno. Svako upućeniji će priznati da su na mjestu francuske primjedbe i zamalo blokada oko poglavlja za poljoprivredu i ribarstvo, sa ili bez zagovora Vučića i njegove diplomatije. Da je bilo zagovaranje indirektno je priznao, kroz demantije, formalni lider Srpske narodne stranke (SNS) Miloš Vučević. Vučević je objasnio da “Vučić smeta jer tobože nagovara nešto Makrona, a ne smeta im kada hrvatski navijači uzvikuju šta uzvikuju” na utakmici u Podgorici. Vučević, akter brojnih korupcionaških afera, je naveo “da se boji da je crnogorsko rukovodstvo malo požurilo sa obećanjima prema svom narodu”. Njegov nekadašnji saradnik Nikola Vasiljević je nedavno zamijenio Marka Parezanovića na čelu operative BIA-e. Moguće je da će biti još pribojavanja Vučevića za Crnu Goru kako novi načelnik bude razrađivao posao.

Još pakosnija izjava je stigla od formalne šefice Skupštine Ane Brnabić. Nisu joj se svidjele primjedbe opozicije da su Crna Gora i Albanija bliže EU od Srbije. Po Brnabićkoj (koju građanska javnost percipira kao usta braće Vučić) Crna Gora “ima dva najopasnija, najsnažnija kriminalna, mafijaška klana na svetu – kavčane i škaljare”. “Neko (je) zatvorio oči … decenijama, pred organizovanim kriminalom i korupcijom” uočila je Brnabić. Zaključila je da to “nije moguće bez direktne podrške državnog vrha i države”.  Jedino je zaboravila da imaju istu i goru situaciju kod kuće sa Šarićima, Veselinovićima, Vulinima itd a da se to u Crnoj Gori dešavalo za vrijeme vladavine prijatelja njenog šefa. Primjer srbijanske zaštite vođe OKG-a Svetozara Marovića je svima poznat.

Nakon zatvaranja pet poglavlja stigle su i reakcije iz Hrvatske. Vlada je formirala komisiju za povrat školskog broda Jadran i sukcesiju vojne imovine. Hrvati su istakli da će to biti jedan od preduslova za zatvaranje poglavlja 31 (vanjska politika, bezbjednost i odbrana), koje je blokirano u decembru 2024. Iz Zagreba se šalju signali, na radost Vučićevih velikosrba i kriminalaca, da Hrvatska ne misli popustiti glede svojih rezervi.

Očekuje se i povrat imovine otete bokeljskim Hrvatima nakon 1945. i nakon agresije 1991. godine. Kada je u pitanju (nesporno) oteta imovina Hrvata (ali i drugih) od 91. pa na dalje, agresija na Hrvatsku i kasnija sukcesija vojne imovine, proruske strukture u HDZ-u rado zaboravljaju da je to bilo za vladavine njihovog prijatelja Mila Đukanovića. Iako je jedan od hrvatskih zahtjeva i procesuranje ratnih zločina, za sada ne postoji ni ,,udaljena sumnja” da bi hrvatska vlast pomenula odgovornost Đukanovića.

Po riječima evropskog diplomate iz Brisela koji je želio ostati anoniman,  savladavanje svih domaćih i stranih prepreka i ulazak Crne Gore u EU , biće ravno –  nebeskom čudu.

                                                          Jovo MARTINOVIĆ

Kako god da završi  botunska epizoda, Podgorica neće bankrotirati zbog toga. I gradonačelnik će, gotovo izvjesno, ostati na svojoj funkciji. To ne znači da će stanovnici Glavnog grada imati manje problema  nego do sada. Naprotiv

Nešto više od 60 odsto stanovnika opštine Zeta sa pravom glasa iskoristilo je, u nedjelju, mogućnost da odgovori na referendumsko pitanje: “Da li ste za izgradnju sistema za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu?”. Ogromna većina glasača (98,5 odsto) zaokružila je “ne”. Po zatvaranju birališta, uslijedilo je slavlje koje je, povremeno nošen na rukama i ramenama najvatrenijih sljedbenika, predvodio Milan Knežević.

“Neizgradnjom kolektora spasićemo živote”, poentirao je predsjednik SO Zeta Mihailo Asanović. Mnogo manje dramatično, pa zato i manje vidljivo, bilo je obraćanje Delegacije EU u Crnoj Gori. “Daleko od toga da predstavlja zagađivača, postrojenje (za prečišćavanje otpadnih voda – prim. Monitora) pruža ključno rješenje za dugogodišnji problem neprečišćenih otpadnih voda oko 150.000 građana, koje zagađuju rijeku Moraču, Zetsku dolinu, područje Skadarskog jezera i Jadransko more”, navedeno je u saopštenju kojim se, još jednom, priča o izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu (PPOV) pokušava vratiti u racionalne okvire.  Uzalud, čini se.

Moglo bi se analizirati koliko je odluka stanovnika Zete činjenično (ne)utemeljena, ekološki (ne)opravdana ili, iz perspektive zdravlja ljudi i javnih finansija, (ne)održiva. Onda bi na red moglo doći i to da li je odluka s lokalnog referenduma u opštini Zeta obavezujuća za Glavni grad i državu. Ali, sve to smo čuli već nebrojeno puta. Pa je, možda, vrijeme da se okrenemo budućnosti, pokušavajaći da – kroz moguća scenarija – sagledamo posljedice višegodišnje drame u Botunu.

Iako djeluje kako su vrata za dogovor definitivno zatvorena, gradonačelnik Podgorice Saša Mujović ne gubi nadu da će se PPOV ipak graditi na planiranoj lokaciji, “jer je to nešto što je dobro i za Podgoricu, i za Zetu, i za cijelu Crnu Goru“.

Mujović ostaje neodređen na pitanje da li se pristup gradilištu može obezbijediti upotrebom sredstava prinude prema mještanima na barikadama, navodeći da je on pristalica stava da svi treba da rade svoj posao i ponesu svoje parče odgovornosti.  “Ako nam je zaista cilj da budemo dio Evrope, nemam dilemu da li treba graditi kolektor na definisanoj lokaciji i da li treba postupiti onako kako se postupa u Evropi”, kazao je, insistirajući da planirana i davno ugovorena gradnja mora početi u narednih desetak dana, do 31. decembra. U suprotnom, srušiće se postojeća finansijska konstrukcija projekta čija je vrijednost veća od 70 miliona eura.

Međunarodni finansijeri koji su obezbijedili kredit i grant za ovaj projekat insistiraju da novo odlaganje nije moguće, kazao je Mujović za Monitor. “Na sastanku početkom juna, kada smo se izborili za još jedno, ko zna koje po redu, pomjeranje rokova, jasno nam je predočeno da novih razgovora na tu temu više neće biti”.

Kako se kraj godine bliži, oprez nalaže da razmotrimo i slučaj da radovi u Botunu ipak ne počnu u roku koji nam je predočen kao poslednji trenutak. Ili, da ih uopšte ne bude na planiranoj lokaciji. U tom slučaju: Moračom će, nizvodno od postojećeg podgoričkog kolektora, nastaviti da teku otpadne vode iz gradske kanalizacije; sanacija bazena crvenog mulja sa svim mogućim otrovima koji su pratili rad nekadašnjeg Kombinata aluminijuma ostaće obećanje na dugom štapu; u Botunu i komšiluku nastaviće se ilegalna eksploatacija (krađa) šljunka iz rječnog korita i sa priobalnih parcela; zatrovana rijeka devastiranog korita nosiće probleme nizvodno,  u Skadarsko jezero i na obalu Jadranskog mora; EU će nastaviti da žmuri na evidentne ekološke probleme ili, možda, neće… Ništa novo, uglavnom.

Stvarna novina mogle bi biti finansijske posljedice nerealizovanog projekta. I to ne one dugoročne, u koje bi bili uračunati troškovi liječenja bolesti izazvanih zatrovanim okruženjem ili nedostatak vode u cjevovodima Regionalnog vodovoda od koje zavise mještani i gosti duž crnogorske obale. Nego konkretne posljedice nerealizovanih ugovora o finansiranju, projektovanju i izgradnji PPOV.

Postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda, uz postrojenja za tretman i spaljivanje  ostataka kanalizacionog mulja (spaljivanje svih organskih ostataka) projektovani su kao dio sistema za tretman otpadnih voda na teritoriji Podgorice. Projekat je započet još u vrijeme kada je Podgoricom upravljao Miomir Mugoša i do sada je urađeno dosta toga. Uz poprilične troškove.

“Završili smo tri od četiri faze projekta”, pohvalio se nedavno Ivan Vuković, nekadašnji gradonačelnik Podgorice (DPS) i potpisnik važećeg ugovora za projektovanje i izgradnju postrojenja u Botunu. “ Izgradili smo više od 20 kilometara kanalizacione mreže tamo gdje je nije bilo, novi most u blizini postojećeg postrojenja i položili smo novu kolektorsku cijev, koja se nalazi blizu lokacije na kojoj bi novo postrojenje trebalo da se nalazi”, precizirao je.

Prema dostupnim informacijama koje nijesu kompletne, urađen je i projekat planiranog postrojenja u Botunu i kupljen dio opreme koju bi trebalo instalirati na toj lokaciji. “Iz kredita i grantova je, ukupno, do sada povučeno oko 29 miliona eura”, predočio je ljetos Aleksandar Nišavić, izvršni direktor preduzeća Vodovod i kanalizacija Podgorica koje je nosilac ovog projekta.

Ukoliko se odustane od projekta u Botunu većina tog novca otišla bi u vjetar, odnosno niz Moraču. Novi projekat morao bi se raditi ispočetka, od ispitivanja zemljišta do uticaja projekta na okruženje. Značajan dio već nabavljene opreme ostao bi neupotrebljiv, pošto se ona proizvodi po narudžbi, u skladu sa lokalnim specifičnostima projekta.

Za očekivati je i da bi izvođači, turski konzorcijum Kuzu-Alkatas, zahtijevao da im se isplati ugovorena cijena za posao koji su dobili na međunarodnom tenderu. U pitanju je 47,3 miliona eura koji pokrivaju projektovanje, izgradnju, puštanje u rad, obuke zaposlenih i tehničko upravljanje u prvim godinama rada.

Sa naše strane bi se, vjerovatno, insistiralo da se izvođaču ne isplati kompletan ugovoreni iznos, pa bi se čekao sudski epilog te priče. Ili bi se tražio kompromis, recimo, u vidu nastavka saradnje na nekoj drugoj lokaciji. Nekad.

Ugovor o izgradnji i projektovanju PPOV Botun sklopljen je po modelu FIDIC Svjetske banke i u njemu nema kalendarskog roka (konkretan datum) kada radovi moraju početi, već je početak ugovora vezan za datum “uvođenja u posao” koji formalno određuje naručilac (tzv. Commencement Date). Prema tome,  taj ugovor ne bi trebao biti ni razlog za prekid započetih aktivnosti ako radovi ne počnu u preostalih desetak dana.

Problem je finansiranje projekta. Novac je obezbijeđen kreditom  KfW banke (35 miliona) i donacijama EU preko programa Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF) u ukupnoj vrijednosti od, približno, 33 miliona.

Kredit od KfW uzela je vlada Duška Markovića 2017. godine uz fiksnu kamatu od dva odsto, na 20 godina, sa početkom otplate 2027. (grejs period 10 godina). Javnosti nijesu poznati podaci o tome da li su realizacija ili naplata tog kredita vezani za rokove početka/završetka radova u Botunu. Znamo da je Vlada ta sredstva prenijela opštini Podgorica, većim dijelom bez obaveze vraćanja. Ono što je trebao da vrati u državnu kasu (oko petine kredita), Glavni grad je kompenzovao ustupajući državi prostor nekadašnje kasarne Morača.

Proizilazi da, ako nema klauzula nepoznatih javnosti, kredit KfW ne proizvodi direktne finansijske posljedice za Podgoricu i njene građane. Čak ni u slučaju da se zvanično odustane od radova u Botunu.   Pretpostavka je, pošto dokumenta nijesu javna, da je najveći problem u doniranim sredstvima WBIF.

Slični grantovi, uobičajeno, funkcionišu po principu roka prihvatljivosti troškova: ako se poslovi ne realizuju u ugovorenom periodu, EU ne refundira potrošeni novac. Ali, ni to nijesu penali ili kazne o kojima govore ovdašnji političari, već gubitak bespovratnih sredstava. Uz neizbježne reputacione rizike i vjerovatnoću da bi reprizu projektovanja i izgradnje PPOV na nekoj drugoj lokaciji morali platiti isključivo svojim novcem.

„Ako ne želimo bankrot Glavnog grada, ne postoji zamjena za Botun“, insistira Mujović ponavljajući da radovi moraju početi do kraja godine. Gradonačenik i njegovi saradnici navode kako bi, u slučaju  odustajanja ili premještanja planiranog postrojenja na drugu lokaciju, Podgorica mogla izgubiti do 200 miliona eura. Uz pomenuta potraživanja izvođača za projektovanje, već isporučenu opremu i izgubljenu dobit, gubitak evropskog granta, nove troškove planiranja, projektovanja, preusmjeravanja izgrađene kanalizacione infrastrujture ka novoj lokaciji, iz gradske uprava straše nas  i “potencijalnom tužbom drugorangiranog ponuđača”. Kako je njihova ponuda težila  oko 97 miliona eura, sabiranjem svih tih stavki zaista se može doći do iznosa od 200 miliona. Pa i više.

Ali, taj scenario ne djeluje realno. I treba ga posmatrati kao dio pritska na oponente i javnost, ne bi li se ojačale vlastite pozicije.

“Ili ću ja staviti tačku na kolektor  ili kolektor na mene. Borba je neizvjesna”, kazao je gradonačelnik Podgorice u septembru, najavljujući ostavku ukoliko misija Botun doživi neuspjeh.  Sada slušamo revidiranu verziju tog iskaza.

“U slučaju da ne počne gradnja i da Podgorica bude u obavezi da plati penale i odštetu, pa da budžet za 2026. godinu bude desetkovan, da umjesto 160 miliona koliko je projektovano, Grad ima na raspolaganju 10-20 miliona ili ni toliko, apsolutno nisam spreman da nastavim moju funkciju”, rekao je Saša Mujović pojašnjavjajući raniju izjavu: “Ne želim da budem gradonačelnik sa vezanim rukama, sa minornim budžetom, prljavim ulicama, lošom infrastrukturom i bez mogućnosti da se bilo šta uradi…”.

Jedino što je sada izvjesno u priči o projektu izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda je da, kako god da završi njena botunska epizoda, Podgorica neće bankrotirati zbog toga. I gradonačelnik će, gotovo izvjesno, ostati na svojoj funkciji. To ne znači da će stanovnici Glavnog grada imati manje problema  nego do sada. Naprotiv.

Zoran RADULOVIĆ

Evropska unija je nastala na antifašističkoj politici i ona bi jednako izgubila smisao kao i Crna Gora koja bi zaboravila na trinaestojulske korijene i partizanski otpor. Što se tiče grafita koji veliča srebreničkog zlikovca i to je naravno rukopis antievropskog zloduha koji je u Crnoj Gori prisutan posljednje četiri decenije. Zagovarati proevropsku politiku a ne ući u obračun sa neofašističkim manifestacijama i savremenim đurišićivcima i mladićevcima je puka bedastoća

MONITOR:  Crna Gora je na kraju ipak zatvorila pet pregovaračkih poglavlja, nakon što je postojala bojazan da će Francuska blokirati poglavlja vezana za poljoprivredu i ribarstvo. Kako to komentarišete?

BOJOVIĆ: Brisel je odlučio da Crnu Goru primi u Evropsku uniju u narednih pet godina. Geopolitički razlozi su presudili u našu korist. To istovremeno znači da je Evropska komisija spremna da gleda kroz prste upadljivo nesposobnoj Podgorici. Iako sve može biti odloženo ukoliko politička većina i dalje bude zbir provincijalnih pacera, beogradskih doušnika i plitkoumnih demagoga. Ne zaboravimo da je potrebno zatvoriti još dvadeset poglavlja tako da je “francuski incident” sitan detalj pri nizu prepreka koje nas očekuju.

MONITOR:  Stigle su optimistične poruke iz Brisela, dok su vlasti zadovoljne postignutim. Dok se strahovalo da dva poglavlja neće biti zatvorena, vlast je insistirala da je to politička odluka Francuske. Je li politička odluka i da ih zatvorimo?

BOJOVIĆ:  Vlasti bi bile zadovoljne i da je zatvorena polovina jednog poglavlja. I tada bi rekli većinski  anesteziranoj političkoj javnosti da je to “krupan korak u odnosu na dolazeće sitne korake”. Poruka da je bila u pitanju politička odluka Francuske ima istu težinu kao poruka da je ministar poljoprivrede tokom zatvaranja spornog poglavlja postao kapetan misteriozne ribolovne flote.

MONITOR: Kako čitate nedavnu izjavu Aleksandra Vučića da bi region, odnosno Zapadni Balkan trebao istovremeno da uđe u EU?

BOJOVIĆ: Vučićeva Srbija ispunjava sve uslove da trajno ostane kandidat za učlanjenje u EU. Samim tim, izjava odlazećeg proizvoda šešeljevske politike predstavlja anksioznu poruku iza koje se naslućuje saznanje da će Srbija ostati najgora među najgorima. Što je i logično ako imamo u vidu činjenicu da se ruske gubernije u Briselu ipak gore kotiraju od drugih kandidata.

MONITOR:  Ima tumačenja po kojima je i Vučićev potpis na za dlaku izbjegnutom blokiranju dva poglavlja?

BOJOVIĆ: Ima tumačenja i da su Francuzi preplašeni crnogorskom moćnom poljoprivrednom i ribolovnom industrijom kao i impresivnim resornim ministarstvom prosto ustuknuli i pokušali da opstruiraju frustrirajuće poglavlje. Nakon intervencije iz Berlina Pariz je shvatio da broj ribarskih brodova kojima raspolaže Crna Gora ne ugrožava francusko ribarstvo, čak i ako zanemare činjenicu da je Vučić upetljan u izlov crnogorskih tuljana.

MONITOR:  Gdje sve vidite Vučićev potpis kad su u pitanju procesi u Crnoj Gori?

BOJOVIĆ: Od Mandića do Botuna, od Botuna do Kneževića, od Kneževića do Metodija, od Metodija do Joanikija, od Joanikija do Parlamenta i Vlade, od Parlamenta i Vlade do Nikšića i Pljevalja, od Nikšića i Pljevalja do izgona Turaka i aneksione kapele na Lovćenu.

MONITOR:  Na zidu Ambasade BiH, baš kad smo zatvorili poglavlja, osvanuo je grafit koji veliča Ratka Mladića. Nedavno ste ocijenili da Crna Gora gubi smisao ukoliko proevropska politika ne podrazumijeva i marginalizaciju domaćeg neofašizma.

BOJOVIĆ: Domaći neofašizam je periferni velikosrpski fašizam oslonjen na domicilno neočetničko i mantijaško falsifikatorstvo. Evropska unija je nastala na antifašističkoj politici i ona bi jednako izgubila smisao kao i Crna Gora koja bi zaboravila na trinaestojulske korijene i partizanski otpor. Što se tiče grafita koji veliča srebreničkog zlikovca i to je naravno rukopis antievropskog zloduha koji je u Crnoj Gori prisutan posljednje četiri decenije. Zagovarati proevropsku politiku a ne ući u obračun sa neofašističkim manifestacijama i savremenim đurišićivcima i mladićevcima je puka bedastoća.

MONITOR: Gdje bi nas sadašnji put mogao odvesti?

BOJOVIĆ: Putevi nade vode u Brisel. Putevi ove vlade račvaju se u stranputici. Putevi aktuelne političke klase vode u društvo partijskih vazala, klerikalne primitivizacije i javnost bez integriteta i stava. Izlazni putevi vape za političkom alternativom oslonjenom na prisutnu građansku manjinu koja bi ujedinjena imala snagu da bojažljivu, izmanipulisanu i pometenu većinu postepeno normalizuje i dovede u red.

Milena PEROVIĆ