Povežite se sa nama

FOKUS

SMRT U PORODILIŠTU, ANATOMIJA NAJAVLJENOG ZLOČINA: Oni su odgovorni

Objavljeno prije

na

Treći novembar. U bolnici u Bijelom Polju koja – ilustracije radi – u toaletu za porodilje do tragedije nije imala umivaonik, na Ginekološko-akušerskom odjeljenju je izbila novorođenačka infekcija izazvana bakterijama. Pet beba zaraženo je i prebačeno u Klinički centar Crne Gore (KCCG) u haotičnoj atmosferi u kojoj svako svakoga iz zdravstvenog sistema optužuje i sumnjiči. Jedna beba je preminula (11. novembra), jednoj se i dalje bore za život, dok su tri u stabilnom stanju.

Pod pritiskom javnosti smijenjeni su načelnici bjelopoljskog Ginekološko-akušerskog odjelenja Zvonko Puletić i načelnica Neonatologije Haka Tahirović, kao i glavna sestra Ginekologiije. Potom je iz ,,moralnih razloga” ostavku podnio direktor bolnice Tomislav Jeremić, a, na koncu, isto je učinio i prvi čovjek crnogorskog zdravstva. Ministar Miodrag Radunović je kazao da je riječ o njegovoj najtežoj bici, koju nije ,,mogao dobiti jer se kasno u nju uključio, kada je već bila izgubljena.” I sve da je to tačno u konkretnom, bjelopoljskom, slučaju – što bi trebalo da dokaže tužilaštvo – to nije tačno u suštini, u crnogorskom slučaju. U ,,bitku” za zdravstvo ministar Radunović se nije uključio ovih dana, nego 2006. godine, kada je izabran za ministra. U njegova dva mandata, sistemska ,,bitka” – a ova je takva – mogla i morala da bude dobijena!

Samo u posljednjih godinu Monitor je nizom tekstova detaljno skicirao anatomiju sada ispoljene tragedije, alarmirajući javnost i uporno pozivajući zdravstvene institucije na odgovornost, a tužilaštvo na hitnu reakciju. Ništa.

U tekstu o higijeni u KCCG (Porodilište kao izvor zaraze, Monitor, 25. april 2014.) objavili smo interni dokument te ustanove, iz 26. decembra 2007. – Mikrobiološku analizu briseva na odjeljenju Jedinice za novorođenčad KCCG, kojeg se neophodno prisjetiti. Analiza, urađena u Institutu za javno zdravlje, jasno prikazuje kakvo je stanje higijene i, posebno, kakve su higijenske navike u toj najosjetljivijoj klinici (na čelu Snežana Crnogorac, ranije prva žena porodilišta), najveće medicinske ustanovi u zemlji.

Na dokumentu (broj 01-9, iz 04. januara 2008.) osim pečata zatičemo i potpise: specijaliste epidemiologije dr Sanje Medenice, direktora Centra dr Dragana Lauševića i direktora Instituta dr Bobana Mugoše. Alarmantno: analiza svjedoči o postojanju patogenih bakterija na raznim sredstvima i osoblju Jedinice za novorođenčad. Rezultati 36 briseva pokazuju da su samo dva testirana predmeta bez mikroorganizama!

Patogeni mikroorganizmi ustanovljeni su: na površini stola za prevoj beba, tu je nađena bakterija Ešerihija koli (Escherichia coli), jedan je od najčešćih uzročnika infekcija; ista je pronađena i na ruci zaposlene; bakterija Staphylococcus aureus otkrivena je na peleni iz kreveca; ista je pronađena u nosu i na rukama nekoliko zaposlenih; na ruci zaposlenog utvrđena je i Klebsiella species! Patogene bakterije su otkrivene i na čaršavima, mantilima, vagama za mjerenje, pampersima, površinama inkubatora, rukama medicinskog osoblja i to podjednako bez obzira da li su oprane ili neoprane. Nijedan medicinski radnik, obuhvaćen analizom, nije imao ruke bez patogenih mikroorganizama, čak ni nakon pranja ruku!

Nakon što smo objavili dokument, predstavnici NVO Krug života su direktorima KCCG (Milan Mijović), ministru zdravlja (Miodrag Radunović) i direktoru Instituta za javno zdravlje (Boban Mugoša) – uputili isto pitanje: „Da li je za potrebe Ginekološko akušerske klinike KCCG rađena mikrobiološka analiza briseva uzetih sa opreme, prostora i kadra za 2007, 2008, 2009, 2010, 2011, 2012. i 2013. godinu? Ako jeste zahtijevamo da nam, shodno Zakonu, dostavite rezultate analiza.” Iz KCCG i Ministarstva nijesu odgovorili, dok iz Instituta jesu – negativno, podgrijavajući sumnje da stanje, čim se krije, nije poboljšano!

Nakon toga naš list je od Ministarstva zdravlja, tražio da nam prezentuje akte koji definišu standarde pod kojima inspekcijski organ vrši kontrolu higijenskih uslova u medicinskim ustanovama. Naveli smo: ,,Nadamo se da postoji takav akt, jer ukoliko ne postoji to ukazuje da u organizaciji zdravstva vlada nepoštovanje osnovnih principa za jednu od najvažnijih oblasti – higijenu.” Umjesto pravilnika dobili smo ono što nijesmo tražili, uopšteni izvod iz Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Postavili smo pitanje na koje do danas javnost nije dobila odgovor – da li pravilnik koji definiše ovu problematiku uopošte i postoji?!

No, da ta analiza ne predstavlja izuzetak sa kraja 2007. godine, potvrdilo je istraživanje, rađeno od 5. do 14. decembra 2011. godine (u javnost procurilo prošle), pod nadzorom kancelarije UNICEF-a – Ocjena bezbjednosti i kvaliteta bolničke njege majki i novorođenčadi u Crnoj Gori. Ocjena je očajna, a odnosi(la) se na pet posjećenih gradova – Opšte bolnice Cetinje, Kotor, Berane i Nikšić, te KC Podgorica.

Analiza koju su potpisali strani eminentni stručnjaci, neonatolog iz Litvanije Audrius Maciuleavicius i akušer iz Moldavija Stelian Hodorogea, potpuno je raskrinkala stanje u perinatalnoj njezi: kasnoj trudnoći, porođaju i periodu nakon njega.

Najkraće: Oblast bolničke zdravstvene statistike UNICEF je ocijenio prosječnom ocjenom 1.1! Jedan od glavnih problema: podaci koji se šalju Institutu za javno zdravlje ne koriste se za korigovanje nedostataka, već se statistika pravi samo zbog zakonske obaveze. Notifikovali su u UNICEF-u: posljednja aktivnost analiziranja podataka realizovana je i podaci prezentirani zdravstvenim radnicima – 2007. godine i to bez predloga rješenja za unapređenje kvaliteta njege!

Potom, inspektori utvrđuju da statističke informacije nijesu uvijek tačne: u ustanovi sa zabilježenom stopom carskih rezova od 20 odsto inspektori su kontrolom knjiga utvrdili da je duplo veća. Pa, stoji: nijedna od ocjenjivanih ustanova nije adekvatno pripremljena da pruži njegu u toku i poslije porođaja, koju preporučuje SZO. Zatim: nema adekvatno opremljenih pojedinačnih porođajnih sala. Onda: nema stolica za porođaj. Slijedi: nedovoljno sprava za mjerenje tjelesne težine, zidnih i elektronskih toplomjera, stolova za reanimaciju novorođenčadi sa izvorima grijanja, opreme za smanjenje bolova i promovisanje partnerstva. Ne promovišu se djelotvorne tehnologije tokom porođaja: šetnja i kretanje, nehorizontalni položaji, kontakt koža na kožu i rano dojenje i uspostavljanje veze između bebe i majke…

Zapaženo je i to da nedovoljno korišćenje efikasnih tehnika koje se primjenjuju u toku porođaja, rezultira visokom stopom carskih rezova, te velikom učestalošću podstaknutog porođaja. Stručnjaci zaključuju da sa lošim praćenjem fetusa i rijetkim korišćenjem „pomognutog” vaginalnog porođaja, ovakva praksa dovodi do čestih slučajeva asfiksije (stanja izazvanog nedostatkom kiseonika kod bebe u toku porođaja). Skoro 800 beba starosti do godinu bude liječeno u ovoj ustanovi (jedna od 10 beba!), zbog nedostatka kiseonika. To može dovesti do manjih ili većih oštečenja mozga kao i smrti bebe.

U oblasti njege nakon porođaja glavni problem je činjenica da se bebe odmah odvajaju od majki i samo nekoliko porodilišta primjenjuje praksu smještaja beba uz majke. Kontakt koža na kožu, što sprečava hipotermiju i infekcije nastale u medicinskoj ustanovi, kao i rano dojenje se ne primjenjuju. Ne postoji koncept toplog lanca – temperatura u salama za porođaj se ne prati. Ne postoji praksa da se novorođenčad obrišu, stave kod majke i pokriju kako bi se spriječila hipotermija. Umjesto toga novorođenčad se povijaju i odvajaju od majki.

Profesor Univerziteta Crne Gore, molekularni biolog Danko Obradović za Monitor podsjeća na jednu od najalarmantnijih zamjerki UNICEF-ovog izvještaja: ,,Inspekcija je u izvještaju doslovno navela da medicinsko osoblje crnogorskih porodilišta ne pere ruke, da ne umije da pere ruke (pranje ruka u medicinskim ustanovama se vrši posebnim procedurama), nije ni motivisano da nauči kako se ruke peru, da nema lica koja kontrolišu da li su oprane ruke, nema protokola koji su napisani na vidnim mjestima kako se peru ruke i vrši dezinfekcija (ti protokoli moraju da postoje u medicinskim ustanovama) i da je higijena u porodilištima vrlo loša.”

On naglašava da su infekcije problem koji je lakše uočiti, dok je UNICEF-ov izvještaj otkrio zastrašujuće nedostatke koji su mnogo opasniji od infekcija, a o kojima niko ni sada ne vodi računa, jer povremeno odnose živote beba i majki ili od njih prave teške invalide, za razliku od infekcija koje mogu da se pojave odjednom kod više beba i zato skreću pažnju javnosti.

„Navedeni problemi se javljaju povremeno ali konstantno i rezultiraju stravičnim posljedicama i mnogo su ozbiljniji problem, čak i od navedene infekcije koja se desila u Bijelom Polju. Inspekcija, tako, konstatuje da u mnogim crnogorskim ustanovama perifernog nivoa, postoji veoma mali stepen pripravnosti za rješavanje glavnih(!) akušerskih komplikacija – eklampsije, teške preeklampsije ili ramene distocije – sa svih stanovišta (informisanost, znanje i vještine, organizacija). Inspekcija je takođe naglasila da osoblje nije obučeno za reanimaciju novorođenčadi!”

Da potvrdi UNICEF-ovo istraživanje potrudila se, i uspjela u tome, maja ove godine, načelnica Ginekološko-akušerske klinike Kliničkog centra Crne Gore Snežana Crnogorac. Ona je tokom svjedočenja u Osnovnom sudu, u želji da opiše stanje u toj jedinici, iznijela (Zapisnik o glavnoj raspravi P-325/2014) brojne frapantne podatke, koji na najbolji način prikazuju kakav haos, opasan po život novorođenčadi, vlada u toj klinici.

Uzmimo ovdje samo dva primjera sa svjedočenja. Crnogorac je kazala da je temperatura u sali za porođaje 23 do 24 stepena, dok, po preporukama SZO temperature porodilištu mora biti najmanje 25⁰C! Pisali smo: ,,Kao primjer stručnjaci SZO navode da na sobnoj temperatura od 23⁰C golo novorođenče gubi toplotu isto kao što to gubi odrasla gola osoba na temperatura od 0⁰C.” Potom, beba se, po preporukama SZO ne oblači u komprese, kako je to, po riječima doktorke Crnogorac, praksa u GAK-u, jer one podstiču gubitak toplote i smetaju ishrani bebe prilikom dojenja, a beba nema ni slobodnu pokretljivost!

Na sve to ćuti Ljekarska komora, na čijem čelu je skoro dvije decenije dr Đoko Jočić. Iako ima ozbiljne prerogative – izdaje, obnavlja i oduzima licence doktorima, te ima Sud časti (ne mora da čeka presude sudova, već može pokrenuti postupak na osnovu prijave građana) – Komora ne reaguje. Ćuti i poslije ove tragedije.

Na sajtu Ljekarske komore Srbije, u odjeljku ,,Javne opomene 2013” sa propratnim dokumentima, navedene su opomene brojnim ljekarima, na sajtu Jočićeve komore ne postoji ni rubrika o sankcijama protiv ljekara. Kako i da postoji, kada sankcija skoro da i – nema.

Obični smrtnici osuđeni su na opisane uslove – u kojima je, na skoro identičan način kao i novorođenče u Bijelom Polju, život izgubio tek rođeni Strahinja Cvijanović (15. februara 2010. godine). Državno rukovodstvo nerijetko se liječi u inostranstvu.

Šta nakon svega navedenog imamo? Od prvog pomenutog dokumenta iz 2007. godine – Mikrobiološke analize briseva na odjeljenju Jedinice za novorođenčad – pa do infekcije beba u Bijelom Polju, imamo samo jedno: kontinuitet sistemske prizvodnje i tolerisanja haosa.

Od vrha – u Vladi, do dna – u porodilištu.

Niko nas iz Ministarstva nije kontaktirao

U porodilište sam ušla 6. novembra rano ujutru. Higijena je katastrofalna: lično sam vidjela bube, čak i u plakaru za trudničku garderobu pa sam bila primorana da svoje stvari držim u torbi, priča za Monitor Marina Karišik čija je beba jedna od pet koje su zaražene u bolnici u Bijelom Polju pa prebačene u Podgoricu. ,,Porodila sam se u podne i od doktorke dobila fenomenalne komentare za porođaj. Dan kasnije, beba je počela da plače i odbija da jede. Uplašila sam se. Bila sam sama sa bebom u trajanju od dva sata, pokušavajući da dozovem babice ili dokoricu, ali one su bile, kasnije sam saznala, na drugom porođaju. Beba se, čak, bila i odmotala, borila sam se sa njom, šetala po sobi, dok je ona cijelo vrijeme plakala. Niko nije dolazio. Kada je doktorica došla naložila je da se bebi uradi nalaz CRP-a, i rekla da moj muž sjutra ujutru ponese bebinu krv u privatnu kliniku kako bi se uradio taj nalaz, pošto u ordinaciji nemaju rastvora za to. U momentima dok doktorica Jela Cimbaljević, koja je bila zadužena za moju bebu – za koju je potvrđeno da ima sepsu – nije bila tu, načelnica Haka Tahirović jednom prilikom je kazala da nije upućena u slučaj moje bebe, što je značilo da u tim trenucima na neonatologiji nema doktora koji vodi računa o, recimo, mojoj bebi. Osmog novembra na insistiranje doktorice Cimbaljević beba je hitno prebačena u Podgoricu, gdje se i dalje nalazi. Želim da kažem da nam se niko nije obratio otkako nas je sve ovo zadesilo. Čak su u emisiji na RTCG nadležni iz Ministarstva zdravlja najavili da će u toku sjutrašnjeg dana (18. novembar) stupiti u kontakt sa roditeljima, ponuditi pomoć oko smještaja i razgovarati sa nama, ali nas niko nije zvao.”

Ostavka nije dovoljna

Sama ostavka ministra nije dovoljna. Ono na čemu će insistirati NVO Krug života je puna pravna odgovornost svih aktera u aferi, kaže za Monitor prvi čovjek NVO-a Dejan Cvijanović. Takođe treba odgovoriti i na niz neprijatnih pitanja iz ne tako davne prošlosti, a vezano za iste slučajeve u KCCG ili iz beranske bolnice 2009. godine. Tek kada se sve otkrije i svi privedu pravnoj odgovornosti može se govoriti o promjenama u sistemu zdravstva. Još u toku 2013. godine upozoravali smo na stanje u porodilištima. Prvi je ministar bio upoznat sa rezultatima analize UNICEF-a i pored svega nije uradio ništa da se spriječi tragedija u Bijelom Polju. Takođe, posljednjih dana iz Ministarstva se šalje poruka kako su bili prevareni izvještajima sa terena, te kako postoji objektivna odgovornost direktora bolnica. Samo da podsjetimo ministra: te iste direktore je postavljao on, ili možda, ipak, nije. Možda je neko drugi i moćniji od ministra radio njegov posao. I na to, kao na mnoge druge stvari, ministar u narednom periodu mora da da odgovor.”

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo