Povežite se sa nama

FOKUS

AUTOPUT U PARLAMENTU: Stazama njihovih interesa

Objavljeno prije

na

Dok ovaj broj Monitora ide u štampu, u Skupštini Crne Gore traje rasprava o Vladinom prijedlogu zakona o autoputu. Nema dilema – glasačka mašina DPSDP, potpomognuta partnerima vladajuće koalicije iz manjinskih partija – izvršiće naređenje pristiglo iz Vlade i izglasati ovaj propis. Čim usvojeni zakon bude objavljen u Službenom listu, pohvalio se ministar Ivan Brajović, počinju da teku ugovoreni rokovi za početak gradnje dijela autoputa Bar-Boljare, odnosno njegove tzv. prioritetne dionice od Smokovca do Mateševa.

Rok izgradnje četiri godine. Investitor – Vlada Crne Gore platiće izvođaču – kineskoj kompaniji CRBC za taj posao 809,58 miliona eura. Tu negdje se završava popis činjenica koje su, i nakon parlamentarne rasprave, utvrđene precizno, tačno i dokumentovano. Ostalo je u magli.

U ovaj posao, nakon višegodišnje intenzivne pripreme, Crna Gora ulazi bez Glavnog projekta dionice čija bi gradnja, prema tvrdnjama glasnogovornika vlasti, trebalo da počne do februara naredne godine.

Ne zna se, dakle, kuda će ići put od Smokovca do Mateševa. Samo se pretpostavlja da će se buduća trasa, koliko god to bude moguće, primaći skijalištu na Jezerinama, kojim od 2007. godine gazduje Zoran Bećirović i njegovi, javnosti manje-više (ne)poznati, partneri. Od manje poznatih Rusa i Ukrajinaca, do braće Mila i Aca Đukanovića. To bi, čulo se u Parlamentu, mogao biti jedan od razloga zbog kojih se put koji treba da spoji Podgoricu i Kolašin (sa 50 na 800 metara nadmorske visine) penje na planinske obronke Bjelasice sve do 1100 metara iznad mora. Što ga, onda, čini jednom od, za gradnju, najtežih saobraćajnih dionica u Evropi.

Svakako ne i najtežom. Bez namjere da razočaramo sve spremne da potroše još 100 miliona našeg novca da bi budući drum makar u nečemu bio naj, naj, podsjetimo: autoput je prošao i ispod Lamanša i kroz Alpe.

Netačna je tvrdnja iz skupštinske rasprave da je Crna Gora ostala posljednja evropska zemlja bez autoputa. Prema podacima sa Vikipedije, od kojih neki zaista jesu stari i 7-8 godina, ni jedan metar autoputa nemaju: Letonija, Litvanija, Linheštajn, Luksemburg, Malta, Monako, Island… I ako većina zemalja sa ovog popisa ima neuporedivo bolje ekonomske parametre od Crne Gore.

Samo što se njima ne žuri koliko i nama.

Zato smo mi u izgradnju auto puta spremni da krenemo odričući se naplate PDV-a, carina, poreza doprinosa, najvećeg dijele akciza na naftu, pa čak i koncesija na kamen (praktično jedini domaći proizvod upotrebljiv u ovom poslu). Postoje računice prema kojima bi stvarna vrijednost planirane dionice autoputa, kada bi se računala njena puna cijena (bez garantovanih olakšica za Kineze i njihove ovdašnje partnere) bila skoro 50 odsto veća od prikazanih 810 miliona eura.

Da li je ta cijena realna, drugo je pitanje. Analitičar Emin Duraković kaže za Slobodnu Evropu da je u pitanju prenaduvan iznos. ,,Da je to preskupo govori i podatak da su prije šest godina rađene analize i utvrđeno da ta dionica treba da košta oko 620 miliona. Tada je građevinski materijal prosječno bio skuplji za 40 odsto nego danas a mi smo sada pristali na skoro 200 miliona veću cijenu. To nedvosmisleno otvara sumnju u regularnost ovog posla”, rekao je Duraković. Vladin tim je ostao pri tvrdnji da je u pitanju bila ,,najbolja ponuda”. Nisu objašnjavali zašto smo mi bili dužni da je prihvatimo. Uz opoziciju, problem da im povjeruje na riječ imao je i poslanik SDP Džavid Šabović. Što ne znači da stvari, na ovaj ili onaj način, neće postati jasnije dok se Vladin prijedlog konačno ne stavi na glasanje (ne zna se kada će to biti).

Crna Gora bi se mogla naći u prilici da u jednoj kategoriji bude naj. U onoj koja se tiče dužine gradnje puta Bar – Boljare. Ministar saobraćaja i njegovi saradnici su poslanicima jasno stavili do znanja da o preostale tri dionice autoputa oni imaju samo lijepe želje i mnoštvo nagađanja.

Ministar Brajović nije znao da kaže ni kada, ni kako će preostali put biti građen. Samo se ponadao da će, pošto su preostale etape jeftinije i lakše za gradnju, one biti izgrađene po modelu javo-privatnog partnerstva (onako kako se pokušala graditi i dionica Smokovac – Mateševo). Bude li zainteresovanih. U suprotnom, država će ići u nova zaduženja. Ponovo pod uslovom da bude zainteresovanih da nam pozajme još milijardu ili dvije.

Tako stižemo do, vjerovatno, najvažnijeg pitanja ove priče. Može li Crna Gora sebi da priušti zadovoljstvo da uz ovoliki novac (pozajmljen) uđe u projekat sa toliko nepoznatih.

Ostavimo po strani zadovoljstvo onih koji računaju da će odluku o početku gradnje moći politički naplatiti na nekim narednim (možda i vanrednim) izborima. I neskriveno raspoloženje i nestrpljenje ovdašnjih građevinskih kompanija, predvođenih Bemax-om čija višemilionski vrijedna mehanizacija, uredno postrojena u Zeti, čeka znak za početak radova na autoputu. Opozicija je ponovo bivšeg ministra i sadašnjeg savjetnika Milana Roćena pominjala kao suvlasnika te firme.

Da ne zaboravimo, profitiraće i vlasnici zemljišta koji su pogodili i kupili placeve na pravom mjestu –na trasi buduće dionice autoputa. O njima je Monitor već pisao – detaljno i često. Prisjetimo se na prostoru Bjelasice i Komova Aco Đukanović posjeduje preko 275 hiljada kvadrata, njegov sestrić Edin Kolarević 45.000, Dragan Brković 38 hiljada kvadrata.

Zato se vratimo na pitanje – možemo li vraćati uzeti kredit? Ili još preciznije: koliki je iznos koji moramo vraćati?

,,Godinama nam iz međunarodnih finansijskih institucija dolaze upiti – jesmo li dobro proučili fizibilnost tog projekta. Moj odgovor je bio: veoma dobro”, govorio je premijer Milo Đukanović. Nedavno, premijer kaže: ,,Pogledao sam dinamiku otplate po osnovu zaduženja za gradnju ove dionice…”. Pogledao? Da li to vama zvuči jednako kao i ,,veoma dobro proučio”. Premijer nastavlja: ,,Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40-50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”.

Neko neupućen može izvući zaključak da, nakon gradnje dionice Smokovac – Mateševo, Crna Gora više neće izdvajati novac za održavanje ostalih saobraćajnica – željezničkih i drumskih. Poslanici DPS-a i SDP-a neupućene zavaravaju tvrdnjom da se više neće putovati kroz Platije (zanimljiv bi bio podatak o broju vozila koja, zaobilazeći Sozinu, između Podgorice i mora putuju preko Paštrovačke gore). I ako to zanemarimo, kako razumjeti činjenicu da premijer govori o godišnjim ratama od 40-50 miliona dok Vladin tim u parlamentu iznosi računicu prema kojoj Crna Gora, sa kamatama, za 14 godina treba da vrati oko 1,06 milijardi eura ili oko 76 miliona godišnje. To je, kažu, zvanična Vladina procjena.

Konačno: kako znaju da je i ona tačna? Kineski kredit uzeli smo u dolarima (943,9 miliona dolara). I u dolarima ćemo ga vraćati. Uz godišnju kamatu od dva odsto, jednokratnu proviziju za obradu kredita od 0,25 odsto (oko dva miliona) i godišnju proviziju za angažovana sredstva (takođe 0,25 odsto) koju Vladini zvaničnici ne pominju.

Ne bude li nam odnos euro – dolar išao naruku, to se može pokazati kao omča o vratu Crne Gore. Prema aktuelnom kursu, Crna Gora će Kini, na ime odobrenog kredita (bez uračunatih kamata) vraćati oko 68 miliona godišnje. Nastavi li se trend slabljenja eura u odnosu na dolar, taj iznos može biti mnogo veći. Na primjer, dosegne li dolar rekordan kurs u odnosu na euro (sa početka 2002) rata istog kredita težiće više od 83 miliona eura. Desi li se suprotno, da euro ojača do rekorda iz 2008. bićemo na velikom dobitku pošto će se rata smanjiti na 42- 43 miliona. Tada bi problem mogao biti to što uzeti kredit u dolarima ne bi bio dovoljan za isplatu posla koji je ugovoren u eurima… Nepoznanica ne manjka. Zato se, praktično, na prste dvije ruke mogu izbrojati oni koji će od ovog posla, uskoro, imati velike koristi.

PUT GUSINJE – PODGORICA
Nedosanjan san

Završetak izgradnje puta od Gusinja i Plava do Podgorice, kroz Albaniju, ne treba očekivati još dvije godine i svako drugo obećanje crnogorskih vlasti nije realno i može biti politički motivisano.

Predsjednik Partije za Gusinje dr Rusmin Laličić objašnjava da su albanske vlasti tek prije dvije sedmice započele izgradnju dionice toga puta od mjesta Tamara do Vrmoše, unutar njihove teritorije, u dužini od 25 kilometara, s rokom završetka od 23 mjeseca.

„Albanija je završila dionicu od Han Hota do Tamare, i sada treba da nastavi dalje prema Vrmoši. To znači da Albanija ima još dvije godine da završi put koji bi istovremeno i mi koristili od Gusinja do Podgorice. Mi možemo priželjkivati da oni to završe prije, ali je to teško očekivati, ako im je rok još dvadeset tri mjeseca, a to je do jeseni 2016. godine”, kaže Laličić.

On objašnjava da Albanija to ostvaruje uz finansijsku podršku dvije evropske banke.Sa druge strane, crnogorske vlasti su završile izgradnju puta od Gusinja do Grnčara, i obećale da će brzo započeti i prilazni put od Dinoše do mjesta na kojem bi se, prema dogovoru dvije vlade, otvorio novi granični prijelaz, u mjestu Grabon ili Cijevna zatrijebačka, ali ovo drugo nikako i da realizuju.

„Iz takozvanih IPA fondova odobreno je oko milion i dvjesta hiljada eura Albaniji i Crnoj Gori da naprave zajednički granični prelaz i tri i po kilometra puta od tog prelaza do puta koji prave Albanci prema Vrmoši. To je trebalo odavno da bude završeno jer su pare uzete, a zašto nije, ja ne znam”, kaže predsjednik Partije za Gusinje.

Laličić dodaje da bi otvaranje graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj i tog prilaznog puta bilo dobro za početak, i da bi time mogao da otpočne da se koristi ovaj, za Gusinjce i Plavljane, značajan regionalni put.

„Iako još nije asfaltiran, zemljani put bi mogao da bude u upotrebi i prije nego ga Albanci do kraja završe. I sada ima dosta bajkera i stranaca koji terenskim vozilima prolaze tim putem, ali u nedostatku graničnog prijelaza u Cijevni zatrijebačkoj, moraju ići praktično skoro do Skadra i graničnog prijelaza Božaj. Put od Gusinja do Podgorice, dolinom rijeke Cijevne, kroz Albaniju, generacije ljudi iz ovog kraja, kako u Plavu i Gusinju, tako i u dijaspori, sanjaju od davnina”, kaže Laličić.

Mogu li se, zaista, Gusinje i Plav konačno povezati s Podgoricom na pedeset kilometara, zaboravljenim putem kroz Albaniju, dolinom rijeke Cijevne? Lijepih želja za realizaciju tog projekta nije nikada falilo. Optimistička retorika se po običaju pojačavala proporcionalno s učestalošću izbornih ciklusa.

Gusinje, živopisna varoš koja je tek početkom ove godine izvojevala bitku za status opštine, nalazi se bukvalno u crnogorskom zapećku. Iz ovog gradića, u nedostatku saobraćajnica, može se samo nazad.

„Svakoga dana u svakom pogledu sve više nazadujemo”, ima običaj da pola u šali, pola za ozbiljno, kaže Laličić.On vjeruje da je jedina i najbolja varijanta da se Podgorica približi Gusinju i Plavu, put preko Albanije. Taj put predstavlja još karavansku trasu iz starih vremena. Tuda je, u zlatno doba za Gusinje, bilo najbliže od Skoplja do Dubrovnika. Predanja kažu da je karavanska trasa počinjala čak u dalekoj Kini na istoku, a završavala se u Veneciji, na zapadu.

Ranije su i gusinjski iseljenici u Americi iskazali interesovanje da finansijski pomognu u rekonstrukciji ovoga puta. Dolazeći na ferije sa svih kontinenata, oni prelaze milje i okeane, ali uglavnom svi ističu kako im najteže od svega pada dionica od Podgorice do Gusinja. Neki od njih, bogatiji, da bi skratili taj dio puta, kupili su čak i helikoptere.

Gusinjani uzalud objašjavaju da za njih, kao i za čitavo Gornje Polimlje, više znači ovaj regionalni put od projektovanog autoputa preko Mateševa. Čak i da se autoput sjutra završi, oni bi, kako kažu, morali da se voze četrdeset kilometara do Andrijevice da bi se vezali na njega.

Na stranu što je autoput na dugom štapu, posebno izgradnja i završetak dionice koji bi prolazio kroz Andrijevicu. Laličić podsjeća da je put od Gusinja do Podgorice kroz Albaniju najbliža i najprirodnija veza jadranskog i crnomorskog sliva. U prilog tome govori podatak da su upravo tom trasom vjekovima unazad vodili karavanski putevi.

Gusinjani i Plavljani izražavaju nadu da će ovaj put, kada jednom konačno bude u funkciji, donijeti investicije i dovesti turiste, kako bi se valorizovala prirodna bogatstva i ljepote netaknutog dijela crnogorske prirode, jezerskih bisera i završetka Dinarida, odnosno albanskih Alpa, kako Albanci nazivaju planinski masiv Prokletija. Bog je ovaj kraj pogledao, ali je uzalud kada je od vlasti zaboravljen.

Žuta knjiga

FIDIC-ova žuta knjiga. Ko god je pratio raspravu u parlamentu uočio je – kad god bi ministru Brajoviću manjkalo argumenata, on bi se pozvao na žutu knjigu.

Evo o čemu se tu radi: FIDIC je skraćenica za Međunarodni savez inženjera konsultanata (Fédération internationale des ingénieursconseils) koji je osnovan 1913. godine sa sjedištem u Ženevi. Danas najveći svjetski finansijeri, odnosno investitori, poput Evropske investicione banke, Azijske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, Njemačke razvojne banke, prilikom investiranja zahtijevaju primjenu FIDIC-ovih uslova ugovaranja.

Postoji, pišu stručnjaci, više vrsta FIDIC-ovih uslova ugovora. Ovi uslovi su podijeljeni u različitim knjigama od kojih su najznačajnije: Crvena knjiga, Žuta knjiga, Srebrna knjiga… Crvena knjiga se najčešće koristi. Predviđena je da se koristi za vođenje građevinskih i tehničkih radova kada tehničku dokumentaciju obezbjeđuje investitor. Žuta knjiga se obično koristi za izgradnju elektro i mašinskih postrojenja, ali i za objekte visokogradnje i niskogradnje. Ovdje tehničku dokumentaciju obezbjeđuje izvođač. Srebrna knjiga se koristi za izgradnju tehnoloških postrojenja ili elektrana, fabrika ili sličnih objekata. Reč je o projektima tipa ključ u ruke.

Potpis

Upadljivo je – ni na jednom od ugovora koji, u paketu, stvaraju preduslove za ,,najveću i najznačajniju investiciju u istoriji Crne Gore” nema potpisa premijera Mila Đukanovića.

Teško je vjerovati da je on imao važnijeg (državnog) posla od ovoga. Ipak. Dobri poznavaoci prilika u Vladi Crne Gore odavno ističu kako Đukanović nije od onih političara/biznismena koji voli pisane tragova svojih aranžmana. A zašto je to tako može nam postati jasnije ukoliko sagledamo makar dio najznačajnijih državnih poslova realizovanih pod njegovom komandom. Od Trebjese, Timora i EFT-e do Željezare, KAP-a i Elektroprivrede – beskonačno je dug popis poslova ,,decenije i stoljeća” koji su kompromitovani prije ili kasnije. Na drugoj strani, ono što je stvarno donosilo novac nije bilo zgodno javno pominjati. Od gazda Jezde i Ujedinjene svete krune, do Kalića, Keljmendija i Šarića.

A evo i podsjećanja na jedan od izuzetno rijetkih poslovnih aranžmana na koje je premijer Đukanović stavio svoj potpis. Mnogo je sličnosti između tog posla i aktuelnih priprema za izgradnju prioritetne dionice.

Uoči parlamentarnih izbora na kojima se tada jedinstvenom DPS-u suprotstavila koalicija Liberalnog saveza i Narodne stranke (Narodna sloga), 25. januara 1996. u Podgorici je potpisan Ugovor o koncesiji između Vlade Crne Gore i European Telekoma, konzorcijuma koji je bio vlasnik kompanije Pro Monte. Novoosnovani provajder mobilne telefonije tada je od Đukanovića dobio garncije za dvodecenijski monopol. U Ugovoru planiranom da važi do februara 2016. eksplicitno piše: ,,Republika (misli se na Crnu Goru) neće izdati neku drugu koncesiju za zemaljsku, mobilnu, javnu, dupleks bežičnu komunikacionu mrežu za cjelokupni period od 20 godina od datuma stupanja na snagu ove Koncesije.” Đukanoviću i njegovim partnerima nije smetao važeći Ustav CG, u kome je pisalo da se ,,zabranjuje svaki akt i radnja kojima se stvara ili podstiče monopolski položaj i sprječava tržišno privređivanje”. Iz ProMontea su potpisniku ovih redova tada tvrdili da su njihovi advokati, svjesni problema, od Vlade dobili garancije da se crnogorski Ustav neće primjenjivati na ovaj Ugovor. Zaista, vrijeme im je dalo za pravo: Ustavni sud se nikada nije pozabavio ovim Ugovorom. Čak i kada su partneri iz Vlade i ProMontea bili u najvećoj svađi.

U momentu kada je skoro 70 hiljada korisnika mobilne telefonije na račun ProMonte-a uplaćivalo četiri miliona maraka mjesečno (početak 2000.) čelnici kompanije su Vladu i Telekom optužili “za ilegalnu dodjelu još jedne licence za mrežu mobilne telefonije”. I iz Telekoma su optuživali Pro Monte da su ,,pokušali da korumpiraju vlast u Crnoj Gori i Telekomu da bi radili mimo propisa”. Problemi su riješeni vansudskim poravnanjem na koje je potpis, u ime Vlade Crne Gore, stavio takođe Đukanović – ali Vojin, tadašnji ministar privrede.

Pouka je ostala.

Zoran RADULOVIĆ
Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREMIJER U BEOGRADU: Ugovor za ponijeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama.  Ali i da opet porazmisli o svojim političkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju

 

Premijer Dritan Abazović, sa crnogorskom delegacijom, stigao je ove sedmice u Beograd. Ispred Palate Srbije priređen mu je doček, uz državne i vojne počasti. Oko svega potrudila se premijerka Srbije Ana Brnabić. Uslijedili su sastanci sa srpskim državnim funkcionerima –  Aleksandrom Vučićem, Ivicom Dačićem, Sinišom Malim… I svečarski govori. Poslije kojih se stiče utisak  da je „normalizacija odnosa Crne Gore i Srbije“, čakala samo Abazovića da sleti u Beograd.

Sve u svemu, nimalo nalik na prošlogodišnju posjetu tadašnjeg  crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića Beogradu, kog su skoro pa zaboravili na aerodromu. Sreća, došao je po njega ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović, odjeven kao da ide na utakmicu. Ovoga puta bilo je mnogo svečanije i toplije i od rijetkih posjeta Mila Đukanovića Vučiću, iako su oba predsjednika označeni kao decenijski tihi strateški partneri. I sam Đukanović saopštio je svojevremeno da često telefonski prijateljski razgovaraju „kao dva odgovorna državnika“.

Šta je razlog drugačijeg tretmana srpskih vlasti prema novom crnogorskom premijeru, nije baš najasnije. Abazović dolazi iz partije kakve obično ne pogoduju profilu Aleksandra Vučića, a ni tamošnje političke klase na vlasti – građanska, proevropska, jasno i NATO opredijeljena. Abazović je bio jasan i oko  Kosova, svojevremeno kazavši da je to „gotova stvar i da neće biti povlačenja“.  Poznato je da su Vučićevi miljenici među crnogorskim partijama kadrovi Demokratskog fronta, koji su deklarativno sušta  suprotnost.  Pa ipak, novi crnogorski premijer kod srpskog predsjednika ima „zeleno svjetlo“. Jedan od vidljivih razloga mogla bi biti i kooperativnost Abazovića kada je u pitanju regionalna inicijativa Otvoreni Balkan, do koje Vučić prilično drži.  Do sada iz Crne Gore pozitivni signali za tu incijativu nijesu stizali. No, moguće je da je po srijedi i Abazovićeva spremnost da što prije potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom  (SPC) , kako je nedavno saopštio na sjednici Vlade.  „Tendencija da mi oko ovoga odvučete još dva ili tri mjeseca se neće desiti”, poručio je Abazović na Vladi onima koji su smatrali da se stvari odvijaju prebrzo i nedovoljno transparentno. Tik pred posjetu Beogradu, Vlada je obznanila i Radnu verziju Temeljnog ugovora, kako je saopšteno iz kabineta premijera – ,,usaglašenu između Vlade i SPC-a”.  Da imaju –  za ponijeti.

Status tog dokumenta, kada je u pitanju zakonska regulativa nije, međutim, još blizu usvajanja. „Komisija koja je usaglasila Radnu verziju je bila konsultativnog karaktera. Ministarstvo pravde je jedino nadležno za dogovore i pregovore po zakonu i mora predložiti rješenje  na Vladi.  Komisija  ništa ne može da odluči. Sve na kraju mora ići na Vladu, ako uopšte dođe na dnevni red“, objašnjava za Monitor dobro obaviješteni izvor iz Vlade.

U  SPC-u su zadovoljni. Abazović je u Beogradu posjetio i sprskog patrijarha Porfirija. Nakon sastanka, patrijarh je saopštio je da je postignuta načelna saglasnost o Temeljnom ugovoru između SPC-a i Vlade Crne Gore. Premijer tvrdi da je u Beogradu izboksovao ono što nije uspjelo njegovom prethodniku – da se ugovor potpiše u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SUOČAVANJE SA KRIZOM: Između strahova i obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima

 

Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.

Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.

Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.

Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.

Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.

Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.

Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.

Lubenica i mladi krompir, u jednom momentu. Prema podacima Monstata, za četiri mjeseca ove godine (januar – april) uvezli smo hrane i živih životinja u vrijednosti od 165,2 miliona eura. Na listi su meso i mesne prerađevine (34,2 miliona), mliječni proizvodi i jaja (18,1 milion), voće i povrće (25,4 miliona), žitarice i proizvodi od žitarica (25 miliona), riba i prerađevine od ribe (5,7 miliona)… U istom periodu izvezli smo hranu vrijednu 7,9 miliona. Od toga, mesa i prerađevina od mesa za nešto manje od šest miliona. Ostalo je uglavnom, sića. Uz poneki kuriozitet, tipa da nam je izvoz proizvoda iz kategorije kafa, čaj, kakao i začini bio 40 odsto vredniji od izvoza voća i povrća (sve skupa 1,1 miliona).

Vlada je, paralelno, na početku mandata parlamentu predložila Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi. Iako tim propisom nije precizirano na koje proizvode se on odnosi, a na koji način Vlada može ograničiti cijenu nekog proizvoda, prijedlog je dobio potrebnu većinu. Suštinske zamjerke imao je samo poslanik Genci Nimanbegu, pitajući se da li se vraćamo na ekonomsku politiku iz doba socijalizma, kada je država određivala i ograničavala cijene proizvoda, ne mareći na tržišne tokove: „Ovaj zakon je jedan od niza populističkih zakona koji su doneseni ili predloženi u Skupštini od 2020. godine i koji su veoma teško, čak i nemoguće primjenjivi. Ne želim poslati poruku da sam protiv ovakvog zakona, ali na tržištu nemate empatiju.”

Ministar Đurović je objasnio da Vlada nije htjela da precizira listu proizvoda od posebnog značaja, kako ne bi sebi ograničavala prostor za djelovanje. „Kada su u pitanju vrste mjera, to mogu biti određivanje maksimalne maloprodajne cijene, određivanje fiksne cijene proizvoda, ograničavanje marži i vraćanje cijena na prethodni nivo i slično. Ovakva ograničenja postoje u svim zemljama regiona i mnogim zemljama Evropske unije”, pojasnio je Đurović.

Ove nedjelje svjedoci smo prve primjene tog zakona. Vlada je trgovcima ograničila maržu koju mogu zaračunavati prodajući brašno, ulje, šećer i so na pet, odnosno, sedam odsto. Dok su jedni računali koliku nam to uštedu može donijeti (dosta neizvjesna matematika), drugi su iskazali bojazan da se takvim odlukama mogu proizvesti nestašice – trgovci neće biti stimulisani da nabavljaju robu na kojoj ne mogu zaraditi, uz opasnost da se dio ranije nabavljenog preseli na crno tržište. Tamo gdje zarada nije ograničena.

Iz Vlade ubjeđuju da se tako nešto neće desiti pošto je odluka, kažu, donijeta u dogovoru sa privrednicima. Već traju razgovori predstavnika Vlade i velikih trgovačkih lanaca, kako bi se u njihovim magacinima pronašlo mjesto za skladištenje brašna, ulja, šećera… koje bi država nabavila (opet uz njihovu pomoć) u cilju stvaranja određenih zaliha, za tri do šest mjeseci, i tako preduprijedila moguće nestašice o kojima se govori i među gostima lokalne kafane i u sjedištu Ujedinjenih nacija i Svjetske banke.

Hranu nije dovoljno kupiti, treba je i sačuvati (skladištiti) dok se ne iznese na trpezu. Crna Gora nema adekvatna skladišta. Prije 19 godina, tadašnja vlast odlučila je da se odrekne „prevaziđenog i skupog” održavanja robnih rezervi hrane i goriva, kojim bi se mogle preduprijediti krizne situacije – od ekstremnih poremećaja na tržištu, preko elementarnih nepogoda do ratnih sukoba. Pošto je ukinuta Direkcija za robne rezerve, njena skladišta za hranu i gorivo su, uglavnom, prodata ili zapuštena. I sad ih nema.

Ako se za hranu država nekako i može snaći, ispomažući se skladišnim kapacitetima koje imaju Voli, Idea, Aroma, Laković… problem sa skladištenjem goriva je mnogo ozbiljniji. Na tom smo terenu mnogo osjetljiviji na eventualne nestašice i, prema sadašnjim najavama – neizbježna, poskupljenja.

Izvjestan je rast cijena goriva i do tri eura, a to će „lančano” podići i ostale cijene, izjavio je nedavno direktor Uprave za ugljovodonike pri Ministarstvu kapitalnih investicija Marko Adžić. „Prevoznici i taksi udruženja teško da će moći da izdrže te nalete, osim onih koji imaju električna vozila. Takođe, pominje se da može doći i do nestašice goriva na tržištu“, kazao je on portalu Invetitor, ukazujući na potrebu obnove robnih rezervi.

Crna Gora se trenutno, kada je u pitanju skladištenje naftnih derivata, oslanja na silose koje Jugopetrol i Montenegrobonus posjeduju u Luci Bar. Riječ je o skladišnom prostoru od 116.000 kubnih metara. Ali, nijesu sva skladišta (silosi) u upotrebljivom stanju. Nadležni su, ipak, optimisti. „Naš terminal u Baru radi punim kapacitetom i kao takav zadovoljava potrebe Crne Gore”, saopštio je prvi čovjek Jugopetrola Vasilis Panagopulos. „Problema u snabdijevanju Crna Gora za sada nema. Crna Gora je stabilno tržište i Jugopetrol pažljivo prati trenutnu situaciju na međunarodnom nivou u sektoru energetike. Kao što je poznato, snabdijevamo se isključivo iz Grčke, iz Hellenik Petroleuma (većinski vlasnik Jugopetrola – prim. Monitora)”.

Prije privatizacije Jugopetrola i odluke o ukidanju Direkcije, Crna Gora je na raspolaganju imala i skladišne terminale u Lipcima (Bokokotorski zaliv) i Bijelom Polju, ukupnog kapaciteta za skladištenje oko 35.000 kubnih metara benzina i(li) dizel goriva. Oni su, u međuvremenu, zaboravljeni i, po svoj prilici, devastirani.

Na njih su, nedavno, podsjetili iz opozicionog DF-a, ukazujuću na sudbinu terminal u Bijelom Polju. „Vrhunac zloupotreba bila je odluka Vlade DPS-a i satelita da bivše vojno skladište u Bijelom Polju kapaciteta 21.000 m3 predaju na korišćenje Opštini Bijelo Polje za 1 euro na 99 godina, i to sve za vrijeme vladavine opštinom njihovog šerifa Tarzana Miloševića. „Skladište je u periodu predaje Opštini Bijelo Polje bilo potpuno funkcionalno i ispravno. Ovo skladište Opština sada koristi za parkiranje vatrogasnih vozila, odlaganje otpada, a jedno vrijeme je svoja sredstva u njemu skladištila i kompanija Franca.

Iz DF-a su navode potkrijepili i računicom: „Da je država početkom 2020. godine, kada je cijena nafte bila na decenijskom minimumu, kupila i uskladištila ove količine kao robne rezerve, a što je naravo logika svake odgovorne vlasti, tada bi za to izdvojila manje od 25 miliona evra. To je količina koja je po bilansima potrebna za pet mjeseci Crnoj Gori, a sada bi imala trostruko veću vrijednost”. Naknadna pamet?

Slična računica može se napraviti i za početak 2021. (u oba slučaja pod uslovom da su skladišta bila u upotrebljivom stanju)… Uglavnom, aktuelna Vlada je primorana da razmišlja u tom pravcu. Mada bi bilo dobro da to radi brže.

Iako se o obnovi robnih rezervi govori od izbijanja pandemije korone (mart 2020) tek sljedeće nedjelje, treća Vlada od tada, raspisaće javni poziv za izbor nezavisnog konsultanta koji će uraditi studiju opravdanosti njihovog formiranja. „Kada analiza bude završena, pitanje je koliko će to da košta i da li naš budžet može da izdrži takvo ulaganje”, kazao je ministar Goran Đurović.

Slično razmišlja i ministar Joković: „Trebalo bi formirati državne robne rezerve uz prethodno urađenu stručnu analizu s ciljem da naša država obezbijedi rezerve osnovnih namirnica za barem tri mjeseca.”

Vratimo se naftnim derivatima. Krivokapićeva vlada je u aprilu prošle godine pripremila nacrt zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Taj dokument predviđa formiranje strateških rezervi (prosječni tromjesečni uvoz ili dvomjesečna prosječna potrošnja), mada ne precizira gdje bi se one čuvale. O tome je, naknadno, trebala da odluči Vlada. Međutim, Vladin prijedlog nije stigao na dnevni red parlamenta. Sada, nova vlada priprema novi zakon sa istom namjenom. I planom da bude usvojen krajem godine.

Neke rokove smo već ispustili. Kao članica evropske Energetske zajednice Crna Gora se obavezala, prije deset godina, da će najkasnije u januaru 2021. urediti pitanje održavanja minimalnih rezervi sirove nafte i naftnih derivata. Slične obaveze imamo i u pregovaračkim poglavljima sa EU, samo su rokovi nešto drugačiji (uskoro ističu).

Prema energetskim bilansima koje je usvojila prethodna vlada, naftni derivati čine blizu polovine (48 odsto) ukupnih izvora energije koji se koriste u Crnoj Gori. Prema tom bilansu, za normalnu potrošnju u državi ove godine mora se obezbijediti 391.000 tona naftnih derivata. Njihovu vrijednost, u ovim uslovima, nemoguće je izračunati. Važno je da može da se kupi.

„Brinemo da će poskupljenje hrane povećati siromaštvo u Crnoj Gori. Predviđa se da će stopa siromaštva biti 15,6 odsto u 2022. godini”, poručila je sredinom aprila Asli Demirguč Kunt, glavna ekonomistkinja Svjetske banke za Evropu i Centralnu Aziju. To je svaki šesti stanovnik ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DAVIDOVIĆ I KOSTIĆ KANDIDATI ZA KUPOVINU ŽELJEZARE I BUDVANSKE RIVIJERE: Bože spasi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali mogu samo da strepe ili se nadaju da će sve izaći na dobro

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović naumio je da kupi Željezaru od turskog Toščelika. Samo da se nađu oko cijene – Nikšićanin je spreman da plati oko 15, a Turci traže 25 miliona. Pregovorima pokušavaju doprinijeti radnici Željezare, Vlada i, možda, predsjednik države Milo Đukanović. Njega su željezarci molili da se zauzme kod  prijatelja Redžepa Erdogana ne bi li vlasnici Toščelika snizili cijenu svoje imovine u Nikšiću. Pregovori traju.

U Budvi je priča drugačija. Kompanije pod kontrolom Miodraga Kostića, srpskog biznismena crnogorskih korijena (njegovi su kolonizirali iz Nikšića u Vrbas) objavili su javni poziv za preuzimanje akcija Hotelske grupe (HG) Budvanska Rivijera i preduzeća Sveti Stefan Hoteli. To je njihova zakonska obaveza nakon što su, trgovinom na berzi, došli u posjed više od 30 odsto akcija dva budvanska preduzeća. Poziv je otvoren tri nedjelje.

Više od 50 odsto akcija tih preduzeća vlaništvo je državnih fondova koje kontroliše Vlada. Kada bi prihvatila Kostićevu ponudu država bi prihodovala više od 60 miliona, što ne izgleda kao pretjerano veliki novac za imovinu o kojoj je riječ. Opet, nema sumnje da bi preduzeća sa novim vlasnikom poslovala bolje, vjerovatno uz veću korist za lokalnu zajednicu a, možda, i za državu.

Sva je prilika, ipak, da će Vlada javni poziv iz MK Grupe, ove rede, prećutati. „Vlada apsolutno nije donosila nikakvu odluku po tom pitanju”, saopštio je novinarima ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. ,,To zahtijeva jednu temeljnu analizu i jasno definisan pristup i mislim da u roku od tih 20 dana mi nećemo izlaziti sa stavom da ćemo prodati ili nećemo prodati (državne akcije)“. Izvjesno je da se priča na tome neće završiti.

Interesovanje dvojice potencijalnih kupaca za kompanije u Nikšiću i Budvi nije od juče.

Davidović bi, nađe li zajednički jezik sa vlasnicima Toščelika, u Željezaru ušao četvrti put. Konačno, na velika vrata – kao vlasnik. U vrijeme SFRJ-a, proveo je  12 godina u Institutu za crnu metalurgiju. Odatle se, prije tridesetak godina, otisnuo u svijet bezbjednosnih struktura, (i)legalnog biznisa i politike. U Željezaru se vratio, da je spasi nakon neuspjele privatizacije, 2003. Održao je proizvodnju i isplaćivao plate dok država nije pronašla nove vlasnike. Ta ga je operacija, tvrdio je, koštala oko 3,5 miliona eura gubitka.

Priča se ponovila 2011. Opet su strateški investitori otišli iz Nikšića. Ponovo DPS Vlada nije imala rješenje. I nanovo je Davidović žrtvovao svoj novac i vrijeme (gubitak četiri miliona, saopštio je) dok tadašnji premijer Igor Lukšić i njegovi saradnici nijesu doveli Toščelik. Da za 15 miliona i pregršt neispunjenih obećanja kupi imovinu Željezare koja je u međuvremenu bankrotirala (Davidović je održavao proizvodnju na osnovu Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji potpisanog sa stečajnom upravom). Bio je zainteresovan i za kupovinu, ali je, kaže, povukao ponudu kada su ga iz Vlade ubijedili da je za Nikšić bolje da Željezara dobije stranog vlasnika, pozicioniranog u industriju proizvodnje čelika.

Sad se čeka četvrta sreća. U međuvremenu, Miodrag Davidović bio je načelnik CB  Nikšić (prema tvrdnjama Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu – uključen u vojne aktivnosti koje su prethodile krvavom raspadu SFRJ-a). U SAO Trebinju, pod komandom Božidara Vučurevića, nosio je titulu ministra trgovine. Umalo, kaže, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti. Trgovao je gorivom, vinom i rakijom, bavio se građevinarstvom, obnavljao crkve i manastire, navodno švercovao cigare, naftu i oružje. Jednom su ga mučki prebili (u Nikšiću) a jednom ranili (u Beogradu, dok je sjedio sa Joanikijem Mićovićem, sadašnjim mitropolitim) NN izvršioci. Finansijski je pomagao DPS, SNP Momira Bulatovića, DF,  pokret Da svako ima (neformalnu koaliciju prosrpskih stranaka koje nijesu bile članice DF-a). I, sa svakim se zavadio, manje ili više. Kao osnivač i predsjednik Narodnog pokreta izašao je na prošlogodišnje lokalne izbore u Nikšiću i osvojio jedan mandat.

Miodrag Kostić je, nakon sloma kocerna Agrokor Ivice Todorića i djelimičnog povlačenja Miroslava Miškovića (Delta), jedan od najuticajnijih i najbogatijih biznismena na Balkanu, sa razgranatim poslovima u poljoprivredi, finansijama i hotelijerstvu. Američki Forbs je njegovu imovinu, prije pet godina, procijenio na preko 500 miliona dolara, a od tada je Kostić svoje poslove proširio.

,,Kostić je preuzeo AIK banku, a onda preko nje je kupio imovinu grčke Alfa banke, a zatim je ušao i na EU tržište kupovinom slovenačke Gorenjske banke”, sumirao je zimus beogradski Danas. ,,U hotelijerskom biznisu posjeduje dva Kempinski hotela sa pet zvjezdica, u Portorožu i Istri, udio u aerodromu u Portorožu, Hotel Grand na Kopaoniku, Hotel Šeraton u Novom Sadu i oko 30 odsto udjela u šest hotela Budvanske rivijere, i hotelima Sveti Stefan i Miločer u Crnoj Gori”.

Novinari Danasa podsjećaju da je Kostić novac uložio i u gradnju vjetroparkova u Srbiji sa italijanskom firmom Fintel. ,,I dalje je jedan od najvećih latifundista u Srbiji jer njegovi traktori obrađuju 15.000 hektara zemlje u Vojvodini i njegove firme čine četvrtinu poljoprivrednog izvoza Srbije, odnosno izvezu oko 300 miliona eura robe svake godine”.

Imao je velike poslove u Ukrajini (proizvodnja i skladištenje žitarica i mesa) iz koje se povukao 2017. Njegova ćerka Dajana udata je za sina Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca (uoči rata njegovu imovinu Forbs je procjenjivao na 7,5 milijardi dolara). Ahmetov je vlasnik i  danas svjetski poznate čeličane Azovstal u Mariupolju.

Opstaju sumnje da je, u vrijeme kada je Ahmetov podržavao proruski režim u Kijevu (a podržavao je, izgleda, svaki) i zbog toga pao u nemilost Zapada, dio njegovih evropskih poslova vođen preko filijale MK Grupe u Amsterdamu.

Ni Kostić nije operisan od političkog uticaja.

,,Kostić se u Novom Sadu, devedesetih, nije krio kada je ručavao i s Jovicom Stanišićem, šefom Miloševićeve tajne policije, i Miloradom Vučelićem, ideologom Miloševićevog propagandno-zabavnog aparata, dok se istovremeno nije krio ni kada je večeravao sa Zoranom Đinđićem ili Nenadom Čankom”, pisao je Dimitrije Boarov u nedjeljniku Vreme 2003. godine.

Kasnije smo u ozbiljnim beogradskim medijima mogli pročitati i sljedeće: Prijatelj pokojnog Đinđića, Kostić je bio jedan od šestorice koji su iz crkve Svetog Save iznijeli lijes ubijenog premijera, a vjenčani je kum Nenada Čanka, koji ga je postavio za svog ekonomskog savjetnika. Poslije se približio DSS-u kada je ova partija bila na vlasti, a zatim je počeo saradnju i sa SNS-om. Partiji Aleksandra Vučića je, na Kostićevu urgenciju, AIK banka dala ,,kredit” od 3,5 miliona eura. ,,Taj zajam niti se vraća, niti neko uopšte i pomišlja da traži pare nazad, ali zato se zauzvrat dobija bezrezervna politička, policijska i pravosudna zaštita”, tvrde Kostićevi oponenti iz Udruženja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A Danas podsjeća da je Kostić široj javnosti postao poznat kada je 2002. kupio tri srpske šećerane za po tri evra (doslovno). ,,Ovu privatizaciju ispitivala je i policija 2014. godine, ali nije pronađeno ništa sporno”.

Kostić nema pretjerano razvijene poslove u Crnoj Gori. Mada, godinama, ne krije da je zainteresovan za kupovinu Instituta Simo Milošević i Budvanske rivijere.  Dio svojih planova predstavio je, u Vijestima, prije pet godina.

,,Smatramo da iskustvo i kapaciteti MK Grupe i Strateksa mogu osigurati transformaciju Budvanske rivijere. Potpuno smo svjesni činjenice i izgleda nam logično da Vlada želi da zadrži Sveti Stefan i Miločer u svom vlasništvu, a svoje mjesto vidimo u ulaganjima u preostalom dijelu hotelskih kompleksa”, objašnjavao je Kostić. ,,Ukoliko se pak razvojni projekat ove hotelske grupe zasniva na sumanutim građevinskim radovima i beskrajnoj novogradnji dodatnih kvadrata radi dalje prodaje i brze zarade, u tom slučaju MK Grupa nije zainteresovana za svoje učešće”.

I Miodrag Davidović ima razvojne planove vezane za Željezaru. Aktuelizovao ih je zimus, kada je postalo izvjesno da Turci neće nastaviti proizvodnju prekinutu prošle godine. Njegov Neksan je zainteresovan da kupi Željezaru, sam bez ino partnera, ustvrdio je Nikšićanin nekoliko dana pred pad Vlade njegovog kuma Zdravka Krivokapića: „Ne treba nama niko da vodimo Željezaru. Zainteresovani smo za preuzimanje Željezare, kao i za još nekoliko firmi u Crnoj Gori, ali situacija sa Vladom je takva da nemamo sa kim da razgovaramo”, požalio se Davidović Danu.

Priča je do danas modifikovana, pa Davidović govori o svojim partnerima iz Njemačke: ,,Mislim da nije kasno za spas ove fabrike, a u njoj mora raditi najmanje 500 ljudi. Mi smo identifikovali problem i nudimo formulu kako da spasimo Željezaru na legalan način… U Nikšiću treba da se proizvode kvalitetni čelici, to je Neksan radio ranije i bukvalno toplu robu izvozio na zapadnoevropsko tržište. Ovu fabriku niko ne može bolje voditi od Nikšićana…”.

Davidovićev problem ostaje cijena. Traženih 25 miliona je mnogo za onoga čiji je plan da Željezara radi. ,,Ali ako neko dođe da izreže Željezaru sigurno da će izvući taj novac…”, požalio se nakog prvih pregovora sa predstavnicima Toščelika, koji su održani uz posredovanje Ministarstva ekonomskog razvoja.

Vlasnik Neksana ponudu, ipak, nije odbio. Možda očekuje pomoć države. Radnici su, bezrezervno, i ovog puta na njegovoj (i svojoj) strani. Spremni da pretjeraju preko granice zakonom dozvoljenog. ,,Jedan od načina radikalizacije naših protesta je zabrana ulaska Toščeliku u prostorije fabrike i svima od 25 radnika koji su ostali zaposleni”, kazao je jedan od predstavnika radnika koji se, s razlogom, plaše najavljenog otkaza. Takva bi radikalizacija, međutim, komplikovala poziciju Vlade. Posebno u očima inopartnera i potencijalnih investitora. Zato makar državni zvaničnici ne smiju zaboraviti da sadašnji vlasnici Željezare imaju pravo da sa svojom imovinom urade ono što misle da je za njih najbolje. Svidjelo se to nama ili ne.

Tim prije što od Davidovića nijesmo čuli zašto računa da bi, ovog puta, njegov angažman u Željezari bio isplativiji od prethodnih. Dok su nadležni, nama i njemu, dužni informaciju o cijeni struje koja bi napajala Željezaru. Da li bi to bila ista cijena zbog koje je Veselin Pejović ugasio proizvodnju u KAP-u? Ili neka druga, gdje bi EPCG i država, kao njen vlasnik, bili na gubitku?

Konačno, možda Davidoviću ne smeta da svoj novac troši održavajući nerentabilnu proizvodnju najveće fabrike u svom Nikšiću. Za razliku od Kostića, Forbs nije procjenjivao njegovu imovinu. Ali smo neke, nezvanične, podatke mogli crpiti sa stranica crne hronike.

U vrijeme raskola u DPS-u Davidović je uhapšen pod optužbom da je švercujući cigarete iz DKP-a utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Uoči suđenja, abolirao ga je kum Momir Bulatović, posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.

Nešto prije njegovog drugog spasilačkog pohoda u Željezaru, mediji su pisali o tužilačkoj istrazi šverca goriva u kojoj su, navodno, učestvovali kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i nikšićki Neksan, a u kome je država oštećena za 20 miliona eura nenaplaćenih akciza i poreza. Na tome se završilo.

I početkom godine je iz tužilaštva stigla potvrda informacija da se provjerava aranžman Neksana i Plantaža, u kome je državna firma prodala 3.000.000 (tri miliona) litara vina po cijeni od 43 euro centa za litar (bez PDV-a), bitno nižoj od vrijednosti grožda potrebnog da se to vino prizvede, ali i od ranijih  ponuda drugih potencijalnih kupaca (navodno je makedonski Tikveš jesenas nudio 80 centi za to isto vino). Ni tu nema novih informacija.

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali možemo samo da strepimo ili se nadamo da će sve izaći na dobro.

 

Pare nisu problem

Iako je, kako kaže, u dva navrata izgubio ozbiljan novac, Miodrag Davidović je opet spreman da investira, ili dotira, ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari.

Miodrag Kostić svoju filantropiju iskazuje drugačije. Pomenućemo samo dva primjera vezana za Crnu Goru.

Sredinom 2019. MK Grupa je Crnoj Gori darovala kuću u centru Vrbasa, površine 430 kvadrata poslovnog prostora uz 850 kvadrata dvorišta. Poklon je, u ime države, primio tadašnji ambasador Branislav Mićunović.

Krajem prošle godine MK Grupa je, u okviru svog projekta Podrška porodici, sedam bolnica u regionu (Cetinje, Dedinje, Ljubljana, Zagreb, Gradiška, Sarajevo i Prijedor) pomogla sa ukupno 700.000 eura, kako bi unaprijedili uslove u svojim porodilištima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo