Povežite se sa nama

FOKUS

AUTOPUT U PARLAMENTU: Stazama njihovih interesa

Objavljeno prije

na

naslovna

Dok ovaj broj Monitora ide u štampu, u Skupštini Crne Gore traje rasprava o Vladinom prijedlogu zakona o autoputu. Nema dilema – glasačka mašina DPSDP, potpomognuta partnerima vladajuće koalicije iz manjinskih partija – izvršiće naređenje pristiglo iz Vlade i izglasati ovaj propis. Čim usvojeni zakon bude objavljen u Službenom listu, pohvalio se ministar Ivan Brajović, počinju da teku ugovoreni rokovi za početak gradnje dijela autoputa Bar-Boljare, odnosno njegove tzv. prioritetne dionice od Smokovca do Mateševa.

Rok izgradnje četiri godine. Investitor – Vlada Crne Gore platiće izvođaču – kineskoj kompaniji CRBC za taj posao 809,58 miliona eura. Tu negdje se završava popis činjenica koje su, i nakon parlamentarne rasprave, utvrđene precizno, tačno i dokumentovano. Ostalo je u magli.

U ovaj posao, nakon višegodišnje intenzivne pripreme, Crna Gora ulazi bez Glavnog projekta dionice čija bi gradnja, prema tvrdnjama glasnogovornika vlasti, trebalo da počne do februara naredne godine.

Ne zna se, dakle, kuda će ići put od Smokovca do Mateševa. Samo se pretpostavlja da će se buduća trasa, koliko god to bude moguće, primaći skijalištu na Jezerinama, kojim od 2007. godine gazduje Zoran Bećirović i njegovi, javnosti manje-više (ne)poznati, partneri. Od manje poznatih Rusa i Ukrajinaca, do braće Mila i Aca Đukanovića. To bi, čulo se u Parlamentu, mogao biti jedan od razloga zbog kojih se put koji treba da spoji Podgoricu i Kolašin (sa 50 na 800 metara nadmorske visine) penje na planinske obronke Bjelasice sve do 1100 metara iznad mora. Što ga, onda, čini jednom od, za gradnju, najtežih saobraćajnih dionica u Evropi.

Svakako ne i najtežom. Bez namjere da razočaramo sve spremne da potroše još 100 miliona našeg novca da bi budući drum makar u nečemu bio naj, naj, podsjetimo: autoput je prošao i ispod Lamanša i kroz Alpe.

Netačna je tvrdnja iz skupštinske rasprave da je Crna Gora ostala posljednja evropska zemlja bez autoputa. Prema podacima sa Vikipedije, od kojih neki zaista jesu stari i 7-8 godina, ni jedan metar autoputa nemaju: Letonija, Litvanija, Linheštajn, Luksemburg, Malta, Monako, Island… I ako većina zemalja sa ovog popisa ima neuporedivo bolje ekonomske parametre od Crne Gore.

Samo što se njima ne žuri koliko i nama.

Zato smo mi u izgradnju auto puta spremni da krenemo odričući se naplate PDV-a, carina, poreza doprinosa, najvećeg dijele akciza na naftu, pa čak i koncesija na kamen (praktično jedini domaći proizvod upotrebljiv u ovom poslu). Postoje računice prema kojima bi stvarna vrijednost planirane dionice autoputa, kada bi se računala njena puna cijena (bez garantovanih olakšica za Kineze i njihove ovdašnje partnere) bila skoro 50 odsto veća od prikazanih 810 miliona eura.

Da li je ta cijena realna, drugo je pitanje. Analitičar Emin Duraković kaže za Slobodnu Evropu da je u pitanju prenaduvan iznos. ,,Da je to preskupo govori i podatak da su prije šest godina rađene analize i utvrđeno da ta dionica treba da košta oko 620 miliona. Tada je građevinski materijal prosječno bio skuplji za 40 odsto nego danas a mi smo sada pristali na skoro 200 miliona veću cijenu. To nedvosmisleno otvara sumnju u regularnost ovog posla”, rekao je Duraković. Vladin tim je ostao pri tvrdnji da je u pitanju bila ,,najbolja ponuda”. Nisu objašnjavali zašto smo mi bili dužni da je prihvatimo. Uz opoziciju, problem da im povjeruje na riječ imao je i poslanik SDP Džavid Šabović. Što ne znači da stvari, na ovaj ili onaj način, neće postati jasnije dok se Vladin prijedlog konačno ne stavi na glasanje (ne zna se kada će to biti).

Crna Gora bi se mogla naći u prilici da u jednoj kategoriji bude naj. U onoj koja se tiče dužine gradnje puta Bar – Boljare. Ministar saobraćaja i njegovi saradnici su poslanicima jasno stavili do znanja da o preostale tri dionice autoputa oni imaju samo lijepe želje i mnoštvo nagađanja.

Ministar Brajović nije znao da kaže ni kada, ni kako će preostali put biti građen. Samo se ponadao da će, pošto su preostale etape jeftinije i lakše za gradnju, one biti izgrađene po modelu javo-privatnog partnerstva (onako kako se pokušala graditi i dionica Smokovac – Mateševo). Bude li zainteresovanih. U suprotnom, država će ići u nova zaduženja. Ponovo pod uslovom da bude zainteresovanih da nam pozajme još milijardu ili dvije.

Tako stižemo do, vjerovatno, najvažnijeg pitanja ove priče. Može li Crna Gora sebi da priušti zadovoljstvo da uz ovoliki novac (pozajmljen) uđe u projekat sa toliko nepoznatih.

Ostavimo po strani zadovoljstvo onih koji računaju da će odluku o početku gradnje moći politički naplatiti na nekim narednim (možda i vanrednim) izborima. I neskriveno raspoloženje i nestrpljenje ovdašnjih građevinskih kompanija, predvođenih Bemax-om čija višemilionski vrijedna mehanizacija, uredno postrojena u Zeti, čeka znak za početak radova na autoputu. Opozicija je ponovo bivšeg ministra i sadašnjeg savjetnika Milana Roćena pominjala kao suvlasnika te firme.

Da ne zaboravimo, profitiraće i vlasnici zemljišta koji su pogodili i kupili placeve na pravom mjestu –na trasi buduće dionice autoputa. O njima je Monitor već pisao – detaljno i često. Prisjetimo se na prostoru Bjelasice i Komova Aco Đukanović posjeduje preko 275 hiljada kvadrata, njegov sestrić Edin Kolarević 45.000, Dragan Brković 38 hiljada kvadrata.

Zato se vratimo na pitanje – možemo li vraćati uzeti kredit? Ili još preciznije: koliki je iznos koji moramo vraćati?

,,Godinama nam iz međunarodnih finansijskih institucija dolaze upiti – jesmo li dobro proučili fizibilnost tog projekta. Moj odgovor je bio: veoma dobro”, govorio je premijer Milo Đukanović. Nedavno, premijer kaže: ,,Pogledao sam dinamiku otplate po osnovu zaduženja za gradnju ove dionice…”. Pogledao? Da li to vama zvuči jednako kao i ,,veoma dobro proučio”. Premijer nastavlja: ,,Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40-50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”.

Neko neupućen može izvući zaključak da, nakon gradnje dionice Smokovac – Mateševo, Crna Gora više neće izdvajati novac za održavanje ostalih saobraćajnica – željezničkih i drumskih. Poslanici DPS-a i SDP-a neupućene zavaravaju tvrdnjom da se više neće putovati kroz Platije (zanimljiv bi bio podatak o broju vozila koja, zaobilazeći Sozinu, između Podgorice i mora putuju preko Paštrovačke gore). I ako to zanemarimo, kako razumjeti činjenicu da premijer govori o godišnjim ratama od 40-50 miliona dok Vladin tim u parlamentu iznosi računicu prema kojoj Crna Gora, sa kamatama, za 14 godina treba da vrati oko 1,06 milijardi eura ili oko 76 miliona godišnje. To je, kažu, zvanična Vladina procjena.

Konačno: kako znaju da je i ona tačna? Kineski kredit uzeli smo u dolarima (943,9 miliona dolara). I u dolarima ćemo ga vraćati. Uz godišnju kamatu od dva odsto, jednokratnu proviziju za obradu kredita od 0,25 odsto (oko dva miliona) i godišnju proviziju za angažovana sredstva (takođe 0,25 odsto) koju Vladini zvaničnici ne pominju.

Ne bude li nam odnos euro – dolar išao naruku, to se može pokazati kao omča o vratu Crne Gore. Prema aktuelnom kursu, Crna Gora će Kini, na ime odobrenog kredita (bez uračunatih kamata) vraćati oko 68 miliona godišnje. Nastavi li se trend slabljenja eura u odnosu na dolar, taj iznos može biti mnogo veći. Na primjer, dosegne li dolar rekordan kurs u odnosu na euro (sa početka 2002) rata istog kredita težiće više od 83 miliona eura. Desi li se suprotno, da euro ojača do rekorda iz 2008. bićemo na velikom dobitku pošto će se rata smanjiti na 42- 43 miliona. Tada bi problem mogao biti to što uzeti kredit u dolarima ne bi bio dovoljan za isplatu posla koji je ugovoren u eurima… Nepoznanica ne manjka. Zato se, praktično, na prste dvije ruke mogu izbrojati oni koji će od ovog posla, uskoro, imati velike koristi.

PUT GUSINJE – PODGORICA
Nedosanjan san

Završetak izgradnje puta od Gusinja i Plava do Podgorice, kroz Albaniju, ne treba očekivati još dvije godine i svako drugo obećanje crnogorskih vlasti nije realno i može biti politički motivisano.

Predsjednik Partije za Gusinje dr Rusmin Laličić objašnjava da su albanske vlasti tek prije dvije sedmice započele izgradnju dionice toga puta od mjesta Tamara do Vrmoše, unutar njihove teritorije, u dužini od 25 kilometara, s rokom završetka od 23 mjeseca.

„Albanija je završila dionicu od Han Hota do Tamare, i sada treba da nastavi dalje prema Vrmoši. To znači da Albanija ima još dvije godine da završi put koji bi istovremeno i mi koristili od Gusinja do Podgorice. Mi možemo priželjkivati da oni to završe prije, ali je to teško očekivati, ako im je rok još dvadeset tri mjeseca, a to je do jeseni 2016. godine”, kaže Laličić.

On objašnjava da Albanija to ostvaruje uz finansijsku podršku dvije evropske banke.Sa druge strane, crnogorske vlasti su završile izgradnju puta od Gusinja do Grnčara, i obećale da će brzo započeti i prilazni put od Dinoše do mjesta na kojem bi se, prema dogovoru dvije vlade, otvorio novi granični prijelaz, u mjestu Grabon ili Cijevna zatrijebačka, ali ovo drugo nikako i da realizuju.

„Iz takozvanih IPA fondova odobreno je oko milion i dvjesta hiljada eura Albaniji i Crnoj Gori da naprave zajednički granični prelaz i tri i po kilometra puta od tog prelaza do puta koji prave Albanci prema Vrmoši. To je trebalo odavno da bude završeno jer su pare uzete, a zašto nije, ja ne znam”, kaže predsjednik Partije za Gusinje.

Laličić dodaje da bi otvaranje graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj i tog prilaznog puta bilo dobro za početak, i da bi time mogao da otpočne da se koristi ovaj, za Gusinjce i Plavljane, značajan regionalni put.

„Iako još nije asfaltiran, zemljani put bi mogao da bude u upotrebi i prije nego ga Albanci do kraja završe. I sada ima dosta bajkera i stranaca koji terenskim vozilima prolaze tim putem, ali u nedostatku graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj, moraju ići praktično skoro do Skadra i graničnog prijelaza Božaj. Put od Gusinja do Podgorice, dolinom rijeke Cijevne, kroz Albaniju, generacije ljudi iz ovog kraja, kako u Plavu i Gusinju, tako i u dijaspori, sanjaju od davnina”, kaže Laličić.

Mogu li se, zaista, Gusinje i Plav konačno povezati s Podgoricom na pedeset kilometara, zaboravljenim putem kroz Albaniju, dolinom rijeke Cijevne? Lijepih želja za realizaciju tog projekta nije nikada falilo. Optimistička retorika se po običaju pojačavala proporcionalno s učestalošću izbornih ciklusa.

Gusinje, živopisna varoš koja je tek početkom ove godine izvojevala bitku za status opštine, nalazi se bukvalno u crnogorskom zapećku. Iz ovog gradića, u nedostatku saobraćajnica, može se samo nazad.

„Svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujemo”, ima običaj da pola u šali, pola za ozbiljno, kaže Laličić.On vjeruje da je jedina i najbolja varijanta da se Podgorica približi Gusinju i Plavu, put preko Albanije. Taj put predstavlja još karavansku trasu iz starih vremena. Tuda je, u zlatno doba za Gusinje, bilo najbliže od Skoplja do Dubrovnika. Predanja kažu da je karavanska trasa počinjala čak u dalekoj Kini na istoku, a završavala se u Veneciji, na zapadu.

Ranije su i gusinjski iseljenici u Americi iskazali interesovanje da finansijski pomognu u rekonstrukciji ovoga puta. Dolazeći na ferije sa svih kontinenata, oni prelaze milje i okeane, ali uglavnom svi ističu kako im najteže od svega pada dionica od Podgorice do Gusinja. Neki od njih, bogatiji, da bi skratili taj dio puta, kupili su čak i helikoptere.

Gusinjani uzalud objašjavaju da za njih, kao i za čitavo Gornje Polimlje, više znači ovaj regionalni put od projektovanog autoputa preko Mateševa. Čak i da se autoput sjutra završi, oni bi, kako kažu, morali da se voze četrdeset kilometara do Andrijevice da bi se vezali na njega.

Na stranu što je autoput na dugom štapu, posebno izgradnja i završetak dionice koji bi prolazio kroz Andrijevicu. Laličić podsjeća da je put od Gusinja do Podgorice kroz Albaniju najbliža i najprirodnija veza jadranskog i crnomorskog sliva. U prilog tome govori podatak da su upravo tom trasom vjekovima unazad vodili karavanski putevi.

Gusinjani i Plavljani izražavaju nadu da će ovaj put, kada jednom konačno bude u funkciji, donijeti investicije i dovesti turiste, kako bi se valorizovala prirodna bogatstva i ljepote netaknutog dijela crnogorske prirode, jezerskih bisera i završetka Dinarida, odnosno albanskih Alpa, kako Albanci nazivaju planinski masiv Prokletija. Bog je ovaj kraj pogledao, ali je uzalud kada je od vlasti zaboravljen.

Žuta knjiga

FIDIC-ova žuta knjiga. Ko god je pratio raspravu u parlamentu uočio je – kad god bi ministru Brajoviću manjkalo argumenata, on bi se pozvao na žutu knjigu.

Evo o čemu se tu radi: FIDIC je skraćenica za Međunarodni savez inženjera konsultanata (Fédération internationale des ingénieursconseils) koji je osnovan 1913. godine sa sjedištem u Ženevi. Danas najveći svjetski finansijeri, odnosno investitori, poput Evropske investicione banke, Azijske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, Njemačke razvojne banke, prilikom investiranja zahtijevaju primjenu FIDIC-ovih uslova ugovaranja.

Postoji, pišu stručnjaci, više vrsta FIDIC-ovih uslova ugovora. Ovi uslovi su podijeljeni u različitim knjigama od kojih su najznačajnije: Crvena knjiga, Žuta knjiga, Srebrna knjiga… Crvena knjiga se najčešće koristi. Predviđena je da se koristi za vođenje građevinskih i tehničkih radova kada tehničku dokumentaciju obezbjeđuje investitor. Žuta knjiga se obično koristi za izgradnju elektro i mašinskih postrojenja, ali i za objekte visokogradnje i niskogradnje. Ovdje tehničku dokumentaciju obezbjeđuje izvođač. Srebrna knjiga se koristi za izgradnju tehnoloških postrojenja ili elektrana, fabrika ili sličnih objekata. Reč je o projektima tipa ključ u ruke.

Potpis

Upadljivo je – ni na jednom od ugovora koji, u paketu, stvaraju preduslove za ,,najveću i najznačajniju investiciju u istoriji Crne Gore” nema potpisa premijera Mila Đukanovića.

Teško je vjerovati da je on imao važnijeg (državnog) posla od ovoga. Ipak. Dobri poznavaoci prilika u Vladi Crne Gore odavno ističu kako Đukanović nije od onih političara/biznismena koji voli pisane tragova svojih aranžmana. A zašto je to tako može nam postati jasnije ukoliko sagledamo makar dio najznačajnijih državnih poslova realizovanih pod njegovom komandom. Od Trebjese, Timora i EFT-e do Željezare, KAP-a i Elektroprivrede – beskonačno je dug popis poslova ,,decenije i stoljeća” koji su kompromitovani prije ili kasnije. Na drugoj strani, ono što je stvarno donosilo novac nije bilo zgodno javno pominjati. Od gazda Jezde i Ujedinjene svete krune, do Kalića, Keljmendija i Šarića.

A evo i podsjećanja na jedan od izuzetno rijetkih poslovnih aranžmana na koje je premijer Đukanović stavio svoj potpis. Mnogo je sličnosti između tog posla i aktuelnih priprema za izgradnju prioritetne dionice.

Uoči parlamentarnih izbora na kojima se tada jedinstvenom DPS-u suprotstavila koalicija Liberalnog saveza i Narodne stranke (Narodna sloga), 25. januara 1996. u Podgorici je potpisan Ugovor o koncesiji između Vlade Crne Gore i European Telekoma, konzorcijuma koji je bio vlasnik kompanije Pro Monte. Novoosnovani provajder mobilne telefonije tada je od Đukanovića dobio garncije za dvodecenijski monopol. U Ugovoru planiranom da važi do februara 2016. eksplicitno piše: ,,Republika (misli se na Crnu Goru) neće izdati neku drugu koncesiju za zemaljsku, mobilnu, javnu, dupleks bežičnu komunikacionu mrežu za cjelokupni period od 20 godina od datuma stupanja na snagu ove Koncesije.” Đukanoviću i njegovim partnerima nije smetao važeći Ustav CG, u kome je pisalo da se ,,zabranjuje svaki akt i radnja kojima se stvara ili podstiče monopolski položaj i sprječava tržišno privređivanje”. Iz ProMontea su potpisniku ovih redova tada tvrdili da su njihovi advokati, svjesni problema, od Vlade dobili garancije da se crnogorski Ustav neće primjenjivati na ovaj Ugovor. Zaista, vrijeme im je dalo za pravo: Ustavni sud se nikada nije pozabavio ovim Ugovorom. Čak i kada su partneri iz Vlade i ProMontea bili u najvećoj svađi.

U momentu kada je skoro 70 hiljada korisnika mobilne telefonije na račun ProMonte-a uplaćivalo četiri miliona maraka mjesečno (početak 2000.) čelnici kompanije su Vladu i Telekom optužili “za ilegalnu dodjelu još jedne licence za mrežu mobilne telefonije”. I iz Telekoma su optuživali Pro Monte da su ,,pokušali da korumpiraju vlast u Crnoj Gori i Telekomu da bi radili mimo propisa”. Problemi su riješeni vansudskim poravnanjem na koje je potpis, u ime Vlade Crne Gore, stavio takođe Đukanović – ali Vojin, tadašnji ministar privrede.

Pouka je ostala.

Zoran RADULOVIĆ
Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo