Povežite se sa nama

FOKUS

AUTOPUT U PARLAMENTU: Stazama njihovih interesa

Objavljeno prije

11 godina

na

naslovna

Dok ovaj broj Monitora ide u štampu, u Skupštini Crne Gore traje rasprava o Vladinom prijedlogu zakona o autoputu. Nema dilema – glasačka mašina DPSDP, potpomognuta partnerima vladajuće koalicije iz manjinskih partija – izvršiće naređenje pristiglo iz Vlade i izglasati ovaj propis. Čim usvojeni zakon bude objavljen u Službenom listu, pohvalio se ministar Ivan Brajović, počinju da teku ugovoreni rokovi za početak gradnje dijela autoputa Bar-Boljare, odnosno njegove tzv. prioritetne dionice od Smokovca do Mateševa.

Rok izgradnje četiri godine. Investitor – Vlada Crne Gore platiće izvođaču – kineskoj kompaniji CRBC za taj posao 809,58 miliona eura. Tu negdje se završava popis činjenica koje su, i nakon parlamentarne rasprave, utvrđene precizno, tačno i dokumentovano. Ostalo je u magli.

U ovaj posao, nakon višegodišnje intenzivne pripreme, Crna Gora ulazi bez Glavnog projekta dionice čija bi gradnja, prema tvrdnjama glasnogovornika vlasti, trebalo da počne do februara naredne godine.

Ne zna se, dakle, kuda će ići put od Smokovca do Mateševa. Samo se pretpostavlja da će se buduća trasa, koliko god to bude moguće, primaći skijalištu na Jezerinama, kojim od 2007. godine gazduje Zoran Bećirović i njegovi, javnosti manje-više (ne)poznati, partneri. Od manje poznatih Rusa i Ukrajinaca, do braće Mila i Aca Đukanovića. To bi, čulo se u Parlamentu, mogao biti jedan od razloga zbog kojih se put koji treba da spoji Podgoricu i Kolašin (sa 50 na 800 metara nadmorske visine) penje na planinske obronke Bjelasice sve do 1100 metara iznad mora. Što ga, onda, čini jednom od, za gradnju, najtežih saobraćajnih dionica u Evropi.

Svakako ne i najtežom. Bez namjere da razočaramo sve spremne da potroše još 100 miliona našeg novca da bi budući drum makar u nečemu bio naj, naj, podsjetimo: autoput je prošao i ispod Lamanša i kroz Alpe.

Netačna je tvrdnja iz skupštinske rasprave da je Crna Gora ostala posljednja evropska zemlja bez autoputa. Prema podacima sa Vikipedije, od kojih neki zaista jesu stari i 7-8 godina, ni jedan metar autoputa nemaju: Letonija, Litvanija, Linheštajn, Luksemburg, Malta, Monako, Island… I ako većina zemalja sa ovog popisa ima neuporedivo bolje ekonomske parametre od Crne Gore.

Samo što se njima ne žuri koliko i nama.

Zato smo mi u izgradnju auto puta spremni da krenemo odričući se naplate PDV-a, carina, poreza doprinosa, najvećeg dijele akciza na naftu, pa čak i koncesija na kamen (praktično jedini domaći proizvod upotrebljiv u ovom poslu). Postoje računice prema kojima bi stvarna vrijednost planirane dionice autoputa, kada bi se računala njena puna cijena (bez garantovanih olakšica za Kineze i njihove ovdašnje partnere) bila skoro 50 odsto veća od prikazanih 810 miliona eura.

Da li je ta cijena realna, drugo je pitanje. Analitičar Emin Duraković kaže za Slobodnu Evropu da je u pitanju prenaduvan iznos. ,,Da je to preskupo govori i podatak da su prije šest godina rađene analize i utvrđeno da ta dionica treba da košta oko 620 miliona. Tada je građevinski materijal prosječno bio skuplji za 40 odsto nego danas a mi smo sada pristali na skoro 200 miliona veću cijenu. To nedvosmisleno otvara sumnju u regularnost ovog posla”, rekao je Duraković. Vladin tim je ostao pri tvrdnji da je u pitanju bila ,,najbolja ponuda”. Nisu objašnjavali zašto smo mi bili dužni da je prihvatimo. Uz opoziciju, problem da im povjeruje na riječ imao je i poslanik SDP Džavid Šabović. Što ne znači da stvari, na ovaj ili onaj način, neće postati jasnije dok se Vladin prijedlog konačno ne stavi na glasanje (ne zna se kada će to biti).

Crna Gora bi se mogla naći u prilici da u jednoj kategoriji bude naj. U onoj koja se tiče dužine gradnje puta Bar – Boljare. Ministar saobraćaja i njegovi saradnici su poslanicima jasno stavili do znanja da o preostale tri dionice autoputa oni imaju samo lijepe želje i mnoštvo nagađanja.

Ministar Brajović nije znao da kaže ni kada, ni kako će preostali put biti građen. Samo se ponadao da će, pošto su preostale etape jeftinije i lakše za gradnju, one biti izgrađene po modelu javo-privatnog partnerstva (onako kako se pokušala graditi i dionica Smokovac – Mateševo). Bude li zainteresovanih. U suprotnom, država će ići u nova zaduženja. Ponovo pod uslovom da bude zainteresovanih da nam pozajme još milijardu ili dvije.

Tako stižemo do, vjerovatno, najvažnijeg pitanja ove priče. Može li Crna Gora sebi da priušti zadovoljstvo da uz ovoliki novac (pozajmljen) uđe u projekat sa toliko nepoznatih.

Ostavimo po strani zadovoljstvo onih koji računaju da će odluku o početku gradnje moći politički naplatiti na nekim narednim (možda i vanrednim) izborima. I neskriveno raspoloženje i nestrpljenje ovdašnjih građevinskih kompanija, predvođenih Bemax-om čija višemilionski vrijedna mehanizacija, uredno postrojena u Zeti, čeka znak za početak radova na autoputu. Opozicija je ponovo bivšeg ministra i sadašnjeg savjetnika Milana Roćena pominjala kao suvlasnika te firme.

Da ne zaboravimo, profitiraće i vlasnici zemljišta koji su pogodili i kupili placeve na pravom mjestu –na trasi buduće dionice autoputa. O njima je Monitor već pisao – detaljno i često. Prisjetimo se na prostoru Bjelasice i Komova Aco Đukanović posjeduje preko 275 hiljada kvadrata, njegov sestrić Edin Kolarević 45.000, Dragan Brković 38 hiljada kvadrata.

Zato se vratimo na pitanje – možemo li vraćati uzeti kredit? Ili još preciznije: koliki je iznos koji moramo vraćati?

,,Godinama nam iz međunarodnih finansijskih institucija dolaze upiti – jesmo li dobro proučili fizibilnost tog projekta. Moj odgovor je bio: veoma dobro”, govorio je premijer Milo Đukanović. Nedavno, premijer kaže: ,,Pogledao sam dinamiku otplate po osnovu zaduženja za gradnju ove dionice…”. Pogledao? Da li to vama zvuči jednako kao i ,,veoma dobro proučio”. Premijer nastavlja: ,,Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40-50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”.

Neko neupućen može izvući zaključak da, nakon gradnje dionice Smokovac – Mateševo, Crna Gora više neće izdvajati novac za održavanje ostalih saobraćajnica – željezničkih i drumskih. Poslanici DPS-a i SDP-a neupućene zavaravaju tvrdnjom da se više neće putovati kroz Platije (zanimljiv bi bio podatak o broju vozila koja, zaobilazeći Sozinu, između Podgorice i mora putuju preko Paštrovačke gore). I ako to zanemarimo, kako razumjeti činjenicu da premijer govori o godišnjim ratama od 40-50 miliona dok Vladin tim u parlamentu iznosi računicu prema kojoj Crna Gora, sa kamatama, za 14 godina treba da vrati oko 1,06 milijardi eura ili oko 76 miliona godišnje. To je, kažu, zvanična Vladina procjena.

Konačno: kako znaju da je i ona tačna? Kineski kredit uzeli smo u dolarima (943,9 miliona dolara). I u dolarima ćemo ga vraćati. Uz godišnju kamatu od dva odsto, jednokratnu proviziju za obradu kredita od 0,25 odsto (oko dva miliona) i godišnju proviziju za angažovana sredstva (takođe 0,25 odsto) koju Vladini zvaničnici ne pominju.

Ne bude li nam odnos euro – dolar išao naruku, to se može pokazati kao omča o vratu Crne Gore. Prema aktuelnom kursu, Crna Gora će Kini, na ime odobrenog kredita (bez uračunatih kamata) vraćati oko 68 miliona godišnje. Nastavi li se trend slabljenja eura u odnosu na dolar, taj iznos može biti mnogo veći. Na primjer, dosegne li dolar rekordan kurs u odnosu na euro (sa početka 2002) rata istog kredita težiće više od 83 miliona eura. Desi li se suprotno, da euro ojača do rekorda iz 2008. bićemo na velikom dobitku pošto će se rata smanjiti na 42- 43 miliona. Tada bi problem mogao biti to što uzeti kredit u dolarima ne bi bio dovoljan za isplatu posla koji je ugovoren u eurima… Nepoznanica ne manjka. Zato se, praktično, na prste dvije ruke mogu izbrojati oni koji će od ovog posla, uskoro, imati velike koristi.

PUT GUSINJE – PODGORICA
Nedosanjan san

Završetak izgradnje puta od Gusinja i Plava do Podgorice, kroz Albaniju, ne treba očekivati još dvije godine i svako drugo obećanje crnogorskih vlasti nije realno i može biti politički motivisano.

Predsjednik Partije za Gusinje dr Rusmin Laličić objašnjava da su albanske vlasti tek prije dvije sedmice započele izgradnju dionice toga puta od mjesta Tamara do Vrmoše, unutar njihove teritorije, u dužini od 25 kilometara, s rokom završetka od 23 mjeseca.

„Albanija je završila dionicu od Han Hota do Tamare, i sada treba da nastavi dalje prema Vrmoši. To znači da Albanija ima još dvije godine da završi put koji bi istovremeno i mi koristili od Gusinja do Podgorice. Mi možemo priželjkivati da oni to završe prije, ali je to teško očekivati, ako im je rok još dvadeset tri mjeseca, a to je do jeseni 2016. godine”, kaže Laličić.

On objašnjava da Albanija to ostvaruje uz finansijsku podršku dvije evropske banke.Sa druge strane, crnogorske vlasti su završile izgradnju puta od Gusinja do Grnčara, i obećale da će brzo započeti i prilazni put od Dinoše do mjesta na kojem bi se, prema dogovoru dvije vlade, otvorio novi granični prijelaz, u mjestu Grabon ili Cijevna zatrijebačka, ali ovo drugo nikako i da realizuju.

„Iz takozvanih IPA fondova odobreno je oko milion i dvjesta hiljada eura Albaniji i Crnoj Gori da naprave zajednički granični prelaz i tri i po kilometra puta od tog prelaza do puta koji prave Albanci prema Vrmoši. To je trebalo odavno da bude završeno jer su pare uzete, a zašto nije, ja ne znam”, kaže predsjednik Partije za Gusinje.

Laličić dodaje da bi otvaranje graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj i tog prilaznog puta bilo dobro za početak, i da bi time mogao da otpočne da se koristi ovaj, za Gusinjce i Plavljane, značajan regionalni put.

„Iako još nije asfaltiran, zemljani put bi mogao da bude u upotrebi i prije nego ga Albanci do kraja završe. I sada ima dosta bajkera i stranaca koji terenskim vozilima prolaze tim putem, ali u nedostatku graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj, moraju ići praktično skoro do Skadra i graničnog prijelaza Božaj. Put od Gusinja do Podgorice, dolinom rijeke Cijevne, kroz Albaniju, generacije ljudi iz ovog kraja, kako u Plavu i Gusinju, tako i u dijaspori, sanjaju od davnina”, kaže Laličić.

Mogu li se, zaista, Gusinje i Plav konačno povezati s Podgoricom na pedeset kilometara, zaboravljenim putem kroz Albaniju, dolinom rijeke Cijevne? Lijepih želja za realizaciju tog projekta nije nikada falilo. Optimistička retorika se po običaju pojačavala proporcionalno s učestalošću izbornih ciklusa.

Gusinje, živopisna varoš koja je tek početkom ove godine izvojevala bitku za status opštine, nalazi se bukvalno u crnogorskom zapećku. Iz ovog gradića, u nedostatku saobraćajnica, može se samo nazad.

„Svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujemo”, ima običaj da pola u šali, pola za ozbiljno, kaže Laličić.On vjeruje da je jedina i najbolja varijanta da se Podgorica približi Gusinju i Plavu, put preko Albanije. Taj put predstavlja još karavansku trasu iz starih vremena. Tuda je, u zlatno doba za Gusinje, bilo najbliže od Skoplja do Dubrovnika. Predanja kažu da je karavanska trasa počinjala čak u dalekoj Kini na istoku, a završavala se u Veneciji, na zapadu.

Ranije su i gusinjski iseljenici u Americi iskazali interesovanje da finansijski pomognu u rekonstrukciji ovoga puta. Dolazeći na ferije sa svih kontinenata, oni prelaze milje i okeane, ali uglavnom svi ističu kako im najteže od svega pada dionica od Podgorice do Gusinja. Neki od njih, bogatiji, da bi skratili taj dio puta, kupili su čak i helikoptere.

Gusinjani uzalud objašjavaju da za njih, kao i za čitavo Gornje Polimlje, više znači ovaj regionalni put od projektovanog autoputa preko Mateševa. Čak i da se autoput sjutra završi, oni bi, kako kažu, morali da se voze četrdeset kilometara do Andrijevice da bi se vezali na njega.

Na stranu što je autoput na dugom štapu, posebno izgradnja i završetak dionice koji bi prolazio kroz Andrijevicu. Laličić podsjeća da je put od Gusinja do Podgorice kroz Albaniju najbliža i najprirodnija veza jadranskog i crnomorskog sliva. U prilog tome govori podatak da su upravo tom trasom vjekovima unazad vodili karavanski putevi.

Gusinjani i Plavljani izražavaju nadu da će ovaj put, kada jednom konačno bude u funkciji, donijeti investicije i dovesti turiste, kako bi se valorizovala prirodna bogatstva i ljepote netaknutog dijela crnogorske prirode, jezerskih bisera i završetka Dinarida, odnosno albanskih Alpa, kako Albanci nazivaju planinski masiv Prokletija. Bog je ovaj kraj pogledao, ali je uzalud kada je od vlasti zaboravljen.

Žuta knjiga

FIDIC-ova žuta knjiga. Ko god je pratio raspravu u parlamentu uočio je – kad god bi ministru Brajoviću manjkalo argumenata, on bi se pozvao na žutu knjigu.

Evo o čemu se tu radi: FIDIC je skraćenica za Međunarodni savez inženjera konsultanata (Fédération internationale des ingénieursconseils) koji je osnovan 1913. godine sa sjedištem u Ženevi. Danas najveći svjetski finansijeri, odnosno investitori, poput Evropske investicione banke, Azijske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, Njemačke razvojne banke, prilikom investiranja zahtijevaju primjenu FIDIC-ovih uslova ugovaranja.

Postoji, pišu stručnjaci, više vrsta FIDIC-ovih uslova ugovora. Ovi uslovi su podijeljeni u različitim knjigama od kojih su najznačajnije: Crvena knjiga, Žuta knjiga, Srebrna knjiga… Crvena knjiga se najčešće koristi. Predviđena je da se koristi za vođenje građevinskih i tehničkih radova kada tehničku dokumentaciju obezbjeđuje investitor. Žuta knjiga se obično koristi za izgradnju elektro i mašinskih postrojenja, ali i za objekte visokogradnje i niskogradnje. Ovdje tehničku dokumentaciju obezbjeđuje izvođač. Srebrna knjiga se koristi za izgradnju tehnoloških postrojenja ili elektrana, fabrika ili sličnih objekata. Reč je o projektima tipa ključ u ruke.

Potpis

Upadljivo je – ni na jednom od ugovora koji, u paketu, stvaraju preduslove za ,,najveću i najznačajniju investiciju u istoriji Crne Gore” nema potpisa premijera Mila Đukanovića.

Teško je vjerovati da je on imao važnijeg (državnog) posla od ovoga. Ipak. Dobri poznavaoci prilika u Vladi Crne Gore odavno ističu kako Đukanović nije od onih političara/biznismena koji voli pisane tragova svojih aranžmana. A zašto je to tako može nam postati jasnije ukoliko sagledamo makar dio najznačajnijih državnih poslova realizovanih pod njegovom komandom. Od Trebjese, Timora i EFT-e do Željezare, KAP-a i Elektroprivrede – beskonačno je dug popis poslova ,,decenije i stoljeća” koji su kompromitovani prije ili kasnije. Na drugoj strani, ono što je stvarno donosilo novac nije bilo zgodno javno pominjati. Od gazda Jezde i Ujedinjene svete krune, do Kalića, Keljmendija i Šarića.

A evo i podsjećanja na jedan od izuzetno rijetkih poslovnih aranžmana na koje je premijer Đukanović stavio svoj potpis. Mnogo je sličnosti između tog posla i aktuelnih priprema za izgradnju prioritetne dionice.

Uoči parlamentarnih izbora na kojima se tada jedinstvenom DPS-u suprotstavila koalicija Liberalnog saveza i Narodne stranke (Narodna sloga), 25. januara 1996. u Podgorici je potpisan Ugovor o koncesiji između Vlade Crne Gore i European Telekoma, konzorcijuma koji je bio vlasnik kompanije Pro Monte. Novoosnovani provajder mobilne telefonije tada je od Đukanovića dobio garncije za dvodecenijski monopol. U Ugovoru planiranom da važi do februara 2016. eksplicitno piše: ,,Republika (misli se na Crnu Goru) neće izdati neku drugu koncesiju za zemaljsku, mobilnu, javnu, dupleks bežičnu komunikacionu mrežu za cjelokupni period od 20 godina od datuma stupanja na snagu ove Koncesije.” Đukanoviću i njegovim partnerima nije smetao važeći Ustav CG, u kome je pisalo da se ,,zabranjuje svaki akt i radnja kojima se stvara ili podstiče monopolski položaj i sprječava tržišno privređivanje”. Iz ProMontea su potpisniku ovih redova tada tvrdili da su njihovi advokati, svjesni problema, od Vlade dobili garancije da se crnogorski Ustav neće primjenjivati na ovaj Ugovor. Zaista, vrijeme im je dalo za pravo: Ustavni sud se nikada nije pozabavio ovim Ugovorom. Čak i kada su partneri iz Vlade i ProMontea bili u najvećoj svađi.

U momentu kada je skoro 70 hiljada korisnika mobilne telefonije na račun ProMonte-a uplaćivalo četiri miliona maraka mjesečno (početak 2000.) čelnici kompanije su Vladu i Telekom optužili “za ilegalnu dodjelu još jedne licence za mrežu mobilne telefonije”. I iz Telekoma su optuživali Pro Monte da su ,,pokušali da korumpiraju vlast u Crnoj Gori i Telekomu da bi radili mimo propisa”. Problemi su riješeni vansudskim poravnanjem na koje je potpis, u ime Vlade Crne Gore, stavio takođe Đukanović – ali Vojin, tadašnji ministar privrede.

Pouka je ostala.

Zoran RADULOVIĆ
Tufik SOFTIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

POHLEPA GUTA MORSKU OBALU: Pješčane plaže placevi za betonska čudovišta

Objavljeno prije

1 dan

na

17 Aprila, 2026

Objavio:

Dan nakon upućivanja opomene pred raskid ugovora o zakupu kupališta, suočena sa burnim reakcijama građana , kompanija Imperiall Carević uklonila je betonske stubove sa Slovenske plaže. Na ostrvu Sv. Nikola poznatom kao Školj ili Havaji turska kompanija  Net Montenegro iz Podgorice, započela je  radove na izgradnji plažnog bara i terase duplo većih gabarita od dozvoljenih. Nova plaža i prateći objekti grade se za potrebe gostiju hotela Merit u Budvi, u vlasništvu turskih državljana.  Očekuje se da će  i turski investitor postupiti kao i Carević

 

 

Tek što su popustile tenzije oko skandaloznog nelegalnog nasipanja mora u Baošićima u opštini Herceg Novi, nove uznemirujuće slike devastacije morske obale stižu iz Budve, sa ostrva Sv Nikola, duge Slovenske plaže i dijela plaže Kamenovo.

Pojedini zakupci kupališta na budvanskoj rivijeri odlučili su da nelegalno, bez saglasnosti zakupodavca, Javnog preduzeća Morsko dobro, betoniraju djelove pješčanih plaža i obale kako bi na njima podigli ugostiteljske objekte u gabaritima za koje nemaju potrebna odobrenja.

Zapanjujuća je drskost  korisnika budvanskih plaža. Oni računaju na uobičajenu sporost državnih instititucija u sprovođenju mjera kontrole i zaštite obale od onih koji u njoj vide nove unosne lokacije za podizanje svojih objekata, restorana, barova, diskoteka, na čistom pijesku, pored same morske obale.

Građani Budve uznemireni su najnovijim građevinskim poduhvatom bivšeg predsjednika Opštine Budva, Marka Bata Carevića koji je na dijelu Slovenske plaže pokušao da postavi ugostiteljske objekte koji nisu bili u skladu sa UT uslovima koje izdaje JPMD. Ugovor o zakupu plaže koja ima status hotelskog kupališta zaključen je sa firmom Imperiall Carević u čijem je posjedu istoimeni hotel koji se nalazi nedaleko od Slovenske plaže. Vlasnik hotela i kompanije je Lazar Carević, sin Bata Carevića.

Carevićeva firma je krajem prošle sedmice iskopala rupe na plaži u koje je izlila 15 betonskih stubova sa armiranim betonom kao temelje za novi restoran. Poslove je izvela građevinska operativa kompanije Carinvest, čijim je kamionima i betonjerkama lokalna uprava omogućila prolaz do Slovenske plaže, iako za druge građane važi zabrana prolaza istom saobraćajnicom koja je proglašena šetališnom zonom.

Dok je trajalo betoniranje pijeska na sredini glavne gradske plaže koja se svrstava u najljepše plaže Mediterana, na drugoj strani budvanskog akvatorijuma, na ostrvu Sv. Nikola poznatom pod nazivom Školj ili Havaji, novi zakupac kupališta, turska kompanija  Net Montenegro Doo iz Podgorice, započela je građevinske radove na izgradnji plažnog bara i terase duplo većih gabarita od dozvoljenih. Nova plaža i prateći objekti na lokaciji poznatoj po baru Pod murvom, grade se za potrebe gostiju hotela Merit u Budvi, u vlasništvu turskih državljana.

U oba slučaja nelegalne gradnje na plažama nedležne službe i institucije djelovale su tek nakon prijave građana koji su obavijestili medije i lokalnu komunalnu inspekciju.  Iz uprave Morskog dobra u jednom danu izdati su nalozi o hitnoj obustavi radova i dovođenju lokacija u prvobitno stanje u roku od pet dana ili će pristupiti raskidu ugovora o zakupu.

“Korisnik kupališta, privredno društvo Net Montenegro d.o.o. Podgorica, započeo je građevinske radove  u dužini od oko 30 metara, koji uključuju betoniranje konstrukcije sa armirano-željeznim elementima u dužini od oko 15 metara, kao i pripremne aktivnosti za nastavak radova još oko 15 metara. Takođe, na ugostiteljskoj terasi evidentirano je postavljanje armature i prisustvo građevinskog materijala i opreme, što ukazuje na kontinuitet i namjeru daljeg izvođenja radova. Navedeni radovi izvode su bez saglasnosti i odobrenja Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom Crne Gore….Ukoliko se ne postupi po navedenom nalogu, odnosno ukoliko se prostor ne vrati u prvobitno stanje, u skladu sa važećim zakonskim procedurama pristupiće se raskidu ugovora“, navedeno je u saopštenju Morskog dobra koje je podijeljeno medijima.

Upućena je i oštra opomena pred raskid ugovora o zakupu Carevićevoj firmi, kompaniji Imperijal Carević.

“Pozivamo vas da bez odlaganja u roku od pet dana otklonite sve nepravilnosti i predmetnu lokaciju prilagodite izdatim urbanističko-tehničkim uslovima, u suprotnom ugovor će biti jednostrano raskinut”, navodi se u opomeni koju potpisuje izvršni direktor JPMD, Mladen Mikijelj.

Situacija oko nelegalne i neprimjerene gradnje betonskih temelja na pijesku Slovenske plaže zanimljiva je i zbog okolnosti da su direktor JPMD Mikijelj, i  predsjednik Opštine Budva Nikola Jovanović, koji se nije oglašavao ovim povodom, nekadašnji partijski saborci Bata Carevića u vrijeme zajedničkog Demokratskog fronta koji je upravljao Budvom od 2018. do 2020. godine. Možda je i to bio razlog što na očiglednu devastaciju plaže niko nije reagovao prije anonimnih prijava građana i priloga na lokalnoj TV Budva.

Prema službenoj zabilješci JPMD nakon obilaska kupališta označenog brojem 10F čiji je korisnik kompanija Carević, konstatovano je da su obavljeni betonski radovi na postavljanju nosača za ugostiteljsku terasu i šank površine oko 120 kvadrata, dok je UT uslovima koje izdaje ovo javno preduzeće bilo dozvoljeno ukupno 47 m2.

Urbanističkim uslovima striktno je navedeno da betonirnanje za postavljenje ugostiteljskih sadržaja nije dozvoljeno na pješčanim dijelovima plaže. Carevićima je dat rok od sedam dana da kupalište prilagodi predviđenim UT uslovima, u suprotnom će ugovor biti jednostrano raskinut.

Dan nakon upućivanja opomene pred raskid ugovora o zakupu kupališta, kompanija Imperiall Carević uklonila je betonske stubove sa plaže. Suočena sa burnim negativnim reakcijama građana koje su se širile društvenim mrežama, moćna kompanija nekadašnjeg predsjednika Opštine Budva u rekordnom roku postupila je po naredbi JP Morsko dobro i odustala od nelegalne gradnje. Očekuje se da na isti način postupi i turski investitor na ostrvu Sv. Nikola.

Nažalost, drastična devastacija jedne od najljepših prirodnih plaža u Paštrovićima, plaža Galija blizu Svetog Stefana, nije na vrijeme zaustavljena. U pitanju je prirodna kamenita plaža za koju je JPMD 2020. zaključilo dugoročni investicioni ugovor sa firmom BEACH Doo iz Podgorice, iza koje stoje sinovi nekadašnjih visokih funkcionera DPS.

Plaža i sve oko nje, brdo, pristupni putevi, parkinzi, betonirano je tokom prošle godine do te mjere, da je postala neprepoznatljiva. Galija više ne postoji, rezignirano izjavljuju mještani, koji su upućivali dopise nadležnim institucijama da reaguju.

Plaža Galija je ogledan primjer kako je armirani beton beskrupuloznih investitora zamijenio pijesak. Uprkos prijavama mještana, nalozima JPMD za obustavu radova, investitor je uspio da gradjevinske poslove privede kraju i da od lijepe prirodne uvale napravi čudovišni poslovni kompleks sa restoranima, terasama, kuhinjama, parkingom, pristaništem… Na ovom mjestu, na betonu koji zapljuskuju morski talasi priređuju se ekskluzivne svadbe, veselja, modne revije…. Najmanje je sunčanja i kupanja čemu je plaža donedavno služila.

More i morska obala mnogima služe kao deponija za odlaganje svakovrsnog građevinskog otpada. Na samom kraju duge plaže Kamenovo, na lokaciji Šipkov krš,  nepoznati investitor ispravlja postojeći pejzaž, ruši zeleno, makijom obraslo brdo iznad mora, pa stijene i kamen svaljuje direktno u more. Mještani svjedoče o miniranju, bahatom razaranju obalne stijene, što se jasno vidi sa mora i iz Budve, ali niko od nadležnih  do sada nije reagovao.

Devastacija obale  nije izolovan incident, ona postaje model ponašanja zakupaca duž cijelog Crnogorskog primorja. Ono što bi moralo biti najzaštićeniji javni prostor u državi, sve češće postaje prostor nezakonite gradnje i eksploatacije. Kada strane kompanije poput Merita ili dojučerašnjeg čelnika turističkog grada započnu radove bez jasnih dozvola, oni zapravo testiraju svoju moć i granice sistema. Raskidi ugovora o zakupu rijetko su bili kaznena mjera do sada. Institucije su obično reagovale kada je šteta već napravljena a prirodna obala nepovratno izmijenjena.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNOGORSKA EKONOMIJA U SUSRET SVJETSKOJ KRIZI: Ni pameti, ni para

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

U sve izvjesniju krizu ulazimo sa tri strukturna deficita: proizvodnje, radne snage i kapitala. (Ne)svjesni da to što “nema ljudi” ili “nema para” nije problem koji se može riješiti preko noći, već posljedica odsustva sistemskog pristupa ozdravljenju crnogorske ekonomije

 

 

Rat na Bliskom Istoku traje, dok se kriza koju je proizvelo zatvaranje Ormuskog moreuza pojačava. „Čak i ako mir bude sjutra, ipak se nećemo vratiti u normalu u doglednoj budućnosti”, upozorio je EU komesar za energetiku, Dan Jorgensen, najavljujući mjere za ograničenje potrošnje (uštede) energenata.

“Idemo ka velikom, velikom poremećaju, najvećem u istoriji do sada”, zaključio je Fatih Birol, izvršni direktor Međunarodne agencije za energetiku (IEA). “Najveći problem predstavlja nestašica avionskog goriva i dizela, koja je već pogodila azijske zemlje, a očekuje se da će uskoro zahvatiti i Evropu, u aprilu ili maju.”

Zvonimir Mršić, dugogodišnji predsjednik uprave hrvatske Podravke, jedne od najvećih prehrambenih kompanija u ovom dijelu Evrope, ukazuje da iz oblasti Persijskog zaliva ne dolaze samo energenti već i vještačko đubrivo, polimeri (plastike, guma, sintetička vlakna), helijum, sumpor, aluminijum… “Potraje li ovo tri ili šest mjeseci, bit će u pitanju dostupnost i hrane i mnogih proizvoda”, upozorio je.

Dok se u ozbiljnim analizama sve češće naglašava da centralni problem iranske krize više nijesu cijene, nego dostupnost zemnog gasa i naftnih derivata, među kojima su benzin, kerozin i dizel samo najvidljiviji dio, u Crnoj Gori kao da živimo neku paralelnu stvarnost. Makar zvanično.

“Cijene će rasti”,  konstatovao je premijer Milojko Spajić na ovonedjeljnom premijerskom satu. “Crna Gora je uradila apsolutno sve u ovom trenutku da zaštiti građane naše zemlje, da zaštiti privredu i da koliko god može ublaži inflatorne pritiske koji su isključivo eksternog karaktera. Ja se nadam da će se situacija na Bliskom Istoku riješiti i da ćemo moći da govorimo o drugim temama“.

Druge teme?

I bez pomaljajuće globalne krize, u Crnoj Gori bi imali pregršt tema o kojima bi morali razgovarati ukoliko želimo kakav-takav napredak. Preciznije, kako bi izbjegli sve vidljiviju ekonomsku stagnaciju. Uz obrise dolazeće energetske/ekonomske krize, koju oprezniji analitičari najavljuju kao moguće “najveću u istoriji”, mnogobrojni deficiti koji opterećuju privredne aktivnosti i iznalaženje načina za njihovo ublažavanje i prevazilaženje postaju prvorazredno egzistencijalno pitanje.

Da počnemo od energenata i hrane. Spajićeva Vlada je, poput niza prethodnika, ignorisala nedostatak skladišnog prostora za čuvanje naftnih derivate i osnovnih životnih namirnica za minimalno prihvatljiv period. Prema propisima i preporukama EU to su barem tri mjeseca.

I pored skorašnjih, krajnje negativnih, iskustava sa prekidima lanaca snabdijevanja (epidemija korona virusa, rat u Ukrajini) Crna Gora nema neophodne robne rezerve. Osim nešto goriva koje su, u skladu sa zakonom, obezbijedili ovdašnji trgovci naftnim derivatima. Prema Vladinim optimističkim projekcijama te su količine dovoljne za blizu dva mjeseca (prosječne) potrošnje. U sezoni intenzivnih poljoprivrednih radova i pred početak ljetnje turističke sezone, ta procjena postaje upitna.

Nadležni su nedavno poništili tender za nabavku dizela potrebnog za formiranje državnih rezervi, vrijednog 11-12 miliona eura, zbog previsoke cijene. Izgleda da te cijene u doglednoj budućnosti neće biti niže. Dok mogućnost novih nabavki iz dana u dan postaje sve upitnija. Problem skladištenja – čeka. Vidjećemo.

Sa hranom stvari stoje jednako loše. Ili, ukoliko je to moguće, gore.

Prema podacima Monstata, Crna Gora je prošle godine uvezla poljoprivredne proizvode vrijedne 1,06 milijardi eura. Uvozilo se, praktično, sve: meso, stočna hrana, proizvodi od žitarica, mlijeko i mlječni proizvodi, voće, povrće, riba, maslinovo ulje, jaja… Čak i voda, u vrijednosti od, približno, 30 miliona eura.

U isto vrijeme, iz Crne Gore je izvezeno poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti 106 miliona. Najviše suhomesnatih proizvoda i prerađevina od mesa, onda žestokih pića i vina, nešto voća i povrća. Na deset eura koje potrošimo kupujući hranu u inostranstvu, izvozom iste prihodujemo jedan.

Šta radi država za to vrijeme ne bi li pomogla poljoprivredu, kao stratešku privrednu granu i jednu od okosnica, prema brojnim startegijama i analizama, budućeg ekonomskog razvoja: Agrobudžet za 2026. godinu još nije usvojen; Kasni se sa isplatom subvencija, premija, staračkih naknada…; Obećana pomoć proizvođačima i otkupljivačima malina zbog problema na tržištu tokom 2024. godine još nije isplaćena; Crna Gora je valjda jedina evropska zemlja u kojoj poljoprivrednici nemaju zakonom propisane olakšice za nabavku dizel goriva kroz umanjenje akciza.

Nekadašnji ponos ovdašnje poljoprivrede, Plantaže, pod svojim etiketama flaširaju i prodaju vina uvezena iz Sjeverne Makedonije, Moldavije, EU… Dok, istovremeno, prodajom zemljišta obezbjeđuju novac za pokrivanje redovnih troškova i pozitivno poslovanje.  Premijer je, početkom aktuelnog mandata, obećao formiranje robnih rezervi prehrambenih proizvoda i njihovu besplatnu dostavu za penzionere i socijalno ugrožene. To se obećanje  danas pominje kao loša šala.

Uz milijardu eura koje smo dali za hranu, prošle godine uvezli smo svega i svačega za još tri miljarde. Mašine i automobili, naftni derivati i električna energija, garderoba, namještaj, građevinski materijali, kućne potrepštine, lijekovi, sredstva za higijenu… Izvezli smo, uz 106 miliona vrijednu hranu, robu u vrijednosti od još 400 miliona, pa je ukupna pokrivenost uvoza izvozom na rekordno niskih 12-13 odsto.

Slikovit je primjer drvoprerađivačke industrije. Još od osnovne škole uči se da je Crna Gora zemlja bogata šumama. Nekada smo to mogli prepoznati i u ekonomskim aktivnostima: rožajski Gornji Ibar, nikšićki Javorak, pljevaljski Velimir Jakić, titogradski Marko Radović, Celuloza u Beranama… Danas uvozimo sve što je od drveta. Od čačkalica i gajbica za pakovanje voća i povrća do parketa, vrata i prozora, namještaja. Kad se nešto izveze, onda su to trupci, rjeđe rezana građa i pelet. Sada je i to stalo.

Prije više od godinu dana usvojen je novi zakonski model sa idejom da se zavede red u sječi ovdašnjih šumama. Ili je on neprimjenjiv, ili oni koji bi to trebalo da urade ne umiju ili neće, uglavnom – sve je stalo. Problemi sa snabdijevanjem sirovinom (balvanima) doveli su do smanjenja i obustavljanja proizvodnje, otkaza radnicima, odlaganja investicija… I pojačanog uvoza koji je produbio već postojeći strukturni deficit industrijske proizvodnje.

Ukupan rezultat je porazan. Prema podacima Eurostata za 2024, nešto manje od tri četvrtine zaposlenih u Crnoj Gori radilo je u uslužnim djelatnostima (računajući državni aparat). Njihov rad proizvodio je više od 75 odsto ukupnog BDP-a. Manje od četvrtine doprinijeli su industrijska proizvodnja i poljoprivreda.

Poznata ja stvar da crnogorska privreda zavisi od turizma, ali je manje primjetno da sektor nekretnina u BDP-u učestvuje skoro koliko industrijska proizvodnja. Taj podatak se ne odnosi na izgradnju objekata (to je građevinarstvo), nego samo na njihovu prodaju, iznajmljivanje, korišćenje. Probleme je što upravljanje nekretninama, za razliku od proizvodnje, donosi obrt novca, ali značajnije ne utiče na nova radna mjesta, rast standarda ili uvođenje novih tehnologija.

Otud Crna Gora bilježi još jednu specifičnost vezanu za nerazvijene zemlje. Istovremeno imamo relativno visoku stopu nezapošljenosti (oko 10 odsto) i još veći deficit radne snage. Posebno u turizmu, građevinarstvu, zdravstvu, IT-u. Nedostaje nam i nisko i visokokvalifikovane radne snage.

Zapravo, nedostaje ljudi. Između dva popisa, 2011-2023, broj stanovnika Crne Gore povećao se sa 620 na 633 hiljada. Međutim, podaci MUP-a govorili su da se, u međuvremenu, privremeno doselilo oko 100 hiljada stranih državljana. Što pokazuje da se broj stanovnika, zapravo, smanjuje. To  postaje vidljivo i golim okom, pošto je značajan broj stranaca napustio Crnu Goru, podstaknut ekonomskim razlozima ili snažnim izlivima ksenofobije koje je vlast tolerisala.

Između dva popisa iz Andrijevice, Berana, Bijelog Polja, Kolašina, Mojkovca, Nikšića, Plužina, Šavnika i Žabljaka iselilo se više od 28 hiljada stanovnika. Svaki sedmi. Neki su otišli na jug, u Podgoricu ili na primorje, a neki na sjever i zapad – uglavnom u zemlje EU i Sjeverne Amerike. A tamo odakle odlaze ljudi u najboljoj snazi i sa najvećim zanjem, teško je pokrenuti iole ozbiljan posao u 21. vijeku. I gotovo nemoguće razvijati složenije sektore, povećavati produktivnost i širiti proizvodnu bazu. Začarani krug.

U konačnom, deficit proizvodnje, novca i ljudi odražava se i na javne finansije. Zvanično, državni deficit je u „prihvatljivim“ okvirima (prošle godine deficit je bio za mrvu manji od četiri odsto). Ali Vlada do tog računovodstvenog uspjeha dolazi uz mnogo finansijske gimnastike.

Primjera radi, izdaci državnog budžeta za prva dva mjeseca ove godine iznosili su 436,2 miliona eura, ili 90 miliona manje od planiranih. Nije to štednja, nego odlaganje obaveza tamo gdje to ne treba raditi. Vlada je “štedjela” na uplatama za socijalnu zaštitu (10,4 miliona), kapitalnim investicijama (32 miliona), transferima javnim instuticijama (16,3 miliona)… I to može prolongirati  do decembra. Ako nas, u međuvremenu, ne stigne najavljena velika kriza.

Međunarodni monetarni fond upozorava da „ekonomski rast Crne Gore u velikoj mjeri zavisi od spoljne tražnje, posebno turizma i priliva stranih investicija“. Ta zavisnost postaje ključni rizik u uslovima globalnih kriza: pad turističke tražnje ili investicija automatski se preliva na domaću ekonomiju. Ko ne razumije: u jeku epidemije kovida, 2020. godine, privredne aktivnosti u Crnoj Gori doživjele su pad veći od 15 odsto.

Ponovi li se nešto slično, svi bi bili u ogromnim problemima. Nadati se da se to neće desiti, iako u sve izvjesniju krizu ulazimo sa tri strukturna deficita: proizvodnje, radne snage i kapitala. (Ne)svjesni da to što “nema ljudi” ili “nema para” nije problem koji se može riješiti preko noći, već posljedica odsustva sistemskog pristupa ozdravljenju crnogorske ekonomije.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: STEČAJNA MAFIJA U CRNOJ GORI,  SLUČAJ NIVEL INVEST: Pljačka uz asistenciju pravosuđa

Objavljeno prije

3 sedmice

na

28 Marta, 2026

Objavio:

Nova dokumentacija do koje je Monitor došao ukazuje da poznati obrasci djelovanja nisu pojedinačni slučajevi, već praksa koja se formirala i učvrstila za vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića i njegove klike. Stečajni postupci su pretvarani u mehanizme za izvlačenje imovine, uz prećutnu ili aktivnu ulogu dijela pravosudnog sistema

 

 

Godinama se govori o zloupotrebama u pravosuđu i tzv. stečajnoj mafiji. Međutim, ono što nije predmet pritiska iz EU radi pristupnog procesa uz transkripte SKY i drugih aplikacija, rijetko vidi svjetlo dana. Pred sudom se trenutno vode postupci protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića i više drugih sudija i stečajnih upravnika zbog zloupotrebe položaja i protivzakonitog uticaja na sudije. Nova dokumentacija do koje je Monitor došao ukazuje da do sada poznati obrasci djelovanja nisu pojedinačni slučajevi, već praksa koja se formirala i učvrstila za vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića i njegove klike. Stečajni postupci su pretvarani u mehanizme za izvlačenje imovine, uz prećutnu ili aktivnu ulogu dijela pravosudnog sistema.

Kada je pokrenut stečaj nad Nivel Invest d.o.o. Budva 24.03.2015. (St.br.5/15) na papiru je sve djelovalo kao rutinski pravni proces. Preduzeće je bilo u zajedničkom vlasništvu od po 50 odsto Stevana Đukića koji je bio izvršni direktor,  i preduzeća Nivel d.o.o. Podgorica čiji osnivač i direktor je bio Vladimir Đurović.Račun Nivel Investa je bio u blokadi još od 04.07.2014. zbog nemogućnosti servisiranja dospjelih obaveza. Izvještaj nezavisnog revizora iz MV Konsalt, koji je naručio Đurović, bilježi brojne nepravilnosti u vođenju knjiga firme koja je gradila poslovne prostore, stanove i garaže na prestižnim lokacijama u Budvi i Rafailovićima. Međutim, knjigovodstvo Nivel Investa je bilo kod Đurovićevog Nivela u Podgorici, kojim je jedino on suvereno vladao i što će kasnije i Viši sud navesti u obrazloženju presude Ks.br.29/2018. To je vjerovatno i razlog zašto Privredni sud više nikad neće dozvoliti svjedočenje ugledne revizorke Ilinke Vuković tokom stečajnog postupka i u parničnim postupcima između dva bivša poslovna partnera. MV Konsalt navodi primjere dizanja gotovine sa računa bez potpisa,  Nivel PG uplate Nivel Investu bez osnova uplata, neobračunate i neizvršene uplate po osnovu PDV-a na primljenje avanse, neurađeni bilans tokova gotovine, neslaganje analitike i sintetike (zbirni prikaz obaveza) dobavljača za 200 hiljada, neovjerene fakture od nadzornog organa za investiciju itd. Vukovićka skreće pažnju i da dva ugovora o zajmu od po milion eura, koji je Nivel dao Nivel Investu, nije pratila uplata novca u navedenom iznosu. Međutim, Đurović će kasnije u sudskim i parničnim postupcima nastaviti tvrditi suprotno.

Đurovićev Nivel Pg je Privrednom sudu predložio 15.01.2015. stečaj za Nivel Invest Bd uz tvrdnju da mu je 30.11.2014. dugovao preko 1.36 miliona eura. Traženo je i da sud zabrani izmirivanje kredita Hipotekarnoj banci od 1.5 miliona i 300 hiljada kamate jer bi Đukić mogao prodati nekretnine “ispod tržišne cijene” (šestospratna poslovno stambena zgrada) na kojima navodno “ima upisano pravo hipoteke”. Predlagač je saopštio da ima još potraživanja, koja će prijaviti nakon otvaranja stečaja. Đukić je na sudu izjavio da kod Hipotekarne banke nije imao deponirani potpis, te da je kredit bez njegovog znanja i saglasnosti i odluke preduzeća podigao Vladimir Đurović iako nije bio ovlašćen statutom Nivel Investa.

Đukić se obraća stečajnom sudiji Draganu Vučeviću 10.03.2015. gdje navodi da je 02.03.2015. račun Nivel Investa u blokadi zbog 993 hiljade duga Hipotekarnoj banci i 111 hiljada duga Prvoj banci na osnovu jemstva. Dana 05.03. javni izvršitelj Darko Rajković izvještava da je dug banci izmiren pa ostaje samo 111 hiljada prema Đurovićevom Nivel PG. Stoga Đukić traži od sudije Vučevića dozvolu da proda pet stanova na šestom spratu zgrade od ukupno 551m2 na glavnom bulevaru u Budvi i time izmiri dug po jemstvu i skine blokadu računa. Đukić uz to dostavlja i sporazum s OHLC Invest Company iz Indije po kojim je dogovorena cijena prodaje od 2.5 miliona za pet stanova, što je višestruko više od spornih 111 hiljada. Privredni sud to odbija.

U međuvremenu Nivel tuži tada već u stečaju Nivel Invest radi utvrđenja i isplate 3.5 miliona eura jer je navodno Đurović sam finansirao gradnju iz četiri kredita u navedenom iznosu. Đukić osporava navode Đurovića. Međutim sudski vještak Slavko Gačević podržava Đurovića koji je rekao da je Nivel Invest platio ukupno  2.65 miliona ali kao da nigdje nije navedeno da su ti transferi namijenjeni za izgradnju predmetno poslovno-stambenog  objekta. Sudija Blažo Jovanić 06.07.2017. donosi djelomičnu presudu (P.br. 1093/2015) kojom se utvrđuje da je ugovor o zajedničkoj gradnji između tuženog i tužioca iz 2009. raskinut dana 28.01.2015. “jednostranom izjavom volje povjerioca upućenoj dužniku”. Time se i “tužilac oslobađa obaveze da dijeli sagrađeni objekat sa tuženim”. O zahtjevu za naknadu materijalne štete, utvrđivanja prava svojine itd. sud će naknadno odlučiti, piše u presudi. Jovanić dalje navodi da je opozvao rješenje za provođenje dokaza saslušanjem Đukića kao ranijeg zastupnika tužene firme “jer se nije odazvao pozivu suda” iako je obaviješten o datumu a nije opravdao izostanak. Đukić kasnije u žalbama i zahtjevima za izuzeće Jovanića ističe da poziv nije dobio niti postoji potpisana prijemnica. Ni njemu ni advokatima nije dozovljeno da prisustvuju vještačenju i postavljaju pitanja vještaku na pretresu. Jovanić je napisao i da je vještak “imao uvid u cjelokupnu dokumentaciju…stranaka koja se sad nalazi kod tužioca (Đurovićev Nivel PG)”. Prisustvo vještačenju se kasnije odbija i u drugim parničnim postupcima pred Privrednim sudom dok Đurović ne dozvoljava advokatima Đukića pristup knjigama.

Tokom stečajnog postupka će se promijeniti četiri stečajna upravnika – Ranko Radinović, Mladen Marković (brat tadašnjeg predsjednika Ustavnog suda), Sreten Mrvaljević i Miloš Popović. Od njih su dvojica (Radinović i Mrvaljević) uhapšeni zajedno sa Jovanićem maja 2022. i optuženi od SDT-a u drugom slučaju da “odugovlače stečajni postupak u cilju nezakonitog prouzrokovanja što većih troškova, da angažuje saradnike, advokate, sudske vještake i procjenitelje… stečajnih dužnika i da neosnovano uvećava troškove stečajnog postupka”.

Najduži staž upravnika Nivel Invest u stečaju će imati Jovanićev kum Sreten Mrvaljević. Zahtjeve Đukića i njegovih advokata za izuzećem njega i stečajnog sudije Vučevića, Jovanić će redovno odbijati dok će više instance redovno odbijati zahtjeve za izuzeće Jovanića zbog pristrasnosti i nezakonitog ponašanja. Jovanić je odbio i zahtjev Đukićevih advokata da uvede privremenu mjeru zabrane prodaje stanova dok se ne utvrde tačna potraživanja. Na dopise i žalbe je reagovala i tadašnja šefica pravosuđa Vesna Medenica koja je od Jovanića tražila izjašnjenje i utvrdila da je sve redu. Medenici će lisice biti stavljene nepuni mjesec dana prije Jovanića i ostalih. U drugom postupku će sa Medenicom biti prvostepeno osuđena i sudija Milica Vlahović koja je po nalogu Medenice spriječila naplatu od 400 hiljada eura od firme Medeničinog kuma. Vlahovićka je od Jovanića dobila na postupanje predmet vezan Nivel Investa oko optužbi za neosnovano bogaćenje Đurovića.

Đukićev pravni tim optužuje Mrvaljevića da priznaje fiktivna potraživanja Đurovića i potraživanja koja su nastala nakon uvođenja stečaja. Arteda d.o.o. Budva kao projektant i nadzorni organ sporne zgrade u Budvi koji će zvanično potvrditi da postoje četiri knjiženja Đurovićevog Nivela za promet poslovnih prostora koja ne postoje ni po projektnoj dokumentaciji niti u stvarnosti.  Iz dokumentacije se vidi i da su bilanse uspjeha sastavljale statutom neovlaštene osobe dok ih je potpisivao samo  Đurović iako je to bio posao izvršnog direktora.

Stečajni upravnik je započeo prodaju imovine Nivel Investa 02.07.2015. s početnom cijenom od 2,288 eura po m2. Interesantno je da je Mrvaljević na oglasnoj tabli stavio da “stečajni upravnik zadržava prava da u bilo kom stadijumu postupka ne odabere ponuđača po ovom oglasu”. Svaku narednu prodaju je umanjivao za po pet odsto da bi na osmoj oglašenoj prodaji 20.10.2017. prodao najveći dio firme procijenjene na 12.5 miliona. Od toga zgrada u Budvi cirka 2.07 miliona i Kondo hotel u Rafailovićima za 3.096 miliona. U osmoj prodaji se pojavio kupac Sunraf Beach Properties d.o.o. Budva osnovan samo 15 dana prije prodaje 20.10.2017. kome su gotovi stanovi na glavnoj magistrali u Budvi prodati za svega hiljadu eura po kvadratu. Zanimljiva je struktura Sunraf Beach Properties u trenutku kupovine – 38 odsto udjela je imao Nivel Podgorica Vladimira Đurovića, Aleksandar Jovanović sa 7 odsto kao izvršni direktor, i izvjesni Juri Tjumentsev sa 55 odsto udjela. Sadašnji udio Tjumentseva je 80 odsto a ostale dvojice po 10 odsto.

Đurović je tražio pred stečaj zabranu prodaje kvadrata izvršnom direktoru i svom partneru Đukiću kako ih “ne bi prodao ispod tržišne cijene”. Đukić je tada prodao poslovni prostor na magistrali u Budvi za 634 hiljade, 26.02.2015, kako bi vratio kredit Hipotekarnoj banci i za to dobio dozvolu sudije Vučevića jer stečaj još nije bio formalno otvoren. Čim je saznao za prodaju, Đurović je tražio od Privrednog suda blokadu prodaje i ekspres je dobio idući dan – 27.02.2015. Cijena po kojoj je Đukić prodao prostor je iznosila 3,200 eura po m2 , što je više od tri puta cijene po kojoj je Mrvaljević prodao stanove u istoj zgradi skoro tri godine kasnije, firmi čiji suvlasnik je opet bio Đurović (Sunraf Beach Properties).

U krivičnoj prijavi od 08.02.2026. Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) Đukić navodi da je po njegovim saznanjima za usluge fingirane prodaje izazivanje lažnog stečaja Vladimir Đurović poklonio stambene jedinice sljedećim licima: Blažu Jovaniću (stan PD209 se formalno vodi na advokaticu Snežanu Jović – koja je zajedno s njim uhapšena u maju 2022. i optužena), Žarku Ostojiću kumu Jovanića i bivšem stečajnom upravniku Đurovićevog Nivela (stan PD227 i garažno mjesto se formalno vodi na Tatjanu Ostojić), stečajnom sudiji Draganu Vučeviću (PD250 i garažno mjesto se vode na rođaku Veru Marojević) i Sretenu Mrvaljeviću koji je navodno stan odmah prodao za gotovinu. Od SDT nismo mogli dobiti informacije da li je formiran predmet i da li neko od tužilaca postupa.

Monitor će u narednim brojevima objavljivati nastavak priče  o stečajnoj mafiji u Crnoj Gori.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo