Povežite se sa nama

FOKUS

AUTOPUT U PARLAMENTU: Stazama njihovih interesa

Objavljeno prije

na

Dok ovaj broj Monitora ide u štampu, u Skupštini Crne Gore traje rasprava o Vladinom prijedlogu zakona o autoputu. Nema dilema – glasačka mašina DPSDP, potpomognuta partnerima vladajuće koalicije iz manjinskih partija – izvršiće naređenje pristiglo iz Vlade i izglasati ovaj propis. Čim usvojeni zakon bude objavljen u Službenom listu, pohvalio se ministar Ivan Brajović, počinju da teku ugovoreni rokovi za početak gradnje dijela autoputa Bar-Boljare, odnosno njegove tzv. prioritetne dionice od Smokovca do Mateševa.

Rok izgradnje četiri godine. Investitor – Vlada Crne Gore platiće izvođaču – kineskoj kompaniji CRBC za taj posao 809,58 miliona eura. Tu negdje se završava popis činjenica koje su, i nakon parlamentarne rasprave, utvrđene precizno, tačno i dokumentovano. Ostalo je u magli.

U ovaj posao, nakon višegodišnje intenzivne pripreme, Crna Gora ulazi bez Glavnog projekta dionice čija bi gradnja, prema tvrdnjama glasnogovornika vlasti, trebalo da počne do februara naredne godine.

Ne zna se, dakle, kuda će ići put od Smokovca do Mateševa. Samo se pretpostavlja da će se buduća trasa, koliko god to bude moguće, primaći skijalištu na Jezerinama, kojim od 2007. godine gazduje Zoran Bećirović i njegovi, javnosti manje-više (ne)poznati, partneri. Od manje poznatih Rusa i Ukrajinaca, do braće Mila i Aca Đukanovića. To bi, čulo se u Parlamentu, mogao biti jedan od razloga zbog kojih se put koji treba da spoji Podgoricu i Kolašin (sa 50 na 800 metara nadmorske visine) penje na planinske obronke Bjelasice sve do 1100 metara iznad mora. Što ga, onda, čini jednom od, za gradnju, najtežih saobraćajnih dionica u Evropi.

Svakako ne i najtežom. Bez namjere da razočaramo sve spremne da potroše još 100 miliona našeg novca da bi budući drum makar u nečemu bio naj, naj, podsjetimo: autoput je prošao i ispod Lamanša i kroz Alpe.

Netačna je tvrdnja iz skupštinske rasprave da je Crna Gora ostala posljednja evropska zemlja bez autoputa. Prema podacima sa Vikipedije, od kojih neki zaista jesu stari i 7-8 godina, ni jedan metar autoputa nemaju: Letonija, Litvanija, Linheštajn, Luksemburg, Malta, Monako, Island… I ako većina zemalja sa ovog popisa ima neuporedivo bolje ekonomske parametre od Crne Gore.

Samo što se njima ne žuri koliko i nama.

Zato smo mi u izgradnju auto puta spremni da krenemo odričući se naplate PDV-a, carina, poreza doprinosa, najvećeg dijele akciza na naftu, pa čak i koncesija na kamen (praktično jedini domaći proizvod upotrebljiv u ovom poslu). Postoje računice prema kojima bi stvarna vrijednost planirane dionice autoputa, kada bi se računala njena puna cijena (bez garantovanih olakšica za Kineze i njihove ovdašnje partnere) bila skoro 50 odsto veća od prikazanih 810 miliona eura.

Da li je ta cijena realna, drugo je pitanje. Analitičar Emin Duraković kaže za Slobodnu Evropu da je u pitanju prenaduvan iznos. ,,Da je to preskupo govori i podatak da su prije šest godina rađene analize i utvrđeno da ta dionica treba da košta oko 620 miliona. Tada je građevinski materijal prosječno bio skuplji za 40 odsto nego danas a mi smo sada pristali na skoro 200 miliona veću cijenu. To nedvosmisleno otvara sumnju u regularnost ovog posla”, rekao je Duraković. Vladin tim je ostao pri tvrdnji da je u pitanju bila ,,najbolja ponuda”. Nisu objašnjavali zašto smo mi bili dužni da je prihvatimo. Uz opoziciju, problem da im povjeruje na riječ imao je i poslanik SDP Džavid Šabović. Što ne znači da stvari, na ovaj ili onaj način, neće postati jasnije dok se Vladin prijedlog konačno ne stavi na glasanje (ne zna se kada će to biti).

Crna Gora bi se mogla naći u prilici da u jednoj kategoriji bude naj. U onoj koja se tiče dužine gradnje puta Bar – Boljare. Ministar saobraćaja i njegovi saradnici su poslanicima jasno stavili do znanja da o preostale tri dionice autoputa oni imaju samo lijepe želje i mnoštvo nagađanja.

Ministar Brajović nije znao da kaže ni kada, ni kako će preostali put biti građen. Samo se ponadao da će, pošto su preostale etape jeftinije i lakše za gradnju, one biti izgrađene po modelu javo-privatnog partnerstva (onako kako se pokušala graditi i dionica Smokovac – Mateševo). Bude li zainteresovanih. U suprotnom, država će ići u nova zaduženja. Ponovo pod uslovom da bude zainteresovanih da nam pozajme još milijardu ili dvije.

Tako stižemo do, vjerovatno, najvažnijeg pitanja ove priče. Može li Crna Gora sebi da priušti zadovoljstvo da uz ovoliki novac (pozajmljen) uđe u projekat sa toliko nepoznatih.

Ostavimo po strani zadovoljstvo onih koji računaju da će odluku o početku gradnje moći politički naplatiti na nekim narednim (možda i vanrednim) izborima. I neskriveno raspoloženje i nestrpljenje ovdašnjih građevinskih kompanija, predvođenih Bemax-om čija višemilionski vrijedna mehanizacija, uredno postrojena u Zeti, čeka znak za početak radova na autoputu. Opozicija je ponovo bivšeg ministra i sadašnjeg savjetnika Milana Roćena pominjala kao suvlasnika te firme.

Da ne zaboravimo, profitiraće i vlasnici zemljišta koji su pogodili i kupili placeve na pravom mjestu –na trasi buduće dionice autoputa. O njima je Monitor već pisao – detaljno i često. Prisjetimo se na prostoru Bjelasice i Komova Aco Đukanović posjeduje preko 275 hiljada kvadrata, njegov sestrić Edin Kolarević 45.000, Dragan Brković 38 hiljada kvadrata.

Zato se vratimo na pitanje – možemo li vraćati uzeti kredit? Ili još preciznije: koliki je iznos koji moramo vraćati?

,,Godinama nam iz međunarodnih finansijskih institucija dolaze upiti – jesmo li dobro proučili fizibilnost tog projekta. Moj odgovor je bio: veoma dobro”, govorio je premijer Milo Đukanović. Nedavno, premijer kaže: ,,Pogledao sam dinamiku otplate po osnovu zaduženja za gradnju ove dionice…”. Pogledao? Da li to vama zvuči jednako kao i ,,veoma dobro proučio”. Premijer nastavlja: ,,Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40-50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”.

Neko neupućen može izvući zaključak da, nakon gradnje dionice Smokovac – Mateševo, Crna Gora više neće izdvajati novac za održavanje ostalih saobraćajnica – željezničkih i drumskih. Poslanici DPS-a i SDP-a neupućene zavaravaju tvrdnjom da se više neće putovati kroz Platije (zanimljiv bi bio podatak o broju vozila koja, zaobilazeći Sozinu, između Podgorice i mora putuju preko Paštrovačke gore). I ako to zanemarimo, kako razumjeti činjenicu da premijer govori o godišnjim ratama od 40-50 miliona dok Vladin tim u parlamentu iznosi računicu prema kojoj Crna Gora, sa kamatama, za 14 godina treba da vrati oko 1,06 milijardi eura ili oko 76 miliona godišnje. To je, kažu, zvanična Vladina procjena.

Konačno: kako znaju da je i ona tačna? Kineski kredit uzeli smo u dolarima (943,9 miliona dolara). I u dolarima ćemo ga vraćati. Uz godišnju kamatu od dva odsto, jednokratnu proviziju za obradu kredita od 0,25 odsto (oko dva miliona) i godišnju proviziju za angažovana sredstva (takođe 0,25 odsto) koju Vladini zvaničnici ne pominju.

Ne bude li nam odnos euro – dolar išao naruku, to se može pokazati kao omča o vratu Crne Gore. Prema aktuelnom kursu, Crna Gora će Kini, na ime odobrenog kredita (bez uračunatih kamata) vraćati oko 68 miliona godišnje. Nastavi li se trend slabljenja eura u odnosu na dolar, taj iznos može biti mnogo veći. Na primjer, dosegne li dolar rekordan kurs u odnosu na euro (sa početka 2002) rata istog kredita težiće više od 83 miliona eura. Desi li se suprotno, da euro ojača do rekorda iz 2008. bićemo na velikom dobitku pošto će se rata smanjiti na 42- 43 miliona. Tada bi problem mogao biti to što uzeti kredit u dolarima ne bi bio dovoljan za isplatu posla koji je ugovoren u eurima… Nepoznanica ne manjka. Zato se, praktično, na prste dvije ruke mogu izbrojati oni koji će od ovog posla, uskoro, imati velike koristi.

PUT GUSINJE – PODGORICA
Nedosanjan san

Završetak izgradnje puta od Gusinja i Plava do Podgorice, kroz Albaniju, ne treba očekivati još dvije godine i svako drugo obećanje crnogorskih vlasti nije realno i može biti politički motivisano.

Predsjednik Partije za Gusinje dr Rusmin Laličić objašnjava da su albanske vlasti tek prije dvije sedmice započele izgradnju dionice toga puta od mjesta Tamara do Vrmoše, unutar njihove teritorije, u dužini od 25 kilometara, s rokom završetka od 23 mjeseca.

„Albanija je završila dionicu od Han Hota do Tamare, i sada treba da nastavi dalje prema Vrmoši. To znači da Albanija ima još dvije godine da završi put koji bi istovremeno i mi koristili od Gusinja do Podgorice. Mi možemo priželjkivati da oni to završe prije, ali je to teško očekivati, ako im je rok još dvadeset tri mjeseca, a to je do jeseni 2016. godine”, kaže Laličić.

On objašnjava da Albanija to ostvaruje uz finansijsku podršku dvije evropske banke.Sa druge strane, crnogorske vlasti su završile izgradnju puta od Gusinja do Grnčara, i obećale da će brzo započeti i prilazni put od Dinoše do mjesta na kojem bi se, prema dogovoru dvije vlade, otvorio novi granični prijelaz, u mjestu Grabon ili Cijevna zatrijebačka, ali ovo drugo nikako i da realizuju.

„Iz takozvanih IPA fondova odobreno je oko milion i dvjesta hiljada eura Albaniji i Crnoj Gori da naprave zajednički granični prelaz i tri i po kilometra puta od tog prelaza do puta koji prave Albanci prema Vrmoši. To je trebalo odavno da bude završeno jer su pare uzete, a zašto nije, ja ne znam”, kaže predsjednik Partije za Gusinje.

Laličić dodaje da bi otvaranje graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj i tog prilaznog puta bilo dobro za početak, i da bi time mogao da otpočne da se koristi ovaj, za Gusinjce i Plavljane, značajan regionalni put.

„Iako još nije asfaltiran, zemljani put bi mogao da bude u upotrebi i prije nego ga Albanci do kraja završe. I sada ima dosta bajkera i stranaca koji terenskim vozilima prolaze tim putem, ali u nedostatku graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj, moraju ići praktično skoro do Skadra i graničnog prijelaza Božaj. Put od Gusinja do Podgorice, dolinom rijeke Cijevne, kroz Albaniju, generacije ljudi iz ovog kraja, kako u Plavu i Gusinju, tako i u dijaspori, sanjaju od davnina”, kaže Laličić.

Mogu li se, zaista, Gusinje i Plav konačno povezati s Podgoricom na pedeset kilometara, zaboravljenim putem kroz Albaniju, dolinom rijeke Cijevne? Lijepih želja za realizaciju tog projekta nije nikada falilo. Optimistička retorika se po običaju pojačavala proporcionalno s učestalošću izbornih ciklusa.

Gusinje, živopisna varoš koja je tek početkom ove godine izvojevala bitku za status opštine, nalazi se bukvalno u crnogorskom zapećku. Iz ovog gradića, u nedostatku saobraćajnica, može se samo nazad.

„Svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujemo”, ima običaj da pola u šali, pola za ozbiljno, kaže Laličić.On vjeruje da je jedina i najbolja varijanta da se Podgorica približi Gusinju i Plavu, put preko Albanije. Taj put predstavlja još karavansku trasu iz starih vremena. Tuda je, u zlatno doba za Gusinje, bilo najbliže od Skoplja do Dubrovnika. Predanja kažu da je karavanska trasa počinjala čak u dalekoj Kini na istoku, a završavala se u Veneciji, na zapadu.

Ranije su i gusinjski iseljenici u Americi iskazali interesovanje da finansijski pomognu u rekonstrukciji ovoga puta. Dolazeći na ferije sa svih kontinenata, oni prelaze milje i okeane, ali uglavnom svi ističu kako im najteže od svega pada dionica od Podgorice do Gusinja. Neki od njih, bogatiji, da bi skratili taj dio puta, kupili su čak i helikoptere.

Gusinjani uzalud objašjavaju da za njih, kao i za čitavo Gornje Polimlje, više znači ovaj regionalni put od projektovanog autoputa preko Mateševa. Čak i da se autoput sjutra završi, oni bi, kako kažu, morali da se voze četrdeset kilometara do Andrijevice da bi se vezali na njega.

Na stranu što je autoput na dugom štapu, posebno izgradnja i završetak dionice koji bi prolazio kroz Andrijevicu. Laličić podsjeća da je put od Gusinja do Podgorice kroz Albaniju najbliža i najprirodnija veza jadranskog i crnomorskog sliva. U prilog tome govori podatak da su upravo tom trasom vjekovima unazad vodili karavanski putevi.

Gusinjani i Plavljani izražavaju nadu da će ovaj put, kada jednom konačno bude u funkciji, donijeti investicije i dovesti turiste, kako bi se valorizovala prirodna bogatstva i ljepote netaknutog dijela crnogorske prirode, jezerskih bisera i završetka Dinarida, odnosno albanskih Alpa, kako Albanci nazivaju planinski masiv Prokletija. Bog je ovaj kraj pogledao, ali je uzalud kada je od vlasti zaboravljen.

Žuta knjiga

FIDIC-ova žuta knjiga. Ko god je pratio raspravu u parlamentu uočio je – kad god bi ministru Brajoviću manjkalo argumenata, on bi se pozvao na žutu knjigu.

Evo o čemu se tu radi: FIDIC je skraćenica za Međunarodni savez inženjera konsultanata (Fédération internationale des ingénieursconseils) koji je osnovan 1913. godine sa sjedištem u Ženevi. Danas najveći svjetski finansijeri, odnosno investitori, poput Evropske investicione banke, Azijske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, Njemačke razvojne banke, prilikom investiranja zahtijevaju primjenu FIDIC-ovih uslova ugovaranja.

Postoji, pišu stručnjaci, više vrsta FIDIC-ovih uslova ugovora. Ovi uslovi su podijeljeni u različitim knjigama od kojih su najznačajnije: Crvena knjiga, Žuta knjiga, Srebrna knjiga… Crvena knjiga se najčešće koristi. Predviđena je da se koristi za vođenje građevinskih i tehničkih radova kada tehničku dokumentaciju obezbjeđuje investitor. Žuta knjiga se obično koristi za izgradnju elektro i mašinskih postrojenja, ali i za objekte visokogradnje i niskogradnje. Ovdje tehničku dokumentaciju obezbjeđuje izvođač. Srebrna knjiga se koristi za izgradnju tehnoloških postrojenja ili elektrana, fabrika ili sličnih objekata. Reč je o projektima tipa ključ u ruke.

Potpis

Upadljivo je – ni na jednom od ugovora koji, u paketu, stvaraju preduslove za ,,najveću i najznačajniju investiciju u istoriji Crne Gore” nema potpisa premijera Mila Đukanovića.

Teško je vjerovati da je on imao važnijeg (državnog) posla od ovoga. Ipak. Dobri poznavaoci prilika u Vladi Crne Gore odavno ističu kako Đukanović nije od onih političara/biznismena koji voli pisane tragova svojih aranžmana. A zašto je to tako može nam postati jasnije ukoliko sagledamo makar dio najznačajnijih državnih poslova realizovanih pod njegovom komandom. Od Trebjese, Timora i EFT-e do Željezare, KAP-a i Elektroprivrede – beskonačno je dug popis poslova ,,decenije i stoljeća” koji su kompromitovani prije ili kasnije. Na drugoj strani, ono što je stvarno donosilo novac nije bilo zgodno javno pominjati. Od gazda Jezde i Ujedinjene svete krune, do Kalića, Keljmendija i Šarića.

A evo i podsjećanja na jedan od izuzetno rijetkih poslovnih aranžmana na koje je premijer Đukanović stavio svoj potpis. Mnogo je sličnosti između tog posla i aktuelnih priprema za izgradnju prioritetne dionice.

Uoči parlamentarnih izbora na kojima se tada jedinstvenom DPS-u suprotstavila koalicija Liberalnog saveza i Narodne stranke (Narodna sloga), 25. januara 1996. u Podgorici je potpisan Ugovor o koncesiji između Vlade Crne Gore i European Telekoma, konzorcijuma koji je bio vlasnik kompanije Pro Monte. Novoosnovani provajder mobilne telefonije tada je od Đukanovića dobio garncije za dvodecenijski monopol. U Ugovoru planiranom da važi do februara 2016. eksplicitno piše: ,,Republika (misli se na Crnu Goru) neće izdati neku drugu koncesiju za zemaljsku, mobilnu, javnu, dupleks bežičnu komunikacionu mrežu za cjelokupni period od 20 godina od datuma stupanja na snagu ove Koncesije.” Đukanoviću i njegovim partnerima nije smetao važeći Ustav CG, u kome je pisalo da se ,,zabranjuje svaki akt i radnja kojima se stvara ili podstiče monopolski položaj i sprječava tržišno privređivanje”. Iz ProMontea su potpisniku ovih redova tada tvrdili da su njihovi advokati, svjesni problema, od Vlade dobili garancije da se crnogorski Ustav neće primjenjivati na ovaj Ugovor. Zaista, vrijeme im je dalo za pravo: Ustavni sud se nikada nije pozabavio ovim Ugovorom. Čak i kada su partneri iz Vlade i ProMontea bili u najvećoj svađi.

U momentu kada je skoro 70 hiljada korisnika mobilne telefonije na račun ProMonte-a uplaćivalo četiri miliona maraka mjesečno (početak 2000.) čelnici kompanije su Vladu i Telekom optužili “za ilegalnu dodjelu još jedne licence za mrežu mobilne telefonije”. I iz Telekoma su optuživali Pro Monte da su ,,pokušali da korumpiraju vlast u Crnoj Gori i Telekomu da bi radili mimo propisa”. Problemi su riješeni vansudskim poravnanjem na koje je potpis, u ime Vlade Crne Gore, stavio takođe Đukanović – ali Vojin, tadašnji ministar privrede.

Pouka je ostala.

Zoran RADULOVIĆ
Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: Otvaranje dveri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuće partije tek se pozicioniraju, očekujući da URA prelomi na njihovu stranu, i da tada započnu stvarni pregovori o podjeli vlasti. A pozicionira se i premijer, potvrđujući sumnje da je upućen u započetu igru. U kojoj će evropske integracije ustupiti mjesto Vučićevom otvorenom Balkanu, sve sa nadom domaćih i izvanjih  promotera da će nas to dovesti do novog srpskog sveta

 

Tri mjeseca otkako je Vlada Zdravka Krivokapića izgubila podršku parlamentarne većine, zahuhtavaju se razgovori o njenoj rekonstrukciji.

Koliko su u tom naumu ozbiljne tri vladajuće koalicije i premijer koji u pregovorima zastupa samog sebe, kao osamostaljeni (usamljeni) predvodnik koalicije Za budućnost Crne Gore, možemo vidjeti iz onoga što se čini kao neupitno nakon dosadašnjih razgovora i prepucavanja partijskim saopštenjima.

I buduću, rekonstruisanu, Vladu predvodiće sadašnji premijer, odnosno, „običan lažov i izdajnička tranja“ (citat Marina Jočić, DF). Ostanak u Vladi garantovao je i ministru finansija – „članu međunarodne kriminalen grupe“ (Nebojša Medojević, predsjednik PzP i jedan od lidera DF-a) i potpredsjedniku Vlade koji je, prema najnovijim saznanjima njegovih koalicionih partnera skupa sa svojom partijom (URA) htio, tokom nedavnih događaja na Cetinju, da „preda vlast u ruke Veselinu Veljoviću“ (saopštenje Demokrata).

Pored pomenute trojice okosnicu nove Vlade trebalo bi da čine oni koji uz DPS, prema mišljenju Demokrata, „predstavljaju političku dvoglavu zmiju koja sikće otrove u vidu mržnje, uvreda i podmetanja“ (DF), skupa sa „najobičnijim titoistima koji se lažno predstavljaju demokratama“ (iz saopštenja DF-a o Demokratama). U novoj Vladi, slažu se njeni mogući konstituenti, mjesta bi trebalo da bude i za nacionalne manjinske partije, iste one koje „prekopavaju kosti žrtava iz Srebrenice da bi ih koristili u dnevno-političke svrhe“  (poslanik DF-a i predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović).

Konačno, na mjestu predsjednika Skupštine Crne Gore ostao bi Aleksa Bečić, koji  (GP URA)  napušta evropski kurs, moguće, „zbog prijetnji beogradskih tabloida o navodnom snimku“.

Sve ovo i još mnogo toga  što se ne citira u pristojnim novinama, jedni o drugima rekli su sadašnji koalicioni partneri. Uglavnom, od momenta kada je Vlada, sredinom juna, i zvanično izgubila podršku parlamentarne većine. Nakon što je parlament, uz pomoć glasova opozicionih poslanika, usvojio Deklaraciju o Srebrenici i na prijedlog premijera Krivokapića, a uz podršku DPS-a, razriješio ministra pravde Vladimira Leposavića. „Sada resetujemo stanje na nulu i tražimo novi dogovor. Pozdravljamo vas i neka vam je srećan DPS”, obznanio je šef poslaničkog kluba DF-a Slaven Radunović odluku da napuste parlament.

Svjedočimo novom početku. Uz demonstriranu dozu međusobnog povjerenja, razumjevanja, pristojnosti i spremnosti na kompromis,  očekivati je da kriza koja traje, praktično, od 31. avgusta prošle godine uskoro bude prevaziđena. Samo se ne zna da li će rezultat dogovora biti nova Vlada ili novi izbori.

Aleksa Bečić je optimista, pa očekuje da ćemo dobiti Vladu koja će trajati do 2024. i termina za raspisivanje redovnih parlamentarnih izbora. Dogovor je moguć, a iz pregovora i dogovora o rekonstrukciji Vlade „ni na jedan način nije izostavljen GP URA”, kaže predsjednik parlamenta ističući potrebu da parlamentarna većina bude osnažena i manjinskim partijama. I skidajući sa sebe i svoje partije odgovornost za rezultate ekspertske, odnosno, apostolske Vlade, pošto Demokrate, saznajemo to sa nekih 10 mjeseci zakašnjenja, nijesu bile saglasne sa načinom na koji je ona formirana. ,,Mi smo se zalagali za to da niko ne može biti diskriminisan. Šta je to ekspert? Gdje je to definisano? To što je neko političar, ne znači da nije ekspert…”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

To su slike još jedne crnogorske priče o istoriji diskriminacije i nepravde koja ne samo traje, već proizvodi nove mržnje i nasilja. Bitka koja se ove sedmice vodi na sjednicama Vlade i cetinjske skupštine, mnogo je više od rešavanja vlasničkog pitanja nad jednim vjerskim objektom. Ona je nastavak borbe političkih vođa  za moć preko identitetskih pitanja, i novo podizanje nacionalnih tenzija do usijanja. Premijer Zdravko Krivokapić saopštio je da su nedopustive brutalne, šofinističke uvrede na račun potpredsjednika Vlade, ali i pojedinih odbornika Skupštine Cetinja, koje su se, kako je kazao, mogle čuti od pojedinih simpatizera DPS-a na Cetinju.

Krivokapić je u pravu. Poruke okupljenih predstavnicima URA, ne samo da su nedopustive, nego moraju biti i adekvatno sankcionisane. I na Cetinju, ali i u ostatku Crne Gore.

No, nedopustivo je još nešto. Komentarišući bezopoteznu odluku Vlade da Cetinjski manastir prepiše na državu, Krivokapić je kazao da je država samo ispravila – grešku.  ,,Nijedna odluka koja se donosi ne može biti protivustavna, protivzakonita i na štetu bilo koga. Taj atak na imovinu je krenuo već formiranjem tzv. Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) čiji je jedini cilj bio, ne da uspostavi vjeru, nego da vrati imovinu, kako bi ta imovina mogla da bude korišćena ili od strane države ili te NVO”, rekao je Krivokapić.  Tako je premijer, sve predstavljajući se zaštitnikom Ustava i vjerskih prava, takozvanom nazvao vjersku zajednicu upisanu u registar ove zemlje. I još jednom pokazao da je zastupnik interesa Mitropolije crnogorsko-primorske, a ne svih crnogorskih građana.

Na ovu izjavu premijera, te odbornika DPS-a Jankovića, reagovala je Akcija za ljudska prava (HRA). Oni su pozvali javne funkcionere da se uzdrže od govora koji izaziva mržnju. ,,Verbalno izazivanje i podsticanje mržnje je uvod u fizičko nasilje, pa tome svako ko ima nadležnosti i javni uticaj mora da se suprotstavi”, rekli su iz HRA. Istakli su da je premijer svojom izjavom ne samo povrijedio vjerska osjećanja vjernika CPC-a, nego i mogao da podstakne mržnju prema njima.

,,Podsjećamo da je ranije predsjednik Milo Đukanović, Srpsku pravoslavnu crkvu nazivao ‘kvazivjerskom zajednicom’, ‘koja pokušava da zadrži nezakonito prisvojenu imovinu’, ‘koja je odgovorna za genocid u Srebrenici'”, rekli su iz HRA.

Spuštanju tenzija nije pomogao ni mitropolit Joanikije. Tek nakon što je  na Cetinju, zalivenom suzavcem, ustoličen na neviđen način, on je u Danilovgradu u manastiru primio predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika. Osvjedočenog širitelja mržnje.  Političara koji  uprkos zabrani, nastavlja javno da negira genocid u Srbrenicu , uz spremnost, kako kaže, i da ,,robija”.  Mitropolit ga je opjevao kao viteza u borbi za srpstvo.

Trebali bi tomovi da se ispišu sva ,,podsticanja” na posijanu mržnju od strane predstavnika aktuelne i prethodne vlasti. Ne samo izjave, već i brojne odluke prethodne i ove vlast svojevrsna su vrsta nasilja i podsticanje na nasilje i mržnju. Jedna od takvih je i priča o Cetinjskom manastiru.

Cetinjski manastir, jedan od simbola Crne Gore, je izgradio u drugoj polovini 15. vijeka tadašnji crnogorski vladar Ivan Crnojević. Tokom narednih nekoliko vjekova  bio je sjedište svih crnogorskih vladara. Cetinjski manastir je jedan od  ukupno  2.000 kulturnih dobara u Crnoj Gori. Od toga oko 800 sada pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Do kraja godine znaće se tačan broj, pošto još ne postoji ni prezican registar. Do 1986. godine sve  crkve i manastiri i zemljište, bili su u vlasništvu sela, bratstava i plemena.  Od 1986. do 2006. godine, na Mitropliju crnogorsko primorsku  prepisano je gotovo sve bitnije. Najveći imovinski rast Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija, doživjela je u vrijeme tridesetogodišnje vladavine aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, koji danas na Cetinju navodno brani crnogorske svetinje od apetita Srpske pravoslavne crkve i srpskog sveta.  U vrijeme njegove vladavine SPC je, bespravno gradila, zauzimala. Vjernici Crnogorske pravoslavne crkve sprečavani su da vrše obrede u vjerskim objektima. Đukanović je bio strateški  partner pokojnog mitropolita Amfilohija, dok su se gomilala brojna  nerazriješena  pitanja oko vjerskih objekata kojima je SPC upravljala.

Da nova vlast nije sposobna da ta pitanja riješi na pravi način, jasno je.  Ona ih pojačava, čineći sve da ispuni interese Mitroplije crnogorsko primorske, odnosno SPC-a i Beograda.

Vlasništvo nad Cetinjskim manastirom je upisano na Opštinu Cetinje 2005. SPC je to sporila, tvrdeći da je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom upisano neustavno i podnijela zahtjev da se taj upis prava svojine briše. Ustavni sud je navodno proglasio neustavnim taj upis, ali se do ove sedmice  Cetinjski manastir u katastru  vodio na Opštinu Cetinje.

Litije koje su prethodile padu Đukanovićevog režima, organizovala je MPC  ne pristajući da se  vjerska imovina prepiše  na državu, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i u parlamentu u decembru 2019.

Krivokapićeva Vlada je ove sedmice Upravi za katastar i državnu imovinu naložila da u vezi sa sudbinom Cetinjskog manastira uradio ovo: ,,Nalaže se Upravi za katastar i državnu imovinu da odmah i bez odlaganja izvrši ispravku upisanog nosioca prava svojine na način što će umjesto Prijestonice Cetinje kao nosioca prava svojine vratiti upis na Državu Crnu Goru, shodno rješenju Uprave za nekretnine Podgorica – Područna jedinica Cetinje od 24. 11. 2005, pri čemu se navedenim upisom ne dira u prava upisanog titulara korišćenja”.  Vlada je tu odluku donijela  13. septembra bez održavanja sjednice, a kako su saopštili,  na osnovu pribavljene saglasnosti većine članova Vlade. Za 14. septembar već je bila najavljena rasprava u Skupštini opštine Cetinje, koja je i održana, o građanskoj inicijativi da se Cetinjski manastir vrati Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC).

Blagota Mitrić, nekadašnji predsjednik Ustavnog suda, obje odluke nazvao je protivustavnim, i ocijenio da bi u ovoj situaciji trebalo da reaguje Ustavni sud. U toj instituciji, međutim, ćute.

,,Tu su bezumne pravne odluke, jer je malo reći da su protivustavne. To je u stvari početak jedne pravne rašomonijade u Crnoj Gori koja može da izazove vrlo teške i negativne posljedice”, kazao je Mitrić. ,,Stanje je došlo do usijanja. Vi imate i pravni apsurd u okviru ove prave rašomonijade. Prvo, ova Vlada, koja je svojom odlukom Cetinjski manastir ustanovila kao državnu svojinu, ona je prije godinu dana kada je došla na vlast poništila raniji zakon o vjeroispovijesti koji je predviđao baš to. I donijeli su novi zakon koji to ne predviđa, nego da je to vlasništvo Mitropolije. E sada kad su vidjeli da će Skupština opštine Cetinje u petak donijeti odluku o tom da se Cetinjski manastir da u vlasništvo Crnogorskoj pravoslovnoj crkvu, onda je Vlada, da bi preduhitrila takvu jednu odluku, napravila još veću nezakonitost, odnosno protivustavnost”, ističe Mitrić.

Svi znamo, da ovdje nije riječ o jednoj bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manstiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike, i Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve.  Drevni Manastir bio bi, svih nas. Naš. Umjesto policije štitila bi ga zajednička  ljubav. Okupljao bi nas. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći, kojima religija treba kao pogonsko gorivo. A nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedestih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo