Istorija Crne Gore me stalno vraća enigmi nasilja. Mi živomo u izrazito nasilnom svijetu i današnja Crna Gora je posebno nasilno društvo, puno agresivnosti, u gestovima, držanju, glasovima ljudi. Kukavice su uvijek nasilne. Sadizam u bosanskom ratu nije bio posljedica agresivnosti, nego servilnosti. Iz našega ugla stara Crna Gora izgleda još mnogo nasilnije: stalni izazovi i stalna borba. Ali ja mislim da u staroj Crnoj Gori nije bilo nasilja i da bi se ondašnji Crnogorci zgrozili u nasilju sadašnjega svijeta. Junak ljudima uliva osjećanje sigurnosti, ne straha.
Vjerovatno bi im sadašnja Crna Gora izazivala odvratnost u svakom detalju, od govora i gesta do vrijednosti i djela. U staroj Crnoj Gori je nezamisliva neopravdana agresivnost, ili slabo smišljena riječ, ili ton u pogrešnom trenutku i vještački podignut. Današnji čitaoci Gorskog vijenca su primijetili da je to pjesma o genocidu, da zapravo slavi genocid. U pravu su, to jeste pjesma o genocidu gledano iz našega ugla, iz ugla osjećanja i djela koji su na raspolaganju našoj svijesti. Hoću da kažem da, kad bi moderni čovjek, Crnogorac ili neko drugi, radio tačno ono što rade Crnogorci u Gorskom vijencu, to bi bio genocid, fanatizam, glupost i ludost. Ali ničemu od svega toga nema ni traga ako ta djela izvodi Vuk Mićunović sa društvom i ako se ta djela radjaju u sumnji Vladike Danila i ako ih je Iguman Stefan smjestio u najdublje slojeve procesa stvaranja svijeta. Kad različiti ljudi rade isto djelo, onda ta dva djela nemaju veze.
Metafizički, Crnogorci bi se užasnuli pred idejom o jednakosti ljudi. Svi su jednaki, jer se podvizi izvode samo u jednakim uslovima, ali niko nije kao ostali jer svak sebe unosi u ono što radi i cio svijet sobom iznova odmjerava. Vuk Mićunović i njegovi Crnogorci naprosto ne znaju šta je nasilje, sve što oni rade preobražava njihova duhovnost, zato i teže što većem izazovu, što rizičnijem djelu, sve do preobražaja najvećeg zločina u trijumf duha: riječ je o iskupljenju čovjekovog svijeta, o prevaranju glibine u čistu stvar. Preobražaj se vrši kroz čovjeka, ne po objektivnim zakonima, jer objektivni svijet ne postoji, a duh, koji svemu daje izgled i značenje, djeluje samo kroz surovu ,,slobodu” čovjeka. Riječ je ovdje o ,,vlijanju tajnoga promisla”. Nije uzalud Njegošev poetski genije običnu riječ ,,uticaj” zamijenio rusizmom koji u kontekstu njegovog stiha dobija značenje ostvarivanja tajnih poruka, sazrijevanja, neodoljive sile koja se u tišini samoostvaruje. ,,Uticaj tajnoga promisla” je običan stih, a u “vlijanju” je prisutna božja ruka.
Pod vlijanjem tajnoga promisla čovjek osvaja i gubi svijet, nekad ruši zidove smrtnosti, nekad je u njima nemoćan, nekad stupa snažnim korakom u život, nekad mu se čini da je u njega zakasnio.
Kakav je odnos duha, i nasilja? Misleći na nasilje modernoga svijeta u kojem se svaki gest, svi odnosi medju ljudima, mimo njihove volje pretvaraju u nasilje, sve do intimne sfere života, čini mi se da je nasilje, kao neko prokletstvo vezano za odsustvo duha. Materija, prepuštena samoj sebi, kao čovjek prepušten toj materiji u svojoj viziji “objektivnog” bezličnog svijeta, po svom zakonu raspadanja prosto pulsira nasiljem, svaki pokret čovjeka joj služi kao izgovor za samouništavanje formi i smisla.
Kad smo već kod ,,vlijanja tajnoga promisla”, ovo je ,,njegoševska” enigma: kako to da idu skupa dva njegoševska psihološka stanja: koncepcija svijeta kao sna i opsesija ,,realnošću” svijeta?. Ništa nije toliko anegdotski tipično za crnogorsko ponašanje kao ismijavanje uobraženja snova, fantazija, maštarija, ili svakog govora koji ima uzdignutih riječi, izvještačene dikcije. Kao da ovaj kvaliatet dolazi iz bliskosti kamenog pejzaža koji ne trpi proizvode romantične estetike. Ali su izvori dublji. Očito je u obrnutoj proporciji ova osobina odbacivanja ,,Maštarija” i zanosa, sa shvatanjem same realnosti kao sna – kako je to Njegoš formulisao, ili shvatanja realnosti kao čovjekovog proizvoda, svijeta koji se prelama kroz svakog čovjeka -kako je to spontano podrazumijevala stara Crna Gora. Poimajući svijet kao san, Njegoš – i Crna Gora prije njega – je spontano razvijao psihološku sklonost da odbacuje snove i traži tu uskraćenu realnost kao sveti zavjet. Podavati se snovima u životu koji je shvaćen kao varka, san, iluzija, to bi bila imoralna diskvalifikacija i metafizička izdaja čovjeka i Boga, i na kraju, fiziološka osuda samog organizma koji je prilagodjen borbi sa takvom “reealnošću”, a ne bježanju od nje u sopstvene izmišljotine. Sklonost ka izmišljanju se pokazuje kao otužna, slabićka imitacija prvog i jedino pravog sna koji je čovjekov život. To je onaj skriveni, mastrubatorski smisao sna Vuka Mandušića. ,,Iznaodjenje” je u Crnoj Gori pouzdan znak nesoja. Svijet je san i baš zato ,,čoek” ne bježi u snove, to bi bilo bježanje sa onoga sudbinskog poprišta, sa posljednje bitke, sa dvoboja o kojem se sanjalo i za koji se živjelo.
Druga strana iste enigme je da moderni svijet ne razumije njegoševsku koncepciju života kao sna, nego je naprotiv definitivno uvjeren u materijalnu objektivnost svijeta, u njegovu objektivnu istinu koja sa čovjekom nema nikakve veze, koja bezlično traje i trajaće, sa čovojekom ili bez njega, dok su uticaj Duha na tu istinu ne može ni pretpostaviti, osim u pričama za djecu. Malo uprošćeno, to je naučna vizija svijeta kao nepromjenljive,bezlične realnosti čiju istinu nauka polako utvrdjuje i stavlja na raspolaganje svim ljudima koji se školuju, ta koncepcija svijeta radja psihološku sklonst bježanja u maštarije i snove koja poprima tako čudesne razmjere da je sasvim opravdano govoriti o modernom svijetu kao o ,,fabrici snova” i o Holivudu kao najboljoj metafori planetarnog razvoja, posljednjoj najmoćnijoj ideologiji umornog i umorenog bića. Neobično je dakle što ova koncepcija objektivnog svijeta koji je navodno na raspolaganju ljudima sa svim svojim istinama, rezultira pravim gubljenjem toga svijeta, radikalnim odbacivanjem ,,realnosti” od strane čovjeka i nizom psiholoških deformacija koje su posljedica ovoga bježanja u snove iz ,,Objektivnog svijeta”. Duh koji je shvatio svijet kao san, i u tom prokletstvu život proveo, kao Njegoš, taj duh je imao snažnu unutrašnju stabilnost. Dok je moderni duh, koji je shvatio svijet kao objektivnu datost, u istom činio izvršio neki čin samouništenja i iščezao je u isparenjima snova.
Slična je razlika izmedju njegoševske samoće i samoće modernog čovjeka. Njegoševa je bila totalna i nepremostiva: posljedica zatočenosti svakoga čovjeka u iluziji svoje svijesti, posljedia nesavršenosti misli i riječi preko kojih pokušava da stvori zajedničko polje svijesti sa ljudima; ali u toj samoći su se smjenjivali i utrkivali svjetovi u takvoj gustini da Njegoš nije ni tražio izlaz iz svoje samoće, nikakvu komunikaciju sa ljudima, a meni se čini da je tako bogata samoća sinonim srećnog života. Moderna samoća je posljedica bježanja od zajedničke, ali bezlične realnosti, poslejdica bježanja u potpuno proizvoljne snove, čija nekreativnost izaziva neizlječive krize. Nekreativnost je jedina nužnost u ovakvoj slici svijeta – sve je drugo proizvoljno, ,,ravnopravno” u gluposti. Prijetiće mrtvilo ,,Objektivne” realnosti iz koje je materija protjerala duh nepobjedivo gasi iskre života svuda gdje se skrivaju i tu ništa ne pomaže profesorska erudicija, ili inercija naučnih otkrića: Što su briljantniji njihovi rezultati, to je očiglednije tužno odsustvo lljudskog duha u njima.
(Kraj)
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
FOKUS2 sedmice