Povežite se sa nama

FOKUS

UNIVERZITET U REŽIJI RADMILE VOJVODIĆ: Ko neće da statira biće kažnjen

Objavljeno prije

na

Nakon ovonedjeljnog sastanka u Rektoratu, predstavnici studenata Ekonomskog i Filozofskog fakulteta bili su škrti na riječima, pa javnosti nijesu odali o čemu su pričali sa rektorkom Radmilom Vojvodić i predsjednikom UO Duškom Bjelicom.

Lekciju da probleme treba kriti studentima su održali iz Studentskog parlamenta (SP). Opomenom:,,Samostalna istupanja u medijima i pred ostalom javnošću ne mogu da dobiju podršku SP ukoliko nijesu prošla redovnu proceduru”

Sastanak u Rektoratu uslijedio je pošto su studenti Ekonomskog fakulteta zatražili hitan prekid v.d. stanja na tom fakultetu. Pored toga studenti su od uprave UCG tražili bolje uslove studiranja. Među zahtjevima našli su se i oni koji bi trebalo da se podrazumijevaju za normalno funkcionisanje fakulteta, kao što je redovna nastava.

Realnost je drugačija: na Filozofskom fakultetu ima odsjeka koji funkcionišu samo sa jednim domaćim profesorom. Gostujući profesori, koji dolaze iz regiona, neki mjesec dođu, neki ne. Tu praksu baštine i drugi fakulteti, posebno oni na kojima predaju aktuelni ministri, ambasadori, poslanici. Ne stižu zbog brojnih obaveza.

Stanje na Ekonomskom je možda najbolje ilustrovala rektorka Vojvodić: ,,Evropski standardi su najviše 30 studenata po profesoru, a mi i na Ekonomskom i na Pravnom fakultetu imamo desetostruko više”. Na Ekonomskom na jednog profesora dolazi 300 studenata, a na Pravnom i do 1.500 studenata.

Eksperti Svjetske banke su konstatovali da sa 79 odsto studenata koji plaćaju školarinu i svega 21 odsto studenata koji se u potpunosti finansiraju iz budžeta, UCG funkcioniše više kao subvencionirani privatni univerzitet nego kao javna ustanova.

Kritičari uspostavljenog sistema upozoravaju da su brojne nevolje nastale upravo kada je UCG postao biznis povlašćenih kadrova. Kao i da je biznis, pored političke nepodobnosti, jedan od pozadinskih razloga aktulenih sukoba na UCG.

Branka Bošnjak kaže za Monitor: ,,Kola su baš tada krenula nizbrdo kada je Univerzitet pretvoren u stambenu zadrugu i kada je počeo da se upisuje nepristojno veliki broj samofinansirajućih studenata. Preciznije od kad smo visoko obrazovanje pretvorili u biznis”.

Rektorka Radmila Vojvodić priznala je u intervjuu za Pobjedu da UCG ,,zaista zadržava nešto više novca nego što to Statut dozvoljava”. Taj sitniš iznosi dva miliona eura samo od Ekonomskog fakulteta. Taj novac je UO UCG, na čijem čelu je Duško Bjelica, povukao sa računa Ekonoskog na račun Univerziteta. Opravdanje je našao u izmjeni Statuta UCG kojim je povećana kvota davanja fakulteta u budžet UCG sa 20 na 45 odsto prihoda ostvarenih od školarina. Vlada je prošle nedjelje odbila prijedlog Bjelice za izmjenu i dopunu Statuta. Nakon ove odluke Vlade, UCG će morati da vrati novac Ekonomskom, ali i ostalim fakultetima sa kojih je uzimao više novca nego što to propisi predviđaju.

Rektorka navodno nije znala za sve Bjeličine podvige, saznaju provladine Dnevne novine, pa sada, kad se osvijestila, planira njegovu smjenu. Drama.

Biznis filozofija nije popravila položaj studenata. Izdvajanja po studentu na UCG su godišnje manja od 1.000 eura, a to je samo 10 odsto prosječnog izdvajanja po studentu u zemljama EU. Ekonomija i Filozofski su fakulteti čiji diplomci masovno popunjavaju evidenciju biroa rada. Država tada na njih troši još manje.

Novac od školarina je išao uglavnom za honorare pojedinih profesora sa tržišno orijentisanih fakulteta, koji su dostizali po nekoliko hiljada eura mjesečno. U rektoratu i UO ostvarivani su enormni profiti. Priča o tome stala je na krivičnim prijavama i prepucavanjima u javnosti ko je uzeo više. Epilog nije dobio ni slučaj bivšeg dekana Pravnog fakulteta Ranka Mujovića, koji je za godinu i po prihodovao 80.000 eura, od čega polovinu novca na ime naknade od samofinansirajuće nastave.

Aboliranje od odgovornosti je uobičajen scenario za kadrove bliske DPS-u kao što je Mujović. On je svoj dekanski mandat bez problema priveo kraju. Kola su se slomila na dekanu Pravnog Dragu Raduloviću. Pošto se nije radilo o kadru vladajuće partije, na Raduloviću je 2012. predsjednik UO Bjelica isprobao princip prinudne uprave. Poslije se navadio. Bjelica od tada na osnovu sumnjivog pravilnika uvodi prinudne uprave na neposlušnim fakultetima.

„Pravilnicima donesenim na neregularan način se suspenduje Ustav i autonomija UCG, a statut ima veću snagu od Zakona o radu, pa gdje god ima neposlušnih uvodi se prinudna uprava i prijeti otkazima”, konstatovano je prošle nedjelje na okruglom stolu koji je organizovao Forum 2010.

Profesorica Maja Kostić Mandić kazala je da je UO UCG na elektronskoj sjednici, gdje članovi nijesu znali da je mejl prepiska u stvari ‘sjednica’, usvojio Pravilnik o postupku za utvrđivanje privremenih mjera. ,,Pravilnik je istoga dana usvojen, objavljen i stupio na snagu. Time je faktički uvedena prinudna uprava na Univerzitetu”, kazala je ona, ocijenivši da je tako suspendovan Ustav i narušena autonomija UCG. Sa Pravnog je još 2012. pokrenuta inicijativa za ocjenu ustavnosti ovog dokumenta pred Ustavnim sudom. Do danas nema odgovora.

Da princip prinude na Univerzitetu daje rezultate potvrda je i to što mnogi profesori i saradnici koje je Monitor kontaktirao nijesu bili spremni da komentarišu posljednja dešavanja na UCG. Oni iskreniji, koji nemaju zvanje redovnog profesora, saopštavali su da ne žele da pričaju o UCG jer im se to može uzeti za zlo i smetati njihovoj akademskoj karijeri.

Strah je osnovan. Od dolaska Radmile Vojvodić na čelo UCG, 60 saradnika je ostalo bez posla. ,,Neke su i angažovali nakon otkaza za mizernih 150-220 eura, po principu „uzmi ili ostavi”. Ne uplaćuju im se porezi i doprinosi i tako bivaju iskorišćeni kao najjeftinija radna snaga”, kaže za Monitor Branka Bošnjak.

Posljednja dešavanja ipak pokazuju tačnim predviđanje profesorice Filozofskog fakulteta Tatjane Bečanović da će ,,novoj rektorki ovo biti najteža uloga i režija u karijeri, jer ipak nije došla u poslušnu partijsku sredinu niti na scenu punu glumaca, spremnih da izvršavaju njena umjetnička uputstva”.

Tatjana Bečanović u izjavi za Monitor podsjeća da je odmah nakon što je preuzeo funkciju, novoizabrani dekan Filozofskog doc. dr Goran Barović razriješio funkcije sve rukovodioce studijskih programa koji su njoj, kao kandidatkinji za mjesto dekanice, potpisali podršku. „Rukovodioci su članovi Vijeća Filozofskog fakulteta, koje je na Univerzitetu jedino izvedeno Vijeće, pa je njegovim sastavom veoma lako manipulisati, upravo preko rukovodilaca studijskih programa. Dekan na ta mjesta ne bira profesore koje predloži pojedini studijski program, već isključivo podobne. Dokaz za to je i činjenica da je Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti jednoglasno predložio mene za rukovodioca, ali je Barović taj predlog odbio”, kaže ona. „ Za rukovodioca našeg Studijskog programa je, po preporuci DPS-a, postavio doc. dr Draška Došljaka, koji živi u Beranama i samo jednom nedjeljno dolazi u Nikšić, a otkad je preuzeo funkciju nije održao nijedan sastanak Studijskog programa, kome se sa ‘visokih” adresa prijeti da će biti ugašen”.

Na pitanje Monitora da prokomentarišu tvrdnje da je UCG pod političkim uticajem vladajuće partije, iz Rektorata nijesu odgovarali.

Tezu koja se provlači u javnosti – da je UCG pod najvećim partijskim uticajem od osnivanja 1974. za Monitor objašnjava Šerbo Rastoder: ,,Ne znam nijedan univerzitet čiji je UO poznatiji od samog univerziteta. UO nigdje na svijetu ne disciplinuje univerzitetske jedinice, ne propisuje pravila ponašanja… Suprotno je ideji univerziteta postojanje UO, čija moć i kompetencije nijesu izvedene iz institucije kojom upravlja, nego iz političke moći izvan institucije, s ambicijom da je podredi sebi”.

Situacija je kulminirala nakon smjene dekana Ekonomskog fakulteta Milivoja Radovića. Radoviću se već duže zamjera što nije bio voljan da pare sa Ekonomije bespogovorno ustupa UCG. Prošle godine odbio je i da taj fakultet vještači dokumentaciju o finansijskom poslovanju CKB-a. Formalno je smijenjen jer je poslušao naredbu doskorašnjeg ministra prosvjete Slavoljuba Stijepovića o upisu prekobrojnih studenata. Premijer je presudio da ministar nije kriv, već bivši rektor i dekan jer je trebalo da se usprotive nezakonitom zahtjevu ministra.

Zamislimo da nešto slično od rektorke ili Bjelice traži premijer ili v.d. ministra prosvjete Sanja Vlahović (kojoj Komisija nikako da utvrdi da li je plagirala rad iako su obećali da će se sve znati do kraja prošlog mjeseca). Ko sumnja da ne bi poslušali partijske šefove?

I pored poziva s obje strane, Vijeća Ekonomskog fakulteta i uprave UCG, da se problemi riješe razgovorom, do susreta još nije došlo. Studenti traže hitan prekid v.d. stanja, iz uprave UCG obećavaju izbore za dekana početkom iduće godine.

V.d. dekana Ekonomskog fakulteta Maja Baćović za Monitor kaže: ,,Rektor UCG prof. Radmila Vojvodić pozvala je predstavnike Ekonomskog fakulteta na razgovor. Međutim još uvijek nije formiran tim koji bi realizovao ovu inicijativu. Stav Vijeća fakulteta (uz jedan uzdržani glas), bio je da će se o ovoj inicijativi izjasniti naknadno”.

Da razgovori sa režiserima režima ne pomažu, pokazuje i nezadovoljstvo studenata Ekonomije nakon višesatnih razgovora u Rektoratu. Nezadovoljstvo su iskazali i studenti sa Filozofskog nakon što su napismeno dobili odgovore na njihove zahtjeve iz Rektorata. Odgovoreno im je ,,za studente u nejasnoj formi”, kažu.

U međuvremenu su odustali od zahtjeva za hitnu smjenu uprave UCG. Šteta.

SLUČAJ TATJANE BEČANOVIĆ
Nepodobni i napredovanje

Iz uprave UCG se hvale da su do sada stopirali desetine doktorata sa Filozofskog fakulteta. Tatjana Bečanović za Monitor kaže da je to prilika da se uprava obračuna sa nepodobnima. Navodi svoj primjer: ,,Sa Vijeća društvenih nauka vraćena sam kao nedovoljno dobar mentor za doktorat o Mirku Kovaču jer nemam deset referenci o tom piscu, uz komentar nekog anonimnog ‘člana’ da mi je bolje da mitingujem nego da mentorišem doktorske radove. Jasno je da se stručna tijela Univerziteta obračunavaju sa nepodobnim profesorima i u potpunosti ignorišu elementarna pravila procedure. Kod doktorata je najvažnija disertabilnost teme, a da sam ja napisala deset naučnih radova o Mirku Kovaču, i svaki član komisije još po deset, onda kandidat zaista ne bi imao šta da doda”. Ona tvrdi da se obračun nastavlja kroz Senat: „Ni Senat nije ostao gluv na zahtjev da se treba obračunati sa nepodobnima, pa je odlučio da mi fali rad na SCI listi. Zloupotreba SCI liste je dostigla svoj vrhunac. U filologiji ta lista nema nikakvu težinu, znaju se releventni časopisi za svaku filologiju posebno. SCI liste na kojima objavljuju naši profesori funkcionišu po principu ‘plati pa nosi’, a nijednim univerzitetskim aktom nije spomenut taj kriterijum koji, neutemeljen u pravilima i zakonima Univerziteta, može poslužiti za svašta”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo